Kada netko spomene tebe, uvijek se isto dogodi. Neobjašnjivo. Nemoguće. Ispod koprene sjećanja pojavi se tvoje lice. Bude me strah da sam zaboravio/zaboravila. Bude me stid jer mislim da ne mislim dovoljno na tebe. Bude mi neugodno jer mislim da nisam bio dovoljno dobar/dobra prema tebi. I onda onako usput netko izgovori tvoje ime. I vidim tvoje lice pred sobom. Slika tvoga lica tako snažna i jasna da pokušam dodirnuti ga prije nego se raspline u magli zaborava. Drugi zbunjeno promatraju moje ruke i govore u sebi možda je lud/luda. Rijetko mislim na tebe. Ne znam zašto to činim? Možda ne želim? Možda se bojim? Možda je ostalo nešto nedorečeno među nama? Živim u miru sa sobom. Prihvatio/prihvatila sam stvari kakve jesu. Možda je moglo biti drugačije? I tako prođu mjeseci. Ponekad i pokoja godina. I onda se dogodi. Čudesno. Netko progovori o tebi. I svijet se promijeni. Ja se promijenim. Nešto se dogodi i sa mnom i sa svijetom. Bujica me preplavi i zastanem pred sobom. Zastanem pred nama. U čudu gledam naša lica i naša tijela. Kao da su tu na dohvat ruke. Kao da se ništa nije dogodilo. Gledamo jedno u drugo. Šutimo. Smijemo se. Vičemo. Prepiremo se. Zabrinuti smo. Sretni smo. I onda taman kada pomislim da si tu, tvoja utvara naglo nestane. Ruke mi ostanu prazne i pogled besciljno luta praznim zidom. Čak i sjećanje prijeti da će izblijediti i napustiti me. Što će mi preostati ako mi se život isprazni od tebe? Ako te ne mognem dozvati iz sjećanja? Obilazim zajednička mjesta. Pretražujem i kopam zajedničke stvari. S osjećajem strahopoštovanja dodirujem ono što je nekad tebi pripadalo. Zatvorio/zatvorila sam se u sebe. Ne idem nigdje. Sjedim u mraku sam/sama i osluškujem svoje misli. Prokleto je teško dozvati pred oči tvoj lik. Tko bi rekao da će biti teško zamisliti boju tvoga smijeha i zvuk tvog plača? Ponekad ne mogu pronaći ništa u svom sjećanju na tebe. I bude mi muka od toga. Znam da si tu. Znam da postojiš. Znam da me čuješ. Znam da me gledaš. Ali nikako da izroniš i da te vidim. Stalno su tu neke sjene koje te skrivaju. Umaram se dok ih uklanjam i borim se s njima. I kad pomislim da sam uspio/uspjela i da ću te vidjeti, neka nova sjena prekrije tvoje lice, glas i stas. Ponekad u očaju dižem ruke od svega. Prestanem misliti. Ulijenim se i otjeram sjećanja. Vegetiram kao biljka. Ništa ne mislim i ni o čemu ne razmišljam. I kad dođem na najnižu točku svoga postajanja gdje više nije moguće ići niti naprijed niti natrag, pomislim da je s nama svršeno. Gotovi smo. I kao po nužnosti nekog nepoznatog zakona netko te spomene. Izgovori tvoje ime. Ili kaže nešto o tvom karakteru. Ili o nekoj fizičkoj osobini. Ili osobini tvoje duše. I moje sjećanje eksplodira u bezbroj sitnih komadića. Eno tamo tvoje oči, evo ovdje miris tvoje kose, eno tamo malo dalje neobičan način na koji si držao/držala glavu dok govoriš, evo ovdje preda mnom tvoj dlan. I svi se oni povežu u cjelinu. Svi su oni ti i ponovo te vidim kao da si oduvijek bio/bila tu. Zakleo/zaklela bih se da osjećam na koži tvoj dah i čujem tvoje disanje. Obuzet/obuzeta tobom ne vidim ništa i nikoga. Sve je oko mene nestalo, a ti stojiš u sredini. Dok sam ja tu, i ti ćeš biti, kad mene ne bude, bit ću s tobom ili ćeš ti biti sa mnom, svejedno je. S koje god strane pogledaš, osuđeni smo jedno na drugo iako nismo možda najbolje razumjeli kada i kako se to trebalo odigrati. Sve oko nas suviše je tajnovito da bismo nas dvoje mogli do kraja shvatiti što se zapravo događa. Zasad ne mogu razumjeti zašto ti? Nije da nisam probao/probala. Ne razumijem te. Možda ni ti ne razumiješ mene. Bilo kako bilo, ja vrlo malo toga razumijem i u sebi i oko sebe. Sjećam se kada uspijem pomisliti na tebe ili mi netko drugi pomogne da te se sjetim, dogodi se nemoguće. Tu si. Stojiš preda mnom. Vidim te. Čujem te. Sve je dobro dok se ne pokušam približiti. Što ti prilazim bliže, povlačiš se i blijediš. Lice ti postaje blijedo, glas ti prelazi u šapat i tijelo ti postaje prozirno. Ali kroz sjećanja neumorno jurim za tobom, kao lovac postavljam ti zamke da te uhvatim. Moram te uhvatiti. Moram te zarobiti. Ako to ne učinim, sve će izgubiti smisao. Budi neoprezan/neoprezna. Nemoj tako napeto i oprezno kretati se mojim sjećanjima i skrivati se od mene. Ne razumiješ da te moram vidjeti i razgovarati s tobom. Nejasno osjećam da je s tobom sve drugačije i novo. I svijet i ja.
U Sarajevu 20. 6. 2020.
O. J.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Ruslan Grigoriev
Čuveni psiholog je smatrao kako čovjek ne može doživjeti prosvjetljenje imaginacijom nekakvih svijetlih figura, nego isključivo izravnim suočavanjem sa svojom mračnom stranom. No, kako je za veliki broj ljudi posve neprihvatljivo to da bi oni mogli imati „mračnu stranu“, tako će i većinu svog života provesti zavaravajući i sebe i druge. Međutim, ovdje čak nije sve ni samo do nekog samozavaravanja. Neosviješteni nesvjesni sadržaji imaju tendenciju da se s vremenom počnu ponašati kao neovisni entiteti, koji zatim na vrlo uznemirujući način počinju preuzimati kontrolu nad čovjekovim životom. „Nesvjesni sadržaji koje ne učinimo svjesnim, pojavljuju se u našem životu kao sudbina (C. G. Jung).“ Znate već ono: kad netko nađe nekoga ili nešto za čim je cijeli život tragao i onda naprasno sve „zezne“ – ne znajući pri tome ni sam zašto! Ili obratno: kad se netko veže za nekoga ili nešto, a to zapravo nikad nije ni planirao… U oba slučaja se na kraju nerijetko donosi zaključak kako je to „sudbina“. Po Jungu se ovdje jasno ne radi o sudbini nego o nepoznavanju te ne kontroliranju jednog vrlo delikatnog dijela samog sebe.
Dr. Jekyll i mr. Hyde
Malo prije nego što će Carl Gustav Jung stupiti na znanstvenu scenu, Robert Louis Stevenson će stvoriti svoj klasik strave – gotičku novelu Neobični slučaj Dr. Jekylla i Mr. Hydea. Naznačena novela, kao i njezine brojne ekranizacije će sve do današnjih dana „ugodno“ užasavati znatiželjnu publiku, međutim cijela stvar je imala i svoj vrlo zanimljiv psihološki potencijal.
Priča – dakle – govori o krupnom, dobroćudnom, sofisticiranom dr. Henryju Jekyllu koji muči tešku muku sa svojom nutarnjom podijeljenošću. Što se više bori protiv svog sablasnog alter-ega, gosp. Edwarda Hydea, to ovaj postaje sve transparentniji, opakiji i moćniji. Dr. Jekyll čak počinje eksperimentirati s različitim drogama i kemikalijama ne bi li obuzdao svoju mračnu stranu, no s tim stvari postaju samo gore: Na kraju gosp. Hyde više nije bio alter-ego dr. Jekylla, nego obratno, dr. Jekyll postaje tek mali, neznatni razumni aspekt ličnosti prevladavajućeg čudovišnog Hydea.
U svemu ovome pronalazimo i onaj već spomenuti, vrlo važan aspekt Jungove psihologije sjene. Čovjek se ne može riješiti sjene zaokupljajući se tamo nekakvim pozitivnim sadržajima. To čak može i dodatno ojačati sjenu. „Što je jače svjetlo, veća je i sjena koju svjetlo baca“ – primjećuje Jung. Ili drugim riječima, kako to svojevremeno primijeti Friedrich Hebbel: “Staro je zapažanje da pristojnost raste toliko koliko moralnost opada” (Tagebücher). Ili opet, gotovo istovjetna misao od Sigmunda Graffa – “Najuljudniji ljudi su u pravilu najhladniji i najbezobzirniji.” Naznačeni problem po sebi može pratiti čak i cijele narode, jer povijest nas nepobitno uči da iza najstrašnijih ratova i zločina poslovično ne stoje domorodci i divljaci nego upravo veliki, kulturni, bogati i napredni narodi. Na kraju, jedini način da se problem Sjene riješi jest da se s njom suočimo te da je na ispravan način integriramo, jer kako primjećuje Jung, cilj čovjekovog razvoja i nije perfekcionizam nego cjelovitost! “Nažalost, nema sumnje da je čovjek u cjelini manje dobar nego što sam sebe zamišlja ili želi biti. Svatko nosi sjenu, a što se ona manje utjelovljuje u svjesnom životu pojedinca, to je crnja i gušća. U svakom slučaju, ona stvara nesvjesnu zapreku, što sprječava naše najdublje namjere.” (C. G. Jung)
Kompleksna stvarnost
Jungov koncept sjene je vrlo kompleksan. Ona ima dosta toga zajedničkog s Freudovim pojmovima Ida i Super-ega, odnosno, s njihovim suprotstavljenim zahtjevima u odnosu na naše svjesno „Ja“, koje počesto ne umije da se pravilno izbori sa svim ovim. U svakom slučaju, Jung bi se bez sumnje složio s Freudom da je naznačena problematika itekako povezana s jednim supresivnim odgojem. Stoga i sama Sjena predstavlja poprilično kontraverznu stvarnost. S jedne strane, ona je destruktivna ili autodestruktivna, s druge strane, ona u sebi krije i brojne dobre snage, te je upravo zato i treba pravilno integrirati. Uzmimo jednostavan primjer: na živahnu djecu se često vrlo ružno galami i tako se u njima potiskuju i demoniziraju dobre snage koje je samo trebalo pravilno usmjeriti i profilirati. U svezi ovoga ni malo ne čudi što se na razini cjelokupne ljudske kulture onda događa jedna općenita demonizacija brzine, snage i energičnosti. Za živahno dijete se kaže da je „vragolan“, kao što se za nekog trkača kaže da je „vraški brz“. Ili slično tome, baš na našim prostorima je uvriježen stav da se na fizički aktivne ljude u srednjim i starijim godinama gleda vrlo čudno. „Što ova stara budala stalno trči“? Istovremeno, „normalni“ pojedinac koji je „uspješno“ nadvladao te vragolaste djetinjarije, nerijetko se bori s depresijom, tjeskobom i manjkom smisla. Njegova prirođena živost je potisnuta iz područja gdje bi trebala biti, i sada se latentno u vidu izopačene sjene pokušava osvetnički probiti na površinu, kako već kod koga, jer kako primjećuje Jung, svaka sjena je jedinstvena. Netko je skloniji porocima i autodestruktivnom ponašanju, netko je više agresivan i antisocijalan prema vani. Tu je svakako i nezdrava sklonost maratonskog sjedanja pred TV-om i puno toga drugoga.
Tehnike osvjetljavanja i integracije Sjene
Naznačena jedinstvenost Sjene čini i ophođenje prema njoj vrlo zahtjevnim. Prema Jungu ovdje ne postoji neki jedinstveni recept, nego svatko mora pronaći svoj adekvatni model borbe, odnosno, individuacije. A individuacija, kako već sam pojam sugerira, pretpostavlja odvajanje i udaljavanje od logike mase, od onoga kako se čini ili još više od onoga „što svi čine“, a da pri tom naznačena logika ili praksa i nema nekog drugog valjanog objašnjenja i razloga osim navedenoga – da jednostavno „tako svi čine“ ili u drugom slučaju „ne čine“. Glede potonjeg, u uvriježenu nesvjesnu kolektivnu praksu uvijek spadaju i neki specifični tabui. O nekim stvarima se jednostavno ne priča, a baš bi se moralo pričati. Zato ne čudi da mnoge terapijske zajednice poduzimaju upravo jedno ovako nadvladavanje nekih ustaljenih društvenih tabua. Sjedne se u krug pa se razgovara o problemu koji se poslovično ne skriva samo od drugih, nego i od samog sebe. U tom smislu se zrcali i smisao Jungovog poimanja usamljenosti. Po njemu, usamljenost ne znači biti bez bližnjih nego ne moći razgovarati s njima o stvarima koje su vam bitne. A bez ovoga nema ni osvjetljavanja i pravilne integracije Sjene. To je ujedno i pravi smisao psihoterapije: sebe možemo prepoznati i naći samo u drugome.
Pored spomenute individuacije, Jung sugerira i potrebu pronalaska područja gdje ćemo na kreativan i pozitivan način moći izražavati i utrošiti svoju strast. To će biti ono što činimo rado, gorljivo; ono za što ne primjećujemo kako prolazi vrijeme dok činimo; ono što stvara pozitivni i prijatni umor; od čega se osjećamo smisleno i pozitivno. Naša strast je jednostavno tu u nama, i protiv nje se uzaludno boriti. Ona je po sebi zapravo izrazito pozitivna snaga ukoliko se pravilno i pozitivno usmjeri i fokusira. Ukoliko je sami ne usmjerimo, ona će već sama sebi naći zanimaciju, a tada upravo postaje negativna ili barem uznemirujuća i sramotna; postaje ono o čemu se ne priča, a tko već priča, vrlo je nepristojan.
Iznenađujuće ili ne, proces individuacije ne podrazumijeva samo preispitivanje kolektivne logike i prakse, nego i svoje vlastite. Uzmimo primjer, netko više od pola radnog vremena provodi na Facebooku ili po kavama. Kući zatim gleda TV – kako to već nalažu službene lokalne statistike – u prosjeku četiri i pol sata, ali je svejedno uvjeren da puno radi, da se od njega previše zahtjeva, te smatra da se zbog svega toga osjeća jako loše, te da izgledno tako neće još dugo izdržati. A da jednostavnije ta osoba sebi prizna da je lijena i pasivna? Pa da zatim strpljivo potraži razloge te svoje lijenosti i pasivnosti? Biti lijen je veliki osobni tabu (možda čak i veći od onoga biti alkoholičar) i malo se tko to usudi sebi a i drugima priznati. Svako će prije to reći za drugoga, ali za sebe, to je istinska rijetkost i heroizam! Međutim, jedini mogući način nadvladavanja osobne lijenosti i pasivnosti jest da to i sebi i drugima priznamo! Priznanje će vjerojatno probuditi u nama nešto pozitivnog bunta da se trgnemo i uradimo nešto sa sobom. „Pa mogu ja više od toga … moguće mi treba neki drugi posao, neki drugi prijatelji, neke druge knjige i TV emisije, ali siguran sam da mogu…“.
Stoga naspram uvriježene himne masovne kvazi-psihologije današnjice „Misli pozitivno“, radije ističemo ono klasično, tj. vječno „Istina će vas osloboditi“. To su religije Istoka i Zapada, to je Freud, to je Jung i još puno toga drugoga. Jednostavno, sve stvari moraju biti nazvane pravim imenom, i drugog puta za čovjeka nema, kao ni za ljudsko društvo.
