Kategorija: Mario Bernadić

NA KOJI NAČIN SE INTROVERTI TREBAJU PONAŠATI U JEDNOM EKSTROVERTNOM SVIJETU?

Ovdje prenosimo jedno razmišljanje dr. Susan K. Whitbourne objavljeno u Psychology Today.

Introverti se mogu osjećati vrlo nepristalo i neprilagođeno u kulturi koja više cijeni ekstroverte. Nešto poput „kvadratnog klina u okrugloj rupi“.

Krenuvši već od školskih dana, „zvijezde“ su obično ekstroverti. Bilo da se radi o pametnjakovićima koji smjelo i spretno raspravljaju s nastavnicima i učiteljima, bilo da je riječ o dobrim zabavljačima koji briljiraju na školskim priredbama i eventima ili jednostavno samouvjerenim galamdžijama koji uvijek uspijevaju biti u centru pažnje i zbivanja. U svakom slučaju, introverti će već u školskom razdoblju biti u situaciji da se osjećaju i doživljavaju manje vrijednima i bitnima.

Međutim, ovdje valja naglasiti kako je naznačena dominacija ekstroverta karakteristična prvenstveno za suvremenu zapadnjačku kulturu. S druge strane, mnoge svjetske kulture uopće ne cijene ekstroverte, štoviše, osuđuju njihovo nasrtljivo i preotvoreno ponašanje.

Prema Rodneyu Lawnu i njegovim kolegama (2018.) u Centru za pozitivnu psihologiju na Sveučilištu u Melbourneu, idealna osoba “individualističkog Zapada” bi bila “samostalna, ekspresivna u ponašanju i komforna u poziciji središta pozornosti” (str. 2). Prema ovoj teoretskoj slici, osobe naglašene ekstraverzije će u skladu s tim izgledno biti sretnije od samozatajnih osoba koje se vole držati po strani. No, spomenuti australski istraživači istovremeno primjećuju da ovo ne važi i za druge kulture, što će reći da se introverti po sebi mogu osjećati nesretnima isključivo u jednoj kulturi koja naglašeno vrednuje ekstroverte.

Pritisak suvremene zapadnjačke kulture danas je takav da on na neki način introverte konstantno tjera da izigravaju ekstroverte, a to za sobom neminovno povlači gubitak autentičnosti, a koja je po sebi bitna komponenta osobne sreće. Zanimljivo je da su još neki psihoanalitičari sa sredine XX. st., poput Karen Horney i Alfreda Adlera, diskutirali o problemu visoke psihološke cijene koja se mora platiti zarad održavanja lažnog sebstva. Čovjekova psihološka dinamika je takva da će on ipak biti najsretniji ukoliko bude slijedio nutarnje orijentire, ili u ovom slučaju konkretnije, ukoliko vam se sjedi po strani i mirno sluša što drugi govore, svakako vas neće učiniti sretnijima to da na silu stanete u centar zbivanja i ukradete svu pažnju za sebe.

Lawn i suradnici su na kraju proveli i jedno konkretno psihološko istraživanje na teritoriju Australije. Sudjelovalo je 349 osoba starosne dobi od 18 do 61 godine. 58% su bili rođeni Australci, a 42% Australci kineskog i azijskog podrijetla. Cilj je bio u istraživanje uključiti kako „individualističke zapadnjake“ tako i „kolektivističke istočnjake“, a pitanja su pokušala utvrditi naznačeni razmjer kulture, osobne psihološke dinamike i sreće. Rezultati istraživanja su pokazali kako većina ispitanika prepoznaje da žive u zemlji koja visoko vrednuje ekstraverziju, tako da su se ekstroverti na kraju ujedno pokazali više sretnima sa snažnijim osjećajem autentičnosti. Međutim, s druge strane među introvertima su se sretnijima pokazali oni koji su odlučili ostati vjernima sebi, ne prihvaćajući pri tome izazove i pritiske jedne ekstrovertne kulture.

Stoga bi se moglo kratko i zaključiti: možda ovo uistinu jeste vrijeme ekstroverta, ali ukoliko ste introvert, najpametnije vam je ostati to što jeste, jer na kraju vam ništa neće moći nadoknaditi gubitak vlastite autentičnosti.

U Sarajevu, 7. 12. 2018.

Sa engleskog preveo i uredio Mario Bernadić

 

Izvor:

Susan KRAUS WHITBOURNE, „How Introverts Can Make It in an Extraverted World. New research shows how introverts can learn to become happier with themselves“, (4.12.2018.), Psychology Today,  https://www.psychologytoday.com/intl/blog/fulfillment-any-age/201812/how-introverts-can-make-it-in-extraverted-world (Stanje: 7.12.2018.); poziva se na Lawn, R. B., Slemp, G. R., & Vella-Brodrick, D. A. (2018). Quiet flourishing: The authenticity and well-being of trait introverts living in the west depends on extraversion-deficit beliefs. Journal of Happiness Studies: An Interdisciplinary Forum on Subjective Well-Being. doi:10.1007/s10902-018-0037-5.

Izvor (foto): 123rf.com

ŠTO ODRASLI MOGU NAUČITI OD DJECE?

Svijet je lijep isključivo dok ga se gleda dječjim očima…

Sjećam se k’o dijete, u blizini zgrade gdje smo stanovali počeo se graditi jedan novi veliki stambeni objekt. Gradilište je bilo posvuda, i oteglo se to dobro, možda i dvije godine. Jednog dana radnici su greškom presjekli veliku vodovodnu cijev koja je cijelo naše naselje opskrbljivala vodom, a iskopan, nizak teren na gradilištu je pogodovao da se tu na kraju formira pravo jezerce, promjera barem 50 metara i dubine metar. Odrasli su bili ljuti, pa čak i očajni, a od nas djece nitko sretniji. Po cijele dane smo provodili uz jezerce, pravili brodiće, puštali ih; bacali kamenčiće i sa zanimanjem promatrali nastale valove, a kad bi se navečer vratili kući, čudili bismo se roditeljima što i njima jezerce nije bilo super kao nama. Istini za volju, u stanu nije bilo vode, ali su je komunalci ipak redovito distribuirali cisternama. Dakle, trebalo se radovati, ili smo barem mi tako mislili…

I tako je djetinjstvo sretno prolazilo. Dok je padao snijeg, radovali smo se što pada snijeg. Kad bi padala kiša, radovali smo se što  pada kiša, kad bi zapeklo ljetno sunce, radovali smo se neumoljivom vrelom ljetnom suncu… I onda čovjek na kraju jednog dana odraste, te snijeg postane „jao, snijeg!“, kiša – „jao, kiša!“, a ljetno sunce – „kuku, sunce!“. A da ne spominjemo povremene probleme s vodo- i elektroopskrbom … to su već skoro pa kataklizmički događaji.

U cijeloj stvari je možda i najzanimljivije to što se naznačena promjena vidika čovjeku kroz život dogodi spontano i neprimjetno, i čovjek se na kraju toliko učvrsti u svojem pesimizmu i zlovolji da naprosto zaboravi da je u njegovom životu ikad postojao period kad su manje-više sve stvari izgledale ljepše, sretnije i smislenije. A možda se upravo toga važno prisjećati, i to redovito, jer kako ono primijeti Hermann Hesse: Svijet je lijep isključivo promatran dječjim očima, dakle dok ga se gleda zaigrano, a ne analitički i osvajački.

Naznačeni problem je svojevremeno opažao i veliki Dostojevski. Sam po sebi teški mrgud, izmučen epilepsijom i stalnim nutarnjim duševnim borbama. Pripisivali su mu da je teški mizantrop koji mrzi sve i svakoga. Međutim, sam Dostojevski je opažao da to nije konačna istina o svijetu i čovjeku. Osjećao je da postoji i onaj drugi vidik, vidik čistih ljudskih duša koje u svemu vide samo dobro. Takav je između ostalih bio i njegov lik Makara Ivanovića koji u Mladiću progovara:

„Sve je mirno, zrak lagan, trava raste — rasti samo, travice dobroga Boga! Ptičica pjeva — pjevaj samo, ptičice dobrog Boga! Malo dijete vrišti u naručju svoje majke. Bog te sačuvao, mali čovječe, rasti i budi sretan!“

Dostojevski na kraju spoznaje da je život po sebi izuzetno dobar, ali da je problem u tome što to čovjek kao da ne želi shvatiti: “Život je raj, i svi smo mi u raju, ali mi to nećemo da znamo; a kad bismo htjeli da znamo, odmah bi sutra na cijelom svijetu nastao raj” (Braća Karamazovi).

Za kraj, svakako ne spadam među one koji djecu vide isključivo kao bezgrešne preslatke male anđele. Znaju djeca biti i grešna, i teška, i nemoguća. No, ipak, postoji i ta dimenzija dječje duše zbog koje ne smijemo nikada u potpunosti odrasti, ili ako smo već odrasli, onda moramo ponovno podjetinjiti, jer kako već rekosmo, svijet je lijep isključivo gledan dječjim očima. Zbog toga valjda i sam Isus Krist izreče ono: „Ako ne postanete kao djeca, nećete uči u kraljevstvo nebesko“ (Mt 18,3).

Naznačenu transformaciju nije lako postići, no važno je znati da je ona moguća, jer to postoji u nama: ta potisnuta dimenzija raja koju smo itekako osjećali dok smo bili djeca.

U Sarajevu, 2. 12. 2018.

M. B.

 

Izvor (foto): 123rf.com

VJERUJEMO LI U TO DA VJERUJEMO?

Kada govorimo o izvanjskim aspektima vjere u Boga, odnosno, o vjeri kao organiziranom sustavu vjerovanja i bogoslužja  tada obično koristimo pojam religije. S obzirom da religija podrazumijeva vidljive i konkretne stvari (obredi, rituali, bogomolje, knjige, institucije, hodočašća, vjerske škole…), ona po sebi može biti predmetom ne samo teologije, nego i jedne svjetovne religiozne znanosti. U tom smislu religija može biti predmetom zanimanja sociologije, politologije, psihologije, arhitekture, različitih likovnih, scenskih i glazbenih umjetnosti itd.

Međutim, ukoliko vjeru u Boga promatramo imanentno, kao nutarnji čovjekov stav (fides quae creditur) ili čin (fides qua creditur), tada radije koristimo – upravo – pojam vjere, odnosno, vjeroispovijesti. Ovo je po sebi vrlo važan naglasak, zapravo prevažan, jer ukoliko ste vjernik, vi se svrstavate u nešto što se zove katolička, islamska, pravoslavna (ili neka ina) VJEROISPOVIJEST, a ne u nešto što bi se zvalo katolički FAKTICITET, islamska ČINJENIČNOST ili pak pravoslavna NEPOBITNOST.

Moglo bi se već ovdje proizvoljno, ali ipak sa popriličnom sigurnošću reći da se barem 90% sukoba oko vjere bazira na nedostatku pravilnog shvaćanja naravi vjerskih istina, jer vjerske istine su baš to što jesu – istine vjere, a ne vidljive i opipljive materijalne činjenice. Ovo svakako ne znači da je vjera u Boga po sebi besmislena i neutemeljena. Vjera također ima svoje fakte i činjenice, no one nisu vidljivog i opipljivog materijalnog reda. Dakle, ovdje se ne može pokazati prstom i reći „eno ga tamo“ ili „evo ga ‘vamo“. Također, ovdje se čovjek ne može pozivati na ustaljene i iscrpne kvantitativne vrijednosti i mjere. Naprotiv, ovdje ulazimo u svijet konvergentnih indirektnih dokaza, ontoloških umovanja, analoškog govora i metafore. Stoga i ne čudi da se vjera po sebi najlakše i najprije veže za filozofiju i etiku, a ne toliko za ostala znanstvena područja.

Također, vjernik se uopće ne bi ni trebao stidjeti ukoliko već ne raspolaže čvrstim materijalnim dokazima i činjenicama premda ga svijet već nekoliko stoljeće pokušava uvjeriti u suprotno. Materijalno osim konkretno znači i ono drugo: krhko, prolazno, relativno, promjenjivo, zapaljivo, ukradljivo – jednom riječju kontigentno.

Izokrenuti vjernik zvani ateist

Slično kao što vjernik počesto zaboravlja da ne raspolaže materijalnim dokazima i činjenicama, tako i nevjernik jednako često previđa činjenicu da su njegove činjenice zapravo vrlo tanke i upitne činjenice. Ateist je sklon vjerovati kako je on nadvladao nebulozu i djetinjaste sanjarije vjerovanja. Ponosi se svojom faktičnošću i odanošću razumu i materijalnim dokazima, međutim, slabo uviđa da se njegov cjelokupni svjetonazor bazira na logičkoj pogrešci zvanoj Argumentum ad ignorantiam (argument iz neznanja). Naime, logika stvari sugerira kako nedostatak dokaza da nešto postoji nije ujedno dokaz da to ne postoji, a ateist baš to čini: dokida Božju egzistenciju nedostatkom dokaza iste. Pa zar ovo nije logično? Pa nije! Uzmimo jedan primjer iz sudske prakse: Nedostatak dokaza da je osumnjičeni za ubojstvo stvarno ubojica po sebi nije dokaz da je on apsolutno i konačno nevin. Možda će se kasnije činjenice ipak pojaviti, pa će se suđenje obnoviti, a što se u praksi često i događa. Ili više egzistencijalno: nedostatak dokaza da mi je netko prijatelj ne znači nužno da mi je on neprijatelj. To bi bilo zbilja pogrešno zaključivanje. Možda je ta osoba naspram mene neki površni ali dobronamjerni poznanik, a ima još vremena i za to da se možda jednog dana dokaže prijateljem, jer svi manje-više imamo iskustvo da nam u nevolji pomoć vrlo često dođe od strane nekoga od koga se to i nismo nadali… Dakle, činjenice su po sebi moćni ali ograničeni entiteti. One imaju svoj jasan doseg i okolnosti djelovanja. Ne možemo ih rastezati dokle i za što sve hoćemo, jer bi inače s tim upali i u onu  drugu logičku pogrešku  –  pogrešku kompozicije.

U svakom slučaju, ateizam po sebi predstavlja svojevrsnu izokrenutu formu vjerovanja. Kako to primijeti Joseph Ratzinger (Benedikt XVI.) u svojem Uvodu u kršćanstvo: otprilike – kao što vjernik vjeruje da Bog postoji, tako ateist vjeruje da Bog ne postoji. Te kao što vjernik ponekad uznemireno posumnja da Boga nema, tako ateist ponekad pun zebnje posumnja da Boga možda ipak ima. Sve je to jednostavno od vjere i do vjere…

Već da i još ne

Jedna od glavnih karakteristika vjerskih istina jest njihov svojevrsni eshatološki karakter. Ovim se želi reći da neke stvarnosti koje osjećamo već u sadašnjosti, poput ljubavi, istine, slobode, dobrote … da će tek u jednoj konačnoj budućnosti doći do pune snage i izražaja. Upravo zbog toga ozbiljni religiozni sustavi po sebi nisu naivni i zanesenjački, barem ne u svojim „main stream“ manifestiranjima. Oni su itekako svjesni da je stvarnost drugačija i da počesto proturječi „radosnoj vijesti“, i stoga čovjeku ne preostaje ništa drugo nego da poput praoca Abrahama „u nadi, protiv svake nade“ vjeruje (usp. KKC 164.-165.). Iz ovoga proizlaze i neki specifični moralni zahtjevi: upravo jer se istine vjere po sebi postupno i polagano ostvaruju u povijesti, vjernik je onaj kojem ponajviše dolikuje stav strpljivosti i postojanosti. On se ne treba dati smesti pred zbivanjima i izazovima koji danas jesu, a sutra već nisu. On itekako zna da revolucija proždire djecu svoju, jednako kao i svjetovna slava i prolazni užici. Ima razumijevanja i samilosti prema tuđim slabostima i padovima, jer sam zna, po vlastitoj koži, kako se ponekad brutalno teško održati ispravnim i uspravnim u nemirnim vodama života.

S druge strane, izbjegavanje puta strpljivosti i postojanosti rađa i onim dviju imanentno vjerskim devijacijama: Reklo bi se da jedni teže dobrim ciljevima, ali na potpuno krivi način (fanatici i radikali), drugi opet teže krivim ciljevima na naizgled dobar način, bilo da je riječ o paušalnim tradicionalistima ili liberalnim progresivcima. I jedni i drugi pristupaju vjerskim istinama kao plemenitim sloganima i simbolima kojima nastoje prikriti svoju posvemašnju uronjenost u vulgarno svjetovnjaštvo i politikanstvo.

U Sarajevu, 17. 11. 2018.

M. B.

 

Izvor (foto): 123rf.com

DRUGI STVARNO PONEKAD DRUGAČIJE MISLE

Jeste li ikad osjetili tijekom žustre diskusije ili pak otvorene svađe s drugima ono nešto kao da se oni iznutra itekako slažu da ste Vi u pravu, ali vam jednostavno to ne žele priznati? Vjerojatno ste osjetili, i vjerojatno ste bili u pravu o tome kako i oni znaju da ste u pravu!

Ali bez brige, to je sasvim ljudski, osobito ako budemo iskreni pa priznamo da smo i sami više puta osporavali tuđe pravo premda smo u dubini duše osjećali da su itekako u pravu. Michel Foucault bi glede toga jednostavno konstatirao da je moć krvotok zbilje. U pozadini svega što ljudi rade i govore, pa čak i onoga što se radi ili govori u najboljoj nakani, uvijek se skriva prikrivena, manje ili više svjesna volja za moć, odnosno, želja za podčinjavanjem i kontrolom drugih. Ne možemo tek tako nekome priznati da je pametniji od nas jer ako priznamo, samim tim se stavljamo pod njegovo vodstvo i patronat; jer u prirodi stvari je da pametniji i sposobniji trebaju vladati.

Zar smo toliko često protiv prirode!? Zapravo i nismo, jer u prirodi stvari pronalazimo i ono nešto drugo što bi se najjednostavnije dalo nazvati kušnjom, a ona opet nije ništa drugo do li: dati dobrima i pametnima ozbiljnu priliku da uistinu dokažu da su dobri i pametni. U biblijskoj tradiciji stoji da se čak i Bog počesto služi kušnjom, pa zašto onda ne bi i mi ljudi to malo? Uglavnom, tko posustane već ovdje, i nije nešto pametan, jer pamet bez upornosti i spremnosti da se malo pretrpi upravo zbog pameti, i ne znači puno.

Zadovoljstvo postojećim

Mercedes-Benz je krajem devedesetih godina prošlog stoljeća s dosta entuzijazma radio na konceptu pod nazivom E 2000. Pored brojnih naprednih rješenja, ponajveće je bilo to da su na konceptu sve uobičajene kontrole poput kola upravljača (volana), mjenjača i papučica kočnice, kvačila i gasa bile zamijenjene jednom jedinom ručicom. Sasvim jednostavno, lijevo je trebalo biti lijevo, desno – desno, natrag – ubrzavanje, prema naprijed – usporavanje i kočenje. Mercedes je otišao daleko s razvojem naznačenog koncepta, ali su zatim jednog dana obznanili da ipak odustaju. Zašto? Ispitivanje tržišta je nepobitno pokazalo da potencijalni kupci nisu bili spremni odreći se klasičnih komandi, premda im je Mercedesov koncept svakako izgledao zanimljivo i sofisticirano. Tako dakle, mi ljudi se često čvrsto vežemo za postojeće stvari premda ne sumnjamo u to da postoje i bolje. Kao da vam netko ponudi boljeg tatu ili mamu. Apsolutna većina bi ovakav prijedlog smatrala uvredljivim, pa čak da su i ovi zamjenski roditelji uistinu znatno bolji ljudi.

Stoga se ne trebamo čuditi ako nam ponekad bude odbijen poneki zbilja pametan prijedlog. Ljudi ponekad doista i iskreno ne žele bolje jer su zadovoljni i sa onim postojećim.

O ukusima se najviše raspravlja

Premda se ono kaže da se ne raspravlja, u praksi je sasvim obratno, raspravlja se itekako, i to o svemu i svačemu: Ronaldo ili Messi, zabavnjaci ili narodnjaci, more ili planina, meso ili povrće, demokracija ili totalitarizam, Amerika ili Rusija, otvorene granice ili bodljikava žica, jednobojno ili šareno, tamnije ili svjetlije, slatko ili slano, glasno ili tiho, šetnja ili trčanje itd. Baš kao i u prethodnom slučaju s Mercedesovim konceptom, neki od najboljih menadžera današnjice kažu kako je uvijek nužno druge pitati za mišljenje. Jednostavno, nama se neke naše stvari i ideje mogu činiti zbilja genijalnim i revolucionarnim, a da je drugima to istovremeno skroz bez veze.

Odmah i da zaključimo: Ono što je neuspješnima nepremostiva prepreka, to je uspješnima alat i sredstvo. Mnogi ljudi se ohlade i razočaraju već s prvim odbijanjem i osporavanjem, pa o čemu god da je riječ. S druge strane, neki drugi će u ovakvoj situaciji hitro zgrabiti olovku i bilježnicu te ljubazno zamoliti: „Imate li mi još što prigovoriti?“ Bez obzira na njihove različite motive, bez uvažavanja mišljenja drugih ljudi nikad nećemo uspjeti. To je jedini mogući način da se neka ideja iz idealnog okruženja našeg nutarnjeg svijeta ucijepi i u izvanjskoj stvarnosti. Naravno, i glede ovoga će važiti na kraju da neki jednostavno ne žele bolje. Sasvim su zadovoljni sa svojom imaginarnom ulogom „neshvaćenog i odbačenog genija“, i više od toga im ni ne treba…

U Sarajevu, 11. 11. 2018.

M. B.

 

Izvor (foto): 123rf.com

DVIJE LJUBAVI

Postoji kontrast ljubav/mržnja, ali postoji i jedan drugi, možda još i oštriji te dublji kontrast, kontrast ljubav/ljubav.

Hans Urs von Balthasar primijeti da je gnjev – koliki god bio – prolazna stvarnost, dok je samo ljubav trajna, odnosno, vječna. Zato ovdje i velimo: eventualni spor oko ljubavi, tj. oko različitih perspektiva ljubavi može polučiti ambise i podjele kakvi su mržnji posve van domašaja. Upravo jer je ljubav, ako jest ljubav, po sebi vječna.

Nekom je ljubav ono „dođi, da budemo nesretni skupa“, drugom je „dođi, da se radujemo skupa“.

Nekom je ljubav „dođi, da zajedno tapkamo po mraku, drugom je, dođi, da zajedno hodimo u svjetlosti“.

Nekom je ljubav „žrtvuj se i iskrvari za mene“, drugom je „želim te cijeli život gledati kako napreduješ i ostvaruješ se“.

Nekom je ljubav „boluj i ti sa mnom“, nekom je „pomozi mi da i ja budem zdrav“.

No, čekaj malo! Nije li ovo sve skupa ljubav? Ne podrazumijeva li ona sve ove čudnovate i duboke kontraste? Ne kaže li se i kod vjenčanja ono „u dobru i zlu, zdravlju i bolesti…“!? Da, kaže se, ali na egzistencijalnoj, praktičnoj razini nešto će uvijek dominirati i pretezati.

Istina, i u mračnoj ljubavi bit će ponekad svijetlih momenata, kao što će i u svijetloj ljubavi biti pokatkada mraka. Ali ipak, mrak je mrak, a svjetlo je svjetlo … to su ipak dva nespojiva, različita svijeta.

I tako, ljubav je tu da spaja, ali ponekad razdvoji ljude dublje, trajnije i temeljitije od bilo kakve oštrice, eksplozije i povijesnog usuda. Jer neki ljudi jednostavno ne žele da budu sretni, ali svejedno, još uvijek žele ljubav.

U Sarajevu, 4. 11. 2018.

M. B.

 

Izvor(foto): 123rf.com

SIMBOLIČKO ZNAČENJE BOJA

U kojem god se kutku svijeta našli, crveni ventil na česmi će značiti da se tu pušta topla voda, kao što će nam plavi ventil biti prepoznatljiv znak hladne vode. S druge strane, kad vidimo muškarca ili ženu u crnini, za prirodno je pretpostaviti da je ta osoba u žalosti ili pak možda želi izraziti ozbiljnost položaja koji obnaša … U svakom slučaju, nema sumnje da nam boje svakodnevno pričaju neku svoju priču, jer nose i svoja specifična značenja.

Bijela

Prije nego što konstatiramo da bijela boja simbolizira čistoću i savršenstvo, važno je naglasiti da ne postoji opći koncensus da li se ovdje uopće radi o boji, jer neki drže da je bijela tek potencijalna boja, ali ne i boja u punom smislu. Kao svojevrsni spoj svih boja sunčevog spektra ona predstavlja i simbol jedinstva.

Tradicionalno ju se smatralo i bojom imućnosti: mlijeko, bijeli kruh, bijeli šećer, bijeli konj, bijelo odijelo, bijela kuća … to su mogli priuštiti samo oni dobrostojeći. Samim tim, bijela bolja onda postaje i bojom velikih ljudskih ambicija.

Ponegdje na Istoku ju se smatra i bojom smrti. No, to je zapravo vrlo povezivo i s njezinim poslovičnom zapadnim značenjem kao boje čistoće, nevinosti i savršenstva. Jer da bi se ovo troje postiglo, sve ono staro na neki način prethodno mora umrijeti. Stoga ne čudi da su u kršćanskoj tradiciji novokrštenici kroz tjedan dana morali nositi bijele haljine. One su trebale naznačiti njihovo novo rođenje, ali i smrt onog starog grešnog čovjeka.

Crvena

Kako je već spomenuto u uvodu, crvena se generalno uzima kao topla, odnosno, vruća boja. To je boja krvi, samim tim i boja života. Međutim, to je i boja vatre koja je jako korisna dok je pod kontrolom, no koja van kontrole postaje simbolom destrukcije i uništenja. Stoga je crvena i vrlo kontraverzna boja. U kombinaciji s plavom, smatra ju se božanskom, dok u kombinaciji s crnom, smatra ju se đavolskom. U tom smislu, crvena je istovremeno boja ljubavi, ali i boja opasnosti (npr. znak „stop“ kao i različiti znakovi upozorenja).

Na dalekom Istoku, crvena je boja tzv. korijenske čakre u čovjeku, a s tim u vezi joj se onda propisuju i neki terapijski učinci. Npr. depresivni ljudi bi trebali unijeti što više crvenih tonova u svoje životno okruženje, a trebali bi i što više konzumirati crveno voće i povrće: jabuka, cikla, rotkva, rajčica…

Plava

Ovo je boja mora i neba, samim tim i boja stabilnosti i dubine. Uz plavu se vežu mahom pozitivna značenja: duhovnost, iskrenost, sklad, intelektualni život, dobre komunikacijske vještine, smirenost, ljubaznost. Na Istoku ju se gleda izrazito numinoznom bojom jer su recimo indijski prikazi božanstava mahom plave boje.

Međutim, plava je istovremeno i hladna boja, pa se s tim u vezi iza nje mogu skrivati fini, sofisticirani, ali istovremeno i poprilično hladni ljudi.

Žuta

Uz plavu i crvenu, ovo je treća temeljna boja. Kako je žuta boja sunca i zlata, sasvim je prirodno da nosi i različita superlativna značenja. To je boja autentičnosti i istine, ali i boja trijumfa i pobjede; boja radosti, sreće, odanosti i poštenja. No, ne kaže se uzalud ono da nije zlato sve što sjaji. Upravo jer su sjaj i svijetlo po sebi dobri, mnogi ljudi onda iz nižih pobuda lažno i prijevarno svijetle. Stoga se žuta dovodi u vezu i sa svim onim negativnim, suprotnim osobinama od svih prethodno nabrojanih.

Na Istoku ju se smatra bojom čovještva. Uz nju se vežu autentičnost i samouvjerenost, a središte svega toga (po Istočnjacima) je negdje u stomaku (solarni pleksus). No, i zapadna psihologija psihosomatiku egzistencijalnih strahova veže počesto upravo za područje stomaka.

Zelena

Zelena je boja lišća, bilja i raslinja, ali također i boja rijeka i jezera, pa i mora kad nije vedro; stoga ju se uzima i bojom prirode. To je umirujuća i obnavljajuća bolja. Stoga su joj i značenja mahom pozitivna. Ona je boja vitalnosti i dugovječnosti, ali također i boja nade i mladosti. Sa ovim potonjim ipak ponekad može poprimiti i negativna značenja (za mlade i neiskusne ljude se često kaže da su „zeleni“).

Zelena je i boja sigurnosti, uzmimo za primjer prometni semafor, ili znakove na različitim tehničkim uređajima: dok crveno označava oprez i zabranu, zeleno uvijek predstavlja siguran radni mod.

Dok ju se na Istoku smatra bojom srca, na Zapadu ju se ponekad označava i bojom ljubomore i zavisti. Npr., ono čuveno: „pozelenio od zavisti“.

Smeđa

Ovo je boja zemlje, pa se negdje oko toga vrti i sva njezina kontraverzna simbolika. To je tlo pod našim nogama, kao i podloga za svo raslinje i hranu. Tako smeđa može označavati stabilnost i plodnost, ali i sigurno utočište. Vojnici na bojištu znaju da „lopata glavu čuva“, tj. da se pred ratnom pogibli najsigurnije ukopati u zemlju, a tako su u prošlosti često preživljavali i sami civili – negdje pod zemljom.

S druge strane, uz zemlju se vežu i neka negativna značenja. Ona je kadra isprljati i ublatiti čovjeka. Slično tome, uz zemlju se vežu i prirodni procesi umiranja i raspadanja. Nije slučajno da se u većini kultura mrtvi ukopavaju baš u zemlju. Opet, s tim u vezi umiranje može imati dobre i loše konotacije. Ono po sebi može značiti asketsko uzdizanje, ali i obratno, grešničko otpadanje od ideala čovještva.

Crna

Crna je izgledno najkontraverznija boja, s tim da ona pouzdano nije boja. Crna u fizikalnom smislu predstavlja potpuni nedostatak svjetla, tj. njegove refleksije. Stoga i ne čudi da su joj značenja većinom loša. To je boja smrti i tuge, a vrlo često i boja „sila tame“. Svjetlo je život, a crna se tome protivi.

No, i nije sve tako crno u vezi crne. Crno označava i eleganciju, misleći ovdje na odjeću („crno uvijek prolazi“). Crna znači i tajanstvenost, a tajanstvenost je često ljudima jako privlačna. Ona može značiti i ozbiljnosti kao i odgovornost neke službe. Nije slučajno da suci, svećenici, diplomati i profesori u mnogim kulturama nose crna odijela i odore. Crna je i boja upozorenja. Upravo zbog brojnih negativnih značenja, iza crne odjeće se nerijetko skrivaju i neke nesigurne osobe, a što je osobito često kod mladih i adolescenata. S tim u vezi, crna boja onda može značiti i izgradnju vlastitog mira ili slično tome – smiraj noći.

Slično smeđoj, i crna se može uzimati kao boja zemlje, te poprimiti onda i sva ona značenja koja se vežu uz nju.

Siva

Kao svojevrsnu „svijetlo crnu“ i ovu boju slijede brojna loša značenja. No, siva se uzima i kao izrazito neutralna boja, a kao takva može biti upravo boja neutralnosti i neovisnosti.

Ljubičasta

Ova mješavina plave i crvene boje je u prirodi vrlo rijetka, tako da onda sa sobom nosi i neka vrlo posebna značenja. U stara vremena, dok su sve boje bile prirodnog podrijetla, a već rekosmo da je ova boja u prirodi dosta rijetka, ljubičasta je bila vrlo ekskluzivna i skupa boja rezervirana za bogataše i vladare. S tim je purpur ujedno poprimao i neka negativna značenja, uzimajući tu u obzir poslovičnu raskalašenost i nemoral visokih društvenih krugova. No i sasvim obratno od toga, u zapadnoj kršćanskoj tradiciji se ova boja uzima kao boja pokore, a na Istoku kao boja konekcije sa onim duševnim i božanskim.

Narančasta

Narančasta boja nosi sa sobom energiju crvene i radost žute. To je i citrusna boja, te kao takva obećava zdravlje tijelu i radost nepcu. Na Istoku je vezuju uz kreativnost, kako uz onu radnu i umjetničku tako i uz onu tjelesnu (prokreativnost). No, upravo jer je toliko lijepa i razigrana, u nekim slučajevima može poprimiti i negativna značenja, kao na primjer – agresiju i nekontroliranu strast.

U Sarajevu, 27. 10. 2018.

M. B.

 

Izvori:

– Didier COLIN, Rječnik simbola, mitova i legendi, Naklada Ljevak, Zagreb: 2004.

– Color Meaning, Color Wheel Pro – See Color Theory in Action, Izvor: http://www.color-wheel-pro.com/color-meaning.html (Stanje: 27. 10. 2018.).

Izvor (foto): 123rf.com

PET STVARI KOJE LJUDI OBIČNO IZGOVARAJU KADA LAŽU

Postoje li pouzdani verbalni pokazatelji da netko laže? Ovo je vrlo intrigantno pitanje, kako na osobnoj razini tako i šire. Stručnjaci koji se danas bave ovim problemom, kažu kako ne postoje 100% pouzdani verbalni pokazatelji da netko laže, no ipak postoje neke specifične formulacije kojima se pojedinci počesto koriste dok pokušavaju zanijekati ili dovesti u pitanje neke zajedničke i općenito prihvaćene relacije i istine.

Pri tome se počesto čak ni ne radi o cjelovitim formulacijama nego samo o pojedinim specifičnim riječima ali također i o grupama riječi. Pri tome ćemo se osobito osloniti na razmišljanje američkog psihologa Jacka Schafera iznesenog za Psychology Today.

1) „Toliko o tome.“

Prijedlog „o“ javlja se ovdje kao „kvalifikator“. Bilo da netko sa ovom formulacijom završava svoj govor ili to iznosi kao zaključak na tuđu izjavu, navedena formulacija sugerira da osoba o cijeloj stvari zna znatno više, ali ne želi da govori. Naravno, s tim se više upućuje na nečiju neiskrenost, a ne toliko na eksplicitnu laž. Bilo kako bilo, istinoljubive i iskrene osobe nemaju problema s tim da ispričaju sve što znaju, bez obzira na moguće posljedice i reperkusije. Za kraj, vrlo slično ovom „toliko o tome“ je i ono „to je to“.

2) „Ne možeš to dokazati!“

Ovdje smo već vrlo moguće na tragu vrlo ozbiljnom lažljivcu ili prevarantu. Riječ „dokazati” sugerira da postoje dokazi za provjeru navodne pretpostavke ili optužbe, ali sugovornik do sada nije uspio otkriti te skrivene dokaze. Iskreni ljudi u ovakvim situacijama ne misle u smjeru onoga „dokazati“: Oni znaju da nema dokaza jer nisu učinili ono za što ih je sugovornik optužio. S druge strane, ljudi koji obmanjuju znaju da dokaz postoji, ali sugovornik još nije otkrio dostatne dokaze koji bi potkrijepili optužbu.

3) „Zašto bih to učinio?“

Ovo je po Schaferu već za „crvenu uzbunu“! Istiniti i iskreni ljudi su direktni. Na krivu optužbu oni najčešće odgovaraju kratko i jasno: „Nisam to učinio!“ S druge strane, lažljivci su skloni izbjegavanju i okolišanju. Rado koriste formulacije kojima zapravo kupuju vrijeme ne bi li u međuvremenu smislili neku uvjerljiviju obranu. O nečemu sličnom je svojevremeno govorio i veliki Dostojevski: „Istina je uvijek kratka i jasna. S druge strane, laž je nakinđurena i komplicirana, te zapetljana u samu sebe.“

4) „Jel’ me to optužuješ?“

Ovdje se susrećemo s vrlo sumnjivom protuoptužbom iz domene „Napad je najbolja obrana“. Sumnjivac jednostavno pokušava prebaciti lopticu na drugu stranu, te slično kao u prethodnom slučaju, želi dobiti nešto dragocjenog vremena za smišljanje nekog smislenijeg opravdanja. Schafer smatra da bi na ovakvu lukavu protuoptužbu najbolje bilo odgovoriti na jedan od dva moguća načina: Izravnom optužbom: „Da, optužujem te“!; ili nešto taktičnije: „Tko je uopće spomenuo optužbu?“ Naime, krivci su najčešće svjesni toga da su krivi, te su vrlo opterećeni možebitnom skorom optužbom. Nevini ne razmišljaju o optužbi, jer pouzdano znaju da nisu krivi.

5) „Ne sjećam se da sam to učinio.“

Lažljivci i varalice se često pozivaju na nedostatak sjećanja, međutim, s tim se samo nesvjesno i suptilno razotkrivaju. Naime, ako poštenu osobu suočite s nečim što doista nije počinila, ona će vjerojatno sasvim jednostavno odgovoriti: „Ne znam“ ili „Nemam pojma“. Jer ukoliko u čovjekovoj glavi sjećanje na neki događaj doista ne postoji, tada nema mjesta ni kvalifikatorima tipa „ne sjećam se“ i „toga“. Što će reći, ako nema sjećanja, onda nema ni ovog sjećanja na sjećanje! S obzirom da se lažljivac i varalica itekako sjećaju čega se sjećaju, oni nesvjesno ni ne pokušavaju u potpunosti zanijekati sjećanje nego kao da radije igraju na opciju nepotpunog sjećanja. Stoga će iskusan istražitelj ili barem mudar sugovornik na ovo vjerojatno postaviti pitanje: „A čega se sjećate“?

Za kraj, po Schaferu, ukoliko želimo razotkriti tuđe obmane i laži onda je najbolje da pažljivo slušamo i razmatramo što to osoba govori. Jer riječi kao takve nikad ne ispadaju isključivo od same osobe. One su istovremeno i odraz stvarnosti koja se dogodila. Stoga će i izgovorene riječi, htjeli mi to ili ne, uvijek sadržavati i neke naznake prave istine koja se dogodila.

U Sarajevu, 18. 10. 2018.

M. B.

 

Izvor: 

Jack SCHAFER, 5 Things People Commonly Say When They’re Lying. Common responses that should not be ignored, Psychology Today (19. 11. 2016.),

https://www.psychologytoday.com/us/blog/let-their-words-do-the-talking/201611/5-things-people-commonly-say-when-theyre-lying (Stanje: 18.10. 2018.).

 

Izvor (foto): 123rf.com

FIGURA I ZNAČENJE “SJENE” U DJELIMA C. G. JUNGA

Čuveni psiholog je smatrao kako čovjek ne može doživjeti prosvjetljenje imaginacijom nekakvih svijetlih figura, nego isključivo izravnim suočavanjem sa svojom mračnom stranom. No, kako je za veliki broj ljudi posve neprihvatljivo to da bi oni mogli imati „mračnu stranu“, tako će i većinu svog života provesti zavaravajući i sebe i druge. Međutim, ovdje čak nije sve ni samo do nekog samozavaravanja. Neosviješteni nesvjesni sadržaji imaju tendenciju da se s vremenom počnu ponašati kao neovisni entiteti, koji zatim na vrlo uznemirujući način počinju preuzimati kontrolu nad čovjekovim životom. „Nesvjesni sadržaji koje ne učinimo svjesnim, pojavljuju se u našem životu kao sudbina (C. G. Jung).“ Znate već ono: kad netko nađe nekoga ili nešto za čim je cijeli život tragao i onda naprasno sve „zezne“ – ne znajući pri tome ni sam zašto! Ili obratno: kad se netko veže za nekoga ili nešto, a to zapravo nikad nije ni planirao… U oba slučaja se na kraju nerijetko donosi zaključak kako je to „sudbina“. Po Jungu se ovdje jasno ne radi o sudbini nego o nepoznavanju te ne kontroliranju jednog vrlo delikatnog dijela samog sebe.

Dr. Jekyll i mr. Hyde

Malo prije nego što će Carl Gustav Jung stupiti na znanstvenu scenu, Robert Louis Stevenson će stvoriti svoj klasik strave  – gotičku novelu Neobični slučaj Dr. Jekylla i Mr. Hydea. Naznačena novela, kao i njezine brojne ekranizacije će sve do današnjih dana „ugodno“ užasavati znatiželjnu publiku, međutim cijela stvar je imala i svoj vrlo zanimljiv psihološki potencijal.

Priča – dakle – govori o krupnom, dobroćudnom, sofisticiranom dr. Henryju Jekyllu koji muči tešku muku sa svojom nutarnjom podijeljenošću. Što se više bori protiv svog sablasnog alter-ega, gosp. Edwarda Hydea, to ovaj postaje sve transparentniji, opakiji i moćniji. Dr. Jekyll čak počinje eksperimentirati s različitim drogama i kemikalijama ne bi li obuzdao svoju mračnu stranu, no s tim stvari postaju samo gore: Na kraju gosp. Hyde više nije bio alter-ego dr. Jekylla, nego obratno, dr. Jekyll postaje tek mali, neznatni razumni aspekt ličnosti prevladavajućeg čudovišnog Hydea.

U svemu ovome pronalazimo i onaj već spomenuti, vrlo važan aspekt Jungove psihologije sjene. Čovjek se ne može riješiti sjene zaokupljajući se tamo nekakvim pozitivnim sadržajima. To čak može i dodatno ojačati sjenu. „Što je jače svjetlo, veća je i sjena koju svjetlo baca“ – primjećuje Jung. Ili drugim riječima, kako to svojevremeno primijeti Friedrich Hebbel: “Staro je zapažanje da pristojnost raste toliko koliko moralnost opada” (Tagebücher). Ili opet, gotovo istovjetna misao od Sigmunda Graffa – “Najuljudniji ljudi su u pravilu najhladniji i najbezobzirniji.” Naznačeni problem po sebi može pratiti čak i cijele narode, jer povijest nas nepobitno uči da iza najstrašnijih ratova i zločina poslovično ne stoje domorodci i divljaci nego upravo veliki, kulturni, bogati i napredni narodi. Na kraju, jedini način da se problem Sjene riješi jest da se s njom suočimo te da je na ispravan način integriramo, jer kako primjećuje Jung, cilj čovjekovog razvoja i nije perfekcionizam nego cjelovitost!  “Nažalost, nema sumnje da je čovjek u cjelini manje dobar nego što sam sebe zamišlja ili želi biti. Svatko nosi sjenu, a što se ona manje utjelovljuje u svjesnom životu pojedinca, to je crnja i gušća. U svakom slučaju, ona stvara nesvjesnu zapreku, što sprječava naše najdublje namjere.” (C. G. Jung)

Kompleksna stvarnost

Jungov koncept sjene je vrlo kompleksan. Ona ima dosta toga zajedničkog s Freudovim pojmovima Ida i Super-ega, odnosno, s njihovim suprotstavljenim zahtjevima u odnosu na naše svjesno „Ja“, koje počesto ne umije da se pravilno izbori sa svim ovim. U svakom slučaju, Jung bi se bez sumnje složio s Freudom da je naznačena problematika itekako povezana s jednim supresivnim odgojem. Stoga i sama Sjena predstavlja poprilično kontraverznu stvarnost. S jedne strane, ona je destruktivna ili autodestruktivna, s druge strane, ona u sebi krije i brojne dobre snage, te je upravo zato i treba pravilno integrirati. Uzmimo jednostavan primjer: na živahnu djecu se često vrlo ružno galami i tako se u njima potiskuju i demoniziraju dobre snage koje je samo trebalo pravilno usmjeriti i profilirati. U svezi ovoga ni malo ne čudi što se na razini cjelokupne ljudske kulture onda događa jedna općenita demonizacija brzine, snage i energičnosti. Za živahno dijete se kaže da je „vragolan“, kao što se za nekog trkača kaže da je „vraški brz“. Ili slično tome, baš na našim prostorima je uvriježen stav da se na fizički aktivne ljude u srednjim i starijim godinama gleda vrlo čudno. „Što ova stara budala stalno trči“? Istovremeno, „normalni“ pojedinac koji je „uspješno“ nadvladao te vragolaste djetinjarije, nerijetko se bori s depresijom, tjeskobom i manjkom smisla. Njegova prirođena živost je potisnuta iz područja gdje bi trebala biti, i sada se latentno u vidu izopačene sjene pokušava osvetnički probiti na površinu, kako već kod koga, jer kako primjećuje Jung, svaka sjena je jedinstvena. Netko je skloniji porocima i autodestruktivnom ponašanju, netko je više agresivan i antisocijalan prema vani. Tu je svakako i nezdrava sklonost maratonskog sjedanja pred TV-om i puno toga drugoga.

Tehnike osvjetljavanja i integracije Sjene

Naznačena jedinstvenost Sjene čini i ophođenje prema njoj vrlo zahtjevnim. Prema Jungu ovdje ne postoji neki jedinstveni recept, nego svatko mora pronaći svoj adekvatni model borbe, odnosno, individuacije. A individuacija, kako već sam pojam sugerira, pretpostavlja odvajanje i udaljavanje od logike mase, od onoga kako se čini ili još više od onoga „što svi čine“, a da pri tom naznačena logika ili praksa i nema nekog drugog valjanog objašnjenja i razloga osim navedenoga – da jednostavno „tako svi čine“ ili u drugom slučaju „ne čine“. Glede potonjeg, u uvriježenu nesvjesnu kolektivnu praksu uvijek spadaju i neki specifični tabui. O nekim stvarima se jednostavno ne priča, a baš bi se moralo pričati. Zato ne čudi da mnoge terapijske zajednice poduzimaju upravo jedno ovako nadvladavanje nekih ustaljenih društvenih tabua. Sjedne se u krug pa se razgovara o problemu koji se poslovično ne skriva samo od drugih, nego i od samog sebe. U tom smislu se zrcali i smisao Jungovog poimanja usamljenosti. Po njemu, usamljenost ne znači biti bez bližnjih nego ne moći razgovarati s njima o stvarima koje su vam bitne. A bez ovoga nema ni osvjetljavanja i pravilne integracije Sjene. To je ujedno i pravi smisao psihoterapije: sebe možemo prepoznati i naći samo u drugome.

Pored spomenute individuacije, Jung sugerira i potrebu pronalaska područja gdje ćemo na kreativan i pozitivan način moći izražavati i utrošiti svoju strast.  To će biti ono što činimo rado, gorljivo; ono za što ne primjećujemo kako prolazi vrijeme dok činimo; ono što stvara pozitivni i prijatni umor; od čega se osjećamo smisleno i pozitivno. Naša strast je jednostavno tu u nama, i protiv nje se uzaludno boriti. Ona je po sebi zapravo izrazito pozitivna snaga ukoliko se pravilno i pozitivno usmjeri i fokusira. Ukoliko je sami ne usmjerimo, ona će već sama sebi naći zanimaciju, a tada upravo postaje negativna ili barem uznemirujuća i sramotna; postaje ono o čemu se ne priča, a tko već priča, vrlo je nepristojan.

Slika 2.: C. G. Jung 1910. godina. Izvor: en.wikipedia.org 

Istina će vas osloboditi!

Iznenađujuće ili ne, proces individuacije ne podrazumijeva samo preispitivanje kolektivne logike i prakse, nego i svoje vlastite. Uzmimo primjer, netko više od pola radnog vremena provodi na Facebooku ili po kavama. Kući zatim gleda TV – kako to već nalažu službene lokalne statistike – u prosjeku četiri i pol sata, ali je svejedno uvjeren da puno radi, da se od njega previše zahtjeva, te smatra da se zbog svega toga osjeća jako loše, te da izgledno tako neće još dugo izdržati. A da jednostavnije ta osoba sebi prizna da je lijena i pasivna? Pa da zatim strpljivo potraži razloge te svoje lijenosti i pasivnosti? Biti lijen je veliki osobni tabu (možda čak i veći od onoga biti alkoholičar) i malo se tko to usudi sebi a i drugima priznati. Svako će prije to reći za drugoga, ali za sebe, to je istinska rijetkost i heroizam! Međutim, jedini mogući način nadvladavanja osobne lijenosti i pasivnosti jest da to i sebi i drugima priznamo! Priznanje će vjerojatno probuditi u nama nešto pozitivnog bunta da se trgnemo i uradimo nešto sa sobom. „Pa mogu ja više od toga … moguće mi treba neki drugi posao, neki drugi prijatelji, neke druge knjige i TV emisije, ali siguran sam da mogu…“.

Stoga naspram uvriježene himne masovne kvazi-psihologije današnjice „Misli pozitivno“, radije ističemo ono klasično, tj. vječno „Istina će vas osloboditi“. To su religije Istoka i Zapada, to je Freud, to je Jung i još puno toga drugoga. Jednostavno, sve stvari moraju biti nazvane pravim imenom, i drugog puta za čovjeka nema, kao ni za ljudsko društvo.

U Sarajevu, 13. 10. 2018.

M. B.

 

Izvori:

– „Carl Jung and the Shadow: The Hidden Power of Our Dark Side“ (17.12.2015.), Academy of Ideas, izvor: https://academyofideas.com/2015/12/carl-jung-and-the-shadow-the-hidden-power-of-our-dark-side/ (Stanje: 13.10.18.);

– Michael MCGUINESS, Maggie HYDE, Jung za početnike, Jesenski i Turk, Zagreb, 2001.

Izvor (foto): 123rf.com

UPUTSTVO ZA TUGU

Koliko nam je kad tugujemo zbog nekoga uistinu žao te osobe, a koliko samih nas?

Svatko od nas je centar svoga svijeta i svatko od nas je nesumnjivo najbliži sam sebi. To je jednostavno tako, i tko to ne priznaje ili je lažov ili je iskreni ali posve nerealni romantik.

Tu posvemašnju životnu bliskost sa samim sobom je vrlo važno na vrijeme detektirati i prepoznati. Na taj način čovjek može bolje shvatiti neke specifične životne probleme s kojima se neminovno susreće, ali ujedno i pronaći rješenje za njih.

Suočavajući se s teškom bolešću, a na kraju i smrću oca za kojeg sam bio jako vezan, počesto me je znala potresti jedna uznemirujuća misao, ali koja se na kraju ispostavila kao pomažuća i duboko katarzična: Koliko mi je zapravo u cijeloj situaciji žao njega, a koliko samog sebe!?

Zbilja je nevjerojatno s kojom lakoćom čovjek u takvim situacijama pobrka samosažaljenje za iskrenu tugu:

  • Tjeskoban si jer ostaješ bez pouzdane osobe koja te je stvarno nesebično i iskreno voljela;
  • Još više (i zapravo najviše) si tjeskoban zbog osjećaja vlastite nemoći! Pomogao bi, spasio bi ga, a ne možeš. No opet, differentia specifica se kreće oko jednog suptilnog egzistencijalističkog detalja: Je li ti žao što MU ne možeš pomoći, ili ti je žao što mu TI ne možeš pomoći? Što će reći, možda zapravo i nisi toliko tužan što mu ne možeš pomoći, nego zato što su sve tvoje grandiozne ideje o samom sebi ostale bez ikakvog temelja i na kraju pale u vodu. Ono, konačno shvaćaš da osobnim mitovima nema mjesta … najobičniji si krhki čovjek, i to je to. A to itekako boli…
  • Tjeskoban si također jer ti je poremećena dnevna rutina, poremećeni planovi za posao i odmor.
  • Neki ljudi se u ovakvim trenucima mogu čak osjetiti i izdanima od strane dragog bolesnika…
  • Na kraju, tjeskoban si jer se puno sekiraš zbog svega ovog prethodnog.

Ipak, na koncu shvatiš da rješenje postoji, i ono se upravo kreće oko spomenutog izbora: samosažaljenje ili iskreno žaljenje!? Ako ti je nekog stvarno žao, onda se moraš fokusirati na njega, a ne na sebe. Pokušati učiniti što se može da toj osobi u njezinoj patnji bude koliko toliko lakše. Iznenađujuće ili ne, tu se čovjeku počinje vraćati mir, radost i osjećaj moći. Jer to i jest zapravo istinska moć: izdići se iznad svog malog svijeta i vlastitih briga te zauzet se malo i za onaj tamo neki drugi svijet!

Sasvim normalna nakana sasvim normalnog pokojnika

Kako u bolesti tako i u smrti, čovjekov najveći neprijatelj nije gubitak drage osobe nego opet ono samosažaljenje. Tome govore u prilog i one neke uobičajene domaće rustikalne naricaljke:

Oj joj, kuku mene joj!

Dakle, kuku je MENE a ne NJEGA!

Što MI ga uze Bože – joj!?

Dakle, ne: Što ga uze, nego što ga MENI uze?

I na kraju ono posve dramatično: Otvori se zemljo, progutaj MEEEE!

Rekli bismo, to je to – čista suština strahote sprovoda drage osobe: Čovjek je u napasti da to shvati kao svoj vlastiti sprovod, a ne ono kako stvari doslovno stoje – da je to sprovod drage osobe!

Rješenje je opet slično kao u prethodnom slučaju. Ukoliko se fokusiramo na osobu koju smo izgubili, a ne na svoju osobnu pogođenost, sve će biti u redu. Preplavit će nas misao da ta osoba zaslužuje da je ispratimo svečano i dostojanstveno, kao što je i zaslužila.

Stvari stoje slično i za onaj period nakon smrti. Naime, uvijek se treba pitati što bi dragi pokojnik želio za nas? Da smo tužni, očajni, autodestruktivni, da završimo sa životom? Nema nikakve šanse! Tako nešto bi nam mogao poželjeti samo ljuti neprijatelj, a zbog njegove se smrti ionako nikad ne bi ni žalostili. Tko nas je uistinu volio, on bi sada svakako želio da budemo sretni, zdravi, radosni, ispunjeni, da živimo dalje i napredujemo u životu! Ako smo i mi stvarno za života voljeli tu osobu, zašto onda ne ispoštovati tu njezinu nakanu? To je ujedno i jedina mogućnost ljubavi, sve ostalo je samoljublje i samosažaljenje!

Subjektivni i objektivni pakao

U istočnoj kršćanskog teologiji danas je dosta česta teza da jedan objektivni pakao zapravo ni ne postoji, jer Bog koji je sama ljubav, dobrota, milosrđe i vjernost takvo mjesto svakako ne bi ni mogao prirediti za svoja ljubljena stvorenja. Tome nasuprot, postojao bi jedino subjektivni pakao. To bi značilo da se neki ljudi za života toliko zakopaju u vlastito samoljublje i samosažaljenje da se na taj način mogu čak i trajno isključiti iz realma objektivne univerzalne Ljubavi. Inače, ova teza je zanimljivo i bajkovito prikazana u filmu novozelandskog redatelja Vincenta Warda „Ja ću budan sanjati“ (WHAT DREAMS MAY COME) iz 1998. Reklo bi se, preporučljiva lektira za svakoga u današnjem vremenu posvemašnje tragike sebičnosti i samodopadljivosti…

Na samom kraju, slično moguće vrijedi i za svaki drugi rastanak u životu: prijateljski, ljubavni … Kako god, samo iskrena tuga može izliječiti gorko samosažaljenje, samo prava ljubav može izliječiti samoljublje.

U Sarajevu, 3. 10. 2018.

M. B.

 

Izvor (foto): 123rf.com

SIMBOLIČNO ZNAČENJE OČIJU

Oči su izgledno čovjekov najvažniji osjetilni organ, pa stoga ne čudi da se uz njih vežu najrazličitija simbolička značenja.  One tako mogu asocirati na vidovitost, sveznanje, kao i uvid u dušu. Druge osobine koje se često povezuju sa očima su: inteligencija, budnost, istinoljubivost i etičnost.

Otvoren i fokusiran pogled se na Zapadu od davnina smatra znakom nečije iskrenosti. S druge strane, prikrivanje pogleda ili okretanje istog u stranu može značiti skrivanje tajne, neiskrenost i loše nakane. Međutim, u drugim kulturnim kontekstima prikrivanje pogleda može imati i pozitivne konotacije. Npr., na Istoku se takvo ponašanje poslovično smatra pozitivnom stidljivošću i poštivanjem autoriteta. Recimo, u Starom Egiptu podanici uopće nisu smjeli gledati faraona u oči, dok se u mnogim istočnim kulturama do dan danas zadržao običaj pokrivanja ženskog lica.

Osim navedenog, oči se često povezuju i s ljubavlju, tj. zaljubljenošću. To je mjesto gdje počinje ljubav, ali i mjesto koje potiče ljubav. Stoga ne čudi da su mnoge ljubavne pjesme posvećene upravo nečijim lijepim očima.

U Isusovoj interpretaciji oči se pokazuju nositeljem duhovnog svjetla za cijeloga čovjeka, ali samim tim i mraka: “Oko je tijelu svjetiljka. Ako ti je dakle oko bistro, sve će tijelo tvoje biti svijetlo. Ako ti je pak oko nevaljalo, sve će tijelo tvoje biti tamno. Ako je dakle svjetlost koja je u tebi – tamna, kolika će istom tama biti?“ (Mt 6,22-23). U metafizičkoj psihologiji bi se reklo da narav promatranog objekta uvijek ukazuje na stvarnost čula koje ga promatra. Zlo oko uvijek i u svemu vidi zlo, dok se dobro oko uvijek fokusira prvenstveno na ono što je dobro.

I različite boje očiju mogu nositi zanimljiva simbolična značenja. Plave oči se najčešće povezuju sa zaljubljenošću, ali i s nevinošću. Zelene oči upućuju na ljubomoru, zavist, ali i na osobnu posebnost i jedinstvenost. Crvene oči se tradicionalno povezuju s demonskim silama, ali i s tugom i bijesom.

U simboličkim tumačenjima u razmatranje dolazi i broj očiju. Imati dva oka je ljudski i normalno. Jedno oko je povezano sa onim neljudskim, ali i nadljudskim. Svi smo barem nekad gledali ili čitali o opakom đinu Kiklopu. No, jedno svevideće i sveznajuće oko se zna pripisivati i samom Bogu. Slično je i s „tri oka“. Pripisuju se nadljudskim stvorenjima koja po sebi mogu biti i dobra i loša. U biblijskoj tradiciji spominju se čak i „ofanim“, kao anđeli s jako velikim brojem očiju. Doduše, oni se ponekad interpretiraju kao doslovna duhovna bića, a u nekim slučajevima i kao čudesni kotači Jahvinih nebeskih kola (Usp. Ez 1,15-21).

Oči ne znaju lagati

Kod ovakvih tumačenja svakako je važno spomenuti da posebnost očiju nije samo simboličke prirode. One doslovno puno toga govore o svojem nositelju, i danas je to i znanstveno dokumentirano. Na primjer, široko postavljene oči na licu često govore u prilog postojanja visoke inteligencije, dok obratno, usko postavljene oči na licu sugeriraju na nisku inteligenciju, ali pokatkad i na kriminalno ponašanje. No, puno pouzdanije od toga, danas se već razvijaju metode osobne identifikacije na temelju skeniranja očiju, što će reći da je svako oko na svijetu sasvim jedinstveno i posebno. Također, u razvoju su već i nove poligrafske metode na temelju praćenja karakterističnog skupljanja i širenja zjenica, i za sada se čini da će ovo biti puno pouzdanije od klasične poligrafije, jer oči jednostavno ne mogu slagati!

Simbolična značenja sljepoće

Izgleda da svaka ozbiljna priča uvijek mora sadržavati onaj jedan prevratnički i dijalektički „ALI“, a tako i ova. Naime, uz sve posebnosti, za oči se također kaže da su čulo koje je najlakše prevariti, pa tako stižemo i do simboličnog značenja sljepoće. Ono „biti slijep“ tako ponekad može imati i pozitivna i negativna značenja. Ponekad je to ono biti glup, površan, naivan, kratkovidan, nepromišljen, ali ponekad to znači i ono „biti mudar“. Nije slučajno da u mnogim kulturama i epohama postoje priče o slijepim mudracima. Papa Benedikt XVI. (Joseph Ratzinger) definira obraćenje upravo kao onaj trenutak kad shvatimo koliko smo bili slijepi što smo vjerovali vlastitim očima, dok pri tome – ovom vidljivom svijetu pretpostavlja onaj nevidljivi kojem možemo pristupiti samo srcem. Donekle slično jednom primijeti i američki glumac Denzel Washington: „Zašto oči držimo zatvorene kad se molimo, ljubimo, kad sanjamo i plačemo? Zato što se one najčudesnije stvari ne mogu vidjeti nego samo osjetiti srcem“! Dakle, oči su nesumnjivo jako posebna stvar u životu svakog čovjeka, no očito ih uvijek treba malo – na ovaj ili onaj način – i upotpuniti.

U Sarajevu, 27. 9. 2018.

M. B.

 

Izvori:

http://umich.edu/~umfandsf/symbolismproject/symbolism.html/E/eyes.html (Stanje: 27.09.18.).

– http://lzmarieauthor.com/tag/eye-symbolism/ (Stanje: 27.09.18.).

– Miljenko BELIĆ, Metafizička antropologija, Zagreb, 1995.

– Joseph RATZINGER, Uvod u kršćanstvo, KS – Zagreb, 1993.

Izvor (foto): 123rf.com

Exit mobile version