Oliver Jurišić – Stranica 15

O nesretnom i nezadovoljnom

Tko je nesretan? Je li to onaj koji kaže: Drugi su krivi za sve za razliku od mene koji sam potpuno nevin? Je li nesretan onaj koji svu krivicu za neuspjeh i promašenost svaljuje na druge kao da je u pitanju nepobitna istina koju nikada nijedno iskustvo i čovjek neće moći opovrgnuti? Nesretan mora biti nešto dublje od nezadovoljnog. Nesretan je nešto što sraste s čovjekom kao njegova druga ili nova koža koja se krije ispod one koja je vidljiva. Nesretnost srasta s nesretnim. Je li onda nesretan onaj koji uvijek, svugdje i u svemu pronalazi opravdanje za besmisao, promašenost i neuspjeh zato jer su promašenost i osjećaj neuspjeha na neki način srasli s njegovom osobom?

Tko je nesretan? Netko tko nikako ne može pronaći opravdanje za male dnevne radosti u svom životu? Ili je nesretan onaj koji se nikako ne može otarasiti mučnog osjećaja promašenosti i neuspjeha? Nesretan je nekakav despot i satrap nad samim sobom. Samog sebe osuđuje tako što apsolutizira promašenost i neuspjeh. Nesretan je svoj osobni satrap i krvnik i služi se promašenošću i neuspjehom da vlada nad sobom i da samog sebe ukloni. Bi li onda nesretnost bila nešto kao pogled na samog sebe iz perspektive neuspjeha i promašenosti? Ili bi nesretnost bila brisanje horizonta svakodnevnih radosti i malih uspjeha koji život čine prihvatljivijim i podnošljivijim?

Nesretan za sebe tvrdi: Ni u čemu nisam uspio i promašio sam život. Za razliku od nesretnog nezadovoljan će reći: U nečemu sam uspio u nečemu nisam, nekad sam znao promašiti u životu, ali sam znao i pogoditi. Nezadovoljan ima mjeru. Nesretan nema mjere. Promašio je sve. Njegov neuspjeh je konačan i potpun. Nesretan je satrap kojim vlada totalitarni dvojaki osjećaj krivnje. Apsolutno su svi krivi što sam nesretan i sam sam apsolutno kriv što sam nesretan. Nesretan nema mjere i balansa. On je nekakav totalitarni pesimist ili apsolutistički mračnjak. Nesretan boluje i od lažnog osjećaja nevinosti i žrtve. Ja sam čist i nevin, govori sebi. Nitko me ne razumije i ne shvaća. Ja sam neshvaćeni Atlas koji nosi svijet na svojim plećima jer sam jedini hrabar priznati svoju nesretnost. Onda je i svijet nesretno mjesto. Ljudi su lažovi i varalice za njega. Zašto? Jer je za nesretnog temeljni zakon svijeta promašenost i neuspjeh. Sretni i zadovoljni ljudi su izmišljotina. Nesretnost nije nezadovoljstvo iako često zamijenimo ova dva iskustva. Nesretnost je nešto puno dublje i čvršće za što se čovjek veže teško raskidivim vezama. Možemo li nesretnost opisati kao trajni, duboki i neprekinuti stav promašenosti i neuspjeha u odnosu na moje postojanje i moj život?

Možemo upotrijebiti sliku. Nije najbolja. Nezadovoljan čovjek promatra livadu. Vidi cvijeće, insekte, rub šume. Ima ljepote u cijeloj toj slici. Nezadovoljan je izgledom livade. Trava je prevelika. Šuma je prilično gusta. Previše je nepoznatog grmlja izraslo na rubovima livade. Nezadovoljan je kako sve to izgleda. Trebat će raditi i bit će posla. Nezadovoljan pronalazi lijek svom nezadovoljstvu. Nesretan čovjek također promatra livadu. Gleda isto. Odlučuje spaliti sve jer njegovom pogledu lijepo i uređenije je besmisleno i promašeno. Nesretan i prije nego je pogledao livadu, znao je da to treba spaliti i ostaviti da se pretvori u ustajalu i opasnu močvaru. Nikada nije ni imao namjeru pokušati obraditi livadu i učiniti je ljepšom i plodnijom. Nesretan ne pronalazi lijek za svoju nesretnost jer za nju lijek ne postoji. Nesretan smatra da je od samog početka na putu prema promašenosti i neuspjehu. Nesretan ne želi niti pokušati. Iznenadna radost ili neočekivan uspjeh za nesretnog je kao da iznenada kap vode padne u morski ocean. Ništa. Nevidljivo. Neprimjetno.

Nesretnost je oblik nevjere. Nesretan ne vjeruje u nesavršene životne radosti i uspjehe. Nesretan ne vjeruje u kratkoročne životne smislove. Nesretan ne vjeruje u kratke trenutke nade koji se događaju u životu. Obitelj, posao, djeca, sposobnosti, talenti, planovi, očekivanja, nadanja, dakle ono što u najvećoj mjeri čini jedan ljudski život, put je u neuspjeh i promašaj. Nesretan vjeruje da zna da je život promašaj i neuspjeh. To je njegova temeljna vjerska istina. Njegova dogma koje se čvrsto drži i od koje se ne odvaja ni kada spava.

Da bi čovjek bio istinski nesretan, morao bi imati specifičnu strukturu postojanja koja bi bila usmjerena protiv njega i njegovog života. Bila bi to struktura jasnog i nedvosmislenog stava da su promašenost i neuspjeh konačni ishodi čovjekovog života. Je li moguće jedno takvo ljudsko postojanje? Svakodnevno življenje, odlazak na posao, odgajanje djece, planiranje života, iskorištavanje svojih osobnih talenata dok pred sobom vidimo samo horizont neuspjeha, promašaja i besmisla. Rađa li se čovjek nesretan? Postaje li nesretan tijekom života? Postoji li nesretan čovjek koji je sposoban živjeti sa sviješću i sebi nametnutom spoznajom kako jedini on zna da je sve što živi i radi i trudi se neuspjeh i promašaj?

Mislim da ne postoji nesretan čovjek. Jedna takva ljudska egzistencija koja bi živjela protiv sebe tako što bi prigrlila neuspjeh i promašaj kao konačnicu svega, čini se nemogućom. Ili netko od vas misli da zaista među nama postoje nesretni ljudi? Nadam se da smo ipak radije nezadovoljni. Nezadovoljstvu je moguće pronaći lijek. Nesretnost je nešto puno opasnije i zlokobnije. Teško je pomisliti da se može živjeti nesretno. Živjeti protiv samog sebe. Protiv malih radosti, neznatnih nada i maglovitih osjećaja nekakvog smisla života makar dok dišemo i živimo. Ako je nesretnost horizont neuspjeha, promašaja, besmisla, očaja, pesimizma, kako je moguće da čovjek prigrli takav horizont i s njim svakodnevno živi? Kako je moguće istovremeno biti nesretan i živjeti? Je li moguć nesretan čovjek od krvi i mesa? Živi čovjek koji govori, diše, radi? Svjestan da je sve promašaj. Čak i disanje i govor i spavanje i rad. Je li moguće živjeti od početka do kraja promašeno i besmisleno? Uvjeriti sebe da tako treba biti i da je to svrha i smisao svega onoga što jesmo i od čega se sastojimo?

Nisam susreo nesretnog čovjeka. Nesretan čovjek je kontradikcija životu. Nezadovoljan sam. Tu i tamo. Ne vjerujem da sam nesretan. Imam svoju vjersku istinu o životu. Držim se grčevito, fundamentalistički i fanatično moje privatne dogme da nisam nesretan. Čak i kad spavam. Nije uvijek lako kad se probudim nezadovoljan. Ali se probudim. Zato što vjerujem da ću pronaći lijek nezadovoljstvu. Nesretan se nikad ne bih probudio jednom kad zaspem. Jer ne postoji lijek za nesretnost. I ne vidim nijedan razlog da se probudim. Ali vidim na stotine malenih razloga da se probudim i onda kad sam nezadovoljan sobom i svojim životom. Oči nezadovoljnog i oči nesretnog vide potpuno drugačije živote i svjetove. Ako se nesretan uopće može probuditi i otvoriti oči i pogledati svijet i svoj život. Ako ne može sam od sebe, možda je vrijeme da ga onaj nezadovoljan u meni probudi i otvori mu oči.

U Sarajevu 23. 4. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Evgeniy Anikeev

O zlobi

Zloba je emocija s najdužim pamćenjem. Ona pamti sve negativno daleko unatrag. Motiv njezinog sjećanja je prigovor, osveta, pa čak i nasilje. Zloba čuva prošlost kao izvor svoje snage. Sjeća se i onoga što joj nije učinjeno namjerno. U sjećanju zlobe sve doživljeno i proživljeno mora biti podvrgnuto budućem planiranju osvete. Svoje izlaganje zloba počinje pozivanjem na prošlost: sjećaš li se kad si prije nekoliko godina učinio/učinila to i to… Može biti nešto beznačajno i nenamjerno. Kao recimo ako ste se s nekim našalili. Zloba je šalu pretvorila u neoprostivu uvredu. Uvećala je njezine dimenzije bezbroj puta i sada je nečija šala postala opravdanje da vam se prigovara, osveti ili čak da se bude nasilno prema vama. Vi ste zaboravili šalu. Šalu je zaboravio i onaj dio dobrote u drugom. Zloba u njemu nije zaboravila. Polako, metodički i uporno hranila je njegovu dušu odmjerenim dozama lošeg, negativnog i mržnje prema vama. I sada je ono čega se vi ne sjećate postao razlog vaših problema i straha. Neobično je kako čovjek zaboravlja dobro. Je li to čini sam svjesno i namjerno? Ili u čovjeku postoji nekakav prokleti mehanizam zaborava dobrog? Možda je zloba mehanizam kojim natprosječnim brzinama zaboravljamo dobro i prijemčivi smo za negativno i loše? Zloba je i emocija koja istovremeno umanjuje i preuveličava. Umanjuje dobro, preuveličava zlo. Kao kada zloba zamagli sve dobro što ste od nekoga doživjeli i ostavi u vašem sjećanju jednu jedinu kritiku koju ste morali otrpjeti. Nema veze ako je kritika bila dobronamjerna i za vaše dobro. Zloba je narav kritike pretvorila u omalovažavanje i vrijeđanje koje još jedino osveta može zadovoljiti. Zloba je izuzetno sposobna za selektivno brisanje pamćenja i uklanjanje sjećanja iz našeg uma. Sposobna je obrisati čovjeka i sve što je taj čovjek dobro učinio za nas. Zloba je jednodimenzionalna emocija. Ne uklanja samo pozitivno i dobro. Uklanja složenost međuljudskih odnosa koji često traže razmišljanje i promišljanje. Uklanja našu sposobnost da pokušamo, ukoliko je moguće, razumjeti drugog i njegov odnos prema nama i naš prema njemu. Zloba pojednostavljuje ljude isključivo na naše neprijatelje koji zaslužuju osvetu i daje nam za pravo u planiranju i izvršenju osvete i mržnje. Zloba ne podnosi razmišljanje. U konačnici razmišljanje je ne zanima. Zlobu zanima prošlost i ono što smo zapamtili jer njezino razmišljanje je isključivo o prošlosti i negativnim sjećanjima. Zloba se tim služi kako bi nas kontrolirala i zabranila da razmišljamo. Zlobu nije briga je li se netko kasnije promijenio. Postao bolji. Zatražio od nas oproštenje. Priznao se krivim. Zloba samo pamti nevinu šalu upućenu nama zbog koje sada imamo pravo na osvetu. Zloba ne razmišlja o sadašnjem trenutku niti o promijeni na bolje koja se dogodila u drugom i u nama. Zlobu ne zanima naš ljudski rast i sazrijevanje u opraštanju i međusobnom razumijevanju i podršci. Zloba ne poznaje oproštenja, obraćenja i katarze. I mrzi ih. Zloba živi u prošlosti i njome se hrani. Sve što ide naprijed, što rađa bolji i ljudskiji život među ljudima, ona ne podnosi i bori se protiv toga. Zloba je sitničava emocija koja od muhe pravi slona, ali vrlo ubitačnog slona jer dogodi se da čovjek ubije čovjeka zbog „sitnice“ koju je jedan od njih godinama pamtio kao neoprostivu uvredu. Možda je to bila ona nevina šala na tuđi račun? Zloba ne priznaje nevine šale, nevini humor, nevine viceve, nevina bockanja. Zloba je smrtno ozbiljna i nevinost kao osobina otvorenih i sretnih ljudi za nju ne postoji. Zloba je dvolična emocija. Pravi farizej među emocijama. Dok odobrava, istovremeno slaže negdje u pozadini sve što se nekada rekli i učinili. Pamti vaše geste. Boju glasa. Ton kojim ste govorili. Položaj tijela koji ste imali. Fascinirajuće je kada razgovarate s nekim tko je zloban s koliko puno detalja i preciznosti opisuje što mu je netko rekao i učinio. Bogatstvo detalja fascinira i plaši. Zar ponekad nesigurno ljudsko pamćenje može zadržati tako dugo u sebi svu silinu detalja nekog događaja koji se između nas dogodio? Zloba može. Zloba, ta emocija s najdužim pamćenjem, ta emocija s jednodimenzionalnim svođenjem drugoga na loše i negativno, ta glupa emocija koja nam ne da racionalno razmišljamo i promišljamo o promijeni i obraćenju drugoga, taj farizej među emocijama koji navodno jedno sluša i čuje, a nešto sasvim drugo pamti. Ta fascinantna emocija koja pamti nevjerojatno veliki broj detalja jedne nevine šale na tuđi račun. Ta emocija koja je sklona beskrajnim preuveličavanjima koja joj služe kao opravdanja za osvetu i mržnju. Ta opasna i podmukla emocija koja ponekad čovjeka natjera da uništi i sebe i drugoga zbog nečega čega se jedan od njih više i ne sjeća da se dogodilo. Dok se drugi živo sjeća cijelog događaja kao da se upravo pred njim događa ono što se nekad davno dogodilo i što bi radi obostranog dobra i boljih odnosa možda trebalo zaboraviti i ostaviti u bespućima sjećanja. Zloba dijeli ljude. Na one koji se ne sjećaju svega i nastoje zapamtiti samo dobro. I na one koji se sjećaju uvijek negativnog i lošeg i čije pamćenje vrvi bogatstvom detalja. Do te mjere da će vam detaljno s određenom nasladom u očima ispričati sve detalje jedne nevine šale koje ste davno nekad uputili na njegov/njezin račun i poput vašeg budućeg dželata vam svečano obećati da će vam se osvetiti i da vas mrzi. Takva je moć i snaga zlobe. Nevinost može pretvoriti u sredstvo osvete i mržnje. Čuvajte se zlobe i ne trudite se pamtiti sve i ne pamtite previše. Možda i nismo svjesni koliko je nekad blagodatno imati sposobnost zaborava i sposobnost razuma. Zloba mrzi i razum i zaborav i ne jednom u životu smo susreli i prepoznati zlobnog. Nismo li se čudili kako jako dobro pamti i kako ga je teško urazumiti i objasniti mu da je u pitanju samo nevina šala na koju smo se onomad oboje iskreno nasmijali? Netko nije bio iskren. Ili njegov smijeh nije bio iskren. Najbolje o tome zna zloba. Farizej među ljudskim emocijama.

U Sarajevu 20. 40. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Alexsandr Buts

O posjedovanju

Je li posjedovanje bespomoćnost? Pokušaj da zauzmemo prijestolje koje smo već izgubili. Na sve smo spremni. Ne i na poraz. Težiti posjedovanju drugog i kontrolirati ga, otkriva našu bespomoćnost. Strah i tjeskobu jer smo izgubili. Ništa ne možemo posjedovati do kraja. Ni stvari. Ni drugog. Ni sebe. Posjedovanje je kušnja. Napast. Nikad ugašena strast. Posjedovati život? Samo kad bi ga se moglo posjedovati do mjere besmrtnosti. Ipak, ponekad smo jedva sposobni posjedovati vlastito tijelo i um. Tijelo izda. Odustane. Posustane. Um oslabi. Zaboravlja. Ne sjeća se. Posjedovati sebe? Ni to nam ne uspijeva. Raspoloženja. Emocije. Strasti. Iznenade nas i šokiraju. Čak nas i stvari prevare onda kad mislimo da ih posjedujemo. Posjedovanje se igra s nama. Kao kad se igrate skrivača. Taman kad pomislite da ste otkrili skrovište i odgrnete zastor, ali nema nikoga. Posjedovanje je kao netko za koga mislimo da znamo gdje mu je skrovište. Onda otkrijemo da je skrovište prazno. Kao kada umislimo da posjedujemo svoje tijelo. Ipak, ponekad nas ostavi na cjedilu kad to najmanje očekujemo. Sruši se. Razboli se. Odbija napore. Bili smo sigurni da ga posjedujemo i da nam ništa nije skriveno. Apsolutno posjedovati je nemoguće jer to bi značilo da je sve isključivo u našim rukama. I ničijim drugim. Kako slabašno zvuči gromoglasan krik onoga koji slavi posjedovanje svog tijela i uma koji ga već sutra izdaju i odbijaju ga poslušati. Kako tiho zvuči jaki glas onoga koji tvrdi da posjeduje drugoga čiju slobodu i ideje ne može niti zarobiti niti osvojiti. Opijen posjedovanjem, čovjek već sutra proklinje svoju neukost i kratkovidnost kada je umislio da može apsolutno posjedovati. Čak mu se i stvari rugaju. Danas se hvali dvorcem, a već sutra bespomoćno promatra pepeo i srušene zidove onoga čime se oholio. Danas se hvali životom, slobodom i autonomijom, a već sutra bespomoćno promatra kako njegova sloboda i autonomija propadaju jer ne može pobijediti bolest. Neki maleni organizam kojega ne vidi jači je od njegovih kostiju i mesa. Bio je uvjeren da su njegove kosti i mjesto nepobjedivi i da će trajati vječno. Danas obožava svoje lice, a već sutra pokušava se sakriti od svog lica jer ne voli više svoj osmijeh, usne, zube i oči. Jer smatra da ne liči na sebe. U ogledalu je neko drugo lice. Staro i oronulo. Danas se hvali da će ga cijeli svijet pamtiti, a već sutra drugi hodaju preko njegovog groba ne znajući da je tu sahranjen. Iako ne posjedujemo puno, ne možemo se tako lako osloboditi svog idola. U posjedovanje smo zaljubljeni. Za njim patimo. S njim se vodimo za ruku i godi nam njegov udivljeni pogled. Posjedovanje nas potiče: Posjeduj! Bit ćeš moćan. Bit ćeš snažan. Imat ćeš kontrolu. Drugi će te obožavati. Bit ćeš predmet njihovog divljenja. Zar ne izgleda tako? Tko posjeduje stvari i ljude, nije li moćan, snažan i ne obožavaju li ga toliki? Zar se potajno ne divimo i ne zavidimo onome koji posjeduje? Naravno. Posjedovanje nas zavodi i želi nas zavesti. Nema iznimke. Zov posjedovanja je kao što bajke opisuju pjevanje sirene. Neodoljivo. Neponovljivo. Naša potajna strast i želja. Posjedovati stvari i posjedovati ljude. Zar ne želiš posjedovati sve i svakoga? Biti onaj koji sjedi na prijestolju kojemu se klanjaju i ljudi i stvari? Naravno da želiš. Svi i svatko želi posjedovati. Posjedovanje je nezasitno. Proždrljivost koja nas proždire. Što više posjedujemo, gladniji smo jer se posjedovanje hrani nama, a mi ga hranimo posjedujući sve više stvari i ljudi. Posjedovanje je kao začarani krug u kojem ne možemo dovoljno sebe nahraniti od silne gladi koju osjećamo. Je li posjedovanje onda neutaživa glad za koju ne postoji hrana koja će nas nahraniti dovoljno da prestanemo gladovati? Možda. Posjedovanje je i nekakva bespomoćnost. Naša ljudska bespomoćnost pred ustima iz kojih dopire zavodljiv i strastven poziv: Posjeduj sve i posjeduj svakoga, to je istinska sreća! Posjeduj sebe, posjeduj svoje tijelo, posjeduj svoj um, svoje emocije, strasti. Posjeduj druge, njihovu vjernost, ljubav, dobrotu. Tako je izazovno i zavodljivo slušati ljubavni zov posjedovanja. Nerijetko prihvatimo poziv. Nerijetko se zaljubimo u posjedovanje. Nerijetko je posjedovanje naša prva i jedina ljubav. Iz iskustva smo naučeni da neke ljubavi ne završe dobro. Znaju prijeći u otvorenu mržnju i neprijateljstvo. Zna se dogoditi i s posjedovanjem. Prvo se u njega zaljubimo, predamo mu se do kraja. Sve mu dadnemo. Cijelog sebe. I um i tijelo. Onda dođe do sukoba i neprijateljstva. Otkrijemo da nas posjedovanje vara. Da je lažljiv i prevrtljiv ljubavnik. Jer puno toga od nas skriva. Otkrijemo da ljubav nije bila čista i iskrena između nas i posjedovanja. Mi nismo skrivali ništa. Mi smo se ludo zaljubili u posjedovanje. Ono nas je surovo i hladno prevarilo. Prijevaru otkrijemo postupno. Savršeno tijelo u koje nas je posjedovanje navelo da se zaljubimo, ponekad nas neugodno iznenadi jer otkrijemo da nije uvijek savršeno. Oholi um u kojega smo se zaljubili do ušiju s vremenom pokazuje slabosti, pukotine, gubitke i njegova genijalnost i briljantnost blijedi. Polako ali sigurno otkrijemo da je posjedovanje varalica koji je jako privlačan, neodoljiv i šarmantan. I da nismo jedini koji smo prevareni njegovim ljubavnim pričama i tajnim znakovima. Posjedovanje nam daje ono što potajno najviše želimo. Biti prvi i biti u središtu. Biti onaj koje mu se svi klanjaju i kojemu se svi dive jer posjeduje nešto i nekoga. Posjedovanje svakom od nas govori da ćemo biti savršeni, posebni i jedinstveni ako budemo posjedovali sve što želimo i koga kod želimo bez obzira na cijenu, način i sredstva kako ćemo ih posjedovati. Nije nimalo lako othrvati se zovu posjedovanja. Jer svi volimo biti prvi i u središtu, biti posebni, jedinstveni i savršeni. I to je upravo ono što nam posjedovanje obećava kada nas nagovara da je najvažnija stvar u životu posjedovati nešto ili nekoga.

U Sarajevu 19. 4. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: tomertu

O važnom

Što je važno? Kako ćemo znati da smo pronašli važno? Nije isto naslutiti važno i znati važno. Mladić na početku života naslućuje da je život važan. Starac na operacijskom stolu kojemu je operacija posljednja šansa da živi zna da je život važan. Mladiću je na raspolaganju širok horizont izbora i mogućnosti. Starcu je taj isti horizont života sužen na jednu mogućnost i jedan izbor. Borba i preživljavanje. Teško je spoznati važno kada je broj mogućnosti beskonačan i kada je izbora na pretek. Sve djevojke su lijepe i potencijalne su supruge, ipak u starosti samo je jedna žena najvažnija. Ona koja je ostala s tobom cijeli život i nikad te nije ostavila. Svi su muškarci privlačni, potencijalni muževi, ipak u starosti jedan je muškarac najvažniji. Onaj koji je s tobom u tvojoj bolesti i neće te ostaviti samu. Što se više sužava naš prostor za izbore i mogućnosti, postajemo svjesni važnog. Sve dok se taj izbor ne suzi toliko da nam preostane jedna ili dvije mogućnosti, jedan ili dva izbora. Na početku skupe cipele su jednako važne i kao psiha i kao fizičko zdravlje, ponekad su i važnije. Međutim, između pedeset pari skupih cipela i mogućnosti da se fizički i psihički strada, bira se ovo drugo. Cipele se prodaju da se sačuva zdravlje. Ali tek kad se mogućnost izbora suzi na izbor ili cipele ili zdravlje. Sve dok su taj izbor i mogućnosti široko postavljeni, jednaka se važnost pridaje i skupim cipelama i vlastitoj psihi. Važno će zahtijevati da se horizont izbora i mogućnosti ograniči ukoliko ga želimo spoznati i znati više o njemu. U svakom od nas važno se daje naslutiti. Osjećamo ga. Prisutno je negdje oko nas. Ali tek u škripcu kada nam se oduzmu skoro sve mogućnosti i izbori, bit ćemo prisiljeni progledati i pogledati u važno. Dok imamo puno mogućnosti i izbora o važnom, govorimo frivolno i kurtoazno. Mehanički kao automati bez svijesti ponavljamo ah znam važno je… ali iskreno ne mislimo da je važno. Važno nas mora zgrabiti za vrat. Izbiti nam iz ruku skrivene karte kojima igramo protiv života. Misleći da važno ne zna za naše skrivene adute. Reći ćemo ah mlad/mlada sam, zar je život sad važan dok sam mlad. Reći ćemo ah ima vremena za mene, zar je vrijeme važno sad kad sam na početku. Tako nam mladost, vrijeme, sigurnost služe kao skriveni aduti u igri s važnim. Onda važno u jednom trenutku odluči okrenuti igru u svoju korist. Dobijemo drugačije karte i odjednom izgubimo i mladost i vrijeme i sigurnost. Poput starca s početka, shvatimo da se mogućnosti i izbori sužavaju. Odjednom postajemo uplašeni. Strah nas je važnog. Jer spoznaja važnog u životu označava da smo u nekom ozbiljnom i presudnom životnom trenutku. Spoznajemo da više nemamo tolike mogućnosti i izbore kao na početku. Što je važno? To je spoznaja da više nemamo puno mogućnosti i previše izbora, trenutak kada prestajemo naslućivati i shvaćamo da znamo kako nam je ostao još jedan ili dva izbora, jedna ili dvije mogućnosti. Trenutak kada shvaćamo da se nijedna količina pari skupih cipela ne smije smatrati važnom u odnosu na naše zdravlje. Trenutak kada shvaćamo da je operacijski stol mjesto naše borbe za ono što nam je najvažnije, naš život. Sve dok imamo puno mogućnosti i puno izbora, nekako smo lijeni u odnosu prema važnom. Nemamo želju i potrebu o njemu saznati nešto više. Jer smo lijeni, sve nam je jednako važno i jednako nevažno. Zdravlje, život, cipele, odjeća, uspjeh, ugled, moć. Čovjek mora izgubiti puno mogućnosti i puno izbora da bi bio prisiljen učiti o važnom. Najčešće ne zna učiti na lijenosti drugih. Mora učiti na vlastitoj lijenosti i površnosti uljuljkan u lažne snove kako je važno daleko u budućnosti i kako ima pred sobom i previše vremena da bi sada i ovdje ozbiljno razmišljao o važnom. Svi smo pomalo uspavani u tom osjećaju kako imamo bezbroj mogućnosti i izbora i kako je horizont našeg života dovoljno širok da ne brinemo previše o važnom. I neprimjetno, horizont života se skraćuje, mogućnosti i izbori nepovratno nestaju i mi od mladića koji naslućuje kako je život važan postajemo starac koji na operacijskom stolu zna da je život važan. Jer mu je život ostao kao jedina mogućnost i zadnji izbor. Mladić samo naslućuje da će jednog dana biti starac i da će imati samo jedan izbor i jednu mogućnost. Nije isto naslutiti što je važno i znati što je važno. Ponekad naslućujemo što je važno. Ponekad, nažalost, kasno ili prekasno spoznajemo i znamo što je važno. Prekratko budemo mladi i prebrzo postanemo stari i ne treba nas onda čuditi što nam se dogodi u glavi zbrka da stalno naslućujemo važno, a ipak ga na kraju prekasno spoznamo.

U Sarajevu 17. 4. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Thierry VIALARD

O dragocjenom

Neobično je da riječ dragocjeno u sebi sadrži dvije možda suprotne riječi. Drago i cijena. Naša prva pomisao je da je ono što nam je drago nema cijenu. Ali nije tako. Kada neku stvar smatramo dragom, dakle sviđa nam se, spremni smo za nju platiti određenu cijenu. Nekada smo spremni platiti i više nego što stvar vrijedi. Onda čujemo prigovor kako smo nešto precijenili. Ili kad se cjenkamo za nešto vrijedno i nudimo puno manje nego vrijedi, onda čujemo prigovor kako smo nešto podcijenili. Što je dragocjeno i kako ćemo ga prepoznati da ga ne obescijenimo? Čini se da je dragocjeno povezano s gubitkom koji ostavlja trajnost. Uspomenu. Vječni trag. Kažemo da nam je djetinjstvo ili dio djetinjstva dragocjen. Kažemo da nam je uspomena na oca, majku ili nekoga bliskog dragocjena. Dragocjeno je povezano gubitkom, ljudima i stvarima koje vežemo uz te ljude. Kao kada čuvamo obiteljsku fotografiju, možda jednu od rijetkih na kojoj smo svi zajedno kao obitelj. Kažemo kako nam je fotografija dragocjena. Neke uspomene koje postoje samo u našem sjećanju i nigdje drugo su nam također dragocjene. Kada govorimo o stvarima, reći ćemo kako su neke stvari skupocjene, ali nisu nužno i dragocjene. Obrnuto nije slučaj. Ono što nam je dragocjeno također je skupocjeno, iako to ne mora biti izraženo novcem. Dragocjena stvar ili osoba uvijek je na jedino nama poznat način i skupocjena. Riječ skupocjena sadrži u sebi riječi skupo i cijena. Kao da smo nešto skupo platili? Ako uzmete, recimo, u obzir dugogodišnje prijateljstvo s nekim u koje ste oboje uložilo puno, nije li to prijateljstvo skupocjeno? I istovremeno i dragocjeno? Nešto u našem životu ponekad je istovremeno i dragocjeno i skupocjeno. Nije uvijek lako uočiti razliku između ovoga dvoga. Ponekad je zbunjujuće zaključiti što nam je dragocjeno, a što skupocjeno s obzirom da ovo dvoje ponekad smatramo jednom te istom stvari. Iako to nisu. Nema ništa skupocjeno u nekom prijatelju kojega imamo godinama? Ipak nam je dragocjeniji od neke jako skupe stvari. Iako nije nepoznato da nekoga dragocjenog zamijenimo nečim jako skupim i skupocjenim. Nekom stvari. Događa se. I najvjernijim prijateljstvima. I najčvršćim ljubavima. Čini se da barem djelomično dragocjeno počiva na gubitku i vremenu. Prekasno shvatimo da nam je neko bio dragocjen. Potrebno je vrijeme da sazrijemo i da u nama sazrije spoznaja da je netko ili nešto dragocjen tek nakon spoznaje da smo ga izgubili. Vrijeme i gubitak obilježavaju dragocjeno. Bez ovoga dvoga dragocjeno se teško može razlučiti od jako skupog i materijalno skupocjenog. I postoji opasnost da dragocjeno bude identično jako skupom. Paradoks dragocjenog je što smo ponekad za njega slijepi. Ne jer želimo biti slijepi. Ili odbijamo vidjeti. Ponekad za pravu spoznaju dragocjenog mora proći puno vremena. Možda moramo i izgubiti da bismo otkrili dragocjeno. Lakše bi bilo kad bi moglo biti drugačije. Odmah na početku spoznati dragocjeno i truditi se da ga ne izgubimo. Znali bi što trebamo činiti. Ali s dragocjenim nije lako. I teško je. I zahtjevno. I nepredvidivo. I pred njim smo zbunjeni i postavljamo sebi pitanje: Kako nismo odmah vidjeli dragocjeno? Zašto je trebalo proći toliko vremena? Zašto smo morali doživjeti gubitak? Takva je narav dragocjenog. Treba „prekopati“ svu silu stvari i ljudi da bi se pronašlo dragocjeno. Nije baš da će stajati negdje tek tako pored ceste obilježeno jasnim znakom „ja sam dragocjen/dragocjena“ pa ćemo ga usput pokupiti kao bilo što ili bilo koga. Ponekad se dogodi. Ali to je sreća ili su zvijezde odlučile da mora tako biti. U ostalim slučajevima moramo izgubiti i mora proći dugo vremena da otkrijemo dragocjeno. Što je dragocjeno? Reći ćemo riječ koja se sastoji od riječi drago i cijena. Je li samo to?

Ili je dragocjeno odnos vremena i gubitka koji u nama tiho raste, sazrijeva dok u nama ne odraste nepogrešiva spoznaja da smo ispustili i izgubili nešto dragocjeno ili nekoga dragocjenog? Obično je ovo drugo. I ponekad se ne možemo načuditi našem sljepilu dok smo godinama gledali nekoga pored sebe ne znajući da je taj netko dragocjen/dragocjena. Bilo bi nam lakše da je drugačije. Ali tako je s dragocjenim. Tek kad ga nema, kad ga izgubimo, spoznamo što smo pustili iz ruku. Možda nismo mogli učiniti ništa. Možda je moralo doći do prolaska vremena i gubitka da bi shvatili. Ali tko će znati? Tako je u životu s dragocjenim. Ponekad nam je ispred nosa i na dohvat ruke, ali koje koristi kad smo slijepi. I kad progledamo radije bi da nismo progledali jer nas zaboli spoznaja da smo dragocjeno izgubili. S koje god strane pogledamo, nekako smo uvijek na gubitku. Teško je i mučno s dragocjenim. Rado bismo voljeli imati drugačije oči kojima bi odmah mogli prepoznati dragocjeno. Ali nemamo drugih. I ove koje imamo, ponekad ne služe ničemu. Gledaju, naprežu se i navodno vide. Kad izgubimo dragocjeno, ispostavi se da nisu vidjele ništa. Bile su slijepe za dragocjeno, iako su možda dobro vidjele jako skupo i skupocjeno. Ipak jako skupo i skupocjeno nije ponekad isto što i dragocjeno. Osjećamo to kad smo okruženi jako skupim i skupocjenim, ali smo i dalje nesretni jer smo izgubili dragocjeno.

U Sarajevu 14. 4. 2020.

O. J.

Izvor (foto): © Björn Wylezich | Dreamstime.com

O podsmijehu

Podsmijeh? Riječ kojom se izražava da se nešto skriva ispod smijeha ili pod smijehom. Tko se skriva? Skriva se kradljivac iskrenosti. Rušilac povjerenja. Trovač dobrog raspoloženja. Tihi napadač na pristojnost. Onaj koji nagrđuje lice iznutra. Ispod kože. Zlostavljač duše. Podsmijeh nagrđuje duh. Nadmenošću. Bezobrazlukom. Intelektualnim nepoštenjem. Podsmijeh je bolest. Često je skrivena i ne može se odmah primijetiti. Podsmijeh napada iskren osmijeh i smijeh. Ne podnosi društvo dobrih i plemenitih ljudi. Podsmijeh svemu pristupa s cinizmom. Podsmijehu nijedan osmijeh nije dovoljno iskren. U svakom smijehu vidi skrivenu dvoličnost. Samo podsmijeh u dječjem osmijehu i smijehu traži skriveni cinizam i zluradost. Podsmijeh sve ljude smatra prijetvornima i pokvarenima. I ne vjeruje nijednom nasmijanom ljudskom licu. Podsmijeh kao dijete ranjenog ljudskog duha sve ljudske duše smatra zlima i prljavima. Čak i dječju dušu. Sva ljudska lica smatra maskama koje iza sebe kriju otvoreno i nepatvoreno zlo. Podsmijeh nije grimasa. Fizička gesta. Manifestacija lica. Podsmijeh je nutarnji izraz zluradog bolesnog ljudskog duha. Koji to ne priznaje. Koji se boji pogledati samog sebe. Podsmijeh je bolest projekcije vlastitog duha u duh svih ljudi. Moj duh je pokvaren. Zao. Zloban. Ako je moj, i svi su drugi isti. Čak i dječji. Kad je skriven, podsmijeh stvara duhovnog bolesnika. Duhovnu ruševinu. Čovjeka nesposobna za iskren smijeh i osmijeh. Kad je otvoren, podsmijeh stvara oholog i najpametnijeg. Nekog tko vjeruje da nitko nije čitao što on čita i napisao ono što on piše. Nekoga s kim svijet počinje i završava. Nekoga tko je položio svoje ruke na povijest svijeta i čovječanstva i kaže nam: „Ja znam sve, vi ne znate ništa“. Koji nam se osmijehuje i smije. Podsmijehom. Njemu je ljubav opresija i ropstvo. Njemu je dobrota slabost i lažni altruizam. Njemu je iskrenost dvoličnost. Njemu je plemenitost gluma kojom se želi preko tuđih leđa i muke doći do vrha. Zašto? Jer je izgubio sposobnost za iskren i autentičan smijeh i osmijeh. Sumnjičav je prema tapšanju po ramenu. Povlači ruku kad mu druga ruka želi pomoći. Sklanja rame kada se nečija glava želi nasloniti da se odmori. Ne pruža zagrljaj kada ga drugi treba radi utjehe i sigurnosti. Zašto? Jer se podsmjehuje ljubavi, dobroti i plemenitosti. Jer ne vjeruje ramenu, ruci i zagrljaju. Njemu se oni čine kao oružje za ubijanje i ranjavanje. Podsmijeh je dokaz teške povrijeđenosti i ranjavanja. Rane koja ne zacjeljuje. Podsmijeh je mehanizam zaštite od iskrenog osmijeha i smijeha. Podsmijeh krase cinizam i pesimizam iza kojih se krije duboka povreda čovjekova duha i čovjekove nutrine. Podsmijeh je predstava za druge. Gluma za samog sebe. Iza njega se krije netko tko je povrijeđen. Tek kad se utvrdi stupanj i vrsta povrede, može se pokušati izići iz otrovnog svijeta podsmijeha. Podsmijeh ne dopušta da mu se priđe. Ne voli ni javne ni skrivene pristupe. Od svih se brani. Grebe. Napada. Koristi cijelog čovjeka i njegovo tijelo i duh da se obrani. Mrzi lijekove i terapije. Užasava se ljubavi, dobrote i nježnosti. Užasava ga pomisao da za njega postoji rame, ruka i zagrljaj. Podsmijeh nije glup niti površan. Duboko i ozbiljno inteligentan, podsmijeh ne želi biti izliječen. Ne želi biti uklonjen. Samo jedan ozbiljniji dodir iskrenog osmijeha i smijeha narušit će njegovu sigurnost i kontrolu. Bilo bi puno lakše da podsmijeh ne postane jedno s čovjekom. Identičan čovjeku koji se svemu i svima podsmjehuje. Ozdraviti čovjeka liječeći ga od podsmijeha, naporan je i dugotrajan zahvat. Kao da pokušavate s čovjeka skinuti kožu i pokušati ga držati na životu samo na mesu i kostima. I zato se ponekad ne usudimo. Čini nam se da će netko zaista umrijeti ako ga pokušamo liječiti od podsmijeha. I on se brani. Mudro. Pametno. Inteligentno. I napada. Našu ljubav. Dobrotu. Iskrenost. Plemenitost. Cinizmom. Pesimizmom. Mračnim slutnjama. Ako uspijemo nekoliko puta probiti njegov oklop iskrenim smijehom i osmijehom, možda se nešto promijeni. Možda čovjek koji se svemu i svima podsmjehuje vidi u sebi čovjeka. Onog čovjeka koji u sebi nosi sposobnost za iskreno. Za dobro. Za plemenito. I prestane biti sumnjičav i nepovjerljiv prema osmijehu i smijehu djeteta. Jer podsmijeh ne vjeruje u nevinost. Njemu smo svi krivi i zli i pokvareni. Sve nas gleda kao neprijatelje i krvnike. Samo da jednom uspijemo doprijeti do njegove nutrine, njegovog duha i otkriti mu da u njemu još uvijek živi dijete sposobno za iskren osmijeh i smijeh. Kad bismo to uspjeli, bio bi to dobar početak na putu dugotrajnog liječenja i oporavka. Jer podsmijeh je bolest duha i nju se najbolje liječi pokušajima da prodremo u čovjekovu povrijeđenu i ranjenu nutrinu kako bismo mu otkrili da još uvijek postoji mogućnost za iskren smijeh i osmijeh. Jer licem ne možemo postići ništa. Podsmijeh licima ne vjeruje i prezire ih uvjeren da sva lica lažu i da su sva dvolična kada se osmjehuju. Samo duh dobrog čovjeka može prodrijeti do duha bolesnog podsmjehivača. Riječ je o borbi zdravog duha protiv bolesnog duha, a ne o sukobu lica koja se jedno drugom osmjehuju. Jer lica mogu prevariti i varaju. Zdrav duh i bolestan duh ne mogu prevariti jedan drugog. Odmah se prepoznaju bez ikakve grimase, smijeha i osmijeha. Zdrav duh prepoznaje podsmijeh i želi pomoći čovjeku. Bolestan duh podsmijeha prepoznaje zdravog duha ljubavi, dobrote i iskrenosti i bježi od njega jer ne želi pomoć. Ne želi lijek. Ne želi oporavak.

Što je podsmijeh? Bolest ljudske duše koju ponekad smijeh, osmijeh, lice, ruke, ramena ne mogu izliječiti, ali možda zdrav i vedar ljudski duh mogu, jer podsmijeh se liječi iscrpljujućom borbom ljudskog duha protiv drugog ljudskog duha. I nismo svi uvijek spremni i dovoljno hrabri da se upustimo u sukob. Bilo da ne želimo biti izliječeni od bolesti podsmijeha bilo da ne želimo oboljeti od te bolesti duše.

U Sarajevu 11. 4. 2020.

O. J.

Izvor (foto): © Viktoria33 | Dreamstime.com

O bijegu i mašti

Pobjeći? Gdje? U idealno. Povrijeđeni ste odbijanjem vaše zaljubljenosti? Ništa lakše. Stvorite idealnog muškarca. Idealnu ženu. U njih se zaljubite. Oni mogu i hoće uzvratiti ljubav. Kada volite idealnog/idealnu, lakše vam je prebroditi stvarne koji vas odbacuju. Svijet je grub prema vama? Stvorite svoj svijet. Idealni svijet. Nitko vam ne može odrediti tko će u njemu živjeti i na koji način. Vi ste kreator vlastitog svijeta. U tom svijetu možete biti netko drugi. Junak. Princeza. Besmrtnik. Don Juan. Kleopatra. Filmski negativac ili zvijezda. Što god želite. Čine vam zlo? Stvorite svoj svijet. Ne mogu vam odrediti da zakoni stvarnog svijeta moraju postojati u vašem. Stvorite svoj svijet. Svijet dobra. I samo dobra. Trpite patnju? Stvorite svoj svijet. Svijet bez patnje. Ne mogu vam propisati da morate imati patnju u svom svijetu samo da bi ga drugi stavili na listu stvarnih i postojećih svjetova. Bojite se smrti? Stvorite svoj svijet. U njemu nitko ne umire. Vječno ste mladi. I vječni su oni do kojih vam je stalo. Ne mogu vas prisiliti da svoj svijet podredite zakonima smrti samo zato da bi ga službenim razumom proglasili stvarnim svijetom. Ako želite, možete imati svoj privatni svijet. Ako ste ga vi izgradili od temelja do vrha, od najvećeg grada do najmanjeg cvijeta, onda vi birate zakone koji će postojati u vašem svijetu. Zašto biste svoj svijet gradili prema modelu odbijanja, grubosti, zlobe stvarnoga svijeta? Niste li dovoljno snažni da za sebi izgradite svijet bez lošeg i deprimirajućeg? Gdje piše da ne smijete ružičastim pogledom izgraditi svoj svijet od najljepših i najsjajnijih boja? Tko vam je odredio da morate vjerovati kako je svijet isključivo crn ili siv? Niste li snažniji od crnih i sivih tonova koji u vama stvaraju neraspoloženje, strah i nesigurnost? Bit ćete proglašeni bjeguncem. Fantastom. Idealistom. Strašljivcem. Kukavicom. Zar je važno? Ako ste maštoviti i kreativni da stvorite svoj svijet, zašto bi vas pogađalo što vam govore natmureni pogledi i otrovne rečenice koje dolaze iz svijeta crnila i sivila? Svijet sivila i crnila i ne govori drugim jezikom nego jezikom otrova. Jezikom bolesti. Jezikom prljavštine. Niste obvezni govoriti tim jezikom. Imate svoj jezik. Svoje riječi i rečenice. Njima ste izgradili svoj idealni svijet. Pun je maštovitih boja, prekrasnih kreacija i dobrih ljudi. Vaš svijet se hrani dobrotom. Vi ga hranite jezikom ljubavi. Svom svijetu tepate kao novorođenčetu. Govorite mu o ljubavi. O tome koliko ga volite. I pomalo vaš mali bespomoćni svijet, baš kao i ljudsko biće, izrasta u snažan i moćan svijet kao što čovjek izrasta u snažnu i jaku osobu. Vođeni svojim svijetom, ne bojite se stvarnog svijeta. Više nemate straha. Niste nesigurni. Znate da niste idealist. Niste kukavica. Niste strašljivi. Niste bjegunac. Vi ste samo maštovita osoba. Nemojte se bojati. Ne pokušavajte sebe uvjeriti kako vaš idealni svijet ne postoji. Osvrnite se oko sebe jer toliko toga je nastalo zahvaljujući vašoj mašti. I mašti onih koji su vam slični. Nemojte izdati svoju maštu. Zanemarite i odbacite prigovore da je to bijeg. Ne bježite vi nigdje. Vi samo kratko odlazite u svoj savršeni svijet kako biste iz njega zagrabili od njegove ljepote, dobrote i mira i dali stvarnom svijetu njegov dio. Kako biste umanjili crnilo i sivilo. Umanjili patnju. Umanjili strah od smrti. Umanjili zlo. Trebaju vam zahvaliti. Oni koji vas vrijeđaju i ponižavaju zbog vaše maštovitosti i kreativnosti. Nisu svjesni koliko vas boli što od svog savršenog svijeta kojega ste s ljubavlju i dugo gradili otkidate da biste dali njihovom svijetu crnila, sivila, prljavštine i zlobe nešto od svog savršenog svijeta. Jer dajete djelić samog sebe. Koji je stvaran. Tako je nastalo sve. Tako je nastao stvarni svijet. Netko maštovit odricao se djelića savršenosti svoga idealnog svijeta kako bi ih ugradio u svijet u kojem sada svi živimo. Zapamtite. Niste bjegunac. Ne bježite. Vi ste graditelj. Tvorac. Maštajte. Stvarajte svoj idealni svijet. I ne budite sebični. Nešto od svoga savršenog svijeta darujte nama u stvarnom svijetu. Bez vaše mašte i bez vas, naš svijet bi se utopio u crnilu i sivilu.

U Sarajevu 4. 4. 2020.

O. J.

O skromnom

Skroman? Riječ zvuči kao sklonjen. Skriven. Nevidljiv. Neprimjetan. Ne zvuči kao malen ili kao niskog rasta. Ne zvuči ni kao lijepa, visok, krupnih kostiju, skupo odjeven. Kako zvuči skroman? Siromašan? Bogat? Intelektualno pošten? Akademski obrazovan? Marljiv radnik?

Tko je skroman? Odmah mislimo da imamo odgovor na pitanje. Rekli bismo pa to je bar lako. Zaista? Probajte definirati skromnog? Reći ćemo. Imam prijatelja koji je skroman. Imam sestru, ona je baš skromna. Moja supruga je pravo skromna žena. Moj šef iako bogat, skroman je čovjek. On je visok i krupan, ali je tako skroman. Ona je baš obrazovana i školovana i skromna je. Ovo može biti istina. Ali ništa ne govori o skromnom. Govori o ljudima. Ženama. Muškarcima. Različitog izgleda. Dobi. Položaja. Ne možemo reći skroman je… i onda dati definiciju. Skromnog se upozna. Susretne. Skroman iznenadi. Očekujemo ponekad oholog. Zašto? Pa izgleda oholo. Što znači izgleda oholo? Pa bogat/bogata, visok/visoka, marljiv/marljiva, skupo odjeven/odjevena. Nisu li to oni neskromni? Čudno, ali ponekad nisu. Neskroman iznenadi. Zašto? Pa izgleda skromno.

Skroman i izgled? Česta greška koju pravimo. Unaprijed. Kao da je skroman isto što i izgledati skromno. Skroman zvuči kao recimo sklonjen. Onaj koji se sklanja od preuranjenih optužbi na račun tuđeg izgleda. Sklanja se od predrasude da su skroman i izgled isto. Skroman zvuči recimo kao skriven. Onaj koji se skriva od glasnih i javnih komentara da su izgled i skromnost isto. Skroman zvuči recimo kao nevidljiv. Onaj koji je nevidljiv kada se nepravedno, neutemeljeno i javno tvrdi kako su izgled i skromnost isto. Skroman zvuči kao neprimjetan. Onaj koji je neprimjetan kada se na stup srama razapne one koji su protiv mišljenja da su izgled i skromnost isto.

Sklonjen, skriven, nevidljiv, neprimjetan nisu pitanja izgleda. Odijevanja. Visine. Težine. Bogatstva. Riječ je o stvarima duha. Stvarima karaktera. Osobnosti. Biti skriven od vlastite samohvale i sebeljublja. Skloniti se od vlastite oholosti. Biti nevidljiv pred vlastitom bahatošću. Neprimjetno umaknuti vlastitoj taštini. Pred njima se ne sklanja izgled. Pred njima se sklanja ljudski duh. Učiniti sebe skrivenim, sklonjenim, nevidljivim, neprimjetnim pred privatnim sebeljubljem, ohološću, bahatošću i taštinom borba je ljudskog duha protiv samog sebe.

Skroman je borac protiv sebe bez obzira na izgled. Nema definicije. Nema konačnog opisa. Skromnog se ne definira. Svakako se ne definira prema tome kako izgleda. Skroman i izgled najčešće ne idu zajedno, makar se uvijek tvrdi suprotno. Skromnog se susreće. Nakon izgleda. Nakon predrasuda. Nakon optužbi. Nakon javnih uvreda. Zašto? Zato jer nitko ne obraća pažnju na ljudski duh. Na njegovu borbu. Na njegova nastojanja. Svi mislimo da se ljudski duh oblači. Da je visok. Da je obrazovan. Bogat. Voli skupe stvari. Ne. Ljudski duh je drugačiji. Može biti ohol. Samoljubljiv. Bahat. Tašt. Neskroman je. Može biti sklonjen. Skriven. Nevidljiv. Neprimjetan. Skroman je. Tako bi trebalo biti. Tko je skroman? Teško je reći. Zašto? Jer je to pitanje ljudskog duha. Nevidljiv je. Nitko ne primjećuje njegovu borbu sa sobom. Svi primjećujemo tijelo. Svi vidimo izgled. Razumljivo. Nije lako prepoznati skromnog. Kao što ne vidimo ni ljudski duh ili čovjekovu dušu i skroman ponekad umakne našem pogledu.

U Sarajevu 2. 4. 2020.

O. J.

Sin

Rođendan. Slavlje? Plaćeno. Zabava? Plaćena. Poznata regionalna zvijezda? Plaćena. Gosti. Izabrani. Gradski. Jet-set. Poznati. Djeca. Političara. Advokata. Liječnika. Zvijezda. Krema grada. Iznenađenje večeri? Naravno. Poklon. Specijalni. Poseban. Novi model. Sportski zvuk. Tristo konja. Ispod haube. Boja. Metalik. Crna. Zatamnjena stakla. Otac kupio. Tko je otac? Poznat. Biznismen. Ima veze. Svugdje. Sa svakim. Zabava? Luda. Otkačena. Ima svega. Piće. Alkohol. Droga? Naravno. Ispod šanka. Za odabrane. Rano jutro. Zbunjen. Dezorijentiran. Glavobolja. Ključevi. Sjeda. Zvuk motora. Snažan. Brutalan. Osmijeh. Semafor. Crveno? Stop? Koga briga. Otac je tu. Riješit će. Ako zatreba. Brzinomjer? Može brže. Gas. Sto dvadeset na sat. Vidi. Krajičkom. Oka. Znak. Ograničenje. Pedeset kilometara na sat. Nastavlja. Glazba. Jaka. Zaglušujuća. Semafor. Djevojka. Studentica. Sretna. Ispunjena. Zadovoljna. Položila. Završila. Uspješna akademska godina. Razmišlja. Mama i tata? Bit će sretni. Presretni. Ponosni. Fakultet nije jeftin. Stanovanje. Režije. Potvrde. Prijavnice. Plaća se. Strpljiva. Gleda. Čeka. Pješak. Zeleno. Hoda. Prelazi. Zvuk. Približava se. Snažniji. Jači. Glasniji. Tup udarac. Pad. Daleko. Na drugu stranu. Auto. Metalik. Crno. Zatamnjena stakla. Ne koči. Ne staje. Ubrzava. Odlazi. Poziv. Sine? Sviđa ti se poklon? Problem? Kakav problem? Gdje? Kada? Ne brini. Zovem ministra. Odmah. Šefa graničnog prijelaza. Samo vozi. Ne zaustavljaj se! Ministar. Halo? Šta? Kako? Kada? Riješit ćemo. Granični prijelaz. Šefe? Šta je? Poziv? Tko je? Ministar? Uzima slušalicu. Ministre? Šutnja. Nekoliko sekundi. Aha. Nema problema. Koje auto? Broj tablica? Riješeno. Spušta slušalicu. Pokazuje rukom. Prilazi drugi. Stiže auto. Propustiti. Odmah. Bez procedure. Bez pitanja. Poseban izlaz. Razlog? Nije važno. Netko važan? VIP osoba? Jest. Pustiti. Ne postavljati pitanja. Sin. Vozi. Glavobolja. Ne zna. Nije vidio. Čuo je. Nešto. Naletilo. Lupilo. Udarilo. Mobitel. Stari? Riješeno? Odlično. Odmah. Idem. Na granici znaju? Bez zaustavljanja. Poseban prolaz. Diplomatski. Za važne osobe. U međuvremenu. Ulica. Ljudi. Hitna pomoć. Djevojka? Leži. Diše li? Živa? Živa. Hvala bogu. Teške povrede. Opasne po život. Policija. Uviđaj. Svjedoci? Vidjeli smo. Auto. Velika brzina. Crno. Metalik. Zatamnjena stakla. Nije stao? Nije. Nije kočio? Nije. Tablice? Svjedok. Znam na pamet. Govori. Zapisuju. Policijski auto. Provjera. Registracija? Na koga? Znam ga. Poznat. Ima firme. Sin? Njegov? Policajac. Briše. Znoj. Muka. Bit će problema. Glas preko radija. Halo? Patrola? Patrola ovdje. Prešao granicu. Kada? Maloprije. Kako? Ne znamo. Specijalni tretman. Poseban prijelaz. Kako? A odobrenje? Ne može. Bez odobrenja. Ministar. Šta ministar? Odobrio. Kako? Kada? Usmeno. Rano jutros. Šef granične? Ne zna. Nije mu rečeno. Javili mu. Važna osoba. VIP. Propustili. Nisu provjeravali. Policajac. Psovka. Sočna. Kakva država? Kakav ministar? Ubio dijete. Ubio djevojku. Nije mrtva. Šta nije? U komi. Ne znaju. Teške povrede. Glave. Grudnog koša. Unutarnji organi. Policajac. Psovka. Šta misliš? Šta? Tvoje dijete? Tvoja kćerka? Šute. Patrola? Halo? Inspektor. Dolazi. Koji? Ime. Znaš ga? Znam. Ministrov prijatelj. Kum. Dobar i s njim? S kim? S ocem od momka? Da. Bit će problema. Sakrivanje. Zataškavanje. Misliš? Dok šalju njega. Inspektora. Na uviđaj. U međuvremenu. Bolnica. Soba. Intenzivna. Aparati. Cjevčice. Infuzije. Djevojka? Sanja. Roditelji. Sretni. Presretni. Završila godinu. Položila ispite. U međuvremenu. Sin. Druga država. Drugi grad. Mobitel. Molim? Aha. Dobro. Koliko dugo? Dobro. Odahne. Riješeno. Otac poznaje. Ministra. Inspektora. Sud? Nije problem. Poznaje. Advokate. Sudije. Kazna? Uvjetna. Tri godine. Momak odahne. Sjedi. Mamurluk. Glavobolja. Droga? Ne sjeća se. Možda malo. Osmijeh. Dobra zabava. Fantastična. Pjevalo se. Slavilo. Pilo. Auto? Nema veze. Kupit će. Otac. Novo. Jače. Snažnije. Novije. Čim se vrati. Čim prođe. Suđenje. Legne. Spava mu se. Glavobolja. Djevojka? Semafor? Brzina? Ne zna. Ne sjeća se. Misli. Briga me. Otac. Ministar. Inspektor. Riješit će.

U Sarajevu 30. 3. 2020.

O. J.

O podršci

Činimo greške. Ponekad nenamjerno. Želimo učiniti dobro, ali ne bude kako smo planirali. Nerado opraštamo. Teško opraštamo. I onda kad smo svjesni da je greška bila nenamjerna. Nagonski osuđujemo. Za osudu ne tražimo argumente. Nema razloga. Dovoljan nam je netko. Žrtva. Krivac. Ponekad osudimo bez da provjerimo. Ne istražujemo. Ne ulažemo napor da uvidimo sve okolnosti. Brzina i lakoća kojom osudimo bez provjere i argumenata uništava podršku. A podršku trebamo i kad pogriješimo. I kad učinimo krivo. Ne da nastavimo činiti zlo. Nego da nas podrška drugog promijeni. Da se izborimo s onim što je loše u nama. Podrška uklanja predrasude o tuđim greškama. Podrška otvara pogled na drugoga. Podrška otkriva ispod svih slojeva greški i krivica da drugi želi pokušati barem još jednom učiniti dobro. Ali toj jednoj gesti drugoga kojom želi ispraviti nepravdu ne pružamo podršku. Podrška zahtjeva napor. Zahtjeva da u drugom vidimo ostatke dobrog. Ostatke plemenitog. Ostatke ljudskog. Podrška traži da vjerujemo ostatcima dobrote, plemenitosti i ljudskosti. Podrška je pitanje vjerovanja nakon što izreknemo osudu. Kako podržati nakon svega? Pružiti podršku nakon što nam je učinjeno zlo? Što podrška pokušava? Ona pokušava prodrijeti duboko u drugog čovjeka. Poput dokaznog postupka, podrška pokušava pronaći stabilan izvor ljudskosti u drugom kako bi se toj ljudskosti pružila podrška. A svatko od nas ima uvijek ljudskosti u sebi. Čak i nakon silnih grešaka i učinjenih stvari zbog kojih smo krivi. I osuđeni. Da bismo dobili podršku, moramo izložiti dio sebe. Onaj dio u kojem ima ostataka plemenitosti. Ostataka vrline. Ostataka dobrog čovjeka. Ali da bismo doprijeli do toga, moramo proći kroz teška iskustva. Nelagodna iskustva. Neugodna. Priznanje krivice. Kajanje zbog učinjenog zla. Obećanje da više nećemo takvo nešto učiniti. Tek kad prođemo kroz ta iskustva, drugi će, nadamo se, vidjeti da još uvijek trebamo podršku. Da joj se nadamo. Da je trebamo. Da ćemo s njegovom podrškom od ostataka naše ljudskosti izgraditi novog čovjeka. Dobrog. Plemenitog. Empatičnog. Podrška omogućava novi početak. Ondje gdje se čini da se više ništa ne može iznova započeti. Kada nakon tolikih grešaka i neuspjeha čujemo: Imaš moju podršku, kao da se čovjek rodi u novom tijelu. S novom dušom. Kao da na neki neobičan način uskrsne. Naravno, podrška se mora odnositi na dobro. Podrška koja iz nas izvlači na površinu ljudskost i čovječnost. Podrška koja nas podržava u zlu nije podrška. To je zločin. Koji samo produbljuje krivicu. Koji uništava ostatke dobrog u nama. Zašto ne pružamo podršku? Jer sumnjamo. Sumnjamo da drugi može nakon tolikih grešaka imati u sebi nešto dobrog iz čega bi nastao bolji čovjek. Ne vjerujemo da on može tako nešto napraviti. Ako uvijek sumnjamo i ne vjerujemo drugom i ne želimo mu pružiti podršku, kako ćemo znati može li on jednog dana biti drugačiji? Podrška je riskantna. Ogromna nepoznanica. Nema garancije da će ako pružimo podršku, drugi jednog dana postati čovječniji. Ipak se ljudima dogodi da im se rizik isplati. Pruže podršku. Povjeruju ostatcima nečije ljudskosti. I zaista se rodi novi čovjek. Dobar čovjek. Pošten čovjek. Deklarativna podrška je lakša. Nju pružamo grupi. Kao grupa. I ako naša podrška bude iznevjerena, svjesni smo da nećemo toliko stradati. Biti ljuti. Biti razočarani. Možda hoćemo. Ne previše. Daleko je teže pružiti podršku konkretnom čovjeku. Konkretan čovjek traži da mu ja pružim podršku. Ja sam onaj koji ulaže povjerenje i sebe u njegovu ljudskost. Ja sam onaj koji se nadam da će se uz moju podršku drugi promijeniti. Ja sam onaj koji će biti izdan ako drugi iskoristi moju podršku. Makar je podrška ponekad teška i zahtjevna, mi je pružamo jedni drugima. Gdje bismo bili kao jedinke kad ne bismo imali konkretno ljudsko biće uza se koje nam govori: Imaš moju podršku? Gdje bismo bili kao grupa kada ne bismo pružili podršku jedni drugima? Podrška je jedna vrsta svjetla. Jedan oblik gledanja u nutrinu drugog čovjeka. Podrška je svjetlo koje u drugom rasvjetljuje mrak sastavljen od njegovih krivica i grešaka. Ponekad kad pružimo drugom čovjeku podršku, podrška poput svjetla rasvijetli njegovu nutrinu. Iznenađeni ugledamo ljudskost, plemenitost, dobrotu koje su bile prekrivene tamom neuspjeha i padova. Podrška omogućava da vidimo ono što inače i uz sve naše ljudske napore ne možemo uvijek vidjeti. Podrškom vidimo duboko u čovjeka i izvlačimo na površinu njegovog postojanja ostatke dobrog od kojih će se roditi i nastati novi čovjek. Dobar čovjek. Plemenit čovjek. Podrška je čudesna. Kako nazvati drugačije ono što ponekad pružamo drugom i zadivljeni otkrivamo kako se od starog čovjeka ispunjenog krivicom i greškama rađa bolji čovjek koji priznaje greške, kaje se za krivnju i obećava da će pokušati biti čovječniji prema nama? Ovo vrijedi samo za podršku dobrom, plemenitom i ljudskom u drugom i u nama. Rekosmo kako podrška zlu, lošem i pokvarenom nije podrška, nego zločin i protiv mene i protiv drugoga.

U Sarajevu 27. 3. 2020.

O. J.