razočaranje – Poptheo Web Portal

ŽIVOTNA BILANCA DOBROTE

Tragom Einsteinove izreke da je obrazovanje ono što preostane čovjeku nakon što zaboravi stvari koje je učio u školi, mogli bismo reći i to da je dobrota jednog čovjeka ono što preostane od nje nakon svih životnih kušnji i razočarenja.

Većina će ljudi reći da su oni dobri ljudi. Ok, vjerojatno i jesu, s tim da u vezi toga ostaje teško pitanje: kad, koliko, dokle i glede čega? Jer ne kaže li se ono da i dobrota ima svoje granice? Kao što se kaže i ono drugo: „Dobar ili lud, jedno te isto”. U tom smislu možda bismo onda mogli reći da je ona početna svijest o posjedovanju dobrote kod čovjeka moguće i njezin najveći dugoročni cjeloživotni neprijatelj. Jer noseći ovu početnu svijest sa sobom kroz život, često nećemo moći primijetiti da smo se u međuvremenu pretvorili u zatvorene, nepovjerljive, cinično-očajne, osvetoljubljive spodobe. Dakle, usprkos svemu tome, mi se i dalje zahvaljujući onoj početnoj svijesti o posjedovanju dobrote samouvjereno možemo smatrati dobrim ljudima. Pa dobro, možda čak to i s pravom možemo. No nešto s tom dobrotom u svakom slučaju više nije kako treba. Tu je, ali vidimo – zakržljala je, oboljela ili čak već posvema zamrla. Te bi je stoga trebalo potaći, zaliječiti ili čak posve reanimirati.

A zašto bi trebalo?

Recimo, nekoć sam čista i dobra srca bio krenuo u život. Pretežito sam vjerovao ljudima, i stoga sam smatrao da i oni vjeruju meni. Mislio sam da mi žele dobro jer sam i ja želio njima. I onda s vremenom, iznevjerili me, namagarčili, izvarali, bezdušno odbacivali, pravili budalom i što sve ne… Zato sam se na kraju zatvorio, postao nepovjerljiv, pa čak nemalo i lukav, rafiniran … mjestimično čak i nemilosrdno osvetoljubljiv, leden i okrutan. I ja se u svemu tome i dalje smatram dobrim. Kako, zašto? Pa jednostavno dobar sam, s tim da nemam s kim posebno na ovom svijetu biti dobar. Pa eto, onda tako nekako, imanentno sam i za samog sebe dobar. Reklo bi se da je ovo poprilično dobro rezoniranje koje u sebi već sadrži barem polovicu odgovora na ono početno pitanje: „A zašto bi trebalo nanovo potaći i zaliječiti svoju nekadašnju dobrotu”? Pa eto zato, sami priznajemo da u nama još uvijek ima dobrote, ali da se definitivno povukla unutar granica našeg bića. Pa dobro, zašto bi je trebalo još jednom natjerati izvan naših granica, da djeluje i svijetli prema svijetu i ljudima koji nas okružuju? Pa zato što ćemo možda u ovakvom mrkom raspoloženju nesmotreno povrijediti i iznevjeriti nekoga tko je upravo poput nas nekoć krenuo u život čista i iskrena srca. A tko zna, možda su i oni koji su nas nekoć iznevjerili i povrijedili bili samo duboko razočarani ljudi kao što smo to mi danas.

Dakle, završni skor bi izgledao ovako: Jedno tvrdokorno i iskustvom bogato razočarenje je kudikamo jače od neiskusne početničke dobrote. Ali isto tako, jedna sada već iskusna i nanovo oživljena dobrota je neupitno snažnija od onog iskusnog razočarenja. Zašto? Pa jednostavno zato što je i ova iskusna obnovljena dobrota donedavno bila isto tako grdno razočarana, ali je na koncu ipak shvatila da to nije sve, te sada ima jasne razloge svoga postojanja koji su kudikamo dosljedniji i dalekosežniji od onih razloga tvrdokorne razočaranosti – koja, eto, još nije shvatila da je ona samo posljedica tuđih i sličnih životnih razočarenja te da će izgledno biti i uzrokom novih takvih razočarenja u svojem okruženju.

A što ako naše razočarenje nije samo posljedica tuđeg razočarenja, nego jednog doslovnog metafizičkog zla?

Kako god, ovo će biti još i izričitiji poticaj da nanovo raspirimo svoju dobrotu. Slijedeći, barem onu biblijsku mudrost pronalazimo da je đavao napasnik, ali i to da je Bog onaj koji kuša. Što je jedno, a što drugo zbog neujednačene terminologije na prvu često i nije lako razlikovati. No generalno bismo mogli reći da je kušnja po sebi ono nešto izričito dobro, ali zbog čega čovjek definitivno može izgubiti pamet i krenuti zlim putem. Recimo, neki izniman talent, čast, vlast, dragocjen dar ili iznimna ljepota. S druge strane, napast je ono po sebi izričito zlo, ali što neke ljude ipak ne pomete da zbog toga na kraju ne postanu još i bolji. O potonjem nam izričito progovara biblijska Knjiga o Jobu – zlosretnom pravedniku i imućniku, na kojeg se jednog dana odjednom i ni odakle svaljuju sva zla ovog svijeta. Djeca tragično pogibaju, veliko imanje i blago propadaju, a Job ostaje sam, bolestan i napušten te s mnoštvom mučnih pitanja koja ga salijeću. Tu se uskoro pronalaze i Jobovi prijatelji koji ga nagovaraju da se pokaje, jer je garant nešto vele sagriješio kad ga snađe takvo i toliko zlo. No Job ne popušta, uvjeren je u svoju pravednost i traži od Boga odgovore za toliko nesnosno zlo što ga snađe. Tu se zatim pronalazi i njegova Žena koja ga nagovara da prokune Boga i da jednostavno umre (2,9). Job je prekorava da ne brblja kao luđakinja. Osim toga, ako već od Boga primamo dobro, ne bi li onda trebalo da iz Njegove ruke spremno primimo i zlo (2,10)? Naravno, u kontekstu cijele ove problematike smijemo pretpostaviti da Jobova žena nije bila po sebi zla, nego upravo samo beskrajno i bolno razočarana. I tako, razmišljanja i savjeti se i dalje naizmijenično izmjenjuju, s tim da nitko od njih ne zna za početnu nebesku dramu koja je svemu ovome prethodila (1,7-12). Jahve Bog jednog dana započinje konverzaciju sa Satanom koji se u ovoj knjizi ne opisuje kao nekakav pakleni nasilnik, nego kao svojevrsni nebeski tužitelj koji pred licem Božjim optužuje ljude i nastoji poljuljati Božje povjerenje u njih. Tako na red dolazi i zlosretni Job. Jahve se hvali pred Satanom da nema takvog čovjeka bogobojazna i pravedna kao što je Job. Satan uzvraća Jahvi da je Job dobar samo zato što mu je Jahve dao sve. I zatim stavlja pred Jahvu izazov: „Ali pruži jednom ruku i dirni mu u dobra: u lice će te prokleti!” (1,11). Jahve zatim dopušta Satanu da do mile volje napastuje sirotog Joba, te da mu pri tome samo u goli život ne dira. Na kraju cijele mučne sage Job dokazuje i onima gore i onima oko sebe dolje da je on istinski pobožnik i pravednik kojeg u tomu apsolutno ništa ne može poljuljati, te ponovno stiče i zdravlje, i djecu, i imanje.

Umjesto zaključka

Mučna i uznemirujuća Knjiga o Jobu nam slično poput onog racionalnog umovanja prije toga jasno sugerira da u životu ne postoje posebni i po sebi odvojeni poticaji na dobro i zlo. Sve je manje-više kušnja ili je sve već manje-više napast, i mi u svakom slučaju moramo svakodnevno birati hoćemo li se kretati uzlaznom ili silaznom putanjom. I zato, kad čovjek pomisli da je već pokupio svu dobrotu ovog svijeta, trebao bi znati da će istu izgledno tek morati dokazati, kako pred Bogom, tako i pred ljudima.

U Sarajevu 24. IX. 2021.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: rfranca

REALNOST I RAZOČARANJE

Mnogi razočarani kažu kako su oni samo realni, no ovdje se pitamo je li to uistinu tako?

U početku uvijek stoji nekakva nerealnost, ponekad naša vlastita a pokatkad i ona tuđa; zatim dolazi otriježnjenje i realnost, i bilo bi stoga nekako logično da ta realnost onda i dokine ono neugodno stanje koje je nestalo kao posljedica naše ili tuđe nerealnosti. Ili drugim riječima, ukoliko nas je nerealnost učinila razočaranima, tad bi nas realnost trebala nanovo ispuniti dobrim životnim motivima i entuzijazmom. Međutim, što onda reći za onaj životni scenarij kad se čovjek osjeća istovremeno posve realnim i trajno razočaranim? Pod pretpostavkom da se razočaranost prvenstveno javlja kao posljedica nerealnosti, a ne realnosti – onda bismo mogli jednostavno reći da ovakvi ljudi još uvijek nisu dosegli onu za život dostatnu razinu realnosti, premda sami vjeruju da to već jesu.

Što uopće znači biti realan čovjek?

Biti realan okvirno znači biti u skladu sa stvarnošću. Nešto preciznije, realan je onaj koji u mišljenju i ponašanju vodi računa o stvarnosti, ostvarivosti i mogućnostima. Dakle, onaj koji se zna fokusirati na ostvarivo te zaobići ono neostvarivo. Sukladno ovome, biti realan znači i ono biti iskren, dosljedan i pošten. Dakle, ne ulijevati nikome lažne nade, nego se uvijek dosljedno i transparentno držati onoga za što čvrsto vjerujemo da može ići, ne prešućujući pri tome nikome ni ono za što jednostavno smatramo da ne ide. Osim toga, biti realan čovjek podrazumijeva i ono držati se date riječi i izrečenog obećanja. Jer ako nekomu jedna takva stvar po sebi nije dovoljno realna, konkretna i obvezujuća, teško da će se i za njega samog moći reći da je realan. Stoga biti realan čovjek ne znači biti ono samo u skladu s tamo nekom izvanjskom stvarnošću nego i sa onom svojom vlastitom. U tome smislu, ako je realan, čovjek sebi neće moći dopustiti ono da jedno priča, drugo radi, a treće misli. Naprotiv, zdušno će nastojati kroz život sve tri stvari dovesti u jednu kompaktnu i skladnu cjelinu, upravo kako bi sam sa sobom mogao biti u jednoj bliskoj i realnoj vezi.

Realnost i varljivi svijet emocija

Što je to što čovjeka nagoni da obeća pa izigra, da se obveže pa pobjegne ili da ljudima priča jedno, a na kraju učini nešto sasvim drugo? Ako netko ovo radi posve svjesno i namjerno, tada kažemo da se radi o krajnje malicioznoj ili barem poremećenoj osobi. Srećom, ovakvi slučajevi i nisu toliko česti, što će reći da ljudi češće podbace zbog nekih manje svjesnih razloga. Jednostavno, dok je davao obećanje, u tom trenutku mu se to činilo posve logičnim i vrijednim obećanja, a kasnije ga je taj osjećaj popustio, pa i napustio. Sa ovim se ujedno izriče konstatacija da su takvi varljivi i nerealni ljudi nerijetko posve sljubljeni sa svojim osjećanjima, te da iste prihvaćaju kao jedinu valjanu sveodređujuću stvarnost. I oni u ovome uglavnom ne vide ništa loše, pa ne kaže li se danas tako često ono da treba slušati svoje srce, jer ono kao nikada ne griješi? Na ovo bi se moglo reći da svoje srce kudikamo treba slušati, ali valjda bi trebalo slušati i onu danu riječ. Zar je to ništa? Sukladno ovome, mogli bismo se dodatno pitati zar je razum ništa? Ili također, zar su uhodani običaji i norme ponašanja ništa? Te zar su drugi ljudi sa svojim očekivanjima i osjećanjima isto tako ništa?

S potonjim pitanjima zapravo i nadilazimo skučeni svijet vlastitih motiva i orijentira te stižemo do onoga što bi se moglo nazvati sveodređujućim duhom vremena, a kojeg Ernest Geller barem za današnje vrijeme identificira kao „histeriju subjektivnosti”. Kako smo o tome već i nedavno pisali, sve ovo ne bi značilo ništa drugo doli ono kako su osobna osjećanja i plitka uvjerenja (zapravo predrasude) kod današnjeg čovjeka manje-više istisnula te obezvrijedila sve ostale vidove spoznaje, ali i one tako bitne samo-spoznaje. Jer sada važi: „Osjećam, vjerujem, dakle jesam” (Geller).

Scenarij „crvene” i „plave” pilule

U konačnici se čini da jedan te isti problem danas pogađa i one razočarane, kao i sve one koji su ih razočarali. Naime, svi su oni zajedno sužnjevi vlastitih emocija i predrasuda i jednostavno im se ne mogu oteti. Reklo bi se, ne mogu jer sam duh vremena čovjeku nalaže ovo kao svojevrsnu prvu filozofiju i sveodređujuću definiciju stvarnosti. Zato je one prve jako teško uvjeriti kako ima puno toga zbog čega se oni i ne bi trebali osjećati toliko razočaranim, kao što je one druge skoro nemoguće uvjeriti da ima i puno toga drugoga na što bi trebalo paziti kod donošenja odluka, a ne samo na one njihove uobičajene varljive emocije.

Stoga se čini kako glede svega ovoga i nema puno diskusije. Puno prije, kao da se današnji čovjek nalazi na tragu onog matriksovskog scenarija „crvene” i „plave” pilule. Odluka je kratka, oštra i konačna … Plava pilula ovdje otprilike znači da i dalje ostaješ gdje jesi i vjeruješ u što želiš vjerovati. Crvena pilula naprotiv znači svojevrsni odlazak u „zemlju čudesa”, tj. u ovom slučaju reći svome srcu: „Imalo si i više nego dobru priliku i sad je zato vrijeme da dadnem poštenu šansu i onim drugim izvorima spoznaje”!

U Sarajevu 10. I. 2021.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: niceideas

SAMOLJUBLJE I SAMOZALJUBLJENOST

Samoljublje je vrlo nepopularan pojam, s tim da ono i nema puno veze sa samo-ljubavlju nego puno prije sa samo-zaljubljenošću. No, ako već postoji jedna takva nelegitimna samo-zaljubljenost, onda izgledno postoji i ona opravdana i uzvišena forma istinske samo-ljubavi.

Problemi zaljubljenosti su vrlo teški premda u suštini vrlo jednostavni. A i nema ih puno. Prvi je idealizacija, drugi je neopažanje i neprihvaćanje problema dotične relacije. Dakle, ono što je dobro, obožava se i zapravo po sebi preuveličava. A ono što nije, ne vidi se, a čak ako se i vidi, onda se ignorira. Opet, to što nije dobro, vrlo lako može biti mana voljene osobe. Ali može biti i nešto drugo. Možda su obje osobe po sebi dobre, ali jednostavno, imaju drugačije životne prioritete, interese i planove. A to za njih kao par u konačnici i nije dobro. Što bi se reklo: „Prvo pitanje je kamo idemo, a drugo, tko će poći s nama? Ako ta pitanja ikad postavimo obrnutim redoslijedom, naći ćemo se u nevolji” (H. Thurman).

I onda jednog dana ljudi konačno progledaju i otrijezne se. Problemi se sada sasvim jasno vide, a na idealizacije su u međuvremenu postali rezistentni, baš kao i na bilo koju drugu drogu. I što sad? Pa za neke će to biti definitivni kraj, za one druge početak neminovnog kraja, za treće – početak dugoročne tugaljivo-osrednje veze, a za one četvrte možda čak i početak istinske ljubavi. Zašto tek sad i to baš one istinske? Pa ljubav čovjeku nikad nije ono primarno i prirođeno. Za ljubav treba uzrasti i pomučiti se (M. Selimović). Za ljubav prvo treba nadići sve one dječje bolesti zaljubljenosti. Također, za ljubav je često potrebno prvo jako dugo biti rezigniran i razočaran, pa čak i smiono zaključiti ono kako nema ljubavi, i tek onda nekad na kraju, kad shvatiš da tvoja, sad već uvriježena, neljubav i nema druge alternative osim one „što ako je ipak moguće” ljubavi, tada se obično sasvim polako „mic po mic” i usudiš voljeti. A usred svega ovoga, za ljubav je ipak možda najpotrebnije prvo istinski zavoljeti samoga sebe.

Treba jako puno vremena za zavoljeti se…

S ljubavlju prema sebi ide poprilično slično kao i s ljubavlju prema drugima. Ako se ova ikada dogodi, izgledno je da će se dogoditi tamo nekad dosta kasnije, u zrelijim godinama. A prije toga, prvo će se dogoditi samo-zaljubljenost, a zatim i ono veliko razočaranje. Dakle, u samom početku čovjek se samoidealizira. Preuveličava svoje vrline i ne primjećuje mane. Ako ih i primjećuje, u svakom slučaju ih ne smatra nešto strašnima. U svemu tome, moglo bi se reći da je čovjek naprosto priljubljen za samog sebe, te da okolni svijet i njegove potrebe slabo primjećuje. Tu naravno govorimo o dječjem narcizmu koji pokatkad preraste i u narcizam odrasle osobe. Tu ujedno nailazimo i na prvu suštinsku razliku između samozaljubljenosti i zaljubljenosti. Naime, ova prva obično traje puno, puno duže. Neki je zapravo nikada ni ne uspiju nadvladati, no kod većine drugih ona zapada u prvu ozbiljniju krizu tamo nekad već u pubertetu, pa možda čak i malo prije toga. Tamo nekad u dobi od desetak godina djeca se počinju međusobno ozbiljnije uspoređivati, te jasno primjećuju kako su drugi vršnjaci u nekim stvarima jednostavno bolji. S vremenom će početi opažati i to kako ih izvanjski svijet definitivno ne prihvaća tako dobro i prisno poput rođenih roditelja. A i ono što su smatrali na sebi posve dobrim, s vremenom će uvidjeti kako drugi ljudi to ne cijene dovoljno ili im to, još gore, jednostavno nije potrebno. Još tek kad dođu prvi ozbiljniji promašaji i neuspjesi na fakultetu, pa zatim i na radnom mjestu… Čovjek se tada nalazi pred jako nezahvalnim izborom. Ili će pobjeći u fantaziju i neurozu ili će se jednostavno pomiriti s tim da je nitko i ništa, a što po sebi opet jest neuroza. Stoga bi se reklo da se ovdje radi o izboru: kompleks više vrijednosti ili kompleks niže vrijednosti! Ili ćeš obmanjivati sebe i druge kako ti sebe jako voliš ili ćeš priznati sebi i drugima da se jednostavno ne voliš, barem ne dovoljno? I zatim, kojim god putem da krene, čovjek će prije ili kasnije morati zastati i upitati se: „Zar ću ovako provesti cijeli svoj život!?” … A i ono drugo: „A šta ako je ipak moguće voljeti sebe … baš ovakvog sebe … prolaznog, nesavršenog, mušičavog, neurotičnog, bespotrebnog – tj. potrebnog tek onda kad drugima nešto konkretno treba”. Pa onda opet pad … i to teški pad: „Da sam sve ovo shvatio na vrijeme, možda bi se i mogao zavoljeti, ali sada nisam više samo ono mušičav, neurotičan, bespotreban… nego sam još i vremešan te već ponešto narušenog zdravlja i nerava … O da sam to mogao shvatiti na vrijeme, ali nisam!” Onda ponovno dolazi mali rast – sada već stara spoznaja: „Pa zar ću ovako do kraja života, a tko zna, možda i poslije samog života? Bilo bi definitivno bolje prihvatiti se!” A onda opet teška sumnja: „Zar ću izdati svoje mladalačke ideale i težnje, eto samo da bi se prihvatio? Ma bolje vala veličanstveno propasti nego prihvatiti ovu ljudsku olupinu od samog sebe!” I tako onda neko vrijeme opet uživaš sablasno u vlastitoj ogorčenosti i zlosretnoj sudbini dok ne pomisliš da bi ipak puno bolje bilo voljeti sebe, pa kakav god da si. I upravo tu dolazimo do epohalno važne spoznaje: Ljubav je poprilično rudimentarna, i s naše današnje točke gledišta slobodno možemo reći posve primitivna stvar. Tu se susrećemo s primarnim bljeskom bitka i praiskonom postojanja. Tu nema gore-dolje ni lijevo-desno. Tu nema ni temelja ni razloga, osim onog jednog jedinog: da je ljubav jednostavno bolja od neljubavi, kao što je bolje i njoj posljedično postojanje od nepostojanja, te trajanje od netrajanja. Premda tu Njezinu neshvatljivo veliku rudimentarnu jednostavnost u početku osjećamo kao slabost, kasnije ćemo pred istom padati na koljena u ekstatičnom religioznom udivljenju. Jer ovaj izbor je primordijalno jednostavan, pa samim tim onda i logički lagan: Ljubav je jednostavno neusporedivo bolja od neljubavi. Tako je bilo, tako jest, i tako će uvijek biti. I nema nikakve veze što nam se nekad više sviđa godinama, desetljećima, pa tko zna, možda čak i milijunima godina čamiti u mraku. Jednostavno, i na taj način ćemo kad tad priznati i shvatiti da je ljubav jednostavno bolja od neljubavi.

Epilog

Kako prema sebi, tako prema drugima, pa i prema prirodi, društvu, karijeri, svijetu … pa čak i prema samoj Ljubavi. Za nas sve uvijek počinje sa zaljubljenošću, zatim slijedi razočarenje, a na kraju nam preostaje strpljiva škola Ljubavi. One Ljubavi koja je kroz život kadra izgubiti mnoge bitke, ali zato nikad ne može izgubiti rat, i to samo zato što je jednostavno i definitivno bolja od svih sablasnih čari neljubavi.

U Sarajevu 24. XI. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: dolgachov

KAKO PREPOZNATI TUĐU BRIGU I LJUBAV?

Mnogi su vjerojatno već pročitali onu čuvenu „Šalicu kave” slovenskog pisca Ivana Cankara. Radi se o jednoj epizodi iz „Crtica njegove mladosti”, kad je ono ljut i nervozan došao u posjetu svojoj majci. Bijaše tada u nekakvom tjeskobnom razdoblju, ophrvan grozničavom potragom za spisateljskom inspiracijom, nemirno se premještajući svukud po kući. Spavao je i na tavanu, i u štali … svuda osim gdje treba. Strašno mu se pila crna kava, ali kako kaže, znao je da u kući nema ni kruha kako treba, a kamoli kave. Ali majka se znajući za tu njegovu strast prema crnom napitku već nekako snašla, pa mu sa osmijehom na licu donijela istu. No, on ju je u svojem nutarnjem nemiru grubo bio odbio, a majčin se sjaj u očima, kako priča dalje kaže, istog trena ugasi. Odmah je znao da je pogriješio, i mislio se ispričati, ali nije. „Tri ili četiri godine poslije, u tuđem svijetu, tuđa žena donese mi u sobu šalicu kave. Tada me ošinu, zapeče u srcu tako snažno, tek što nisam kriknuo od bola. Jer, srce je pravedan sudac i ne zna za sitnice…”. U svakom slučaju, tada je jasno razaznao da ona suvišna šalica kave bijaše šalica čiste nepomućene majčinske ljubavi.

I tako se čini kako se cijela problematika ljubavnog života odvija kroz bjesomučnu potragu za onim teško dostupnim „viškom ljubavi”, kao i kroz istovremeno negiranje onog tako lako dostupnog egzistencijalnog fundamenta iste. Rado dajemo ono što imamo, i nerado dijelimo ono što nemamo, očekujući ipak da ono dano bude priznato i nagrađeno. Ona: „Šta hoće, ima skuhano, ispeglano i oprano?” On: „Šta hoće, donosim joj plaću u kuću?” Realno bi se reklo, ni približno dovoljno, ali ipak jest nešto na čemu itekako treba biti zahvalan, jer i to je sve ljubav. Bude tu naravno još tih raznoraznih „Šta hoće?”. Recimo, čestite žene su sklone ophoditi se prema vlastitoj čestitosti kao prema nenadmašnom depozitu, pa su sklone pravdati poslovičnu hladnoću i neurozu sa onim: „Šta hoće, udala sam se nevina, dok je on prošao što je već prošao?” S druge strane, neobuzdani muški veseljak bi odgovorio: „Šta hoće, uvijek sam prema njoj pozitivan i ljubazan premda ona to skoro nikad nije?” Vidimo, opet isto: I jedno i drugo, ni približno dovoljno, ali jest nešto, i jest LJUBAV! U to se negdje javlja i dijete: „Što hoćete, nisam ja molio da me rodite (stvarno nije) … sad se izvolite lijepo brinuti za mene!” Eto, baš kao što bi ono rekao kontraverzni Henry Miller: “Jedino ljubavi nikad ne dobijemo koliko želimo… ali i jedino što ne dajemo dovoljno je ljubav.”

No, iz svega ovoga moguće proizlazi i jedan jednostavan lijek za čovjekove poslovične ljubavne jade. Ako želiš biti priznat u onome što nudiš, priznaj i ti ono što druga strana nudi. A ako želiš nešto više od svega toga, a vjerojatno želiš, potrudi se pa i ti ponudi nešto više. U svakom slučaju, problemi su kao i ljudi, rijetko kad hramaju, već uglavnom imaju po dvije ruke i noge…

…I naravno, sve se ovo nikako ne odnosi na one koji ne nude ništa. Takvima neka bude po vjeri njihovoj…

U Sarajevu, 19.VII.2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: 5second;

Peron

Gleda. Puno ljudi. Mladih ljudi. Peron neuredan. Prljav. Opušci. Ostatci hrane. Plastične boce. Zašto odlazi? Razmišlja. Beskrajan niz razloga. Posao. Plaća. Sigurnost. Standard. Poštovanje. Stručnost. Priznanje. Dostojanstvo. Prestaje razmišljati. Zadovoljna. Motiva beskrajno puno. Udahne. Kašalj. Zrak kiselkast. Metalan okus. Kao krv. Smog i magla. Gleda oko sebe. Koferi. Veliki. Mali. Različiti oblici. Raznobojni. Muški. Ženski. Razmišlja. Jedan kofer. Jedan cijeli život. Jedna cijela priča. Jedna povijest. Kako? Na koji način? Život stane u jedan kofer. Život stane u dvadeset kilograma. Čudno. Tužno. Mirna je. Ne optužuje. Ne traži. Ne prigovara. Ne pita. Osjeća i zna. Mogu više. Želim bolje. Mladić. Visok. Zgodan. Gleda. Osmijeh. Pruža ruku. Topao i čvrst stisak. Dušan. Glas dubok. Umirujući. Amra. Uzvraća stisak. Kuda? Dušan. Umirujući glas. Upitan pogled. Hamburg. Dobila posao. Ima prijateljicu. Otišla prije. Zadovoljna. On? Hannover. Informatika. Odakle? On? Banja Luka. Zašto ide? Dušan. Šutnja. Nije mogao. Ne može. Nemoguće je. Politika. Apsolutna kontrola i nadzor. Nepodoban. Nesklon politici. Mrzi je. Nepodoban? Kako? Otkrio kriminal. Njegova firma. Krađa. Novci. Pranje. Vladajuća stranka. Prijetnje. Otkaz. Ona? Sarajevo. Zar nije bolje? Nije. Radila. Čekala. Plaću. Nema. Mjesecima. Nema vlasti. Nema budžeta. Ne zna zašto. Ratne zasluge. Premalo stručnih. Premalo sposobnih. Uvjeti posla. Čudni. Neobični. Njoj nepoznati. Nejasni. Gdje si bio u ratu? Na čijoj strani? Gdje ti je bio otac? Tko je nosio pušku? Tko je ranjen? Jesi li Bošnjakinja, Srpkinja ili Hrvatica? Ne razumije. Rođena poslije. Nakon rata. Ne želi ništa. Biti čovjek. Ništa više. Bit će dovoljno. Dušan gleda. Udiše. Smog. Kod njih slično. Gore. Jedan čovjek. Jedna politika. Jedna vlast. Jednoumlje. Diktatura. Šute. Djevojka. Mlada. Nasmijana. Zagrljaj s Dušanom. Prijatelji. Godinama. Ispružena ruka. Iskren osmijeh. Ivona. Mostar. Amra uzvraća. Osmijeh. Dušan govori. Amra. Hamburg. Ivona. Mostar. Slično. Posao? Naravno. Ali uvjet. Koji? Pripadnost političkoj stranci. Aktivno sudjelovanje. Skupovi i manifestacije. Članska iskaznica. Nije htjela. Ne zanima je. Voli svoj grad. Voli ljude. Ne voli politiku. Ne podnosi. Kuda? Amrino pitanje. Dublin. Irska. Posao. Govori engleski. Raduje se. Novo iskustvo. Novi život. Nova budućnost. Bolja. Sigurnija. Povratak? Odmahuje. Ne. Ne planira. Tri kofera. Dušan. Veliki. Crni. Muški. Ruksak. Amra. Veliki. Bijeli. Tvrd. Plastika. Otporan na udarce. Odličan. Za putovanja. Ivona. Mali kofer. Stvari poslala prije. Brat. Marin. Dublin. Radi. Čeka je. Tri kofera. Tri života. Tri priče. Tri mladosti. Nepovratne. Odlaze. Peron prljav. Smog i magla. Prvi autobus. Hamburg. Amra. Razmjena brojeva. Ostati u kontaktu? Možda? Tko zna? Rukovanje. Zagrljaji. Sretno!!! Nemoj se vraćati!!! Ostani!!! Dušan i Ivona. Dovikuju. Ne čuje. Osmijesi. Mahanje. Ostaju. Čekaju. Još malo. Koji minut. Hannover. Dublin. Stalno pristižu. Novi koferi. Veliki. Mali. Raznobojni. Dolaze. Prolaze. Životne priče. Životne povijesti. U koferima. U dvadeset kilograma težine. Peron prljav. Magla i smog. Nitko ne vidi. Ne zna. Ne čuje. Koferi odlaze. Odlaze. Životne priče. Ljudski životi. Odlaze. Veliki. Mali. Muški. Ženski. Raznobojni. Koferi. Odlaze…

U Sarajevu 28. 1. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Songquan Deng

O razočaranju i razočarenju

Nekad je razočaranje kao iznenađenje, kao kad vašu nutarnju predstavu o nekom gradu promijeni susret sa stvarnim gradom. Ništa nije isto kao u vašoj predstavi o gradu. Ulice, zgrade, boje i mirisi sve je drugačije od izmišljenog grada koji sa stvarnim gradom dijeli samo ime i ništa više. Je li razočaranje što stvarni grad ne odgovara vašem gradu mašte dovoljno jako da u trenutku odustanete od razgledavanja grada ili je razočaranje pomiješano s iznenađenjem i odlučujete prošetati gradom i pronaći nešto da razočaranje ublažite? Koliko ste razočarani kada nakon toliko godina osoba u koju ste bili ludo zaljubljeni više nije ona ista osoba? Je li bi bolje da ste taj susret odgodili i prištedjeli sebi razočaranje iskustvom pogleda kako osoba izgleda prilično drugačije? Koliko se često naše predstave o bilo čemu uruše kao kule od karata kada nas iznenadi razočaranje?

Nisu sva razočaranja ista i svaki čovjek ima svoj vlastiti izbor i svoju vlastitu listu razočaranja. Svi se mi razočaramo na svoj poseban i nama vlastiti način i onda kada se čini da su nam razočaranja zajednička jer mislimo da imaju isti razlog. Govoriti o razočaranju možemo samo hodeći od čovjeka do čovjeka jer svaki se čovjek razočara na svoj vlastiti način i ne možemo pronaći dva čovjeka koja su na isti način iskusili isto razočaranje čak i onda kad i ako su se razočarali u istu osobu, stvar ili nešto drugo. Istinsko razočaranje je uvijek duboko intiman i privatan makar neugodan događaj kojega se drugima ili ne može objasniti riječima ili nemamo potrebe objasniti. Opća razočaranja nekim društvenim pitanjima, problemima, sukobima u kojima svi sudjelujemo su kratkotrajna i zaboravljiva.

Istinska razočaranja su dugotrajna ponekad i trajna i ponekad trajno ostaju upisana u nama. Istinsko razočaranje uvijek dolazi od ovog ili onog čovjeka. Istinsko razočaranje ima boju konkretnog glasa, zvuk konkretnog glasa, zvuk stvarnih i pojedinačnih riječi, grimase pravog lica i geste stvarnih ruku. Težina razočarenja mjeri se našom navezanošću na taj konkretan glas, na to pravo lice i na te stvarne ruke. Nevidljivi glasovi, nevidljiva lica i nevidljive ruke ne mogu razočarati. Opći glasovi, opća lica i opće ruke ne mogu razočarati. Opći ljudi, opći predmeti, opći gradovi ne mogu razočarati. Biti razočaran ljudima uvijek nosi sa sobom razočaranost konkretnim licem, glasom i rukama. Biti razočaran gradovima uvijek nosi sa sobom razočaranost konkretnom ulicom, konkretnom zgradom, konkretnim trgom. Istinsko razočaranje prethodi našim općim razočarenjima.

Zašto govoriti o razočaranju, a ne o razočarenju? Razočarenje je nešto što je kratkog daha, nešto što brzo krene i nestane kao kad se razočarate što prijatelj kasni par minuta na sastanak ili što morate čekati dvije-tri minute duže na stanici. Razočarenje je nešto brzo, prolazno, površno gotovo i neprimjetno, nešto što ne zahvaća u dubinu i ne ostavlja misao sa sobom da pokuša dublje proniknuti uzroke i razloge. Razočarenje je toliko beznačajno da nakon što prijatelj stigne, zaboravimo da smo bili neraspoloženi što kasni. Razočarenje se tiče svijeta izvan nas ljudi i stvari koji ne mogu utjecati na velike promjene, odluke i osude koje se u nama rađaju. Razočarenje je kao kada u gradu kojega upoznajete u nekoj poznatoj ulici otkrijete da je cijela ulica upravo onakva kavom ste je zamišljali, samo na kraju ulice nedostaje maleni dio ploče s njenim imenom. Razočarenje je kao kada nekoga u koga ste se zaljubili na nepoznato samo preko slika i poruka u stvarnosti vidite da mu je samo kosa malčice kraća nego na slici, ali vas to ne brine jer kosa će porasti i bit će isti kao na slikama. Razočarenje neće poremetiti vaš nutarnji svijet o osobi, ulici, gradu. Vaš nutarnji svijet ostat će nedirnut i netaknut i razočarenje će brzo postati u zaborav. Razočarenje je poput vremena koje ima svoje trajanje i završava ne ostavljajući u nama sjećanje na samo sebe.

Razočaranje je vrijeme koje traje i koje ne prestaje. Razočaranje je duboko, dalekosežno i zahtjeva od nas napor da sebi neumorno objašnjavamo uzroke i razloge sve dok nas ispitivanje ne iscrpi iako i tada nećemo biti sigurni jesmo li konačno otkrili prave razloge i prave uzroke. Razočaranje je uvijek toliko značajno da može do kraja života obilježiti našu nutrinu nekim nevidljivim, ali osjetljivim ožiljkom. Razočaranje je trenutak kad se naš svijet raščara i prestane postojati kao nekakav naš privatni svijet sazdan od slika čovjeka, ulice i grada i često se izriče onom svima poznatom misli: Toliko sam razočaran njime ili njome da mi se u trenutku čitav svijet srušio, ili ako hoćemo možemo reći: Moj svijet je sada raščaran i u njemu više nema ništa čarobno što bi me nosilo naprijed.

Što može raščarati naš svijet i naše misli i slike o nečemu? Što je tako moćno da raščarava cijele naše svjetove i pretvara ih u ruševine i briše sve naše sretne slike i misli? Razočaranje raščarava naš privatni svijet jer netko drugi ili nešto drugo postaje ti ili postaje ja. Razočaranju nije dovoljno da nam netko tek pripada ili da mi pripadamo tek nekome, razočaranje zahtjeva da dvoje postaju i postanu jedno kao muškarac i žena, kao putnik i grad, kao pisac i riječ, kao slikar i slika, kao glazbenik i instrument. Kada dvoje postanu jedno, oni zajedno grade zajednički nutarnji svijet s njihovim zajedničkim nutarnjim slikama svijeta. Samo takav svijet se može raščarati kada razočaranje poput crva, vlage ili pljesni pođe nagrizati zajednički sagrađeni zid i kada ga grizući ga polako, strpljivo i neumorno na kraju sruši.

I razočaran i onaj koji je razočarao odlaze jedno od drugog s osjećajem srušenosti i gubitka jer zajednički zid može se podići samo ako bi opet postali jedno, a nakon što razočaranje raščara njihov zajednički svijet čini se da to više nije moguće. Tako muškarac i žena razočaraju jedno drugo, putnik i grad, pisac i riječ, slikar i slika, glazbenik i instrument. Svaki će od ovih dvoje nastaviti ili barem pokušati živjeti noseći u sebi manju ili veću ruševinu koja je nastala kad je razočaranje konačno posljednji put zagrizlo temelje zida za kojega su mislili da stoji čvrsto i nepomično. Istinsko i duboko razočaranje događa se tamo gdje su dvoje toliko postali jedno da ih se više ne može razlikovati ako se dobro u njih ne zagleda. A samo dvoje konkretnih mogu postati jedno. Njegovo konkretno lice i njezine konkretne ruke mogu postati jedno i sjediniti se. Njezine konkretne ruke i opća lica ne mogu tvoriti jedno. Njegov kist i bezbroj slika ne mogu tvoriti jedno, ali njegov kist i ova konkretna slika mogu postati jedno. Iako neobično na ovaj način se muškarac razočara u ženu i žena u muškarca, putnik u grad, slikar u sliku, pisac u riječ, glazbenik u instrument jer više nije moguće biti jedno s onim u što se uložilo cijelo pojedinačno biće.

Kada cijelo moje konkretno lice, moje konkretne ruke i njezin konkretni pogled i oči, kosa i osmijeh više ne mogu biti jedno nego postaju dvoje koji su tuđi počinje raščaravanje koje je početak razočaranja. Počinje propadanje zajedničkog zida slika, riječi i života, počinje propadanje zajedničkog zida na kojega smo poput dvoje pisaca zajedno pisali, poput dvoje slikara zajedno slikali, poput dvoje glazbenika zajedno svirali. Raščaravanje je početak propadanja onoga što smo jedno i još uvijek nismo dosegli razočaranje jer razočaranje nikada nećemo doseći jer se ono nikada ne završava. Ono traje i kad se zajednički zid sruši, kada nestanu zajedničke ulice i trgovi, kada nestanu zajedničke riječi, kada nestanu zajedničke slike i kada nestanu zajednički instrumenti. Razočaranje nastavlja postojati u nama kao praznina tamo gdje je postojao naš zajednički zid. I ako uspijemo izgraditi neki novi zid za neke nove ulice, trgove, riječi, slike i instrumente, uvijek će to biti samo polovica zida koji prikazuje svijet.

Zato se čovjek može čini se samo jednom istinski i trajno razočarati u životu i nikada više. Moguće da druga iskustva naziva razočaranjem i razočarenjem, ali nijedno od njih više nije ono intimno i trajno razočaranje kojega doživimo jednom i cijeli život ga doživljavamo i proživljavamo samo u različitim oblicima i s drugim ljudima. Razočaranje je stoga moguće samo jednom jer je samo jednom moguće izgraditi i srušiti zajednički zid i samo je jednom moguće biti jedno tako da ja i drugi postanemo isto. Sve kasnije što gradimo kako bismo prikrili razočaranje koje nas je obilježilo je prekrivanje ili urušenih ili napuklih temelja zajednički građenog zida kao kada se razočarate u grad s kojim ste bili jedno i novi broj novih zgrada i ulica to neće promijeniti.

Razočaranje je moguće samo tamo gdje nešto u jednom trenutku postane jedno s nečim do te mjere uz njega priljubljeno ili zaljubljeno da između toga dvoga nema razlike i kada pođe odvajanje jednog od drugog, ono što se zove raščaravanje, ožiljci koji ostaju ne mogu se sakriti iako se mogu prekriti i skrivati. Razočaranjem raščaravamo zajednički svijet koji smo izgradili zajedno, cijepamo ga u dijelove koji se nikada neće više moći zajedno sastaviti. Svijet izgrađen zajedno tamo gdje su dvoje jedno je za druge stvaran i običan svijet, ali za dvoje to je i čaroban svijet i razočaranje znači taj čarobni svijet raščarati, učiniti ga običnim i svakodnevnim svijetom, srušiti magični zid od zajedničkih slika, riječi i zvukova i sve to pretvoriti u ruševine i prašinu.

Razočarenje nema moć razočaranja jer razočarenje ništa ne gradi, ono je samo blagi osjećaj nervoze i nestrpljivosti kada nešto nevažno nije kako treba. Razočarenje ne posjeduje snagu niti da gradi niti da ruši svjetove, a time nema ni moć da razdvaja dvoje koji su jedno.

Razočaranje je jedina istinska moć koja jedan zajednički svijet neminovno cijepa na dvije odvojene ruševine bilo da ste razočarani ili ste nekome to učinili jer iz ovog cijepanja zajedničkog svijeta nitko neće izaći kao pobjednik i oboje nose ožiljke ne samo svoje, nego i onoga drugog s kim je bio jedno i trajno se prisjećaju zajedničkog svijeta kojega su izgradili svojim riječima, slikama, instrumentima, ulicama i trgovima.

Razočarenje je moguće svakodnevno i u svim prilikama i neprilikama života. Razočaranje je moguće samo jednom jer čini se da je samo jednom moguće biti jedno s nečim ili nekim, a sve poslije toga čini se kao krpanje i bezuspješno zidanje davno srušenog i uništenog zajedničkog zida jer kad je razočaranje u pitanju kao što je potrebno dvoje da budu jedno da se rastave i da ga sruše, tako je potrebno da dvoje međusobno otuđenih ponovo postanu jedno kako bi ga ponovo izgradili.

Samo dvoje koji su nekad bili jedno znaju koje riječi, koje slike, koje ulice, koji trgovi i koji instrumenti idu na zajednički zid i gdje je bila pojedinačna riječ, slika, ulica, trg, instrument kad se zid urušio jer jedino i samo oni pamte, žive i proživljavaju razočaranje dok svi drugi vide samo dvoje koji se ništa ne razlikuju od ostalih dvoje. Drugi će uvijek misliti da je ono što su dvoje prošli bilo razočarenje, a oni još uvijek prolaze i žive razočaranje tražeći u vlastitim ruševinama dijelove onoga drugog, njegovu sliku, riječ, zvuk, ulicu, trg, lice, osmijeh, ruke.

U Sarajevu, 15. 6. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Ferenczi Gyorgy

O shopping-u

Trebat će puno vremena da se uklone stereotipi o ljudima koji idu u kupovinu. Jedan od njih je kako to čine samo žene, dok muškarci to ne rade i drugi kako ljudi kojima je dosadno, koji nemaju što raditi i koji su intelektualno površni idu u kupovinu. Činjenica da svi idemo redovito u kupovinu već dovoljno govori o pogrješnosti tih stereotipa, a ima ih još. Ovdje nećemo pisati o stereotipima.

Trgovački centar je kao kazalište, za njega se sređujemo i uređujemo. Ne želimo biti viđeni u „lošem“ izdanju. Izlozi trgovačkih centara i van i unutra su kao kazališne kulise, tu su da nam privlače i zadržavaju pažnju. Prodavači su poput sporednih glumaca u predstavi. Smješkaju nam se, pristojno pozdravljaju, koriste različite glumačke tehnike bilo govora bilo gesta, ali cijelo to kupovno ili prodajno kazalište bilo bi prazno i napušteno da nije nas glavnih glumaca. Mi smo glavni likovi u toj predstavi, glavni glumci zbog kojih je cijela predstava, zajedno s kulisama, mi smo glumci zbog kojih je cijelo to kazalište i napravljeno.

Kao da smo svjesni da je trgovački centar poput kazališta. Pristojno se oblačimo, nastojimo se pristojno ponašati (ne uvijek uspješno), odlično igramo svoje uloge uspješnih ljudi, poslovnih ljudi, ljudi punog novčanika. Čak i rekviziti, kazališnim rječnikom rečeno, služe našoj glumi: mobiteli, torbe i torbice, jakne, hlače, cipele, način hodanja, govora, način gestikuliranja. Naš susret s prodavačicom može svakako ući u antologije glumačkog umijeća.

U onom trenutku kad znaš i osjećaš da je prodavačica umorna i da joj nije ni do čega i kada joj želiš malo napakostiti kao da te zanimaju cipele u izlogu, a zapravo joj samo malo želiš zagorčiti kraj radnog dana. I to izgleda sve tako ljubazno i pristojno da zaslužuje mjesto u antologiji najbolje odglumljenih scena. A o glumačkim vještinama u susretima s prijateljima i poznanicima koje ne volimo da ne govorimo. U ovom prodajnom kazalištu se grlimo i ljubimo do iznemoglosti, žalimo se kako se nismo dugo vidjeli i kako se obvezno moramo sresti, a zapravo se ne podnosimo.

Povremeni glumac koji otvoreno pokazuje da mu u ovom kazalištu ne odgovara predstava i da mu je predstava pomalo i dosadna i jednolična u drugim glumcima zna izazvati osjećaj neugode. Od njega se na brzinu sklonimo, a i sporedni glumci, odnosno, prodavači vrlo brzo sa scene komedije i smijeha, kad je takav glumac u pitanju, prebace se na scene drame i tragedije. Trgovački centar je tip otvorenog kazališta koje radi svaki dan i gdje svatko igra ulogu glavnog glumca, svaki od nas koji kupuje glavni je glumac u svojoj predstavi, nitko nije i nema sporednih glumaca osim prodavača. Naša posjeta prodajnom kazalištu uvijek se odvija u četiri čina koji mogu početi bilo kao komedija bilo kao drama, ali uvijek imaju tragičan završetak.

Prvi čin: Odlazak u trgovački centar kao početak komedije ili drame

Odlazak u trgovački centar zahtjeva dugotrajne glumačke pripreme, izbor garderobe koja odgovara sceni je li kiša, hladno toplo ili vruće. Izbor rekvizita za posjet prodajnom kazalištu, samo mobitel bez torbe, manja ili veće torba, šal ili bez njega. Izbor glumačke šminke, jaka ili slaba šminka, samo brada ili skroz brijanje, ili brada stara par dana. Kosu u rep ili raspušteno, šišanje na kratko ili samo skraćivanje na zatiljku i oko ušiju. Nismo ni svjesni koliko često traju naše glumačke pripreme za prodajne kazališne daske na kojima želimo nastupiti.

Nakon odabira garderobe slijedi izbor drugog glavnog glumca, ili više njih. Ako smo obiteljski ljudi i imamo djecu, glumačke pripreme mogu potrajati dugo, često izazivaju nervozu, dernjavu i plakanje, pa se odlazak u prodajno kazalište umjesto opuštene komedije može pretvoriti u pravu dramu. Ako smo samci, a imamo najboljeg prijatelja i prijateljicu, onda glumačke pripreme uglavnom teku mirno tek s povremenom usporedbom glumačke garderobe i rekvizita. Ako smo se tek vjenčali, komedija bi trebala biti valjda zagarantirana!

Posebno mjesto u prvom činu našeg posjeta prodajnom kazalištu zauzima proizvod kojega želimo. Ako nam je prodavačica već javila da nas proizvod čeka i da ne trebamo žuriti, onda prvi čin našeg odlaska u prodajno kazalište traje kao opuštena komedija, ne žurimo, čak ponekad zbog glumačkog uzbuđenja dolazimo skoro kad se kazalište treba zatvoriti samo da uzbuđenje traje što duže, osjećamo leptiriće u trbuhu kao da smo prvi put zaljubljeni ili ćemo dobiti nagradu za najboljeg glumca. Međutim, ako nam je prodavačica javila da trebamo požuriti jer će proizvod nestati, onda se odlazak u prodajno kazalište pretvara u dramu, a zna završiti i kao tragedija. Prvi čin našeg odlaska u prodajno kazalište hoće li biti komedija ili drama ne ovisi o nama kao glumcima, nego o proizvodu kojega žudno vrebamo i želimo imati.

Drugi čin: kupovina ili nastavak komedije ili drame

Ovisno o proizvodi kojega želimo ako je dostupan i čeka nas, naš ulazak u prodajno kazalište je samouvjeren. Opušteno se smješkamo, čavrljamo, dobacujemo i pažljivo i precizno, ali nevidljivo svojim izvanrednim glumačkim talentom ciljamo očima na izlog gdje nas čeka naš omiljeni proizvod: novi mobitel, parfem, torba, cipele, laptop, tablet. Uzbuđenje je do te mjere na razini da nas preplavljuje nevjerojatna toplina. Na trenutak pomislimo da je ovaj lagani filmski prilazak izlogu i željenom proizvodu uzbudljiviji od vođenja ljubavi. Međutim iznenada nas nešto presiječe u našem zanosu. Novac. Grozničavo tražimo po torbi i džepovima i onda napipamo spasonosni komad tvrde plastike. Kartica. Brišemo znoj s čela, hvala Bogu spašeni smo! (Doduše, nismo spašeni od minusa na kartici, ali to trenutno nema veze, time ćemo se baviti kasnije).

Gledamo proizvod, nestrpljivo gledamo kutiju na pultu, čekamo puni uzbuđenja, konačno kartica je provučena. Prodavačica s najljepšim osmijehom na svijetu nam kaže: „Izvolite!“. Uzimamo vrećicu. Neopisiv osjećaj uzbuđenja je na vrhuncu!

Ako proizvod nije dostupan i ako nam je prodavačica javila da možda neće biti proizvoda dok mi stignemo u posjet prodajnom kazalištu, zamislite se u obrnutoj slici od ove gore opisane sa svim najgorim mogućim negativnostima, i bit će dovoljno da shvatite da vam predstoji prvo drama, a onda vjerojatno i tragedija s elementima kozmičke katastrofe. To će biti dovoljno!

Treći čin: Završetak kupovine i odlazak iz prodajnog kazališta

Proizvod je u vašim sigurnim rukama ili duboko u vašoj torbi. Sada možete uživati malo i u drugim sadržajima kazalištima. Ne smeta vam što vam djeca stalno nešto galame i traže i oni su vješti mali glumci, a kako ne bi bili kad uče od najboljih u tom poslu, to jest od vas. Gledajući vaše uzbuđenje, radost i blistav osmijeh jer ste neku vrećicu stavili u torbu, i ona žele vrećicu možda više zbog vašeg osmijeha i radosti, jer im to nedostaje kod kuće, nego zbog nekog proizvoda kojega ćete im uzeti.

Ne smeta vam što je vaša najbolja prijateljica ili prijatelj s vama Štoviše, nastojite da to uzbuđenje pretočite u riječi, objasnite koliko su vam značili u ovom glumačkom poslu danas, njihova podrška, njihovo iskustvo u kupovini su vam bili od velike važnosti. Sada vas već pomalo uzbuđenje popušta i konačno počinjete primjećivati i druge glumce, veliki broj njih koji kao i vi s izgledom uzbuđenja i sjaja u očima grčevito drže vrećice u rukama i idu bilo na kavu bilo prema izlazu. Vi želite prije završnog čina malo odmoriti, popiti kavu, pročavrljati s drugim glumcima koji su s vama. Sjedate u bar opušteno, nezainteresirani ste zato hoće li i drugi glumci uspjeti postići ono što ste vi, doći do svoga žuđenog proizvoda danas. Vi ste svoju glumačku zadaću za danas obavili.

U trenutcima čak pomišljate da više ne treba glumiti, čin je odigran, scena je gotova, ali iz solidarnosti prema drugim glumcima još ćete malo igrati svoju ulogu. Konačno, vrijeme je za odlazak sa scene. Odlazite zadovoljni, pomalo emotivno iscrpljeni od uzbuđenja, gledate u izlazna vrata prodajnog kazališta i nije vas strah. Prodajno kazalište će i sutra biti otvoreno, a i idućih 365 dana koji su pred vama.

Četvrti čin: otvaranje kutije i tragični svršetak

Jedan od prijatelja, prijateljica, muž, supruga koji je išao s vama želi da još malo prođete gradom na večeru i druženje. Vi ne želite. Nestrpljivi ste. Želite otvoriti kutiju što prije i kažete njoj ili njemu kako vas boli glava, umorni ste, sutra morate na posao, i bez ikakve rasprave naređujete taksisti da vas vozi kući. Ako imate djecu, već ste malo nervozni što ćete morati sačekati malo duže dok djeca zaspu da ostanete sami sa svojom kutijom.

Nakon minuta ili sati, ovisno koliko vam je trebalo, konačno ste sami i kutija je pred vama! Više niste glumac, u pidžami ste, nemate šminke na sebi, nemate rekvizita, sad ste samo potrošač koji zaluđeno gleda u kutiju pred sobom. Sada uzbuđenje također doseže vrhunac veći i od same kupovine. Dodirujete kutiju polako uklanjate najlon, ljepljive, trake i otvarate! Pred vama je zaslužena nagrada! Gledate novi mobitel zaluđeno, tako je lijep, savršen, ne želite ga ni dodirnuti samo ga gledate i uživate. Nije važno što je prethodni model kojega već imate izašao samo prije pola godine. Gledate novi laptop, nove cipele, novu jaknu, novi parfem, novu igračku, novi tablet. Nije važno koji proizvod gledate, ali ne možete skinuti svoj pogled. Konačno, kao da dodirujete nešto sveto, vadite proizvod iz kutije i tada počinje tragični svršetak posjeta prodajnom kazalištu. Još uvijek ste uzbuđeni, ali uzbuđenje je sad prožeto razočaranjem što već ujutro neće biti uzbuđenja, mobitel će biti samo mobitel, cipele samo cipele, tablet samo tablet, a minus na kartici će vas dočekati na kraju mjeseca kao i prošlog mjeseca i tolikih mjeseci prije.

Umjesto zaključka

Ima i onih koji se neće složiti kako je posjeta prodajnom kazalištu osuđena na tragični završetak uvijek i svaki put, ali ono što je uvijek tragično za nas kao glumce je gubitak uzbuđenja kad proizvod izgubi svoju privlačnost kao i nastali osjećaj razočaranja zbog samog proizvoda kada nas prestane zanimati. Tada ni mi više ne želimo glumiti i prestajemo glumiti. Tada postajemo tek obični ljudi, radnici, potrošači, umorni od posla, minusa na karticama, ljuti na sebe što smo se dali zavesti, ljuti što imamo kuću punu stvari koje više nikada nećemo upotrijebiti.

Stalno pokušavanje da se uzbuđenje vrati kroz kupovinu čini se kao uzaludan posao, jer se ne kupuje više zbog samih proizvoda od kojih neke moramo kupovati jer su nam potrebni za praktični život, nego zbog uzbuđenja same kupovine koja se uvijek odvija otprilike u ova četiri čina i uvijek nakon što otvorimo kutiju uzbuđenje polako prestaje i nastavlja se naš trud da ga ponovno pronađemo u prodajnom kazalištu gdje smo mi glavni glumci i gdje je cijela scena postavljena samo za nas. U prodajnom kazalištu jedini koji trajno osjeća uzbuđenje i trlja ruke i ne treba glumiti je redatelj predstave, a mi iako glavni glumci, nažalost nismo redatelji, tako da često glumimo u predstavi koja je napisana i režirana za svakoga od nas pojedinačno.

U Sarajevu, 9. 6. 2017.

O. J.