Oliver Jurišić – Stranica 16

O mržnji i zlu

Kako nastaje mržnja? Odakle izvire? Ako drugom zavidim i želim biti poput njega, mrzim li ga? Sve dok želim biti kao drugi, mržnja je isključena. Mogu zavidjeti. Biti ljubomoran/ljubomorna. Biti kao drugi ne uključuje mržnju. Uključuje neke druge nimalo pohvalne osjećaje. Ali ne i mržnju.

Mržnja se rađa u onom trenutku kada želim da drugoga nema. U onom trenutku kada nema uspoređivanja između njega i mene. Kada ostajem samo ja. Kada nema nikoga drugog s kim bi se mogao usporediti. Mržnja teži ukidanju svih poređenja. I dobrih i loših. Biti kao drugi mržnja ne poznaje. Čak ni biti drugi. Mržnja prepoznaje samo biti ja. Sam samcat. Njezina sebičnost i samoljublje je destruktivno. Ona ljubi sebe i nikoga drugoga. Ne ljubi čak ni onoga koji je u sebi nosi. Njezina narcisoidnost je zla do srži. Mržnja zavede čovjeka. Obeća mu da će ga ostaviti na životu kada sve druge uništi. Igra na kartu njegove oholosti. Kada ostaneš sam, bit ćeš jedan. Drugih neće biti. Bit ćeš bog. Nećeš morati brinuti. Nadmetati se s drugima. Progoniti sebe kako moraš biti kao i drugi. Kad sve druge uništiš, ti ćeš biti mjera stvari. Apsolutna mjera. Bit ćeš gospodar života i smrti.

Mržnja se rađa iz samoobmane. Izvire iz čovjekovog samoljublja. Iz zablude da je čovjek savršen tek kada ima svu vlast i moć u svojim rukama. Kada ukloni sve prijatelje, neprijatelje, protivnike. Mržnja se hrani iz neiscrpnog izvora kojega čovjek nosi u sebi. Sadržaj tog izvora i za čovjeka ostaje tajna. I čovjek mu ne zna dati ime. Nije da čovjek nije pokušao. Oholost? Samoljublje? Zavist? Grijeh? Ljubomora? Zlo? Riječi kojima čovjek pokušava opisati nešto što egzistira u njemu. Ali ne uspijeva do kraja. Jer željeti i htjeti da nikoga na svijetu nema osim mene mora nositi neko strašnije ime. I izmisli smo ime. Razorno htjenje kojim želimo da smo sami u svemiru. Da smo usamljeni bog koji tiranski i despotski vlada nad cjelokupnom stvarnošću, nazvali smo mržnjom.

Ali kao da ni ova riječ nije dovoljna. Jer jedno je željeti da nikoga nema osim mene u beskonačnom broju svjetova. Nešto je drugo kada netko pokuša u stvarnosti provesti svoju želju. Uklanjanjem svega živog i svih živih. Temeljito. Precizno. Jasno. Bez kolebanja. Vođen jedino mišlju da ne može postojati nitko kao ja. Mogu postojati samo ja. Drugi ne mogu. Ne smiju. Premalo je da se takav pokušaj nazove mržnjom. Sladunjavo je i blasfemično reći kako je učinjeno radi mržnje. Osjećamo da je to nešto puno gore i strašnije od mržnje. Ali mi nemamo strašnije riječi od mržnje. Izgleda da naš jezik ostaje nijem pred iskustvima i događajima koje opisujemo kao one koji su se dogodili zbog mržnje. Još uvijek ne možemo pronaći adekvatnu zamjenu. Možda je i nema. Možda je nikada nećemo ni pronaći. Jer riječju mržnja ne možemo opisati sve strahote kojima smo svjedočili. Koje smo vidjeli. O kojima smo čuli. O kojima su nam drugi pripovijedali. Nazvati mržnjom ono ljudsko ja koje želi istrijebiti sva druga ljudska ja bez iznimke nije dovoljno. Čak i samoj riječi mržnja izmiče do kraja opis jednog takvog apsolutnog ja. Čak je i riječ mržnja slaba.

Što je onda mržnja? Stanje? Osjećaj? Iskustvo? Ili riječ kojom pokušamo s vremena na vrijeme opisati neizrecivu dubinu nečega zlog što čovjek krije u sebi? Ali tako zlog da riječ mržnja ne može opisati do kraja ono što čovjek skriva. Je li riječ zlo dovoljna da opiše ono skriveno što iz nas izbije s vremena na vrijeme u našim međusobnim ubijanjima, ratovima, stradanjima i patnjama koje uzrokujemo jedni drugima? Ponekad obilježeni iskustvom ostajemo nijemi i riječi poput mržnja ili zlo nam ne mogu pomoći da shvatimo kakvo ljudsko ja, kakav ljudski um stoji iza počinjenih zlodjela. Ne pomažu nam objašnjenja. Ne pomažu previše riječi koje smo izmislili da opišemo ono što vidimo. Ili ono što smo doživjeli. Najbliže što možemo doći odgovoru jest pomisao o tragediji i katastrofi kada ljudski ja sebe proglasi bogom koji ima vlast nad životom i smrću. I što je onda mržnja? Je li to ljudski ja koji je sebe proglasio bogom? Izuzeo sebe od svih drugih ljudi i stvorenja? Proglasio se svetim i nedodirljivim? I sve druge osudio na smrt? Ne znamo. Tapkamo u mraku.

Jedino znamo iz iskustva da kad ljudski ja odluči da je dovoljno biti kao drugi ili sličan drugima, još ne govorimo o mržnji. Ali kada ljudski ja odluči da nije dovoljno biti kao drugi ili sličan drugima nego da mora postojati apsolutni ljudski ja koji je druge odlučio ukloniti, tada počinje mržnja. Počinje ono što u nedostatku strašnijeg izraza zovemo mržnjom. I mi znamo kako je strašno ono što slijedi. I da je riječ mržnja slaba i nejaka da opiše apsolutno ljudsko ja koje je sebe proglasilo bogom i odlučilo da nitko drugi ne može i ne smije postojati. Premalo je prazan svemir i praznu vječnost u kojem egzistira samo jedan manijakalno-egoistički ja nazvati mržnjom. Mora postojati nego strašnije ime. Mi ga zasad ne znamo. I nemamo. Neki su takvu vječnost i takav svemir nazivali pakao. Možda je to riječ koju tražimo da opišemo ono najstrašnije u nama i o nama?

U Sarajevu 25. 3. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: sharpshutter

O povjerenju

Povjerenje se ne služi lukavstvima. Nevino je i naivno. Računa na dobrotu drugog. Povjerenje kategorički drži da je drugi iskren kao i onaj u kome se nastanilo. Povjerenje ne pravi razliku među ljudima. Povjerenje u svakom čovjeku pronalazi zrnca nevinost i dobrote. Zrnca koje povjerenje strpljivo skuplja kako bi sagradilo dom za stanovanje. Samo povjerenje nikad ne može izdati. Ne može ići protiv sebe. Ne može se pobuniti. Glasno viknuti kako od danas ono povjerenje više neće biti dobro i nevino. Povjerenje ne može izdati sebe. Niti može od sebe pobjeći. Ono će vječno biti ono što je oduvijek. Dobro i naivno povjerenje. Izdaju i izigravanje povjerenja ne možemo pripisati povjerenju. Kad nas netko izigra ne kažemo: Povjerenje nas je prevarilo. Kažemo: Kako nas je drugi prevario. On/ona izigrali su naše povjerenje.

Povjerenje nije naše. Ne pripada nikome. Ne držimo ga kao da smo njegovi vlasnici. Povjerenje je dar. Kao i svaki dar zahtjeva posebnu pažnju. Brigu. Stalno podsjećanje. Kažemo da smo poklonili povjerenje. Ne poklanja se ono što smo kupili. Ili što smo prodali. Ili što je u našem vlasništvu. Ili ono na što imamo pravo. Samo se dar poklanja. Dar se poklanja iz ljubavi. Zbog nježnosti. Zbog važnosti. Zbog brige. Darom nekoga stavljamo na posebno mjesto. Izdvajamo ga od ostalih. Izdižemo ga iznad ostalih. Kad poklonimo povjerenje, nekoga smo izdvojili od ostalih. Postavili ga na počasno mjesto. Veliki broj darova kupujemo i poklanjamo jedni drugima. Povjerenje ne kupujemo. Ne pronalazimo ga na policama trgovina. Povjerenje je bili tu prije nego smo došli na svijet. Bit će tu i kad odemo iz svijeta. Ne znamo odakle dolazi. Koliko je staro. Koliko će dugo živjeti. O porijeklu povjerenja ne znamo ništa kao što znamo o stvarima koje kupujemo kao darove. Kada poklanjamo stvar ili predmet kao dar, sve znamo o njemu. Cijenu. Izgled. Kvalitetu. Količinu. Kad poklanjamo povjerenje, ne znamo ništa o njemu. Nema cijene. Nema izgleda. Nema kvalitete. Nema količine. Povjerenje je nemjerljivo. Nevidljivo je. Ne vidimo ga. Ali ga darujemo. Nevidljivo i neopipljivo poklanjamo jedni drugima.

Nevino. Naivno. Dobro. Krhko, a opet ono izgrađuje naše privatne svjetove. Naše veze. Naše odnose. Uklanja naše strahove. Hrabri u neuspjesima. Bodri u patnjama. Tješi u brigama i žalostima. Zar ne izgleda svijet drugačije kad nam netko kaže: Imaj povjerenja u mene. Kad čujemo te riječi, ne promjeni li se naš životni pejzaž iz hladne zime u tek rođeno proljeće? Iz mrtvila u osobni svijet prožet životom? Povjerenje se transformira. Ono ne ostaje povjerenje jednom kad je darovano. Prožima ljubav. Prožima brigu. Prožima intimnost. Povjerenje je poput velikog krvotoka koji povezuje ljudske odnose. Povjerenje je kao krv kojom teče život i napaja sve ono što ljudi čine jedni drugima. Ne kažemo li: Reći ću ti nešto u povjerenju? Ne kažemo to prvom strancu kojega sretnemo na ulici. Govorimo onome s kojim nas je povjerenje čvrsto povezalo. Kroz ljubav. Kroz intimnost. Kroz zajedništvo. Kroz životni krvotok.

Jer povjerenje povezuje duboko i snažno, njegovo kidanje i odvajanje ne može biti bez dubokih rana i trajnih ožiljaka. Izigrana dobrota mora ostaviti duboku ranu. Kao i nevinost. Kao i nježnost. Kao i ljubav. Svi ovi elementi dolaze u život kao darovi povjerenja. Povjerenje ne daruje samo sebe. Sa sobom poklanja mnoštvo nenadoknadivih „sitnica“ koje su nezamjenjive u međuljudskom odnosu. Zato kad se povjerenje izigra, skoro je nemoguće nadoknaditi. S povjerenjem kao prvim darom izigrani su i svi ostali darovi koje povjerenje poklanja.

Strašno je čuti kada se kaže: Više nemam povjerenja u tebe. Jedna od najbolnijih osuda koju izričemo nad drugim. Tom osudom ne osuđujemo uvijek samo drugog. Ponekad osuđujemo i sebe. Osuđujemo istovremeno i sebe i drugog na gašenje krvotoka povjerenja koji je hranio naš međusobni odnos. Slabljenje krvotoka uvijek nosi sa sobom strah, nervozu, nezadovoljstvo, bolest, slabost. Ne osjećamo li sve ove simptome kada se povjerenje raspadne? Osjećamo. Jer krvotok povjerenja se gasi i počinju se stvarati rane koje krvare. I moraju boljeti.

Povjerenje nije samotnjačko. Potpuno sam čovjek nema kome darovati povjerenje. Kad bismo bili potpuno sami na svijetu, povjerenje ne bi postojalo. Povjerenje uvijek zahtjeva barem dvoje. Ponekad i više. Ali dvoje su nužni da bi povjerenje došlo u postojanje. U svijet. U stvarnost. Iako je bilo prije nas i postojat će poslije nas, povjerenje postoji tek onda kada se pojavi drugi. Tek tada osjećamo povjerenje. Doživljavamo ga. Vidimo ga. Možda ga ponekad dodirnemo preko tijela drugog.

Nevino, naivno i prepuno dobrote povjerenje kao dar nikada ne može izdati sebe i odustati od sebe. Ono je oduvijek krvotok koji hrani dvoje, ali i mnoštvo drugih, ponekad možda i cijeli svijet. Niti može niti zna sebe izdati. Satkano kao tajna koju otkrivamo preko drugih ljudi, nesvjesno je svoje krhkosti. Povjerenje o sebi ništa ne zna i ništa ne spoznaje. Čovjek o njemu zna sve. Spoznaje njegovu darovanost, dobrotu, nevinost i krhkost. A mi nikada ne krivimo onoga koji i kad učini krivo i pogrešno, ne zna da se to nije smjelo. Krivimo s pravom onoga koji je znao da se ne smije učiniti, ali je učinio.

Povjerenje nema odgovornosti jer ne zna. Ne zna ništa o sebi. Ne zna ništa o čovjeku. Čovjek je odgovoran. On zna sve o povjerenju. Zločesto je s naše strane kada krivimo povjerenje za rane i ožiljke. Kako kad povjerenje ništa nije znalo o našim lošim i mračnim stranama? Nikad nije ni znalo. Ne zna ni sad. Jer kad bi znalo, odavno bi se povuklo iz svijeta i ostavilo nas same.

U Sarajevu 22. 3. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Hathairat Dokbunnark

O nemiru

Ponekad kada imate stari auto sklon kvarovima, jedino na što mislite na semaforu u jeku gužve jest da se ne pokvari. Ili kad patite od nesvjestice, nadate se da se nećete onesvijestiti u društvu gdje bi vas svi mogli vidjeti. Nije problem ako ste sami na cesti i auto vam se pokvari. Niti ako vas uhvati nesvjestica kad ste negdje sami gdje vas nitko ne vidi. Kad ste sami, osjećate se manje sputanima vlastitim strahom. Kada ujutro sjedate u auto osjećate određenu napetost: „A što ako mi se pokvari u vrijeme najveće gužve“, ili: „A što ako me nesvjestica pođe hvatati za vrijeme nastupa, govora dok su sve oči u mene uprte“. Iako se ništa ne mora dogoditi. Nemir je strah od nezgode ili neuspjeha koji se ne bi mogao sakriti od drugih. Nemir je povezan s načinom kako vidimo sebe u budućim trenutcima koji se imaju dogoditi. Auto koji se često kvari, neće u nama izazvati nemir ukoliko znamo da ćemo biti sami na cesti čak i ako se pokvari. Jer nećemo stvoriti gužvu. Neće biti psovke. Blaga nesvjestica dok sami vježbamo nastup pred ogledalom, neće izazvati nemir. Ali razmišljanje što ako nam se to dogodi dok stojimo pred drugima hoće. Moguće da ima različitih nemira. Različitih uzroka. Različitih okolnosti.

Među nemirima postoji nemir koji u nama nastaje od straha zbog budućeg, a što nećemo moći sakriti od drugih. Nazovimo ga nemirom otkrivanja. Nemir otkrivanja je napetost koju osjećamo onda kada nam je pred očima samo misao da nitko drugi ne zna. Ne vidi. Ne čuje. Ne primijeti. Ne pita. Nemir otkrivanja razotkriva nešto što mislimo da drugi ne smiju znati. Auto? Da. Ali ne pokvaren. Nitko ne smije znati. Zašto? Svi će gledati u mene. Upirati prstom. Nesvjestice? Da. Ali nitko ne smije znati. Zašto? Slabić. Kukavica. Napadi panike? Da. Ali nitko ne smije znati. Zašto? Lud. Psihički nestabilan. Nemir otkrivanja je strah od drugih. Nemirom otkrivanja stvaramo zbunjenost u sebi. Jer nemir otkrivanja zabranjuje da bilo što naše i u nama bude slabo i nesavršeno. Kada nas obuzme nemir otkrivanja (što će reći drugi i kako će nas gledati?), paradoksalno mi težimo skrivanju. Svega. Sve krijemo. Svaki nedostatak. Nemir otkrivanja nas uvjeri da je sve sramota i da sve svega trebamo stidjeti. Iako ne treba.

Razumljivo je da se auto može pokvariti na semaforu. Razumljivo je da možemo imati nesvjestice zbog napora i iscrpljenosti. Razumljivo je da možemo imati napade panike jer nas je ponekad strah nepoznatoga ili iznenadne nove situacije. Nemir otkrivanja ne razumije. I ne prihvaća. Tjera nas da budemo savršeni. Do iznemoglosti. Ne dopušta pad. Poraz. Neuspjeh. Osim kada smo sami. I kada nas nitko ne gleda. I ne vidi. I ne promatra. Tada nas ne treba. Napušta nas. Opustimo se. Jer nemir otkrivanja se javlja samo kad nas drugi promatraju. Njegova snaga izvire iz naše slabosti kako ne smijemo nikada pokazati slabost, nedostatak, gubitak pred drugima. Nemir otkrivanja se koristi sramotom kao najjačim oružjem. Progoni nas. Stidi se, treba te biti sramota što će drugi reći?0!

Nemir otkrivanja se javlja u onoj negativnoj pokudi koju smo često slušali: Šta će svijet reći, što će selo reći, hoćeš li da se svijet nadvodi i da nam se smije. Zbog jakog utjecaja i nemogućnosti da se odupremo nemiru otkrivanja, koliko smo puta uskratili podršku onima koji su nam bližnji. Stidjeli se njihove patnje. Njihove bolesti. Njihovih nedostataka. Skrivali naše vlastite sasvim normalne pojave koje se uz malo pravog ohrabrenja mogu pobijediti. I naše nesvjestice. I napetosti. I napade panike. Nemir otkrivanja nas je sabio u jednu nepodnošljivu točku. Zatvorio u suviše malen i zagušljiv prostor u kojem nedostaje zraka. Gdje se gušimo.

Budi savršena. Gledaj i pazi što će drugi reći. Ne pričaj. Šuti. Čekaj dok gosti odu. Ne pita te se ništa. Ne pričaj gluposti. Lepeza nipodaštavanja kojom se nemir otkrivanja služi da bi nam otežao život je široka i raznobojna, ali sve one na ovaj ili onaj način dolaze od straha da drugi ne smije znati i vidjeti našu slabost i naš nedostatak.

Nemir otkrivanja vlada nad nama i kad odrastemo. Možda u manjoj mjeri. Ali vlada. Jer i sad kad nam auto stane, ne mislimo na sebe, nego što će drugi reći. Jer i sad kad imamo nesvjesticu, ne mislimo na svoje zdravlje, nego što će drugi reći. Jer i sada kada imamo napade panike, ne mislimo na iscrpljenost, stres i napor i potrebu da se odmorimo. Sramota. Kako nas nije stid tako misliti. Nego mislimo što će drugi reći ako nas vidi da malo vrludamo cestom. Nemir otkrivanja nas udaljava od brige o samima sebi. Uvjerava nas da je sramota i grijeh voditi brigu o sebi i da se to ne smije. Nemir otkrivanja kojega proizvodi okolina koja se brine samo što će i kako će nas gledati drugi i što će drugi reći. I kad odrastemo u takvoj okolini, uvijek nas je stid i sramota kad se pokaže da smo nesavršeni.

Nemir otkrivanja je neprijatelj ljudskosti i njezinih nedostataka i nesavršenosti. Izgrađen kao mehanizam kontrole i ponašanja savršenih ljudi, oduzima nam mogućnost da kao ljudi ponekad osjećamo sasvim normalne ljudske slabosti i nedostatke. I nesvjesticu. I napad panike. I umor. I ljutnju. I neraspoloženost. I toliko toga što nas čini ljudima. Pretvara nas u eksplozivne naprave koje samo razmišljaju što će drugi reći i kako nas vidi. Opasne ljudske naprave koje eksplodiraju iznutra i sebe uništavaju i razaraju iznutra.

Ponekad kad više ne možemo izdržati pritisak nemira otkrivanja koji u svemu vidi sramotu i razlog da se stidimo, treba mu postaviti pitanje: Zar je važno što drugi misli i vidi? I natjerati ga da odgovori. Uskoro ćemo shvatiti da nema odgovor na naše pitanje i da je nas cijelo vrijeme lagao i držao u ropstvu.

Zar je važno ako smo nesavršeni i imamo nedostatke i ako ih nekad vidimo na drugima i drugi ih vide na nama? Zašto biti nemiran od jutra do mraka oko toga danima, mjesecima, godinama ili, ne daj bože, cijeli život? Treba se čuvati nemira otkrivanja. Može zarobiti. Toliko nas začarati da zaboravimo da ponekad možemo, trebamo i smijemo pokazati da smo nesavršeni bez obzira što će drugi reći i u kojem smjeru pokazuje njegov prst ili pogled.

U Sarajevu 20. 3. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com;Copyright: Katarzyna Białasiewicz

O brizi

Ponekad možemo čuti kada netko izgovori: „Bit će mi briga i kad umrem“. Implicira da netko brine o nama s obje strane života. Na jednoj strani kao otac ili majka, a na drugoj kao možda anđeo čuvar ili neki dobar duh. Ili: „Za brigu mi je“. Obično se to izgovara kada postoji ozbiljna opasnost da netko upropasti sebe. Izrazom „više me nije briga“ smatramo da smo se riješili svakog opterećenja koje stvaraju zabrinutost i briga. Osloboditi se brige (ako je to moguće) znači osloboditi se samog sebe.

Još je veliki filozof Martin Heidegger pisao o čovjeku kao tubitku koji brine. Tvrdio je da je briga (sorge) nešto što u velikoj mjeri čini čovjeka onim što jest. Briga je satkana od svakodnevnih zabrinutosti. Zabrinutost za posao, za plaću, za kruh, za zdravlje. Svakodnevna zabrinutost je manifestacija čovjekovog istinskog stanja. To je stanje brige. Zabrinutost se povezuje sa zdravljem, stresom, oboljenjima i zdravim životom, pa se čovjeku preporuča, ukoliko je moguće, da bude što manje zabrinut. Nije dobro za zdravlje. Nije dobro za psihu. Nije dobro za raspoloženje.

Međutim, briga kao duboko stanje koje čovjeka čini čovjekom u sebi krije izuzetnu snagu i sposobnost preobrazbe. Briga je izvor plemenitosti. Iz nje izvire nježnost. Empatija. I sposobnost trpljenja. Želja da se pomogne i spasi drugog. Briga rađa altruizmom. Briga oslobađa straha od sebičnosti. Briga nas može i optužiti da nismo učinili koliko smo trebali i mogli.

Jer težimo svakodnevnom životu bez zabrinutosti, briga je postala nešto zlokobno i nezdravo. Nešto što se mora izbjeći. Možda je to zbog toga što je politika uzurpirala zabrinutost, pa se pri svakom izražavanju zabrinutosti neke politike oko nekog društvenog događaja cinično i sarkastično smijemo i komentiramo: „Vidi premijer izražava zabrinutost… baš simpatično“. Možda smo zbog toga izgubili iz vida brigu kao naše temeljno iskustvo. Čovjek nije satkan od briga. Ne postoje brige u množini. To su zabrinutosti. Postoji samo briga. Ujedinjujuća nutarnja sila koja nas povlači sebi i uči nas da u jednom trenutku život postaje ozbiljan. Briga. Čvrsta i stabilna mreža svakodnevnih zabrinutosti u kojoj jedna zabrinutost smjenjuje drugu u nepravilnim vremenskim intervalima. Ono što nas je zabrinulo danas, sutra možda neće. Kao liječnički nalaz nakon kojega odahnemo s olakšanjem. Ali doći će nešto drugo. Briga nas neće pustiti. Ona će i bez našeg dopuštenja pokušati pronaći novu zabrinutost za nas. Briga želi da budemo osjetljivi. Na ozbiljnost životnih okolnosti. Na ozbiljnost situacije u kojoj se nalazi drugi.

Nekima je briga prokletstvo. Mrze je. Žele je se riješiti. Smeta njihovom savršenom i besmrtnom životu. Nekima je briga izvor smisla. Žive jer brinu o nekom. Možda o sebi. Možda o nekom bolesnom članu obitelji. Možda o nekoj ugroženoj društvenoj grupi. Nekima je briga učiteljica i profesorica. Iz iskustva brige naučili su više nego iz svih udžbenika i škola koje su čitali i pohađali. Briga je naše trajno stanje. I puno je više od osjećaja. Jer briga traje. Od prvog trenutka kada shvatimo da brinemo, makar se radilo o tome kako je igračka koju volimo ostala bez svoje plastične ruke ili staklenog oka, ili jednog točka. Pa sve do trenutka kada zatvaramo oči i brinemo što nas čeka poslije i što će biti s onima o kojima smo brinuli i koji sada ostaju bez nas.

Mnogima je briga jednaka pesimizmu. Tmurnim životnim razmišljanjima. Dugotrajnim depresivnim stanjima. Opet, gdje bismo bili bez brige? Gdje bi bili toliki bolesni, nemoćni, ugroženi, a sada i zaraženi da nije brige? Gdje bismo bili mi kada ne bismo ponekad brinuli i osjećali brigu sada kao težak teret, sutra kao izvor altruizma i plemenitosti prema drugom? Briga je naš usud. Satkani smo od nje. Ljudsko biće je biće brige. Definirati čovjeka kao onoga koji brine, ne promašuje daleko od istine o njemu. Iako brigu ne volimo. Iako zabrinutosti mrzimo jer nas ometaju u svakodnevnom životu. Gdje bismo bili kao ljudi da ponekad briga ne izvuče ono najgore i najbolje i najljudskije iz nas. Briga nas uči o tome kakvi smo. Nitko od nas ne može prevariti brigu. Ona će naći načina da nas prokaže kakvi smo kao ljudi. Prije ili kasnije. Netko će se zbog brige zatvoriti, sakriti i prestati biti čovjek. Netko će zbog brige iz sebe izvući ono najbolje iz svoje ljudskosti.

Bilo kako bilo, briga neće dopustiti da itko od nas trajno zatvori oči, a da ne bude prokazan kao onaj koji je brinuo ili onaj kojega nije bilo briga ni za što. Briga ne dopušta da itko od nas ode prije nego nas temeljito ne ispita i pohvali ili osudi kroz usta i svjedočenje onih o kojima smo brinuli ili nismo. Briga nas ogoljuje. Skida sve zaštitne slojeve koje smo kroz život navukli na sebe.

Ako se kaže kako se u muci prepoznaju junaci, onda se možda može reći kako se u brizi prepoznaje čovjek ili nečovjek.

U Sarajevu 16. 3. 2020.

O. J.

Izvor (foto): © Björn Wylezich | Dreamstime.com

O početku

Ponekad u razgovoru netko nam s uzdahom olakšanja kaže: Raskrstio sam/raskrstila sam. S njom. S njim. S nečim. Zanimljiva riječ. Raskrstiti. Zvuči kao krčiti ili raskrčiti. Kao da kroz nepreglednu šumu vlastitom snagom krčimo sebi put. Zvuči i kao naći se na raskrsnici. Izabrati jedan smjer. I nastaviti bez osvrtanja. O značenju riječi može se raspravljati. Važnije je što se događa s nama kada raskrstimo. Je li moguće raskrstiti tako kao da izaberemo desni smjer na raskrsnici i nikada ne pomislimo što bi bilo da smo skrenuli lijevo, ili nastavili pravo, ili se vratili nazad? S godinama i sazrijevanjem čovjek skoro pa i ne može raskrstiti ništa, ne može sebi prokrčiti, raskrčiti vlastiti put. Život mu je poput šume i korova. Krene krčiti u jednom smjeru, susretne djetinjstvo. Krene u drugom, susretne mladost. Krene u trećem, naleti na ljude. Naleti na nekog čovjeka. Raskrstiti je nemoguće. Ne na onaj način na koji zamišljamo. Izabrati jedan smjer na raskrsnici i nikada ne pomisliti što bi bilo da sam skrenuo desno. Iskrčiti vlastiti život i pomisliti da kad sve završimo, sve će biti novo. Ali ne bude. Kad iskrčimo život od korova i šume pa se osvrnemo, vidimo tragove. Puno tragova. I ti tragovi nas podsjećaju. Ondje je bilo ono drvo. Ondje je bio onaj panj. Ondje je bio onaj brežuljak. Ondje je bila ona stijena. I kada raskrstimo, odnosno iskrčimo život od tolikih ljudi i odnosa, ako se osvrnemo, prvo što ćemo primijetiti jest da je to još uvijek naš život. Drugačiji. Noviji. Uređeniji. Manje je trnja. Manje korova. Manje prepreka. Ali sve nam je još uvijek poznato. Kada kažemo kako smo raskrstili, možda nam padne na pamet da smo iz života iskrčili sve loše, opterećujuće, zlo, zlobno, stresno. Svaka čast ako jesmo. To nije mali uspjeh. Ali. Ne možemo iskrčiti život. Sve očistiti i pomisliti sad kad se osvrnem na urađeno, to neće biti moj život. Bit će. Koliko god odlagala osvrtanje da vidiš postignuti rezultat. Ne može se raskrstiti. Jer se ne može obećati da nećeš kada izabereš jedan smjer na raskrsnici pomisliti da si trebala izabrati drugi. Jer ne možeš ne primijetiti da i kada život iskrčiš i očistiš od korova, loših i opasnih ljudi, to tvoj život. Uvijek će pripadati tebi. Uvijek će biti tvoj. Raskrstiti, rekli bismo, znači završiti. Okončati. Ne možemo završiti. Ne možemo okončati. Tragovi poput nevidljivih niti ostaju u nama. I dalje nas povezuju. Spajaju s onima s kojima smo raskrstili. Ali ni oni nisu raskrstili s nama. I oni krče vlastiti život nadajući se da će iščupati sve do samog korijenja. Ako i uspiju, ostaje im isto iskustvo kao i nama. I potpuno iskrčen život iz kojega smo iščupali čak i korijenje onoga s kim smo raskrstili kada se osvrnemo na urađeno, vidimo da je to moj život. Svi smo mi u svojim privatnim životnim džunglama. Krčimo i čistimo sve što nas podsjeća na drugog. Čupamo iz korijena i stablo i granje i deblo i lišće. Tek što ga uklonimo, nailazimo na novu prepreku. Žbun. Korov. Trava. Močvara. I nikako izbiti na čistinu. Uhvatiti pogled na sunce. Ugledati dan. I drugi radi isto što i mi. Stalno kopa. Rukama. Nogama. Glavom. Tijelom. Dušom. Cijelim bićem. Krči džunglu. Siječe stabla. Čisti korov. Ali to je sve što možemo učiniti. Raditi svaki dan u džungli života. Crnčiti. Rintati. Kopati. Nadati se da ćemo jednog dana uspjeti. Raskrstiti do kraja. Do korijena. Osvrnuti se i vidjeti nov život koji nije moj. Nemoguće je. Raskrstiti. Završiti. Okončati. Sve to ostaje negdje u nama. Duboko. U našim nutarnjim džunglama. Onim džunglama u koje se ni sami ne usudimo kročiti. Jer ne znamo što bi nas tamo dočekalo. Možda neka strašna i opaka zvijer? Možda neka otrovna mala životinjica koja nas jednim malim ugrizom ili ubodom može ubiti. Možda bi nas dočekala nepregledna šuma stabala, korova i močvara koja bi nam oduzela svaki elan da bilo što započnemo. Radije krčimo po površini života. Malo zagrebemo. Ne možemo raskrstiti. To bi značilo iščupati samog sebe iz korijena vlastitog života i baciti na smetlište da se osuši i umre. To je previše čak i za najhrabrije među nama. Radije prihvaćamo ovako. Površno. Povremeno. I kada nekoga susretnemo tko kategorički tvrdi da je raskrstio, teško mu je povjerovati. Jer u svijetu okončanja i završetaka jedino su mrtvi raskrstili sa svakim i sa svim. Iščupali sebe iz korijena života. Živi nije. Ipak treba mu priznati trud i nadu. Neobično uvjerenje da može raskrstiti tako što će sve druge iskorijeniti iz svoga života i započeti novi život. Nema novog života. Ima drugačijeg. Negdje drugo. Ali novog života kojega neću prepoznati kao svoj vlastiti nema. I zato ne možemo raskrstiti, završiti i okončati. Jer barem jednom si pomislila što bi bilo da si izabrala drugi smjer na raskrsnici života. I dok si to pomislila, već si bila svjesna da nisi raskrstila. I nikad nećeš. Život ti može biti drugačiji. Bolji. Ugodniji. Sigurniji. Ali nikada neće biti nov kao da nije tvoj. Uvijek će biti tvoj. I čupat ćeš stabla i korov i močvaru iz svoje nutrine. Krčiti bjesomučno vlastiti život. I uspjet ćeš. Sigurno. Napravit ćeš velike stvari. Moguće da ćeš i raskrstiti s tolikima s kojima si sada vezana. Ali nikad nećeš raskrstiti sa sobom. Ne možeš sebe iščupati iz vlastitog života i gledati kako se poput stabla bez korijena sušiš, propadaš i umireš. To ne smiješ. Kao i svi mi, moraš krčiti vlastitu životnu džunglu svaki dan. I kao svi mi nadati se da ćeš jednog dana izbiti na čistinu, vidjeti sunce i udahnuti svjež zrak slobode i novog života. Jer mi smo blizu tebe. Krčimo svoje džungle i nadamo se čistini, suncu i zraku. Nisi sama…

U Sarajevu 13. 3. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: dolgachov

O ženi

Misterij je privlačan. Tajna je neodoljiva. Sebedarje je neprocjenjivo. Hrabrost zaslužuje divljenje. Borbenost zaslužuje poštenje. Pogled je zavodljiv. Oči su iskrene. Emocije su snažne. Ruke su tople. Krilo je sigurno. Briga je trajna. Zabrinutost je vječna. Strast je jaka. Trpljenje je dugoročno. Promjene su neshvatljive. Ljubav je borba na život i smrt. Tko je žena? Žena je misterij, tajna, sebedarje, hrabrost, borbenost, pogled, oči, briga, emocija, strast, ruke, krilo, briga, zabrinutost, strast, trpljenje, promjena, ljubav. Žrtva traži ispriku i zadovoljštinu. Nasilje traži odgovor. Nejednakost zahtijeva pravednost. Opterećenost zahtijeva odmor. Nerazumijevanje traži strpljivost. Udarac zahtijeva osudu. Zlostavljanje zahtijeva suprotstavljanje. Odbacivanje zahtijeva prihvaćanje. Predrasuda zahtijeva znanje. Tko je žena? Žena je i zadovoljština, odgovor, pravednost, odmor, strpljivost, prihvaćanje, znanje, osuda, suprotstavljenost. Ona je i žrtva. Nasilja, nejednakosti, opterećenosti, nerazumijevanja, udarca, zlostavljanja, odbacivanja, predrasuda. Tko je žena? Stvara dok je uništavaju. Ljubi dok je ubijaju. Voli dok je preziru. Brine dok je ismijavaju. Strpljiva kad je ne razumiju. Nevina dok je osuđuju. Zaljubljena dok je odbacuju. Privržena kad je voljena. Zahvalna kad je cijenjena i poštovana. Dostojanstvena kada u nju pokazuju prstom. Dostojanstvena kad je ismijavaju. Tiha kad je ogovaraju. Šutljiva kada svi oko nje nepotrebno brbljaju. Stamena kad joj prijete. Stabilna kad se sve oko nje raspada. Tko je žena? Žena je stvaranje, ljubljenost, voljenost, nevinost, zaljubljenost, privrženost, dostojanstvo, tišina, šutnja, stamenost, stabilnost. Tko je žena? Tko zna? Nitko ne zna. Ona dolazi iz nekog drugog svijeta i vraća se u taj svijet. Tek kad je nema među nama, shvatimo koliko nam nedostaje. I čeznemo za njom i za svijetom u koji se vratila.

U Sarajevu 8. 3. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: fxmdk73

O smrti i pokojnima

Kako bismo nazvali enormno bogatog glumca koji nas iz udobnosti i luksuza svoga doma poziva da podržimo nekakvu kampanju koju promovira njegova fondacija? Ili kako nazvati kada se ljudska tragedija poput smrti i umiranja definira online statusima o anđelima, ljubavi, vječnim molitvama i miru? Zar zaista jedna kratka poruka o tome kako su misli nekog slavnog s porodicom ubijenog postavljena na twitter ili neku sličnu mrežu može ublažiti ozbiljnost trenutka i situacije? Je li riječ o licemjerju ili potpunom gubitku empatije? Zar ljudi zaista misle da ih jedan tweet ili hashtag oslobađa svih moralnih obveza?

Ponekad je pomalo i neugodno kada se tisuće i tisuće online korisnika sjati na virtualni sprovod nekog ljudskog bića. Od srceparajućih poruka kako su nečije misli u molitvi s njegovom ili njezinom obitelji, do izjava poput bio si ili bila si nebeski anđeo koji je sjajio i osvjetljavao tamu svijeta u kojem svi živimo. Sve te virtualne osmrtnice koje pišemo, iako ne znamo ni tko je u pitanju, bez imalo poštovanja prema mrtvom i njegovoj obitelji pokazuje da je i u tuđoj smrti najvažnije sudjelovati i biti primijećen. Ostaviti virtualni trag na online spomeniku pokojnom. Smrt više niti je strašna niti je stvarni događaj. Smrt je postala online događaj u kojem je važno sudjelovati. Naravno, pobjednika u smrti nema. Ali mora se sudjelovati. Mrtav će još dugo nakon što bude zakopan i tijelo mu se pretvori u prah biti prisutan. Više se neće moći braniti niti govoriti o sebi. Ali će njegovi online grobari nastaviti posao dugo nakon što njega ne bude.

Poštovanje prema mrtvom i pokojnom ne postoji kao moralna obveza kod online grobara. Već u trenutku njegove smrti počinje bjesomučna trka tko će se prije oprostiti od pokojnog. Jedan tweet je najbolje rješenje. Ekonomično je. Kao i jedan hashtag uz tweet. Kao i jedan like u obliku žutog emotikona koji iz velikih plavih očiju doslovce (ne figurativno) lije dva vodopada žalosnih suza što eto pokojnik više nije s nama. Nema obveze odlaska na sahranu, susreta sa stvarnom obitelji i osjećanje njihovog stvarnog bola, nema straha od vlastite smrti jer je fizički pokojnik moguće i tisućama kilometara daleko. Nema obveze u sebi probuditi osjećaj empatije iako je umro jedan stvarni čovjek, jedno stvarno ljudsko biće. Jedan tweet iz Italije koji izražava duboku sućut nekom u Brazilu je jeftin i ekonomičan. Makar online grobar iz Italije nema pojma o tome tko je pokojnik iz Brazila. Znaju socijalne mreže, mediji, televizija. I smrt i oni koje ona uzima u stvarnom životu preselili su se u nestvarno. Pokojni su smješteni u bazu podataka online svijeta, a broj umrlih se mjeri brojem tweetova, hashtagova, lajkova (emotikoni s obvezno obješenim usnama prema dolje, nije nužno da budu žuti, uvjet je da budu tužni).

I protest protiv smrti, umiranja, ubijanja i ratova izražava se nestvarno. Online grobar koji protiv rata u Siriji protestira preko gboard virtualne tipkovnice tipkajući bjesne tweetove iz udobnosti i sigurnosti svoga bogatog i ogradama i zidovima zaštićenog penthousea smatra kad odloži najnoviju verziju smartphonea na skupi stol da je protiv rata u Siriji učinio sve što je mogao. Pozvat će nas (ili neke od nas) kao svoje sljedbenike (followere) (jer je on bogati influencer koji i na smrti i na pokojnom zarađuje; nije važno tko je mrtav i tko je pokojni, važno je koliko je objava influencera o smrti pokojnog zaradila „pratitelja“’) da ga „zapratimo“ na instagramu i podijelimo njegov protest.

I tako nekoliko desetaka tisuća „dijeljenja“ (šeranja kako se to kolokvijalno kaže kada se izvorna riječ prevede pomoću google translate, umjesto da se pogleda u ozbiljniji rječnik, a ne naznači se da se prevede s engleskom na neki drugi jezik, nego se prevodi s engleskog opet na engleski) će čudesno zaustaviti rat, a mi ćemo biti novi mirotvorci i nobelovci. O nama će se pisati knjige. Povijest će zapamtiti da je nekoliko desetaka tisuća online grobara jednim tweetom zaustavila rat na poziv jednog enormno bogatog influencera koji vjerojatno na karti svijeta ne zna pronaći ni zemlju u kojoj sam živi. O Siriji ili nekoj drugoj zemlji da ne govorimo.

Ali taj svijet u kojem ne sudjelujemo kao stvarni i živi i ljudi, nego kao online duhovi i avatari je tako zavodljiv za našu savjest i moralni osjećaj. Jer reći ćemo: „Mi smo učinili sve“! Sve što smo mogli. Ne samo za Siriju, nego za Palestinu, Jemen, Nigeriju, i sva ona područja svijeta gdje stvarni ljudi umiru i ginu od stvarnog oružja i umiru od stvarnih bolesti. Tweet nas oslobađa moralne obveze. Po savjesti, učinili smo sve što smo mogli. Kao i hashtag. Ili emotikon. Ili like. Nije ni čudo onda što smo kao pojedinci i kolektivi izgubili moralni osjećaj, otupili savjest i propali na ispitu iz empatije.

Ali dok je virtualnog svijeta i dok imamo pristup internetu, mi se ne bojimo ni za moral ni za savjest, ni za empatiju. Jer u smrti, ubijanju i umiranju nema više ništa što nas obvezuje. Ni moralno. Ni ljudski. Niti u bilo kojem drugom pogledu. Na kraju krajeva, jedino je važno sudjelovati. U tuđoj smrti. Sprovodu. Stradanju. Nasilju. Mučenju. Najvažnije je sudjelovati i biti viđen. I tražiti od drugih da nas „zaprate“ jer smo upravo objavili tweet s hashtagom o tome kako su naše misli u molitvi s obitelji mrtvih i pokojnih, kako smo izgubili anđela u ljudskom obliku za kojega nikada nismo čuli dok nije tragično poginuo, kako smo digli glas protiv rata, nasilja i ubijanja. Mi. Online grobari koji su smrt i pokojnika pretvorili u spektakl i senzacionalizam. Mi. Virtualni posjetitelji online sprovoda stvarno mrtvih i ubijenih. Mi. Online grobari koji ne vjerujemo da izvan našeg virtualnog svijeta ljudi stvarno umiru. Mi. Online grobari koji svoju savjest i moralnu obvezu „čistimo“ tweetom, hashtagom, emotikonom. I naravno, tražimo da nas drugi „zaprate“ i označe. Jer za nas online grobare najvažnije je da nas „zaprate“. Najvažniji je broj sljedbenika (followera), makar se to moralo raditi na račun mrtvog, njegove obitelji i tolikih svakodnevno nepravedno ubijenih i izloženih nasilju i progonima.

Mi smo online grobari. „Zapratite“ nas. Skupljamo sljedbenike (followere). Nemojte propustiti udijeliti komentar našoj objavi o stvarnoj smrti čovjeka u Brazilu. Nema veze ako ga ne znate. Ne znamo ga ni mi. I zapamtite! Kod smrti i mrtvih nije pitanje poštovanja, privatnosti, savjesti i moralnih običaja. Pitanje je sudjelovanja i toga da se bude viđen. Jer danas, ako nas pitate, i kod umiranja i pokojnih najvažnije je sudjelovati i biti viđen.

P.S. Ukoliko želite staviti emotikon uz našu objavu, pobrinite se da bude žuti emotikon koji plače ili onaj s obješenim ustima na dolje. Ukoliko stavite palac gore ili emotikon koji se smije, znači da nas niste ozbiljno shvatili. Mi ovo shvaćamo vrlo ozbiljno. Jer od ovoga živimo. Na ovome zarađujemo. Na smrti. Na pokojniku. Na patnji njegove obitelji. Na smrti mnogih. Mi smo online lešinari. „Zapratite nas“ i „lajkajte“!!!

U Sarajevu 6. 3. 2020.

O. J.

Izvor (foto): Dreamstime.com; Copyright: Andranik Hakobyan

O kompleksu

Nijedan kompleks nije svojevoljan. Neke nametnemo sami sebi. Neke nam nametnu drugi. Kompleks je nedostatak koji zauzme mjesto cjelovite osobe. Osoba postane sporedna samoj sebi. Kompleks postane središte razmišljanja i vrednovanja samog sebe. Jer je kompleks negativan, vrednovanje samog sebe nije moguće. Nije moguće u pozitivnom smislu. Ali je moguće samog sebe omalovažavati. Moguće je samog sebe obezvrijediti i sebe predstaviti u negativnom svjetlu. Kako se dogodi da mali nedostatak (obično je u pitanju lice) čovjeka osudi na prijezir prema samom sebi? Zar je nos, oko, usna, ruka važnija od cjelokupne osobe i svih njezinih intelektualnih i duhovnih sposobnosti? Postoji jedan izraz koji kaže bonum diffusivum sui, odnosno kako se dobro po svojoj naravi širi. Kao kada se nađemo u situaciji radosti i sreće s drugim ljudima, njihova radost nas zarazi i prenese se na nas. Za kompleks možemo reći da je također nešto što se po svojoj naravi širi. Reći ćemo za kompleks da je negativum diffusivum sui, odnosno kompleks se po svojoj naravi širi na cijelu osobu. Malčice krivi nos se širi do mjere odbacivanja vlastitog tijela i njegove ljepote. Ili malčice klempave uši. Ili malo ćelavosti. Kompleksi su podsjetnik na čovjekovu nesavršenost. Ali su i podsjetnik na čovjeku savršenost kad ga se promatra kao cjelovitu osobu. Kompleks može biti sredstvo mržnje prema samom sebi, ali može biti sredstvo balansa između oholosti i čovjekovog odnosa prema sebi. Kada kompleks prevagne nad cjelokupnom osobom, gubi se balans i kompleks postaje dominantan način razumijevanja sebe. Dolazi do faze kada se negativnost širi sama od sebe i čovjek sebe ponižava i obezvrjeđuje. U tom samoprijeziru često puštamo i druge da sudjeluju. U svijetu gdje se zahtjeva apsolutno savršenstvo, sve je teže biti bez kompleksa. Idealno tijelo postalo je nedostižan cilj. Zaluđenost savršenstvom dovela je u pitanje i one ljudske karakteristike koje po svim prirodnim mjerilima ne spadaju u područje kompleksa. Nos više nije dovoljno malen i proporcionalan, usne više nisu dovoljno pune, uši više nisu dovoljno simetrične s ostatkom lica, grudi više nisu dovoljno savršene… I tako dio po dio, čovjek sebe svede na komplekse nesposoban vidjeti na sebi ili u sebi nešto vrijedno poštovanja i vrednovanja. Sve je kompleks. Svaki dio i cijeli čovjek. Sve treba ponovo „preurediti“. Dotjerati do savršenstva. Ali kompleks se ne da tako lako „ubiti“. S nosa prijeđe na jedno uho. Pa na drugo. Pa prijeđe na donju usnu. Pa na gornju. Pa prijeđe na bradu. Na očne kapke. Kompleks se „šeta“ po čovjeku. Prvo se „šeta“ po tijelu. Kad završi s tijelom, krene „šetati“ iznutra. Sad nije kompleks nos. Sad je kompleks „nešto“ unutra. I tako čovjek izgubi puno vremena i života liječeći navodne komplekse. Puštajući negativnost da se širi. U međuvremenu puno radosti, dobrote i dobrih stvari prođe pored čovjeka jer je previše vremena gledao vlastite uši u ogledalu ili stopalo ili predugo mislio kako je intelektualno nejak uvjeren da ne može postići ono što želi. Kompleks širi negativnost, uzrokuje obeshrabrenost i generira deprimiranost. Ne postoje kompleksi. Postoje negativnosti koje preuzmu kontrolu nad cjelokupnom osobom. Negativnosti koje cijeloga čovjeka svedu na jedan mali dio njegovog tijela ili neku od osobina njegove duše. Negativnosti koje poput spužve obrišu cijelu ploču čovjekove osobnosti i ljudskosti. Nije važna plemenitost, iskrenost, dobrota, istinitost, požrtvovnost. Važan je nos. Važno je uho. Važno je stopalo. I sam čovjek u jednom trenutku sebe vidi isključivo kao nos ili stopalo. Sebe vidi kao kompleks. Kao negativnost koja se širi. A čovjek, odnosno osoba je toliko više od njegovog velikog nosa ili klempavog uha. On je daleko više, veće i važnije stvorenje. Cijela priroda to zna i podlaže se čovjeku. Cijeli svemir to zna i dopušta čovjeku da ga istražuje i osvaja. Svi to znaju. Ni priroda, ni svemir, ni bog ne misle da je čovjek kompleks. Samo čovjek ne zna da je kruna stvarnosti. Nažalost, samo je čovjek i sposoban vjerovati da je njegova čudesna osobnost tek veliki nos, klempavo uho, krivo stopalo. Samo je čovjek sposoban obezvrijediti sebe da se svede na dio. I samo su ljudi sposobni vrednovati čovjeka negativno. Obezvrijediti ga prema njegovom kompleksu i zaključiti kako je taj čovjek bezvrijedan jer mu veličina nosa odudara od propisa savršenstva. Propisa kojega nema. Jer su ga propisali ljudi koji su zaboravili tko je uopće čovjek. Jer su ga sveli na kompleks upirući prstom u njegov nedostatak. Ne vide da se priroda i svemir klanjaju najsavršenijem među svim stvorenjima. Vide samo krivo stopalo ili klempavo uho. Jadnici. Misle da je cijela ljudska osoba jedno stopalo ili jedno uho. Loše je i pogrešno što ima i onih ljudi koji vjeruju da to zaista i jesu, jer je netko sa „savršenijim“ uhom pokazao prstom na njegovo uho. Ili nos. Ili stopalo.

U Sarajevu 4. 3. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Niels Hariot

O čežnji

Čežnjom tražimo sebe. Ako čeznemo za prošlim, želimo se prisjetiti kakvi smo bili. Ako čeznemo za budućim, maštamo kakvi bismo mogli biti. Čeznemo za nekim ili nečim. Svejedno. Svaka čežnja je čežnja za samim sobom. Želimo pronaći, vidjeti, predvidjeti sebe. Čežnja govori o dvostrukom putovanju. Kao vlak koji bi istovremeno išao u dva suprotna smjera. Mi smo negdje u srednjem vagonu jednako udaljeni od oba kraja. Htjeli bismo nazad jer kao da je nešto ostalo nejasno, mutno. Htjeli bismo to razjasniti. Ali htjeli bismo i naprijed. Kao da je tamo sve već objašnjeno i otkriveno.

Čežnja je kao obmana. Vraćanjem u prošlost mislimo da ćemo tamo moći nešto popraviti i uraditi drugačije. Mislimo kao da se ništa nije dogodilo. Kao kada čovjek čezne za ispravljanjem nepravde, za bivšom ljubavlju, za propalim poslom. Čežnja obmanjuje mogućnošću da prošlosti nema. Nikada. Kao što čežnja obmanjuje da će budućnost biti novost. I da ćemo biti savršeniji, puno savršeniji. I da nećemo napraviti iste greške. Čežnja ponekad potpomaže našu oholost. Ona poznata rečenica eh… sve bih uradio/uradila drugačije. Ta rečenica nabijena je našim iluzijama o nama samima. Ne bih bio/bila kukavica, loš, izbjegao bih loše odluke, loše društvo… Čini nam se da smo sad puno plemenitiji, hrabriji, mudriji. Čežnja nas hrani. Kaže nam ah… kad bih samo mogla vratiti vrijeme za tebe jer si sada savršeno dobar, hrabar, plemenit, spreman na žrtvu, na ljubav, za sebedarje. Stvarno? Jesmo li postali drugačiji? Ili čežnja potpaljuje iluzorne vatre u nama i o nama?

Bez čežnje ne možemo. Bez te egzistencijalne varke o savršenoj prošlosti i savršenom čovjeku. Ne bismo mogli mirno živjeti. Bez te obmane koju zovemo čežnja. Autobiografije su napisane čežnje, zapisane samoobmane koje smo napisali sami ili su ih drugi napisali o nama. I u autobiografiji postoji potajna vjera u vremenski stroj koji nas sa ovim znanjem i mudrošću vraća u vrijeme kada nismo znali razmišljati. Vjera kako mudar starac može postati mladić tvrdih kostiju i jakih mišića.

Čežnja je individualna, ali nije sebična. Svatko čezne na sebi svojstven način. Ja sam u središtu čežnje. Kad mene ne bi bilo, ni ona ne bi postojala. Ona se događa zbog mene. Stvaram je zbog sebe. Konstruiram svijet čežnje poput predstave ili filma. Ja sam redatelj i glavni glumac. Drugi također imaju uloge. Veće ili manje. Ali one su sve sporedne. Svijet kojega se sjećam iz prošlosti može biti pozornica ili filmski set kojim se kreće mnogo ljudi različitih profila i zanimanja. I kada kažem vrijeme je da počnemo, svi oni kao da već znaju svoje uloge. Igraju ih bez greške. Čežnja je filmska vrpca koju naš život odmotava pred našim očima. Nekada je odmotava kao stvarnost (prošlost). Nekada je odmotava kao fantaziju (budućnost). Kao da smo sami u kino dvorani. Gledamo, smijemo se, tužni smo, veseli smo. Gledamo tolike odigrane uloge. Očevi, majke, braća, sestre, prijatelji, prve ljubavi, sve se to lagano odmotava pred našim očima. Mi gledamo predstavu. Gledamo film.

Razmišljamo kako bismo sve uradili drugačije. Sve snimili drugačije. Sve režirali drugačije. Trenutak obmane. Kada nas čežnja zanese i ponese. Čežnja. Vlak koji nas istovremeno vuče u oba smjera. Predstava za koju mislimo da je stvarna. Film za koji mislimo da je snimljen prema istinitim događajima. Sve same obmane. Opet, gdje bismo bilo bez nje? Nigdje.

I naravno čak i kad zna, čovjek voli biti obmanut. Ponekad. Dopušta da bude zaveden. Ponekad. Dopušta da bude prevaren. Ponekad. Obmana, zavođenje, prevara ili jednom riječju čežnja. A u središtu ja, odnosno ti.

Gdje bismo bili bez naše čežnje? Kad je ne bismo imali, ne bismo imali ni sami sebe. Bez čežnje, bili bismo izgubljeni. Ne bi znali tko smo. Gdje pripadamo. Od čega smo sastavljeni. Čežnja, ta neobična obmana u kojoj se ponekad laže i o sebi i o drugima, ali u kojoj ima i istine o nama. Istine o meni. Čežnja, taj neobični vlak koji nas vuče na suprotne strane da spoznamo sami sebe, čudesna predstava koju osjećamo kao da se događa na sceni života, neobičan film koji kao da se snima dok mislimo na prošlo i maštamo o budućem.

Čežnja, ta neprekinuta potraga za samim sobom koja nas zbunjuje kada si postavimo pitanje: Tko sam ja?

U Sarajevu 1. 3. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Mark Adams

O sitnicama

Pitanje jesi li za kavu može dovesti do braka. Nemoguće? Nije. Ima ih kojima se dogodilo. Isto pitanje može dovesti do dotada nemogućeg pomirenja. Prigovor opet si zaboravio izbaciti smeće može dovesti do razvoda. Nemoguće? Možda. Ipak ima ih koji su se zbog vreće smeća razveli. Rekli bismo… Ah, sitnice. Kava, neizbačeno smeće, prljavo suđe, neuredan krevet, bačene čarape u dnevnoj sobi, loše parkiran auto, crveno na semaforu, parking pored shopping centra. Sitnice. Jesu. Kao što kažu da leptir koji maše krilima na jednom kraju svijeta može izazvati uragan na drugom kraju.

Sve počinje sitnicama. I mi sami. Počinjemo kao bebe. Sitni. Bespomoćni. Završavamo kao odrasli. Radnici. Bankari. Ekonomisti. Glumci. Pisci. Slikari. Državnici. Zločinci. Sveci. Slijepi smo za sitnice. Ne vidimo ih. Ne razumijemo njihovu snagu. Podcjenjujemo njihovu moć. Njihova eksplozija nas odnese poput bujice. Čudimo se. Ne vjerujemo. Pitamo se. Kako nas je kava dovela do braka? Kako nas je prljav tanjur odveo u razvod? Kako nas je tuđe ime odvelo u rat? Kako nas je tuđa gesta odvela u mržnju? Valjda od samog svog početka čovjek želi biti velik, snažan i moćan. Mašta o tome da je božanstvo. Sitnice ga ne zanimaju. Naporne su i dosadne. Njihova bespomoćnost ga nervira. Želi ih zaobiđi. Zašto raspravljati o takvoj sitnici kao što su prljave čarape u dnevnoj sobi?

Sitnice su okidač. Tih. Šutljiv. Nevidljiv. One se poput zrnaca skupljaju u veliku vreću. Kada vreća više ne može primiti ni jedno jedino zrno, brzo se stvori višak i ona pukne. Sve se raspadne i prospe. I vreća. I zrna. I sitnice. Kupe se u nama. Jedna po jedna. Zrno po zrno. Varamo se kad mislimo da smo poput vreće bez dna u koju mogu stati sva zrna svijeta. Brzo se uvjerimo da postoji određeni broj sitnica koje možemo primiti. Kada pređemo mjeru, nastaje eksplozija i raspad. Uvijek sebi govorimo… ah… sitnice. Nije važna. Nisu važne. Ali kako nisu važne kad se zbog njih događaju čudesa i katastrofe? Od sitnica je satkan život. Nitko ne napiše gotovu knjigu odmah. Počne s jednom riječi. I dođe do zbirke poezije. Nitko ne shvati sve. Počne s jednom misli. I dođe do znanstvenog otkrića. Nitko nije kreativan u svemu. Počne s jednom idejom. I dođe do svjetski poznatog brenda. Nitko nije velik čovjek. Počne s jednim bespomoćnim plačem. I dođe do mjesta kralja nad velikim brojem ljudi i nepreglednim teritorijem o kome će se govoriti do kraja ljudske povijesti. Kao da je i svijet počeo sitnicom. Eksplozijom sitne čestice. I dođe do velikog svemira. Kao da je (za religiozne) stvaranje počelo sitnicom. Riječima neka bude. I nastade raznoliki svijet i priroda. Kao da sitnice stoje u temelju svega. Kao da je sitnica ono što sve pokreće. Na dobro. Ili zlo.

Ali mi ne vidimo. I samo ponavljamo… ah… pusti… sitnice. Kao da hoćemo reći pusti sitnice su kao i glupost. To je jedno te isto. O tome ne treba misliti. Treba ih izbjegavati. Ali i sitnica i glupost mogu dovesti do velikih promjena. Dobrih ili loših. Ako se o njima ne vodi računa. Na vrijeme. Jer zaista se čini glupošću reagirati na prljavu čašu i tanjur jer, pobogu, to je sitnica. I dok se okrenemo, eto nas kod advokata za razvod. Ne vjerujemo da su prljava čaša i tanjur razlog. Osjećamo se glupo ako pokušamo to istaknuti kao bilo kakav razlog. Opet osjećamo da je ta sitnica, ta glupost bila kap koja je prelila čašu. Pa i kap koja je prelila čašu je sitnica, glupost. I izazove poplavu i potop.

Gdje kod se osvrnemo oko sebe i zastanemo, vidjet ćemo. Što? Sitnice. Bezbroj njih. Kao nepregledan roj pčela koji tiho zuji oko naše glave. Gdje god se okrenemo, mislit ćemo da vidimo nešto veliko. Ali sve je to napravljeno od sitnica. Most? Izgleda velik. Ali napravljen je od bezbroj sitnih zrna cementa i pijeska i koječega još. Zgrada? Izgleda velika. Ali napravljena je od velikog broja sitnih blokova i željeza. Sve oko nas se može rastaviti na sitnice. Ne bi bilo moguće kad se cijeli svijet i mi sami ne bi sastojao od sitnica. A mi? Mi kao i obično i prema ustaljenom redu. Ponavljamo unedogled. Ah… pusti… sitnice. Nevažne. Nebitne. Obične gluposti. Nisu vrijedne spomena. S njima se ništa ne može niti postići niti dobiti. S kavom. S prljavom čašom. S gestom. S imenom. S parkingom. Obične male i sitne gluposti.

Ah… sitnice, snažno oružje protiv naše umišljenosti da se rađamo veliki i nepobjedivi. Ah… sitnice, sramota koju želimo sakriti jer ne možemo priznati da nas je vreća smeća dovela do kraha ljubavi, da nas je ime dovelo do rata protiv drugoga, da nas je gesta dovela do mržnje protiv cijelog jednog naroda. Ah… sitnice, naše male gluposti i naše male sramote koje skrivamo da ne bismo morali priznati sebi da smo ipak na kraju krajeva kao i svi drugi rođeni kao sitne i bespomoćne bebe. Da smo na svijet došli kao plačljive i bespomoćne sitnice.

U Sarajevu 28. 2. 2020.

O. J.