Džehennem

Znao je da nešto nije kako treba. Zadnje čega se sjeća je eksplozija i snažna svjetlost. Osvrne se oko sebe. Nije mogao odrediti vrijeme. Ništa nije vidio. Gusta magla zaklanjala mu je pogled. I tišina. Neobična tišina. To ga je začudilo. Uplašio se. Uspravi se u sjedeći položaj. Shvati da je naslonjen na nešto. Osovi se na noge. Nišan. Drven i sklepan na brzinu. Neravan grob na brzinu zatrpan zemljom.

– Eeeeeeeeeeeeeej, čuje li me i’ko? – Ništa. Nikakvog odjeka. Stajao je u mjestu. Nije mogao odrediti gdje se nalazi i u kojem pravcu bi krenuo. Napravi nekoliko koraka naprijed. Blatnjava zemlja gutala je korak zajedno s čizmama. Procijenio je da je prešao barem dvjesto metara hodajući. Ništa. Nigdje nikoga. Samo magla.

– Ooooooooooooj, ima li koga? – Bez odgovora. Nastavi hodati. Iako je zemlja bila vlažna i blatnjava, nije bilo nikakvih rupa, uzbrdica, nizbrdica, imao je osjećaj kao da hoda jednom te istom rutom. Kao da se kreće u krug. Hodao je skoro dva sata prema vlastitoj procjeni. Plašilo ga je što se nije umarao, nije se znojio, nije bio ni žedan ni gladan. Nastavi hodati. U nekom trenutku osjetio je kao da se penje uz neki uspon ili blagi nagib. Ubrza korak i gotovo potrči prema naprijed. Spotakne se od gomilu zemlje i padne preko nje. Psujući ustane otresajući blato i zemlju. Opet grob s nišanom. Sličan grobu pored kojega se probudio. Čučne pored nišana. Dodirne drvo i vlažnu zemlju. Grob je bio izgleda svježe zakopan. Pogleda pobliže nišan. Prenerazi se. Neravnim slovima, možda nekim nožem ili alatkom bilo je urezbareno ime i prezime i datum rođenja i smrti. Hajrudin Ćosović (1962.-1993.). Njegov grob. Počne brzo otkopavati zemlju rukama. Ali što je jače kopao, to nikako nije uspijevao iskopati grob i doći do tabuta. Kao da je nekim čudom zemlja stalno nadirala odnekle. Bjesomučno lomeći nokte na rukama, kopao je bez daha, bez umora. U nekom je trenutku stao. Uspravi se, otrese ruke od zemlje i prljavštine. Ovo nije džennet, ne može ovo biti džennet, ovo je nešto drugo, sigurno su me drogirali ili mi nešto dali, možda nešto stavili u vodu, pa sam popio. Odluči nastaviti hodati. I opet je naišao na grob. Isti kao i prethodni. Nije se morao saginjati da vidi šta je urezano na nišanu, već je znao. Bio je to njegov grob i ovo je bilo izgleda mjesto gdje su svi grobovi s njegovim imenom i tabutom. Hajrudin sjedne ponovo pored nišana. Ovo je sigurno džehennem, i iako nema šejtana, ovo je još gore od šejtana, kad si sam i nigdje oko tebe ni žive duše nema ni mrtve da s tobom progovori. Misao o beskrajnoj samoći bez igdje ikoga, dok sjedi u magli pored svog groba potpuno je obuzela Hajrudina i ne znajući šta će od očaja, počne glasno vikati i derati se. Ispuštao je nejasne zvukove kao životinja kad se uhvati u zamku i od velike boli ne zna ništa nego ispuštati neljudske krike. Odjednom vidio je nejasno prljavi strop i lice medicinske sestre koja ga je čvrsto držala za glavu da se ne uguši. Pljuvao je krv na sve strane iz usta. Čuo je glas koji je govorio da mu što prije treba obje noge odsjeći jer ako ih ne odsjeku, iskrvarit će i gotov je. Ni Allah ga neće spasiti. Hajrudin nije vrištao zbog nesnosnih bolova niti zato što je doktor uzeo ručnu pilu i počeo rezati ostatke batrljka noge što mu je visio ispod koljena. Vrištao je od straha. Vrištao je jer se nije želio vratiti na ono mjesto. U samoću. Pored groba s nišanom. Sam. Krkljao je krv i gušio se. Sestra se nagnula nad njegova usta.

– Šta kažeš, ne čujem šta kažeš! – Učinilo joj se da je čula kako govori kako je ono mjesto strašno i da mu ne daju da se tamo vrati. Nekoliko dana kasnije Hajrudin je sjedio u invalidskim kolicima i gledao kroz prozor. Nikome nije bilo jasno zašto se tiho smješka i samo ponavlja da je sretan. Mislili su da je šenuo pameću uslijed eksplozije od minobacačke granate koja mu je otkinula obje noge i nekoliko prstiju na lijevoj ruci. Jedan ranjenik prišao je Hajrudinu i ponudio ga cigaretom. Hajrudin ništa nije primijetio. Gledao je u jednu točku u zidu. Iz njegovih usta samo se čulo tiho i na trenutke nerazgovjetno šaptanje. Ranjenik se sagne. Hajrudin utihne. Ovaj spusti pogled na njegove ruke. Hajrudin je grčevito stezao tespih.

U Sarajevu 5. 11. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: drasa

UPUTSTVO ZA TUGU

Koliko nam je kad tugujemo zbog nekoga uistinu žao te osobe, a koliko samih nas?

Svatko od nas je centar svoga svijeta i svatko od nas je nesumnjivo najbliži sam sebi. To je jednostavno tako, i tko to ne priznaje ili je lažov ili je iskreni ali posve nerealni romantik.

Tu posvemašnju životnu bliskost sa samim sobom je vrlo važno na vrijeme detektirati i prepoznati. Na taj način čovjek može bolje shvatiti neke specifične životne probleme s kojima se neminovno susreće, ali ujedno i pronaći rješenje za njih.

Suočavajući se s teškom bolešću, a na kraju i smrću oca za kojeg sam bio jako vezan, počesto me je znala potresti jedna uznemirujuća misao, ali koja se na kraju ispostavila kao pomažuća i duboko katarzična: Koliko mi je zapravo u cijeloj situaciji žao njega, a koliko samog sebe!?

Zbilja je nevjerojatno s kojom lakoćom čovjek u takvim situacijama pobrka samosažaljenje za iskrenu tugu:

  • Tjeskoban si jer ostaješ bez pouzdane osobe koja te je stvarno nesebično i iskreno voljela;
  • Još više (i zapravo najviše) si tjeskoban zbog osjećaja vlastite nemoći! Pomogao bi, spasio bi ga, a ne možeš. No opet, differentia specifica se kreće oko jednog suptilnog egzistencijalističkog detalja: Je li ti žao što MU ne možeš pomoći, ili ti je žao što mu TI ne možeš pomoći? Što će reći, možda zapravo i nisi toliko tužan što mu ne možeš pomoći, nego zato što su sve tvoje grandiozne ideje o samom sebi ostale bez ikakvog temelja i na kraju pale u vodu. Ono, konačno shvaćaš da osobnim mitovima nema mjesta … najobičniji si krhki čovjek, i to je to. A to itekako boli…
  • Tjeskoban si također jer ti je poremećena dnevna rutina, poremećeni planovi za posao i odmor.
  • Neki ljudi se u ovakvim trenucima mogu čak osjetiti i izdanima od strane dragog bolesnika…
  • Na kraju, tjeskoban si jer se puno sekiraš zbog svega ovog prethodnog.

Ipak, na koncu shvatiš da rješenje postoji, i ono se upravo kreće oko spomenutog izbora: samosažaljenje ili iskreno žaljenje!? Ako ti je nekog stvarno žao, onda se moraš fokusirati na njega, a ne na sebe. Pokušati učiniti što se može da toj osobi u njezinoj patnji bude koliko toliko lakše. Iznenađujuće ili ne, tu se čovjeku počinje vraćati mir, radost i osjećaj moći. Jer to i jest zapravo istinska moć: izdići se iznad svog malog svijeta i vlastitih briga te zauzet se malo i za onaj tamo neki drugi svijet!

Sasvim normalna nakana sasvim normalnog pokojnika

Kako u bolesti tako i u smrti, čovjekov najveći neprijatelj nije gubitak drage osobe nego opet ono samosažaljenje. Tome govore u prilog i one neke uobičajene domaće rustikalne naricaljke:

Oj joj, kuku mene joj!

Dakle, kuku je MENE a ne NJEGA!

Što MI ga uze Bože – joj!?

Dakle, ne: Što ga uze, nego što ga MENI uze?

I na kraju ono posve dramatično: Otvori se zemljo, progutaj MEEEE!

Rekli bismo, to je to – čista suština strahote sprovoda drage osobe: Čovjek je u napasti da to shvati kao svoj vlastiti sprovod, a ne ono kako stvari doslovno stoje – da je to sprovod drage osobe!

Rješenje je opet slično kao u prethodnom slučaju. Ukoliko se fokusiramo na osobu koju smo izgubili, a ne na svoju osobnu pogođenost, sve će biti u redu. Preplavit će nas misao da ta osoba zaslužuje da je ispratimo svečano i dostojanstveno, kao što je i zaslužila.

Stvari stoje slično i za onaj period nakon smrti. Naime, uvijek se treba pitati što bi dragi pokojnik želio za nas? Da smo tužni, očajni, autodestruktivni, da završimo sa životom? Nema nikakve šanse! Tako nešto bi nam mogao poželjeti samo ljuti neprijatelj, a zbog njegove se smrti ionako nikad ne bi ni žalostili. Tko nas je uistinu volio, on bi sada svakako želio da budemo sretni, zdravi, radosni, ispunjeni, da živimo dalje i napredujemo u životu! Ako smo i mi stvarno za života voljeli tu osobu, zašto onda ne ispoštovati tu njezinu nakanu? To je ujedno i jedina mogućnost ljubavi, sve ostalo je samoljublje i samosažaljenje!

Subjektivni i objektivni pakao

U istočnoj kršćanskog teologiji danas je dosta česta teza da jedan objektivni pakao zapravo ni ne postoji, jer Bog koji je sama ljubav, dobrota, milosrđe i vjernost takvo mjesto svakako ne bi ni mogao prirediti za svoja ljubljena stvorenja. Tome nasuprot, postojao bi jedino subjektivni pakao. To bi značilo da se neki ljudi za života toliko zakopaju u vlastito samoljublje i samosažaljenje da se na taj način mogu čak i trajno isključiti iz realma objektivne univerzalne Ljubavi. Inače, ova teza je zanimljivo i bajkovito prikazana u filmu novozelandskog redatelja Vincenta Warda „Ja ću budan sanjati“ (WHAT DREAMS MAY COME) iz 1998. Reklo bi se, preporučljiva lektira za svakoga u današnjem vremenu posvemašnje tragike sebičnosti i samodopadljivosti…

Na samom kraju, slično moguće vrijedi i za svaki drugi rastanak u životu: prijateljski, ljubavni … Kako god, samo iskrena tuga može izliječiti gorko samosažaljenje, samo prava ljubav može izliječiti samoljublje.

U Sarajevu, 3. 10. 2018.

M. B.

 

Izvor (foto): 123rf.com

Exit mobile version