studeni 2020. – Stranica 2 – Poptheo Web Portal

O poznavanju

Poznavati nekog? Poznavanje nekoga? Iskustvo koje iznenadi suprotnim očekivanjima. Pomislimo da poznajemo osobu. Onda nas iznenadi ili šokira trenutak. Njegova/njezina odluka, potez, gesta, izgovorena riječ. Dogodilo se nepredviđeno. Neplanirano. Neočekivano. Naša predviđanja tuđeg ponašanja i djelovanja iznenada prestanu važiti kao objašnjenja tko je i kakav je drugi koji sjedi, stoji, leži i živi pored nas i s nama. Pitamo se tko je on/ona nakon što doživimo ono što nismo nikada predviđali i očekivali. Lako se sruši cijela konstrukcija ili arhitektura znanja koju smo o drugom izgradili. Vjerovali smo kako sve znamo o njemu/njoj. S vremena na vrijeme uspješno bismo i predvidjeli neka njegova/njezina ponašanja, način razmišljanja, navike, potrebe, očekivanja. Ohrabreni novostečenim znanjem, uskoro pokušavamo predvidjeti sve o drugom. Uskoro ćemo ga pokušati definirati i dati mu sadržaj. Dat ćemo odgovor na pitanje tko je on/ona sigurni da se više nema ništa novog znati o njemu/njoj. Ljudi jedni drugima stalno priređuju iznenađenja i šokove makar netko od njih uvjeravao sebe da onoga drugog savršeno poznaje. Ostajemo iznenađeni jer je sve izgledalo kao da znamo osobu. Možda je u tom i problem. Da nam netko izgleda kao da ga poznajemo ili nam se čini da ga poznajemo. Kao da i čini nam se veoma je udaljeno od onoga poznajem te i znam tko si. Poslije određenih bilo ugodnih ili neugodnih iznenađenja u kojima čovjek doživi drugog na potpuno nov i drugačiji način, ne može ne sumnjati u svoje sposobnosti procjenjivanja ljudi i pitati se znam li ja procijeniti drugog i doseći neko sigurno znanje o njemu/njoj, o osobi, o karakteru, o mislima, o željama. Ili ne uspijevamo u tome? Poznavanje i upoznavanje jednog ljudskog bića nailazi na prepreku. Ono iskustvo u kojem nam netko kaže da i on sam/sama sebe ne može dokraja razumjeti i shvatiti. Ako on/ona ne može znati sebe, kako ga možemo mi poznavati? Zar je moguće da možemo bolje prodrijeti u nečiju osobnost i njezine nepoznate dimenzije od same osobe kojoj ta osobnost pripada? Iskustva koja smo od drugih čuli, o kojima nam je netko svjedočio, i ona koja smo sami proživjeli podsjete nas da nema načina kako drugoga upoznati dokraja tako da nam ništa o njemu/njoj ne ostane skriveno. Drugi sam sebi ostaje nepoznat, kao što i mi sebi ostajemo nepoznati. Nećemo reći da ne znamo ništa bilo o sebi, bilo o drugom. To bi bila laž. Ponekad znamo dovoljno. Ponekad nedovoljno. Ponekad više. Ponekad previše. Ali ne znamo sve. Ni mi ni drugi ne znaju sve niti o sebi niti o nama. Poznavanje drugog htjelo bi znati ono sve o njemu/njoj. Želimo se osigurati od onoga skrivenog i nepoznatog u drugom. I on se želi osigurati od onoga skrivenog i nepoznatog u nama. Tako se rađa upoznavanje između dvoje. Kao pokušaj da se osiguraju od onoga što ne znaju jedno o drugom. Žele se upoznati. Žele znati. Nije poželjno da nešto ostane skriveno. Ako je moguće, sve bi trebalo iznijeti na vidjelo. Na svjetlo. Ali nije moguće. I ne mora razlog za to biti potreba da se nešto skriva. Razlog može biti i iskustvo koje čovjek ima sam sobom. Iskustvo u kojem dok sve više uranja u sebe, otkriva da i njemu samom ostaju nepoznati neki predjeli njegove beskrajne nutrine. I u ovom trenutku nema načina kako da otkrije više o sebi. Nije da ne želi ili neće. Možda ne zna? Događa se da šokiramo i iznenadimo jedni druge nečim neočekivanim, novim i drugačijim jer nitko od nas nije mogao predvidjeti nešto takvo. Nitko nije znao. Ni onaj koji je bio uvjeren da nas poznaje, kao ni mi koji smo bili sigurni da sve znamo o sebi. S vremena na vrijeme ni mi ni drugi ništa ne znamo o sebi i ne možemo znati što ćemo i kako ćemo učiniti, reagirati, djelovati. Kažemo dogodilo se i događa se čime opisujemo iskustvo koje nas upozorava i podsjeća da uz sve napore i pokušaje uvijek nešto u nama i o nama, bilo da je riječ o meni ili drugom, ostaje nepoznato i nespoznatljivo…

U Sarajevu 6. 11. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: france68

O objašnjenjima

Ponekad su objašnjenja zadovoljavajuća. Ima dobrih objašnjenja. Jer želim nešto. Učiniti. Postići. Napraviti. Uraditi. Postati. Negdje dok smo u snazi i mogućnosti činiti i djelovati, objašnjenja su korisna jer nam pružaju svrhu, usmjerenje. Postoji razlika između zašto živim i zašto sam živio. Ono prvo daje smisao našem trudu. Zašto živim. Jer imam obitelj i želim brinuti o njoj. Jer čekamo dijete i želimo osigurati uvjete za život. Jer studiram i nadam se nečemu. Jer imam posao i zarađujem. Jer imam roditelje o kojima mogu i trebam voditi brigu. Jer imam planove. Imam ideje. Ono drugo zašto sam živio ponekad ne može biti dokraja objašnjeno. Neka objašnjenja koja su bila korisna, sad su neupotrebljiva. Djeca su odrasla i imaju svoj život odvojen od mene. Odavno sam studirao i završio što sam trebao. Roditelji su umrli davno i ne moram brinuti više o njima. Više ne radim jer sam završio svoj radni vijek. Nemam više ni velikih ideja. Nemam više ni velikih planova. Zašto sam živio je nekakav oblik završnog računa. Vrijeme pred kraj. Zalazak života. Zašto sam živio sa sobom donosi puno promišljanja što je se moglo drugačije. Je li se trebalo drugačije? Odgovoriti na pitanje zašto sam živio u sebi krije nešto što ne uspijevamo objasniti. Našu potrebu da uporno pokušavamo produbiti svoje odgovore kao da ćemo time produbiti smisao sadašnjeg životnog trenutka. Nisam tek živio za obitelj. Živio sam da obitelji omogućim sve uvjete koji su bili dostupni. Nisam sam radio. Radio sam najbolje što sam mogao da iza sebe ostavim rezultate koji će trajati. Produbljujući naša objašnjenja o razlozima življenja, uvjeravamo sebe da smo u svemu bili savršeni i najbolji. Nekad takvo razumijevanje odudara od stvarnosti koja je prošla i čiji smo aktivni sudionici bili. Zašto sam živio najmanje uključuje konkretnost i sadašnjost i precizno definiranje. Više zahvaća cjelokupno moje postojanje i kad mi postave pitanje zašto sam živio, nisam sposoban dati konkretan i precizan odgovor. Pred ovim pitanjem iskrsavaju slike cijelog mog života, počevši od djetinjstva pa do duboke starosti i sve se međusobno miješa. Kad čujem u svojoj glavi zašto sam živio, onda vidim mnoštvo ljudi koji su prošli kroz moj život ili kroz čiji sam život prošao. Vidim mnoštvo ponekad nepovezanih događaja koje sam doživio, susreta koji su me obilježili. Najbolji odgovor koji mogu dati na pitanje zašto sam živio jest život sam. Teško je mi je lomiti neponovljivi život na odvojene i nepovezane dijelove i objašnjavati ovo je to ili ovo je ono zašto sam živio. Mogu istaknuti ovaj ili onaj događaj, ovo ili ono iskustvo. Ipak zašto sam živio traži da se život sačuva kao cjelina i jedinstvo. Zašto živim je praktično i višeznačno. U svakom trenutku mogu dati objašnjenja i navesti različite motive kao odgovor. Zašto živim ne zahtjeva da se život sagleda kao cjelina, kao jedan i kao moj život. Različite i međusobno nepovezane stvari mogu biti objašnjenja za ono zašto živim. Još uvijek sam u razdoblju života kad ne treba misliti na mogućnost svođenja završnog računa. Mogu život razdvojiti na dijelove i to mi ne smeta. Mogu ih i povezati vezom koja može biti labava i površna i to će me zadovoljiti.

Drugačije je sa zašto sam živio. Ono je više o samom životu za kojega sad već dobro znam i svjestan sam da je moj i da se ne može ponoviti. Tako ono zašto sam živio postaje urgentnije, zahtjevnije jer svijest o neponovljivosti življenja je puno intenzivnija. U onom zašto živim ono zašto sam živio je prisutno, ali ne tako intenzivno jer ga suzbijam i kontroliram mišlju ima vremena. Tako ga držim na uzdi i ne dam mu da se razmaše jer smatram da nije vrijeme da preuzme kontrolu nad mojim životom. I to mogu raditi jer imam dovoljno umne, fizičke, intelektualne snage. I te snage su često međusobno nepovezane i rasipaju se svaka na svoju stranu i svaka živi zasebnu egzistenciju. Zato u razdoblju onoga zašto živim često mijenjam mišljenja, odluke, izbore, planove. Kako snage slabe, zašto sam živio postaje intenzivnije i ono mi pred oči stavlja misao kako dolazi vrijeme kad ću morati sve snage ujediniti ako želim sebi dati odgovor. Više se ne rasipam snagama, nego ih međusobno povezujem da zajedno surađuju jer je vrijeme jako dragocjeno. Ne rasipam ga. Trudim se sačuvati ga koliko mogu. Nađem se pred pitanjem zašto sam živio, ali nisam osjetio kad se dogodio prijelaz od onoga zašto živim. Osjećam važnost, težinu i potrebu da pronađem smisleno objašnjenje na ono zašto sam živio. Jer sebi ne mogu dopustiti luksuz da rasipam snage i vrijeme, najjednostavnije mi je pokušati sagledati život u jednom dahu, u jednom pogledu, u jednom trenutku. Istovremeno povezati sve što sam radio, djelovao, mislio, doživljavao, osjećao, iskusio, proživio, preživio… Shvaćam da ne mogu odgovoriti tako što ću život razdvojiti na međusobno suprotstavljene i nepovezane dijelove. Ne. To nije odgovor. Pribjegavam do tad nepoznatom rješenju. Umjesto nabrajanja slijeda događaja iz života, ja ih sve utapam u jednu neraskidivu cjelinu počevši od prvih sjećanja pa do onoga što upravo mislim, osjećam i doživljavam i govorim sebi: Život. Zašto sam živio. Za život. Ne znam dati drugačije objašnjenje i nisam siguran ima li ga. Jer mi se život čini sada tako dragocjenim i tako mi je žao što sam nešto od života pustio da prođe kroz prste vremena pokušavajući odgonetnuti na ono zašto živim rastrzan između mogućnosti i opcija koje sam izabirao ili nisam. Šteta što me nitko nije poučio da će zašto sam živio biti, gle čuda, važnije od onoga zašto živim. Nisam računao na to. Mislio sam da je zašto živim najvažnije objašnjenje koje trebam dati. Zaboravio sam da ću sam sebe ispitivati zašto sam živio i da će vrijeme koje mi preostaje za odgovor biti dragocjeno i kratko i da neću imati dovoljno vremena objasniti sebi. Zato unaprijed sebi objašnjavam: Živio si zato jer imaš i postojiš kao jedan nedjeljiv i neponovljiv život. Možda postoje i bolja i uvjerljivija objašnjenja, ali ih u ovom trenutku ne znam…

U Sarajevu 2. 11. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Iurii Golub

MOĆ I SNAGA PERFORMATIVNOG GOVORA

Britanski filozof jezika John Langshaw Austin (1911-1960.) ne bi se u potpunosti mogao složiti sa onom famoznom latinskom krilaticom: „Djela, a ne samo riječi” (Acta, non verba). Namjesto toga, on bi radije rekao: „Kad nešto govorimo, tada i činimo”. No pri tome svakako nije mislio na bilo koji govor, jer i njemu je bilo poprilično jasno da ljudski govor svojim korisnicima pokatkada pruža takav nebulozan instrumentarij da jednostavno ne kažu ništa, barem ne ono bitno i obvezujuće. A stari Latini su valjda upravo i mislili na jedan takav govor i govornike dok su izricali ono s početka.

I tako stižemo do Austinovog performativnog govora i njegove teorije govornih čina predstavljenih u njegovom djelu „How to Do Things with Words”. Stvari ovdje počinju s njegovim jednostavnim opažanjem kako unutar ljudskog jezika postoje brojne formulacije s kojima se ne izriče neki istinitosni sud niti se, jednostavnije rečeno, opisuje stvarnost kakva jeste (recimo ono, ako vani pada kiša, tada jednostavno kažemo da vani pada kiša). Namjesto ovoga, Austin je ciljao na tzv. performativni govor koji stvarnost ne opisuje i ne konstatira, nego nanovo formira. Npr., kad vjerski službenik ili matičar izrekne ono: „Proglašavam vas mužom i ženom”, on tim riječima ništa ne opisuje, nego formira jednu sasvim novu pravnu i životnu situaciju za mladence kojom se za njih mnogo toga faktički, i to iz temelja, mijenja. Ili malo bliže svakodnevnici, kad recimo šef kaže da je sastanak započeo, to znači da se od onih koji su pozvani na sastanak očekuje da su prisutni te da isti pozorno slušaju i prate, te da ne pričaju ako prije toga nisu zatražili riječ. Ili opet malo bliže obiteljskoj problematici; kad roditelji nadjenu ime svome djetetu, oni tada stvaraju jednu bitnu i dugotrajnu odrednicu njegove identifikacije i identiteta.

Sve navedene primjere Austin bi svrstao među tzv. ilokucijske govorne čine. No oni nisu i jedini mogući iz naznačene performativne domene. Tako recimo postoje i oni perlokucioni čini. Daleko od svih prethodnih službenih očitovanja i pravorijeka ovdje se nešto kaže, barem tako izgleda, tek da bi se reklo, ali s tim se svejedno ponovno potiču i neke konkretne akcije. Na primjer, kad netko kaže da je gladan, to će njegove slušatelje vjerojatno potaći tako da mu ponude nešto za jesti.

Spomenut ćemo ovdje još jednu datost iz Austinove teorije govornih čina (premda ih zapravo ima puno više), a to su tzv. eksplicitni performativi. Puno jednostavnije od svog sofisticiranog nazivlja ovdje se radi o, tako da kažemo, moći isprike, ali i snazi danog obećanja. Dakle, prema Austinu, ovo su poprilično obvezujuće i po sebi teško osporive stvari. Kako on to dalje kaže, kad netko od nas zatraži oproštenje, skoro ga je nemoguće pitati: „Misliš li stvarno tako”? Slično je i s čvrsto danim obećanjem. Onaj koji ga prima na neki način je obvezan da dadne šansu onome koji obećanje daje. No i ovaj potonji je obvezan da obećano izvrši, jer inače će biti diskreditiran.

Za kraj donosimo i jedan kuriozitet iz Austinovog kratkog ali intenzivnog života, a koji po sebi moguće i dodatno govori u prilog važnosti njegove teorije. Kao mladi svršeni filozof Austin je početkom II. svj. rata bio unovačen u Britanski obavještajni korpus te će do kraja rata dogurati do višestruko odlikovanog potpukovnika. Već je tu zapravo i shvatio koliko velika ali i razorna može biti moć izgovorene ljudske riječi, no tu je također shvatio i što je to odgovornost za ljudske živote – i to pogotovo dok se kao obavještajni časnik zauzeto brinuo da ništa „ne iscuri” o savezničkim planovima za iskrcavanje na Normandiju. Dakle, dok god možemo govoriti i pisati, mi možemo puno toga, osobito ukoliko smo iskreni te ukoliko cijelim svojim bićem stojimo iza izgovorenoga. U protivnom, pričat će se i dalje samo da se nešto kaže…

U Sarajevu 1. XI. 2020.

M. B.