Samosažaljenje je emotivna grobnica. Zakopamo se. Onima koji nam žele pomoći prijetimo. Mislimo da nam žele zlo. Emotivna grobnica samosažaljenja zatvara se iznutra. Nitko ne može ući i podići nas ako ne otvorimo. Treba li ostaviti na miru onoga koji se samosažalijeva? Ostaviti ga njegovom usudu? Pustiti da sebi izgradi ogromni mauzolej od različitih ogorčenja, prigovora i nezadovoljstava. Ili ga treba spriječiti u iskapanju vlastitog groba? Frustrirajuće je s onim koji se samosažalijeva. Naporno je. Može nas iscrpiti njegovo uporno i tvrdoglavo ukapanje samog sebe. Može se dogoditi da budemo i optuženi da smo mi grobari njegovog psihološkog i emotivnog života. Cijelo smo vrijeme iza leđa kopali grob i pripremali njegovu sahranu. Optužba je ozbiljna i teška. Htjeli smo pomoći, a događa se obrnuto i bivamo optuženi da smo uzrok smrti. Htjeli smo ukloniti tamnu sjenu koja se nadvila nad nečijim životom. Dogodilo se na kraju da smo krivi jer smo mi ta sjena. Ne možemo se obraniti od optužbe. Mi smo grobari i opsjenari i krivci. Samosažaljenje ne reagira na racionalne argumente i zdravorazumska uvjeravanja. I kako bi moglo? Kao da mrtvom govorite da ste ga došli uskrisiti i on radije bira ostati mrtav nego ustati iz groba. Onaj koji se samosažalijeva bira ostati u svojoj emotivnoj grobnici. Ponekad čak i uživa u tome što je unutra sebe zatvorio. Kao što uživa u tome što gleda naše napore da mu pomognemo namjerno odbijajući pomoć i podršku. U samosažaljenju ima određenog mazohizma. Kao da onaj koji se samosažalijeva uživa u tome. Kao da uživa u spoznaji da želimo biti uz njega i za njega, dok istovremeno odbija pomoć i pravi nas budalom. Svatko od nas ima svoje granice. Nitko ne izdrži sve. Događa se da u iskrenom pokušaju da pomognemo onome koji se samosažalijeva i sami budemo zakopani s njim u njegovoj grobnici. Ne želi nas pustiti. Ne da nam izići. Prijeti nam da će učiniti ovo ili ono. I mi se polako prestajemo buniti. Prestajemo razmišljati. Prestajemo djelovati. Opterećeni krivicom, pretvaramo se u duhove onoga što smo bili. Postajemo aveti bez života u sebi. Um nam je napunjen tuđim samosažaljenjem i više ne uspijevamo racionalno sagledati što trebamo činiti. Ne uspijevamo razlučiti gdje smo krivci, a gdje je krivac onaj koji se samosažalijeva. Svu krivicu preuzimamo na sebe i onaj koji se samosažalijeva ukapa nas zajedno sa sobom i zatvara u grobnicu. Čini nam se duboko neljudskim i nehumanim ostaviti nekoga na miru i odmaknuti se od njegove emotivne grobnice iz koje naokolo zaudara kužni zadah ogorčenja, prigovaranja, iracionalne ljutnje i dubokog nezadovoljstva. Mislimo da nećemo moći ponovno izići na svjetlo i među ljude. Očekujemo da nas osude ili kazne. Što je s onim koji se samosažalijeva? Zar i on ne bi trebao odgovarati za ono razdoblje i vrijeme kada nas je uvukao u svoj začarani mrtvački krug emocija zbog kojega i sami nekad bivamo bolesni i osjećamo se donekle mrtvima jer odjednom i sami postajemo ogorčeni, nezadovoljni, nesretni? Zašto je njegovo samosažaljenje isključivo naša odgovornost, a ne i njegova? Ako smo pokušali pomoći istinski i ljudski i nismo uspjeli, tko se onda smije usuditi i optužiti nas da smo krivi za nečiji emotivni slom i mrtvilo?
Ne pomažemo sebi ako se stalno preispitujemo jesmo li mogli učiniti više. Kod takvih pitanja ne postoji odgovor jer ne postoji mjerna jedinica kojom ćemo izmjeriti koliko smo mogli pomoći i koliko nismo pomogli. U tom samoprogonu protiv vlastite ljudskosti i iskrenog osjećaja da pomognemo, zaboravit ćemo pozvati na odgovornost onoga koji se samosažalijeva. Iz svoje hladne grobnice likovat će nad nama proširujući optužbe protiv nas. Ne samo da mu nismo pomogli, nego smo mu odmagali svojim nastojanjima. Nekomu sa strane može se učiniti neljudskim činom kada se sklonimo i povučemo od nekoga tko se samosažalijeva. Taj netko ne mora znati i najčešće i ne zna koliko smo se već potrošili u bezuspješnim pokušajima da pomognemo i koliko smo bili slomljeni, iscrpljeni i povrijeđeni kada smo otkrili da onaj koji se samosažalijeva uživa u našim naporima samo da bi ih osujetio iz čistog bolesnog samorazarajućeg zadovoljstva. Strašno je nekomu sa strane koji ne zna što se događa kada čuje iz naših usta kako smo nekoga tko se samosažalijeva ostavili na miru i odmaknuli se. I teško će nas razumjeti. Možda neće nikada shvatiti naš čin i postupak. Uspjeli smo se izvući iz nečije emotivne grobnice u koju smo bili zakopani zajedno s mrtvim koji nije želio ustati iako smo pokušali sve, čak i sami sebe ukopati zajedno s njim. Razumjet će nas onaj koji je prošao isto loše i neugodno iskustvo. Biti živ zakopan u nečiju grobnicu loših i negativnih osjećaja i uvjeriti sebe da smo apsolutno krivi što se on nalazi u njoj. Zato nam izlazak na svjetlo i u život izgleda kao novi početak i postajemo oprezni kada nam prilazi netko tko se samosažalijeva. Izdaleka osjećamo zadah ogorčenja, nezadovoljstva i nesretnosti i kao i uvijek stojimo pred dilemom: Hoće li razumjeti da mu želimo pomoći i spasiti ga iz njegove emotivne grobnice ili će nas optužiti da smo ga mi u nju smjestili? Najgore je što ne znamo što će se dogoditi na kraju. Istovremeno se borimo s nagonom da pobjegnemo i sklonimo se i potrebom da budemo ljudski otvoreni prema njemu. Istovremeno nas je strah njegovog smrtnog lica i otvorene grobnice nad kojom stoji, ali se i nadamo da ga možemo vratiti među žive s ruba emotivnog umiranja i smrti.
U Sarajevu 20. 11. 2020.
O. J.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Katarzyna Białasiewicz
Komentari su zatvoreni.