Kulturno i mentalitetsko ozračje druge polovice XX. stoljeća uvelike je bilo obilježeno razočaranjem velikim učenjima i idejama prethodnog razdoblja moderne. Stoga ga se gotovo pa spontano nazvalo postmodernom (ukoliko se taj pojam više ticao umjetničkih kretanja) ili postmodernizmom (ukoliko se mislilo više mentalitetski i općenito). Za razliku od modernizma koji je slijedio ideju trajnog i beskonačnog napretka, uz napuštanje svega starog, postmodernizam će generalno biti obilježen fenomenologijom diskontinuiteta, pri čemu su se mislioci kretali čas naprijed čas natrag, i sve to uglavnom proizvoljno te po vlastitom nahođenju. Dakle, postmoderni čovjek se za razliku od modernog sada ponovno rado osvrtao na prošlost, ali selektivno i ironično. To će inicirati svojevrsnu kulturu citata koju i dan danas susrećemo kod primjeraka ljudske vrste rođenih otprilike prije 1980. To bi značilo da se velike mislioce iz prošlosti rado citiralo, ali i nerado ozbiljnije studiralo i proučavalo. Ovo je nadalje sasvim logično dovelo do onoga što će Jean Francois Lyotard nazvati „krajem metanaracije”, a što bi značilo da se velika učenja iz prošlosti više nisu mogla shvatiti na onaj način kako su izvorno bila zamišljena, nego samo onako kako su se na osnovu nekolicine citata i vlastitog iskustva činila čitatelju u aktualnom trenutku i vremenu.
Potonje nas neminovno vodi prema još jednoj važnoj datosti postmodernizma, a to je njegov prevladavajući narcizam, kojeg će Ernest Geller nešto slikovitije nazvati „histerijom subjektivnosti”. Premda se postmoderni čovjek i dalje osjećao veoma bliskim Descartesu i onom njegovom famoznom „mislim, dakle jesam”, od sada je ipak više važilo ono postmoderno: „Osjećam, vjerujem, dakle jesam”. Naime, iako mi i dalje kroz razgovor svojim sugovornicima rado i olako suprotstavljamo ono „ja mislim…”, istini ipak više odgovara da mi u takvim trenucima zapravo nešto vjerujemo i osjećamo, jer mišljenje je složena i mukotrpna disciplina, dok se u naznačenom slučaju puno prije radi o impulzivnom i fragmentiranom iznošenju vlastitih uvjerenja i osjećaja.
Premda bi se o samom postmodernizmu moglo još puno toga reći, ovdje ćemo spomenuti još barem jednu njegovu značajku, a to je tzv. „surogat kultura”. Surogat kultura po sebi predstavlja posljedicu industrijske hiperprodukcije koja se na koncu počela prelijevati i na sam čovjekov duh i mentalitet. Surogat kultura znači kako je u međuvremenu sve postalo lako i jeftino dobavljivo, ali samim tim i posve bezvrijedno i beznačajno. Stvari, pa čak i voljene osobe više nije imalo smisla popravljati, sada ih je bio običaj na brzaka i jeftino promijeniti. A to je na koncu za čovjeka značilo još više očajničke ironije i cinizma…
Post-postmodernizam…
Naznačeni subjektivizam i diskontinuitet postmodernizma na kraju je doveo do toga da danas niti ijedan intelektualni milje nije u stanju posve pouzdano utvrditi nalazimo li se mi svi još uvijek u tom razdoblju ili u nekom posve novom i drugačijem? Osim već spomenutog problema, naznačena spoznajna praznina je logična i zbog još jednog drugog razloga. Naime, dok stariji intelektualni i kulturalni trudbenici još uvijek najradije seciraju i prežvakavaju ono što najbolje znaju, dakle sam postmodernizam, s druge strane, mlađe generacije kao da ovo pitanju uopće ne zanima – žive li oni u postmodernizmu ili eventualno u nekakvom post-postmodernizmu? Istaknuta promjena fokusa i interesa za neke autore bio je već sasvim dovoljan znak da danas valja početi govoriti baš o tom nekom sasvim novom post-postmodernizmu. Premda su ovaj u zadnjih dvadesetak godina različiti autori pokušali različito razmotriti i posložiti, mi ćemo se ovdje nadalje pozabaviti razmišljanjem britanskog kulturnog kritičara Alana Kirbyja.
Pseudo- ali i digi-modernizam
Ono što nastupa iza postmoderne Kirby naziva „pseudomodernizmom”, ali na drugim mjestima i „digimodernizmom”. Krenut ćemo od potonjeg pojma. Prema Kirbyju, od kraja XX. st. naovamo dogodio se takav frapantan skok informatičke i komunikacijske tehnologije da je to neminovno promijenilo ne samo čovjekov način rada i života nego i njegov način razmišljanja, komuniciranja te kulturnog izražavanja i sudjelovanja. Iz središta zapleta novorazvijenih tehnologija prema Kirbyju se izdiže internet kao pseudo-moderni kulturni fenomen par excellence. „Njegov je središnji čin da pojedinac klikne mišem da bi se kretao stranicama na način koji se ne može duplicirati, izmišljajući put kroz kulturne proizvode koji nikada prije nije postojao i nikada više neće postojati.” S tim se želi reći da je svaki naš posjet internetu posve jedinstven i neponovljiv, međutim to je već samo po sebi i svojevrsni problem, a da je tako potvrđuje i novokovanička terminologija. Naime, po internetu se surfa a ne roni. Dakle, prosječni internetski korisnik se kroz more informacija kreće površno i manje-više stihijski. Osim toga, u potonjoj rečenici je usputno spomenut i dodatni problem: internet nema svoje čitatelje, gledatelje i slušatelje, nego korisnike, a ono što se koristi, to se obično brzo i iskoristi.
Kirby dalje kaže kako se u postmodernizmu još uvijek čitalo, gledalo, slušalo, kao i prije. U pseudomodernizmu se telefonira, klikće, pritiska, surfa, bira, pomiče, preuzima… To bi značilo kako se u pseudo- tj. digi-modernizmu definitivno promijenio odnos pisca i čitatelja/stvaratelja i gledatelja. Ova tendencija po Kirbyju doduše počinje već nešto ranije, prije početka masovne upotrebe interneta, i začetke joj valja tražiti u talk- i reality- TV emisijama. Gledatelj prestaje biti ono što je cijelo vrijeme radio u postmoderni – bio pasivni promatrač spektakla. Naprotiv, on sada postaje aktivnim sudionikom. Zove, pita, kritizira, hvali ili jednostavno bira tko će proći dalje. Danas, u eri interneta dodatno imamo forume, društvene mreže, grupe, lajkove, klikove, komentare, blogove, vlogove i sl. Tako se nerijetko dogodi da nečiji komentar na Twitteru po sebi postane i važnija vijest od one koja je izvorno bila komentirana. Dakle, razlika između pisca i čitatelja se definitivno zamaglila, ako ne već i posve izgubila. Ovo svakako s jedne strane zvuči kao divna prilika i mogućnost, ali je istovremeno i ogromni problem i izazov. Pitanje je zašto? Pa ako danas svatko ima pravo i mogućnost javno pisati i izražavati se, ostaje preteško pitanje što je u svemu tome relevantno i istinito? Sami obrazovni sistemi se tradicionalno i ne bave previše razvojem ovakvih kompetencija kod svojih učenika, jer za tim prije i nije bilo odviše potrebe. Pored one nepopularne ideološke cenzure, svi kulturni sadržaji su morali proći i onu pozitivnu cenzuru različitih uredničkih vijeća i recenzenata koji su se zauzeto brinuli da čitatelji, slušatelji i gledatelji budu sačuvani od šunda, bezvezarija i gluposti, a danas toga više nema, barem ne u internetskom prostoru. Stoga se čini poprilično uzaludnim stalno naglašavati ono kako je pouzdana informacija ona iza koje stoje tri relevantna izvora, kad se sam pojam relevantnosti u međuvremenu doslovno naglavačke izokrenuo. U tome smislu bi neki prosječni korisnik interneta danas mogao reći: „Da, provjerio sam i informacija se čini posve pouzdanom. Iza nje stoje dva blogera, jedan vloger na You Tubeu, pa čak dodatno i dva vrlo popularna „tviteraša” – ne shvaćajući nikako, i bez ikakve mogućnosti da se naknadno shvati, da to po sebi ne mogu biti relevantni izvori.
Dakle, prema Kirbyju danas u igri imamo mnoštvo kratkoročnih, neponovljivih sadržaja koji generiraju kulturu amnezije bez osjećaja za prošlo i buduće. Raspolažemo i cijelim morem nepouzdanih informacija u nepreglednom oceanu interneta, kojim se najčešće površno surfa, a ne roni. Imamo također i onaj korisnički, tj. potrošački pristup svemu tome koji nalaže kako će sve ono što se koristi, uskoro biti i iskorišteno. Stoga Kirby poentira kako je vremenu moderne doduše odgovarala neuroza; vremenu postmoderne – narcizam; dok pseudomodernom vremenu odgovaraju glupost, fanatizam i tjeskoba. Kirby na drugom mjestu pseudomodernizam opisuje sintagmom „suvremene tehnologije u potrazi za srednjovjekovnim divljaštvom”. Kao primjer za to spominje ISIL-ove „dekapitirajuće” video uratke koji se i na Zapadu vrlo rado gledaju kroz nekakvu mješavinu užasa i najnastranijeg mogućeg voajerizma. Odatle i Kirbyjeva kovanica „pseudomodernizam” (lažni modernizam). Premda uronjen cijelim svojim bićem u visoku tehnologiju poput nekog androida iz ZF filma, pseudo-moderni čovjek nikako nije završio sa starim navadama i ideološkim podjelama. Štoviše, čini se kako ove danas postaju izraženije i rigidnije nego ikad prije u novijoj povijesti.
Nikad veći generacijski jaz
Za kraj ćemo spomenuti još jednu Kirbyijevu opasku glede pseudomodernizma. Njega između ostalog karakterizira i nikad dublji generacijski jaz. Kao imaginarnu teoretsku granicu Kriby spominje 1980. god. I onda otprilike, svi oni koji su rođeni poslije ovog godišta gledaju na one od prije 1980. kao na uštogljene dosadne i nesretne elitiste. Obratno gledano, svi ovi rođeni prije 1980. gledaju na one mlađe kao na glupe, surove, bezumne i besmislene. Pokatkada se čini da se ove dvije grupacije više uopće ne mogu razumjeti, baš poput stranaca koji pokušavaju razgovarati na posve različitim i nepoznatim jezicima.
Na samom koncu ističemo kako sam Kirby kaže da ovoj novoj temi ne želi pristupati ni depresivno-zabrinuto, ali ni radosno trijumfalistički. On jednostavno smatra kako se danas svi moramo potruditi bolje upoznati i shvatiti vrijeme u kojem živimo…
U Sarajevu 20. XI. 2020.
M. B.
Izvori:
– Alan KIRBY, The Death of Postmodernism And Beyond (2006.), Philosophy Now, https://philosophynow.org/issues/58/The_Death_of_Postmodernism_And_Beyond (Stanje: 19. XI. 2020).
– Alen KIRBY, Digimodernism. New York: Continuum, 2009.
– Jean-François LYOTARD, The Postmodern Condition: A Report on Knowledge, University of Minnesota Press, 1984.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Andranik Hakobyan