oholost – Poptheo Web Portal

O sujetnom

Sujetan nema osjećaja za ljudsko. Isključen je iz tijeka stvarnosti. Živi u vlastitim svjetovima koje je sam stvorio u kojima je neprikosnoven vladar. Sujetnost je umišljenost u savršenstvo onoga što radimo, govorimo, pišemo i mislimo. Sujetnom svaka riječ, misao, slovo odišu savršenstvom makar se ne razlikuju od izgovorenog ili rečenog nekog drugog čovjeka. Sujeta je izmišljeno savršenstvo bez pokrića o samom sebi. Neutemeljeno uvjerenje kojim jedan sebe drži visoko iznad svih drugih koji su ujedno za njega niža bića. Sujeta je nepošteno rangiranje jednog u odnosu na ostale jer je sujetan uvijek prvi, najbolji i najvažniji. Sujeta je ponižavajuća klasifikacija ljudi na mene kao božanstvo i na ostale koji su ništa više nego smrtnici i k tome još diletanti, neznalice, tupani. Sujeta je prijezir tuđih vrlina i pobožanstvenjenje osobnih mana. Sujetan nikad nije nesavršen. Ni u čemu. Sujetan je savršen i onda kada su njegove slabosti preuzele primat nad njegovim vrlinama. Sujeta je izmišljena vrlina oholih i uobraženih izgrađena na još gorim temeljima oholosti i prijezira prema onima koje se smatra i naziva nižima. Sujetan se prema ljudskom u njegovoj slaboj i nesavršenoj dimenziji odnosi s osjećajima prijezira i srama. Sujetan smatra da nije pristojno da uopće razmišlja o slabostima i nesavršenostima svoga osobnog ljudskog bića i karaktera jer je sramota i pomisliti da sujetno savršenstvo uopće može imati poneku nesavršenost. Sve što sujetan čini, radi i misli nikada ne može biti manje od najsavršenijeg što se ikada među ljudima činilo, radilo i mislilo. Sujetnog prati taština kao što sjenka prati čovjeka na svakom koraku. Taština je manifestacija sujete jer je sujeta mecena taštine. Sujeta podržava, proširuje i potiče taštinu kao kada sujetan govornik umisli da je njegova jedna izgovorena rečenica ravna cijeloj pjesničkoj biblioteci najljepše poezije. Sujetni su škrti na riječima i objašnjenjima jer misle da njihovo savršenstvo mogu razumjeti samo oni koje smatraju sebi jednakima i jer takvih nema, sujetni obično ostaju i opstaju kao samci i usamljenici vlastite zatvorenosti i skučenosti u nezaslužena, nepravedna i nepostojeća savršenstva, oholosti i prijezire koje su sami izgradili kao neprobojni zid oko sebe. Sujetan hoda s visoko uzdignutom glavom daleko više uzdignutom od onih koji samo „nosom nebo paraju“ i tek s vremena na vrijeme spusti prijeziran pogled prema svijetu nižih ljudskih stvorenja koja nisu dostojna njegove silne pameti, znanja, erudicije i elokvencije. Kao nekakav nepoznati kralj kojega svijet još nije otkrio čeka da ga svi prepoznaju kao najboljeg i najsjajnijeg među nama kojemu se svi trebamo pokloniti i biti mu zahvalni što će nad nama vladati. Sujetan ne poznaje niti priznaje poraz kojemu je on kriv. Svi neuspjesi i porazi sujetnog plod su zavisti nižih ljudskih bića, zavjera, manipulacija, nesposobnosti da ga se prihvati kao najsavršenijeg među nama. Sujetan lakonski za sebe govori kako on nije kriv što je on božanstvo dok smo, nažalost, mi ostali tek smrtnici, nevoljnici, grešnici i ubogi siromasi koji čekaju mrvice mudrosti i pameti s njegove intelektualne i umske trpeze za kojom po naravi svatko tko je sujetan isključivo jede sam svoje vlastite misli, ideje i promišljanja i onda, tu i tamo, otkine pokoji komadić svoga božanskog znanja da bi udijelio nešto i nama prostim neznalicama i nepoučljivim tupadžijama.

Ako išta mrzi i ne podnosi, sujetan mrzi poniznost u bilo kojem obliku. Recimo, intelektualna poniznost pred golemim ljudskim znanjem za sujetnog je ništa drugo nego intelektualna tupost onih koji nisu sposobni biti pametni u rangu s njegovom pameću. Sujetan nam govori da mi koji smo ponizni pred golemom bibliotekom ljudskog znanja smo zapravo glupani i neznalice. Uz nepodnošljivu taštinu koja sujetnog prati kao sjenka prati ga arogancija. Sujetan je „do zla boga“ arogantan. Sujeta je pokrovitelj arogancije kao što je pokrovitelj taštine. Nema sujetnog koji nije u većoj ili manjoj mjeri istovremeno koliko tašt, toliko i arogantan. Tašt je prema sebi kao prema božanstvu, a arogantan prema drugima kao prema beskorisnima. Taština ga uzdiže na božansko prijestolje, dok mu arogancija pomaže da ne osjeća nikakav stid jer druge stalno prezire i smatra nižima od sebe. Arogancija ga opravdava pred stidom, dok ga taština potiče da opravdava sebe baš zato što nema nikakvog osjećaja stida. Taština i arogancija su dva krila kojima sujetan leti prema svojim privatnim visinama odvojenim od bilo kakvog svakodnevnog ljudskog iskustva i življenja prožetog slabostima, zlima i nesavršenostima. Sujetan je uvijek negdje gore gdje mi obični smrtnici nikada nećemo doprijeti niti ćemo se ikada domoći tih neslućenih visina znanja, pameti i intelekta. Taština ga stalno tjera da leti visoko, dok ga arogancija potiče da sve druge koji su jednako pametni, mudri i vješti prezire i odbacuje kao neznalice. Taština i arogancija sujetnom pomažu izgradnju posebnog svijeta sastavljenog od predrasuda o drugima i laži o samom sebi. Taština ga laže o njemu, a arogancija ga uči predrasudama o drugim ljudima. Tako sujetan često kada ga susretnemo, biva pun taštine ili laganja o samom sebi i arogancije ili predrasuda o drugima po čemu onda zaključujemo da u sujetnog najmanje ima istinskog i pravog znanja, dočim kod njega najviše ima laganja i predrasuda bilo da preuveličava svoje sitne i malene ljudske domete, bilo da nemilice i bez ikakve poniznosti ponižava velike uspjehe i domete drugih. S koje kod strane promotrimo sujetnog, otkrivamo da je tu puno narcisoidnosti i umišljenosti, a malo ili gotovo nimalo onog ljudskog i poniznog koje svakog od nas potiče da iako nerijetko griješeći i promašujući, ne gubimo nadu, nego strpljivo, tiho i polako učimo i stječemo znanje o sebi, o drugima i stvarnosti koja nas okružuje i u kojoj živimo. Sujetan uči samo o sebi misleći da je on sam središte cjelokupne ljudske riznice znanja i pameti i sujetan nikada, ama baš nikada neće pomisliti kako je njegovo znanje ništa drugo doli izmišljeni i umišljeni svijet laganja o sebi i predrasuda o drugim ljudima. Praćen taštinom i arogancijom kao jahačima svoje intelektualne apokalipse, ne uviđa koliko ponekad sam ispada površan i predvidiv u svom neznanju i lupetanju besmislica za koje još samo on misli da su božanske mudrosti koje svi trebamo znati i od njega učiti iako su neke od njegovih besmislica već odavno poznate baš kao besmislice i beskorisne informacije koje ničemu ne služe, pogotovo ne istinskom znanju i mudrosti.

U Sarajevu 20. 7. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: theartofphoto

O podsmijehu

Podsmijeh? Riječ kojom se izražava da se nešto skriva ispod smijeha ili pod smijehom. Tko se skriva? Skriva se kradljivac iskrenosti. Rušilac povjerenja. Trovač dobrog raspoloženja. Tihi napadač na pristojnost. Onaj koji nagrđuje lice iznutra. Ispod kože. Zlostavljač duše. Podsmijeh nagrđuje duh. Nadmenošću. Bezobrazlukom. Intelektualnim nepoštenjem. Podsmijeh je bolest. Često je skrivena i ne može se odmah primijetiti. Podsmijeh napada iskren osmijeh i smijeh. Ne podnosi društvo dobrih i plemenitih ljudi. Podsmijeh svemu pristupa s cinizmom. Podsmijehu nijedan osmijeh nije dovoljno iskren. U svakom smijehu vidi skrivenu dvoličnost. Samo podsmijeh u dječjem osmijehu i smijehu traži skriveni cinizam i zluradost. Podsmijeh sve ljude smatra prijetvornima i pokvarenima. I ne vjeruje nijednom nasmijanom ljudskom licu. Podsmijeh kao dijete ranjenog ljudskog duha sve ljudske duše smatra zlima i prljavima. Čak i dječju dušu. Sva ljudska lica smatra maskama koje iza sebe kriju otvoreno i nepatvoreno zlo. Podsmijeh nije grimasa. Fizička gesta. Manifestacija lica. Podsmijeh je nutarnji izraz zluradog bolesnog ljudskog duha. Koji to ne priznaje. Koji se boji pogledati samog sebe. Podsmijeh je bolest projekcije vlastitog duha u duh svih ljudi. Moj duh je pokvaren. Zao. Zloban. Ako je moj, i svi su drugi isti. Čak i dječji. Kad je skriven, podsmijeh stvara duhovnog bolesnika. Duhovnu ruševinu. Čovjeka nesposobna za iskren smijeh i osmijeh. Kad je otvoren, podsmijeh stvara oholog i najpametnijeg. Nekog tko vjeruje da nitko nije čitao što on čita i napisao ono što on piše. Nekoga s kim svijet počinje i završava. Nekoga tko je položio svoje ruke na povijest svijeta i čovječanstva i kaže nam: „Ja znam sve, vi ne znate ništa“. Koji nam se osmijehuje i smije. Podsmijehom. Njemu je ljubav opresija i ropstvo. Njemu je dobrota slabost i lažni altruizam. Njemu je iskrenost dvoličnost. Njemu je plemenitost gluma kojom se želi preko tuđih leđa i muke doći do vrha. Zašto? Jer je izgubio sposobnost za iskren i autentičan smijeh i osmijeh. Sumnjičav je prema tapšanju po ramenu. Povlači ruku kad mu druga ruka želi pomoći. Sklanja rame kada se nečija glava želi nasloniti da se odmori. Ne pruža zagrljaj kada ga drugi treba radi utjehe i sigurnosti. Zašto? Jer se podsmjehuje ljubavi, dobroti i plemenitosti. Jer ne vjeruje ramenu, ruci i zagrljaju. Njemu se oni čine kao oružje za ubijanje i ranjavanje. Podsmijeh je dokaz teške povrijeđenosti i ranjavanja. Rane koja ne zacjeljuje. Podsmijeh je mehanizam zaštite od iskrenog osmijeha i smijeha. Podsmijeh krase cinizam i pesimizam iza kojih se krije duboka povreda čovjekova duha i čovjekove nutrine. Podsmijeh je predstava za druge. Gluma za samog sebe. Iza njega se krije netko tko je povrijeđen. Tek kad se utvrdi stupanj i vrsta povrede, može se pokušati izići iz otrovnog svijeta podsmijeha. Podsmijeh ne dopušta da mu se priđe. Ne voli ni javne ni skrivene pristupe. Od svih se brani. Grebe. Napada. Koristi cijelog čovjeka i njegovo tijelo i duh da se obrani. Mrzi lijekove i terapije. Užasava se ljubavi, dobrote i nježnosti. Užasava ga pomisao da za njega postoji rame, ruka i zagrljaj. Podsmijeh nije glup niti površan. Duboko i ozbiljno inteligentan, podsmijeh ne želi biti izliječen. Ne želi biti uklonjen. Samo jedan ozbiljniji dodir iskrenog osmijeha i smijeha narušit će njegovu sigurnost i kontrolu. Bilo bi puno lakše da podsmijeh ne postane jedno s čovjekom. Identičan čovjeku koji se svemu i svima podsmjehuje. Ozdraviti čovjeka liječeći ga od podsmijeha, naporan je i dugotrajan zahvat. Kao da pokušavate s čovjeka skinuti kožu i pokušati ga držati na životu samo na mesu i kostima. I zato se ponekad ne usudimo. Čini nam se da će netko zaista umrijeti ako ga pokušamo liječiti od podsmijeha. I on se brani. Mudro. Pametno. Inteligentno. I napada. Našu ljubav. Dobrotu. Iskrenost. Plemenitost. Cinizmom. Pesimizmom. Mračnim slutnjama. Ako uspijemo nekoliko puta probiti njegov oklop iskrenim smijehom i osmijehom, možda se nešto promijeni. Možda čovjek koji se svemu i svima podsmjehuje vidi u sebi čovjeka. Onog čovjeka koji u sebi nosi sposobnost za iskreno. Za dobro. Za plemenito. I prestane biti sumnjičav i nepovjerljiv prema osmijehu i smijehu djeteta. Jer podsmijeh ne vjeruje u nevinost. Njemu smo svi krivi i zli i pokvareni. Sve nas gleda kao neprijatelje i krvnike. Samo da jednom uspijemo doprijeti do njegove nutrine, njegovog duha i otkriti mu da u njemu još uvijek živi dijete sposobno za iskren osmijeh i smijeh. Kad bismo to uspjeli, bio bi to dobar početak na putu dugotrajnog liječenja i oporavka. Jer podsmijeh je bolest duha i nju se najbolje liječi pokušajima da prodremo u čovjekovu povrijeđenu i ranjenu nutrinu kako bismo mu otkrili da još uvijek postoji mogućnost za iskren smijeh i osmijeh. Jer licem ne možemo postići ništa. Podsmijeh licima ne vjeruje i prezire ih uvjeren da sva lica lažu i da su sva dvolična kada se osmjehuju. Samo duh dobrog čovjeka može prodrijeti do duha bolesnog podsmjehivača. Riječ je o borbi zdravog duha protiv bolesnog duha, a ne o sukobu lica koja se jedno drugom osmjehuju. Jer lica mogu prevariti i varaju. Zdrav duh i bolestan duh ne mogu prevariti jedan drugog. Odmah se prepoznaju bez ikakve grimase, smijeha i osmijeha. Zdrav duh prepoznaje podsmijeh i želi pomoći čovjeku. Bolestan duh podsmijeha prepoznaje zdravog duha ljubavi, dobrote i iskrenosti i bježi od njega jer ne želi pomoć. Ne želi lijek. Ne želi oporavak.

Što je podsmijeh? Bolest ljudske duše koju ponekad smijeh, osmijeh, lice, ruke, ramena ne mogu izliječiti, ali možda zdrav i vedar ljudski duh mogu, jer podsmijeh se liječi iscrpljujućom borbom ljudskog duha protiv drugog ljudskog duha. I nismo svi uvijek spremni i dovoljno hrabri da se upustimo u sukob. Bilo da ne želimo biti izliječeni od bolesti podsmijeha bilo da ne želimo oboljeti od te bolesti duše.

U Sarajevu 11. 4. 2020.

O. J.

Izvor (foto): © Viktoria33 | Dreamstime.com

O isključivosti

Isključivost je osobina onih koji se smatraju savršenima, nesposobnost da se prihvati samog sebe i svoje nesavršenosti i nedostatke. Isključivost je odlika onih koji svoje savršenstvo smatraju totalitarnim i apsolutnim. Isključivost je odlika onoga koji je postao ljudski nesposoban otkriti kod sebe bilo kakav nedostatak i manu. Isključivost je odlika onoga koji je uvjeren da su sve vrline u njegovoj apsolutnoj vlasti i da je sposoban vladati njima totalitarnim manirima. Isključivost je ekstremno stanje koje istovremeno uključuje oholost i ograničenost. Isključiv je dovoljno ohol da sebi pripiše isključivo vrline i nedovoljno svjestan ograničenosti da bi sebi pripisao mane i nedostatke. Isključivost je gubitak samosvijesti o čovjeku kao onomu koji u sebi nosi i oholost i ograničenost. Čovjek koji nije isključiv svjestan je blizine i povezanosti oholosti i ograničenosti i uvijek se kreće između njih, povučen sad na jednu sad na drugu stranu. Kad pokuša biti ohol i isključiv, ograničenost ga povuče natrag u njegovu ljudskost upozoravajući ga da je njegova isključivost neopravdana jer ni on sam nije puno bolji od ostalih. Isključivost je karakteristika oholih koje je vlastita oholost uvjerila da su savršeni. Ondje gdje je oholost uvjerila čovjeka da je savršen, ono što se prvo gubi je ljudskost i čovječnost. Isključiv čovjek, htio ili ne htio, istovremeno je i ohol čovjek kojemu oholost služi kao način zaborava vlastitih ograničenosti i osobne ljudskosti. Gubitak i zaborav ljudskosti nadomješta se isključivošću koja se napaja na oholosti kao energetskoj točki iz koje izvire čime se zatvara krug ljubavi prema samom sebi. Formira se krug isključive ljubavi koja voli i ljubi samo sebe, a isključiva ljubav nesposobna za sebedarje jest sebičnost. Isključivost se temelji na oholosti, a isključivost i oholost zajedno rađaju sebičnost. Isključiv čovjek, htio ili ne htio, istovremeno je i sebičan čovjek. Isključivost tretiramo kao i društvenu pojavu kada jedna grupa isključuje drugu grupu. Kolektivna isključivost uključuje i kolektivnu oholost i kolektivnu sebičnost. U isključivosti i onomu što je uzrokuje i što iz nje proizlazi kao da postoji identičnost pojedinca i grupe ukoliko su isključivi i kao da postoji identičnost između osobne oholosti i sebičnosti i kolektivne oholosti i sebičnosti. I osobna i kolektivna isključivost boluju od pretjeranog isticanja vrlina i nedostatka svijesti o ograničenosti. Kao što osobna isključivost koja se napaja na oholosti postaje bolest zaborava i gubitka osobne ljudskosti, tako i kolektivna isključivost koja se hrani kolektivnom ohološću postaje kolektivna bolest zaborava i gubitka ljudskosti i nesavršenosti cijele grupe. Isključivost odbacuje ljudskost i onemogućava spoznaju vlastitih pogreški i rađa savršenog pojedinca bez mane i nedostatka. Isključivost isto čini i grupi ili kolektivu i onemogućava ih da kao grupa prepoznaju i preuzmu odgovornost za učinjene pogreške i stvara čist i bezgrešan kolektiv bez mane i bez grijeha. Reći za isključivost da je tek površan nedostatak karaktera znači staviti samog sebe u opasnost da se izgubi i zaboravi vlastita ljudskost i sebe prepustiti oholosti i sebičnosti. I reći za kolektivnu isključivost da je u pitanju tek jedna simpatična i bezopasna pojava znači staviti u opasnost cijeli kolektiv koji će zaboraviti svoju ljudskost i koji neće biti sposoban prepoznati ljudskost u kolektivu drugog i drugačijeg, jer kolektivna oholost i kolektivna sebičnost vode u zaborav kolektivne ljudskosti i nesavršenosti i pri tom generiraju kolektivnu isključivost i prezir ljudskosti drugih. Isključivost nije puka društvena pojava i sociološki fenomen. Isključivost je duboko nastanjena u čovjeku ne kao njegova karakterna osobina, nego kao dio njegovog bića i smatrati je nečim što je samo društveno značilo bi zaboraviti njezinu stvarnu moć i stvarnu snagu. Ljudskost je jedino što stoji nasuprot isključivosti i često je susrećemo u onoj svima nam poznatoj rečenici važno je biti čovjek. Treba odmah dodati da je zbog isključivosti koja je dio nas teško biti čovjek, možda je i najteže biti čovjek. Nemamo ništa drugo čime bi se suprotstavili isključivosti, osim naših osobnih i kolektivnih ljudskosti. Zaboraviti i izgubiti ih znači postati i biti isključiv. Zaboraviti na njih znači zaboraviti na odgovornost za naše pogreške i grijehe jer je ljudskost vrlo neugodan, ali prevažan podsjetnik da ne smijemo biti toliko oholi i sebični da bismo zaboravili da smo ljudi. Zaboraviti na to da sam čovjek znači biti isključiv jer dok su svi drugi ljudi, ja sam nešto više i važnije. I pod utjecajem oholosti i sebičnosti koje rađaju isključivost, svijest o ljudskosti je sve slabija i zaborav ljudskosti je galopirajući i brz.

Koliko god ljudskost bila nesavršena, podložna manipulacijama i prijevarama, sklona neuspjesima i padovima, ipak je ona posljednja linija obrane pred isključivošću. Kada linija ljudskosti padne, isključivosti je otvoren put da nas pretvori u oholice i sebičnjake, ljude koji su zaboravili da su ljudi, ljude koji su izgubili ljudskost i koji se boje ljudskosti drugih ili je ne žele vidjeti, iako je možemo prepoznati jer je ona upravo ono što nama nedostaje zbog naše isključivosti.

U Sarajevu 30. 10. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: federicofoto

O uspoređivanju

Uspoređivanje s drugima je dugotrajan proces obolijevanja ili razbolijevanja. Uspoređivanje se događa u dva smjera koji su najčešće putevi bez mogućnosti povratka. Uspoređivanje sa slabijim od sebe, nekim tko je manje lijep, manje uspješan, manje zadovoljan, manje sretan je način obolijevanja od oholosti, bešćutnosti i prijezira prema slabijem bez obzira u čemu je on slabiji od nas. Kada čovjek troši život na uspoređivanje sa slabijima od sebe, s vremenom i neprimijećeno dođe u razumijevanje samog sebe i vlastitog života kao jedinog života koji je važan, velik i vrijedan. Drugi se mogu tolerirati, ali oni nikada neće doseći visine do kojih je dospio onaj koji se uvijek uspoređivao sa slabijima. Ili barem on misli da ga nitko neće dostići. Uspoređivanje s jačim i boljim od sebe u čemu god da je čovjek jači i bolji je način kako čovjek obolijeva od gorčine, bijesa, mržnje i na kraju želje za osvetom. Kada čovjek troši život na uspoređivanje s jačima, boljima, ljepšima, uspješnijima od njega, s godinama se razvije u njemu gorčina i bezvoljnost, gubitak želje i strasti da nešto učini i promijeni. Iz te bezvoljnosti da pokuša nešto promijeniti rađa se i želja za osvetom prema onima koji su u nečemu jači i bolji. Tako uspoređivanje kao dugotrajno obolijevanje rađa različite vrste oboljelih, rađa oholice, umišljene, ogorčene, nezadovoljne, osvetoljubive, bezvoljne, nezainteresirane, nesigurne. Iako možda uspoređivanje tu i tamo donese i poneki dobar ishod za čovjeka, ono često ili češće kao ishod ima pregrš nutarnjih osjećaja i stavova koji su za ionako ranjivog i krhkog čovjeka loši i opasni. Uspoređivanje je bešćutno, grubo, sirovo, bezdušno, bezosjećajno i bezobzirno. Jednom uvučen u uspoređivanje, čovjek s vremenom gubi samog sebe i svoju vlastitu stvarnost, prestaje biti čovjekom i postaje tek kopija za usporedbu.

Uspoređivanje je poput izložbe slika u nekoj galeriji gdje su sve slike naoko ugodne za promatranje, promišljanje i pogled. Ali unutar tih slika vodi se bespoštedna borba sa samim sobom u vlastitoj napetosti, nezadovoljstvu, gorčini i oholosti i pogled se uvijek kreće prema drugim slikama. Jesu li ljepše, mlađe, uspješnije, ispunjenije od mene? Zid na kojem visimo je uspoređivanje u kojem danas živimo i koje nas do iznemoglosti tjera na uspoređivanje i ne dopušta nam da siđemo kako bismo se prestali uspoređivati i kako bi se drugi prestali uspoređivati s nama. Klatimo se i visimo nemoćni na zidu uspoređivanja koji nas bešćutno tjera da gledamo samo druge slike i koji nam ne da da pogledamo sebe. Opstajemo samo zato jer promatramo druge slike iako ih se bojimo, iako ih ne volimo, iako ih mrzimo, iako osjećamo gorčinu prema njima. Sve što jesmo izloženo je u galeriji koja se zove svijet pogledima drugih slika, ali i pogledima slučajnih promatrača koji znatiželjni požele zaviriti u galeriju da bi promotrili koju sliku. Cijelo naše biće bačeno je drugima da ga kidaju, trgaju i tako uspoređuju i onda zaključuju kako nismo ovo ili ono, kako trebamo biti ovo ili ono, kako nam nedostaje ovo ili ono.

Biti izložen u galeriji koja se zove svijet, na zidu koji se zove uspoređivanje je poput slike o kojoj svi mogu donositi sud kao da su stručnjaci za umjetnost, odnosno ljudskost, dok je čovjek bespomoćan učiniti bilo što jer visi na zidu s kojega mu ne daju sići da se povuče negdje u neki slobodan, prazan ako treba i prašnjav kutak galerije gdje nema drugih slika i gdje posjetitelji ne pružaju svoje znatiželjne poglede da vide o kakvoj je slici riječ. Bjesomučno uspoređivati sebe s drugim ili dopustiti da nas stalno s nekim uspoređuju je kao da netko rekne kako u galeriji svijeta na zidu uspoređivanja vise slike koje su uglavnom loše kopije ili loši reprinti i da ulazak u galeriju znači gubitak i vremena i novca jer unutra nema ništa originalno, vrijedno i unikatno.

Uspoređivanje je obolijevanje ili neka vrsta stanja u kojemu čovjek nije samo obolio od oholosti ili gorčine i prema sebi i prema drugim ljudima jer mu život ima smisla samo ako se može usporediti s nekim od njih. Uspoređivanje je i žalostan trenutak zaborava čovjeka i gubitak samosvijesti o njegovoj neponovljivosti i originalnosti, žalostan trenutak brisanja iz vlastite svijesti osjećaja da je on kao čovjek unikat čak i onda kada prema ljudskim mjerilima uspoređivanja postane predmet prijezira, šprdnje, vrijeđanja i omalovažavanja. Uspoređivanje s drugima u čovjeku je ugasilo ili gasi mogućnost da sam sebe razumije i prihvati kao neprocjenjivu vrijednost. Dugotrajno obolijevanje od uspoređivanja s drugima čini da u glavi čuje glasove drugih koji samo uspoređuju… zašto nisi kao on ili ona, zašto nisam kao on ili ona, zašto sam lošiji, zašto sam neuspješan u odnosu na njega ili nju, zašto nisam poput nje, drago mi je da nisam tako glup kao on, super je što sam mlađa i ljepša od nje, fantastično je što imam više od njih… i tako unedogled. Slušajući u glavi glasove drugih, njihova stalna i neprekinuta uspoređivanja, čovjek s vremenom prestane slušati samog sebe, ali još važnije, prestane slušati glas koji negdje u njegovoj nutrini govori, doduše ne više tako glasno i zvonko kao nekad.

Ali kad bi čovjek mogao barem jedan dan odustati od uspoređivanja i osvrnuti se na sebe, možda bi mogao čuti ako ne glas, onda barem šapat božanskog Tvorca koji govori kako ga je Tvorac u svekolikoj povijesti svijeta iz ljubavi poželio donijeti na ovaj svijet i da se u cjelokupnoj povijesti svijeta, makar trajala milijardama godina, više nikada neće pojaviti na ovom svijetu čovjek kao što je on ili ona. Kada bi barem na trenutak mogao zastati i suzdržati se od stalnog uspoređivanja s drugima, čovjek bi možda mogao čuti glas koji mu govori da je on autentično umjetničko djelo napravljeno rukama i ljubavlju božanskog umjetnika, da je on umjetničko djelo i unikat. Možda bi čuo i da su njegovi bolesni prsti, njegova bolesna ruka, njegove bolesne noge, njegovo bolesno oko, njegova demencija također dio ljubavi, iako čovjek nikada tako nešto neće moći prihvatiti i u to vjerovati niti razumjeti. Nije isto ako su u galeriji sve slike samo blijede kopije i loši reprinti i kada su sve slike jedinstvene, originalne i unikatne.

Nažalost, mi sami sebe ponižavamo, kao i jedni druge, nazivajući se međusobno i lošim kopijama i reprintima, zaboravljajući da je vlasnik galerije, ujedno i božanski umjetnik, galeriju zamislio kao mjesto gdje se mogu pogledati originalna i unikatna djela njegovih umjetničkih ruku. Božanski umjetnik nije stavio zid u galeriju gdje će se ljudi, viseći na zidu, međusobno uspoređivati vrijeđajući i ponižavajući jedni druge kao loše kopije i loši reprinti, vičući jedni na druge tko je bolja kopija i tko je bolji reprint i kako danas nema originala. Božanski umjetnik galeriju je zamislio kao mjesto gdje se unikati i originali susreću kao jedinstvena umjetnička djela diveći se unikatnosti vlastitog postojanja, originalnosti oka, ruke, prsta, kose, osmijeha. Zamislio je svijet kao galeriju gdje se kroz susret s drugim unikatom može vidjeti, barem u tragovima, umjetnički izričaj božanskog umjetnika, pažnja njegovih ruku dok je radio na originalnom djelu.

Božanski umjetnik nikada nije pomislio stvarati kopije i reprinte i naravno da se čudi kako se dogodilo da unikati i originali koje je stvorio u jednom trenutku odluče kako su svi oni zapravo samo loše kopije i još lošiji reprinti. Čak kad bi tako i bilo, zašto se nitko nije zapitao: ”A gdje je original od kojega smo nastali”, ili možda važnije, ”kako se dogodilo da smo izgubili svijest o našoj unikatnosti i originalnosti”? Uspoređivanje je zato i opasno. Ono nas vodi u zaborav. Jer se stalno uspoređuje, čovjek zaboravlja da je original i unikat. Jedan, jedini, jedinstven i neponovljiv napravljen božanskim rukama božanskog umjetnika i onda kada kod oholih i umišljenih ne izaziva ništa drugo osim prijezira, omalovažavanja, vrijeđanja i odbacivanja jer nema savršenu kilažu, savršenu boju očiju, savršenu figuru, savršene ruke, savršeno lice. Čak i onda kada je najnesavršeniji prema uspoređivanju, prema božanskom umjetniku, on je i dalje original i unikat.

I kad je čovjek najnesavršeniji prema ljudskim mjerilima, prema ideji božanskog umjetnika je najsavršeniji. Izloženi smo u galeriji koja je zamišljena kao galerija originalnih djela i bilo bi dobro ponekad skinuti se sa zida uspoređivanja i prohodati galerijom i malo razgledati izložena djela imajući na umu da na ulazu u galeriju stoji upozorenje božanskog umjetnika da trebamo biti pažljivi i oprezni jer se unutra nalaze isključivo i samo unikatna djela čija je vrijednost neprocjenjiva i na kojima je božanski umjetnik dugo, strpljivo i s puno ljubavi radio. I onda kada mislimo da se u galeriji nalaze samo loše kopije i loši reprinti treba se barem pokušati otrgnuti uspoređivanju i izvući iz zaborava misao kako se u galeriji isključivo nalaze samo originalna djela i kako galerija ne sadrži nijednu kopiju i nijedan reprint.

U Sarajevu, 3. 1. 2019.

O. J.