mentalitet – Poptheo Web Portal

PSEUDOMODERNIZAM ALANA KIRBYJA

Kulturno i mentalitetsko ozračje druge polovice XX. stoljeća uvelike je bilo obilježeno razočaranjem velikim učenjima i idejama prethodnog razdoblja moderne. Stoga ga se gotovo pa spontano nazvalo postmodernom (ukoliko se taj pojam više ticao umjetničkih kretanja) ili postmodernizmom (ukoliko se mislilo više mentalitetski i općenito). Za razliku od modernizma koji je slijedio ideju trajnog i beskonačnog napretka, uz napuštanje svega starog, postmodernizam će generalno biti obilježen fenomenologijom diskontinuiteta, pri čemu su se mislioci kretali čas naprijed čas natrag, i sve to uglavnom proizvoljno te po vlastitom nahođenju. Dakle, postmoderni čovjek se za razliku od modernog sada ponovno rado osvrtao na prošlost, ali selektivno i ironično. To će inicirati svojevrsnu kulturu citata koju i dan danas susrećemo kod primjeraka ljudske vrste rođenih otprilike prije 1980. To bi značilo da se velike mislioce iz prošlosti rado citiralo, ali i nerado ozbiljnije studiralo i proučavalo. Ovo je nadalje sasvim logično dovelo do onoga što će Jean Francois Lyotard nazvati „krajem metanaracije”, a što bi značilo da se velika učenja iz prošlosti više nisu mogla shvatiti na onaj način kako su izvorno bila zamišljena, nego samo onako kako su se na osnovu nekolicine citata i vlastitog iskustva činila čitatelju u aktualnom trenutku i vremenu.

Potonje nas neminovno vodi prema još jednoj važnoj datosti postmodernizma, a to je njegov prevladavajući narcizam, kojeg će Ernest Geller nešto slikovitije nazvati „histerijom subjektivnosti”. Premda se postmoderni čovjek i dalje osjećao veoma bliskim Descartesu i onom njegovom famoznom „mislim, dakle jesam”, od sada je ipak više važilo ono postmoderno: „Osjećam, vjerujem, dakle jesam”. Naime, iako mi i dalje kroz razgovor svojim sugovornicima rado i olako suprotstavljamo ono „ja mislim…”, istini ipak više odgovara da mi u takvim trenucima zapravo nešto vjerujemo i osjećamo, jer mišljenje je složena i mukotrpna disciplina, dok se u naznačenom slučaju puno prije radi o impulzivnom i fragmentiranom iznošenju vlastitih uvjerenja i osjećaja.

Premda bi se o samom postmodernizmu moglo još puno toga reći, ovdje ćemo spomenuti još barem jednu njegovu značajku, a to je tzv. „surogat kultura”. Surogat kultura po sebi predstavlja posljedicu industrijske hiperprodukcije koja se na koncu počela prelijevati i na sam čovjekov duh i mentalitet. Surogat kultura znači kako je u međuvremenu sve postalo lako i jeftino dobavljivo, ali samim tim i posve bezvrijedno i beznačajno. Stvari, pa čak i voljene osobe više nije imalo smisla popravljati, sada ih je bio običaj na brzaka i jeftino promijeniti. A to je na koncu za čovjeka značilo još više očajničke ironije i cinizma…

Post-postmodernizam…

Naznačeni subjektivizam i diskontinuitet postmodernizma na kraju je doveo do toga da danas niti ijedan intelektualni milje nije u stanju posve pouzdano utvrditi nalazimo li se mi svi još uvijek u tom razdoblju ili u nekom posve novom i drugačijem? Osim već spomenutog problema, naznačena spoznajna praznina je logična i zbog još jednog drugog razloga. Naime, dok stariji intelektualni i kulturalni trudbenici još uvijek najradije seciraju i prežvakavaju ono što najbolje znaju, dakle sam postmodernizam, s druge strane, mlađe generacije kao da ovo pitanju uopće ne zanima – žive li oni u postmodernizmu ili eventualno u nekakvom post-postmodernizmu? Istaknuta promjena fokusa i interesa za neke autore bio je već sasvim dovoljan znak da danas valja početi govoriti baš o tom nekom sasvim novom post-postmodernizmu. Premda su ovaj u zadnjih dvadesetak godina različiti autori pokušali različito razmotriti i posložiti, mi ćemo se ovdje nadalje pozabaviti razmišljanjem britanskog kulturnog kritičara Alana Kirbyja.

Pseudo- ali i digi-modernizam

Ono što nastupa iza postmoderne Kirby naziva „pseudomodernizmom”, ali na drugim mjestima i „digimodernizmom”. Krenut ćemo od potonjeg pojma. Prema Kirbyju, od kraja XX. st. naovamo dogodio se takav frapantan skok informatičke i komunikacijske tehnologije da je to neminovno promijenilo ne samo čovjekov način rada i života nego i njegov način razmišljanja, komuniciranja te kulturnog izražavanja i sudjelovanja. Iz središta zapleta novorazvijenih tehnologija prema Kirbyju se izdiže internet kao pseudo-moderni kulturni fenomen par excellence. „Njegov je središnji čin da pojedinac klikne mišem da bi se kretao stranicama na način koji se ne može duplicirati, izmišljajući put kroz kulturne proizvode koji nikada prije nije postojao i nikada više neće postojati.” S tim se želi reći da je svaki naš posjet internetu posve jedinstven i neponovljiv, međutim to je već samo po sebi i svojevrsni problem, a da je tako potvrđuje i novokovanička terminologija. Naime, po internetu se surfa a ne roni. Dakle, prosječni internetski korisnik se kroz more informacija kreće površno i manje-više stihijski. Osim toga, u potonjoj rečenici je usputno spomenut i dodatni problem: internet nema svoje čitatelje, gledatelje i slušatelje, nego korisnike, a ono što se koristi, to se obično brzo i iskoristi.

Kirby dalje kaže kako se u postmodernizmu još uvijek čitalo, gledalo, slušalo, kao i prije. U pseudomodernizmu se telefonira, klikće, pritiska, surfa, bira, pomiče, preuzima… To bi značilo kako se u pseudo- tj. digi-modernizmu definitivno promijenio odnos pisca i čitatelja/stvaratelja i gledatelja. Ova tendencija po Kirbyju doduše počinje već nešto ranije, prije početka masovne upotrebe interneta, i začetke joj valja tražiti u talk- i reality- TV emisijama. Gledatelj prestaje biti ono što je cijelo vrijeme radio u postmoderni – bio pasivni promatrač spektakla. Naprotiv, on sada postaje aktivnim sudionikom. Zove, pita, kritizira, hvali ili jednostavno bira tko će proći dalje. Danas, u eri interneta dodatno imamo forume, društvene mreže, grupe, lajkove, klikove, komentare, blogove, vlogove i sl. Tako se nerijetko dogodi da nečiji komentar na Twitteru po sebi postane i važnija vijest od one koja je izvorno bila komentirana. Dakle, razlika između pisca i čitatelja se definitivno zamaglila, ako ne već i posve izgubila. Ovo svakako s jedne strane zvuči kao divna prilika i mogućnost, ali je istovremeno i ogromni problem i izazov. Pitanje je zašto? Pa ako danas svatko ima pravo i mogućnost javno pisati i izražavati se, ostaje preteško pitanje što je u svemu tome relevantno i istinito? Sami obrazovni sistemi se tradicionalno i ne bave previše razvojem ovakvih kompetencija kod svojih učenika, jer za tim prije i nije bilo odviše potrebe. Pored one nepopularne ideološke cenzure, svi kulturni sadržaji su morali proći i onu pozitivnu cenzuru različitih uredničkih vijeća i recenzenata koji su se zauzeto brinuli da čitatelji, slušatelji i gledatelji budu sačuvani od šunda, bezvezarija i gluposti, a danas toga više nema, barem ne u internetskom prostoru. Stoga se čini poprilično uzaludnim stalno naglašavati ono kako je pouzdana informacija ona iza koje stoje tri relevantna izvora, kad se sam pojam relevantnosti u međuvremenu doslovno naglavačke izokrenuo. U tome smislu bi neki prosječni korisnik interneta danas mogao reći: „Da, provjerio sam i informacija se čini posve pouzdanom. Iza nje stoje dva blogera, jedan vloger na You Tubeu, pa čak dodatno i dva vrlo popularna „tviteraša” – ne shvaćajući nikako, i bez ikakve mogućnosti da se naknadno shvati, da to po sebi ne mogu biti relevantni izvori.

Dakle, prema Kirbyju danas u igri imamo mnoštvo kratkoročnih, neponovljivih sadržaja koji generiraju kulturu amnezije bez osjećaja za prošlo i buduće. Raspolažemo i cijelim morem nepouzdanih informacija u nepreglednom oceanu interneta, kojim se najčešće površno surfa, a ne roni. Imamo također i onaj korisnički, tj. potrošački pristup svemu tome koji nalaže kako će sve ono što se koristi, uskoro biti i iskorišteno. Stoga Kirby poentira kako je vremenu moderne doduše odgovarala neuroza; vremenu postmoderne – narcizam; dok pseudomodernom vremenu odgovaraju glupost, fanatizam i tjeskoba. Kirby na drugom mjestu pseudomodernizam opisuje sintagmom „suvremene tehnologije u potrazi za srednjovjekovnim divljaštvom”. Kao primjer za to spominje ISIL-ove „dekapitirajuće” video uratke koji se i na Zapadu vrlo rado gledaju kroz nekakvu mješavinu užasa i najnastranijeg mogućeg voajerizma. Odatle i Kirbyjeva kovanica „pseudomodernizam” (lažni modernizam). Premda uronjen cijelim svojim bićem u visoku tehnologiju poput nekog androida iz ZF filma, pseudo-moderni čovjek nikako nije završio sa starim navadama i ideološkim podjelama. Štoviše, čini se kako ove danas postaju izraženije i rigidnije nego ikad prije u novijoj povijesti.

Nikad veći generacijski jaz

Za kraj ćemo spomenuti još jednu Kirbyijevu opasku glede pseudomodernizma. Njega između ostalog karakterizira i nikad dublji generacijski jaz. Kao imaginarnu teoretsku granicu Kriby spominje 1980. god. I onda otprilike, svi oni koji su rođeni poslije ovog godišta gledaju na one od prije 1980. kao na uštogljene dosadne i nesretne elitiste. Obratno gledano, svi ovi rođeni prije 1980. gledaju na one mlađe kao na glupe, surove, bezumne i besmislene. Pokatkada se čini da se ove dvije grupacije više uopće ne mogu razumjeti, baš poput stranaca koji pokušavaju razgovarati na posve različitim i nepoznatim jezicima.

Na samom koncu ističemo kako sam Kirby kaže da ovoj novoj temi ne želi pristupati ni depresivno-zabrinuto, ali ni radosno trijumfalistički. On jednostavno smatra kako se danas svi moramo potruditi bolje upoznati i shvatiti vrijeme u kojem živimo…

U Sarajevu 20. XI. 2020.

M. B.

Izvori:

– Alan KIRBY, The Death of Postmodernism And Beyond (2006.), Philosophy Now, https://philosophynow.org/issues/58/The_Death_of_Postmodernism_And_Beyond (Stanje: 19. XI. 2020).

– Alen KIRBY, Digimodernism. New York: Continuum, 2009.

– Jean-François LYOTARD, The Postmodern Condition: A Report on Knowledge, University of Minnesota Press, 1984.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Andranik Hakobyan

GRAĐANIN, MALOGRAĐANIN i SELJAK – BITNE KARAKTERISTIKE

Ljudi su bića koja se međusobno rado dijele u različite skupine i staleže. Jedna od klasičnih te društveno i znanstveno prihvaćenih podjela je i ona na građane, malograđane i seljake…

Općenito se smatra da ruralni mentalitet karakteriziraju dvije bitne odrednice ponašanja: tradicionalizam i religioznost. Tradicionalizam sugerira kako je za seljaka od iznimne važnosti ono „kako se oduvijek radilo“. Seljak na neki način osjeća dug prema svojim precima te nastoji živjeti i raditi kako su to i oni prije njega činili. To za sobom povlači i čvrstu podjelu uloga i poslova. Na selu se poprilično jasno zna što se od koga očekuje i ne očekuje.

Religioznost je na selu nerijetko takoreći stopostotna. Doduše, to često može biti posljedica i vrlo negativnog stava prema ateistima i konvertitima, što će reći da se od seljaka očekuje da čuva i ne napušta pradjedovsku vjeru. Međutim, seoska religioznost je vrlo često ponešto i heterogena te odstupa od uhodane ortodoksije pripadajuće im Crkve ili vjerske zajednice. Odstupanja se najčešće odvijaju u smjeru prisutnosti mitologije i magijskog ponašanja. Na našim prostorima često je riječ o ostacima staroslavenske religioznosti koja se vješto stopila s kasnijom monoteističkom tradicijom. Bude tu uz vatru i svakojakih jezivih priča: vile, vještice, vješci, drekavci, karakonđule, te „pouzdane i oprobane“ metode kako to sve skupa izbjeći ili čak i zafrknuti. Usprkos sujevjerju, za seljaka se može reći da je on vrlo spontan i prirodan vjernik. Za razliku od građanina koji živi posve uronjen u – ljudskom rukom izgrađenom – okruženju, seljak je uklopljen u prirodu. Zelenilo, čisto plavo nebo, te žubor kristalnog potoka ga stalno podsjećaju na ono da ima nešto veće i svetije od njega samoga…

Komunikacija na selu je najčešće izravna i neformalna, ali zato često i kontraverzna. Ljudi si vole međusobno „zabijati nos“ u tuđe stvari i poslove. Dosta je ogovaranja, ali ipak, i međuljudske topline i bliskosti.

Premda ga često podcjenjuju i ismijavaju, seljak je vitalan i žilav. Dobro se nosi sa životnim nedaćama. Kako je duboko uronjen u prirodu, ali i u konkretne teške poslove i zadaće, nerijetko je i vrlo mudar, snalažljiv, a ponešto svakako i lukav. Intelektualno je plitak jer nema školu, ali često voli istaći kako ima onu „životnu školu“, a ta je ipak moguće i najvažnija. Često je sumnjičav prema strancima, ali ipak nastoji biti uzorno gostoprimljiv, premda se svakako najugodnije osjeća među svojima i sebi sličnima.

Građani

Život u gradu je općenito lakši nego na selu, pa je to ujedno bio i jedan od glavnih razloga „bijega“ seoskog stanovništva u gradove, što se na našim prostorima počelo događati tamo još nekad nakon II. svj. rata. Ovdje se vremenski radilo kraće, a i poslovi su sami po sebi bili lakši. S tim u vezi se spominje i pojam suburbanizacije, odnosno, nicanja divljih – neplanski građenih – naselja. Zaglavljeno u takvim naseljima, pridošlo seosko stanovništvo se uglavnom pretvaralo u tzv. polugrađane, ostajući negdje na pola puta između ruralnog i gradskog mentaliteta. Ipak, važno je napomenuti da suburbanizacija nije lokalna nego istinski globalna pojava (npr. favele u Južnoj Americi, slamovi u Indiji…). S tim u vezi se pretpostavlja kako će do 2050. čak 90% svjetskog stanovništva živjeti i raditi u gradovima.

Dodatni razlog kojeg sociolozi navode u kontekstu „bijega sa sela“ je i veća duhovna i socijalna sloboda koju pruža gradski život. Tako su građani individualistički nastrojeni, žive svoj život i manje zabadaju nos u tuđe stvari i živote. No, to sa sobom donosi i određenu otuđenost i osamljenost. Međuljudska komunikacija je formalna i nerijetko se svodi samo na pozdrave i na ono da se kaže ono što se već mora reći. U gradu ćemo često čuti: „U odličnim sam odnosima sa svim susjedima, svi se međusobno lijepo pozdravljamo!“ I to je uglavnom to…

Uz manjak tradicionalizma, u gradu često opada i religioznost. Međutim, oni malobrojni koji vjeruju često su vrlo iskreni i duboki u svojoj religioznosti.

Kako već rekosmo, život u gradu pruža brojne pogodnosti, ali ipak sve to skupa ima i svoju cijenu. Prenaseljenost, vreva, buka, informacijska prezasićenost, zagađenost … sve to polako ali sigurno nagriza građanina. Osjetljiv je, boležljiv, neurozan … s vremenom mu svi počinju smetati, pa traži smiraj u svojem vlastitom malom svijetu između četiri zida.

Malograđani

Malograđanština po sebi i nije striktno geografski uvjetovan pojam, nego više stanje duha. Ona se može ticati malog gradića – palanke, ali i ne mora. Malograđani su poprilično masovna pojava čak i u velikim gradovima. Općenito se u sociologiji uzimaju kao najnezgodnija društvena skupina.

Filozofski rečeno, malograđanin bi bio čovjek koji se nije uspio odvojiti od onog heideggerovskog bezličnog „Se“ (Sich). Malograđanin je pomodni snob. On priča kako SE priča, radi kako SE radi, ponaša se kako SE ponaša. Nastoji biti moderan, voli sve što dolazi sa Zapada, osobito sve ono zlo i naopako, jer suviše je površan za ono (od tamo) dobro i kvalitetno. Proračunat je i sklon hipokriziji. Jedno radi, drugo priča, treće misli. Voli pripadati nekom elitističkom krugu, a upoznati kakvu poznatu i slavnu ličnost, i fotografirat se s njom, vrhunac mu je života.

Literarno rečeno, jednostavno – ona Nušićeva „Gospođa ministarka“.

Kako njegova površna kultura nema dublju dimenziju, preokupiran je jednim verbalno-grubim distanciranjem od sela i seljaka, jer kao oni su za sve krivi. S time samo neuspješno pokušava prikriti svoj dubinsku golotinju i seljakluk najgore vrste. Rado će se pojaviti u kazalištu, ali unutar svoja četiri zida najviše mu prijaju vulgarnosti i šund.

I religioznost mu je otprilike kao i sve ostalo – simbolična i površna. Malograđanin voli velike bogomolje, po mogućnosti nek’ je tamo sve kićeno, zlaćano, kulturno, uvijek masovno i svečano. I sam se poprilično spretno izvanjski zaogrće vjerskim frazama i simbolima, kojima tek nastoji prikriti svoj dubinski materijalizam, nemoral i surovost.

Važna napomena za kraj

Sve što je ovdje do sada rečeno, ticalo bi se prvenstveno nekog klasično-sociološkog određenja građanina, malograđanina i seljaka. Međutim, današnje vrijeme puno toga mijenja, odnosno, bolje rečeno – komplicira. Razvojem komunikacija, kako onih putnih tako i elektronskih, selo je dobilo novu priliku za razvoj. Tako se može školovati i raditi u gradu, a i dalje živjeti na selu. Ili čak, i živjeti i raditi na selu, a da je to ipak povezano s gradom (online poslovi, konferencijske veze itd.) Na Zapadu se s tim u vezi čak počinje javljati i jedna obratna migracijska tendencija. Gornji srednji građanski sloj sve više počinje kupovati kuće na selu, dok u gradovima ostaju bogati i sirotinja. Jedan od razloga ovog obrnutog „bijega“ leži i u sve primjetnijem globalnom pomicanju stanovništva i sveprisutnim ekonomskim migracijama. Velike povijesne metropole se počinju pretvarati u globalna sela u kojima domicilno stanovništvo iznenada postaje manjinsko. I tako se onda na kraju počinje događati da se sela i palanke od dežurnih „neprijatelja“ počinju pretvarati u istinske bastione domicilne kulture i načina života.

Naravno, ako bi dodatno govorili o našim prostorima, morali bismo uzeti u obzir i nemalu dozu još uvijek aktualne postratne depresije, koja sve zahvaća i degradira. Ona danas nerijetko čini da ni grad nije uistinu grad, a ni selo – selo, i tu su izgleda svi braća: kuknjava, apatija, neaktivnost i defetizam…

U Sarajevu, 1. 9. 2018.

M. B.

Izvori:

– dr. Slavo KUKIĆ, Sociologija. Teorije društvene strukture, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2004.

– Jeff COLLINS – Howard SELINA, Heidegger za početnike, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2005.

– Vojislav ĐURIĆ, “Beg sa sela” i njegove ruralne i urbane implikacije, 1966., Izvor: https://hrcak.srce.hr/118533 (Stanje: 1. 9. 2018.).

– Aleksandar MIRKOVIĆ, Nabakov i Andrić o malograđanštini, Izvor: https://stokinblog.wordpress.com/2015/12/18/nabokov-i-andric-o-malogradanstini/ (Stanje: 1. 9. 2018.).

Izvor (foto): 123rf.com

Kontekstualnost uspjeha i negativni aspekti društvenosti

Izuzetno razvijena kavanska (sub)kultura izgledno na našim prostorima diktira i neke šire društvene tendencije. Naime, u kavani se ne pričaju bilo kakve priče, nego baš one „kavanske priče“, a kako kod nas ljudi provode puno vremena po kavanama i kafićima, tako i naznačena kavanska priča postaje društveno dominantna, pa čak i relevantna…

U svojoj znamenitoj pjesmi „Ne može se živjeti u Sarajevu“ Abdulah Sidran između ostaloga progovara:

Ne može se živjeti u Sarajevu.
U Sarajevu kad živiš, previše vremena potrošiš.

Dok tamo, dok ovamo – prođe jutro.
Dok ovo, dok ono – ode dan.

Jeste, doduše, sve to – bude među ljudima.
I bude, uglavnom, lijepa priča. Al’ od priče se ne živi.
Dan je dan, posao je posao, a vrijeme je – kažu – novac.

Bilo-ne bilo, da u to ne ulazimo, istina jest: teško je
živjeti u Sarajevu. Tri koraka napraviš – sedamdeset ljudi
golim okom vidiš. Da se sa svakim izgrliš, da se s ponekim
rukuješ, da samo dvojicu dobro pogledaš, trebalo bi
– tri života da imaš…

Pomalo parafrazirajući, a pomalo i dopunjujući moglo bi se reći da je u Sarajevu stvarno teško, ne toliko živjeti koliko raditi, jer često već ranim jutrom čuješ ono „’ajmo na kafu“, pa taman kad planiraš ustati naleti još neko, pa onda još po jednu kafu/kavu … i tako, i ne okreneš se, već prošlo podne, a ti apsolutno ništa pametno nisi uradio.

Premda se može činiti kao prevelika digresija, i sam Gospodin Isus je savjetovao svojim učenicima da ne pozdravljaju nikoga putem ukoliko su krenuli nekim ozbiljnim apostolskim poslom (usp. Lk 10,4). Bibličari kažu da se tu svakako ne misli na bilo kakvo pozdravljanje, nego na ono specifično orijentalno, gdje će se ljudi nakon zazivanja mira (shalom, selam) svakako još malo zajedno zadržati, pa popričati, raspričati, možda i šalicu čaja zajedno ispiti itd. … reklo bi se, nešto vrlo slično prije spomenutim „sarajevskim izazovima i napastima“, jer mi smo tu baš negdje na granici Istoka i Zapada, pa zanosimo malo tamo, malo ‘vamo.

Kavanska supkultura

Od čega se sve sastoji kavanska priča? Ima tu svakako puno elemenata i sadržaja: rekla, kazala, nedavno lokalno ubojstvo, razbojstvo ili tučnjava, nogomet, dnevna politika, prostakluci, tračevi, neutemeljeno hvalisanje, prepucavanje, prosipanje nagomilanih frustracija, prepričavanje nepouzdanih vijesti i informacija, nihilizam po svim smjerovima i pravcima uz nezaobilaznu konstataciju da je sve „mito i korupcija“. Naravno, dogodi se tu i finih stvari i druženja, ali čak i u tom slučaju – kako ono Sidran primijeti – „od priče se ne živi“.

A sad ono pošteno čovjek da kaže, nije li upravo sve ovo dominantna odrednica naše lokalne i regionalne stvarnosti: puno destruktivne ili barem površne priče, uz sve oskudniju materijalno-imovinsku bazu?

Ozbiljna priča zahtjeva ozbiljan kontekst

Provodeći posljednjih godina neka anketna istraživanja na profesionalnom planu, primijetih (a što sada mogu i materijalno dokazati) da jedni te isti ljudi o jednoj te istoj temi puno ozbiljnije i kreativnije razmišljaju unutar službenih anketnih okvira nego onako tijekom neformalnog razgovora. Jer takvom se nekakvom hibridnom metodologijom inače i služim tijekom različitih službenih skupova: Prvo održim prigodno poticajno predavanje, zatim otvorim raspravu na zadanu temu, a na kraju im dadnem anketne listiće sa istovjetnom ili barem srodnom tematikom, uz važnu napomenu da su sve ankete potpuno anonimne te da ispitanici smiju pisati što ih volja. Stoga bi čovjek logično očekivao da će se tek u anketnim listićima susresti s pravom „erupcijom“ frustracija i nezadovoljstva … kad tamo iznenađenje … potpuno prevladavaju pozitivni i kreativni stavovi, pa o čemu god se tu govorilo i radilo.

Naravno, nadalje ostaje pitanje za istražiti zašto se to tako događa? Kakvu to skrivenu moć posjeduje anketni listić da nekog poslovično isfrustriranog, nervoznog i nezadovoljnog čovjeka potakne na pozitivno i kreativno izjašnjavanje. Za sada su mi na pameti tri solucije:

1. Ozbiljan kontekst anketnog listića potiče čovjeka na ozbiljno promišljanje, a ozbiljno promišljanje po sebi i ne može biti nego pozitivno, konstruktivno i kreativno. Tu je nekakav papir, nekakav dokument; tu je nekakav službeni logo, brojevi, zatim ono „a) b) c)…“. Ispitanik osjeća da ovo nije još jedna usputna isprazna priča, napose, osjeća da sudjeluje u nečemu važnom i ozbiljnom; također, on osjeća da se s njim ozbiljno računa; potreban je i važan drugima.

2. Možda anketni listić sa svojim brojkama, tabelama i slovima evocira u ispitanicima neke školske uspomene. Možda ih ovo nesvjesno sve skupa podsjeća na neki školski test, a tad su obično imali tremu i znali su da nema zezanja. No, i ovdje kao pod „1“ dolazimo do slične pretpostavke: ozbiljna priča zahtjeva ozbiljan kontekst.

3. Ljudi se tijekom anketnog ispitivanja opredjeljuju za pozitivne solucije jer su im iste jasno predstavljene u samoj anketi. Stoji tu i ono što oni inače misle, ali pored toga sada vide i nešto bolje, te bolje i biraju. Naime, neki i jesu mišljenja da različite ankete zapravo više formiraju ljudsko razmišljanje nego što ga ispituju. Htjeli to ili ne, različite ponuđene solucije će koliko toliko proširiti čovjekove poslovično skučene stavove o nekom važnom društvenom problemu ili pitanju.

Nešto kao zaključak

Znamo da su danas jako popularne te neke priče i savjeti o životnom uspjehu, zadovoljstvu i sl. Pri tome se nerijetko većina autora fokusira na formiranje čvrste osobne odluke i volje. No, također mi se čini da pri tome ne smijemo zaboraviti da je sam uspjeh poprilično kontekstualna stvar, baš kao i ona odluka i volja o istom. Bit će da na kraju istinske promjene nikad nema bez one široke i sveobuhvatne životne promjene. Proces individuacije podrazumijeva odmak od društvenog čopora i mentaliteta mase. Duhovna odvojenost će pri tome neminovno zahtijevati i fizičku odvojenost, barem na neko određeno vrijeme. Također, osobno duhovno crnilo i skučenost nikad se neće moći razvedriti tek tako, samo od sebe. Neminovno će nam trebati tuđa pozitivna misao i vodstvo dok dovoljno ne ojačamo za svoju vlastitu. To je možda i najveća rak rana svih tih modernih psihologija, filozofija i duhovnosti. Relativizira se pitanje osobnog vodstva. Ta važno je prodati knjigu ili kakav multimedijalni kurs… Čitanje je svakako potrebno i dobro, ali ne zaboravimo ono kako nikad nitko nije sebe izbavio iz živog blata vukući se za vlastitu kosu. Ako ništa drugo, bit će nam nužno potreban barem jedan dobar i pozitivan prijatelj koji vjeruje u nas…

U Sarajevu, 11. 5. 2017.

M. B.