Oznaka: rast

NEMINOVNA KRIZA RASTA I NAPRETKA

Popodnevna gužva u gradu. Auti natisnuti jedan na drugoga. Vozači nervozni. Trube. Poneki od njih čak viču i psuju kroz prozor. Prijete, vrijeđaju, omalovažavaju… Sve se ovo donekle i može razumjeti. Auti su pravljeni za znatno veće brzine od tih velegradskih popodnevnih. No ostaje ipak i ono drugo, da se ti isti spori auti još uvijek kreću osjetno brže od pješaka koji polagano šeću uporedo njih. Šetaju, dakle, i ne ljute se, ne trube, ne viču … ili se tek malo ljute jer oni vozači pored njih stvaraju toliku bespotrebnu buku i dim. I tako, na kraju se čini da postoji ta neka specifična brzina kretanja, u svakom slučaju veća od prosječne brzine pješaka, pri kojoj čovjek tek tada shvati koliko je zapravo spor.

Slično prethodnome, staro je već zapažanje da što ljudi više zarađuju to obično bivaju sve gramziviji i sebičniji. Dakle, postoji i ta neka specifična zarada, obično osjetno viša od one prosječne, pri kojoj tek tada shvatiš koliko si zapravo siromašan.

Ima još puno toga iz iste domene … Recimo znanje … Ono kad shvatiš koliko malo znaš, a zapravo znaš puno više nego li ranije…

Pa čak i ono buđenje čovjekovog duha … Kad se konačno probudiš, a zatim spoznaš koliko si bijedan i prljav, a zapravo si barem već mrvicu bolji negoli prije.

Svaki rast, dakle, i svaki napredak definitivno podrazumijevaju remećenje onog prirođenog čovjekovog mira i zadovoljstva. Tu se neminovno upada u krizu. Ime joj Groznica a prezime Nemir. Sestre joj Praznina i Iluzija Neimanja a najbolje drugarice Osuda i Kritika. Spomenuta gospođa Kriza je obično dugog vijeka, ali kao i svako drugo živo čeljade s vremenom ostari i onemoća, a kad konačno ode, čovjek je dosegao svoj konačni cilj koji zapravo vrlo sličan samom početku. Opet je zadovoljan sa onim što jest i što ima, s tim da ga više ništa u tome ne može poremetiti, ili barem ne na duži period. Jer u svojoj zreloj mudrosti sada zna da se ono teško breme života na kraju vrlo zgodno može prekovati u masivno sidro za idiličnu luku spasa i mira. Oprezno stoga treba sa onim učestalim izjavama tipa: „Ljudi se pokvarili”, jer možda to oni samo pomalo nespretno sazrijevaju…

U Sarajevu 10. XI. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Jozsef Bagota

RAST I NJEGOVA PRAVILA

Ako ozbiljno radiš na osobnom rastu, sasvim je normalno da će te drugi pokušati adekvatno „pođubriti“.

Što je cvijetu sve potrebno za rast? Reklo bi se iznenađujuće malo: šaka zemlje, nešto vode i dosta sunca. Da, to je sve što mu je potrebno. Ne treba ga uljepšavati, jer mu je ljepota upisana u genima. Ne treba ga ni namirisati, jer mirisat će uzorno – opet – sam po sebi.

Zanimljivo je da je ljepota cvijeća opjevana čak i u svetim knjigama. Tako Isus u Evanđelju (po Mateju) primijeti kako čak ni moćni kralj Salomon u svoj svojoj moći, ljepoti i sjaju opet nije bio ni blizu ljepote običnog poljskog ljiljana (usp. Mt 6,28-29).

No, nije tako s vještačkim cvijećem. Oko njega ima poprilično dosta posla, a opet na kraju, većina će se složiti da to nije to. Razlika se već očituje i na frazeološkoj primjeni spomenutih riječi. Svi znamo da nije isto kad ti kažu da si „cvijet“ ili da si samo nečija „ikebana“.

Ostvareni i neostvareni potencijal

Za neke se kaže da su dobro ostvarili svoje potencijale u životu, a za neke ne. A da bi se nečiji potencijali dobro ostvarili, isti ne smiju biti previše i predugo u sjeni tuđih potencijala.

  • ako te previše nosaju, noge se ne mogu dovoljno i pravilno razviti;
  • ako drugi umjesto tebe govore, nikada nećeš znati sam govoriti;
  • ako drugi umjesto tebe razmišljaju, nećeš znati sam razmišljati;
  • ako te uvijek drugi moraju braniti, nikad se nećeš sam naučiti braniti;
  • ukoliko sam ne naučiš prihvaćati odgovornost u životu, nikad nećeš moći biti samostalan i nezavisan;
  • ukoliko drugi uvijek umjesto tebe moraju obavljati neke neugodne zadatke i razgovore, mnoge lijepe šanse u životu će ti jednostavno promaknuti.

To je to o čemu ovdje zapravo i govorimo. Za pravilan rast neki elementi su neizostavno potrebni, ali nikad previše toga.

Patuljci nastupaju

„Kojeg se vola tuče? Pa onoga koji vuče“! Narodna mudrost je ovom kratkom i jasnom formulacijom odavno prokazala tu nelagodnu datost života, da se oni koji pokušavaju nešto više napraviti od svog života obično nalaze pod najvećom društvenom tlakom. Takve se najviše kritizira, proziva, provocira, ismijava ili opet jednostavno izbjegava, opstruira i ignorira. Ništa strašno… čak, reklo bi se, ovo je zapravo sretna okolnost ukoliko se shvati na pravilan način. Jer ako želiš rasti, normalno je da će te pokušati adekvatno „pođubrit“. Zato, ti rasti i dalje, a njima će kao na naplatu ostati teško pitanje zašto su na kraju u životu ostali tako mali i kržljavi?

 

U Sarajevu, 25. 6. 2017.

M. B.

Exit mobile version