Oliver Jurišić – Stranica 14

O završetcima i prekidima

Teško je znati je li nešto gotovo dok se ne vratimo na „mjesto zločina“. U mašti možemo završiti svaki odnos. U mašti možemo prekinuti svaku vezu. Mašta koristi nestvarno i nepostojeće. Stvarnost je posljednji i konačni ispit završetka. Posljednji „čavao u lijes“ kojega možemo sa sigurnošću i bez drhtanja ruku zakovati i nastaviti živjeti bez straha da će „mrtvac“ iznenada uskrsnuti. Moramo izdržati i taj posljednji susret, pozdrav, razgovor. Već na samom početku znamo je li sve gotovo. U sebi osjećamo nešto što mašta ne može pružiti ili pruža na zavodljiv i nestvaran način. Kada u mašti završavamo naše odnose i veze i „stavljamo točku na i“, događa se da umislimo kako je zaista sve okončano. Kako se nema što reći i dodati. Sve je rečeno. Ali u mašti ne postoje dvojica sugovornika niti stvarnost. U mašti postojim ja, drugi kojega sam stvorio od mašte i stvarnost koju sam izmislio. Ništa se još nije dogodilo i okončalo, nego se tek ima dogoditi. Uhvatimo se u zamku vlastitih maštanja i drugog ostavimo bez odgovora i objašnjenja. Ne jer on/ona to ne zaslužuje, nego jer smo sebe uvjerili kako je događaj iz mašte bio stvaran, toliko stvaran da ostajemo pomalo zbunjeni pred pitanjem drugog: Što se dogodilo i zašto smo odjednom zašutjeli? U mašti smo uvijek korektni, pravedni, iskreni i pošteni prema sebi i prema drugom. Sve smo stavili na stol. Izložili cijelu situaciju racionalno i trezveno i nisu potrebna dodatna objašnjenja. U mašti smo savršeno objasnili kako stvari stoje, tako da drugi nema potrebu postaviti niti jedno jedino pitanje. Ali to se dogodilo u mašti. U stvarnosti još nismo došli ni do zajedničkog susreta i razgovora. Čini se tako laganim okončavati međuljudske odnose kroz maštu. Čini se tako jasnim. Pravednim. Poštenim. Nitko se ne ljuti. Nema povrijeđenih i uvrijeđenih. Na kraju završetka, svi smo zadovoljni i sretni. Ispalo je savršenije od najsavršenijeg. Nitko nikoga nije povrijedio. Redaju se duboke isprike i međusobne pohvale. Nabrajaju se dobre osobine i ljudske kvalitete, vrline i prednosti. Obećavaju se obećanja i zaklinjanju zakletve na vječna pomirenja i međusobna poštivanja i uvažavanja. U našoj mašti ružna stvarnost presvučena je izmišljenim dobrotama, sa stvarnosti se svlači njezin ružni i pohabani sloj lošeg, zlog i pokvarenog. U mašti toliko ogolimo stvarnost od nje same da na kraju od nje ne preostaje ništa osim onoga što smo maštanjem dopunili. Možda su poneki završetci ljudskih odnosa takvi da su prepuni dobrote, međusobnih pohvala i „kovanja u zvijezde“, ipak završetak odnosa ne može proći bez susreta sa stvarnošću. Uvijek je moguće pobjeći i izbjeći prekid. Završiti sve u vlastitoj mašti. Ali stvarnost neće propustiti priliku da pomoli svoju neugodnu i ponekad ružnu glavu iznad površine naše mašte da nas podsjeti da se ništa nije dogodilo. Još nije bilo susreta, razgovora i pozdrava. Još moramo odraditi ono zbog čega smo dopustili mašti da nas zavede i odvede u smjeru nepostojećeg i nedogođenog. Još uvijek moramo susresti stvarnost. I mi smo možda i zaboravili kako stvarnost izgleda. Možda smo nehotice nekoga uvrijedili, povrijedili i zanemarili bježeći u svijet mašte bez ikakvog objašnjenja i javljanja. Samo smo nestali i u „zemlju propali“. I mašta u tome nije nevina i bezopasna. Mogla nas je zavesti i uvjeriti kako ne dugujemo objašnjenja, ne dugujemo isprike, ne dugujemo ništa nikome. Mogla nas je uvjeriti u našu apsolutnu nevinost i čistoću „ja definitivno nisam kriv/kriva“. Možemo osjećati da je onako kako maštamo, ali bez stvarnosti nećemo znati kako stvari stoje i što smo učinili i gdje leži naš dio krivice i odgovornosti za naše odnose i prekide. Opasni su završetci i prekidi ljudskih odnosa i veza koji se grčevito hvataju za niti mašte i tjeraju stvarnost od sebe. Lako se dogodi da nitko nije kriv i nitko nije odgovoran i svi su dobri i čisti. Ako jesu, zašto se dogodio prekid i završetak naših odnosa i veza, čak i onda kad su se dogodili u mašti? Zar dobri, iskreni, pošteni, nevini i čisti mogu prekinuti i završavati svoje odnose i veze? Lako se dogodi i da ja nikad nisam kriv, nego drugi i ostali pa ako treba i svi. Mašta ne voli stvarnost u kojoj postoji moja odgovornost za završetak i prekid. Mašta svakoga od nas je uvijek nevina i čista i ne dopušta mogućnost koja bi mogla dokazati i suprotno. Mašta ne samo da mene čini nevinim od tuđe „krivice“ nego i tuđu „krivicu“ izbriše tako da i drugi bude također u svemu ovome nevin. Ali ako smo oboje nevini i čisti, zašto jedno od nas u mašti završava odnos s onim drugim? Jer mašta može učiniti da stvarnost nestane i prestane postojati. Ipak ponekad, htjeli ili ne htjeli, prisiljeni smo svući sa sebe oklop mašte i istupiti u stvarnost gdje se naša „golotinja“ ne može sakriti i pokriti ili smo nevješti u njezinom skrivanju. Odjednom vidimo sebe i drugog onakvima kakvi stvarno jesmo. Ali to se mora dogoditi na ovaj ili onaj način jer stvarnost je na kraju temeljni sudac naše krivice i naše nevinosti u našim završetcima i prekidima. Moramo pogledati stvarnost u oči. Zanemariti maštu i sve njezine privlačne labirinte i tunele u kojima bismo se rado sakrili i izgubili. Moramo istupiti pred sud stvarnosti. Tek tada počinje težak i mučan susret, razgovor i pozdrav i mogućnost da ćemo nakon mučne i neugodne stvarnosti osjetiti u sebi mir i sebi reći: Gotovo je. Mašta ne može pružiti takav konačni mir, a i kako bi mogla? Mašti ništa nije teško i mučno nego joj je sve sjajno, bajno i lepršavo. Zato mašta i ne može dati mir koji daje stvarnost niti mašta može biti istinski sudac naših odnosa i njihovih prekida i naše obostrane odgovornosti i krivice za te prekide i završetke. Misleći da nas mašta štiti, negiramo stvarnost ponekad do te mjere da više nemamo hrabrosti susresti se s njom. Ponekad radije nemirni maštamo nego da mirno živimo stvarnost.

U Sarajevu 25. 5. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Narongrit Dantragoon

O povratku kući…

Što nam govori misao starca koji kako ide kraju života, sve više želi vratiti se kući? Što podrazumijeva pod kućom? Zidove unutar kojih je rastao? Glasove oca i majke? Poznate mirise doma? Je li kuća magična riječ kojom želi izreći ono za što bi mu trebalo puno rečenica, možda čak i cijela knjiga ili više njih? Što nam znači misao koja nam se ponekad rodi u glavi: želio bih/željela bih se vratiti kući. Kako opisati bezbrižnost djetinjstva, znatiželju odrastanja, žalost odlaska, tugu rastanka i nostalgiju povratka ako ne tom jednostavnom i istovremeno bremenitom rečenicom punom teško izrecivih značenja, osjećaja i smislova: Želim se vratiti kući.

Čežnja o povratku kući nije prisutna onda kad je čovjek ostario i vidio sve i preostalo je još jednom vidjeti razvaline stare kuće i onda mirno umrijeti. Čežnja je usađena u nas rođenjem, majčinim mlijekom, mirisom pokošene trave, očevim rukama, zabranjenim voćkama naših susjeda i koječim drugim. Povratkom kući ne težimo nekom objektivnom stanju stvari kao da se ništa ne bi promijenilo nakon godina izbivanja iz kuće. Kao da bi sve ostalo na svom mjestu. Iako bismo htjeli biti lakovjerni i naivni i željeli vjerovati da nas čeka sve ondje gdje smo to i ostavili, neminovno spoznajemo da kuću nećemo zateći u prvobitnom stanju. Čak nećemo pronaći nikoga jer nikoga i nema, možda će od kuće ostati tek poneki zid ili neobrađena zemlja, ali to ne umanjuje čežnju za povratkom kući.

Iako tamo ništa nema, želimo se vratiti kući. Kome i zašto se vraćamo? I što tražimo na tom mjestu? Ne ostaje li naša čežnja isprazna i neispunjenja kada otkrivamo da smo se vratili kući, ali ona više nije tu. Nije li stvarnost prijetvorna i gruba prema našoj čežnji za povratkom domu? I znamo da je tako. Znamo da tamo gdje je kuća više nema ništa, ali ipak se želim vratiti kući. Čežnja neće uskrsnuti pokojne niti će broj grobova biti manji jer osjećamo snažnu potrebu za povratkom. Mrtvi će i dalje biti mrtvi i zid kuće i dalje će biti srušen i nagrižen zubom vremena, nitko nas neće dočekati bez obzira na snagu naše želje da se vratimo. Čežnja i želja za kućom nikoga ne može vratiti u život. Nije li onda uzaludno čeznuti za domom i željeti povratak? Što nas to spaja s prostorom gdje smo rođeni i odrasli i onda kad nikoga više u tom prostoru nema i kada drugi ljudi i ne znaju tko smo mi i zašto pretražujemo urušeni krov, srušeni zid, neobrađenu zemlju?

Iako smo stranci drugima, nismo stranci tom malenom komadu zemlje. Oživljavamo prošli svijet svojom čežnjom i željom. Gledamo srušeni dom i zapuštenu okućnicu, ali vidimo kuću i uređen vrt. Čujemo glasove ljudi. Odjednom vidimo majku kako nas zove ili nas upozorava da pazimo da se ne povrijedimo. Čujemo oca koji nam objašnjava kako priroda ima svoje zakone i kako ih treba znati i poštivati ako želimo dobar urod. Slušamo kako brat ili sestra dovikuje da se vratimo u kuću jer je blizu noć i nije dobro biti sam noću. Nismo li doživjeli iskustvo „uskrsnuća“ svega dok klečimo ili stojimo s nemoćno spuštenim rukama gledajući prazninu i ruševine? I tko bi nam se usudio u tom trenutku naše vizije „uskrsnuća“ doma prići i reći da smo ludi i da tu ništa nema osim prašine, kamenja i korova? Kao da bismo dopustili da nas netko prekine u blaženoj viziji kada se od starca pred ruševinom snagom čežnje i želje pretvaramo u dijete koje pred sobom vidi vlastiti dom i sve njih žive, zdrave i nasmijane? Zar bi se netko usudio reći: Prestani sanjariti i saberi se, nema tu ništa, ni njih, ni kuće, ni doma?

Ali mi želimo da su oni tu, ili biti s njima. Zato smo se i vratili kući. Zato se i uvijek vraćamo. Osjećamo da ruševni zid i korovom obrastao vrt nisu zadnja riječ nad nama. Čežnja i želja u nama se bune i ne možemo prihvatiti da nema njih, kuće i doma. Rijetko se tko od nas pomiri s tim. I kad čujemo nekoga kada stalno ponavlja: Želim se vratiti kući, nije riječ tek o fantaziji ili o potrebi da se vidi svojim očima i bude uvjeren kako više nema kuće, doma i njih ondje gdje smo mislili da ćemo ih zateći. Mi se bunimo. Ne prihvaćamo takvo stanje stvari. I čeznemo za kućom, za domom, i onima kojih nema. Bunimo se protiv njihovih grobova, srušenih zidova i opustošenih polja. Bunimo se svojom čežnjom i željom.

I ta naša pobuna možda pokazuje u smjeru nekog drugog svijeta i života. Negdje onkraj srušenog zida nad kojim starac nemoćno krši ruke, negdje onkraj groba nad kojim starac stoji nesposoban da pomjeri onemoćalo tijelo. Želim se vratiti kući možda ima drugačiji smisao, značenje i sadržaj za svakoga od nas. Tamo gdje se želimo vratiti, želimo ih pronaći sve onakve kakve smo ih ostavili i kakvi su nam ostali u sjećanju zajedno s kućom iz koje smo otišli. Smije li čovjek reći sebi da željeti se vratiti kući smjera u neki novi i preobražen život? Smije li čovjek pomisliti da se želi vratiti vječnosti odakle je i došao, gdje su prije njega već otišli njegovi ukućani na čiju prisutnost podsjećaju srušeni zidovi kuće i njihovi grobovi? Zar nam ne smeta ponekad misao da su uništena kuća, zapušteni vrt, zaraslo polje i njihovi grobovi konačna riječ o našem završetku i svršetku? Nije li ta jednostavna rečenica: Želim se vratiti kući, zvuk i glas naše pobune protiv konačnog kraja i smrti i nas i onih na koje nas kuća podsjeća? Ne vraćamo li se ponekad kući zbog toga? Zbog slabašne nade i tihe vjere da postoji kuća koja ne propada, roditelji koji ne umiru, mjesto gdje nema grobova onih s kojima smo živjeli i zbog kojih se ponekad i želimo vratiti kući nakon što proputujemo cijeli svijet i svemir.

Želim se vratiti kući odjekuje zaraslim putevima naših djetinjstava, grobovima naših pokojnih, derutnim zidovima domova u kojima smo rođeni i rasli. Kad bismo mogli istovremeno svi kriknuti istim glasom prodorno da nas čuje prazni svemir: Želim se vratiti kući, tko zna što bi se dogodilo. Ovako jedan po jedan tiho šapućemo: Želim se vratiti kući, i posjećujemo naše prazne kuće i grobove i svatko se u sebi i za sebe buni protiv onoga što vidi pred sobom. Svatko se buni svojom čežnjom i željom za povratkom kući. Buni se protiv ruševine i groba. I ne vjeruje da nad njima i u njima počinjemo i završavamo. I da sve počinje i sve završava s ruševinom i grobom. Sve dok starac u nama ima i posljednji atom snage on u sebi ponavlja: Želim se vratiti kući. Tko zna možda konačno čuje glas: Dobrodošao kući, čekali smo te, sve je na svom mjestu ondje gdje si nas ostavio kada si otišao od kuće u svijet…

U Sarajevu 21. 5. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Przemyslaw Koch

O sjeti

Naići ćemo ponekad na citat ili odlomak kako netko sa sjetom gleda u daljinu. Ili na opis kako se protagonist priče sa sjetom sjeća nekoga. Sjeta zvuči kao skraćenica od sjećanje ili sjetiti se. Sjeta je nešto privatno. Možda čak i intimno? Što nam govori onaj koji duboko uzdahne i onda izgovori: Sa sjetom mislim na… Što se u njemu događa? Je li tužan? Je li nostalgičan? Žalostan? Sjeta podsjeća na bezbrižno. Sa sjetom se sjećam pokojnog oca koji je bio tu da me zaštiti, koji mi je ulijevao sigurnost. Sa sjetom se sjećam pokojne majke koja je bila tu da me utješi. Sjetom se sjećamo na vrijeme kada smo od nekoga bili voljeni ili zaštićeni. Sjeta kao sjećanje na bezbrižnost i bezazlenost. Sjetom promišljati samog sebe upućuje na drugačije poimanje svijeta koji nas okružuje. Izgledalo je dobro i nevino. Ništa se nije predstavljalo kao strašno i prijeteće. Sjeta je blizak i intiman odnos između odraslog mene i djeteta u meni. Odnos zaštite i bezbrižnosti. Odrasli ja koji štiti dijete u meni. Možda je sjeta taj odnos? Kada se dijete u meni probudi i postoji samo odrasli ja koji ga je voljan čuvati od drugačijeg i novog svijeta. Sjeta je dijete koje odraslog mene vuče za ruku da se vratim u bezazleniji svijet. Možda zato sjetan čovjek odraslima izgleda djetinjast? Uvijek misli o vremenu i svijetu kad je zajedno sa svijetom mogao uživati u njegovoj nevinosti i čistoći. Ali i u vlastitoj. Sjeta je kao povlačenje za rukav. Dijete u meni povlači odraslog mene i želi mi pokazati ostatke drugačijeg svijeta. Starog i nepostojećeg. Ali meni još uvijek dragog i bliskog. Čak i postojećeg i živućeg u mojim sjećanjima. Kako otrgnuti sebe od surovosti i oporosti onoga danas i prepustiti se djetetu bezbrižnosti i bezazlenosti onoga jučer? Sjetom. Sjeta je blagi osjećaj tuge i čežnje. Bezopasna mješavina djeteta i odraslog mene u istoj osobi. Sjeta kao ugodna i blaga tuga i čežnja podsjeća odraslog mene na blagost i bezazlenost djeteta u meni. U stanju sjete i ono što je opasno izgleda kao da nije. Dok sam u razdoblju sjete, kao da su mi cijeli svijet i svi ljudi prijatelji i nemoguće je zamisliti da postoji nešto stvarno što nazivamo zlo ili da postoji čovjek koji bi mogao biti loš. Kad smo sjetni, sve što je zlo čini se tako daleko i udaljeno od nas i kao da nas ne dotiče. Kao da je odrasli ja poput majčine utrobe zatvorio dijete u nama u toplinu i nježnost. Kao da je dijete u nama okopnilo surovost i tvrdoću odraslog ja koji svojom hladnoćom stvara zaborav kako u čovjeku trajno ostaje netko tko se nada boljem i ljepšem. Netko malen i sitan, a to je on sam. Sjeta stalno traga za izgubljenim svjetovima nježnije i toplije prošlosti. Zato se sjetni sjećaju onih koji su tim osobinama zračili, bilo da su to bili ljudi ili mjesta. Slika djeteta koje slijepo vjeruje u bezbrižnost i dobrotu i slika odraslog koji nema snage povjerovati djetetu, slika je sjete. Sjetan ne vjeruje više u bolju i ljepšu budućnost, ali ga dijete u njemu neprestano vuče u prošlost da mu pokaže kako je u prošlosti bilo ljubavi, topline i nježnosti. Kako pomiriti budućnost koja se ne nada i ne očekuje i prošlost koja vuče natrag u nježnost i toplinu kojih više nema? Sjeta je čovjekova dilema. Preispitivanje sebe. Promišljanje o vlastitoj vjeri i kome dati povjerenje. Djetetu koje žudi za prošlošću i sigurnošću majčinog krila, očevih ruku, ljubavnog zagrljaja ili odraslom koji ne vjeruje budućnosti i bezvoljno se prepušta djetetu da ga vodi natrag? Sjeta je rasprava sa samim sobom. Monolog koji se odvija između dvoje koji se rijetko susreću jer svatko vuče na svoju stranu. Odrastao vuče sebi i traži konačno odbacivanje iluzije djeteta. Dijete se buntovno ponaša i odbija postati iluzija i uporno inzistira da je ugodna i dobra prošlost bila stvarnost. Kako pomiriti dijete i odraslog? Ponekad ne slušaju jedno drugo i svatko govori za sebe i ono što hoće ne pitajući za dopuštenje i je li sad njegov red da nešto progovori. Sjeta je zbrka i zbunjenost u nutarnjoj borbi između djeteta i odraslog u kojoj je teško razlučiti tko je od njih dvoje u pravu i teško je odlučiti hoću li natrag u ugodniju i sigurniju prošlost ili naprijed u nesigurnu budućnost. Sjeta je njihanje između njih dvoje koji se ponekad ponašaju kao da se njihova prepirka ne tiče mene. Kao da nisam tu dok se oni hrvaju svatko iznoseći argumente u svoju korist. Zato sjetan čovjek teško opisuje svoje stanje. Zato ga pjesnici i pisci teško zahvaćaju i služe se slikama i igrama riječi kako bi ga izrekli. Nije lako opisati kako se dijete i odrastao istovremeno nalaze u meni. Pribjegavamo slikama i nemuštim opisima kao kada sjetu opišemo mišlju o majčinom krilu i očevim rukama ili mirisu njihove kose ili tijela ili odjeće. Sjeta je neopisiva i ne možemo drugačije s njom nego slikama i igrom riječi pokušavamo objasniti osjećaj kada se dijete i odrastao u nama dodiruju, jer sjeta nije ništa drugo nego čudesan dodir između djeteta i odraslog u nama koji i ne znamo drugačije opisati nego slikama i riječima za koje mislimo da u sebi kriju ostatke bezbrižnog, nevinog, bezazlenog, čistog i lijepog.

U Sarajevu 16. 5. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Katarzyna Białasiewicz

O podrazumijevanju

U našim međusobnim odnosima podrazumijevamo i više nego je potrebno i dopušteno. Objašnjenja nitko ne voli. Svi ih izbjegavaju. Ne žele ih slušati. Podrazumijevanje je kao izgovor nemam vremena kao što i izgovor nemam vremena potvrđujemo tako što govorimo: Tako je, to se podrazumijeva. Previše podrazumijevanja rađa lijenošću i površnošću u odnosu prema sebi. U odnosu prema drugima rađa šutnjom i gluhoćom. Ako tražite objašnjenje, dosadni ste i naporni. Vi ste „namćor“ i „davež“. U društvu niste dobrodošli i o vama ponekad misle da ste glupi ili se pravite glupi i budala. Ali i kad nešto znate, zašto to podrazumijevati kao i da drugi to isto zna? Možda ne zna. Podrazumijevanje je zavaravanje sebe o drugom. Ja znam, on/ona to također mora znati. Osjećam se tako i tako, on/ona to mora znati. Sad sam u takvom stanju i raspoloženju, on/ona to mora znati. Kako? Nagađanjem? Gledanjem u kavu i grah? Povremeno si previše dopuštamo kada podrazumijevamo toliko toga. Lakše je podrazumijevati, pa drugog optužiti i svaliti na njega krivicu da nas ne razumije, nego se natjerati tražiti objašnjenje. Lakše je uporno tvrditi o drugom da nas nikako ne razumije, jer podrazumijevamo da on/ona mora uvijek i apsolutno znati sva naša stanja, promjene, raspoloženja, želje i prohtjeve. Jedno od pogrešnih podrazumijevanja jest ono o muškarcima i ženama. Podrazumijeva se da će žena to i to. Podrazumijeva se da će muškarac to i to. Ali što je „to“ što se podrazumijeva i na što se „to“ uopće odnosi? Podrazumijevanje ne prihvaća promjene. Ono pretpostavlja da su stvari oduvijek onakve kako se postave na početku. Bez obzira na godine, vrijeme, okolnosti, podrazumijevanje se i ne trudi prilagoditi svijetu ljudskih iskustava i njihovih međusobnih odnosa. Ono podrazumijeva samo sebe kao kakav nepomični zid koji ne smijete pomjeriti, ali ga ne smijete niti preskočiti. Možete pred njim stajati i buljiti u njega dok se svugdje oko vas događaju promjene i nove stvari. Podrazumijevanje je kao kakav arheolog koji je otkrio veliko nalazište i nema više istraživanja, makar uokolo ima još bezbroj područja koja treba istražiti. Podrazumijevanje ponekad tako „cementira“ odnose između ljudi da ništa drugo ne preostaje nego šutnja i tišina. Ali ne ona šutnja i tišina kad se ljudi preko njih razumiju, nego ona napeta šutnja kada se misli: što sam učinio/učinila, što sam rekao/rekla i kada se čovjek niti smije opustiti niti smije pitati je li nešto krivo učinio. Koliko puta gubimo živce s tim stalnim dociranjem s visoka: Podrazumijeva se da ti to uradiš, podrazumijeva se da to spada na tebe, podrazumijeva se da je tvoj posao. Ponekad od ljudi jedinu rečenicu koju možete čuti jest: podrazumijeva se da ti to moraš… iako danima, mjesecima i godinama nema nikakve normalne komunikacije i objašnjenja, čak ni u pokušaju a što se to točno podrazumijeva u našem odnosu. Kako znati što se podrazumijeva bez ikakvog objašnjenja i jasne i otvorene komunikacije koja nam objašnjava što i kako činiti i ponašati se? Podrazumijevanje je nekad uistinu naporno i umara. Čovjek mora biti „vrač“ i „tumač“ tuđih gesti, nutarnjih stanja i raspoloženja kako bi znao što i kako činiti bez ikakvog objašnjenja i otvorene komunikacije. Kad podrazumijevanje postane dominantan način ponašanja i odnosa prema drugom, drugi brzo gubi volju za daljnjim odnosom jer se osjeća kao „slon u staklari“ i kao da „hoda na prstima“ cijelo vrijeme. Sva tuđa raspoloženja, osjećaji, stanja, stavovi se podrazumijevaju iako nam nikada nisu niti jasno izrečeni niti otvoreno objašnjeni, nego je naša zadaća i trebamo biti počašćeni što ćemo igrati ulogu „čitača“ nečijih neobjašnjenih stanja jer drugi smatra da se sve podrazumijeva, odnosno da se nitko ne mijenja, ni on, ni vi, ni svijet, ni ljudi oko vas. Podrazumijevanje može biti dobro kada ga prate prethodna objašnjenja što i kako se postaviti. Jer dobre navike u odnosu između ljudi koje ne traže puno riječi nastaju tako što podrazumijevanju prethode objašnjenja o samom sebi i svojim stavovima i ponašanjima i navikama. Podrazumijevanje bez objašnjenja je izuzetan napor i prepreka koja zbunjuje i uništava komunikaciju među nama, dok objašnjenje koje prethodi podrazumijevanju stvara dobre navike među ljudima kada se s drugim može s malo riječi dobro i kvalitetno razumjeti. Objasni pa podrazumijevaj, ne podrazumijevaj bez objašnjenja!

U Sarajevu 12. 5. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Shannon Fagan

O sumnji

Najtragičnija je sumnja koja šuti. Odbija progovoriti. Kao nijemi klin boli prodire i lagano otkida dio po dio povjerenja između čovjeka i čovjeka. Postoje dobre sumnje. Korisne sumnje. Potrebne sumnje. Obvezne sumnje. Ali one govore. Ne šute. One postavljaju pitanja. Nisu uvijek tragične. Tragičnost sumnje u njezinoj je šutnji pred postavljenim pitanjem. Pred upitnim pogledom. Što učiniti da tragična sumnja progovori? Kako je zaustaviti u njezinom pohodu prema uništenju povjerenja? Tragičnost sumnje, osim u njezinoj šutnji, jest i u njezinom neznanju. Ona ne želi saznati o čemu je riječ. U čemu je problem. Samu sebe drži u neznanju i mraku i ne želi izići na svjetlo. Iako ima mogućnost otkloniti neznanje i otkriti razloge i uzroke, radije bira ostati bez objašnjenja. Tragična sumnja svjesno ne želi objašnjenje. U šutnji vodi dijalog sama sa sobom. Plete izmišljene niti stvarnosti kojih nema. Koje ne postoje. Koje se nisu dogodile. Ali sumnji koja šuti i koja ne želi nikakvo objašnjenje je prirodno da izmisli nepostojeće stvari, događaje i okolnosti. Njezina tragičnost je u tome što je ponekad potrebno tako malo da bude nadvladana i pobijeđena. Riječ. Gesta. Rečenica. Pogled. Tragično je da je bio potreban tako mali napor da se pobijedi naoko nepremostivi jaz i bezdan nepovjerenja između čovjeka i čovjeka. Izgubiti puno dok je rješenje bilo nadomak ruke. Na vrh jezika. Na vrhu prstiju. Trebalo je samo izgovoriti. Ili pokazati. Sumnja koja šuti i potiče neznanje i kuje planove o osveti. Sprema se pobjedonosno likovati nad drugim čovjekom. Prokazati ga. Razgolititi ga kao varalicu, prevaranta, lažova. Otkriti stvarnost koje nema. Događaje koji se nisu dogodili. Kako spriječiti tragičnu sumnju da sve pretvori u katastrofu? Kako je nagovoriti da progovori? Iskrenošću? Otvorenošću? Pokušati je zavarati? Biti dvoličan prema njoj? Ali tragična sumnja je već unaprijed razradila sve moje moguće scenarije kojima bih je htio navesti da mi kaže o čemu je riječ. I već ima spremne odgovore. Iskrenost je maska. Otvorenost je fasada. Varati je samo joj daje povoda da više šuti i više se povlači u neznanje. Biti dvoličan prema njoj samo pojačava njezine optužbe. Tragičnu sumnju jedino mogu pokušati iznenaditi dok je još na početku. Dok se još sprema na šutnju i povlačenje u mrak i neznanje. Dok je još spremna govoriti. Makar ponekad i šturo. S malo riječi i još manje rečenica. Ali sve dok tragična sumnja govori, uzdam se u svoje pokušaje da će mi reći više o onome što razara naše međusobno povjerenje. Ako zašuti i prestane govoriti, možda sam stigao prekasno i više ništa ne mogu učiniti. Ne bojim se sumnje koja govori. Koja viče. Koja optužuje. Koja proziva. Koja proklinje. Ne bojim se sve dok govori i traži odgovore. Ne bojim se sumnje sve dok želi znati i spoznati. Ali me strah sumnje koja uporno i stalno šuti i povlači se dublje u tamu između mene i drugog. Pred takvom sumnjom čini se kao da sam bespomoćan. Ne znam ni za kakvo sredstvo, alat, tehniku i način da je uvjerim da progovori jer sam skoro sve probao i polako mi nestaje prostora za nove pokušaje. Uvijek je moguće da smo i mi tome krivi. Nisam slušao sumnju koja je govorila. Upirala prstom. Pokazivala pogledom. Kako nisam osjetio tu duboku nelagodu i mučninu između nas kad je sumnja odjednom prestala govoriti? Zašto nisam naćulio uši? Otvorio oči? Ispružio ruku? Zašto je nisam spriječio da se povuče? Sad kad se povukla, ne mogu učiniti puno. Možda ne mogu učiniti ništa. Tragična sumnja je zašutjela i ne znam hoću li dočekati opet da progovori i kaže mi i objasni o čemu je riječ i gdje leži nesporazum. I grize nas. Pomalo. Najgore je što ne znam je li dovoljno malo da progovori. Je li dovoljno da izgovorim riječ, napravim gestu ili bacim pogledom, pa da se ona otvori i konačno progovori? Osjećam tragičnost sumnje koja šuti. Možda nam treba jedva maleni korak da ponovo uspostavimo povjerenje? Ali tragična sumnja ne želi progovoriti. I ja se polako umaram. I moja umorna sumnja od početne vike i galame postaje tiha i slabašna. I ona postaje šutljiva i povlači se. Možda nam je trebalo tako malo da otklonimo tragičnu sumnju. Ali sad je već teže. Sad smo dvije tragične sumnje koje šute. Ako njegova/njezina progovori i konačno nešto kaže, možda moja neće moći odgovoriti ili će biti gluha i neće čuti. I toga se bojimo. Da nećemo moći čuti kada konačno sumnja otvori usta i progovori jer ćemo biti i sami oni koji tragično šute i više ne otvaraju usta i ne čuju kada nam drugi konačno objašnjava u čemu je bila stvar i u čemu je bio problem našeg međusobnog povjerenja.

U Sarajevu 8. 5. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: sofiazhuravets

O osvajaču

Želimo biti osvojeni. Nekad ne možemo odoljeti. Jedva čekamo. Zašto ne možemo odoljeti nečijem osvajanju? I zašto kada smo osvojeni, govorimo da smo opijeni? Kada fenomen osvajanja prati fenomen dobra, nikad se ne bunimo protiv tog osvajanja. Rado pristajemo da nas osvoji nečija plemenitost. Ljubav. Iskrenost. Dobrota. Poštenje. Osvajanje se tada ne doživljava kao pokoravanje i porobljavanje, nego kao iskustvo slobode. Kao da nas nečija dobrota osvoji i „tjera“ da i sami pokušamo doseći granice dobrog. Obično nam je prva pomisao kad razmišljamo o osvajanju da nećemo dopustiti da nas netko osvoji jer je to ropstvo i ugnjetavanje. Ipak, kada iza osvajanja stoji dobro kao temelj, takvo osvajanje ne odbijamo, dapače potičemo ga. Kad netko od nas kaže kako je opijen jer ga je netko osvojio, govori kako ga je neko dobro u nekom privuklo i zavelo. I dobro ima sposobnost zavođenja i privlačenja i kao osvajanje ono je uvijek opijenost koja u nama budi osjećaje zadovoljstva i ispunjenja. Kada dobro kao fenomen prati osvajanje, naša potreba da budemo identični ili jedno s drugim nije potreba za vlašću, kontrolom i nadmoću. Kada nas osvoji nešto dobro u muškarcu ili ženi, želimo biti jedno u tom što nas je osvojilo. Biti savršeni poput njega/nje, biti pouzdani poput njega/nje. Osvajanje koje se temelji na dobru nikad nema potrebu i želju da drugim vlada odvojeno od sebe kao despot. Ima potrebu da s drugim bude jedno u onome u čemu nas je drugi osvojio. Poštenje. Otvorenost. Korektnost. Osvajanje se javlja kao fenomen dobra i kao nešto dobro. Takvo osvajanje teži da zajedno s drugim rastemo u onome u čemu se divimo njegovoj osobi i zbog čega smatramo da smo osvojeni. Želimo zajedno s njim rasti.

Osvajanje može biti dominacija. Pokoravanje. Stroga zabrana. Zatiranje. Potreba da se ne bude identično s drugim u dobru, nego da drugi postane dio moga ja tako da ga potpuno ukinemo. Ova vrsta osvajanja se javlja i kao fenomen zla. Osvajanje kao fenomen zla teži biti savršeno u zlu. Sebičnost. Zavist. Dvoličnost. Mržnja. Osvajanje koje se temelji na zlu teži zlom savršenstvu u manama i nedostatcima. Osvojiti drugoga i ukinuti ga da bi mi postali najdvoličniji, oni koji najviše mrze, koji su najsebičniji i najzavidniji. Onaj koji osvaja temeljeći osvajanje na zlu, teži biti apsolutno samostalan jer zlo po svojoj naravi teži isključenju svih i svega osim samo sebe. Odatle i potreba kod zlih osvajanja da se ukine narod, jezik, kultura drugačiji od mog, koji nam je tuđi. Ne može se tolerirati postojanje drugog. Ne može se željeti čak ni da se bude zao kao drugi. Teži se isključivo ukidanju i uništenju svih jer zlo ne podnosi suparnika ni onda kada je drugo zlo u pitanju. Dobro je sposobno tolerirati i poticati drugo dobro da raste, zlo je sposobno zatirati samo sebe da bi ostalo apsolutno samo i jedino vladalo nad svakim. Ponekad se zna reći kako „zlo proždire samo sebe“. Onda i osvajanje utemeljeno na zlu ne može željeti sjedinjenje s drugim. Može težiti samo njegovom dokidanju i trajnom ukidanju. Zato se bunimo protiv osvajanja temeljenog na zlu jer osjećamo i bez znanja i istraživanja da nas takvo osvajanje ne želi učiniti poput sebe, nego nas želi potpuno apsorbirati i uništiti. U nama postoji prirodni stav s kojim se rađamo da s punim povjerenjem dopuštamo i volimo kada nas netko ili nešto osvaja jer u sebi ima dobro kao temelj, počevši od dobra čovjeka do dobre države i naroda. Kao što se prirodno bunimo i pružamo otpor osvajanju koje u sebi ima zlo kao temelj, bilo da je riječ o čovjeku ili narodu. Osvajanje utemeljeno na zlu uvijek završava u samoći i izoliranosti jer strah i otpor takvom osvajanju nadjačava sve naše povjerenje i nadu u dobar ishod nakon što smo osvojeni. Zao osvajač po naravi svoga osvajanja osuđen je na samoću i vlada pomoću straha. Osvojeni ga se boje, ali ga i mrze i žele njegov kraj. Dobar osvajač „osuđen“ je na altruizam i ljude jer ga ljudi vole i žele biti u njegovoj blizini. On po naravi svog osvajanja ne može živjeti u samoći i biti izoliran, makar to i želio.

Osvajanje je izvanjski pokazatelj dobrote i zla i čini se kako se njegov istinski smisao ne krije u tehnikama i sredstvima osvajanja, nego duboko u naravi samog osvajača. Je li dobar ili je zao onaj koji nas želi osvojiti? Ponekad nismo sigurni u namjere onoga koji nas osvaja. Zato je u situaciji kada nas netko osvaja, iznad svih tehnika, metoda i lijepih riječi, najvažnije pokušati dokučiti na čemu se temelji osvajanje onoga koji nas želi osvojiti. Ako uspijemo spoznati i otkriti na čemu se temelji njegovo osvajanje, onda nije teško predvidjeti kakva će nam biti budućnost i život s njim. Naravno. uvijek su moguće promjene. Ali čovjeka izda i strpljenje i živci i zdravlje dok dočeka promjenu i bolje vrijeme. Možda je bolje unaprijed odbiti i obraniti se od nečijeg osvajanja ako smo dovoljno spoznali da je osvajač odlučio koristiti zlo kao temelj svog osvajanja. Riskiramo biti poniženi i pregaženi, pretvoreni u nečijeg roba i u konačnici uništeni. Jer zao osvajač ne želi biti identičan s nama i biti jedno s nama. On nas želi potpuno apsorbirati u sebe dok od nas ne ostane ništa, čak niti trag našeg postojanja. I ne stignemo se čak niti pobuniti i uložiti protest. Između zlog osvajača i vlastite slobode i slobodnog života doima se mudrijim izborom ovo drugo. Ipak zar nas sve ne začudi kada netko od nas izabere svjesno i slobodno zlog osvajača da ga porobi i ponizi? Zašto i kako je to moguće? Ponekad ne postoji odgovor.

U Sarajevu 7. 5. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Sergey Nivens

O prihvaćanju

Više nismo na prvom mjestu. Nekad smo bili. Nekad smo bili najvažniji. Sad je netko drugi. Nekad smo bili najzanimljiviji u društvu. Više nismo. Stigli su novi ljudi. Uzbudljivi. Zanimljivi. Trebali bismo prihvatiti stanje stvari. Prihvatiti sebe. Prihvaćanje je ugodna anonimnost koja s nas skida teret da budemo središte života i svijeta. Prihvaćanje može poslužiti kao blagotvoran lijek našoj narcisoidnosti. Prihvaćanjem sebe prihvaćamo svoju prolaznost. Jučer sam bio netko. Danas sam netko drugi. Sutra ne znam tko ću biti. Prihvaćanje je intimno razumijevanje promjena koje nam se događaju. Više nisam najmlađi. Valja to prihvatiti. Više nisam najpametniji, najsposobniji, najbolji. Promijenio sam se. Treba znati prihvatiti ove promijene.

Istinsko prihvaćanje samog sebe oslobađa nas od superlativa ljudskog postojanja kako u svemu moramo biti naj-nešto. Ne moramo. I nije nužno za osjećaj sreće da nam postojanje bude superlativno. Istinsko prihvaćanje samog sebe oslobađa od nezadovoljstva i straha da je prosječnost apsolutno pogubna i grešna. Ali nije. Nekad smo mogli postići iznadprosječne rezultate. Danas postižemo prosječne. Ali oni nisu loši. U skladu su s našim intelektualnim i fizičkim moćima. Prihvaćanje sebe je intimno samosazrijevanje u prihvaćanju promjena koje slabe našu snagu, moć i sposobnosti. Prihvaćanje sebe je možda bolno ali ugodno odrastanje za prosječnost i svakodnevnicu.

Zamislimo sebe dok hodamo sunčanom stazom u tišini. S obje strane staze je drvored i na određenim mjestima nalaze se klupe za sjesti. Staza je samo moja. Nitko njome ne hoda i ne prolazi. Kad sjednem na klupu, vidim stazu kako se unedogled proteže s obje strane. Vidim dio koji sam prošao. S nostalgijom razmišljam kako sam na početku staze bio pun poleta i prelazio velike udaljenosti. Sada dok sjedim na klupi, znam da više nemam onaj prvotni polet i da se udaljenost koju mogu prijeći smanjila. Ali sam zadovoljan. Pogledam naprijed na dio staze kojim tek trebam proći. Malo me strah, ali sam i znatiželjan koliko dugo ću još moći hodati prije nego budem ponovo morao odmoriti. Pogledam na jednu i na drugu stranu i osjetim se zadovoljnim. Jedan dio sam prešao. Sada slijedi drugi. Osjećam da je sve kako treba i kako je oduvijek trebalo biti. Prihvaćanje sebe je osjećanje dok gledamo i na prošlost i na budućnost kako je sve kako treba i kako je oduvijek trebalo biti. Zadovoljan sam trenutkom života u kojem se nalazim dok promatram ili razmišljam o proživljenom i mislim na ono što još uvijek treba proživjeti.

Kao što nakon dugog hoda stazom ne mogu prelaziti velike udaljenosti kao na početku, u meni još uvijek ima volje i želje da s više odmora i prelazeći manje udaljenosti dospijem do kraja. Kao što više nisam jedan od onih kojega drugi slave u superlativima, još uvijek imam volje i želje da dam sve od sebe u skladu sa snagama koje sada imam na raspolaganju. Sigurno neću postići da budem obožavan kao netko tko je naj-nešto, ali to je u redu. Mogu postići da budem zadovoljan s postignutim. Prihvaćanje sebe i ide za tim da sebe učinim zadovoljnim i sretnim, a ne toliko isključivo i samo druge koji to eventualno od mene očekuju.

Netko tko je mlad i hodanje mu je nešto tako obično i normalno ne može razumjeti duboko zadovoljstvo onoga koji nije više mlad i koji s naporom napravi nekoliko koraka dnevno. Ali ih napravi. Mladom čovjeku se tih nekoliko teško napravljenih koraka čini kao nešto ispod svakog prosjeka, nešto čime se ne treba hvaliti jer je sramota. Ipak onaj koji je napravio tih nekoliko koraka prihvatio je sebe i zna da je tih nekoliko koraka sve što može napraviti danas. I zadovoljan je. Naučio je prihvatiti da je tih nekoliko koraka ono što može učiniti u skladu sa svojim godinama. Jer on je starac. Ali starac koji je zadovoljniji s nekoliko staračkih pokreta nego mladić koji je osvojio prvo mjesto u trčanju maratona jer mu se rezultat nije svidio.

Jedan dio života živim ne prihvaćajući sebe. U ludom svijetu i društvu gdje smo svi prisiljeni nadmetati se do granica fizičke i duhovne izdržljivosti čovjek koji prihvaća sebe ponekad je žrtva prijezira. Posađen je na optuženičku klupu, a optužba je da je zadovoljan prosječnim i svakodnevnim. Optužba je da kvari superlativno društvo naj-ljudi. Optužen je da se previše odmara i uživa dok hoda svojom životnom stazom umjesto da je pretrči u jednom dahu ne odmarajući ni na jednoj klupi koja je postavljena uz stazu. Prihvaćanje sebe uvijek će donekle ići protiv većine i njihovog načina razmišljanja i razumijevanja čovjeka. Treba se biti spreman na napade. Lijenčina, prosječnost, nezainteresiran, indiferentan, odsutan, nije dobar za timski rad, loš za team-building. Sve su to optužbe koje ponekad mora slušati onaj koji je naučio prihvatiti sebe. Jer ljudi su umislili sebi da cijeli život čovjek mora biti naj-u svemu i ne prihvaćaju objašnjenje kako je netko prihvatio sebe i zadovoljan je malim i prosječnim stvarima. A tek kada netko tko je prihvatio sebe kaže da više ne želi biti naj-u nečemu, da mu je toga dosta i da je umoran od superlativnog svijeta hijena koje se međusobno grizu i ubijaju. Takav biva optužen za nevjeru i blasfemiju. Zar čovjek smije prihvatiti sebe i reći: Zadovoljan sam prosječnim stvarima i životom? Nije li teški grijeh protiv svijeta koji silom tjera čovjeka da nikada ne prihvati sebe i da nikada ne smije biti zadovoljan sobom? Zašto ne smije? Tko je odredio pravila prihvaćanja sebe? Tko mi smije odrediti što za mene znači prihvatiti sebe, svoje moći, snage i sposobnosti?

Istinsko prihvaćanje sebe rađa u čovjeku mirom i čvrstoćom. Odjednom nas sve manje zanima što drugi misle. Sve nam je manje stalo da budemo naj-u svemu i da ispunjavamo nerazumne prohtjeve superlativnog svijeta. Odjednom nas više ne zanima previše ni svijet ni drugi i njihove optužbe i prigovori kako samo postali obični, prosječni i svakodnevni. Nekako je najvažnije da smo sami na stazi našeg života i da zadovoljno možemo baciti pogled na obje strane našeg postojanja. I prošlost i budućnost. I da možemo kad mi to želimo, a ne kada drugi odrede sjesti na nekoj od klupa postavljenoj uzduž staze. Kako bismo odmorili. Predahnuli. Pogledali nazad u prošlost i naprijed u budućnost. Kako bismo s uzdahom zadovoljstva i ispunjenosti mogli sebi reći: Sve je onako kako je trebalo biti. Ondje sam gdje trebam biti i sve je onako kako i treba biti, razmišljam zadovoljno dok odmaram i puštam suncu da mi grije lice i tijelo.

U Sarajevu 2. 5. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Katarzyna Białasiewicz

O zluradosti

Filozof Arthur Schopenhauer nazvat će zluradost „sestrom zlobe i smijehom pakla“ i jednom od najgorih ljudskih osobina koja se manifestira kao odsutnost samilosti. Zluradost je više od radovanja tuđoj nesreći. I sama riječ nam govori da je riječ o radovanju zlu. Zluradost je glumljenje samilosti. Kao kada onaj koji u rukama drži tuđi život i pruža lažnu nadu dok u sebi uživa u slikama uništenja žrtve. Zluradost je plan. Odluka da se odglumi samilost prema potpuno nemoćnom čovjeku. Zlurad čovjek ima apsolutnu slobodu i moć biti samilostan, ali u sebi odlučuje učiniti neopisivo zlo čovjeku koji se uzda u njegovu samilost. Zlurad obećava samilost svjestan da bezočno laže. Zlurad se raduje neminovnoj propasti drugog kada glumi da je emotivno najbliži. Zlurad je više od dvoličnog. Zlurad je utjelovljena pakost koja se raduje zlu. Jedino zlurad može biti do kraja moralno izopačen, veli Schopenhauer. Zlurad mora biti glumac da bi sakrio pokvarenost. Život mu mora biti kazalište da se ne bi shvatilo što stvarno misli o životu. U rukama uvijek drži spremne konopce zastora da ih spusti čim netko pokuša pogledati što se nalazi iza, u garderobi. Iako filozofski pesimist, čak je i Schopenhauer smatrao da ima ljudi sposobnih za dobro i izdržavanje patnje. Jedino zlurad uživa u patnji kao najvećem dobru. Zluradost je pokvarenost čovjeka. Ona je nešto dublje od karakternog nedostatka. Jer i zlo nije obična karakterna slabost, nego stanje koje duboko i trajno izobličuje čovjeka. Zluradost se na prvi pogled može učiniti kao nešto bezopasno. Kao simpatična pomisao koja ne može naštetiti čovjeku. Ali čovjeka misli mogu izobličiti. Kao što ga dobre i plemenite misli mogu učiniti boljim. Zlurad osjeća u sebi nadmoć nad bespomoćnim. Osjeća snagu nad onim kojemu je nada i jedini izlaz. Osjećaj nadmoći nad bespomoćnim nije bezazlen. Zlurad sebe postavlja u položaj gospodara života i smrti. I taj osjećaj je izazovan i skoro je nemoguće svladati ga. Zlurad odlučuje spustiti se na razinu smrtnog čovjeka. Dok u svojoj vlasti drži nečiji život kao gospodar, zlurad glumi da je isti kao i čovjek koji je pred njim bespomoćan. Zlurad glumi empatiju. Glumi bespomoćnost. Može čak i glumiti žrtvu. Ali on je se već od samog početka postavio kao gospodar koji posjeduje apsolutnu moć. I tog osjećaja se neće odreći ni pod koju cijenu. Radije će glumiti blizinu i razumijevanje u odnosu s nemoćnim. Jer ako odmah pokaže svoju moć, osjećaj da je gospodar tuđe sudbine će oslabiti. Zlurad najmanje želi da njegov skriveni osjećaj nadmoći prestane. Dapače, on ga potiče. I time dublje uranja u zlo i radovanje zlu dok istovremeno glumi da je šokiran zlom i da ga mrzi. Zlurad izvrsno glumi da voli dobro i da za njim bezrezervno teži. Pisci ponekad kada opisuju zluradog, pišu o nečijem „paklenom“ pogledu u očima. Pred istinski zluradim pogledom normalan čovjek osjeća strah jer normalan čovjek teško razumije da bi postojao netko tko se raduje zlu. Možemo razumjeti da netko u trenutku slabosti poželi učiniti zlo drugom recimo radi osvete. Ali da netko naokolo hoda s uvijek istim zluradim pogledom u očima i da se njegov pogled nikada ne mijenja, teško je razumljivo. Koliko smo god u napasti učiniti nekome zlo, mi se srećom prepadnemo kada se nađemo u situaciji kad ga trebamo učiniti. Prepadnemo se razorne snage zla i onoga u što nas može pretvoriti jer svi se bojimo trajno pretvoriti u čudovišta. Zato iskrenog čovjeka koji je u napasti učiniti zlo nekad nadvlada samilost i čovjek odustane. Kada se samilost ne glumi, ona poput umirujućeg lijeka zaustavi naše činjenje zla. Samilost nas ponekad pobijedi i budemo zahvalni što nas je nadjačala. Međutim, kada je samilost glumački paravan, ona i nije samilost. I nema nikakvu snagu promijeniti zlo koje se želi učiniti jer nje zapravo i nema. Zato je Schopenhauer zluradost opisivao kao najvećeg neprijatelja samilosti jer jedno snažno i dobro ljudsko iskustvo koje nas sprječava u činjenju zla kao što je samilost, kod zluradog čovjeka nije ništa drugo nego paravan iza kojeg se čovjek raduje zlu. I ponekad se s tim susretnemo u onome što poučeni iskustvom zovemo zluradim čovjekom i zluradim pogledom.

U Sarajevu 30. 4. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Arman Zhenikeyev

O ravnodušnosti i duši

Ravnodušan. Riječ koja kaže da imamo „ravnu“ dušu. Ravnodušnost je dopuštenje našoj duši da bude u miru sa sobom. Vrijeme kada se duša umiri i počiva u tišini. Dvije su ravnodušnosti. Loša i dobra. Loša ravnodušnost je zabrana koju izričemo svojoj duši. Nasilje nad njom. Kada duša traži da plovi na valovima života, da se pretvori u vjetar, a mi joj ne dopuštamo. Kao kada se muškarac pravi ravnodušan prema ženi, iako njegova duša poput vjetra želi putovati slobodno negdje daleko s njezinom dušom. Ili kada na silu tjeramo dušu da bude ono što ona ne želi. I neće. Kada je tjeramo da glumi val ili vjetar, a ona samo želi barem za kratko počivati u tišini. Kao kad se žena oduševljava muškarcem i pretvara se da njezina duša želi biti val zajedno s njegovom kako bi se zajedno suprotstavili opasnim i oštrim stijenama svijeta i života. A njezina duša to ne želi. I neće. Ali je ona uporno tjera. Povrjeđuje sebe i svoju dušu, ali i dušu muškarca. Iz loše ravnodušnosti ne može nastati ništa dobro osim pretvaranja. Nastaje sukob između mene i moje duše. Ja hoću da ona bude uragan, a ona želi mirno počivati skrivena i zaštićena u mom tijelu. Danas nije njezin trenutak da bude oluja. Danas ona želi biti povučena u sebe i počivati. Hoću se pokazati u svojoj snazi i moći, a duša mi govori da sam glup i površan jer mi kaže da ona to ne želi i da sada nije vrijeme za to. Onda se ljutim na nju i mrska mi je. Ali moja duša od mene ne traži previše. Htjela bi da je osluškujem. Da slušam njezino unutarnje srce kako kuca, lupa ili glasno tuče. Moja duša me voli i sve će učiniti za mene. Kada mi kaže da je u redu da budem miran i tih i da trebam počivam zajedno s njom, trebao bih je poslušati. Ona me poznaje bolje nego ja sam sebe. Kada mi kaže da želi biti vjetar, oluja, uragan, onda bih joj trebao izići u susret i biti s njom jedno. Iako možda tada želim mir i tišinu.

Postoji dobra ravnodušnost. Kada slušam svoju dušu. Kada želi da budem miran i tih kao i ona. Kada želi da budem divlji i razigran kao ona. Dobra ravnodušnost osluškuje dušu. Slušam što mi duša govori. Razmišljam i promišljam kako se ona osjeća u meni. I činim i djelujem onako kako me ona moli da činim. Ravnodušnost je forma odnosa između mene i moje duše. Tek naknadno ravnodušnost je forma odnosa prema dušama drugih. Moja duša je sklona zaboravu. Ponekad slobodno i svjesno zaboravlja druge i njihove duše. Ponekad to učini bez mene i nemam svijest niti spoznaju da je ona nekoga ili nešto zaboravila. Ali me nikad nije ostavila bez objašnjenja. Strpljivo i s puno ljubavi stalno me podučava o ravnodušnosti. Upozorava me da ne budem loše ravnodušan. Jer ona duboko vjeruje da loša ravnodušnost pretvara u lažova i glumca. Onako kako me moja duša poučava, loša ravnodušnost će stvoriti emociju i empatiju tamo gdje neće trebati, a propustit ću biti empatičan tamo gdje duše drugih moju empatiju trebaju i oslanjaju se na mene zbog toga. Ponekad se raspravljam s mojom dušom. Razgovaramo kao dvoje odraslih. Od nje ne mogu sakriti nijednu svoju tajnu, misao, ideju, fantaziju. Ali ona ih ne zloupotrebljava i ljubomorno ih čuva. „Zar je moguće biti dobro ravnodušan“, pitam svoju dušu? Ona odgovara: „Moguće je“. Pitam je: „Ali kako“? Odgovara da trebam osluškivati što mi ona govori o dušama drugih. I duše drugih razgovaraju sa svojim tijelima kao odrasli ljudi i njihove duše također čuvaju njihove tajne kao i ona moje. Kada mi kaže da želi biti tiha i mirna, onda trebam tražiti dušu drugog koja je također tiha i mirna. Kada mi kaže da želi biti vjetar ili oluja, onda trebam tražiti dušu drugog koja je također vjetar ili oluja. Ali pitam je kakve to veze ima s ravnodušnošću? Odgovara da postoje dvije ravnodušnosti. Loša koja uzrokuje bol i patnju i dobra koja stvara osjećaj harmonije i ushita. I nikada mi ne propusti reći kako je ravnodušnost forma odnosa s vlastitom dušom koja tek kasnije postaje odnos prema dušama drugih. I njihove duše su poput moje. Pitam je što znači pronaći srodnu dušu? Odgovara da je to dobra ravnodušnost utjelovljenja istovremeno u dvije različite osobe, u dva različita tijela, u dvije različite duše. Kada su dvije duše istovremeno jedna duša koja sada želi biti mirna, sada tiha, sada želi biti vjetar, sada želi biti oluja. Kaže da bi se pronašlo srodnu dušu, treba izbjegavati lošu ravnodušnost i biti dobrodušan. Pitam je što znači biti dobrodušan? Odgovara da to znači osluškivati nju i slušati njezino srce, jer me moja duša uvjerava da nijedna ljudska duša nije zla i loše ravnodušna. Takva postane jer je čovjek prestane slušati i osluškivati njezino srce koje duboko kuca negdje u njemu. Zanimljiva je ta moja duša, tko bi rekao da u sebi nosi toliko mudrosti i znanja. I uvijek žestoko i glasno protestira kada sam loše ravnodušan prema dušama drugih i žestoko me optužuje. Pokušam ne misliti na nju. Ali ponekad u glavi dok čujem jednake i usklađene otkucaje fizičkog srca, u njegovim otkucajima čujem viku, oluju, protest i glas koji mi govori: „Trebaš se sramiti jer nemaš nimalo srca za dušu drugoga! I ne pravi se glup i pametan kao da ne znaš o čemu je riječ! Ja sam tvoja duša, zar misliš da mene možeš u bilo kojem trenutku prevariti i napraviti budalom i sakriti se od mene?“

U Sarajevu 27. 4. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: NejroN

O destrukciji

Mi smo čudni. Trsimo se oko savršenog. Rukama i nogama kopamo kako bismo ga izgradili i sačuvali. Nešto se u nama prelomi i sve uništimo. U tren oka. Mladić se trudi oko djevojke. Sve radi da je osvoji. Ponekad i uspije ako je dovoljno hrabar i uporan. Ispostavi se da je djevojka u ljudskom smislu dobra, plemenita, poštena i otvorena. U gabaritima ljudskog rekli bismo savršena. I brak im je stabilan. Zašto u nekom trenutku, kada sve ide kako treba, muškarac uništi sve što je izgradio sa ženom? I žena na drugoj strani. Isti slučaj. Zašto u jednom trenutku uništi sve što je izgradila s muškarcem? Je li u nama postoji nagon za uništavanjem onoga što smo svojim trudom i naporom izgradili? Nazovimo taj nagon destrukcijom. Destrukcija je neobjašnjiva pojava kada se koristi kao malj kojim se mrvi savršeno. Kao da je destrukcija potreba kojoj se ne možemo othrvati u odnosu prema dobrom i savršenom. Razaranje i uništavanje dobrog i savršenog kojega smo sami mukotrpno i strpljivo gradili i izgradili, teško je racionalno objasniti. Destrukcija koja nastaje kao nagon u, koliko toliko, savršenim uvjetima života iracionalan je fenomen. Ponekad ne možemo objasniti što se dogodilo između muškarca i žene koji su sami bez ičije pomoći izgradili svoj svijet koji je jako dobar za njih oboje i onda jedno od njih odluči taj svijet razoriti. Iz kojeg motiva? Izazov? Dosada? Monotonija? Ako je dosezanje savršenog života kojega oboje zaslužuju jer su dali sve od sebe da ga stvore dosada, monotonija, nedostatak izazova, kolotečina, zašto se trude? Možda jer savršeno i destrukcija imaju suprotan utjecaj na njih. Doseći savršeno donekle znači doseći određeni mir, tišinu, sporost. Nakon napora i muke doseže se jedan stupanj života koji je donekle savršen. Odnos je stabilan. Brak je stabilan. Financije su stabilne. Nema iznenađenja i uzbuđenja na polju braka i financija. Dosegnuto savršenstvo je razdoblje tišine i mirnoće. Zašto sada sve to uništiti? Čini se da čovjek nije sposoban živjeti u savršenim uvjetima života. Stječe se dojam kao da ga je netko okovao lancima i ne da mu da diše. Mukotrpno i zajedno izgradili svoj privatni život i svijet i sada ne mogu podnijeti taj isti svijet i život? Zašto? Previše im dobar i savršen? Odjednom su nezadovoljni i nesretni što im je dobro i stabilno u zajedničkom životu. Paradoksalno je kako ih savršenstvo zajedničkog života dovede do dosade, monotonije i potrebe da unište izgrađeno. Zašto ne mogu biti zadovoljni savršenim koje imaju? Oni su ga gradili i sebe ugradili u njega. Dok grade svoj savršeni život, destrukciju zaobilaze u širokom luku. Smatraju je izrazito opasnom. Bore se protiv nje svim dopuštenim i nedopuštenim sredstvima kako bi izgradili svoj savršeni svijet, brak, obitelj, posao. Konačno kada dosegnu dobro i savršeno, nešto se promijeni. Kao da im je destrukcija privlačnija kada dosegnu savršeno i bolje. Destrukcija je uzbuđenje. Igra. Hazarderstvo. Visjeti na rubu propasti, gledati ponoru u oči, a ipak ne pasti u njega i ne izgubiti se. Stalno hodati po rubu, ali se nikad ne okliznuti. Ljubavnici i ljubavnice. Tajne i višestruke veze. Nekontrolirano i iracionalno trošenje i pogrešna i opasna ulaganja teško stečenog i zarađenog. Nepotrebno rasipanje i raskoš. Međusobno optuživanje i vrijeđanje. Zašto muškarac i žena odnosno jedno od njih dvoje u nekom trenutku ima potrebu i želju za destrukcijom njihovog vlastitog odnosa i svega što su zajedno izgradili kada taj odnos dosegne jedan stabilan i za njihovu budućnost pozitivan smjer? Cijenu koju plate za čak i malo destrukcije je često velika i šteta koja nastane ponekad je nemjerljiva. Je li potrebno malo izazova „sa strane“ koji će ih oboje upropastiti? Je li potrebno malo uzbuđenja „kada me on/ona ne vidi“ koje će urušiti sve što su napravili? Destrukcija je neobjašnjiv fenomen kada o njemu razmišljate imajući pred očima savršeno. Nije teško shvatiti da ponekad i sami moramo srušiti loše i negativno, štoviše nekad smo to i obvezni da ne bi nastradali i mi drugi s nama. Ali kad konačno dohvatimo savršeno koje je mirno i tiho, zašto odjednom u nama raste potreba, želja i nagon za destrukcijom? Jer mislimo da je destrukcija igra? Jer je destrukcija bezopasna? Igra koja ne ostavlja nikakve posljedice? Da je muškarac ili žena ili djeca i drugi ljudi neka vrsta karata za igranje s tuđim osjećajima, povjerenjem, cjelokupnom osobom? Izgleda da destrukcija kontrolira maštu dok je savršeno valjda uspavljuje i oslabljuje. Destrukcija i mašta idu jedno s drugim. Destruktivni su ponekad maštoviti i obrnuto. Mašta hrani potrebu za destrukcijom. Imaš dobar i stabilan brak? Ne brini, destrukcijom ćeš ga učiniti još boljim i savršenijim. Imate stabilne financije i poslove. Ne brini, destrukcijom ćeš ih učiniti još boljim i savršenijim. Kako? I što ako se ne mogne ništa izgraditi na temeljima savršenog kojega ste uništili jer ste se malo „zanijeli“ rušenjem i razaranjem, pa nemate ništa više čime biste počeli graditi iz početka? Na kraju ostanu mašta i ruševine. Čak i destrukcija pobjegne od vas. Čudni smo. Neobični smo. Zašto u nekom trenutku uništimo savršeno i dobro koje smo zajedno gradili? Savršeno koje nas ne vrijeđa. Ne optužuje. Ne prigovara. Koje nas hrabri. Potiče. Gura naprijed. I priklonimo se destrukciji koja radi sve obrnuto. Vrijeđa. Optužuje. Prigovara. Utjeruje nam strah u kosti. Vuče nas nazad i ne da nam koraka naprijed. Ponekad se iznenadimo i nemalo šokiramo kad čujemo da je se dobar i stabilan odnos između muškarca i žene naprasito i odjednom urušio. Netko od njih dvoje priklonio se destrukciji. Igri. Izazovu. Mašti. Savršeno i dobro postalo mu je dosadno, monotono, sporo. Činjenica da se iznenadimo pa i šokiramo kad tako nešto čujemo djelomično pokazuje da ne postoji objašnjenje zašto muškarac i žena izgrade i sagrade savršeno i onda ga jedno od njih dvoje „iz čista mira“ sruši. Ne znamo racionalno objasniti destrukciju kao dio (možda i važan dio) odnosa između muškarca i žene. Kako destrukcija nadvlada, svlada i pobijedi savršeno? Neobjašnjivo? Neshvatljivo? Možda netko ima odgovor tko je dosegnuo savršeno, preživio destrukciju i pri tom sačuvao zdrav razum.

U Sarajevu 25. 4. 2020.

O. J.