studeni 2020. – Poptheo Web Portal

O odgovornosti

Čovjek koji bi bio potpuno sam, ne bi mogao znati što je odgovornost. Biti odsječen od svijeta, ne samo od svijeta ljudi nego i od stvarnosti, ne bi pomoglo čovjeku naučiti što je odgovornost. Odgovornost je dijaloški događaj. Pitanje odnosa prema drugom. Odgovornost je susret bilo suprotstavljanja, bilo slaganja s nečim što je izvan nas. Biti odgovoran prema sebi bez ikakvog odnosa s nečim izvan sebe je apsurdno. Jer i kad govorimo o odnosu prema sebi, govorimo o sebi kao da postoji nešto prema čemu možemo biti odgovorni. Moje tijelo. Moji udovi. Moje zdravlje. Moja psiha. I kad smo usmjereni isključivo na sebe po pitanju odgovornosti, i dalje osjećamo da smo odgovorni prema nečemu što nam pripada, ali je istovremeno i od nas odvojeno. Odgovornost ne može biti apsolutno privatna stvar niti se može svesti na privatnost. Odgovornost nije intimno pitanje o kojemu drugi ništa ne smiju znati. Odgovornost je od-govor. Mi od-govorimo nekome. Stupamo s njim u odnos i dijalog. Odgovornost kao događaj i stanje ne može biti apsolutno individualizirano. To bi bilo protiv same prirode odgovornosti. Odgovornost ponekad srozavamo i umanjujemo različitim pokušajima opravdanja. Od što me briga, ne zanima me, do meni se to ne može dogoditi. Sve su to izrazi kojima ukoliko ih se čvrsto i tvrdoglavo držimo promašujemo istinsko značenje odgovornosti jer pokušavamo odgovornost proglasiti našim apsolutnim privatnim pravom i privilegijom iz kojega smijemo isključiti sve i svakoga bez obzira na to jesmo li dobro promislili možemo li i smijemo li to učiniti. Nemoguća je nekakva apsolutno-individualna odgovornost jer bi time tvrdili da na svijetu i u stvarnosti ne postoji nitko drugi osim nas samih. Drugi i ako postoje, nije nas briga i ne zanimaju nas jer su isključeni iz našeg shvaćanja odgovornosti. Apsolutizirati odgovornost kao nešto što je isključivo moja privatna stvar i nikoga se ne tiče pokazuje manjak naše brige za ono što je izvan nas, bilo da su to ljudi ili nešto drugo. Većinu onoga što smo naučili i znamo o odgovornosti nismo naučili sami. Drugi su nas poučili. Nevjerojatno je oholo s naše strane onda kategorički tvrditi kako nas ne zanimaju drugi jer smatramo da smo odgovorni isključivo samo sebi i za sebe. Iako su ti drugi upravo oni koji su nas učili i poučavali što je odgovornost. Ja sam odgovoran samo sebi i odgovaram samo za sebe ponekad je znak opasnog neznanja o svemu onome što se podrazumijeva pod odgovornošću. Odgovornost nikad ne bi postojala da na svijetu postoji i živi isključivo jedno ljudsko biće i ništa i nitko drugi. Međutim, čim se pojavilo nešto ili netko izvan nas, rodila se i odgovornost makar je možda nismo bili svjesni kao zahtjeva koji se pred nas stavlja. Biti odgovoran uključuje osjećaj o tome da ne postojim i ne živim sam na svijetu. Svijet nije privilegija moje izoliranosti. Svijet nije prednost koja mi je dana jer drugih nema ili ih ne treba biti. Svijet nije moj i ne pripada meni. Biti neodgovoran znači na neki način željeti da nikoga drugog nema osim mene. Ono što postoji samo sam ja, moje želje, moji prohtjevi, moji zahtjevi, moje potrebe, moja traženja. Drugo i drugi ako i postoje, ne mogu biti objekt moje odgovornosti. Nisam odgovoran za njih. Ni za svijet. Ako sam i odgovoran i ako je to moguće, onda sam odgovoran samo za sebe i ništa drugo. Međutim, što uopće znači odgovornost u svijetu i stvarnosti gdje nikoga nema osim mene? Kako ću znati i mogu li znati što je odgovornost tamo gdje nema drugih da me pouče i nauče? Mogu li govoriti o odgovornosti ako nema ništa izvan mene prema čemu bih imao odnos, stav i ponašanje u kojima bi se vidjelo da razumijem i osjećam odgovornost? Odgovornost je zahtjev koji se pred nas stavlja. Nije važno ponekad tko je autor zahtjeva. Čim shvatimo da osim nas postoji još netko ili još nešto, zaključujemo da se ne može biti odgovoran u napuštenom svijetu i praznom svemiru. A svijet u kojem živimo daleko je od napuštenog svijeta. U njemu žive i postoje toliki drugi. I kada spoznamo da nismo sami, znamo i osjećamo da smo odgovorni samim tim što osim nas ima još netko pored nas i s nama. Ne trebamo se toliko učiti odgovornosti kao jednom od temeljnih iskustava koje doživljavamo. Ono se rađa s prvim zaključcima o tome da pored nas ima i drugih. I biti neodgovoran nije samo pedagoški propust ili nedostatak kućnog odgoja. Biti neodgovoran je bolesna želja da svijet bude pust i prazan i da u svijetu postojim samo ja. I onda kada sam svjestan i znam da nisam sam, nego postoje i drugi. Ako je odgovornost dijalog s drugim, susret s drugim, onda je neodgovornost monolog sa samim sobom, privatna i intimna kazališna predstava u kojoj sam ja i glavni glumac i redatelj i publika. I nije me briga i ne zanima me postoji li itko osim mene. Ako odgovornost biva nekakav čin altruizma i ljudskosti, priznanje da postoje drugi i da ih trebam i da im trebam, neodgovornost je nečovječan i neljudski čin, odbijanje i neprihvaćanje da postoji itko drugi osim mene. U svijetu neodgovornosti ako nešto ili netko postoji, ne prepoznajem ga kao ono prema čemu treba biti odgovoran. U svijetu neodgovornosti čovjek je potpuno slijep i gluh na bilo što izvan sebe. Zatvoren u sebe smatra da je najveći čin ljudskosti reći: Ja sam odgovoran samo za sebe. Ima smisla da takav stav smatra ljudskim i čovječnim jer ljudskost i čovječnost smatra identičnima egoizmu. U njegovom svijetu nema nikoga tko bi ga upozorio da je takvo razmišljanje pogrešno, a nažalost ponekad i jako opasno za druge ljude. Ali i za njega samog kad mu netko uzvrati istom mjerom neodgovornosti onda kada on zahtjeva i inzistira da prema njemu budemo odgovorni. A to nije dobro ni za jednog ni za drugog…

U Sarajevu 28. 11. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: primipil

SAMOLJUBLJE I SAMOZALJUBLJENOST

Samoljublje je vrlo nepopularan pojam, s tim da ono i nema puno veze sa samo-ljubavlju nego puno prije sa samo-zaljubljenošću. No, ako već postoji jedna takva nelegitimna samo-zaljubljenost, onda izgledno postoji i ona opravdana i uzvišena forma istinske samo-ljubavi.

Problemi zaljubljenosti su vrlo teški premda u suštini vrlo jednostavni. A i nema ih puno. Prvi je idealizacija, drugi je neopažanje i neprihvaćanje problema dotične relacije. Dakle, ono što je dobro, obožava se i zapravo po sebi preuveličava. A ono što nije, ne vidi se, a čak ako se i vidi, onda se ignorira. Opet, to što nije dobro, vrlo lako može biti mana voljene osobe. Ali može biti i nešto drugo. Možda su obje osobe po sebi dobre, ali jednostavno, imaju drugačije životne prioritete, interese i planove. A to za njih kao par u konačnici i nije dobro. Što bi se reklo: „Prvo pitanje je kamo idemo, a drugo, tko će poći s nama? Ako ta pitanja ikad postavimo obrnutim redoslijedom, naći ćemo se u nevolji” (H. Thurman).

I onda jednog dana ljudi konačno progledaju i otrijezne se. Problemi se sada sasvim jasno vide, a na idealizacije su u međuvremenu postali rezistentni, baš kao i na bilo koju drugu drogu. I što sad? Pa za neke će to biti definitivni kraj, za one druge početak neminovnog kraja, za treće – početak dugoročne tugaljivo-osrednje veze, a za one četvrte možda čak i početak istinske ljubavi. Zašto tek sad i to baš one istinske? Pa ljubav čovjeku nikad nije ono primarno i prirođeno. Za ljubav treba uzrasti i pomučiti se (M. Selimović). Za ljubav prvo treba nadići sve one dječje bolesti zaljubljenosti. Također, za ljubav je često potrebno prvo jako dugo biti rezigniran i razočaran, pa čak i smiono zaključiti ono kako nema ljubavi, i tek onda nekad na kraju, kad shvatiš da tvoja, sad već uvriježena, neljubav i nema druge alternative osim one „što ako je ipak moguće” ljubavi, tada se obično sasvim polako „mic po mic” i usudiš voljeti. A usred svega ovoga, za ljubav je ipak možda najpotrebnije prvo istinski zavoljeti samoga sebe.

Treba jako puno vremena za zavoljeti se…

S ljubavlju prema sebi ide poprilično slično kao i s ljubavlju prema drugima. Ako se ova ikada dogodi, izgledno je da će se dogoditi tamo nekad dosta kasnije, u zrelijim godinama. A prije toga, prvo će se dogoditi samo-zaljubljenost, a zatim i ono veliko razočaranje. Dakle, u samom početku čovjek se samoidealizira. Preuveličava svoje vrline i ne primjećuje mane. Ako ih i primjećuje, u svakom slučaju ih ne smatra nešto strašnima. U svemu tome, moglo bi se reći da je čovjek naprosto priljubljen za samog sebe, te da okolni svijet i njegove potrebe slabo primjećuje. Tu naravno govorimo o dječjem narcizmu koji pokatkad preraste i u narcizam odrasle osobe. Tu ujedno nailazimo i na prvu suštinsku razliku između samozaljubljenosti i zaljubljenosti. Naime, ova prva obično traje puno, puno duže. Neki je zapravo nikada ni ne uspiju nadvladati, no kod većine drugih ona zapada u prvu ozbiljniju krizu tamo nekad već u pubertetu, pa možda čak i malo prije toga. Tamo nekad u dobi od desetak godina djeca se počinju međusobno ozbiljnije uspoređivati, te jasno primjećuju kako su drugi vršnjaci u nekim stvarima jednostavno bolji. S vremenom će početi opažati i to kako ih izvanjski svijet definitivno ne prihvaća tako dobro i prisno poput rođenih roditelja. A i ono što su smatrali na sebi posve dobrim, s vremenom će uvidjeti kako drugi ljudi to ne cijene dovoljno ili im to, još gore, jednostavno nije potrebno. Još tek kad dođu prvi ozbiljniji promašaji i neuspjesi na fakultetu, pa zatim i na radnom mjestu… Čovjek se tada nalazi pred jako nezahvalnim izborom. Ili će pobjeći u fantaziju i neurozu ili će se jednostavno pomiriti s tim da je nitko i ništa, a što po sebi opet jest neuroza. Stoga bi se reklo da se ovdje radi o izboru: kompleks više vrijednosti ili kompleks niže vrijednosti! Ili ćeš obmanjivati sebe i druge kako ti sebe jako voliš ili ćeš priznati sebi i drugima da se jednostavno ne voliš, barem ne dovoljno? I zatim, kojim god putem da krene, čovjek će prije ili kasnije morati zastati i upitati se: „Zar ću ovako provesti cijeli svoj život!?” … A i ono drugo: „A šta ako je ipak moguće voljeti sebe … baš ovakvog sebe … prolaznog, nesavršenog, mušičavog, neurotičnog, bespotrebnog – tj. potrebnog tek onda kad drugima nešto konkretno treba”. Pa onda opet pad … i to teški pad: „Da sam sve ovo shvatio na vrijeme, možda bi se i mogao zavoljeti, ali sada nisam više samo ono mušičav, neurotičan, bespotreban… nego sam još i vremešan te već ponešto narušenog zdravlja i nerava … O da sam to mogao shvatiti na vrijeme, ali nisam!” Onda ponovno dolazi mali rast – sada već stara spoznaja: „Pa zar ću ovako do kraja života, a tko zna, možda i poslije samog života? Bilo bi definitivno bolje prihvatiti se!” A onda opet teška sumnja: „Zar ću izdati svoje mladalačke ideale i težnje, eto samo da bi se prihvatio? Ma bolje vala veličanstveno propasti nego prihvatiti ovu ljudsku olupinu od samog sebe!” I tako onda neko vrijeme opet uživaš sablasno u vlastitoj ogorčenosti i zlosretnoj sudbini dok ne pomisliš da bi ipak puno bolje bilo voljeti sebe, pa kakav god da si. I upravo tu dolazimo do epohalno važne spoznaje: Ljubav je poprilično rudimentarna, i s naše današnje točke gledišta slobodno možemo reći posve primitivna stvar. Tu se susrećemo s primarnim bljeskom bitka i praiskonom postojanja. Tu nema gore-dolje ni lijevo-desno. Tu nema ni temelja ni razloga, osim onog jednog jedinog: da je ljubav jednostavno bolja od neljubavi, kao što je bolje i njoj posljedično postojanje od nepostojanja, te trajanje od netrajanja. Premda tu Njezinu neshvatljivo veliku rudimentarnu jednostavnost u početku osjećamo kao slabost, kasnije ćemo pred istom padati na koljena u ekstatičnom religioznom udivljenju. Jer ovaj izbor je primordijalno jednostavan, pa samim tim onda i logički lagan: Ljubav je jednostavno neusporedivo bolja od neljubavi. Tako je bilo, tako jest, i tako će uvijek biti. I nema nikakve veze što nam se nekad više sviđa godinama, desetljećima, pa tko zna, možda čak i milijunima godina čamiti u mraku. Jednostavno, i na taj način ćemo kad tad priznati i shvatiti da je ljubav jednostavno bolja od neljubavi.

Epilog

Kako prema sebi, tako prema drugima, pa i prema prirodi, društvu, karijeri, svijetu … pa čak i prema samoj Ljubavi. Za nas sve uvijek počinje sa zaljubljenošću, zatim slijedi razočarenje, a na kraju nam preostaje strpljiva škola Ljubavi. One Ljubavi koja je kroz život kadra izgubiti mnoge bitke, ali zato nikad ne može izgubiti rat, i to samo zato što je jednostavno i definitivno bolja od svih sablasnih čari neljubavi.

U Sarajevu 24. XI. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: dolgachov

PSEUDOMODERNIZAM ALANA KIRBYJA

Kulturno i mentalitetsko ozračje druge polovice XX. stoljeća uvelike je bilo obilježeno razočaranjem velikim učenjima i idejama prethodnog razdoblja moderne. Stoga ga se gotovo pa spontano nazvalo postmodernom (ukoliko se taj pojam više ticao umjetničkih kretanja) ili postmodernizmom (ukoliko se mislilo više mentalitetski i općenito). Za razliku od modernizma koji je slijedio ideju trajnog i beskonačnog napretka, uz napuštanje svega starog, postmodernizam će generalno biti obilježen fenomenologijom diskontinuiteta, pri čemu su se mislioci kretali čas naprijed čas natrag, i sve to uglavnom proizvoljno te po vlastitom nahođenju. Dakle, postmoderni čovjek se za razliku od modernog sada ponovno rado osvrtao na prošlost, ali selektivno i ironično. To će inicirati svojevrsnu kulturu citata koju i dan danas susrećemo kod primjeraka ljudske vrste rođenih otprilike prije 1980. To bi značilo da se velike mislioce iz prošlosti rado citiralo, ali i nerado ozbiljnije studiralo i proučavalo. Ovo je nadalje sasvim logično dovelo do onoga što će Jean Francois Lyotard nazvati „krajem metanaracije”, a što bi značilo da se velika učenja iz prošlosti više nisu mogla shvatiti na onaj način kako su izvorno bila zamišljena, nego samo onako kako su se na osnovu nekolicine citata i vlastitog iskustva činila čitatelju u aktualnom trenutku i vremenu.

Potonje nas neminovno vodi prema još jednoj važnoj datosti postmodernizma, a to je njegov prevladavajući narcizam, kojeg će Ernest Geller nešto slikovitije nazvati „histerijom subjektivnosti”. Premda se postmoderni čovjek i dalje osjećao veoma bliskim Descartesu i onom njegovom famoznom „mislim, dakle jesam”, od sada je ipak više važilo ono postmoderno: „Osjećam, vjerujem, dakle jesam”. Naime, iako mi i dalje kroz razgovor svojim sugovornicima rado i olako suprotstavljamo ono „ja mislim…”, istini ipak više odgovara da mi u takvim trenucima zapravo nešto vjerujemo i osjećamo, jer mišljenje je složena i mukotrpna disciplina, dok se u naznačenom slučaju puno prije radi o impulzivnom i fragmentiranom iznošenju vlastitih uvjerenja i osjećaja.

Premda bi se o samom postmodernizmu moglo još puno toga reći, ovdje ćemo spomenuti još barem jednu njegovu značajku, a to je tzv. „surogat kultura”. Surogat kultura po sebi predstavlja posljedicu industrijske hiperprodukcije koja se na koncu počela prelijevati i na sam čovjekov duh i mentalitet. Surogat kultura znači kako je u međuvremenu sve postalo lako i jeftino dobavljivo, ali samim tim i posve bezvrijedno i beznačajno. Stvari, pa čak i voljene osobe više nije imalo smisla popravljati, sada ih je bio običaj na brzaka i jeftino promijeniti. A to je na koncu za čovjeka značilo još više očajničke ironije i cinizma…

Post-postmodernizam…

Naznačeni subjektivizam i diskontinuitet postmodernizma na kraju je doveo do toga da danas niti ijedan intelektualni milje nije u stanju posve pouzdano utvrditi nalazimo li se mi svi još uvijek u tom razdoblju ili u nekom posve novom i drugačijem? Osim već spomenutog problema, naznačena spoznajna praznina je logična i zbog još jednog drugog razloga. Naime, dok stariji intelektualni i kulturalni trudbenici još uvijek najradije seciraju i prežvakavaju ono što najbolje znaju, dakle sam postmodernizam, s druge strane, mlađe generacije kao da ovo pitanju uopće ne zanima – žive li oni u postmodernizmu ili eventualno u nekakvom post-postmodernizmu? Istaknuta promjena fokusa i interesa za neke autore bio je već sasvim dovoljan znak da danas valja početi govoriti baš o tom nekom sasvim novom post-postmodernizmu. Premda su ovaj u zadnjih dvadesetak godina različiti autori pokušali različito razmotriti i posložiti, mi ćemo se ovdje nadalje pozabaviti razmišljanjem britanskog kulturnog kritičara Alana Kirbyja.

Pseudo- ali i digi-modernizam

Ono što nastupa iza postmoderne Kirby naziva „pseudomodernizmom”, ali na drugim mjestima i „digimodernizmom”. Krenut ćemo od potonjeg pojma. Prema Kirbyju, od kraja XX. st. naovamo dogodio se takav frapantan skok informatičke i komunikacijske tehnologije da je to neminovno promijenilo ne samo čovjekov način rada i života nego i njegov način razmišljanja, komuniciranja te kulturnog izražavanja i sudjelovanja. Iz središta zapleta novorazvijenih tehnologija prema Kirbyju se izdiže internet kao pseudo-moderni kulturni fenomen par excellence. „Njegov je središnji čin da pojedinac klikne mišem da bi se kretao stranicama na način koji se ne može duplicirati, izmišljajući put kroz kulturne proizvode koji nikada prije nije postojao i nikada više neće postojati.” S tim se želi reći da je svaki naš posjet internetu posve jedinstven i neponovljiv, međutim to je već samo po sebi i svojevrsni problem, a da je tako potvrđuje i novokovanička terminologija. Naime, po internetu se surfa a ne roni. Dakle, prosječni internetski korisnik se kroz more informacija kreće površno i manje-više stihijski. Osim toga, u potonjoj rečenici je usputno spomenut i dodatni problem: internet nema svoje čitatelje, gledatelje i slušatelje, nego korisnike, a ono što se koristi, to se obično brzo i iskoristi.

Kirby dalje kaže kako se u postmodernizmu još uvijek čitalo, gledalo, slušalo, kao i prije. U pseudomodernizmu se telefonira, klikće, pritiska, surfa, bira, pomiče, preuzima… To bi značilo kako se u pseudo- tj. digi-modernizmu definitivno promijenio odnos pisca i čitatelja/stvaratelja i gledatelja. Ova tendencija po Kirbyju doduše počinje već nešto ranije, prije početka masovne upotrebe interneta, i začetke joj valja tražiti u talk- i reality- TV emisijama. Gledatelj prestaje biti ono što je cijelo vrijeme radio u postmoderni – bio pasivni promatrač spektakla. Naprotiv, on sada postaje aktivnim sudionikom. Zove, pita, kritizira, hvali ili jednostavno bira tko će proći dalje. Danas, u eri interneta dodatno imamo forume, društvene mreže, grupe, lajkove, klikove, komentare, blogove, vlogove i sl. Tako se nerijetko dogodi da nečiji komentar na Twitteru po sebi postane i važnija vijest od one koja je izvorno bila komentirana. Dakle, razlika između pisca i čitatelja se definitivno zamaglila, ako ne već i posve izgubila. Ovo svakako s jedne strane zvuči kao divna prilika i mogućnost, ali je istovremeno i ogromni problem i izazov. Pitanje je zašto? Pa ako danas svatko ima pravo i mogućnost javno pisati i izražavati se, ostaje preteško pitanje što je u svemu tome relevantno i istinito? Sami obrazovni sistemi se tradicionalno i ne bave previše razvojem ovakvih kompetencija kod svojih učenika, jer za tim prije i nije bilo odviše potrebe. Pored one nepopularne ideološke cenzure, svi kulturni sadržaji su morali proći i onu pozitivnu cenzuru različitih uredničkih vijeća i recenzenata koji su se zauzeto brinuli da čitatelji, slušatelji i gledatelji budu sačuvani od šunda, bezvezarija i gluposti, a danas toga više nema, barem ne u internetskom prostoru. Stoga se čini poprilično uzaludnim stalno naglašavati ono kako je pouzdana informacija ona iza koje stoje tri relevantna izvora, kad se sam pojam relevantnosti u međuvremenu doslovno naglavačke izokrenuo. U tome smislu bi neki prosječni korisnik interneta danas mogao reći: „Da, provjerio sam i informacija se čini posve pouzdanom. Iza nje stoje dva blogera, jedan vloger na You Tubeu, pa čak dodatno i dva vrlo popularna „tviteraša” – ne shvaćajući nikako, i bez ikakve mogućnosti da se naknadno shvati, da to po sebi ne mogu biti relevantni izvori.

Dakle, prema Kirbyju danas u igri imamo mnoštvo kratkoročnih, neponovljivih sadržaja koji generiraju kulturu amnezije bez osjećaja za prošlo i buduće. Raspolažemo i cijelim morem nepouzdanih informacija u nepreglednom oceanu interneta, kojim se najčešće površno surfa, a ne roni. Imamo također i onaj korisnički, tj. potrošački pristup svemu tome koji nalaže kako će sve ono što se koristi, uskoro biti i iskorišteno. Stoga Kirby poentira kako je vremenu moderne doduše odgovarala neuroza; vremenu postmoderne – narcizam; dok pseudomodernom vremenu odgovaraju glupost, fanatizam i tjeskoba. Kirby na drugom mjestu pseudomodernizam opisuje sintagmom „suvremene tehnologije u potrazi za srednjovjekovnim divljaštvom”. Kao primjer za to spominje ISIL-ove „dekapitirajuće” video uratke koji se i na Zapadu vrlo rado gledaju kroz nekakvu mješavinu užasa i najnastranijeg mogućeg voajerizma. Odatle i Kirbyjeva kovanica „pseudomodernizam” (lažni modernizam). Premda uronjen cijelim svojim bićem u visoku tehnologiju poput nekog androida iz ZF filma, pseudo-moderni čovjek nikako nije završio sa starim navadama i ideološkim podjelama. Štoviše, čini se kako ove danas postaju izraženije i rigidnije nego ikad prije u novijoj povijesti.

Nikad veći generacijski jaz

Za kraj ćemo spomenuti još jednu Kirbyijevu opasku glede pseudomodernizma. Njega između ostalog karakterizira i nikad dublji generacijski jaz. Kao imaginarnu teoretsku granicu Kriby spominje 1980. god. I onda otprilike, svi oni koji su rođeni poslije ovog godišta gledaju na one od prije 1980. kao na uštogljene dosadne i nesretne elitiste. Obratno gledano, svi ovi rođeni prije 1980. gledaju na one mlađe kao na glupe, surove, bezumne i besmislene. Pokatkada se čini da se ove dvije grupacije više uopće ne mogu razumjeti, baš poput stranaca koji pokušavaju razgovarati na posve različitim i nepoznatim jezicima.

Na samom koncu ističemo kako sam Kirby kaže da ovoj novoj temi ne želi pristupati ni depresivno-zabrinuto, ali ni radosno trijumfalistički. On jednostavno smatra kako se danas svi moramo potruditi bolje upoznati i shvatiti vrijeme u kojem živimo…

U Sarajevu 20. XI. 2020.

M. B.

Izvori:

– Alan KIRBY, The Death of Postmodernism And Beyond (2006.), Philosophy Now, https://philosophynow.org/issues/58/The_Death_of_Postmodernism_And_Beyond (Stanje: 19. XI. 2020).

– Alen KIRBY, Digimodernism. New York: Continuum, 2009.

– Jean-François LYOTARD, The Postmodern Condition: A Report on Knowledge, University of Minnesota Press, 1984.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Andranik Hakobyan

O samosažaljenju II

Samosažaljenje je emotivna grobnica. Zakopamo se. Onima koji nam žele pomoći prijetimo. Mislimo da nam žele zlo. Emotivna grobnica samosažaljenja zatvara se iznutra. Nitko ne može ući i podići nas ako ne otvorimo. Treba li ostaviti na miru onoga koji se samosažalijeva? Ostaviti ga njegovom usudu? Pustiti da sebi izgradi ogromni mauzolej od različitih ogorčenja, prigovora i nezadovoljstava. Ili ga treba spriječiti u iskapanju vlastitog groba? Frustrirajuće je s onim koji se samosažalijeva. Naporno je. Može nas iscrpiti njegovo uporno i tvrdoglavo ukapanje samog sebe. Može se dogoditi da budemo i optuženi da smo mi grobari njegovog psihološkog i emotivnog života. Cijelo smo vrijeme iza leđa kopali grob i pripremali njegovu sahranu. Optužba je ozbiljna i teška. Htjeli smo pomoći, a događa se obrnuto i bivamo optuženi da smo uzrok smrti. Htjeli smo ukloniti tamnu sjenu koja se nadvila nad nečijim životom. Dogodilo se na kraju da smo krivi jer smo mi ta sjena. Ne možemo se obraniti od optužbe. Mi smo grobari i opsjenari i krivci. Samosažaljenje ne reagira na racionalne argumente i zdravorazumska uvjeravanja. I kako bi moglo? Kao da mrtvom govorite da ste ga došli uskrisiti i on radije bira ostati mrtav nego ustati iz groba. Onaj koji se samosažalijeva bira ostati u svojoj emotivnoj grobnici. Ponekad čak i uživa u tome što je unutra sebe zatvorio. Kao što uživa u tome što gleda naše napore da mu pomognemo namjerno odbijajući pomoć i podršku. U samosažaljenju ima određenog mazohizma. Kao da onaj koji se samosažalijeva uživa u tome. Kao da uživa u spoznaji da želimo biti uz njega i za njega, dok istovremeno odbija pomoć i pravi nas budalom. Svatko od nas ima svoje granice. Nitko ne izdrži sve. Događa se da u iskrenom pokušaju da pomognemo onome koji se samosažalijeva i sami budemo zakopani s njim u njegovoj grobnici. Ne želi nas pustiti. Ne da nam izići. Prijeti nam da će učiniti ovo ili ono. I mi se polako prestajemo buniti. Prestajemo razmišljati. Prestajemo djelovati. Opterećeni krivicom, pretvaramo se u duhove onoga što smo bili. Postajemo aveti bez života u sebi. Um nam je napunjen tuđim samosažaljenjem i više ne uspijevamo racionalno sagledati što trebamo činiti. Ne uspijevamo razlučiti gdje smo krivci, a gdje je krivac onaj koji se samosažalijeva. Svu krivicu preuzimamo na sebe i onaj koji se samosažalijeva ukapa nas zajedno sa sobom i zatvara u grobnicu. Čini nam se duboko neljudskim i nehumanim ostaviti nekoga na miru i odmaknuti se od njegove emotivne grobnice iz koje naokolo zaudara kužni zadah ogorčenja, prigovaranja, iracionalne ljutnje i dubokog nezadovoljstva. Mislimo da nećemo moći ponovno izići na svjetlo i među ljude. Očekujemo da nas osude ili kazne. Što je s onim koji se samosažalijeva? Zar i on ne bi trebao odgovarati za ono razdoblje i vrijeme kada nas je uvukao u svoj začarani mrtvački krug emocija zbog kojega i sami nekad bivamo bolesni i osjećamo se donekle mrtvima jer odjednom i sami postajemo ogorčeni, nezadovoljni, nesretni? Zašto je njegovo samosažaljenje isključivo naša odgovornost, a ne i njegova? Ako smo pokušali pomoći istinski i ljudski i nismo uspjeli, tko se onda smije usuditi i optužiti nas da smo krivi za nečiji emotivni slom i mrtvilo?

Ne pomažemo sebi ako se stalno preispitujemo jesmo li mogli učiniti više. Kod takvih pitanja ne postoji odgovor jer ne postoji mjerna jedinica kojom ćemo izmjeriti koliko smo mogli pomoći i koliko nismo pomogli. U tom samoprogonu protiv vlastite ljudskosti i iskrenog osjećaja da pomognemo, zaboravit ćemo pozvati na odgovornost onoga koji se samosažalijeva. Iz svoje hladne grobnice likovat će nad nama proširujući optužbe protiv nas. Ne samo da mu nismo pomogli, nego smo mu odmagali svojim nastojanjima. Nekomu sa strane može se učiniti neljudskim činom kada se sklonimo i povučemo od nekoga tko se samosažalijeva. Taj netko ne mora znati i najčešće i ne zna koliko smo se već potrošili u bezuspješnim pokušajima da pomognemo i koliko smo bili slomljeni, iscrpljeni i povrijeđeni kada smo otkrili da onaj koji se samosažalijeva uživa u našim naporima samo da bi ih osujetio iz čistog bolesnog samorazarajućeg zadovoljstva. Strašno je nekomu sa strane koji ne zna što se događa kada čuje iz naših usta kako smo nekoga tko se samosažalijeva ostavili na miru i odmaknuli se. I teško će nas razumjeti. Možda neće nikada shvatiti naš čin i postupak. Uspjeli smo se izvući iz nečije emotivne grobnice u koju smo bili zakopani zajedno s mrtvim koji nije želio ustati iako smo pokušali sve, čak i sami sebe ukopati zajedno s njim. Razumjet će nas onaj koji je prošao isto loše i neugodno iskustvo. Biti živ zakopan u nečiju grobnicu loših i negativnih osjećaja i uvjeriti sebe da smo apsolutno krivi što se on nalazi u njoj. Zato nam izlazak na svjetlo i u život izgleda kao novi početak i postajemo oprezni kada nam prilazi netko tko se samosažalijeva. Izdaleka osjećamo zadah ogorčenja, nezadovoljstva i nesretnosti i kao i uvijek stojimo pred dilemom: Hoće li razumjeti da mu želimo pomoći i spasiti ga iz njegove emotivne grobnice ili će nas optužiti da smo ga mi u nju smjestili? Najgore je što ne znamo što će se dogoditi na kraju. Istovremeno se borimo s nagonom da pobjegnemo i sklonimo se i potrebom da budemo ljudski otvoreni prema njemu. Istovremeno nas je strah njegovog smrtnog lica i otvorene grobnice nad kojom stoji, ali se i nadamo da ga možemo vratiti među žive s ruba emotivnog umiranja i smrti.

U Sarajevu 20. 11. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Katarzyna Białasiewicz

O ljudima

Ako s vremena na vrijeme uhvatite sebe kako gledate neki stari film, staru fotografiju, seriju, pomislite li kakvi ste bili u to vrijeme? Kao da smještate sebe u nečiji drugi život. Gledate nekog vama dragog glumca ili glumicu u prošlosti i kad pomislite na njih, pomislite i na sebe. Obično ta misao ide u obliku svijesti da ste u to vrijeme bili dijete, bili mlađi, mislili ste drugačije, odijevali ste se drugačije. Gledate neki stari glazbeni video ili slušate melodiju i sjećanje vas prenosi u vrijeme u kojem ste bili netko drugi. Nevjerojatno je koliko ljudi koji nisu bili dionici našega života i u čijem životu nismo sudjelovali utječu na sliku o nama samima iz prošlih vremena. Neka filmska ili glazbena zvijezda našeg vremena nije mogla znati tko smo mi. Opet sjećanje na prošlog sebe vezujemo uz njih i njihove nastupe, glumu, replike. Pronađemo se unutar rijeke prošlih misli i sjećanja. Govorimo sebi: Kad je ovo bilo na televiziji ili radiju, imao sam/imala sam toliko godina. Ali nisu samo godine u pitanju. Puno više se nakupi u čovjeku kada gleda ili sluša nešto iz svoga djetinjstva ili mladosti. Na površini svijesti se pojavljuje cijeli jedan mikrosvijet koji je negdje u nama bio skriven, čak i nepoznat. Oživljavaju ulice, lica poznatih ljudi, imena školskih poznanika, arhitekture gradova i mjesta kojih više nema ili su do temelja izmijenjeni. Taj naš mikrosvijet obično izroni u onom trenutku kada kažemo sebi: Kad se sjetim ovog, i onda zaplovimo između dvije obale našeg života. One koja se zove danas i koja je uvijek blizu i one koja se nalazi već donekle udaljena i koja se zove prošlost. Prisjećajući se tog mikrosvijeta kojega nema, saznajemo da smo najmanje mi sami oblikovali našu prošlost. Iznenađeni smo koliko su drugi utjecali na naše samorazumijevanje i odnos prema svijetu i stvarnosti i kako više dugujemo drugima nego sebi. Te druge koji su oblikovali naš mikrosvijet zovemo ljudi. Oni se razlikuju od bezlične mase koja nema imena i izgleda. Ako pitamo gdje su sada svi ti ljudi, pred očima imamo nekoga tko je na neki način utjecao na nas i onda kada ga nismo imali prilike upoznati i družiti se s njim. Uz te ljude koji su i svjesno i nesvjesno gradili naše mikrosvjetove, kojih se od vremena do vremena prisjetimo, vežemo i onu nama simpatičnu riječ dragi. Dragi ljudi su svi oni bilo poznati, bilo nepoznati koji su u nama ostavili trag kako bismo mogli stvoriti naš mikrosvijet. Draga lica, dragi glasovi, draga društva, dragi susreti. Svi su oni pohranjeni u našem skrivenom mikrosvijetu koji od vremena do vremena uskrsne pred našim očima kada ugledamo neko drago lice, čujemo neki dragi glas, prisjetimo se nekog dragog susreta, dragog doživljaja, drage geste, drage replike, dragog poteza. Kad se mikrosvijet prošlosti pođe otvarati pred nama, najmanje vidimo sebe u njemu. Puno je više dragih ljudi koji su nas na neki način oblikovali. Začuđujuće otkrivamo kako bi naš mikrosvijet bio siromašan i pust kada u njemu ne bi živjeli kao pojedinačna sjećanja dragi ljudi. Roditelji, učitelji/učiteljice, pokoji liječnik/liječnica, profesori/profesorice, kolege/kolegice, prijatelji/prijateljice, poznati koji su nam bili idoli i uzori. Kao vječna rijeka koja teče pred našim očima draga lica se smjenjuju stvarajući čudesnu igru između nas i naših sjećanja i s njima povezane prošlosti. Tko bi rekao da samo jedan čovjek može imati tako bogat i raznolik mikrosvijet s tolikim i raznim dobrim ljudima. Ima nešto istinski neobjašnjivo, teško uhvatljiv osjećaj topline i ugode kada čovjek istražuje svoj mikrosvijet i otkriva u njemu drage ljude. Ima nečega u tom sjećanju. Ako ništa drugo, kao da se osjećamo bolje zaštićeni, više voljeni, kao da ponovo pronalazimo više razumijevanja i više podrške. Potrebno je čovjeku s vremena na vrijeme zaroniti duboko i strpljivo u mikrosvijet prošlosti. Otkriti u njemu drage ljude i zahvaliti im. Oni su ga oblikovali u čovjeka kakav je danas.

U Sarajevu 19. 11. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Kurhan

O očekivanjima i razočarenjima

Velika očekivanja idu zajedno s dubokim razočarenjima. U njihovom međusobnom odnosu gubi se osjećaj za mjeru i osjećaj za stvarnost. Tu se očekivanja i razočarenja ne mogu približiti i stvaraju u čovjeku podvojenost. Podvojenost stvara rascjep u čovjeku. Čovjek više ništa ne očekuje i dopušta da bude žrtva poniženja. Gubi svijest o vlastitoj vrijednosti. Duboko razočaran više nikomu ne vjeruje. Drugi čovjek postaje prijevara, dvoličnost, pretvaranje. Slom u koji su ga uvukli očekivanje i razočarenje pretvara ga u duboko nepovjerljivog čovjeka. Ne vjeruje u vlastite procjene. Podcjenjuje svoje sposobnosti. Drugima sve i da hoće ne može vjerovati jer drugi su objekt sumnji i propitivanja. Paraliza povjerenja koja se javlja usporedo s raspadom odnosa očekivanja i razočarenja čovjeka može dugotrajno zatvoriti i odvojiti od drugih. I od njega samog. Puno pitanja ne olakšava osjećaj nepovjerenja prema sebi i drugom. Zašto sam očekivao/očekivala ako sam vidio, osjetio, primijetio što se događa? Je li bilo najbolje ne očekivati ništa? Možda. Ne možemo ne očekivati ništa. Koliko se god činilo neznatnim i beznačajnim, mi očekujemo. Kao da postoji nepisani zakon. Mala očekivanja rađaju kratka i površna razočarenja. O velikim smo već rekli u prvoj rečenici. Odnos očekivanja i razočarenja povezan je sa znanjem i spoznajom. Duboko poznavati drugog čovjeka uključuje relativno solidno znanje o tome što od njega možemo očekivati, a što ne možemo. Što više jedni druge poznajemo, očekivanja su stvarnija i umjerenija, a moguća razočarenja manje vjerojatna i manje moguća. Mi ćemo se, s vremena na vrijeme, pozvati na osjećaj, emociju, strast kako bismo postavili temelje našim očekivanjima koja imamo od drugog. Temelji mogu biti čak i solidni i izgledati čvrsti. Ono što će ih nagristi ili odmah razoriti jest nesrazmjer između naših očekivanja i naših osjećaja. Jer možemo osjećati da nešto očekujemo. Drugačije je koliko toliko znati objektivno što očekujemo. Osjećamo da očekujemo velike i neponovljive stvari, nova i snažna iskustva. Znati što očekivati je nešto drugo. Kada dobro znamo što očekivati od drugog, ostavit ćemo dojam hladne, nezainteresirane, emotivno udaljenje osobnosti. Može nam se prigovoriti da ne vjerujemo u romantiku, strast, fantaziju, želju. Strast, želja, intenzivna emocija mogu nas odvesti u stanje takvih očekivanja koja ne može racionalno sagledati. Pretjerujemo. Preuveličavamo. Kad očekivanja nisu ispunjenja, razočarenje je snažno i duboko jer je razumski neutemeljeno iako ga pokušavamo racionalno objasniti. Ne ide. Cijeli odnos između očekivanja i razočarenja izgrađen je površno i na brzinu s dubinom koja je na kraju ispostavlja se plitka i nepostojeća. Očekivanja i s njima prateća iskustva razočarenja možda se ne mogu uvijek spriječiti i predvidjeti. Moguće je umanjiti njihov intenzitet. Znanjem. Spoznajom. Znati istinski drugog kao i dopustiti da nas drugi istinski upozna neće uvijek isključiti nerealna očekivanja i iracionalna razočarenja. Za sve postoji prvi put, pa čak i razočarenje u nekoga za koga bi se prethodno tvrdilo da se o njemu sve zna i što se moglo od njega očekivati. Intenzitet odnosa očekivanja i razočarenja se smanjuje i slabi znanjem i spoznajom. Što se dublje i iskrenije poznajemo, očekivanja se svode na umjerenost i prihvaćanje stvarnosti osobe. Ili kako se kolokvijalno kaže, imamo realna ili stvarna očekivanja od nekoga. Rascjepu i nepovjerenju koje razvijamo prema sebi i drugima kada se pitamo o odnosu naših očekivanja i na njima doživljenih razočarenja prethodi dragocjeno razdoblje koje ponekad nezahvalno preskačemo. Smatramo ga nevažnim. Nepotrebnim. Beskorisnim. Smatramo ga nepovjerenjem prema drugom. Razdoblje upoznavanja, spoznaje i znanja o drugom. Ponekad se ono preskoči. Ponekad se zanemari. Zašto, teško je odgonetnuti. Naši motivi i razlozi su šaroliki i rijetko se međusobno slažu. Ostaju međusobni susreti i razgovori gdje susrećemo one koji očekivanja i razočarenja usklađuju prema nekoj racionalnoj mjeri jer osobu poznaju i znaju što očekuju od nje. Kao što susrećemo i one koji preskaču znanje i spoznaju o drugom što ponekad rezultira nerealnim očekivanjima i još dubljim i iracionalnim razočarenjima. Truditi se znati, upoznati i spoznati ili biti lijeni i nemarni te zapostaviti i preskočiti znanje i spoznaju je ono što nas međusobno razlikuje u iskustvima koja zajednički promišljamo i razmjenjujemo kada razgovaramo o očekivanjima i razočarenjima…

U Sarajevu 16. 11. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: stevanovicigor

O boli

Težina naše boli je u tome što je ne možemo drugom prenijeti onako kako ona u nama postoji i živi. Bol je nekomunikativna. Zatvorena u sebe. Drugom možemo prenijeti tek riječi ili neke nejasne zvukove o onome što nas boli, kako nas boli i gdje nas boli. Bol nas zatvara u sebe. Izolira nas od svih. U dubokoj i neizrecivoj boli otkrivamo što znači biti sam i što znači biti bespomoćan. Svi su tu. Žele pomoći. Ovdje su za nas. Nijedan od njih ne može našu bol „izvaditi“ iz nas i „unijeti“ u sebe. Strašno iskustvo boli doima se i kao najintimnije iskustvo samog sebe. Kao da sebi nikada nismo bliži nego onda kada nas boli. Ta blizina može biti spoznavajuća jer u vlastitoj boli o sebi otkrivamo ono što je dotad u nama bilo skriveno i nepoznato. Otkrivamo snagu da se borimo. Otkrivamo motive zašto ne želimo odustati. Ali možemo otkriti i naše krhkosti pred iskustvom boli, našu nemoć i naš strah. Bol ima i onu razarajuću dimenziju kada se u nju hermetički zatvaramo i ne dopuštamo nikomu da nam prilazi. Razarajuće iskustvo boli nije uvijek i isključivo u njezinom fizičkom intenzitetu. Ponekad je u njezinoj nematerijalnoj dimenziji kada nas bol prožima tako da uvjeravamo sebe da nas nitko nikada neće moći razumjeti u našoj boli. Ne postoji način njenog prijenosa tako da prestane biti moja bol i postane njegova/njezina bol. I ona iskustva koja prate moju bol poput straha i neugodnog iščekivanja ne mogu biti prenešena drugom. Bol se ne prenosi. Bol se opisuje. Ne tražimo utjehu u pokušaju da prenesemo našu bol drugom. Takva utjeha unaprijed je osuđena na neuspjeh i produbljuje bol. Utjehu tražimo u mogućnosti da će drugih razumjeti opis kojim govorimo o svojoj boli. Sve naše izgovorene i napisane riječi o boli ne traže od drugog da naša bol postane njegova i ne bude više naša. Magično da nas prestane boljeti i nastavi boljeti njega. Ne. Mi tražimo od drugoga da pokuša razumjeti. U razumijevanju drugi nam se približava najbliže koliko je moguće približavanje ljudskih bića. On/ona izgleda razumije. Ne osjeća našu bol. Aktivno ne sudjeluje u njoj. Ne osjeća ni fizički ni nutarnje ono što nas boli. Bol će uvijek u svojoj punini i apsolutu ostati uvijek moja. Iskustvo neprenosivo drugom onako kako ono u meni živi i djeluje. Sve što možemo dobiti od drugog jest razumijevanje. I sve što možemo tražiti od drugog jest razumijevanje. Razumijevanje nam ne olakšava bol. Njezin intenzitet ostaje isti. Ne umanjuje se. Ne mijenja se. Čemu onda razumijevanje? Što se tiče same boli, razumijevanje ne služi ničemu. Što se tiče smisla i svrhe boli, razumijevanje ih donosi kao znak da je netko prije nas prošao bol. Iskustvo samoće. Iskustvo bespomoćnosti. Nesposobnost da se bol prenese drugom. To je svrha razumijevanja boli. Da bude znak. Nemoćan znak koji neće olakšati niti promijeniti našu bol. Potvrda našeg promišljanja kako se nijedna bol ne može prenijeti na drugog. Ali ono što nas ohrabruje je razumijevanje drugog. On/ona ne osjeća ono što osjećamo i nikada neće moći. Ali razumije o čemu je riječ. I kao što mu opisujemo svoju bol, zauzvrat on/ona nam opisuje kako je njemu/njoj bilo. Bol se može samo opisati. To nas međusobno zbližava. Ostajemo uvijek stranci jedni drugima kada pokušavamo nečiju bol učiniti svojom jer ne možemo koliko god se trudili. Zbližavamo se kada dijelimo razumijevanje naših boli. Kada ih opisujemo. I to je sve što možemo učiniti za bol i protiv boli. Razumjeti. Svjesni smo da nije dovoljno. Ponekad smo spremni, kad bismo mogli, nečiju bol učiniti svojom samo da je ne vidimo i da joj ne svjedočimo. Ne možemo. Razumjeti je sve što nam preostaje kao iskustvo koje nas jedne drugima približava i koje nas međusobno zbližava. Moja i tvoj bol uvijek će ostati odvojene i nikada neće biti identične i neće se nikada stopiti u jednu. Ostaje nam razumijevanje. Nije važno čija je bol u pitanju. Razumijevanje je jedini način. Slamka spasenja kada se dvije boli međusobno susretnu. Svaka zatvorena u sebe. Pokušavamo dati i pronaći značenje. Ne bole na isti način bol koja ima značenje i bol koja nema značenja. Značenje boli ne dolazi od njezinog intenziteta i mjesta i načina na koji boli. Njezino značenje dolazi drugoga koji pokazuje razumijevanje. Kako su istovremeno slične i različite dvije boli od kojih jedna nailazi na razumijevanje, a druga ga ne pronalazi i ostaje sama sa sobom. Kao dvije zvijezde od kojih jedna biva osvjetljenja suncem, a druga ostaje postojati u mraku praznog svemira. Kao i čovjek koji pronalazi one koji ga razumiju i čovjek koji ne pronalazi razumijevanje. Njihove boli mogu biti istog intenziteta, boljeti ih na isti način, na istom mjestu, čak i identične. Ali one će uvijek međusobno ostati udaljene i jedna drugoj nerazumljive i nedostupne. Jer ono što zbližava ljude nije bol, nego razumijevanje. Kad nema razumijevanja, i bol je besmislena. I nijedna od njih nije potpuno besmislena ako postoji netko tko će je razumjeti makar je nikada neće iskusiti jer će ona uvijek ostati apsolutno moja i ničija druga. Imati nekoga tko me razumije kako bi moja bol pronašla svoje značenje je ono što mi treba kada zbog boli sve oko mene i u meni izgubi smisao…

U Sarajevu 13. 11. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Olga Yastremska

NEMINOVNA KRIZA RASTA I NAPRETKA

Popodnevna gužva u gradu. Auti natisnuti jedan na drugoga. Vozači nervozni. Trube. Poneki od njih čak viču i psuju kroz prozor. Prijete, vrijeđaju, omalovažavaju… Sve se ovo donekle i može razumjeti. Auti su pravljeni za znatno veće brzine od tih velegradskih popodnevnih. No ostaje ipak i ono drugo, da se ti isti spori auti još uvijek kreću osjetno brže od pješaka koji polagano šeću uporedo njih. Šetaju, dakle, i ne ljute se, ne trube, ne viču … ili se tek malo ljute jer oni vozači pored njih stvaraju toliku bespotrebnu buku i dim. I tako, na kraju se čini da postoji ta neka specifična brzina kretanja, u svakom slučaju veća od prosječne brzine pješaka, pri kojoj čovjek tek tada shvati koliko je zapravo spor.

Slično prethodnome, staro je već zapažanje da što ljudi više zarađuju to obično bivaju sve gramziviji i sebičniji. Dakle, postoji i ta neka specifična zarada, obično osjetno viša od one prosječne, pri kojoj tek tada shvatiš koliko si zapravo siromašan.

Ima još puno toga iz iste domene … Recimo znanje … Ono kad shvatiš koliko malo znaš, a zapravo znaš puno više nego li ranije…

Pa čak i ono buđenje čovjekovog duha … Kad se konačno probudiš, a zatim spoznaš koliko si bijedan i prljav, a zapravo si barem već mrvicu bolji negoli prije.

Svaki rast, dakle, i svaki napredak definitivno podrazumijevaju remećenje onog prirođenog čovjekovog mira i zadovoljstva. Tu se neminovno upada u krizu. Ime joj Groznica a prezime Nemir. Sestre joj Praznina i Iluzija Neimanja a najbolje drugarice Osuda i Kritika. Spomenuta gospođa Kriza je obično dugog vijeka, ali kao i svako drugo živo čeljade s vremenom ostari i onemoća, a kad konačno ode, čovjek je dosegao svoj konačni cilj koji zapravo vrlo sličan samom početku. Opet je zadovoljan sa onim što jest i što ima, s tim da ga više ništa u tome ne može poremetiti, ili barem ne na duži period. Jer u svojoj zreloj mudrosti sada zna da se ono teško breme života na kraju vrlo zgodno može prekovati u masivno sidro za idiličnu luku spasa i mira. Oprezno stoga treba sa onim učestalim izjavama tipa: „Ljudi se pokvarili”, jer možda to oni samo pomalo nespretno sazrijevaju…

U Sarajevu 10. XI. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Jozsef Bagota

O kraju

Nešto se završi samo od sebe. Sazrije. Dosegne određeni intenzitet. Vrhunac. I završi. Nešto i mi okončamo namjerno i ciljano. Bilo kako bilo, prije ili kasnije sve se okonča. Sve završi. Sve prestane. Ništa ne traje onoliko dugo koliko želimo. Nespremni dočekamo kraj. Okončanje. Gašenje svjetla. Lakše je s onim što odlučimo sami privesti kraju. Promislimo. Domislimo. Isplaniramo. I učinimo. I ako ima žaljenja zbog onoga što smo slobodno priveli kraju, lakše ga je podnijeti. I ako ima krivice, ona je naša. Tako smo htjeli. Bez obzira na posljedice i nepredviđene ishode i neplanirane komplikacije. Malo je teže s onim što se privede kraju bez nas. Bez našeg pitanja. Bez našeg sudjelovanja. Nešto se na silu otrgne od nas i teško prihvaćamo kraj. Kraj nije bio predviđen. Nije bio planiran. Došao je iznenada. Utješimo se mišlju kako svemu dođe kraj, pa zašto se mučiti s onim što nismo htjeli, s onim što smo htjeli izbjeći, s onim čega smo se bojali? Ne ide uvijek. Kraj koji nismo željeli ne može biti tek tako prihvaćen. Kao nešto prirodno. I normalno. Očekivano. S vremenom ćemo razviti fatalizam i rezignaciju. Prihvatiti. Pomiriti se. Susrest ćemo one koji neće razumjeti naš pogled na svijet. Na njihove entuzijazme i oduševljenja odgovarat ćemo uvijek istim mirnim tonom glasa: Prije ili kasnije sve se mora okončati, i sve će se okončati. U društvu ćemo biti nepoželjni. Ipak, teško je pobijediti realizam vlastitog života i njegovih godina. Kad bismo mogli izbjeći ružnu istinu onoga da će se sve okončati, rado bismo to učinili. Ne uspijevamo. Iza nas je poprilično prošlog. Okončanog. Završenog. Nepovratnog. Odživljenog. Dobivenog, ali i izgubljenog. Nitko previše ne voli kraj. I onda kada nešto slobodno završavamo, uvijek je to uz neku nelagodu. Završeno je jedno razdoblje. Jedna era. Jedno vrijeme. Što god. Makar i dosegli najviše što možemo doseći, kraj izaziva napetost. Što nakon kraja? Može li se ponovo početi? Ako se može ponovo početi, u kakvom smo stanju prije nego počnemo? Imamo li oduševljenja, životnog elana, nutarnje snage kao nekad? Ili smo oslabili? Ima se možda u zalihi. Ali hoće li biti dovoljno? Sa svakim krajem kojega sami izaberemo ili nam se dogodi bez našeg pristanka, odlazi i dio naše snage, onoga što danas ljubitelji efektivnosti i produktivnosti zovu „ulaganjem“. „Uložimo“ sebe, svoje znanje, svoje zdravlje, svoje povjerenje, sami sebe. Kad se stvar ili stvari okončaju, nešto od „uloženog“ će se možda i vratiti. Nikad se neće vratiti sve. Kada dosegnemo granicu iza koje više ne možemo učiniti puno, povlačimo se u sebe. U nama polako i tiho sazrijeva misao: Jednom se sve mora okončati i sve mora završiti. Čak i mi. Ponekad ova misao stvara u nama malodušnost, odsutnost, udaljavanje od svih. Ponekad, misleći na nju i o njoj, osjećamo i olakšanje. Neki se čak i raduju. Nekima i ne izgleda tako loše što će se nešto okončati i završiti. Neki jedva čekaju. Neki se bune. Neki odbijaju prihvatiti. Nad nama vlada nešto što ne definiramo. Radije opisujemo. Osjećaj mira i tišine kada prihvatimo kraj. Bilo čega. Ne mora biti nešto loše po nas i za nas. Kraj može biti i dobar. Dali smo sve. Učinili smo koliko smo mogli. U trenutcima kada se nešto ili netko otme od nas i nastupi kraj, možda nas na trenutak prožme onaj ružnu osjećaj straha i napuštenosti: Kako ću izdržati jer će prije ili kasnije sve završiti. S vremenom čovjek spozna i otkrije da poneki kraj i poneki završetak i nije bio tako strašan i neugodan. I da nije sve stalo i prestalo postojati jer se za njega nešto završilo. Okončavajući i završavajući malo pomalo i s vremena na vrijeme kojekakve stvari, odnose, veze, povezanosti, kontakte, čovjeku se može učiniti da nakon svega slijedi tragedija i kataklizma. Razdoblje pustoši i praznine. Vrijeme nepodnošljive samoće. Era potištenosti i napuštenosti. Ne mora slijediti ništa od toga. Jer čovjeka utješi istovremeno umirujuća i uznemirujuća misao koja ga stalno poput njegove sjenke tiho i nečujno prati: Prije ili kasnije sve završava; prije ili kasnije spušta se zastor; prije ili kasnije kraj je neizbježan. Koliko god bio uznemiren ovim mislima, čovjek u njima pronalazi i smiraj. Ako ništa, lakše podnosi da bi svejedno nečemu došao kraj. Nešto bi završilo i prestalo bez obzira na njegova nastojanja. Takav je nepisani zakon. Istovremeno nas plaši i uznemirava podsjećanjem da sve mora doći svome kraju i umiruje nas da iako je nešto završeno i okončano, ne mora značiti da je to kraj svega. Neobičan zakon koji nas plaši i tješi kako ništa nije prestalo iako je se, barem za nas, nešto zauvijek završilo i okončalo.

U Sarajevu 9. 11. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Coypright: anyaberkut

O slušanju

Ne tražimo da nam se dive ni da na slave. Ni sami ne želimo nešto takvo. Voljeli bismo više razumijevanja prema onomu što smo prošli i proživjeli. Biti zaboravljen nije ugodno iskustvo. Još manje je ugodno kada bivamo zaboravljeni kada nam je potrebna pomoć. Kao kad se mjesecima i godinama borimo s problemima od bolesti do gubitka posla. Kada konačno isplivamo zdravi i zaposleni nakon vremena bolesti i nesigurnosti, pomalo nas boli da smo zaboravljeni i da nitko ne primjećuje koliko smo izgubili i mučili se u prethodnom vremenu. Oni s kojima smo bili bliski kao da ne vide ništa drugačije i novo u nama. Odmahnu rukom u prolazu. Nisu čak iznenađeni što nas vide. Tek površno i usput nas obavijeste da su čuli što nam se dogodilo. Žao im je. Drago im je što smo se izvukli i spasili. Željeli bismo da netko od njih zastane i pokaže jedno ljudskije lice i poželi čuti našu priču i sve što smo bili prisiljeni preživjeti. Željeli bismo da nas netko pokuša razumjeti. Međutim, sve se događa i kreće prebrzo. Odnosi se brzo uspostavljaju i brzo prekidaju. Prirodno je da u takvim okolnostima zaborav i ravnodušnost zauzimaju mjesto empatije i slušanja. Nekomu je istinski doživljaj imati nekoga tko će ga slušati i željeti čuti njegovu priču ne radi divljenja i slavljenja. Nego jer imamo potrebu s nekim podijeliti sve što smo prošli. Strah koji smo doživjeli. Rezignaciju. Razočarenje. Vaganje mogućnosti. Procjenu ishoda. Ulaženje u borbu. Trenutke kad nismo uspjeli. Kad smo bili na rubu. Trenutke kad su stvari počeli ići na bolje. Konačno trenutak kada smo izišli kao pobjednici. Željeli bismo podijeliti radost i euforiju s nekim bliskim. Prenijeti mu iskustvo koje bi i njemu jednog dana moglo biti od koristi i od pomoći. Uvjeriti ga da ima smisla i živjeti i boriti se. Naše razočarenje biva veće kada otkrivamo da smo za druge, pa i one bliske, zapravo oholi i umišljeni. Želimo biti u centru pažnje. Želimo da se svijet oko nas vrti. Kao da smo jedini koji su pali na dno i uspjeli se podići. Kada ne uspijevamo pronaći nekoga s kim ćemo podijeli radost i zadovoljstvo onoga što smo uspjeli pobijediti, neizbježno nam se postavi pitanje: zašto smo sve to prošli ako nas nitko ne želi čuti, ako nas nitko ne želi razumjeti, ako nitko ne želi da mu darujemo dio radosti koju nosimo u sebi? Zatvaramo se u sebe i nerijetko teško razumijemo zašto smo morali proći sve što smo prošli. Da budemo jači, snažniji, bolji? Ali ako nemamo to s kim podijeliti, ako nitko neće učiti iz našeg iskustva, sva ta jačina, snaga i dobrota ostaju u nama. Međutim, mi smo drugačiji kao bića. Želimo podijeliti uspjeh i pobijede. Pobijedili smo bolest i htjeli bismo nekome ispričati priču o svojoj hrabrosti i svojoj motiviranosti. O svojoj borbi. Pobijedili smo egzistencijalnu ugroženost, rezignaciju, depresivnost i malodušnost. Htjeli bismo nekome ispričati priču. Ne jer smo oholi. Puni sebe. Ne. Nego jer ne možemo u sebi zadržati radost i zadovoljstvo, želimo nekoga usrećiti ili potaknuti svojom pričom i svojim iskustvom. Nekad ne tražimo nikakvu nadoknadu. Tražimo priliku. Priliku da nas barem jedna osoba sasluša i čuje naše iskustvo. Sve manje slušamo. Sve manje smo spremni slušati nečiju ispovijest o životnoj borbi. Sve češće takve označavamo kao narcisoidne i pune sebe. Gladne pažnje. Kao da smo zaboravili da svatko od nas s vremena na vrijeme osjeti potrebu da svoje životne nedaće, nemire, sumnje i padove podijeli s drugim. Kao da smo zaboravili da onaj koji je sve to preživio i pobijedio želi ispričati priču o sebi ne radi hvalisanja, nego da nam njegova/njezina priča bude inspiracija. Kao da su svi pobjednici oholi i umišljeni. Kao da njihove priče ne mogu biti istinite. Kao da oni ne postoje.

Ponekad netko želi samo da ga slušamo. I ništa više. Ne želi pohvalu. Ne želi zahvalu. Ne želi priznanje. Želi podijeliti dio radosti i sreće što se izborio. Nadvladao. Pobijedio. Nismo svjesni koliko tu i tamo netko od nas traži da samo poslušamo ili slušamo. Unaprijed odbacujemo njegovu priču, njegovo iskustvo. Nemamo vremena. Ne želimo. Ne zanima nas. Nismo zainteresirani. Ravnodušni smo. Za čovjeka koji je preživio najgore što se u životu moglo iskusiti i doživjeti najteže je iskustvo kada nitko u svijetu nije spreman čuti njegovu priču. Baš nitko. I tek tu kada ga nitko ne želi saslušati, susreće se s pitanjem: zašto sam sve ovo prošao i za koga? S vremena na vrijeme treba zastati. Sjesti preko puta. Odvojiti vrijeme. Gledati oči i slušati glas. Pa ako treba i više nego smo planirali. Nećemo otići s osjećajem da smo izgubili sate, dan ili vrijeme. Vjerojatno ćemo otići nadahnuti i ohrabreni. I sjetit ćemo se nečije životne priče i iskustva. Kada nam zatreba. Kad se i sami nađemo na rubu. I kad se izborimo i pobijedimo, i sami ćemo tražiti nekoga među bivšim prijateljima, poznanicima, ljubavima. Ne da budemo u centru pažnje, oholi i umišljeni. Ne. Želimo podijeliti iskustvo s nekim od njih. Podijeliti zadovoljstvo. Sreću. Jer smo se izborili. Jer smo uspjeli. Želimo da nas netko sasluša jer smo sretni. I nadamo se da će, ako nas čuje i sasluša, otići ohrabren boriti se s onim što njega muči i progoni, što ga čini rezigniranim i malodušnim. Ne tražimo nagradu. Pohvalu. Ne tražimo tron. Ne treba nam pijedestal. Svojim iskustvom želimo pomoći i ohrabriti. I teško je kada vas nitko ne želi saslušati i čuti što ste prošli. Jer mi smo se borili, trudili i pobjeđivali ne samo radi sebe nego i jer smo se nadali da će drugi u nama pronaći oslonac i inspiraciju. I ponekad se borimo ne toliko radi sebe, nego radi njih. Tužno je kad nakon svega ne uspijevamo pronaći nikoga tko bi nas želio slušati i otkriti što smo sve prošli i na kraju uspjeli i preživjeti i pobijediti jer smo njemu/njoj željeli pokazati primjerom da se može, unatoč lošim predviđanjima i prognozama, pobijediti u životu. Žalosno je kad smo se borili da bismo bili primjer i inspiracija i bez ijednog dokaza i obzira proglašeni smo oholima i umišljenima, spodobama koje žele svu pažnju. Iznenadili bismo se koliko je anonimnih junakinja i junaka naše svakodnevnice čiji su životi i iskustva izvor ohrabrenja samo kad bismo htjeli odvojiti vrijeme. Sjesti s druge strane, gledati oči i slušati glas. Slušati je ono što nam često nedostaje da upoznamo i otkrijemo ljudske veličine koji nevidljivo i nenametljivo žive blizu nas. Možda čak i s nama. Treba znati i biti spreman slušati…

U Sarajevu 8. 11. 2020.

O. J.