Kategorija: Mario Bernadić

MISTERIJ ZVANI BLISKOST

Poznati kanadski slikar-pejsažist Ken Gillespie reče jednom zgodom kako mu se s obzirom na njegovu preokupaciju slikanja u prirodi nekako činilo logičnim da nabavi sebi psa, i na kraju je od toga ostao posve fasciniran činjenicom kako čovjek može izgraditi blizak odnos s nekim, čak i bez ijedne izgovorene riječi te bez ikakvog sudjelovanja intelekta. Dakle, čini se da je bliskost stvarnost koja ne ovisi nužno od riječi i intelekta. Međutim, iole ozbiljnija analiza pokazuje da bliskost po sebi često ne treba nit’ puno toga drugoga, a što nam se kao ljudima inače može činiti jako važnim.

U tom smislu, bliskost kao takva počesto ne zahtjeva niti svjestan izbor ovoga „biti blizak” s nekim. Meša Selimović reče kako se prijateljstvo ne bira, nego da ono biva, tko zna zbog čega, slično kao i ljubav. No stvar postaje još misterioznijom ako znamo da bliskost pokatkada ne ovisi čak ni o ovom predragocjenom prijateljstvu i ljubavi, jer vjerujem da manje-više svi imamo i poneko takvo iskustvo – ono, kad nas život čvrsto veže s nekim, a da pri tome ne osjećamo nit’ kakvo bajno prijateljstvo, a još manje idiličnu ljubav. Glede toga, jedna paradoksalna izreka čak govori kako se ne smijemo zaljubiti u osobu ako želimo s njom ostati bliski … jer nekako se čini da je ljubav na koncu podjednako toliko raskolnička snaga koliko i približujuća. U tome smislu, irski poet John O’Donohue je govorio o svojevrsnom napetom sestrinstvu udaljenosti i bliskosti, pri čemu udaljenost naznačuje čežnju (longing), a bliskost pripadnost (belonging). Dakle, nešto po sebi vrlo slično Peter Brook-ovom narativu o realnosti blizine, te o mitu daljine. Bez ovog drugog ne možemo biti oduševljeni, kao što bez onog prvog ne možemo biti pokrenuti. Stoga su obojica, neovisno jedan od drugog, bili suglasni da ovo dvoje nekako mora ostati u jednoj široj dinamičnoj cjelini i ravnoteži. Pokušati ih razdvojiti, značilo bi samom sebi nanijeti nesagledivu štetu.

U ekstremnim slučajevima se čini kako neki ljudi uopće nisu sposobni živjeti bliskost bez nasilja. U tom kontekstu, američka autorica Bell Hooks govori o nasilnoj intimnosti kao o jedinom mjestu gdje agonija uistinu biva ostvarena. Međutim, i onoj sasvim normalnoj, poglavito sretnoj bliskosti pripada ta jedna čudna dimenzija međusobnog nanošenja boli, te bezbolnog nadvladavanja iste. Jedna izreka kaže da se istinska bliskost događa tamo gdje se ljudi međusobno učestalo vrijeđaju, pri čemu nikad ne ostaju trajno uvrijeđeni, slično kao što druga izreka kaže da se prava bliskost događa tamo gdje ljudi jednostavno ne mogu jedni bez drugih, pa čak ako to sami više i ne žele. No, slično tako, za svaku bliskost je kudikamo bolje da što više bude začinjena osjećajima prijateljstva, povjerenja i ljubavi.

Za kraj, ako pokušamo odgovoriti na pitanje što ga zapravo dođe ta bliskost i kako se do nje uopće dolazi, morat ćemo pretpostaviti da je ovo veoma teško pitanje na koje možda i nikad nećemo saznati potpuni odgovor. Cormac McCarthy izvrsno primijeti kako on počesto pokušava staviti stvari u jednu širu perspektivu, ali ponekad im je jednostavno preblizu da bi to i učinio. Možda je upravo to i posljednji temelj naznačene tajnovitosti bliskosti. Za jasniju perspektivu je potreban pogled odozgor i iz daljine, a kad smo stvarima posve blizu, onda se moramo pomiriti s tim da nam ove nikad u potpunosti neće biti jasne.

U Sarajevu 9. V. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: lightfieldstudios ;

NAJGORA GODINA ZA „BITI ŽIV” U POVIJESTI – I PONEKA POUKA KOJA IZ TOGA PROIZLAZI

Prema harvardskom povjesničaru i stručnjaku za Srednji vijek Michaelu McCormicku, nesumnjivo najgora godina za „biti živ” u povijesti nije bila ni famozna 1349., kad je Crna Smrt zbrisala gotovo pola Europe, pa niti 1918., kad je Španjolska groznica pobila 50 do 100 milijuna ljudi diljem svijeta, i to dok su ovi još bili zbrajali žrtve od Prvog svjetskog rata. Dakle, pobjednik neslavnog takmičenja bi prema navedenom povjesničaru bila 536. posl. Kr. Tada se kroz period od 18 mjeseci nad cijelom Europom, Bliskim Istokom i dijelovima Azije bila spustila čudna i gusta magla koja se nije dizala ni danju ni noću. Usjevi su masovno propadali, nebrojeni ljudi crkavali od gladi, a vlastela malodušno negodovala zbog nesnosno kiselog vina. Tek će u novija vremena znanstvena istraživanja pokazati kako se tu radilo o posljedicama iznimno snažne vulkanske erupcije na Islandu, čiji će pepeo, eto, posve prekriti polovicu svijeta. Međutim, nevoljama tu još ni izbliza nije bio kraj. U narednim godinama je prvo izbila pandemija kuge, a zatim će islandski vulkani u kratkom periodu još dva puta rigati svoju vatru.

Zanimljivo je da ovakvi povijesni nalazi ljudima kasnijih vremena nikad nisu puno značili. Oni su mnogo radije, a tako je i dan danas, svoje vlastito vrijeme smatrali uvjerljivo najgorim vremenom, pa samim tim na neki način i onim posljednjim vremenom.

No morali bismo se pitati na temelju čega ljudi dolaze do takvih zaključaka premda povijesni podaci nedvojbeno pokazuju da nam je danas doslovce super s obzirom na to kako bi sve moglo biti? Dakle, koja je to referentna točka na temelju koje ljudi učestalo zaključuju da je situacija grozna, premda ista realno može biti kudikamo gora? Jedno je izvjesno: Za zlo ne možemo znati ako ne znamo za dobro, jer zlo u svojoj metafizičkoj srži i nije ništa drugo nego nedostatak dobra. Uzet ćemo za primjer da životinje u prirodi nikada ne pate od depresije, odnosno, znakove iste pokatkad tek počinju pokazivati u društvu ljudi. Same od sebe one ne znaju za bolje, pa tako onda ne znaju ni za ono gore. Dakle, vidimo, čovjek je biće koje usprkos svim svojim kontradikcijama trajno nosi to nekakvo gigantsko imaginarno dobro pred svojim očima. On nesvjesno zna da stvari mogu i trebaju biti puno, puno bolje, i ne miri se sa onim gorim od toga, premda to gore, vidimo, počesto i nije toliko po sebi stvarno loše, koliko bi teoretski, a i praktično, moglo biti.

Stoga se za kraj pitamo što je po svojoj naravi to neslućeno dobro koje nam vječito skriveno tinja pred očima? Vjernik će svakako reći da je to sam Bog, a humanist da je to nekakav zgusnuti apstraktni ideal koji nastaje zbrajanjem svih pojedinačnih raštrkanih pozitivnih datosti ljudskog života. Platon bi opet, još davno prije rekao da se ovdje radi o datosti iz svijeta ideja. U svakom slučaju, jedno je sigurno: Mi kao vrsta uvijek znamo za ono bolje, i upravo na temelju toga i zaključujemo često da su stvari u svakodnevnici iznimno loše. No izgledno bi nam bilo pametnije da to vječito, pred očima, tinjajuće dobro znamo iskoristiti na pozitivniji način. Valjda bi nam ono trebalo biti pozitivnim pokretačem i stalnim izvorom nade, a ne ovako počesto, kao i sad – konopcem za vratom.

U Sarajevu, 5. V. 2020.

M. B.

Izvor:

– Ann GIBBONS, „Why 536 was ‘the worst year to be alive’” (15. 11. 2020.), AAAS, Http: https://www.sciencemag.org/news/2018/11/why-536-was-worst-year-be-alive (Stanje: 5. V. 2020.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: dogstock

IMA LI ŽIVOT SMISLA?

Smisao je jedan od onih pojmova koji su po sebi istovremeno vrlo jasni, ali i poprilično nejasni. Recimo, ukoliko vam netko kaže da u nečemu ne vidi smisla, izgledno će vam biti poprilično jasno što on s tim pokušava reći. No, ukoliko vas netko zamoli da mu koncizno objasnite što je to smisao, vjerojatno će te se poprilično namučiti pokušavajući mu to objasniti. Jer smisao u svakom slučaju nije jedna od onih uobičajenih stvari i pojava koje je moguće definirati standardno uz pomoć roda i razlike, kao što je to recimo stolica – komad namještaja (rod) koji služi za sjedenje (razlika), ili drugi primjer – golub, jedinka iz porodice ptica (rod) i reda golupčarki, koju karakterizira široka rasprostranjenost, kratak vrat i zbijeno tijelo (razlika). Ovako nešto ne možemo izvesti s pojmom smisla, jer ne znamo pouzdano čemu on pripada, pa onda isto tako ne možemo jasno odrediti ni specifičnu razliku. Stoga ćemo se kod pokušaja definicije u ovom slučaju najvjerojatnije inferentno poslužiti nekim drugim pojmovima i sudovima, na način da je smisao u konačnici nešto što ima veze sa značenjem, vrijednosti, opravdanosti, svrhom, pa i sa isplativošću stvari. U filozofskom pogledu, smisao se najčešće dovodi u vezu s pojmom značenja, s tim da je značenje izrazito nadosjetilni pojam, te kao takav predstavlja čistu apstrakciju i logički konstrukt. S druge strane, smisao je nešto što se po sebi više tiče osjetilne spoznaje, te kao takvo osim apstraktnih spoznajnih kategorija, evocira kod čovjeka i snažne emocije. U tom kontekstu, ono što osjećamo smislenim, budit će u nama radost, nadu i optimizam. S druge strane, osjećaj besmisla, kao što znamo, potiče tugu, depresiju, razočaranost i fatalizam.

Glad za smislom

G. Jung je inače hipotetički govorio o postojanju petog, reflektivnog instinkta kod čovjeka, koji se manifestira kao potraga za smislom i značenjem. Prva četiri osnovna instinkta (nagona) je prije toga definirao Karl Pribram i tu spadaju borbenost, uzmicanje, prehrana i razmnožavanje. Dok je čovjek po sebi više zaokupljen sa ova prva četiri, nekako je jasno da ga se onaj peti i neće toliko ticati. Međutim, kada ono primarno konačno bude zadovoljeno, tada obično započinje i ona čovjekova bjesomučna potraga za smislom i značenjem, koja se nerijetko ispostavlja čovjekovom pustolovinom života. Pitamo se zašto je ta potraga počesto toliko izazovna i stresna? Pa s jedne strane, kao što rekosmo, glad za smislom je čovjeku nešto prirođeno, i kao takvog ga se tiče u njegovoj cjelovitosti. No, istovremeno, potraga za smislom se pokazuje kao nešto prevratničko u odnosu na samog čovjeka. Nešto što zahtjeva sasvim novu interpretaciju vlastite prošlosti i sadašnjosti, te nanovo izgrađeni osjećaj samoga sebe. Dakle, po Jungu smisao u svakom slučaju nije nešto što se jednostavno pronalazi ili ne pronalazi, nego nešto što po sebi prvo zahtjeva da pronađemo sami sebe, kako bi onda i ovo drugo, u tom slučaju, sasvim jednostavno pronašli. Stoga bi i na ono naslovno pitanje ovog teksta „Ima li život smisla?”, prvo trebali postaviti pitanje: „Ima li zapravo nas?” ili smo se u međuvremenu posve rastočili kroz nemirna vremena i pretjerane, što svoje – što tuđe, zahtjeve?

Mali i veliki smisao; vječnost i kontingencija

Spomenut ćemo ovdje ono jedno klasično Franklovo mjesto. Nakon što mu je na psihoterapiju došao suicidalni srednjovječni čovjek koji se želio ubiti jer u životu nije vidio nikakvog smisla, veliki psihijatar ga upita: „A kako to da se već niste ubili?” Depresivni čovjek mu je na to snuždeno odgovorio da ne može to tek tako učiniti jer ima ženu i dijete. Frankl će na to: „Pa eto vidite da vaš život ima smisla; to su vaša žena i dijete!” Jer po Franklu smisao ni ne mora biti ono nešto veliko i bajno. Naprotiv, smisao je sve ono što nas potiče da i dalje živimo i borimo se.

Reklo bi se da je ovo posve krucijalno mjesto. Dok depresivni čovjek traga za onim nekakvim velikim smislom, terapeuti, duhovnici, ali i dobri prijatelji će ga pokušati podsjetiti na onaj mali sveprisutni smisao, koji u konačnici i nije toliko mali. Kako smo ono već nedavno o tome pisali: Da vam jednog dana potres ili požar unište posao i kuću, budite sigurni kako bi ste se u tom slučaju sa sjetom prisjećali da vam je jučer sve bilo divno, lijepo i krasno. Međutim, čak bi i u tom katastrofičnom slučaju opet preostajao onaj poneki mali smisao: smisao sačuvanog života, smisao mogućnosti novog početka i sl.

Jednostavno, kontingentni svijet u kojem živimo izgledno ni ne podnosi više od tog sasvim malog smisla.

Na primjer, ponekad doživimo ono ponešto zbilja lijepo i očaravajuće, ali i u tom slučaju će naznačena kontingencija prolaznosti i promjenjivosti kvariti sveukupni dojam. Znate već ono, nalazite se na plaži, grije vas ljetno sunce, osluškujete umirujući šum mora, a nježni povjetarac vam mazi tijelo, kad odjednom čujete nečiju jadikovku iz blizine: „Joj, kad se sjetim da za deset dana treba opet na posao!” Ovo je još i simpatično; u svakom slučaju, što je materijalni ili ljudski dobitak pokatkad veći, to će i čovjekov strah od gubitka biti izraženiji. U tom smislu, također ne važi uzalud ono da su dosadne i prosječne ljubavne veze po sebi perspektivnije i dugotrajnije od onih velikih intenzivnih ljubavi. Jer što na ovom svijetu nekoga ili nešto više volimo, to ćemo se morati i više brinuti oko eventualnog gubitka.

Iz prethodnoga proizlazi kako je onaj veliki žuđeni smisao prije svega religiozni fenomen. Jer jednog takvog posve velikog smisla ni ne može biti izvan vječnosti, a hoćemo li istu na kraju dočekati, to je po sebi stvar osobne vjere. Dotad nam na ovom svijetu preostaju otprilike samo dvije stvari:

Prva je da se nastojimo zadovoljiti onim malim sveprisutnim smislom, za kojeg ustvrdismo da i nije toliko mali koliko nam se ponekad čini.

Druga mogućnost je da pokušamo više uživati u onim povremenim idiličnim trenucima, te da pri tome ne pokušavamo misliti na mogući gubitak, prolaznost ili opet na onaj ponedjeljak, posao i obveze. Koliko su lijepi trenuci zapravo izuzetni, to po sebi najbolje znaju umjetnički umovi. Jer oni su ih vični čak pretvarati u vječnost. Recimo, kad lijep prizor ovjekovječe slikom, ili trenutak inspiracije ovjekovječe pjesmom ili pričom. I tada trenutak prestaje biti trenutkom, te postaje na neki način skoro pa vječitim trenutkom. Tko zna, ne kaže se uzalud ono da prava ljubav računa ili sa vječnošću ili sa sadašnjošću i nikad s vremenitošću.

U Sarajevu, 3. V. 2020.

M. B.

Izvori:

– Smisao. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 3. 5. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=56794>.

– Mark WINBORN, Interpretation in Jungian Analysis. Art and Technique, Routledge, 2018.

– Viktor FRANKL, Nečujni vapaj za smislom, Naprijed, Zagreb, 1987.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: stillfx

HISTERIČNA SNAGA I SPAŠAVANJE BLIŽNJIH

Poznati urbani mit kaže kako je jednom neka žena pod naletom adrenalina kao od šale podigla kamion nakon što joj je dijete upalo ispod njega. Istraživši ovo malo bolje, pronađoh kako je navedeni mit doista istinit, s tim da je ipak malo preuveličan. Naime, dijete baš i nije bilo upalo pod kamion, nego pod obiteljski automobil, a šokirana majka je zatim kao od šale podigla stražnji kraj automobila i držala ga u tome položaju dovoljno dugo sve dok dijete nije bilo izvučeno. Kuriozitet cijelog slučaja postaje još i veći ako se zna da je svjedok ovog događaja bio poznati američki crtač stripova Jack Kirby, nakon čega mu je ova hrabra i odlučna žena poslužila kao inspiracija pri stvaranju njegovog poznatog lika super snažnog mutanta Hulka. Sve se ovo prema Kirbyevom svjedočenju dogodilo tamo nekad u SAD-u, u proljeće 1962. Međutim, navedeni slučaj nije jedini zabilježeni slučaj ove vrste. Recimo, samo u SAD-u u zadnjih četrdesetak godina je dokumentirano čak trinaest ovakvih slučajeva. Spomenut ćemo samo neke od njih:

  • 1982. u Lawrencevilleu (Georgia), izvjesni Tony Cavallo je popravljao svoju skoro dvije tone tešku Chevrolet Impalu. Auto je bilo podignuto na trupce, a on ispod nešto čačkao. Trupci su iz nekog razloga u jednom trenutku bili popustili, i Cavallo je ostao ležati prignječen pod autom. Prva je pritrčala njegova majka Angela, podigla je teški automobil i držala ga poprilično dugo, sve dok dvojica susjeda nisu stigli i izvukli ozlijeđenog Tonya ispod auta.
  • 2012. u Michiganu, petnaestogodišnji Austin Smith je slično tako podigao automobil kako bi spasio svoju prignječenu baku.
  • Godinu kasnije u saveznoj državi Oregon, zabilježeno je kako su dvije sestre tinejdžerice Hannah (16) i Haylee (14) čak uspjele podići traktor kako bi izvukle zaglavljenog oca.
  • Nešto ranije, 2006. u Ivujiviku, malom arktičkom mjestašcu na krajnjem sjeveru kanadskog Quebeca, izvjesna (i to sićušna) gospođa Lydia Angiyou učinila je zasigurno još veći podvig od svih prethodnih. Pohrvala se sa ogromnim polarnim medvjedom kako bi zaštitila svoga sina i njegovih dvojicu prijatelja koji su se u blizini igrali. I to je sve skupa činila dovoljno dugo, sve dok djeca konačno nisu uspjela dozvati susjeda koji je na kraju s četiri puščana hica uspio usmrtiti velikog bijelog nasrtljivca. Gospođa Angiyou je pri tome zadobila višestruke ozlijede, ali kako vidimo, nije se dala smesti.

Stručnjaci kažu da se zapravo u svim ovakvim slučajevima radi o manifestiranju tzv. histerične snage (hysterical strentgh). Naznačeni fenomen bi se najkraće mogao definirati kao izražavanje, takoreći, nadljudske snage od strane običnih ljudi u situacijama života ili smrti. Histerična snaga se najčešće objašnjava snažnom navalom adrenalina, premda cijeli fenomen još ni izbliza nije dovoljno istražen, a vrlo vjerojatno ni neće nikad. Problem leži u tome što bi se za jedno takvo ozbiljno kliničko ispitivanje morali stvoriti ekstremno stresni eksperimentalni uvjeti, a što bi po sebi izgledno bilo posve nehumano i neetično. Stoga se o svemu ovome još puno nagađa, a iz onoga što je do sada istraženo, poznato je da adrenalin zbilja može pospješiti neke naše tjelesne reakcije u ekstremno stresnim okolnostima, ali zato još uvijek nije jasno kako bi to adrenalin uopće mogao znatnije uvećati našu sveukupnu tjelesnu snagu.

U svakom slučaju, navedeni slučajevi „histerične snage” nas podsjećaju na to da se u svima nama skriva ogromna sila, ali također i ono drugo – da su naše međuljudske veze nerijetko puno dublje nego nam se to može učiniti u jednoj posve uobičajenoj sivoj i mlakoj svakodnevnici. Tko zna, kako smo već ranije pisali o tome, možda je ponajveći problem današnjice upravo taj što nam kronično nedostaju oni istinski egzistencijalni problemi i izazovi, jer čini se da još uvijek samo oni mogu vjerodostojno ispitati našu životnu snagu kao i odanost prema bližnjima.

U Sarajevu 28. IV. 2020.

M. B.

Izvori:

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Valentyn Volkov;

ZNAČENJE I INTERPRETACIJA SNOVA PO C. G. JUNGU

Uz svako naše spavanje obično ide i poneki san, s tim da se većine njih kasnije uopće ni ne sjećamo. Ipak, neki snovi nam se uspijevaju duboko urezati u svijest i sjećanje, bilo da su uznemirujući, bilo da su zagonetni, ili da su opet ‘nako nestvarno lijepi. Kasnije se često pitamo što to sve skupa ima značiti. Tako i dolazimo do onog općenitog ljudskog konsenzusa o tome kako snovi po sebi nose neke važne poruke za nas i naš život. No, kako čovjeku to po sebi često i nije lako proniknuti u zamršeni simbolični jezik snova, tako se od davnina u tom smislu tražila i stanovita izvanjska pomoć.

U starija vremena pouzdani i vjerodostojni tumači snova bili su izuzetno cijenjeni. Biblija u tom smislu donosi priču o patrijarhu Josipu koji se zahvaljujući spomenutoj sposobnosti kroz vrlo kratko vrijeme od prezrenog roba uspeo do pozicije glavnog faraonovog namjesnika u Egiptu (Post 37-50). Pored ovoga slučaja, Biblija i na brojnim drugim mjestima govori o tome kako se sam Bog često pravednicima objavljuje u snu. Zanimljivo, ovu tezu u novija vremena zastupali su čak i neki ugledni pripadnici znanstvene zajednice, recimo poput znamenitog austrijskog psihijatra Viktora Frankla. U svojem djelu „Bog kojeg nismo svjesni” Frankl zauzima stajalište da se Bog ne objavljuje čovjeku samo u snovima specifično religioznog sadržaja i karaktera, nego općenito i u skoro svakom drugom snu. Doduše, Frankl pri tome svakako donosi ponešto drugačiju viziju Boga od one tradicionalno-religiozne, no ishod je svejedno poprilično sličan, s obzirom da se u knjizi govori o nužnosti nadvladavanja reduktivnog i imanentnog pogleda na život, te o potrebi usmjeravanja svih naših životnih odluka prema posljednjem smislu.

Objektivnosti radi, svakako valja napomenuti da suvremena neuroznanost ne poznaje jedan ovakav objaviteljski potencijal snova. Ovdje se govori o tome da su naši snovi takvi kakvi jesu zbog debalansa moždanih aktivnosti tijekom spavanja. U tim trenucima, u mozgu većina toga još uvijek radi, ali ne i pripadajući centar za logiku. Stoga se u snovima često i događa da se tamo izmjenjuju različiti dojmljivi sadržaji, ali bez međusobne jasne i logične veze.

Usprkos tome, velikani psihoanalize su itekako cijenili poruku koju donose snovi, i to ne zbog logike (koje ovdje stvarno ni nema), nego zbog snage i pozicije simbola koji pri tome iskrsavaju. Tako su za Sigmunda Freuda snovi pouzdano bili „kraljevski put u nesvjesno”, no u ovom tekstu ćemo se prvenstveno pozabaviti s pozicijom i interpretacijom snova u analitičkoj psihologiji Carla G. Junga.

Teško štivo, ali ipak nismo bez šanse

Jung je inače govorio kako je on glede vlastitih snova skoro podjednako bespomoćan kao i svi ostali ljudi glede svojih, ali kako se u svezi ovoga ipak dosta toga može iščitati jednim zajedničkim pristupom. Dakle, to bi ujedno bio i prvi Jungov savjet u svezi tumačenja istih, da vlastite snove trebamo podijeliti s drugim ljudima, pa onda, ovaj zapazi ovo, onaj ono … i tako se cijela stvar na kraju nekako već i razjasni. Uglavnom, jedan ovakav zajednički pristup je nužan jer simboli koji iskrsavaju u snovima nikad nemaju samo individualno, nego i ono kolektivno univerzalno značenje.

Druga bitna karakteristika snova po Jungu tiče se njihovog kompenzacijskog karaktera, a koji po sebi opet nije ništa drugo nego izraz samoregulirajuće prirode naše psihe. Naime, Jung je doživljavao ljudsku psihu kao samoregulirajući, samim tim i „smišljen” sustav. Dakle, to je sustav koji sam sebe nekako pokušava dovesti u ravnotežu ukoliko je ista narušena. Prema ovome i neke bolesti, recimo poput depresije, nisu ništa drugo nego bolna samoregulirajuća opomena naše psihe da nešto na dubinskoj razini našeg bića itekako nije u redu. A slično na kraju vrijedi i za snove. Na primjer, ukoliko u svojim snovima često poduzimate neke vrlo riskantne aktivnosti, a inače ste miran i povučen tip, ovo bi po Jungu značilo da vas vaša psiha potiče da postanete hrabriji, te da se odvažite napustiti svoju uhodanu zonu komfora i sigurnosti. Slično tome, ali obratno, ako neki nemiran duh (a i tijelo), sanja o tome da plete nešto uz kamin, to bi značilo da ga njegova psiha upozorava da malo uspori i stane na loptu. U ovom kontekstu Jung kaže slijedeće:

„Snovi su nepristrani, spontani proizvodi nesvjesne psihe, izvan kontrole volje. Oni su čista priroda; oni nam pokazuju onu nama neprimijećenu, prirodnu istinu i stoga su nam prilagođeni, ako ništa drugo, da nam vrate stav koji se podudara s našom osnovnom ljudskom prirodom kad se naša svijest previše udaljila od svojih temelja i zapala u zastoj” (CW X., st. 317.).

Treća bitna karakteristika snova po Jungu bi se odnosila na komplementarnost njihovih subjektivnih i objektivnih značenja. O primjerima ćemo malo kasnije, a zasad ističemo da se ovdje radi o samoj srži Jungove antropologije. Kako smo o tome već ranije pisali, Jung je bio sklon promatrati čovjeka kao izrazito zatvoren psihološki sustav. Prema ovome, mi nikad ne volimo ili mrzimo nekoga izvan sebe, nego tek volimo ili mrzimo jedan specifični dio sebe koji uspijevamo projicirati na druga bića. Iz ovoga slijedi naznačena komplementarnost čovjekovog izvanjskoga i nutarnjega svijeta. Oni nisu identični, ali su slični. Stoga svaki naš san istovremeno može govoriti nešto i o onim našim izvanjskim (objektivnim) relacijama, ali također i o onim nutarnjim (subjektivnim) datostima naše psihe. Tako, recimo, kod onih posve bajkovitih čeznutljivih ljubavnih snova, osoba koju sanjamo istovremeno može predstavljati stvarnu osobu koja nam je u životu potrebna, ali također i onaj aspekt vlastite osobnosti koji više mora doći do izražaja u našem svjesnom ponašanju. Dakle, i ovdje se u konačnici opet radi o onoj izrazitoj kompenzacijskoj poruci koja u ovom slučaju glasi da postoje dva načina da se kao osobe kompletiramo onim nečim što nam kronično nedostaje: ili sebi da nađemo jednu takvu stvarnu osobu ili kod samih sebe da razvijemo jedan takav aspekt osobnosti koji je već prisutan tamo negdje duboko u nama, ali ne može se sam po sebi, tj. bez naše svjesne suradnje, probiti do površine svijesti. Stoga se kod svih ovih, emocijama nabijenih, snova treba fokusirati na ponašanje onoga što nas je u snu bilo privlačilo, bilo iritiralo ili plašilo u nekom drugom slučaju. Tu je obično riječ o prikrivenim vlastitim osobinama, pri čemu ono pozitivno treba osvijestiti kako bi više došlo do izražaja, a ono negativno se također treba osvijestiti, ali kako bi bilo stavljeno pod bolji integracijski nadzor i kontrolu.

Jedna sasvim „muževna” dama

Radi dodatnog primjera i jasnoće, ovdje donosimo i jedan konkretan slučaj iz Jungove prakse. Jedno vrijeme je radio s pacijenticom koja se činila izrazito inteligentnom, ali iz nekog razloga razgovor im je svejedno konstantno bio površan, i čuveni psihijatar nikako nije mogao prodrijeti u dubinu njezine psihe. I zatim je prvo on bio usnio san kako se vozi nekud autocestom. Pored ceste je bilo visoko brdo. Morao je dobro podići glavu da vidi vrh, a na vrhu je stajao dvorac, a na dvorcu njegova pacijentica. Reklo bi se ništa posebno, ali to ga je nešto bilo poprilično streslo u snu, tako da se probudio doslovno s vriskom u grlu. Skoro istovremeno mu je sinulo i značenje toga sna. To što ju je u snu vidio tako visoko, po njemu je značilo da je u stvarnosti na nju gledao poprilično nisko. Stoga je odlučio pokazati joj idući put puno više poštovanja i uvažavanja, i zbilja razgovor im je od tada postajao sve dublji i kvalitetniji. Zatim će i ona ispričati jedan svoj tada nedavni san. Nalazila se na obali duboke rijeke. Htjela je pošto-poto priječi na drugu stranu, ali mosta nije bilo. Zato je krenula dalje obalom, i nabasala je na jedno mjesto gdje se rijeka činila poprilično plitkom, te ju je odlučila tu prijeći. Ali dok je prelazila, iz vode se pojavio ogromni rak i ščepao je za stopalo, te se više nije mogla pomaknuti. Naravno, poslije toga se probudila silno uznemirena. Jung ju je prvo upitao za njezino mišljenje što bi to sve moglo značiti. Žena je rekla da onaj prelazak preko rijeke doživljava kao svoj trenutni životni izazov s psihoterapijom. Silno želi uspjeti, ali čini joj se da pri tome ni ne napreduje nešto posebno. Nešto je očito priječi, a onog raka je shvatila kao svoj veliki strah od karcinoma, jer nedavno joj je i jedna dobra prijateljica od toga bila skončala. Nadalje, smatrala je da karcinom za tu njezinu prijateljicu zapravo bio kazna, jer cijeli život je bila nemirnog i umjetničkog duha, a eto imala je sirotica i aferu s jednim umjetnikom nakon što joj je muž bio umro. Jung je bio prihvatio ovo njezino tumačenje sna kao objektivno tumačenje, ali zatim se bacio i na onaj subjektivni dio. Iz razgovora s njom je već do tad bio primijetio da pacijentica ima snažno izražen Animus (muški aspekt ženske osobnosti). A to se osobito dalo iščitati upravo iz opisa njezinih dotadašnjih prijateljstava sa ženama, koja su uvijek bila vrlo sentimentalna, i skoro graničila s lezbijstvom. No, istovremeno, pacijentica toga kao da uopće nije bila svjesna, nego je tome nasuprot sebe doživljavala kao izrazito krhku i ženstvenu osobu. Stoga ju je suočio i s jednim takvim dubinskim tumačenjem, pri čemu se ono uhvaćeno stopalo činilo snažnim nekontroliranim muškim aspektom njezine vlastite osobnosti, a što je ujedno bio i glavni uzrok njezinih nutarnjih konflikta na javi. Tako su se stvari pomalo počele odmotavati, a žena je polako dolazila sebi. Dalje je i sama bila primijetila kako ju je nesvjesni konflikt s tom vlastitom muškom stranom njene prirode često dovodio i u stvarni konflikt i nerazumijevanje s drugim muškarcima. U tome smislu je i samog Junga na početku terapije gledala sa izrazitim nepovjerenjem. Plašila ga se i doživljavala ga doslovno kao nekog zlog maga ili čarobnjaka. Dakle, kao što smo već gore bili rekli, naši izvanjski životni konflikti počesto nisu ništa drugo do li projekcijski izraz onih naših nutarnjih neosviještenih konflikta, pri čemu izvanjsko rješenje krize nužno pretpostavlja prvo ono nutarnje.

U svakom slučaju, naznačeni primjeri nam pomažu shvatiti kako i oni naši obični svakodnevni snovi sa sobom mogu nositi jedno zbilja duboko značenje i poruku za nas i naš život.

Naravno, sa ovim tekstom nismo ni izbliza iscrpili Jungovu interpretaciju snova, tako da će o svemu tome ponešto biti riječi i u narednim tekstovima.

U Sarajevu 26. IV. 2020.

M. B.

Izvori:

-Marcus WEST, Jung and Dreams, The Society of Analytical Psychology, Izvor: https://www.thesap.org.uk/resources/articles-on-jungian-psychology-2/carl-gustav-jung/dreams/ (Stanje: 25. IV. 2020.)

-Common Dream Archetypes, The Center of Applied Jungian Studies, Izvor: https://appliedjung.com/dream-archetypes/ (Stanje: 25. IV. 2020.)

-Michael MCGUINESS, Maggie HYDE, Jung za početnike, Jesenski i Turk, Zagreb, 2001.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: alphaspirit;

JEDNO ŽIVOTNO PROPUTOVANJE I DVA MOGUĆA USPUTNA ZASTRANJENJA

Pojmovi poput staze života, životnoga puta i proputovanja su učestali kako u onom svakodnevnom kolokvijalnom govoru tako i u onim složenijim umjetničkim i duhovnim nacrtima i konceptima. No, s obzirom na današnji sjedilački način života, i to u punom smislu – pred TV-om i kompjuterom sjedilačkim, mogli bismo se s pravom pitati koliko ono prvo zapravo više uopće ima smisla? Je li se nekadašnji vječiti selilac i lutalac definitivno skrasio i ukopao, ili možda još uvijek u njemu ima životnoga ritma, pokreta i poleta?

Nešto se ipak kreće…

Koliko god danas statično živjeli, sam život još uvijek isključivo opstoji kao dinamičan proces. Našim tijelima stalno kolaju životni sokovi, a u periodu od sedam do deset godina izmijenjamo gotovo sve tjelesne stanice. Pri tome, da i ne spominjemo sve one munjevite nervne procese, kao ni egzotični subatomski svijet od kojeg smo satkani, a unutar kojeg se elektroni frenetično kreću teško zamislivom brzinom svjetlosti. U svakom slučaju, dobro je pokušati osjetiti sav taj pokret u nama, i malo se uživjeti u njega, pa dopustiti onda i našem duhu da poteče razigrano poput čistog planinskog potoka…

„Život je putovanje, a ne destinacija”

Alber Einstein reče jednom da je život poput vožnje bicikla, te da ravnotežu možemo sačuvati samo ukoliko nastavimo okretati pedale. S ovom mišlju se susrećemo s prvim zastranjenjem koje se čovjeku događa kada se život ne shvati ispravno kao proputovanje. Kad se zastane, gubi se ravnoteža. Zato uvijek treba ići dalje. Naravno da će biti divno ako na tom putu budemo imali drage suputnike, ali čak ako ih i ne bude – treba krenuti dalje. No, zašto onda uopće ponekad zastanemo ako je toliko logično da se treba ići dalje? Pa bude tu svega… Čovjek ponekad pomisli da je već pronašao svoju krajnju destinaciju, a zapravo još toliko puno toga u životu ima za naučiti i upoznati … Kao što onaj drugi razočarano zastane, jer nije uspio upasti na neku željenu destinaciju, ne videći pri tome stotine onih drugih, još ljepših i boljih… Netko se opet usput zagleda u kakvu mračnu duboku provaliju, a ona se također zagleda u njega, pa onda ni makac … a samo se trebalo okrenuti i nastavati dalje. Za kraj ono Andrićevo: Ponekad nas uspiju zaraziti čekanjem, a to je valjda najčvršći i najžilaviji od svih okova i lanaca. Ali i u tom slučaju ponovno važi isto: „Ako se nađete i u sred pakla, nastavite ići“ (Chuchill).

„Život je putovanje, a ne utrka”

Kao što ponekada neopravdano zastanemo, tako se ponekad pomalo i previše zadamo. Premda može zvučati kao kontradikcija, dva naznačena zastranjenja često mogu egzistirati istovremeno i zajedno. Tako, u nekim aspektima života kao da se više uopće ne mičemo, dok se u onim drugim nemilice natječemo, umjesto da i dalje smireno putujemo. Utrka se po sebi može ticati nekih nezajažljivih zahtjeva i ambicija, ali isto tako i one najobičnije statične drskosti koja drugima ne želi dati za pravo kao ni ono „preda se”. Premda se čini kako sama priroda stvari nameće čovjeku taj sveprisutni natjecateljski duh, to nas ipak ne oslobađa onog jednog velikog pratećeg problema. Naime, svijet je lijep promatran isključivo očima djeteta, dok ga se gleda zaigrano, a ne analitički i osvajački (Hesse). Pri tome se čak čini da se kod jednog ovakvog negativnog pogleda na svijet zapravo uspostavlja obostrana negativna petlja između čovjeka i svijeta. Hegel u tom smislu primijeti: „Tko razborito gleda svijet, toga i svijet gleda razborito.” Ili u našem slučaju nešto preciznije: Tko se prema sveukupnoj stvarnosti drži agresivno, tome će i stvarnost uzvratiti agresivno. Uistinu, svaki teški pesimist bi prvo trebao provjeriti razinu svoga ega i ambicija.

Naznačenu promjenu perspektive punoljetnog čovječanstva, koje se usuđuje suditi i presuditi čak i samom Bogu, moguće je najizvrsnije opisao Friedrich Nietzsche u svojoj „Radosnoj znanosti”. Nakon što je ludi čovjek upao na gradski trg i svima nagovijestio smrt Božju, dedivinizirano čovječanstvo se vrlo brzo počinje susretati s posljedicama, i ovdje stvari zbilja postaju zanimljive. Nakon početnog razvedravanja i osjećaja olakšanja zbog „smrti Božje”, modernom čovjeku odjednom postaje sve mračnije. Ludi čovjek se nadalje stoga pita: „Što učinismo kad odriješismo zemlju od njena sunca? Kuda li se onda sada kreće? Kuda li idemo mi? Dalje, dalje od svih sunaca? Ne padamo li neprestance? I to natrag, naprijed i na svaku stranu? Ima li još kakvo gore i dolje? Ne lutamo li kao kroz netko neizmjerno ništavilo? Ne osjećamo li dah praznog prostora? Nije li postalo hladnije? Ne dolazi li neprestance samo noć, sve dublja noć?” Ne ulazeći ovdje dublje u Nietzscheovu radikalnu sumnju koja nemilosrdno propituje kako sam teizam tako i ateizam, ovdje ćemo se samo zadržati na zlovolji kao dijagnozi emancipiranog čovjeka – i to s tendencijom daljnjeg širenja. Tako u istom djelu Nietzsche nadalje piše: „Dovoljan je već jedan jedini čovjek nesklon radosti, pa da čitavom kućanstvu nametne trajnu mrzovolju i tmurno nebo; a jedino se nekim čudom dogodi da netko takav izostane! … Onaj tko je nezadovoljan sobom, neprestano je spreman svetiti se za to: mi ostali bit ćemo njegove žrtve, makar jedino tako što ćemo morati podnositi njegov ružan pogled. Jer prizor ružnog čini lošim i turobnim.”

Za kraj svakako ostaje pitanje kako se izvući iz ovog začaranog kruga usiljene emancipiranosti, pretjeranih ambicija i posvemašnje zlovolje? Jedno je izgledno sigurno: Radost i sreća su rezervirani za ljude čista i jednostavna srca, ali pri tome se ovim nanovo željenim epitetima ne smije pristupati kao još jednoj od naših ambicija i emancipacija. Zapravo, ovdje nije potrebno činiti ništa novo, nego tek prestati činiti ono staro. Lijek je jednostavni, stari … gledajte svijet onako kako biste željeli da on gleda vas. Doslovno, dati osmijeh za željeni osmijeh, poštovanje za poštovanje, divljenje za divljenje, zahvalnost za zahvalnost, šansu za šansu…

U Sarajevu, 22. IV. 2020.

M. B.

Izvor citata: https://hr.wikiquote.org/wiki/Glavna_stranica

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Iurii Kovalenko

MALE OPASNE IZJAVE O LJUBAVI, MIRU I PRIJATELJSTVU…

Neki ljudi kažu kako su za ljubav. Neki pri tome čak kažu da su za ljubav svim svojim srcem ili bićem. Ne zvuči loše, ali realno bi moglo zvučati i bolje ukoliko bi rekli da su za ljubav i povjerenje. Ili još bolje, za ljubav, poštovanje i povjerenje.

Zašto u nekim slučajevima može biti opasno ukoliko se potonje zanemari? Pa probajte zamisliti ljubav od koje su trajno i potpuno odstranjeni poštovanje i povjerenje, i bit će vam kudikamo jasnije. Mislim da sam već nekad ranije pod ovom rubrikom spominjao ispovijest onog jednog čovjeka koji je imao jako teško djetinjstvo. Otac mu je strašno, i to godinama zlostavljao majku, do te mjere da mu je na kraju sud trajno i potpuno zabranio prilazak istoj. Godine su zatim prolazile, i tamo nekad dvadesetak godina od toga, jednog dana umrije majka. Neki zajednički prijatelji javiše tužnu vijest i ocu, koji je već dvije decenije usamljeno živio na drugoj adresi. Kad je čuo, srušio se i više se nije ustajao. Još je desetak dana nakon toga apatično životario na postelji odbijajući bilo kakvu hranu ili utjehu, te ispusti dušu … A na kraju svi otprilike zaključiše kako je on nju stvarno volio, ali na nekakav vrlo čudan i poremećen način. Baš ono kako rekosmo, kad netko jako puno voli, ali neće ili ne zna istovremeno da vjeruje i poštuje.

Mir pod svaku cijenu?

Idemo dalje… Neki ljudi kažu da su za mir. Štoviše, da su za mir pod svaku cijenu. E što ga sad dođe to „pod svaku cijenu”? Da se čovjek uvijek nesebično treba truditi i žrtvovati za mir ili tek to da je bolji ikakav mir nego nikakav? Prvo je dobro, drugo i ne baš. Pravi mir osim ovoga „miran” treba biti i pravedan. Jedan mir, tako da kažemo, u kojem krivci nisu kažnjeni, a žrtve obeštećene, po sebi i nije znatno bolji od užasa rata.

Jednostrana i dvostrana prijateljstva

Mislim da svi imamo po barem onog jednog prijatelja koji strašno voli imati prijatelje, a pri tome ne biti to i sam drugima. Ili mu stalno nešto treba, ili se javlja samo kad mu nešto zatreba. Mogli bismo ovdje spomenuti i onu specifičnu skupinu prijatelja „na određeno vrijeme”. Zbilja znaju biti dobri i aktivni prijatelji, ali sve to samo dok su emotivno usamljeni. Čim se uspješno zaljube, više ih nećete vidjeti i tako sve dok su uspješno zaljubljeni, a što može značiti i trajno. U svakom slučaju, bilo bi dobro da je čovjek po sebi zainteresiran za ona dvostrana i trajna prijateljstva.

„…I đavli vjeruju, i dršću”

Vidimo, ovim mnogim nekakvim „ja ovo – ja ono” očitovanjima ljudi se počesto zapravo ništa posebno ne očituju, ili čak kao da nam s tim uspijevaju poručiti i nešto sasvim opasno. Tako, na primjer, često ide i s pitanjima vjere. Vjerujem li ili ne vjerujem u Boga – predstavlja jedno od najvažnijih ljudskih samoočitovanja na društvenoj razini, no i ovo kao sve prethodno može biti poprilično dubiozno ako se ne uzme s pravim smislom i razumijevanjem. Stoga postavljamo pitanje što danas znači kad netko kaže da vjeruje u Boga? Pa otprilike to da ta osoba priznaje egzistenciju (postojanje) vrhovnog božanskog bića. I što sad s tim? Pravo pitanje s kojim se još prije skoro dva milenija bio pozabavio i Isusov apostol Jakov. On o tome satirično reče: „Ti vjeruješ da je jedan Bog? Dobro činiš! I đavli vjeruju, i dršću” (Jak 2,19). Što će otprilike reći: I đavli znaju da ima Boga; čak, sigurniji su u to od nas, ali im to svejedno nije od posebne koristi, s obzirom da su trajno odlučili živjeti kao da ga nema. Stoga se kao jedino validno samoočitovanje po pitanju vjere čini ono: Kako živim i kako se ponašam s obzirom na to da priznajem ili ne priznajem Božju egzistenciju?

U svakom slučaju, o čemu god govorili, a osobito o onim važnim stvarima, uvijek će pored onoga „tko” i „što”, također biti važno i ono drugo „kako”, „zašto”, „koliko” i „pod koju cijenu”…

U Sarajevu, 14. IV. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: cluckva

VJERA, NADA, OPTIMIZAM I FENOMEN PESIMISTIČNIH VJERNIKA

Pojmovi nade i optimizma općenito se poimaju srodnima, i to do te mjere da ih neki autori uzimaju čak i sinonimno. To je donekle logično, jer kod oba pojma se radi o stanovitom pouzdanju u pozitivan ishod određene situacije. Ipak, neke studije pokazuju kako među naznačenim pojmovima usprkos njihovoj poslovičnoj sličnosti mogu postojati i velike razlike. Recimo, jedna novija studija (S. M. Bury, M. Wenzel, L. Woodyatt) o razini nade i optimizma kod nogometnih navijača je pokazala da su navijači lošijih momčadi u prvenstvu poslovično pesimisti u svezi rezultata naredne utakmice njihovog tima, ali da se usprkos tome nadaju u pozitivan ishod. To bi značilo otprilike da su oni, s jedne strane gledano, itekako realni. Svjesni su slabe kvalitete i loše forme svoga tima, baš kao što su svjesni i dobre kvalitete protivničkog tima. U međusobnim razgovorima pred utakmicu će vjerojatno isticati ono otužno: „Uh, razvalit će nas!” Ali usprkos tome i dalje će postojati nada, onaj nekakav osjećaj ili barem puka želja za pozitivnim rezultatom. S druge strane, prema istoj studiji, navijači onih velikih i moćnih klubova su istovremeno bili i optimisti i puni nade. Dakle, realno su znali da su bolji od protivnika, i samim tim smisleno su vjerovali u pozitivan ishod naredne utakmice.

Navedena studija nam pomaže da shvatimo jednu itekako važnu distinkciju između nade i optimizma: Optimizam se javlja tamo gdje je pozitivan ishod neke situacije ili zapleta podjednako moguć i vjerojatan, dok se nada javlja tamo gdje je pozitivan ishod moguć, ali ne toliko i vjerojatan.

Slično prethodnome, prema istraživanju Patricie Bruininks i Bertrama Mallea pojmovi nade i optimizma se dodatno razlikuju i po količini osobne kontrole u odnosu na očekivani ishod neke situacije. Prema ovome, optimizam se javlja tamo gdje ljudi mogu i znaju kako utjecati na situaciju, dok se nada prvenstveno odnosi na one scenarije gdje očekujemo nekakav pozitivan ishod, a da pri tome ni sami ne znamo što i kako.

Nada – „kruh bijednika” bez kojeg na koncu ipak ne mogu ni „odlikaši”

Zbog ove svojevrsne minimalističke tendencije po kojoj se nada u životu učestalo javlja kao „nada protiv svake nade” (usp. Rim 4,18), ni malo ne čudi zašto je onda ista došla „pod zub” brojnim velikim umovima kako u prošlosti tako i u sadašnjosti. Recimo, veliki Aristotel je govorio da je nada „kruh bijednika”. Francis Bacon ju je smatrao „dobrim doručkom, ali slabom večerom”, dok je u poruzi iste izgledno najdalje otišao Nietzsche, smatrajući nadu najvećim od svih zala koje samo produljuje čovjekovo mučenje.

Ipak, prema američkom psihologu Utpalu Dholakiu ovu ludo smionu i najčešće nerealnu nadu uopće ne smijemo olako uzimati, a još manje odbacivati. Naime, onaj realno utemeljeni i na kraju najčešće izgledni optimizam dobro funkcionira sve dokle funkcionira. Međutim, u životu svakog čovjeka postoje i one situacije i periodi kad nam karte jednostavno poispadaju iz ruku; kad više nemamo ni kontrole, ni utjecaja, niti bilo kakvog realnog razloga da budemo optimisti. Tada nam obično još jedino preostane ono „nadati se”. Reklo bi se, itekako dobra motivacijska snaga za jedan novi početak.

Minimalistička ili ipak teologalna nada?

Za kraj ćemo se vratiti još malo onoj „spornoj” minimalističkoj „nadi protiv svake nade”. Nadati se protiv svake nade, tj. protiv svake realne šanse za vjernika zapravo i nije posve bez šanse, jer on vjeruje u vrhovno svemoguće Božje biće. Svete knjige, kako Istoka tako i Zapada, pune su primjera kako Bog vješto okreće i najveće moguće ljudsko zlo na dobro. No upravo stoga na kraju poprilično čudi i onaj učestali svakodnevni pesimizam kod brojnih vjernika. Kako već rekosmo, oni se itekako nadaju, ali su na svakodnevnoj razini vrlo često pesimisti. Smatraju kako su se ljudi posve iskvarili, da je zlo zavladalo, te da nam još jedino predstoji temeljita Božja kazna! No, ukoliko za njih još uvijek postoji nada, zašto onda ista ne bi postojala i za sve one druge ljude? Ovo je vrlo zanimljiv moment gdje se čak i vrlo konzervativni katolički teolog poput J. Ratzingera/Benedikta XVI. u svojoj „Eshatologiji” okomljuje na naizgled pobožnu tradicionalnu kršćansku krilaticu „Spasi dušu svoju.” Prema papi Benediktu ovo nije ništa drugo nego izraz jedne sužene vjere koja još samo računa sa svojim vlastitim spasenjem, ali ne i sa spasenjem drugih ljudi i svijeta. O ovome bi se svakako dalo puno pričati i raspravljati, ali jedno je svakako izgledno. Druge ljude ne možemo spašavati ako ih ne volimo, a ne možemo ih ni voljeti ako ne uspijevamo pronaći da su vrijedni naše ljubavi. No, ukoliko je već svemogući Bog sve stvorio, tada bi ipak trebalo biti i nečega dobroga u svakom čovjeku, pa čak i u onome što se u međuvremenu posve iskvario. Dakle, itekako još ima nade, i to ne samo one slijepe i nerealne, nego i one realne mogućnosti da se postane svakodnevnim optimistom. Dakle, ovdje se radi o jednoj maloj, suptilnoj, ali posve važnoj razlici u svjetonazoru: Jesam li okružen nepomozivo lošim ljudima kojima više nema nikakve pomoći ili sam tek okružen ljudima koji posrću, vrludaju i traže se, ali su u biti još uvijek dovoljno dobri, da bi na koncu mogli ispasti čak i znatno boljima? Ono prvo je: „Samo nas još Bog spasiti može”; drugo je: „Bog nas već spašava”. Kako već rekosmo, veoma mala, ali prevažna razlika … ta „đavao je u detalju”, a isto se kaže i za Boga. U svakom slučaju, poprilično je uzaludno iščekivati buduće Božje pobjede i uspjehe, ako još nismo uspjeli pohvatati one dosadašnje… A možda smo s tim ujedno dotaknuli i moguće ponajveći problem današnjeg vjernika, a to bi bio duboki postmodernistički osjećaj vlastitog diskontinuiteta. Po ovome se on više nije u stanju osjetiti dijelom veće cjeline, tako da kažemo, dijelom jednog eonski dugog, uzlazećeg procesa. On ne vidi najbolje ono prije sebe, a još manje ono poslije sebe. Radije drži kako s njim i njegovom malom skupinom istomišljenika sve počinje i završava: dobro  i zlo, grijeh i poštenje, vjera i nevjera…

U Sarajevu, 11. IV. 2020.

M. B.

Izvori:

– Benedikt XVI./Joseph RATZINGER, Eshatologija. Smrt i vječni život, Verbum, Split, 2016.;

– Utpal DHOLAKIA, What’s the Difference Between Optimism and Hope?, Psychology Today (26.II.2017.), Izvor: https://www.psychologytoday.com/intl/blog/the-science-behind-behavior/201702/whats-the-difference-between-optimism-and-hope (Stanje: 11. IV. 2020.).

–  S. M. BURY, M. WENZEL, L. WOODYATT, Giving hope a sporting chance: Hope as distinct from optimism when events are possible but not probable, SpringerLink (9. V. 2016.), Izvor: https://link.springer.com/article/10.1007/s11031-016-9560-z (Stanje: 11. IV. 2020.).

– https://hr.wikiquote.org/wiki/Nada.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: yarruta

PSIHOLOGIJA „ZOMBI” FILMOVA

Kad je prognani sovjetski revolucionar Lav Trocki otišao gledati nijeme filmove u New York, opisao je svoj šok zbog toga što su živa bića pretvorili u tihe, bezbojne stvari. Tako bi se slobodno misaoni proces apstrakcije, koji nastoji istaći ono bitno kroz zanemarivanje svega nebitnog, mogao identificirati ujedno kao blagoslov i prokletstvo zapadne kulture – i to započevši tamo još nekad od samoga Sokrata. Naznačeni pristup je polučio sjajne rezultate kroz rađanje filozofije, znanosti, tehnologije i umjetnosti, ali je istovremeno osudio čovjeka da bude onaj koji vječito nije „sav svoj” i „sam kod sebe”. Od antičkog mudraca čija je autorefleksija u sebi prepoznavala „dušu zarobljenu tijelom” (Platon), s vremenom se izrodilo postmodernističko „tijelo zarobljeno dušom” (Foucault).

S naznačenim uvodnim napomenama upustit ćemo se ponešto u fenomenologiju i problematiku zombi filma, kao jednog od najvažnijih predstavnika horor žanra današnjice. Sve je započelo tamo nekad 1968. s „Noću živih mrtvaca”, redatelja Georga Romera. Premda snimljen skromnim budžetom, te začinjen lošom glumom neafirmirane glumačke ekipe, ovaj film će se vrlo brzo prometnuti u začetnika cijelog novog „zombi” žanra, te u istinski kulturološki fenomen, koji je manje-više podjednako oduševljavao publiku i kritiku. “Ovaj film je uspio uspješno pomiješati koncept zombija ljudoždera, izolacije i globalne panike koja se manifestira na klaustrofobičnoj i intimnoj razini…” (Brian McKay). Zapravo, ni sam Romero nije bio posve originalan. Kao uzor i inspiracija mu je služio knjiški predložak Richarda Mathesona „I Am Legend” iz 1954. Premda je Matheson u svom djelu govorio o najezdi vampira, a ne zombija, uspio je postaviti za žanr važan postmodernistički vidokrug obiteljskog doma kao svojevrsne vojne utvrde i luke spasa naspram prijeteće izvanjske zaraze. Romero će u tom smislu zatvoriti u jednu obiteljsku kuću sedmoro različitih ljudi koji nastoje preživjeti iznenadnu najezdu oživjelih mrtvaca. Za razliku od još uvijek agilnih Mathesonovih vampira, Romerovi zombiji su se činili nespretnima i tromima, bezosjećajnima u predatorstvu, s vlastitim sjećanjima u ruševinama, pokazujući tek povremeno crte istinske ljudske osobnosti. Poveznice sa stvarnim svijetom i životom su bile neosporne, već zbog toga što je i sam Romero svojevremeno izjavio kako smatra da smo svi mi zombiji, misleći pri tome osobito na dehumaniziranu radničku klasu („blue collar monsters”). Zapravo, Romero nije mislio da su današnji ljudi posve kao zombiji, nego se ovdje prije govorilo o nekakvom zombi aspektu današnjeg čovjeka, o svojevrsnoj „čudovišnosti unutar ideje”. S tim dolazimo do, za zombi filmove, važne teze o “zajedničkom iskustvu koje spaja žive i nežive u istom tijelu” (Dylan Trigg). Želi se reći da sukob bezumnih krvoločnih kanibala sa šačicom preživjelih razumnih ljudi ne predstavlja ništa drugo do li sliku nutarnje borbe suvremenog čovjeka. U tom smislu, Ana iz filma „El Desertio” je raspeta u svojem senzibilitetu prema dvojici muškaraca: pouzdanom, ali bezosjećajnom Jonathanu i intenzivnom Axelu, s kojima zajedno živi i bori se protiv okružujuće horde živih mrtvaca. Na kraju dragovoljno dopušta biti ugrižena od strane zombija, opredjeljujući se prema Phil Smithu za bezumnu slobodu hodajućeg mrtvog tijela naspram iscrpljujućeg života tijela zarobljenog dušom. Biti čovjekom nije lako, i stoga se on po Smithu stalno suočava s dvojbom rudimentarnog života na „površini nužnosti” te one „čežnje za smislenom društvenom jedinicom” bez koje istinsko čovještvo nije moguće. No što je u igri manje pravih ljudi, to će i onim rijetkim preživjelima biti još teže ostati čovjekom.

Sintagma živog mrtvaca je zapravo po sebi znatno starija od samog Romerovog djela. Prvi puta se mogla susresti kod „Frankensteina”. No, kod Romera se događa nešto što će Jack Halberstam identificirati kao „potencijalnu množinu post-frankensteinovog čudovišta”. Neprilagođeni izuzetak kao da se s vremenom prometnuo u zacrtano društveno pravilo.

Za kraj ćemo spomenuti još jednu „zombi” kulturološku datost. Po Steveu Jonesu zombi filmovi predstavljaju tek izokrenutu burlesku. Premda se pred muškarčevim osjetilima ugodno okruženje striptiz kluba kudikamo razlikuje od odvratne i uznemirujuće situacije zombi filmova, ovo oboje na koncu predstavlja precizan odraz društva u kome je ljudsko tijelo prometnuto u najobičniji „mesni produkt”. Odnosno, moglo bi se reći da burleska naspram zombi filma predstavlja tek ušminkano naličje jednog bezdušnog materijalističkog dehumanizirajućeg društva.

Umjesto zaključka: Tko zna, možda je zato i aktualni strah od korona zaraze toliki koliki jest. I možda je on tek nesvjesna konkretizacija puno dubljeg psihološkog straha od definitivnog gubitka ljudskosti u današnjem društvu i vremenu, kao što u ostalom i učestao strah od apokalipse izgledno nije ništa drugo nego strah od svoje vlastite apokalipse.

U Sarajevu 5. IV. 2020.

M. B.

Izvori:

–Phil SMITH, To Walk in the Zombie Body, Izvor: https://www.academia.edu/25106005/To_Walk_In_The_Zombie_Body (Stanje: 4. IV. 2020.).

–Phil SMITH, A taxonomy of ‘zombie space’ for walking in monstrous cities,Izvor: https://www.academia.edu/24297173/A_taxonomy_of_zombie_space_for_walking_in_monstrous_cities (Stanje: 5. IV. 2020.).

-Steve JONES, “XXXombies: Economies of Desire and Disgust”, Balaji, M. (Ed.) Thinking Dead:What the Zombie Apocalypse Means. New York: Lexington Books, 2013.

Izvor (foto): ©Sopchok Chumkasian|Dreamstime.com

SLOŽENE EMOCIJE

Sjećam se jednog razgovora iz djetinjstva. Ono tamo nekad rani pubertet. Prvi buntovi i frustracije. Prijatelj mi barem sat vremena priča o tome kako mu je otac užasan čovjek. Valjda radi prijateljskog suosjećanja, ja u jednom trenutku prihvaćam njegove objekcije i kažem mu: „Da, otac ti je stvarno teški kreten!” A on od toga trenutno ostade bez daha, streljao me ljutitim očima, dok je kroz širom razjapljena usta pokušavao uhvatiti zrak. Baš isto kao da sam ga udario šakom u stomak. Nije ništa rekao. Valjda je i sam znao da je on prvi bio pretjerao. Nervozno je promijenio temu i nismo to više nikad spominjali… Uglavnom, čini se da pubertetlije i dalje vole svoje roditelje. Zapravo puno više nego što ih usput ponekad i ne vole.

Slično prethodnome, pitamo se zašto ljudi pokatkad i još dugo nakon okončanja braka ili veze pokazuju znakove ljubomore u smjeru bivših partnera? Pa bit će da u trenutku prekida i nisu bili najbolje svjesni da im ti ljudi još uvijek itekako znače, baš kao što u samom početku odnosa nisu bili dovoljno svjesni onih negativnih osjećanja i konflikata na kojima je kudikamo trebalo poraditi. Premda nam se kroz život pretežito čini da ljude, prilike i situacije oko sebe jednostavno volimo ili ne volimo, prava istina je da su naše emocije manje-više uvijek složene. Odatle valjda ponekad i one neke iznenađujuće i nagle životne odluke. Ponekad se čudimo zašto je netko naprasno napustio naizgled izvrsnu priliku, te prihvatio onu naizgled lošu? No, kako rekosmo, mi zapravo nikad ništa ne doživljavamo kao potpuno dobro i potpuno zlo, jer ponekad i ono prvo zatupljuje i guši, dok ono drugo pruža nekakvu priliku za napredak i razvoj.

Na koncu, kako s drugim ljudima i prilikama tako i sa samima sobom. Često kažem onim posve deprimiranim i demotiviranim ljudima, da mogu biti posve sigurni da bi upravo sada bježali k’o ludi , usput frenetično vrišteći, da im netko stavi nož pod grlo. Vole oni sebe još itekako, baš kao i sam život, samo eto što su zbog nekih okolnosti u jednom trenutku svog života na to posve zaboravili. Uglavnom, biti svjestan svojih emocija u njihovom punom spektru čini se rješenjem za brojne probleme te lijekom za mnoge bolesti. Što god osjećali, uvijek ćemo uz to nesvjesno osjećati i ono nešto dijametralno različito od ovog prvog. Zvuči kao komplikacija. Možda i jest, ali to je počesto spasonosna komplikacija za nas, koja nam u životu pomaže da ljudima, situacijama, pa i samima sebi pristupamo realno i razborito.

U Sarajevu, 2. IV. 2020.

M. B.

Srodna tema: https://poptheo.org/kako-razlikovati-izmedu-nutarnjih-subjektivnih-i-objektivnih-izvanjskih-problema/

Izvor (foto): © Mariyamasich|Dreamstime.com;

Exit mobile version