Oznaka: utjeha

O boli

Težina naše boli je u tome što je ne možemo drugom prenijeti onako kako ona u nama postoji i živi. Bol je nekomunikativna. Zatvorena u sebe. Drugom možemo prenijeti tek riječi ili neke nejasne zvukove o onome što nas boli, kako nas boli i gdje nas boli. Bol nas zatvara u sebe. Izolira nas od svih. U dubokoj i neizrecivoj boli otkrivamo što znači biti sam i što znači biti bespomoćan. Svi su tu. Žele pomoći. Ovdje su za nas. Nijedan od njih ne može našu bol „izvaditi“ iz nas i „unijeti“ u sebe. Strašno iskustvo boli doima se i kao najintimnije iskustvo samog sebe. Kao da sebi nikada nismo bliži nego onda kada nas boli. Ta blizina može biti spoznavajuća jer u vlastitoj boli o sebi otkrivamo ono što je dotad u nama bilo skriveno i nepoznato. Otkrivamo snagu da se borimo. Otkrivamo motive zašto ne želimo odustati. Ali možemo otkriti i naše krhkosti pred iskustvom boli, našu nemoć i naš strah. Bol ima i onu razarajuću dimenziju kada se u nju hermetički zatvaramo i ne dopuštamo nikomu da nam prilazi. Razarajuće iskustvo boli nije uvijek i isključivo u njezinom fizičkom intenzitetu. Ponekad je u njezinoj nematerijalnoj dimenziji kada nas bol prožima tako da uvjeravamo sebe da nas nitko nikada neće moći razumjeti u našoj boli. Ne postoji način njenog prijenosa tako da prestane biti moja bol i postane njegova/njezina bol. I ona iskustva koja prate moju bol poput straha i neugodnog iščekivanja ne mogu biti prenešena drugom. Bol se ne prenosi. Bol se opisuje. Ne tražimo utjehu u pokušaju da prenesemo našu bol drugom. Takva utjeha unaprijed je osuđena na neuspjeh i produbljuje bol. Utjehu tražimo u mogućnosti da će drugih razumjeti opis kojim govorimo o svojoj boli. Sve naše izgovorene i napisane riječi o boli ne traže od drugog da naša bol postane njegova i ne bude više naša. Magično da nas prestane boljeti i nastavi boljeti njega. Ne. Mi tražimo od drugoga da pokuša razumjeti. U razumijevanju drugi nam se približava najbliže koliko je moguće približavanje ljudskih bića. On/ona izgleda razumije. Ne osjeća našu bol. Aktivno ne sudjeluje u njoj. Ne osjeća ni fizički ni nutarnje ono što nas boli. Bol će uvijek u svojoj punini i apsolutu ostati uvijek moja. Iskustvo neprenosivo drugom onako kako ono u meni živi i djeluje. Sve što možemo dobiti od drugog jest razumijevanje. I sve što možemo tražiti od drugog jest razumijevanje. Razumijevanje nam ne olakšava bol. Njezin intenzitet ostaje isti. Ne umanjuje se. Ne mijenja se. Čemu onda razumijevanje? Što se tiče same boli, razumijevanje ne služi ničemu. Što se tiče smisla i svrhe boli, razumijevanje ih donosi kao znak da je netko prije nas prošao bol. Iskustvo samoće. Iskustvo bespomoćnosti. Nesposobnost da se bol prenese drugom. To je svrha razumijevanja boli. Da bude znak. Nemoćan znak koji neće olakšati niti promijeniti našu bol. Potvrda našeg promišljanja kako se nijedna bol ne može prenijeti na drugog. Ali ono što nas ohrabruje je razumijevanje drugog. On/ona ne osjeća ono što osjećamo i nikada neće moći. Ali razumije o čemu je riječ. I kao što mu opisujemo svoju bol, zauzvrat on/ona nam opisuje kako je njemu/njoj bilo. Bol se može samo opisati. To nas međusobno zbližava. Ostajemo uvijek stranci jedni drugima kada pokušavamo nečiju bol učiniti svojom jer ne možemo koliko god se trudili. Zbližavamo se kada dijelimo razumijevanje naših boli. Kada ih opisujemo. I to je sve što možemo učiniti za bol i protiv boli. Razumjeti. Svjesni smo da nije dovoljno. Ponekad smo spremni, kad bismo mogli, nečiju bol učiniti svojom samo da je ne vidimo i da joj ne svjedočimo. Ne možemo. Razumjeti je sve što nam preostaje kao iskustvo koje nas jedne drugima približava i koje nas međusobno zbližava. Moja i tvoj bol uvijek će ostati odvojene i nikada neće biti identične i neće se nikada stopiti u jednu. Ostaje nam razumijevanje. Nije važno čija je bol u pitanju. Razumijevanje je jedini način. Slamka spasenja kada se dvije boli međusobno susretnu. Svaka zatvorena u sebe. Pokušavamo dati i pronaći značenje. Ne bole na isti način bol koja ima značenje i bol koja nema značenja. Značenje boli ne dolazi od njezinog intenziteta i mjesta i načina na koji boli. Njezino značenje dolazi drugoga koji pokazuje razumijevanje. Kako su istovremeno slične i različite dvije boli od kojih jedna nailazi na razumijevanje, a druga ga ne pronalazi i ostaje sama sa sobom. Kao dvije zvijezde od kojih jedna biva osvjetljenja suncem, a druga ostaje postojati u mraku praznog svemira. Kao i čovjek koji pronalazi one koji ga razumiju i čovjek koji ne pronalazi razumijevanje. Njihove boli mogu biti istog intenziteta, boljeti ih na isti način, na istom mjestu, čak i identične. Ali one će uvijek međusobno ostati udaljene i jedna drugoj nerazumljive i nedostupne. Jer ono što zbližava ljude nije bol, nego razumijevanje. Kad nema razumijevanja, i bol je besmislena. I nijedna od njih nije potpuno besmislena ako postoji netko tko će je razumjeti makar je nikada neće iskusiti jer će ona uvijek ostati apsolutno moja i ničija druga. Imati nekoga tko me razumije kako bi moja bol pronašla svoje značenje je ono što mi treba kada zbog boli sve oko mene i u meni izgubi smisao…

U Sarajevu 13. 11. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Olga Yastremska

ZAŠTO LJUDI DANAS U TOLIKOJ MJERI SKRIVAJU SVOJE EMOCIJE?

„Jesi li ok?” „Hvala na pitanju, dobro sam…” Tendencije ka poricanju, povlačenju i samoizolaciji uobičajene su kao reakcija na duboku emocionalnu bol. Zapravo, što je neka osoba postala tiša nego li uobičajeno, to je veća šansa da je iz nekog razloga duboko povrijeđena. Šutnjom i poricanjem takvi ljudi kao da poručuju: „Dovoljno sam već povrijeđen/a, ne želim riskirati da me ti sad još više povrijediš!”

U zavisnosti od osobe do osobe, naravno da postoje i neke druge strategije prikrivanja stvarnih emocija. Tako, neki postaju neuredni i općenito nezainteresirani, drugi opet bivaju hiperaktivni i brbljavi (kako ne bi morali misliti o stvarnom problemu), a treći pak pribjegavaju agresivnosti kao oprobanom prapovijesnom receptu. Posljednja strategija je osobito zanimljiva, jer ona izgleda kao nekakva emocija. Ona to doduše i jest, ali u navedenom slučaju se najčešće javlja kao neadekvatna, neproporcionalna i neodmjerena emocija koja u suštini ništa ne rješava, barem ne za trajno. I tako, na kraju izgleda da je povrijeđenoj osobi najteže iskazati ono što i kako jest: „Povrijeđen sam zbog toga i toga, i sad se osjećam tako i tako…”. Zato se pitamo koji su uzroci i razlozi jednog ovakvog učestalog emocionalnog prikrivanja kod ljudi?

Djetinjstvo čovjeka i djetinjstvo čovječanstva

Uzroke prikrivanja emocija bi već trebalo potražiti u našem djetinjstvu. Svi znamo za ono „Ajd, ne cmizdri više” ili „Plačko jedan plačljivi”. Pri tome se ovakvim neslavnim nazivima obično više časti dječake, potičući ih valjda tako da izrastaju u ponosne muževne pojedince. S druge strane, curice se više naslušaju onoga „Preosjetljiva si” ili „Hipersenzibilna”. Epilog je vrlo sličan, jer na kraju, vidimo, svi imaju razloga ponešto za sakriti. Roditeljska i nastavnička upozorenja se kroz djetinjstvo djece ne tiču samo navedenih snuždenih emocija i raspoloženja, nego i onih pozitivnih. Svi znamo da djeca pokatkad stvarno znaju pretjerati sa iskazivanjem vlastitog raspoloženja i radosti, pa se onda kaže „Smiri se!”, „Smanji doživljaj” ili ono „Dosta te više”. Kroz sve to mi polako ali sigurno učimo da su naše emocije nešto poprilično opterećujuće za našu bližu okolinu, pa ih stoga počinjemo skrivati ili iskazivati na nekakav posredan, indirektan način. Jednostavno, na koncu se počinjemo pribojavati da pred drugima ne ispadnemo djetinjasti, dosadni, naporni, napadni, suvišni, nepristojni, glupi… Glede ovoga se valjda kroz život na kraju svi manje ili više preračunamo. Razumna osuda pretjeranih infantilnih, a uz to često i manipulativnih emocija ne znači ujedno osudu i bilo koje druge emocije. Normalno je normalno, samim tim i poželjno, a to se u konačnici odnosi i na same emocije.

No, čak i prije samog djetinjstva, psiholozi kažu da razloge emocionalnog prikrivanja treba tražiti i u zajedničkoj dalekoj prošlosti ljudske vrste. Strategije bijega, smrzavanja (ukočenosti) i odvajanja su duboko utkane u našem biću i aktiviraju se kad god osjetimo opasnost. A kako to ističe američki klinički psiholog Leon Seltzer, mi ljudi smo kao vrsta jako ožičeni (misleći na opseg i složenost nervnog sustava), tako da nam uopće ne treba puno izvanjskih poticaja da bismo se osjetili ugroženima.

Treći razlog emocionalnog prikrivanja treba tražiti i u suvremenoj kulturi koja ponovno pokušava nametnuti jedan svojevrsni stoički mentalitet. Ono, u modi je biti „cool” i slično tome „chill”, što suštinski znači „biti svoj” i posve ravnodušan prema svim izvanjskim izvorima živciranja. Međutim, mi se i dalje itekako živciramo, ali isto tako, i dalje glumimo da se ne živciramo. I to može skupa zajedno ići dotle dok stvarno ne uzvjerujemo da smo naprosto nevjerojatno cool, premda se iznutra žderemo, pa možda čak uz to, da se uz obilje medikamenata koliko-toliko pokušavamo održati u normali.

Emocionalna bića

Na kraju, htjeli mi to priznati ili ne, mi ljudi smo duboko emocionalna bića, i sudeći prema različitim psihološkim istraživanjima, puno smo više emocionalna, nego što smo uz to i ona intelektualna bića. Prema prije spomenutom psihologu Seltzeru, to jednostavno moramo prihvatiti, kao i činjenicu da naše emocije imaju pravo na život, jer gušenjem istih s vremenom ćemo samo upasti u još dublje probleme.

Seltzer također ističe da prije nego što sebi konačno nađemo osobu koja će nas savršeno razumjeti i utješiti, sami sebi trebamo biti ta osoba. Ovdje se susrećemo s vrlo važnom informacijom, jer naša učestala reakcija na emocionalnu povrijeđenost jest nekakva racionalizacija. Ono, pokušavamo shvatiti što se i kako dogodilo, tko je kriv, smišljajući pri tome sebi obranu, i tako… Sve ovo itekako može biti od pomoći našem razumu, ali ne i našim emocijama, jer emocija je, tako da kažemo, entitet kojem pametarenje ništa ne znači; ona jednostavno sebi traži ono što je i ona sama – srodnu i adekvatnu emociju. Dakle, kad si povrijeđen, trebaju ti razumijevanje i utjeha, a prije nego li se to dogodi po nekomu izvana, budi sam sebi osoba koju razumiješ i koju želiš utješiti i oraspoložiti. Ovo, da sami sebi potiho izgovaramo riječi razumijevanja i utjehe – na prvu može zvučati jako smiješno. Ali baš zato na koncu i patimo, jer se uvijek sjetimo pokrpati razum, ali ne i one naše tako osjetljive i ranjive emocije.

U Sarajevu, 7. III. 2020.

M.B.

Izvori:

Izvor (foto): ©Kiosea39 –Dreamstime.com

Exit mobile version