O odgovornosti

Čovjek koji bi bio potpuno sam, ne bi mogao znati što je odgovornost. Biti odsječen od svijeta, ne samo od svijeta ljudi nego i od stvarnosti, ne bi pomoglo čovjeku naučiti što je odgovornost. Odgovornost je dijaloški događaj. Pitanje odnosa prema drugom. Odgovornost je susret bilo suprotstavljanja, bilo slaganja s nečim što je izvan nas. Biti odgovoran prema sebi bez ikakvog odnosa s nečim izvan sebe je apsurdno. Jer i kad govorimo o odnosu prema sebi, govorimo o sebi kao da postoji nešto prema čemu možemo biti odgovorni. Moje tijelo. Moji udovi. Moje zdravlje. Moja psiha. I kad smo usmjereni isključivo na sebe po pitanju odgovornosti, i dalje osjećamo da smo odgovorni prema nečemu što nam pripada, ali je istovremeno i od nas odvojeno. Odgovornost ne može biti apsolutno privatna stvar niti se može svesti na privatnost. Odgovornost nije intimno pitanje o kojemu drugi ništa ne smiju znati. Odgovornost je od-govor. Mi od-govorimo nekome. Stupamo s njim u odnos i dijalog. Odgovornost kao događaj i stanje ne može biti apsolutno individualizirano. To bi bilo protiv same prirode odgovornosti. Odgovornost ponekad srozavamo i umanjujemo različitim pokušajima opravdanja. Od što me briga, ne zanima me, do meni se to ne može dogoditi. Sve su to izrazi kojima ukoliko ih se čvrsto i tvrdoglavo držimo promašujemo istinsko značenje odgovornosti jer pokušavamo odgovornost proglasiti našim apsolutnim privatnim pravom i privilegijom iz kojega smijemo isključiti sve i svakoga bez obzira na to jesmo li dobro promislili možemo li i smijemo li to učiniti. Nemoguća je nekakva apsolutno-individualna odgovornost jer bi time tvrdili da na svijetu i u stvarnosti ne postoji nitko drugi osim nas samih. Drugi i ako postoje, nije nas briga i ne zanimaju nas jer su isključeni iz našeg shvaćanja odgovornosti. Apsolutizirati odgovornost kao nešto što je isključivo moja privatna stvar i nikoga se ne tiče pokazuje manjak naše brige za ono što je izvan nas, bilo da su to ljudi ili nešto drugo. Većinu onoga što smo naučili i znamo o odgovornosti nismo naučili sami. Drugi su nas poučili. Nevjerojatno je oholo s naše strane onda kategorički tvrditi kako nas ne zanimaju drugi jer smatramo da smo odgovorni isključivo samo sebi i za sebe. Iako su ti drugi upravo oni koji su nas učili i poučavali što je odgovornost. Ja sam odgovoran samo sebi i odgovaram samo za sebe ponekad je znak opasnog neznanja o svemu onome što se podrazumijeva pod odgovornošću. Odgovornost nikad ne bi postojala da na svijetu postoji i živi isključivo jedno ljudsko biće i ništa i nitko drugi. Međutim, čim se pojavilo nešto ili netko izvan nas, rodila se i odgovornost makar je možda nismo bili svjesni kao zahtjeva koji se pred nas stavlja. Biti odgovoran uključuje osjećaj o tome da ne postojim i ne živim sam na svijetu. Svijet nije privilegija moje izoliranosti. Svijet nije prednost koja mi je dana jer drugih nema ili ih ne treba biti. Svijet nije moj i ne pripada meni. Biti neodgovoran znači na neki način željeti da nikoga drugog nema osim mene. Ono što postoji samo sam ja, moje želje, moji prohtjevi, moji zahtjevi, moje potrebe, moja traženja. Drugo i drugi ako i postoje, ne mogu biti objekt moje odgovornosti. Nisam odgovoran za njih. Ni za svijet. Ako sam i odgovoran i ako je to moguće, onda sam odgovoran samo za sebe i ništa drugo. Međutim, što uopće znači odgovornost u svijetu i stvarnosti gdje nikoga nema osim mene? Kako ću znati i mogu li znati što je odgovornost tamo gdje nema drugih da me pouče i nauče? Mogu li govoriti o odgovornosti ako nema ništa izvan mene prema čemu bih imao odnos, stav i ponašanje u kojima bi se vidjelo da razumijem i osjećam odgovornost? Odgovornost je zahtjev koji se pred nas stavlja. Nije važno ponekad tko je autor zahtjeva. Čim shvatimo da osim nas postoji još netko ili još nešto, zaključujemo da se ne može biti odgovoran u napuštenom svijetu i praznom svemiru. A svijet u kojem živimo daleko je od napuštenog svijeta. U njemu žive i postoje toliki drugi. I kada spoznamo da nismo sami, znamo i osjećamo da smo odgovorni samim tim što osim nas ima još netko pored nas i s nama. Ne trebamo se toliko učiti odgovornosti kao jednom od temeljnih iskustava koje doživljavamo. Ono se rađa s prvim zaključcima o tome da pored nas ima i drugih. I biti neodgovoran nije samo pedagoški propust ili nedostatak kućnog odgoja. Biti neodgovoran je bolesna želja da svijet bude pust i prazan i da u svijetu postojim samo ja. I onda kada sam svjestan i znam da nisam sam, nego postoje i drugi. Ako je odgovornost dijalog s drugim, susret s drugim, onda je neodgovornost monolog sa samim sobom, privatna i intimna kazališna predstava u kojoj sam ja i glavni glumac i redatelj i publika. I nije me briga i ne zanima me postoji li itko osim mene. Ako odgovornost biva nekakav čin altruizma i ljudskosti, priznanje da postoje drugi i da ih trebam i da im trebam, neodgovornost je nečovječan i neljudski čin, odbijanje i neprihvaćanje da postoji itko drugi osim mene. U svijetu neodgovornosti ako nešto ili netko postoji, ne prepoznajem ga kao ono prema čemu treba biti odgovoran. U svijetu neodgovornosti čovjek je potpuno slijep i gluh na bilo što izvan sebe. Zatvoren u sebe smatra da je najveći čin ljudskosti reći: Ja sam odgovoran samo za sebe. Ima smisla da takav stav smatra ljudskim i čovječnim jer ljudskost i čovječnost smatra identičnima egoizmu. U njegovom svijetu nema nikoga tko bi ga upozorio da je takvo razmišljanje pogrešno, a nažalost ponekad i jako opasno za druge ljude. Ali i za njega samog kad mu netko uzvrati istom mjerom neodgovornosti onda kada on zahtjeva i inzistira da prema njemu budemo odgovorni. A to nije dobro ni za jednog ni za drugog…

U Sarajevu 28. 11. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: primipil

O objašnjenjima

Ponekad su objašnjenja zadovoljavajuća. Ima dobrih objašnjenja. Jer želim nešto. Učiniti. Postići. Napraviti. Uraditi. Postati. Negdje dok smo u snazi i mogućnosti činiti i djelovati, objašnjenja su korisna jer nam pružaju svrhu, usmjerenje. Postoji razlika između zašto živim i zašto sam živio. Ono prvo daje smisao našem trudu. Zašto živim. Jer imam obitelj i želim brinuti o njoj. Jer čekamo dijete i želimo osigurati uvjete za život. Jer studiram i nadam se nečemu. Jer imam posao i zarađujem. Jer imam roditelje o kojima mogu i trebam voditi brigu. Jer imam planove. Imam ideje. Ono drugo zašto sam živio ponekad ne može biti dokraja objašnjeno. Neka objašnjenja koja su bila korisna, sad su neupotrebljiva. Djeca su odrasla i imaju svoj život odvojen od mene. Odavno sam studirao i završio što sam trebao. Roditelji su umrli davno i ne moram brinuti više o njima. Više ne radim jer sam završio svoj radni vijek. Nemam više ni velikih ideja. Nemam više ni velikih planova. Zašto sam živio je nekakav oblik završnog računa. Vrijeme pred kraj. Zalazak života. Zašto sam živio sa sobom donosi puno promišljanja što je se moglo drugačije. Je li se trebalo drugačije? Odgovoriti na pitanje zašto sam živio u sebi krije nešto što ne uspijevamo objasniti. Našu potrebu da uporno pokušavamo produbiti svoje odgovore kao da ćemo time produbiti smisao sadašnjeg životnog trenutka. Nisam tek živio za obitelj. Živio sam da obitelji omogućim sve uvjete koji su bili dostupni. Nisam sam radio. Radio sam najbolje što sam mogao da iza sebe ostavim rezultate koji će trajati. Produbljujući naša objašnjenja o razlozima življenja, uvjeravamo sebe da smo u svemu bili savršeni i najbolji. Nekad takvo razumijevanje odudara od stvarnosti koja je prošla i čiji smo aktivni sudionici bili. Zašto sam živio najmanje uključuje konkretnost i sadašnjost i precizno definiranje. Više zahvaća cjelokupno moje postojanje i kad mi postave pitanje zašto sam živio, nisam sposoban dati konkretan i precizan odgovor. Pred ovim pitanjem iskrsavaju slike cijelog mog života, počevši od djetinjstva pa do duboke starosti i sve se međusobno miješa. Kad čujem u svojoj glavi zašto sam živio, onda vidim mnoštvo ljudi koji su prošli kroz moj život ili kroz čiji sam život prošao. Vidim mnoštvo ponekad nepovezanih događaja koje sam doživio, susreta koji su me obilježili. Najbolji odgovor koji mogu dati na pitanje zašto sam živio jest život sam. Teško je mi je lomiti neponovljivi život na odvojene i nepovezane dijelove i objašnjavati ovo je to ili ovo je ono zašto sam živio. Mogu istaknuti ovaj ili onaj događaj, ovo ili ono iskustvo. Ipak zašto sam živio traži da se život sačuva kao cjelina i jedinstvo. Zašto živim je praktično i višeznačno. U svakom trenutku mogu dati objašnjenja i navesti različite motive kao odgovor. Zašto živim ne zahtjeva da se život sagleda kao cjelina, kao jedan i kao moj život. Različite i međusobno nepovezane stvari mogu biti objašnjenja za ono zašto živim. Još uvijek sam u razdoblju života kad ne treba misliti na mogućnost svođenja završnog računa. Mogu život razdvojiti na dijelove i to mi ne smeta. Mogu ih i povezati vezom koja može biti labava i površna i to će me zadovoljiti.

Drugačije je sa zašto sam živio. Ono je više o samom životu za kojega sad već dobro znam i svjestan sam da je moj i da se ne može ponoviti. Tako ono zašto sam živio postaje urgentnije, zahtjevnije jer svijest o neponovljivosti življenja je puno intenzivnija. U onom zašto živim ono zašto sam živio je prisutno, ali ne tako intenzivno jer ga suzbijam i kontroliram mišlju ima vremena. Tako ga držim na uzdi i ne dam mu da se razmaše jer smatram da nije vrijeme da preuzme kontrolu nad mojim životom. I to mogu raditi jer imam dovoljno umne, fizičke, intelektualne snage. I te snage su često međusobno nepovezane i rasipaju se svaka na svoju stranu i svaka živi zasebnu egzistenciju. Zato u razdoblju onoga zašto živim često mijenjam mišljenja, odluke, izbore, planove. Kako snage slabe, zašto sam živio postaje intenzivnije i ono mi pred oči stavlja misao kako dolazi vrijeme kad ću morati sve snage ujediniti ako želim sebi dati odgovor. Više se ne rasipam snagama, nego ih međusobno povezujem da zajedno surađuju jer je vrijeme jako dragocjeno. Ne rasipam ga. Trudim se sačuvati ga koliko mogu. Nađem se pred pitanjem zašto sam živio, ali nisam osjetio kad se dogodio prijelaz od onoga zašto živim. Osjećam važnost, težinu i potrebu da pronađem smisleno objašnjenje na ono zašto sam živio. Jer sebi ne mogu dopustiti luksuz da rasipam snage i vrijeme, najjednostavnije mi je pokušati sagledati život u jednom dahu, u jednom pogledu, u jednom trenutku. Istovremeno povezati sve što sam radio, djelovao, mislio, doživljavao, osjećao, iskusio, proživio, preživio… Shvaćam da ne mogu odgovoriti tako što ću život razdvojiti na međusobno suprotstavljene i nepovezane dijelove. Ne. To nije odgovor. Pribjegavam do tad nepoznatom rješenju. Umjesto nabrajanja slijeda događaja iz života, ja ih sve utapam u jednu neraskidivu cjelinu počevši od prvih sjećanja pa do onoga što upravo mislim, osjećam i doživljavam i govorim sebi: Život. Zašto sam živio. Za život. Ne znam dati drugačije objašnjenje i nisam siguran ima li ga. Jer mi se život čini sada tako dragocjenim i tako mi je žao što sam nešto od života pustio da prođe kroz prste vremena pokušavajući odgonetnuti na ono zašto živim rastrzan između mogućnosti i opcija koje sam izabirao ili nisam. Šteta što me nitko nije poučio da će zašto sam živio biti, gle čuda, važnije od onoga zašto živim. Nisam računao na to. Mislio sam da je zašto živim najvažnije objašnjenje koje trebam dati. Zaboravio sam da ću sam sebe ispitivati zašto sam živio i da će vrijeme koje mi preostaje za odgovor biti dragocjeno i kratko i da neću imati dovoljno vremena objasniti sebi. Zato unaprijed sebi objašnjavam: Živio si zato jer imaš i postojiš kao jedan nedjeljiv i neponovljiv život. Možda postoje i bolja i uvjerljivija objašnjenja, ali ih u ovom trenutku ne znam…

U Sarajevu 2. 11. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Iurii Golub

O neodgovorenom

Ponekad odemo bez objašnjenja. Bez odgovora. Uvjereni smo da nam to nitko ne može zabraniti. Smatramo da netko ne zaslužuje odgovor. Ne zaslužuje objašnjenje. Ponekad to učinimo jer smo umorni od ponavljanja istog. Je li najvažnija stvar pitanje zaslužuje li netko odgovor ili objašnjenje? Jesmo li mi u procesu odlaska najvažniji i imamo li apsolutno pravo drugoga ostaviti bez odgovora? Otići bez odgovora može imati izvrsno opravdanje. Savršeno objašnjenje. Odlazak bez odgovora ostavlja prostor za konstrukcije. Priče. Izmišljanja. Laži. Odlazimo bez odgovora i time prepuštamo istinu nekomu drugom. Prepuštamo drugom da nas opisuje i definira onakvima kakvi možda nismo. Ako smo otišli jer smo preumorni od ponavljanja istog odgovora, drugog to neće spriječiti da nas opiše kao sebične i neodgovorne iako nismo takvi. Zašto ne treba otići bez odgovora? Zbog istine. Iako ta istina može biti neugodna. Opora. Surova. Mučna. Neugodna. Iako bismo i sami od nje pobjegli. Iako može biti poznata samo meni i drugom i nikom više. Teško je naknadno objašnjavati zašto nismo odmah dali odgovor i objašnjenje. Teže će se vjerovati da je istina identična i onda kad smo otišli bez odgovora i sada kada želimo odgovoriti. Bez obzira na naš povremeni kukavičluk, bježanje od odgovornosti, posvemašnju ravnodušnost prema odgovoru i objašnjenju, pametno je prije odlaska dati istiniti odgovor i pravo objašnjenje. Zna se dogoditi da drugom otežamo život jer nismo odgovorili kad smo odlazili. Dogodi se da nagađanja i izmišljanja zbog čega nismo dali odgovor postanu jedina istina i stvarnost koja iskrive sliku koju imamo jedno o drugom i nepovratno upropaste naš odnos. Odlazimo bez odgovora jer se plašimo. Odlazimo bez objašnjenja jer smo uvjereni da se više nema što objasniti. U tom trenutku ne znamo da najviše sebi štetimo što nismo spremni ili ne želimo dati odgovor zašto odlazimo. Uskoro će do nas doprijeti verzije našeg odgovora kojega nismo dali i koji nije prešao preko naših usana. Ubrzo ćemo čuti mnoštvo glasova koji izmišljaju priče, pletu intrige, pišu bajke, lažno govore, neiskreno šapuću po uglovima ulica i unutar tuđih zidova. I ne možemo promijeniti ništa. Odgovor koji dajemo nitko više ne smatra istinitim i rijetko ga tko čuje. Dapače, istinit odgovor o našem odlasku nam se predbacuje kao laž i izmišljotina, dok se laž i izmišljotina o našem odgovoru širi kao zaraza nepobitne i apsolutno sigurne istine. Kada odlazimo, mudro je dati odgovor i objašnjenje zašto odlazimo. Nema veze što će istinitost našeg odgovora uskoro biti prekrivena slojevima izmišljotina, laganja, ogovaranja i kleveta. Ne dugujemo odgovor nikome drugom osim sebi i radi sebe trebamo dati odgovor i objašnjenje. Neodgovoreno i neobjašnjeno oduvijek je bilo plodno tlo na kojem se brzo posije i još brze izraste bezbrojno zrnje sitnih laganja, prešućivanja, iskrivljavanja, ogovaranja, tračeva, preuveličavanja. Kada odlazimo, istinu dugujemo sebi i onda kad je za nas mučna i neugodna i onda kada smo krivci odlaska.

Neodgovoreno i neobjašnjeno nas nikada neće pustiti na miru. Uvijek će nas poput utega vući prema dole u kaljužu neistine, obmane, zablude. Teško ćemo se ikada od njega oprati i do kraja očistiti. Nije sigurno i da će naš odgovor i naše objašnjenje biti prihvaćeno kao istinito. Nitko nam neće jamčiti da naš odgovor i istina koju smo izrekli neće već čim uho okrenemo na drugu stranu biti iskrivljeni do neprepoznatljivosti. Poučeni lošim iskustvima iskrivljavanja, prešućivanja i skrivanja naših odgovora i objašnjenja, pomalo rezignirano odbijamo dati odgovor i objašnjenje. Radije se povučemo, ušutimo i sakrijemo jer smo umorni od toga da nitko zapravo ne želi čuti naš istinit odgovor i naše pravo objašnjenje. Biramo tihe i nečujne odlaske bez odgovora i bez objašnjenja. Netko drugi razumije i pušta nas na miru. Šuti zajedno s nama i ne govori. Netko opet umjesto nas, kada već daleko odmaknemo i nemamo se snage vraćati i davati odgovore i objašnjenja, posije toliko neistine, laži i prešućivanja i obmana da očajno pomislimo kako se više ne isplati ponuditi istinit odgovor i pravo objašnjenje. Odustanemo i pustimo drugima da umjesto nas odgovaraju i objašnjavaju. I često nemamo gdje pobjeći i sakriti se. Ne možemo se čak niti odmoriti. Prate nas odgovori koje nismo izgovorili i objašnjenja koja nismo dali. Ponekad smo i sami krivi. Jer smo mislili da nije važno dati istinit odgovor i pravo objašnjenje i nikoga ne zanima naš odgovor. Tek kad vidimo sijaset lažnih odgovora i pogrešnih objašnjenja, shvatimo da su mnogi očekivali odgovor i objašnjenje i da smo, htjeli ili ne htjeli priznati, prema nekima od njih bili nepravedni i nepošteni. Ostavili smo ih bez odgovora i bez objašnjenja iako su zaslužili i jedno i drugo. Sebi smo najveći neprijatelji kada ostavljamo neriješene odnose, veze i komunikacije bez odgovora i bez objašnjenja. Ne možemo se uvijek pozivati na našu privatnu apsolutnu slobodu i nedodirljivu individualnost i umišljeni anarhizam kako nikada nikom nismo dužni dati nikakav odgovor i nikakvo objašnjenje. Ipak jesmo dužni i trebali smo to učiniti. Neugodno je iskustvo kada netko nestane bez odgovora i bez objašnjenja i povuče se u neprobojnu šutnju. Nezahvalno je izmišljati odgovore i objašnjenja koji stvarno ne pripadaju nama. I u najnevinijoj potrebi da shvatimo što se dogodilo, možemo stvoriti laž, obmanu, prešućivanje, trač, klevetu iz duboke potrebe da dobijemo odgovor i pronađemo objašnjenje. Teško je prihvatiti biti kriv kada nismo htjeli dati odgovor i objašnjenje i sada ne možemo ispraviti stvari jer više nitko ne želi čuti što imamo reći makar to bila najistinitija istina i najracionalnije objašnjenje. Trebali smo i morali smo to učiniti odmah na početku, prije nego je sloj neistina i obmana prekrio mogućnosti naših odgovora i objašnjenja. Neodgovoreno i neobjašnjeno može biti zanimljivo, tajanstveno i privlačno. Može biti i pogubno i opasno za naše odgovore i objašnjenja. Sebi dugujemo odgovor i objašnjenje makar kasnije i jedno i drugo prekrila prljavština laganja, prešućivanja, preuveličavanja, izmišljanja neizgovorenog i neobjašnjenog. Odgovor i objašnjenje uvijek i na prvom mjestu dajemo sebi, a tek onda drugom makar nismo ni mi ni oni zadovoljni i sretni s tim. Ponekad to može biti izrazito mučno i neugodno. Ali je oslobađajuće ako su i odgovor i objašnjenje istiniti koliko god bili teško prihvatljivi kako nama tako i onom kojem dajemo odgovor i objašnjenje.

U Sarajevu 11. 7. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Jatinder Kumar

Exit mobile version