Oči su izgledno čovjekov najvažniji osjetilni organ, pa stoga ne čudi da se uz njih vežu najrazličitija simbolička značenja. One tako mogu asocirati na vidovitost, sveznanje, kao i uvid u dušu. Druge osobine koje se često povezuju sa očima su: inteligencija, budnost, istinoljubivost i etičnost.
Otvoren i fokusiran pogled se na Zapadu od davnina smatra znakom nečije iskrenosti. S druge strane, prikrivanje pogleda ili okretanje istog u stranu može značiti skrivanje tajne, neiskrenost i loše nakane. Međutim, u drugim kulturnim kontekstima prikrivanje pogleda može imati i pozitivne konotacije. Npr., na Istoku se takvo ponašanje poslovično smatra pozitivnom stidljivošću i poštivanjem autoriteta. Recimo, u Starom Egiptu podanici uopće nisu smjeli gledati faraona u oči, dok se u mnogim istočnim kulturama do dan danas zadržao običaj pokrivanja ženskog lica.
Osim navedenog, oči se često povezuju i s ljubavlju, tj. zaljubljenošću. To je mjesto gdje počinje ljubav, ali i mjesto koje potiče ljubav. Stoga ne čudi da su mnoge ljubavne pjesme posvećene upravo nečijim lijepim očima.
U Isusovoj interpretaciji oči se pokazuju nositeljem duhovnog svjetla za cijeloga čovjeka, ali samim tim i mraka: “Oko je tijelu svjetiljka. Ako ti je dakle oko bistro, sve će tijelo tvoje biti svijetlo. Ako ti je pak oko nevaljalo, sve će tijelo tvoje biti tamno. Ako je dakle svjetlost koja je u tebi – tamna, kolika će istom tama biti?“ (Mt 6,22-23). U metafizičkoj psihologiji bi se reklo da narav promatranog objekta uvijek ukazuje na stvarnost čula koje ga promatra. Zlo oko uvijek i u svemu vidi zlo, dok se dobro oko uvijek fokusira prvenstveno na ono što je dobro.
I različite boje očiju mogu nositi zanimljiva simbolična značenja. Plave oči se najčešće povezuju sa zaljubljenošću, ali i s nevinošću. Zelene oči upućuju na ljubomoru, zavist, ali i na osobnu posebnost i jedinstvenost. Crvene oči se tradicionalno povezuju s demonskim silama, ali i s tugom i bijesom.
U simboličkim tumačenjima u razmatranje dolazi i broj očiju. Imati dva oka je ljudski i normalno. Jedno oko je povezano sa onim neljudskim, ali i nadljudskim. Svi smo barem nekad gledali ili čitali o opakom đinu Kiklopu. No, jedno svevideće i sveznajuće oko se zna pripisivati i samom Bogu. Slično je i s „tri oka“. Pripisuju se nadljudskim stvorenjima koja po sebi mogu biti i dobra i loša. U biblijskoj tradiciji spominju se čak i „ofanim“, kao anđeli s jako velikim brojem očiju. Doduše, oni se ponekad interpretiraju kao doslovna duhovna bića, a u nekim slučajevima i kao čudesni kotači Jahvinih nebeskih kola (Usp. Ez 1,15-21).
Oči ne znaju lagati
Kod ovakvih tumačenja svakako je važno spomenuti da posebnost očiju nije samo simboličke prirode. One doslovno puno toga govore o svojem nositelju, i danas je to i znanstveno dokumentirano. Na primjer, široko postavljene oči na licu često govore u prilog postojanja visoke inteligencije, dok obratno, usko postavljene oči na licu sugeriraju na nisku inteligenciju, ali pokatkad i na kriminalno ponašanje. No, puno pouzdanije od toga, danas se već razvijaju metode osobne identifikacije na temelju skeniranja očiju, što će reći da je svako oko na svijetu sasvim jedinstveno i posebno. Također, u razvoju su već i nove poligrafske metode na temelju praćenja karakterističnog skupljanja i širenja zjenica, i za sada se čini da će ovo biti puno pouzdanije od klasične poligrafije, jer oči jednostavno ne mogu slagati!
Simbolična značenja sljepoće
Izgleda da svaka ozbiljna priča uvijek mora sadržavati onaj jedan prevratnički i dijalektički „ALI“, a tako i ova. Naime, uz sve posebnosti, za oči se također kaže da su čulo koje je najlakše prevariti, pa tako stižemo i do simboličnog značenja sljepoće. Ono „biti slijep“ tako ponekad može imati i pozitivna i negativna značenja. Ponekad je to ono biti glup, površan, naivan, kratkovidan, nepromišljen, ali ponekad to znači i ono „biti mudar“. Nije slučajno da u mnogim kulturama i epohama postoje priče o slijepim mudracima. Papa Benedikt XVI. (Joseph Ratzinger) definira obraćenje upravo kao onaj trenutak kad shvatimo koliko smo bili slijepi što smo vjerovali vlastitim očima, dok pri tome – ovom vidljivom svijetu pretpostavlja onaj nevidljivi kojem možemo pristupiti samo srcem. Donekle slično jednom primijeti i američki glumac Denzel Washington: „Zašto oči držimo zatvorene kad se molimo, ljubimo, kad sanjamo i plačemo? Zato što se one najčudesnije stvari ne mogu vidjeti nego samo osjetiti srcem“! Dakle, oči su nesumnjivo jako posebna stvar u životu svakog čovjeka, no očito ih uvijek treba malo – na ovaj ili onaj način – i upotpuniti.
U zapadnoj civilizaciji današnjice brojevi se koriste prvenstveno s obzirom na svoje kvantitativno značenje. Recimo, jedan znači jedan nečega, kao što dva znači dva nečega ili nešto itd. Međutim, u filozofskoj, religioznoj i mističnoj tradiciji brojevi su se koristili počesto s obzirom i na ono drugo – kvalitativno značenje. U tom smislu poglavito govorimo o simboličnom značenju brojeva.
Broj 6 je prema pitagorejcima bio prvi matematički savršeni broj (uz 28, 496 i 8.128), i to zato je jer je jednak zbiru svojih djelioca (1+2+3=6). U Božjoj državi, Aurelije Augustin čak kaže da je 6 savršen broj ne zato što je Bog stvarao svijet šest dana, nego je zapravo Bog stvarao svijet šest dana jer je 6 savršen broj.
Simbolično ga se uzima kao broj savršenstva, potpunosti i ljepote (kod Starih Grka bio je to Venerin broj).
Glavna budistička mantra je formulirana kroz šest slogova: Om ma-ni pad-me hum; i ona izražava svekoliki ustroj i hijerarhiju bića – krenuvši od prvog svetog sloga (Om) koji označava razinu deva (superiornih duhovnih bića), pa preko ašura, ljudi, životinja, gladnih duhova (pretas), pa do samog pakla (Naraka).
Posebnost broja šest je osobito uočljiva kroz njegovu učestalost u prirodi. Heksagonalne oblike susrećemo u kemiji (molekularni ustroj), snježnim pahuljama, to je i oblik ćelija pčelinjeg saća, kao i oblik očnih stanica kod različitih kukaca. Ponekad se iznenađujuće pronalazi i kao prirodni obrazac kod formiranja nekih stjenovitih formacija itd.
Biblija govori o broju 666 kao broju zvijeri, odnosno, broju antikrista (Otk 13,17-18).
Međutim, broj 666 se u Bibliji pojavljuje još dva puta potpuno nevezano za to. Npr., Prva knjiga o kraljevima (10,14) spominje kako je kralj Salamon svake godine prikupljao 666 zlatnih talenata od svojih podanika. S druge strane, Ezra (2,13) broj 666 spominje kao broj Adonikamovih potomaka koji su se iz babilonskog sužanjstva vratili u Jeruzalem i Judeju.
Već rana patristička kršćanska teologija kalkulira kako se u svezi famoznog „broja Zvijeri“ zapravo radi o gamatrijskoj kalkulaciji (predstavljanje izvjesnih riječi kroz zbir numeričke vrijednosti pojedinih slova). Tako je sv. Irenej smatrao da broj 666 zapravo znači Lateinos – kao grčki pojam za Rimsko carstvo (30+1+300+5+10+50+70+200). No, danas se najčešće smatra da se ipak radilo o imenu Neron – Cezar, tj. prema njegovoj hebrejskoj transliteraciji: NRVN QSR (50+200+6+50+100+60+200). Na kraju ipak ostaje nejasno zašto bi po sebi dobar broj 6, osobito u trostrukoj (božanskoj) formi dobio tako sablasno značenje? Moguće je da problem i nije u samom broju nego u njegovom nezasluženom prisvajanju. Sotona je netko tko sebi nezasluženo prisvaja božanski autoritet, baš kao što je oholost prvi i izvorni grijeh – stavljati sebe iznad reda i zakona i prisvajati si više privilegija i značenja nego što nas sljeduje.
Broj 7 je u simboličkom smislu poprilično višeznačan, s tim da su mu sva značenja pozitivna. Između ostalog, uzima se kao broj sigurnosti. Npr., u svima nam znanoj bajci, Snjeguljica pronalazi sigurno utočište kod 7 patuljaka, baš kao što u – potpuno različitom – japanskom kulturnom kontekstu onih 7 Kurosawinih samuraja hrabro brani seljake od pljačkaša i ubojica. Slično tako, u jednoj domaćoj narodnoj priči otac uvjerava svojih 7 sinova da će biti sigurni u životu jedino ukoliko se budu držali zajedno.
Sedam se također uzima kao broj sveukupnosti i izvrsnosti. Kao zbir božanskog broja 3 i zemaljskog 4 upućuje na cjelinu stvarnosti. Sedam je boja u duginom spektru, sedam je tonova u dijatonskoj ljestvici (c, d, e, f, g, a, h). Sedam je dana u tjednu.
Broj sedam se učestalo javlja u judeo-kršćanskoj tradiciji. To je broj odmora, pošto je Gospodin odmarao sedmog dana stvaranja. Također, sedam je nebeskih sfera, sedam je svetih arkanđela (u islamu su 4); sedam je darova Duha Svetoga, sedam je kreposti, ali i sedam je smrtnih grijeha; dva puta sedam je djela milosrđa (tjelesnih i duhovnih). Također, u Isusovo vrijeme su Židovi smatrali da bližnjemu treba oprostiti do sedam puta, no Isus je smatrao da treba praštati do 70 puta 7 – što će reći da uvijek i u svakoj prilici trebamo biti spremni na praštanje.
Broj 8 je broj snage i obilja, broj ravnoteže i harmonije, ali i broj sposobnosti donošenja odluke.
Kinezi ga smatraju sretnim brojem tako da su ljetne olimpijske igre 2008. u Pekingu započele 8. VIII. u 8 sati, 8 minuta i 8 sekundi.
Kao tzv. povaljana osmica, broj osam je i matematički simbol beskonačnosti; u filozofiji se uzima kao broj harmonije između nebeskih i zemaljskih energija koje međusobno uviru, cirkuliraju i vraćaju se sebi. To je također i broj enantiodromijskih obrata, pri čemu rastuće stvari i tendencije s vremenom prelaze u vlastitu suprotnost.
Broj osam je također broj velikog svećenika Melkisedeka –inače jednog od najintrigantnijih i najmisterioznijih likova cjelokupne zapadne monoteističke tradicije. U trostrukoj formi 888, to je i Isusov broj, barem prema gamatrijskoj kalkulaciji njegovog imena na grčkom: ΙΗΣΟΥΣ.
Broj osam je također i ženstven broj (neki bi rekli već po svome izgledu). Tako da se – slučajno ili ne – Međunarodni dan žena slavi 8. III. Također, zanimljivo, rođendan Blažene Djevice Marije se slavi 8. IX., a blagdan njezinog bezgrešnog začeća 8. XII.
Kao simbol snage i odlučnosti, i znak „Stop“ u prometu je u obliku oktagona, te crvene boje koja inače simbolično i odgovara ovom broju. Borilišta mješovitih borilačkih sportova imaju oblik oktagona te kao takva simboliziraju manifestaciju velike snage, hrabrosti i odlučnosti.
Broj 9 je posljednji jednoznamenkasti broj i kao takav predstavlja kraj jednog ciklusa. Istovremeno, kao takav on naznačuje početak nečeg novog. Zanimljivo, u latinskom jeziku devet (novem) i riječ „novo“ (novus) imaju isti korijen. Dijete u majčinoj utrobi provodi devet mjeseci i zatim se rađa te započinje svoj život na zemlji. Stoga je ovo broj mijene važnijih životnih razdoblja.
S obzirom da se (kod arapskih brojeva) devetka piše kao izokrenuta šestica, ovaj broj je ponešto dvosmislen i prevratnički. Istovremeno božanski i magijski, vječan i prolazan. Kao svojevrsni broj zmije i raka on simbolizira praiskonske kaotične energije, istovremeno plodne ali i prijeteće.
Kontraverza broja devet je primjetna i u kršćanskoj tradiciji. Isus je umro na križu o devetom času (po sunčevom satu; po današnjem satu to je tri sata poslijepodne), i kao takav, deveti čas je za kršćane istovremeno užasan, ali i spasonosan. Stoga je to za kršćane tradicionalno vrijeme poslijepodnevne molitve.
Broj deset: U mnogim zemljama svijeta „desetka“ je najbolja fakultetska ocjena, dok se u osnovnim i srednjim školama ocjenjuje maksimalno do pet, što će reći da desetka po sebi predstavlja neki viši nivo; do nje se mora strpljivo doći, i to uopće nije lako. Zato je broj deset broj ishoda, svršenosti i kompletnosti. Ona predstavlja kraj puta, ali i vrhunac istoga. I u kolokvijalnom govoru volimo reći za izvrsne stvari – „čista desetka“.
Za pitagorejce je ovo bio najsvetiji broj, jer je to broj tetraktisa – savršenog triangla (po principu 1+2+3+4 = 10).
Ovaj broj kao da sadrži u sebi sve prethodne brojeve i sve ih podrazumijeva. Kao da nam sugerira da se do vrhunca uopće ne stiže lako. Sve prethodno se mora naučiti, svladati i proći kako bi se došlo do krajnjeg ishoda i nagrade. Obmane i kampanjstvo donose samo kratkoročne uspjehe i rezultate … što će reći da je kvaliteta ipak kvaliteta.
Čovjek ima deset prstiju s kojima manje-više sve radi. Kao dekanat, dekuria ili desetina, desetka predstavlja i osnovnu organizacijsku jedinicu – danas je opstala ponajviše u vojsci. U Starom Zavjetu desetina je predstavljala i od Boga propisanu poreznu stopu (10%) – primjećujemo, ljudske vlasti prisvajaju sebi uvijek više.
Islamska tradicija spominje deset poslanikovih ashaba (prijatelja, miljenika).
Broj 11 je u simboličnom smislu moguće i najkontraverzniji broj. U numerologiji ga se smatra majstorskim brojem (uz 22 i 33), jer je sastavljen od dva jednaka korijenska broja. Međutim, Aurelije Augustin ga je smatrao samim grbom (simbolom) grijeha. Govoreći o broju 11 kao o broju nereda neki se autori pozivaju na to da jedanaestka po sebi predstavlja narušeni sklad desetke. Međutim, u ovom smislu puno prije da se radi o jednoj formi tabua blizanaca. Naime, kod mnogih primitivnih naroda i plemena postoji pojava ubijanja blizanaca, jer se u njihovom rođenju vidi nešto prijeteće. Bog i priroda stvaraju doduše slično, ali nikad identično. Zato „identično“ po sebi predstavlja narušavanje prirodnog reda.
Ljubitelji teorija zavjera će u ovom kontekstu vjerojatno zadovoljno trljati ruke jer je i jedan od važnijih simbola „novog svjetskog poretka“ – statua slobode, izgrađena na temelju u obliku jedanaestokrake zvijezde.
Ipak, ponegdje broj jedanaest ima i pozitivno značenje. Unutar europske kršćanske pučke tradicije engleska princeza – sv. Ursula je imala pratnju od 11.000 djevica dok je hodočastila u Rim. U tom smislu se jedanaest uzima i kao broj duhovnog glasnika.
Broj 12 se općenito u simboličkom smislu shvaća kao broj kozmičkog reda. Dvanaest je mjeseci u godini, a u astronomiji postoji i dvanaestogodišnji sunčevi ciklusi (period u kojem sunce ritmički prelazi iz stanja minimalne u stanje maksimalne aktivnosti).
Broj 12 je osobito značajan u kršćanskoj tradiciji. Tako, 12 je plemena Izraelovih, 12 je apostola Isusovih, Blažena Djevica Marija u svojem proslavljenom izdanju nosi krunu sačinjenu od 12 zvijezda (Otk 12,1). 12 je božićnih dana (od 25. XII. do 6.I.). 12 je vrata (4 X 3) na nebeskom gradu Jeruzalemu, a Knjiga Otkrivenja spominje 144.000 spašenih (12 X 12.000).
Broj 13 se u zapadnoj kulturi danas uobičajeno shvaća kao tragičan i zlosretan broj. Neki ovome vide razlog još u posljednjoj večeri gdje je Juda Iškariotski kao trinaesti sudionik večere napustio pa zatim i izdao Isusa.
Neki ljudi danas toliko strahuju pred ovim brojem da čak postoji i dokumentirana fobija od broja 13 – tzv. „triskaidekafobija“, pa čak i njoj srodna „paraskavedekatriafobija“ (strah od petka, 13.).
No, u nekim kulturama se broj 13 shvaćao i kao sretan broj, npr., kod Azteka. Njihova godina se sastojala od 20 perioda po 13 dana (260).
Ovdje ćemo spomenuti još i simboličko značenje broja 40. U Bibliji se javlja kao vrijeme teškog puta i kušnje. 40 dana je padala kiša tijekom općeg potopa; 40 godina su Izraelci lutali pustinjom nakon izlaska iz Egipta; 40 dana je postio Isus u pustinji pred početak svoga javnog djelovanja, 40 dana je proteklo od njegove smrti do uzašašća u Nebo. Na temelju potonjeg, pravoslavni kršćani i danas smatraju da 40 dana iza smrti svaka duša stupa pred sudište Božje (sv. Atanazije). Stoga svi kršćani poste korizmeni post 40 dana, a istočni kršćani podjednako i onaj adventski.
Bilo kako bilo, na kraju ćemo zaključiti da su brojevi bili uvijek više od puke matematike, ili možda sasvim obratno – da je matematika oduvijek bila puno više od same sebe, upravo kako su je držali i pitagorejci – ne samo kao znanstvenu, nego i kao doslovno duhovnu disciplinu.
U Sarajevu, 15. 6. 2018.
M. B.
Izvori:
– Didier COLIN, Rječnik simbola, mitova i legendi, Naklada Ljevak, Zagreb, 2004.
– Xavier LEON-DUFOR, Rječnik biblijske teologije, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993.
U zapadnoj civilizaciji današnjice brojevi se koriste prvenstveno s obzirom na svoje kvantitativno značenje. Recimo, jedan znači jedan nečega, kao što dva znači dva nečega ili nešto itd. Međutim, u filozofskoj, religioznoj i mističnoj tradiciji brojevi su se koristili počesto s obzirom i na ono drugo – kvalitativno značenje. U tom smislu poglavito govorimo o simboličnom značenju brojeva.
Starogrčki filozof i matematičar Pitagora je tvrdio da brojevi upravljaju svime, a Platon je slično tome govorio da brojevi predstavljaju najviši oblik znanja kao takvog. U njihovim razmišljanjima brojevi su bili znatno više od same matematike. Oni su se ticali kozmičkog reda i božanskog ustroja.
Broj 1: U neoplatonističkoj filozofskoj tradiciji, osobito kod Plotina, broj 1 je broj jedinstva i kao takav životvorni princip. Naime, sve što postoji, postoji samo pod vidom jedinstva, bez obzira radilo se pri tome o biološkim ili društvenim organizmima, jer gdje nastupi razdor, nastupit će i smrt.
U monoteističkim religijama broj 1 je ujedno i božanski broj. On naznačuje Božju jednost i jedincatost. Potonje znači ne samo da je Bog jedan, nego da neki drugi pored njega ne bi mogao niti teoretski postojati, jer da su dva, onda bi se već morali pitati o njihovom zajedničkom porijeklu, što će reći da bi na kraju neminovno opet došli do postojanja samo jednog, vrhovnog i samim tim jedincatog Boga. Jednostavno, množina je kontigencija, a kontigencija je nesavršenost, a Bog ukoliko je Bog ne može biti nesavršen.
Kad smo već kod religioznih interpretacija, u islamskoj tradiciji broj jedan se može odnositi i na Blaženu Djevicu Mariju (Merjem). Ona je jedina žena po kojoj je naslovljena jedna sura Kur’ana (19.). Dodatna zanimljivost, Kur’an spominje Mariju više puta nego Biblija, premda je njezina osoba za kršćane znatno važnija i religiozno aktualnija nego za muslimane.
Za razliku od svega prethodnog, danas se na Zapadu broj jedan najčešće poima s obzirom na svoje kompetativne konotacije. To je broj liderstva, vodstva, superlativa i vrhunca. Recimo, najbolji sportaš osvaja prvo mjesto i glavnu nagradu, kao što se uzdignutim palcem pozdravlja nešto što je dobro ili izvrsno.
Broj 2 je u simboličnom smislu ponešto kontraverzan i proturječan. On se općenito prihvaća kao broj ljubavi i partnerstva, ali donekle i kao broj podjele i razdora. Osim toga, on naznačuje i brojne prirodne ali i povijesne dualnosti: mrak/svjetlo, sunce/mjesec, vruće/hladno, dan/noć, dobro/loše, rat/mir, zdravlje/bolest, život/smrt, sjetva/žetva itd. U naznačenom smislu neki ga uzimaju kao broj univerzalnog ritma univerzuma, nešto poput srčanih otkucaja svekolikog bitka.
U starozavjetnoj tradiciji broj 2 se shvaća i kao Evin broj (drugo-stvorena), ali samim tim i kao broj tužne i zlosretne sudbine. Npr., najkraći biblijski redak je Ivan 11,35 i sastoji se samo iz dvije otužne riječi: „I zaplaka Isus“.
Da broj dva sa sobom uistinu nosi neke tužne konotacije svjedoči i ono tugaljivo „prošao s dvojkom“ ili također ono „dobiti dvicu“, što u nekim slengovima znači biti napušten od ljubavnog partnera.
Broj 3 donosi sa sobom pretežito dobra i uzvišena značenja, i ovo je ujedno broj o kojem bi se ponajviše moglo govoriti. Pitagorejci su ga shvaćali kao prvi pravi broj, s obzirom da je to broj najjednostavnijeg geometrijskog tijela – triangla. Aristotel ga je smatrao brojem cjeline ili brojem jednostavne i samim tim savršene množine, s obzirom da ima početak, sredinu i kraj.
Priroda i ljudski život su po sebi prepuni trojstvenih i trodijelnih fenomena i pojava:
tri glavne faze čovjekovog života su rođenje, život i smrt.
prostor u kojem živimo i krećemo se doživljavamo kao trodimenzionalan: visina, dužina, širina;
tijek vremena doživljavamo kroz kategorije sadašnjosti, prošlosti i budućnosti;
da bi neki neživi predmet doveli u stabilan uravnoteženi položaj potrebne su mu barem tri noge (oslonca);
prema antičkoj filozofiji, ali i kršćanskoj tradiciji čovjekovo svekoliko ustrojstvo se opisuje kategorijama duha, duše i tijela.
struktura dijalektičkog razmišljanja se uokviruje kroz pojmove teze, antiteze i sinteze;
u glazbi, harmonija se bazira na akordu koji po sebi predstavlja suglasje barem tri tona … a tu su i trodijelni ritmovi (npr. valcer), triole i sl.
u kršćanskoj liturgiji česti su trostruki molitveni zazivi i zaklinjanja;
u književnosti postoji pravilo „trojke“, pri čemu se svaka rečenica formira iz tri manje, zavisne rečenice. Radi se o vrlo moćnom govorničkom „alatu“, kojim su se između ostalih rado koristili i američki predsjednici Kennedy i Obama.
broj tri je izuzetno važan za kršćane i kao broj Presvetog Trojstva (Oca, Sina i Duha Svetoga). No, već i puno prije toga, Grci su pokušali unijeti ponešto geneološkog reda među svoje raštrkane bogove, pa su govorili o svojevrsnom trojstvu glavnih bogova Posejdona (more), Zeusa (zemlja) i Hada (podzemlje), kao tri sina vrhovnog boga Kronosa (vrijeme).
No, čak i pored svih tih vremešnih simboličnih značenja, i moderna znanost primjećuje posebnost i učestalost broja tri. Kako smo već nekada bili pisali:
Tri su glavna svojstva subatomskih čestica: naboj, masa i rotacija (spin);
Tri su različite vrijednosti rotacije čestica: 0, ½ i 1 (najniži spin);
Tri su vrste el. naboja subatomskih čestica: +, — i 0;
Tri su vrste stabilnih subatomskih čestica: proton, elektron i neutron;
Tri su tipa bozona, tri su tipa neutrina, tri su tipa subatomskih sila;
Po tri su kvarka u protonu i neutronu …
Osobiti poklonik broja tri je bio njemački filozof Hegel. Zbog svekolike naznačene prisutnosti ovog broja, on je promatrao i Trojstvo kao jedinog mogućeg Boga, s tim, ne toliko na religiozni način – kao slobodnog Gospodara povijesti, nego više filozofski, kao dubinski Temelj svekolike stvarnosti.
Broj 4 se općenito shvaća kao broj reda, stabilnosti i izvršene pravde. Broj 4 simbolizira solidnu zgradu (4 strane), bilo kao mjesto za udobno stanovanje ili kao instituciju koja provodi i osigurava društveni red. Osim toga, četiri su strane svijeta, kao i četiri glavna vjetra … a tu su i četiri godišnja doba. Rana antička filozofija je rado govorila o četiri praelementa: zemlja, voda, vatra i zrak, a Einstein je izvršio korekciju prije spomenutog stava da živimo u trodimenzionalnom prostoru; mi zapravo živimo u četverodimenzionalnom prostor-vremenu.
Ljudska povijest se općenito dijeli na: Stari, Srednji, Novi vijek, te Suvremeno doba.
U Bibliji – prvenstveno onoj – Starog zavjeta broj četiri se javlja i kao božanski broj. U tom smislu se spominje sveti Tetragrammaton: יהוה – YHWH – Jahve kao dominantno Božje ime Starog zavjeta. U Novom zavjetu su četiri evanđelja, ali i ona četiri zlokobna jahača apokalipse.
U Indiji postoje četiri različite društvene kaste kao temelj organizacije njihovog društva: šudre (nisko pozicionirani radnici i kmetovi), vajšije (slobodno i nezavisno radno stanovništvo: zanatlije i zemljoradnici), kšatrije (vojnici i upravitelji) i brahmane (svećenstvo, učitelji i pravnici).
U Kini se broj četiri smatra zlokobnim jer se na kineskom izgovara identično kao i smrt – shi.
Spomenut ćemo i ono vrlo rasprostranjeno praznovjerje o djetelini s četiri lista za koju se vjeruje da svome pronalazaču donosi sreću. Svaki od listova navodno ima posebno značenje: nada, ljubav, vjera, sreća.
Broj 5 se generalno simbolički shvaća kao broj ljudskog bića, braka i balansa. Čovjek ima pet stvari koje vidno strše s njegovog trupa: četiri uda i glavu. Tu je i po pet prstiju na svakom ekstremitetu, kao i pet čula: vid, sluh, okus, njuh i dodir. Kao broj braka petica se podrazumijeva kao zbir broja 2 (ženskog broja) i 3 (muškog broja).
Olimpijski znak se sastoji od pet krugova od kojih svaki simbolizira jedan od kontinenata.
U većini zemalja svijeta, u školama se ocjenjuje učenike ocjenama od 1 do 5.
U različitim društvenim anketama se često koristi pet različitih stavova pristajanja kao procjena neke ideje ili pojave: u potpunosti se slažem, slažem se, uglavnom se slažem, ne slažem se, u potpunosti se ne slažem. Na tragu fazi logike ovo se pokazuje dosta objektivnijom i životnijom društvenom procjenom neke situacije od onog tradicionalnog: „Da“ ili „Ne“.
Kao zvijezda s pet krakova, broj 5 ima i brojna politička značenja, a kao pentagram i ona magijska. Tu se aludira na pet osnovnih elemenata: zemlja, voda, vatra, zrak i duh. Ukoliko se radi o izokrenutom pentagramu (s dva kraka gore, jednim dolje), tu je onda već riječ o zlokobnom crnomagijskom pentagramu koji simbolizira sotonu, a ukoliko je isti naslikan crvenom bojom, onda se s tim aludira i na krvnu – nerijetko i ljudsku – žrtvu.
