teologija – Poptheo Web Portal

ŽRTVA, MUČENIK, SPASITELJ – OD SJAJNIH UZORA DO PSIHOPATOLOŠKOG TEATRA APSURDA

Sasvim je u redu povremeno se osjećati povrijeđenim i ranjenim, ali ne prečesto…

Sasvim je uredu povremeno se osjećati povrijeđenim i ranjenim. Psihologija nalaže da ovakva osjećanja koreliraju s čovjekovim samopoštovanjem i osjećajem vrijednosti. No, ako se netko stalno ili barem vrlo učestalo ovako osjeća, tada moguće ulazimo u zonu sindroma žrtve koji se pokatkada naziva i kompleksom- ili opet mentalitetom žrtve.

“Sve loše i samo loše mi se događa.”

“Ne mogu tu ništa učiniti, pa zašto onda pokušavati?”

“Nikoga nije briga za mene.”

Svaka nova poteškoća može ojačati te beskorisne ideje, sve dok se ove vremenom posve ne ustale u nutarnjem monologu „žrtve”, koja s tim gubi na mentalnoj elastičnosti, bivajući na taj način spriječenom na putu oporavka i ozdravljenja. To je moguće ujedno i najveći problem naznačenog sindroma, jer iz iskustva znamo da svako dobro životno nastojanje neminovno podrazumijeva višestruke pogreške i neuspjehe, a „žrtva” se sa svim tim jednostavno ne zna izboriti. Tamo gdje drugi ljudi nakon kraćeg žalovanja kažu: „Pokušat ću ponovno”, netko sa sindromom žrtve će po tko zna koji put zaključiti: „Još jedan dokaz da sam ja isključivo pretplaćen/a na loše stvari i neuspjehe”!

Uzroci

Sindrom žrtve može imati različite uzroke. Često je u pitanju posljedica stvarne viktimizacije. Dakle, ono po principu da je netko pretrpio nasilje ili nepravdu, pa zatim zbog toga još dodatno bio diskriminiran i omalovažavan od strane drugih ljudi i instanci.

Drugi važan uzrok bi bila pretrpljena izdaja, a što se moguće dogodilo već u djetinjstvu i to od strane vlastitog roditelja ili staratelja. I stoga je onda naprosto i logično da će ovakvi ljudi kasnije patiti od nedostatka samopouzdanja, kao i od velikog nepovjerenja prema drugim ljudima.

Kao treći uzrok se spominje i suovisnost – tenedencija da se vlastiti interesi žrtvuju zarad interesa svoga partnera ili drugih bližnjih, a zatim se s vremenom događa gomilanje frustracija i nezadovoljstva zbog neostvarenosti vlastitih interesa. Naime, čini se kako ljudi sa sindromom žrtve općenito nisu dovoljno svjesni svojih vlastitih interesa ili ako već jesu, onda ih jednostavno ne znaju na asertivan način izraziti.

Neki autori povezuju sindrom žrtve i sa narcisoidnim poremećajem ličnosti, no ovdje bi ipak trebalo pristupiti poprilično oprezno. Naime, nedvojbeno je da se i jedni i drugi u praksi često znaju slično ponašati, ali ipak s ponekom važnom razlikom, kao i s posve različitim uzrocima. Naime, osobe sa sindromom žrtve su poslovično jako razočarane, te stoga povremeno sklone i eruptivnim izljevima bijesa. Pri tome će druge ljude nezgrapno optužiti za sve i svašta, pripisati im moguće i sva zla ovog svijeta, no na kraju će ipak vrlo brzo na površinu ponovno izbiti njihovo poslovično nisko samopouzdanje. Na taj način se nerijetko događa da će „žrtva” tijekom jedne te iste rasprave prvo optužiti druge ljude, pa zatim na kraju ponovno samu sebe: „Ja sam kriv/a za sve … ni ne zaslužujem ništa bolje od ovoga”. S druge strane, od narcisa se teško može čuti bilo kakvo samooptuživanje. Oni su puno konzistentniji u postavci da su drugi ti koji su krivi, te da im ovi drugi stoga puno i duguju. Osim toga, za narcise se čini kako istinski uživaju dok optužuju druge, dok osobe sa sindromom žrtve vidno pate, pa čak i dok ovo – optužuju druge.

Sindrom žrtve u braku i vezi

Uopće ne čudi da su osobe sa sindromom žrtve s obzirom na svoje stanje po sebi sklone formiranju nekih iznimno toksičnih odnosa. Zbog svojeg poslovično niskog samopouzdanja i samopoštovanja, iznimno su privlačne nasilnicima. Drugi neidealni toskični partner „žrtve” zove se „spasitelj”.

„Spasitelji” su priča za sebe. Radi se o benevolentnim osobama koje su silno preokupirane idejom pomaganja drugim ljudima i to u tolikoj mjeri da će na kraju najmanje brinuti o samima sebi. Premda se na prvu često čine „Bogom danima”, osobe sa sindromom spasitelja su poprilično daleko od onih nekih zacrtanih optimuma zdravog ljudskog ponašanja. Problem leži u tome što su „spasitelji” po sebi sljubljeni sa idejom dobrote te dubinski vjeruju da su oni neuporedivo bolji od svih drugih ljudi. Drugi su zapravo unutar jednog ovakvog izvitoperenog svjetonazora ili posve zli ili jednostavno nesposobni za činjenja dobra, dok ovo dobro na koncu ostaje posve rezervirano za njih – „spasitelje”. Spasitelje stoga ne pokreće ljubav, nego vlastita oholost, a njihov posvemašnji optimizam je na koncu iznimno nestabilan i površan, i to s obzirom na to da se bazira na zapravo iznimno pesimističnom uvjerenju o svijetu punom zlikovaca i defetista s tek pokojim istinski dobrim i pametnim čovjekom.

Stoga se ovdje pitamo što će se dogoditi kad se konačno sretnu „žrtva” i „spasitelj”? Pa izgledno će se dogoditi poprište svih besmislenih i beskonačnih rasprava. „Žrtva” će stalno očekivati da joj „spasitelj” pomogne i to samo kako bi mogla osporiti sve njegove pokušaje spašavanja. Premda ovo zvuči krajnje bezobzirno, važno je napomenuti da žrtve ovo ne rade namjerno. S jedne strane one itekako žele da se izvuku iz svoga bijednog stanja, kao što – s druge strane – ne vjeruju da je to moguće, jer jelda, one su kao pretplaćene za sve ono što je zlo i loše. Ipak, spasitelji će svojim velikom entuzijazmom povremeno uspjeti „žrtvu” oboružati samopouzdanjem, ali samo nakratko. Jer upravo, kako će se ovo samopouzdanje graditi „tamo” na „sjajnoj” osobnosti spasitelja, a ne „vamo” u samoj žrtvi, ova će dugoročno gledano od ovakve povezanosti puno više izgubiti nego dobiti.

Kako pomoći?

Za ovo je kudikamo potrebno puno više od dobrog htijenja i zdravog razuma. Ako ne mislite biti beskrajno strpljivima i bezočno upornima, najbolje će biti da odmah pobjegnete glavom bez obzira od „žrtve”. U protivnom će i vaše zdravlje prije ili kasnije biti dovedeno u pitanje.

Osim ovoga prvoga i najvažnijega ne preostaje još mnogo:

1) „Žrtvu” se ni na koji način ne smije žigosati jer od toga će joj biti samo još gore.

2) Umjesto toga, mudrije joj je pristupati na temelju empatije, pokušavajući na taj način dosegnuti njezino nutarnje stanje i (ne)raspoloženje.

3) Od te točke nadalje, dajući „žrtvi” za pravo kako ona apsolutno ništa ne može učiniti, treba je pitati što bi učinila u slučaju da nešto ipak mora učiniti? Naime, ovdje se ne smije zaboraviti kako osobe sa sindromom žrtve jako malo vjeruju drugim ljudima, pa čak i onima koje vole. Stoga ih se nikako ne može filovati gotovim rješenjima, pa čak ni onim dokazanima. Ovo ne znači da se neki od tako primljenih prijedloga „žrtvama” ipak neće svidjeti. No, čak ako se i svidi, tada ostaje druga prepreka u vidu niskog samopouzdanja „žrtve”. Namjesto toga, „žrtvama” se mora pomoći da nekako iznalaze rješenja unutar samih sebe. Premda šansa za ovo nije prevelika, to je ipak jedina moguća šansa.

4) S tim u vezi, žrtve će također učestalo trebati podsjećati na njihova dobra ostvarenja i uspjehe, razbijajući tako malo pomalo njihov skučen i mračan svjetonazor.

Sindrom mučenika

Za kraj ponešto i o sindromu mučenika, koji bi se s pravom mogao nazvati sindromom žrtve „na steroidima”. Da bi shvatili što nije u redu sa osobama koje pate od sindroma mučenika, prvo bi trebalo malo sagledati nutarnje motive onog jednog istinskog, po sebi uzornog mučeništva.

Istinski mučenici su, ukratko rečeno, ljudi koji iznad svega vole i cijene život, i baš zato što su odani konceptu jednog istinskog života koji po sebi podrazumijeva pravo na istinu, samoopredjeljenje, jednakost, ljubav i slobodu, tako su se onda spremni odreći svih onih životnih patvorina koje ovo ne priznaju. S druge strane, osobe sa sindromom mučenika svemu ovome pristupaju otprilike obrnutim redom. One mrze sam život, i stoga im se na neki način žuri umrijeti. A ako za to već ne bude prave prilike, oni će se svojski potruditi da je sami stvore. Jednostavno, za njih je mučeništvo smisao života, kao što im je i ljubav samo suptilni oblik mazohizma. A ako se u sve ovo umiješaju, kao što se uostalom često i umiješaju, fanatične tendencije, ovakvim ljudima je onda skoro u potpunosti nemoguće pomoći.

U svakom slučaju, ako već govorimo i o onim nekim istinskim vidovima požrtvovnosti i mučeništva, time neminovno pridodajemo ponešto jasnoće i u onaj čudnovati svijet psihopatološke mimikrije istih. Naime, požrtvovnost i spremnost na mučeništvo su neminovni izvori ljudske slave i moći. Povijest je na strani ovakvih, svijet je na strani takvih, pa i sam Bog, teološki gledano, je na strani nevinih žrtvi i hrabrih mučenika. Stoga i ne čudi to što se neki ljudi naprosto „na silu” i „preko reda” pokušavaju progurati u to odabrano društvo. Jer pozicija žrtve, premda po sebi krajnje neugodna, često je i pozicija posvemašnje moći nad onima koji nisu žrtve.

U Sarajevu 18. II. 2021.

M. B.

Izvori:

– Crystal RAYPOLE, How to Identify and Deal with a Victim Mentality (11. XII. 2019.), healthline, https://www.healthline.com/health/victim-mentality#takeaway (Stanje: 18. II. 2021.).

– Breaking Down the Martyr Complex (13. XI. 2019.), healthline, https://www.healthline.com/health/martyr-complex (Stanje: 18. II. 2021.).

– Robert LONGLEY, Understanding the Victim Complex (Last Updated November 10, 2019), ThoughtCo., https://www.thoughtco.com/victim-complex-4160276 (Stanje: 18. II. 2021.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: yarlander

VJERA, NADA, OPTIMIZAM I FENOMEN PESIMISTIČNIH VJERNIKA

Pojmovi nade i optimizma općenito se poimaju srodnima, i to do te mjere da ih neki autori uzimaju čak i sinonimno. To je donekle logično, jer kod oba pojma se radi o stanovitom pouzdanju u pozitivan ishod određene situacije. Ipak, neke studije pokazuju kako među naznačenim pojmovima usprkos njihovoj poslovičnoj sličnosti mogu postojati i velike razlike. Recimo, jedna novija studija (S. M. Bury, M. Wenzel, L. Woodyatt) o razini nade i optimizma kod nogometnih navijača je pokazala da su navijači lošijih momčadi u prvenstvu poslovično pesimisti u svezi rezultata naredne utakmice njihovog tima, ali da se usprkos tome nadaju u pozitivan ishod. To bi značilo otprilike da su oni, s jedne strane gledano, itekako realni. Svjesni su slabe kvalitete i loše forme svoga tima, baš kao što su svjesni i dobre kvalitete protivničkog tima. U međusobnim razgovorima pred utakmicu će vjerojatno isticati ono otužno: „Uh, razvalit će nas!” Ali usprkos tome i dalje će postojati nada, onaj nekakav osjećaj ili barem puka želja za pozitivnim rezultatom. S druge strane, prema istoj studiji, navijači onih velikih i moćnih klubova su istovremeno bili i optimisti i puni nade. Dakle, realno su znali da su bolji od protivnika, i samim tim smisleno su vjerovali u pozitivan ishod naredne utakmice.

Navedena studija nam pomaže da shvatimo jednu itekako važnu distinkciju između nade i optimizma: Optimizam se javlja tamo gdje je pozitivan ishod neke situacije ili zapleta podjednako moguć i vjerojatan, dok se nada javlja tamo gdje je pozitivan ishod moguć, ali ne toliko i vjerojatan.

Slično prethodnome, prema istraživanju Patricie Bruininks i Bertrama Mallea pojmovi nade i optimizma se dodatno razlikuju i po količini osobne kontrole u odnosu na očekivani ishod neke situacije. Prema ovome, optimizam se javlja tamo gdje ljudi mogu i znaju kako utjecati na situaciju, dok se nada prvenstveno odnosi na one scenarije gdje očekujemo nekakav pozitivan ishod, a da pri tome ni sami ne znamo što i kako.

Nada – „kruh bijednika” bez kojeg na koncu ipak ne mogu ni „odlikaši”

Zbog ove svojevrsne minimalističke tendencije po kojoj se nada u životu učestalo javlja kao „nada protiv svake nade” (usp. Rim 4,18), ni malo ne čudi zašto je onda ista došla „pod zub” brojnim velikim umovima kako u prošlosti tako i u sadašnjosti. Recimo, veliki Aristotel je govorio da je nada „kruh bijednika”. Francis Bacon ju je smatrao „dobrim doručkom, ali slabom večerom”, dok je u poruzi iste izgledno najdalje otišao Nietzsche, smatrajući nadu najvećim od svih zala koje samo produljuje čovjekovo mučenje.

Ipak, prema američkom psihologu Utpalu Dholakiu ovu ludo smionu i najčešće nerealnu nadu uopće ne smijemo olako uzimati, a još manje odbacivati. Naime, onaj realno utemeljeni i na kraju najčešće izgledni optimizam dobro funkcionira sve dokle funkcionira. Međutim, u životu svakog čovjeka postoje i one situacije i periodi kad nam karte jednostavno poispadaju iz ruku; kad više nemamo ni kontrole, ni utjecaja, niti bilo kakvog realnog razloga da budemo optimisti. Tada nam obično još jedino preostane ono „nadati se”. Reklo bi se, itekako dobra motivacijska snaga za jedan novi početak.

Minimalistička ili ipak teologalna nada?

Za kraj ćemo se vratiti još malo onoj „spornoj” minimalističkoj „nadi protiv svake nade”. Nadati se protiv svake nade, tj. protiv svake realne šanse za vjernika zapravo i nije posve bez šanse, jer on vjeruje u vrhovno svemoguće Božje biće. Svete knjige, kako Istoka tako i Zapada, pune su primjera kako Bog vješto okreće i najveće moguće ljudsko zlo na dobro. No upravo stoga na kraju poprilično čudi i onaj učestali svakodnevni pesimizam kod brojnih vjernika. Kako već rekosmo, oni se itekako nadaju, ali su na svakodnevnoj razini vrlo često pesimisti. Smatraju kako su se ljudi posve iskvarili, da je zlo zavladalo, te da nam još jedino predstoji temeljita Božja kazna! No, ukoliko za njih još uvijek postoji nada, zašto onda ista ne bi postojala i za sve one druge ljude? Ovo je vrlo zanimljiv moment gdje se čak i vrlo konzervativni katolički teolog poput J. Ratzingera/Benedikta XVI. u svojoj „Eshatologiji” okomljuje na naizgled pobožnu tradicionalnu kršćansku krilaticu „Spasi dušu svoju.” Prema papi Benediktu ovo nije ništa drugo nego izraz jedne sužene vjere koja još samo računa sa svojim vlastitim spasenjem, ali ne i sa spasenjem drugih ljudi i svijeta. O ovome bi se svakako dalo puno pričati i raspravljati, ali jedno je svakako izgledno. Druge ljude ne možemo spašavati ako ih ne volimo, a ne možemo ih ni voljeti ako ne uspijevamo pronaći da su vrijedni naše ljubavi. No, ukoliko je već svemogući Bog sve stvorio, tada bi ipak trebalo biti i nečega dobroga u svakom čovjeku, pa čak i u onome što se u međuvremenu posve iskvario. Dakle, itekako još ima nade, i to ne samo one slijepe i nerealne, nego i one realne mogućnosti da se postane svakodnevnim optimistom. Dakle, ovdje se radi o jednoj maloj, suptilnoj, ali posve važnoj razlici u svjetonazoru: Jesam li okružen nepomozivo lošim ljudima kojima više nema nikakve pomoći ili sam tek okružen ljudima koji posrću, vrludaju i traže se, ali su u biti još uvijek dovoljno dobri, da bi na koncu mogli ispasti čak i znatno boljima? Ono prvo je: „Samo nas još Bog spasiti može”; drugo je: „Bog nas već spašava”. Kako već rekosmo, veoma mala, ali prevažna razlika … ta „đavao je u detalju”, a isto se kaže i za Boga. U svakom slučaju, poprilično je uzaludno iščekivati buduće Božje pobjede i uspjehe, ako još nismo uspjeli pohvatati one dosadašnje… A možda smo s tim ujedno dotaknuli i moguće ponajveći problem današnjeg vjernika, a to bi bio duboki postmodernistički osjećaj vlastitog diskontinuiteta. Po ovome se on više nije u stanju osjetiti dijelom veće cjeline, tako da kažemo, dijelom jednog eonski dugog, uzlazećeg procesa. On ne vidi najbolje ono prije sebe, a još manje ono poslije sebe. Radije drži kako s njim i njegovom malom skupinom istomišljenika sve počinje i završava: dobro i zlo, grijeh i poštenje, vjera i nevjera…

U Sarajevu, 11. IV. 2020.

M. B.

Izvori:

– Benedikt XVI./Joseph RATZINGER, Eshatologija. Smrt i vječni život, Verbum, Split, 2016.;

– Utpal DHOLAKIA, What’s the Difference Between Optimism and Hope?, Psychology Today (26.II.2017.), Izvor: https://www.psychologytoday.com/intl/blog/the-science-behind-behavior/201702/whats-the-difference-between-optimism-and-hope (Stanje: 11. IV. 2020.).

– S. M. BURY, M. WENZEL, L. WOODYATT, Giving hope a sporting chance: Hope as distinct from optimism when events are possible but not probable, SpringerLink (9. V. 2016.), Izvor: https://link.springer.com/article/10.1007/s11031-016-9560-z (Stanje: 11. IV. 2020.).

– https://hr.wikiquote.org/wiki/Nada.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: yarruta

O BOŽANSKOM IZVORIŠTU LJUDSKE DUŠE

Promatrajući tijekom boravka na Galapagosu jednu vrstu ose potajnice (najeznice) kako polaže jajašca u živog domaćina (gusjenicu), iz kojih će se zatim izleći larve koje će se ‘nako bez žurbe hraniti tim živim domaćinom, Charles Darwin kasnije u jednom pismu svome prijatelju o tome zapisa: „To dobri Bog nije mogao stvoriti“!
U isto vrijeme otprilike će (prva polovica 19. st.), i mladi, genijalni, ali barem podjednako toliko i zlosretni Georg Büchner reći da su zlo i patnja zaglavni kamen ateizma u ovom svijetu. Odnosno, ponajveći problem koncepta „dobrog Boga“ bi svakako bilo zlo stvorenje.
Međutim, što ako je zlo ljudsko stvorenje po sebi upravo dokaz jednog dobrog i svemoćnog Boga? Zvuči kontradiktorno, ali pogledajmo malo bolje…
Pohlepa – „Zla kći iz dobre kuće!“
Lav je opasna zvjerka, ali nikad niti jedan lav nije pokušao biti kralj svih lavova. Detaljnije, svaki lav želi biti alfa-mužjak, ali alfa-mužjak svoga čopora, a ne alfa-mužjak svih lavova i lavica na svijetu. Situacija je slična i sa ostalim višim sisavcima. Niti jedan od njih nikad nije pokušao biti kralj cijele svoje vrste ili barem jednog njezinog većeg dijela. Odakle onda ovakve napasti čovjeku? Zašto on učestalo misli da ima pravo na sve? Kako već kod koga: netko bi sve pare ovog svijeta, netko bi svu vlast i moć ovog svijeta, netko bi sve znanje, netko užitak itd. Kako već rekosmo, to ne možemo baštiniti po svojoj tjelesnoj infrastrukturi, jer u vidljivoj prirodi toga jednostavno nema. Dakle, stvar je povezana s duševnom superstrukturom. Tko zna, možda je odgovor u tome da je naša duša proizašla iz singularne situacije u kojoj je sve bilo u svemu i ništa nije moglo biti po sebi otuđeno ni tuđe. Dakle, slično kao i ljubomora – „pohlepa je zla kći iz dobre kuće“!
„Pravo na ono najbolje“
Neki ljudi ne bi toliko ono SVE, ali bi zato ono najbolje. Jedno ali vrijedno! Tako razmišljaju premda oni sami možda i nisu najbolji. Kako, zašto, odakle im to? Pa moguće, opet slično: duša je izvorno proizišla iz onog NAJBOLJEG, i stoga ne čudi da se toga stalno nesvjesno prisjeća, te da pravo na ono najbolje osjeća svojim prirodnim i prirođenim pravom.
Nemirenje sa starenjem i smrću
I psi s vremenom posjede, ali nikad nećete vidjeti psa da se recimo negdje uvalja u katran kako bi izgledao mlađe. Oni s tim nemaju problema, kao ni sa umiranjem. Istini za volju, mnogi viši sisavci pokazuju znakove duboke tuge zbog gubitka druga ili srodnika, ali to njih obično ne drži duže od sat-dva ili maksimalno dan-dva. Zašto onda čovjek ima toliko problema s prihvaćanjem starenja i smrti kad već sve u vidljivoj prirodi stari, propada i umire? Opet slično kao u prethodnom slučaju: duša dolazi s mjesta gdje nema ni starih ni mrtvih! Zato se valjda u ovom svijetu nikad dovoljno ni ne može načuditi ovim uznemirujućim pojavama.
Ljutnja i razočaranost zbog neostvarenih zamisli
Psihotični bolesnici imaju svoje deluzije, dok zdravi ljudi imaju iluzije. Ovo dvoje je po sebi slično, s barem jednom esencijalnom razlikom. Naime, zdrav čovjek je svjestan da je njegova iluzija samo iluzija, dok bolesnik misli da je njegova deluzija stvarnost. U tom smislu, svaki normalan čovjek zna razlikovati između mašte i stvarnosti, kao i između teorije i prakse, međutim, ipak se ljuti ili biva razočaran kad se njegove zamisli lako ne ostvare. Zašto nas to toliko smeta ako već racionalno znamo da je teorija – teorija, a praksa – praksa, te da ovo dvoje i nije baš lako povezati? Opet moguće slično kao i u prethodnim slučajevima – naša duša je došla iz realma gdje nije bilo suštinske razlike između misli i djela. Teološki gledano, samo je Bog onaj koji stvara svojim logosom iz ničega. Što zamisli, to i stvori! Bez alata, zanata, bez – za to – potrebnog vremena kao i bez sirovina!
Uvjerenost o sveznanju koje nemamo
Pisali smo već ranije o Daning-Krugerovom efektu koji između ostalog nalaže da su stvarno čovjekovo znanje i uvjerenost o posjedovanju znanja često obrnuto proporcionalni. Tj. nešto jednostavnije rečeno, što netko manje zna, to obično misli da više zna. I obratno: istinski znalci su vrlo često poprilično oprezni i stidljivi kad je u pitanju hvalisanje vlastitim znanjem. Zašto se to događa? Možda zbog toga što duša dolazi od tamo gdje se sve zna?
Mentalitet „podrazumijeva se“!
„Nisi mi ni ‘hvala’ rekao! … Pa podrazumijeva se da sam ti zahvalan“! Ili: „Nisi mi se godinu dana javila! Pa podrazumijeva se da sam mislila na tebe!“ Stvarno, zašto ljudi tako često misle ili kao da misle da su drugi ljudi u potpunosti svjesni njihovih nutarnjih misli? Valjda isto kao u prethodnom slučaju, jer naše duše stižu iz stanja gdje je sve bilo znano i bjelodano, i gdje ništa skriveno nema, niti se uopće može skriti!
Nedostatak opreza – osobito kod mlađih!
Stvarno, zašto djeca vole toliko gurati prstiće u utičnice, te zašto toliko naokolo trče kad još ne znaju ni hodati kako treba. Pisali smo već ranije, da su dva naša jedina prirođena straha, strah od glasnih i ružnih zvukova, te strah od gubitka tla pod nogama. Svi ostali strahovi se mukotrpno uče kroz život. Dobro, a zar ne bi trebali biti malo bolje, recimo poput životinjica nakrcani različitim obrambenim instinktima; ipak je ovaj svijet poprilično opasno mjesto za život? Valjda opet isto: naša duša dolazi od tamo gdje nema nikakvog straha i opasnosti! Ovome bismo mogli pridodati i onaj „Meni se to ne može dogoditi mentalitet“, premda znamo da može. Čovjeku zbilja treba poprilično vremena da na ovom svijetu nauči sve moguće rizike i opasnosti…
Iluzija zvana „Stara dobra vremena“!
Uvijek ta neka „Stara dobra vremena“, a svi pokazatelji jasno daju do znanja da ih nikad zapravo nije ni bilo. Naravno, može se desiti da su neki aspekti života prije bili bolji, ali svakako ne svi. U svakom slučaju, i tijekom tih starih dobrih vremena ljudi su pričali o čemu već nego o nekim drugim starim dobrim vremenima… Odakle nam to? Valjda opet isto ili barem slično: naša duša se nesvjesno sjeća onog vremena ili točnije onog stanja prije vremena kad je stvarno sve bilo kako treba i baš na svom mjestu!
Ružno, glupo, ludo, bezobrazno…
Dobro, zašto ponekad tako ishitreno i bez razmišljanja ljude i situacije častimo ovako lošim atributima? Pri tome osobito mislimo na one posve nepravedne situacije kad nešto dobro i lijepo bude ni krivo ni dužno nagrđeno. Opet valjda isto, naša duša se nesvjesno prisjeća takve ljepote i dobrote naspram koje je zbilja sve na ovom svijetu ružno, glupo, ludo … Ali oprez, i druge duše se isto tako sjećaju tih predivnih stvari, puno boljih i ljepših od nas samih … Stoga nas taj nesvjesni koncept preuzvišene dobrote i ljepote mora ujedinjavati a ne svađati!
Lopte i baloni
Za kraj jedan veseliji argument o božanskom podrijetlu duše. Kad su ljudi bili pravili prvi avion jasno je da su pri tome kao uzor imali pticu. Ta mogućnost da se visoko i brzo leti poput ptice oduvijek je golicala maštu čovjeka. E sada, moguće malo glupo pitanje, ali odakle nam to da stvaramo lopte i balone? Tako nešto ne postoji u makro-prirodi. Ima ih doduše u mikro-prirodi (atom, ženska jajna stanica…), ali to smo tek nedavno saznali. Još važnije, uz lopte i balone se vežu samo fine stvari: sport, igra, zabava, razonoda, odmor. Zanimljivo, filozofija je još od antičkih vremena spominjala to da duša dolazi iz jednog sferičnog svijeta, te da je čak po sebi i sama duša jedna eterična sfera. U nekim interpretacijama višeslojna, po drugima jednostavna i kompaktna, ali eto, baš sfera…

Za kraj, ovdje se sada nećemo baviti teškim pitanjem odakle mi ovdje ako već nismo odavde, kao ni pitanjem, kamo na kraju idemo i odlazimo? O svemu tome više neki idući put… Ovdje smo samo pokušali ukazati na to da iza brojnih neugodnih datosti našeg života stoji jedna zapravo divna i čudesna priča koja nas itekako može oraspoložiti i potaknuti da ovaj život gledamo drugim očima.

U Sarajevu, 7. 2. 2019.
M. B.

Naslovna slika: Mario Bernadić: “Život prije života” – kompjuterski generirana grafika.

Jezik, nasilje i oprost

Što su nasilje i oprost po sebi? Nužni prirodni procesi, samo jedna od brojnih vijesti u medijima ili dubinska egzistencijalna drama čovjeka? Konkretan odgovor na ovo pitanje u konačnici uvelike ovisi od vrste jezika kojim se nasilje i oprost nastoje dočarati i dokučiti.

Ovo izlaganje uglavnom se motivira nekim idejama kanadskog filozofa Charlesa Taylora i jednim esejom o jeziku njemačkog filozofa Waltera Benjamina. Ne mislim ponuditi nikakav novi i revolucionaran odgovor ili definiciju toga što je nasilje i što je oprost. Ono što bih htio jest samo ukazati da bez teološkog jezika pokušati govoriti o nasilju i oprostu je u najmanju ruku i nemoguće i pogrešno. Kad govorim o teološkom jeziku ne mislim isključivo na jezik teologije kao znanosti, nego mislim na sve ono što nam Bog govori kroz svoju Riječ, Crkvu, kroz cjelokupno vjerničko iskustvo koje nas međusobno povezuje.

Počeo bih jednom slikom njemačkog filozofa Petera Sloterdijka iz njegovog djela „Kritika ciničnog razuma“ gdje možda na stranicu i pol Sloterdijk opisuje sljedeću i čini mi se često realnu i istinitu situaciju. Naime, kaže on kad uzmeš novine, ugodno se smjestiš, naručiš kavu i otvoriš čitati možeš otprilike naletjeti na onu jednu stranicu novina koja donosi najraznovrsnije informacije, vijesti i savjete… Na istoj stranici – recimo – imate savjet „kako preboljeti dečka u pet koraka“, imate savjet „kako skinuti dvadeset kilograma u tri koraka“, imate vijest kako je lanac trgovina imao rekordnu dobit prošle godine, zatim imate vijest kako je neki nogometaš postigao „hat-trick“ u derbiju kola, također imate vijest kako je neka zemlja dobila novog predsjednika, onda imate vijest kako je u nekoj zemlji ubijeno stotinu ljudi u bombaškom napadu, a imate i vijest kako u nekoj zemlji sukobljene frakcije već godinama ratuju bez naznaka primirja. Ono po čemu mi je ova Sloterdijkova slika simpatična jest prvo što je ona plod cinizma kao općeg stanja današnje zapadne kulture – bar prema Sloterdijku, ali i zato što ova slika na dva mjesta govori o nasilju, ali na takav način da tu vijest skoro nismo ni primijetili! To je samo bila vijest i ništa više. I sa ovom slikom počinje zapravo i moja tvrdnja kako se bez teološkog jezika ne može govoriti o nasilju i oprostu.

Proceduralno-predstavljajući jezik

Kao ljudi smo usmjereni na to da nam sve bude jasno, težimo za znanjem i težimo za jasnoćom. Iz toga razloga postoje jezici koji su nam u tom smislu privlačni jer su jasni, precizni, nema ništa nepoznato i skriveno u takvim jezicima. Takvi jezici danas dominiraju, a to su jezici prirodnih znanosti. Slijedeći Taylora, takve jezike možemo nazvati jezicima procedure i jezicima predstavljanja. Kao primjer može nam poslužiti recimo jezik biologije. Prema jeziku biologije čovjek nije ništa drugo nego biološki organizam, skup živaca, mišića, kostiju, tkiva, stanica, hormona, enzima. Ovo je slika ili predstava kako biologija kao znanost vidi čovjeka. Jezik biologije ne poznaje recimo čovjeka kao biće tjeskobe, straha, patnje osim ako se ne može biološki objasniti. Objasniti nasilje biološkim jezikom bilo bi otprilike reći da je prema evoluciji nasilje normalna pojava u kojem jači ubijaju slabije radi preživljavanja. Dakle jezik biologije ima sliku čovjeka i prema toj slici o čovjeku i govori.

Svi znamo što otprilike znači procedura. To je nekakav proces, zakon, pravilo kao kad čujete političare koji kažu treba poštivati demokratske procedure a sami često ne razumiju što time žele reći, ali je popularno o tome govoriti pa neka se kaže! Kada govorimo o jeziku biologije, procedura bi bila pravilo, zakon prema kojem jezik biologije govori o čovjeku. Ako to hoćemo pojednostaviti, jezik biologije kao proceduru koristi recimo teoriju evolucije kao zakon i pravilo, a kao sliku ili predstavu koristi definiciju da je čovjek biološki organizam. To ne znači da jezik biologije ne kaže ništa o čovjeku i što je on; jezik biologije nije jezik koji laže o čovjeku, nego je jezik koji ne govori sve o čovjeku. Ako sad uzmemo da je jezik biologije jezik koji ima svoju predstavu i proceduru, kako bi jezik biologije definirao nasilje ili oprost. Pa otprilike jezik biologije bi rekao da je nasilje nužni produkt evolucije gdje se pojedinci i vrste međusobno nadmeću, a biološki gledano oprost se može gledati ako treba i kao genetička pogreška. Ali to objašnjenje nasilja i oprosta nas neće zadovoljiti.

Ova ideja jezika koji hoće i želi sve definirati, koji želi stvoriti apsolutnu sliku ili predstavu čovjeka pa ga onda prema toj predstavi tumačiti, možemo nazvati idejom jezika koja je proceduralno-predstavljajuća. Ovakav jezik postoji u matematici, u fizici, kemiji, svim prirodnim znanostima. Njihova je prednost što daju ne samo istinita objašnjenja određenih stvari, nego se čini da nam neka druga objašnjena i ne trebaju ili ne trebamo ih tražiti… Sve je rečeno i objašnjeno; nema nikakvih tajni, nikakvih misterija. Ali ovakav jezik koliko god bio precizan i jasan, pa i istinit, nije sposoban objasniti na zadovoljavajući način neke pojave koje nas zanimaju i opterećuju. Tu spadaju i nasilje i oprost. Jer nas te pojave prvo opterećuju i zanimaju nas. Ni mi sami ne utječemo se toliko ni biologiji, ni kemiji, ni fizici da bismo ih pokušali shvatiti. Čini nam se smiješnim da nam netko napiše kemijsku ili fizičku formulu nasilja i oprosta i kaže nam: „Eto vidiš te znakove, to su ti nasilje i oprost“! Svatko ozbiljan tko ima ozbiljna pitanja o nasilju i oprostu ne bi bio previše sretan s takvim odgovorom. Charles Taylor će u različitim prigodama kritizirati jezike prirodnih znanosti, napose njihovu upotrebu u psihologiji i sociologiji kao jezike koji misle da mogu sve objasniti i tako složene stvari kao što je biće koje se zove čovjek. Vrlo jednostavno rečeno, nasilje i oprost su specifične pojave i ne mogu se uklopiti u jezike pozitivnih znanosti, ponajprije jer pozitivne znanosti ne mogu objasniti apsolutno što je i tko je čovjek. A nasilje i oprost su u bitnom upravo povezane s čovjekom.

Čovjek i višestruki slojevi značenja

Svatko od nas ima obitelj u kojoj se rodio, osobnu povijest, mjesto u kojem je odrastao, školu koju je završio, zemlju u kojoj živi, nacionalni, religiozni identitet kojem pripada. Parafrazirajući Taylora, mi se sastojimo kao ljudi od puno slojeva značenja, jer nas kao ljude čini naša obitelj, naše mjesto, zemlja, zajednica, jezik, kultura. Sve su to stvari koje nas čine onim što jesmo, ili jedan zgodan izraz mi smo konstituirani tim slojevima. Ali kako će recimo jezik biologije objasniti tebe kao čovjeka koji se sastojiš od toliko različitih slojeva, kako će te matematika, kemija, ili danas jako popularna ekonomija; kako će te one objasniti kao čovjeka koji ima karakteristike svoga oca i majke, raspoloženje svoga mjesta, jezik svoje zemlje, religiozni identitet svoje zajednice, nacionalni identitet svoga naroda? Ekonomija će te definirati kao proizvođača ili potrošača, a ista će nasilje definirati možda kao borbu za ekonomske ili prirodne resurse, a oprost razdobljem ekonomskog prosperiteta i niskih cijena, te visokih plaća. Ovdje dolazimo i do toga teškog pitanja je li moguće bilo kojim jezikom definirati što sam ja i što si ti kao čovjek pa onda definirati i nasilje i oprost nakon toga? Kao odgovor na ovo pitanje kod Taylora postoji prijedlog, ali ne i odgovor. I ovo izlaganje je prijedlog a ne odgovor.

Konstitutivno-ekspresivni jezik

Naime, Taylor govori o jeziku ili jezicima koji posjeduju također dvije karakteristike, jedna karakteristika je konstitutivnost, a druga karakteristika je ekspresivnost. Kao primjer takvog jezika možemo recimo navesti jezik slikarstva ili općenito jezik umjetnosti. Ali ovdje se želim osvrnuti na jezik kojega bih nazvao religioznim jezikom i koji prethodi teološkom jeziku. Religiozni jezik je jezik koji te konstituira. On te u bitnom određuje kao čovjeka, tvoje djelovanje, tvoje shvaćanje i gledanje na svijet i na druge ljude. Tvrditi za sebe da sam religiozan, a u isto vrijeme reći da me religiozni jezik kojega govorim ne konstituira i da se mogu od njega objektivno odvojiti i tako gledati sebe, druge i svijet oko sebe je nemoguće. Zato se prema Tayloru religiozni jezik može svrstati u ovu drugu kategoriju jezika, koji su konstitutivno-ekspresivni jezici. Religiozni jezik kojim govorim mi pruža daleko više bogatstva, mogućnosti, ako hoćete i moći da se izrazim. Ovdje ne treba miješati pitanje koliko se religiozni jezik može i zloupotrijebiti, jer to je drugačije pitanje i nije dio ovoga izlaganja i ne predviđa ga. Religiozni jezik je moćniji, bogatiji i snažniji od jezika biologije, i to se može vidjeti upravo na onome što se pojavljuje kao oprost i kao nasilje. Za religiozni jezik, a i za sve nas koji smo religiozni pitanje nasilja, je bitno povezano s jednim važnijim i misterioznim pitanjem, a to je pitanje zla. Jezik biologije koji je proceduralno-predstavljajući jezik niti postavlja pitanje zla niti ga je sposoban postaviti čime se pokazuje da takav jezik ipak ne može sve objasniti i da čovjek traži i druge jezike osim znanstvenih da preko njih sebi dadne zadovoljavajuće odgovore.

S druge strane, religiozni jezik postavlja pitanje puno bogatije, puno dublje jer nasilje povezuje s problemom zla i pokušava ponuditi odgovor, no i ovdje postoji poteškoća za nas s kojom se trebamo nositi. Naime, jezik biologije će bez problema definirati nasilje i reći nasilje je biološki proces opstanka u kojem jači da bi preživjeli uklanjaju slabije. Religiozni jezik s druge strane neće ponuditi definiciju zla; postoji ona filozofska prema kojoj je zlo „odsutnost dobra“ koje bi prirodno trebalo biti prisutno u nečemu, ali religiozni jezik neće ponuditi apsolutnu definiciju nasilja i zla. Ovdje dolazimo do važne oznake religioznog jezika, koju znanstveni jezici prirodnih znanosti ponekad ne dopuštaju, a to je da religiozni jezik pitanje nasilja i s njim povezano pitanje zla ostavlja otvorenim. Kada govorimo o oprostu, rekoh da bi možda biologija definirala oprost recimo kao genetičku pogrešku ili jednu vrstu kamuflaže koju biološki organizmi koriste, ali se ne zna zašto… možda da se bolje prilagode okolišu ili da prežive. Religiozni jezik o oprostu govori daleko dublje i sadržajnije. I ne samo to, religiozni jezik koji čovjeka konstituira je kadar čovjeka tako utemeljiti da može oprostiti i nasilje i zlo. Toliki sveci i njihovi životi pokazuju nevjerojatnu konstituirajuću moć religioznog jezika. S jedne strane je fascinirajuća jasnoća i preciznost proceduralno-predstavljajućih jezika, kao što je znanstveni jezik biologije recimo, a s druge strane još je frapantnije njihovo izražajno siromaštvo kada se treba govoriti o takvim pojavama kao što su nasilje, zlo i oprost. Netko će ovu tvrdnju smatrati prezauzetom i pretjeranom pa čak može pomisliti da je riječ o sarkazmu, ali ne vidim na koji bi način bilo koji pozitivni znanstveni jezik mogao tako bogato i sadržajno progovoriti o nasilju i oprostu kao što je recimo sv. Pismo.

Teološki jezik

Ovdje dolazimo konačno i do ideje teološkog jezika. Kada govorim o teološkom jeziku, jer u ovom trenutku ne mogu pronaći neki zgodniji termin za to, ne mislim isključivo na teologiju kao znanost, nego mislim na nešto šire shvaćanje jezika. Pod teološkim jezikom prije svega mislim na ono što se govori pod terminom „povijest spasenja“ koji uključuje govor o Bogu, Utjelovljenju, Uskrsnuću, o Crkvi, Sakramentima, jednom riječju o najširem mogućem shvaćanju jezika koji uključuje i pisanu riječ, i ritual, odnosno obred, upotrebu simbola i znakova, i sudjelovanje u tom životu. Cijelo to široko područje življenog vjerničkog iskustva nazivam teološkim jezikom. U životu pojedinca taj teološki jezik progovara kroz studij teologije, kroz sakramente, sudjelovanje u zajedništvu obreda i rituala, i taj teološki jezik je jezik koji također konstituira čovjeka, njegov život i njegovo djelovanje, ali i njegovo shvaćanje nasilja, zla i oprosta. Ako bi sad htjeli usporediti bilo koji proceduralno-predstavljajući jezik neke pozitivne znanosti i ovu ideju teološkog jezika kao konstitutivno-ekspresivnog jezika i upotrebom jednog ili drugog jezika definirati što su nasilje i oprost, može se razumjeti da je teološki jezik moćniji i snažniji u načinu shvaćanja nasilja i oprosta jer teološki jezik ovako zamišljen daleko snažnije i dublje shvaća i razumijeva samog čovjeka i što je čovjek, dok jezici kao što je jezik biologije uglavnom ne mogu i nemaju moć zahvatiti i shvatiti čovjeka u njegovoj dubini i složenosti. Bez teološkog jezika govoriti o nasilju i oprostu je nemoguće ponajprije zbog toga jer određeni jezici ne mogu objasniti i razumjeti biće kojega se nasilje i oprost najviše tiču, a to je naravno čovjek.

I na kraju kao jednu ilustraciju cijelog ovog izlaganja jedan samo kratki osvrt na možda jednu od važnijih biblijskih knjiga o ovom pitanju, Knjigu o Jobu. Ovdje ću malo karikirati dva zanimljiva jezika, a to su novinarski jezik ukoliko mislimo da je to jezik koji mora biti uvijek i isključivo objektivan i vojni jezik, koji specifičnim izrazima mijenja značenje i shvaćanje pojava kao što je recimo nasilje.

Knjiga o Jobu već na samom početku govori jednim sasvim drugim jezikom, jezikom koji čovjeka odmah zahvaća, prodire u čovjeka i ne da čovjeku da se jednostavno objektivno odmakne od onoga što čita. Čitati Knjigu o Jobu ne znači čitati novinarski izvještaj kako je N.N. ubio N.N. nego znači promišljati pitanje oprosta i pitanje nasilja. U Knjizi o Jobu se pojavljuje i lik nasilnika, Satana koji traži od Boga da iskuša pravednog Joba.

Lik Satana nije N.N. iz novinarskog jezika ili napadač iz vojničkog jezika, nego je riječ o liku koji iza sebe ima cijeli jedan teološki jezik koji govori o Božjem stvaranju čovjeka, o padu prvih ljudi, o padu anđela, o čovjekovoj želji da se stavi na mjesto Boga, dakle Satan nije N.N. nepoznati počinitelj nego je netko tko ima cijelu jednu svoju, ako možemo tako reći, povijest i kontekst odakle dolazi, a to je prije svega teološki jezik koji o nasilju govori na jedan bogat i dubok način sasvim drugačije od novinarskog ili vojničkog jezika.

Knjiga o Jobu je također umjetničko djelo, to nije objektivni i hladni novinarski izvještaj niti precizno napisani vojni izvještaj, nego je to umjetnost proze, pisanja i pričanja koja je ekspresivna. Ona dakle otkriva nešto čovjeku, pokušava mu nešto otkriti o njemu samome, o njegovim pitanjima koje ima o oprostu, nasilju. Međutim, ono po čemu je Knjiga o Jobu daleko snažnija u pokušaju da kaže nešto o oprostu i nasilju jest i konstitutivna snaga uloge koju Bog ima u priči o Jobu, kao Onaj koji dopušta zlo, ali i kao Onaj koji ljubi one koji se iskušani zlom ostali čvrsti u svom pouzdanju u Njega, jer što je Job dobio na kraju ako ne ljubav kao nagradu za pretrpljeno zlo, te za sačuvanu vjeru u Boga.

Ono što je sada zanimljivo pokušati shvatiti je ovo. Kako bi novinarski jezik čitao knjigu o Jobu, i bi li je uopće bio sposoban pročitati? Kako bi vojnički jezik pročitao knjigu o Jobu i bi li je bio sposoban čitati? Odnosno, može li bilo koji p-r jezik shvatiti knjigu o Jobu. Zamislimo knjigu o Jobu kao novinarski izvještaj o sukobu između Boga i Satana.

Bog (godište nepoznato), i Satan (godište nepoznato, ali poznato Bogu) su se sukobili oko Joba (godište poznato redakciji) prema kojem je dogovoreno da Satan ne može oduzeti život Jobu, ali može Joba testirati. Testiranje će trajati nekoliko mjeseci, pri tom će Satan imati na raspolaganju sve potrebne instrumente. Bog je obećao da će biti neutralan. O samom dogovoru između Satana i Boga, Job nije obaviješten.

Ili recimo vojnički jezik. Napadač (Satan) je u taktičkom pristupu konfliktu s nadmoćnijim suparnikom (Bog) izgubio neka važna područja konflikta (Jobov život), ali je zadržao mogućnost djelovanja na nekim drugim taktičkim područjima (Jobovo vlasništvo) kako bi se nakon završenog djelovanja mogao podnijeti točan izvještaj o stanju na terenu i odnosu sukobljenih strana. I vraćam se ponovno na onu sliku koju Sloterdijk opisuje kada govori o čitanju novina. Nedostatak ili bolje reći odbijanje i neprihvaćanje važnosti teološkog jezika za shvaćanje i iskustvo kako nasilja tako i oprosta ostavlja nas prvo u situaciji da nasilje, zlo i oprost ne promatramo kao nešto misteriozno, tajno, nego nešto objektivno kao bilo koju vijest koju čitamo u novinama poredane jednu uz drugu.

Umjesto zaključka

Valja postaviti jedno pitanje na kraju, a to je koji jezik je uopće sposoban govoriti o oprostu i nasilju, koji jezik može i ako može i ako smije imati monopol nad razumijevanjem ovih pojava? Koji jezik je kadar zahvatiti svu dramu, težinu i tragediju nasilja kojega je netko doživio, koji je jezik kadar zahvatiti ljepotu oprosta kada se on istinski događa? Zato je i potreban odnosno nužan teološki jezik kao temeljni jezik shvaćanja, i iskustva oprosta i nasilja odakle se onda može ovo shvaćanje i iskustvo širiti i razumijevati. Teološki jezik ne mora u tom smislu imati monopol nad shvaćanjem, ali njegova moć i snaga u razumijevanju oprosta i nasilja se ne bi trebala olako zapostavljati i odbacivati napose u javnom prostoru i raspravama.

U Sarajevu, 10. 5. 2017.

O. J.