Sjećam se jednog razgovora iz djetinjstva. Ono tamo nekad rani pubertet. Prvi buntovi i frustracije. Prijatelj mi barem sat vremena priča o tome kako mu je otac užasan čovjek. Valjda radi prijateljskog suosjećanja, ja u jednom trenutku prihvaćam njegove objekcije i kažem mu: „Da, otac ti je stvarno teški kreten!” A on od toga trenutno ostade bez daha, streljao me ljutitim očima, dok je kroz širom razjapljena usta pokušavao uhvatiti zrak. Baš isto kao da sam ga udario šakom u stomak. Nije ništa rekao. Valjda je i sam znao da je on prvi bio pretjerao. Nervozno je promijenio temu i nismo to više nikad spominjali… Uglavnom, čini se da pubertetlije i dalje vole svoje roditelje. Zapravo puno više nego što ih usput ponekad i ne vole.
Slično prethodnome, pitamo se zašto ljudi pokatkad i još dugo nakon okončanja braka ili veze pokazuju znakove ljubomore u smjeru bivših partnera? Pa bit će da u trenutku prekida i nisu bili najbolje svjesni da im ti ljudi još uvijek itekako znače, baš kao što u samom početku odnosa nisu bili dovoljno svjesni onih negativnih osjećanja i konflikata na kojima je kudikamo trebalo poraditi. Premda nam se kroz život pretežito čini da ljude, prilike i situacije oko sebe jednostavno volimo ili ne volimo, prava istina je da su naše emocije manje-više uvijek složene. Odatle valjda ponekad i one neke iznenađujuće i nagle životne odluke. Ponekad se čudimo zašto je netko naprasno napustio naizgled izvrsnu priliku, te prihvatio onu naizgled lošu? No, kako rekosmo, mi zapravo nikad ništa ne doživljavamo kao potpuno dobro i potpuno zlo, jer ponekad i ono prvo zatupljuje i guši, dok ono drugo pruža nekakvu priliku za napredak i razvoj.
Na koncu, kako s drugim ljudima i prilikama tako i sa samima sobom. Često kažem onim posve deprimiranim i demotiviranim ljudima, da mogu biti posve sigurni da bi upravo sada bježali k’o ludi , usput frenetično vrišteći, da im netko stavi nož pod grlo. Vole oni sebe još itekako, baš kao i sam život, samo eto što su zbog nekih okolnosti u jednom trenutku svog života na to posve zaboravili. Uglavnom, biti svjestan svojih emocija u njihovom punom spektru čini se rješenjem za brojne probleme te lijekom za mnoge bolesti. Što god osjećali, uvijek ćemo uz to nesvjesno osjećati i ono nešto dijametralno različito od ovog prvog. Zvuči kao komplikacija. Možda i jest, ali to je počesto spasonosna komplikacija za nas, koja nam u životu pomaže da ljudima, situacijama, pa i samima sebi pristupamo realno i razborito.
U Sarajevu, 2. IV. 2020.
M. B.
Srodna tema: https://poptheo.org/kako-razlikovati-izmedu-nutarnjih-subjektivnih-i-objektivnih-izvanjskih-problema/
Izvor (foto): © Mariyamasich|Dreamstime.com;