integracija – Poptheo Web Portal

FIGURA I ZNAČENJE “SJENE” U DJELIMA C. G. JUNGA

Čuveni psiholog je smatrao kako čovjek ne može doživjeti prosvjetljenje imaginacijom nekakvih svijetlih figura, nego isključivo izravnim suočavanjem sa svojom mračnom stranom. No, kako je za veliki broj ljudi posve neprihvatljivo to da bi oni mogli imati „mračnu stranu“, tako će i većinu svog života provesti zavaravajući i sebe i druge. Međutim, ovdje čak nije sve ni samo do nekog samozavaravanja. Neosviješteni nesvjesni sadržaji imaju tendenciju da se s vremenom počnu ponašati kao neovisni entiteti, koji zatim na vrlo uznemirujući način počinju preuzimati kontrolu nad čovjekovim životom. „Nesvjesni sadržaji koje ne učinimo svjesnim, pojavljuju se u našem životu kao sudbina (C. G. Jung).“ Znate već ono: kad netko nađe nekoga ili nešto za čim je cijeli život tragao i onda naprasno sve „zezne“ – ne znajući pri tome ni sam zašto! Ili obratno: kad se netko veže za nekoga ili nešto, a to zapravo nikad nije ni planirao… U oba slučaja se na kraju nerijetko donosi zaključak kako je to „sudbina“. Po Jungu se ovdje jasno ne radi o sudbini nego o nepoznavanju te ne kontroliranju jednog vrlo delikatnog dijela samog sebe.

Dr. Jekyll i mr. Hyde

Malo prije nego što će Carl Gustav Jung stupiti na znanstvenu scenu, Robert Louis Stevenson će stvoriti svoj klasik strave – gotičku novelu Neobični slučaj Dr. Jekylla i Mr. Hydea. Naznačena novela, kao i njezine brojne ekranizacije će sve do današnjih dana „ugodno“ užasavati znatiželjnu publiku, međutim cijela stvar je imala i svoj vrlo zanimljiv psihološki potencijal.

Priča – dakle – govori o krupnom, dobroćudnom, sofisticiranom dr. Henryju Jekyllu koji muči tešku muku sa svojom nutarnjom podijeljenošću. Što se više bori protiv svog sablasnog alter-ega, gosp. Edwarda Hydea, to ovaj postaje sve transparentniji, opakiji i moćniji. Dr. Jekyll čak počinje eksperimentirati s različitim drogama i kemikalijama ne bi li obuzdao svoju mračnu stranu, no s tim stvari postaju samo gore: Na kraju gosp. Hyde više nije bio alter-ego dr. Jekylla, nego obratno, dr. Jekyll postaje tek mali, neznatni razumni aspekt ličnosti prevladavajućeg čudovišnog Hydea.

U svemu ovome pronalazimo i onaj već spomenuti, vrlo važan aspekt Jungove psihologije sjene. Čovjek se ne može riješiti sjene zaokupljajući se tamo nekakvim pozitivnim sadržajima. To čak može i dodatno ojačati sjenu. „Što je jače svjetlo, veća je i sjena koju svjetlo baca“ – primjećuje Jung. Ili drugim riječima, kako to svojevremeno primijeti Friedrich Hebbel: “Staro je zapažanje da pristojnost raste toliko koliko moralnost opada” (Tagebücher). Ili opet, gotovo istovjetna misao od Sigmunda Graffa – “Najuljudniji ljudi su u pravilu najhladniji i najbezobzirniji.” Naznačeni problem po sebi može pratiti čak i cijele narode, jer povijest nas nepobitno uči da iza najstrašnijih ratova i zločina poslovično ne stoje domorodci i divljaci nego upravo veliki, kulturni, bogati i napredni narodi. Na kraju, jedini način da se problem Sjene riješi jest da se s njom suočimo te da je na ispravan način integriramo, jer kako primjećuje Jung, cilj čovjekovog razvoja i nije perfekcionizam nego cjelovitost! “Nažalost, nema sumnje da je čovjek u cjelini manje dobar nego što sam sebe zamišlja ili želi biti. Svatko nosi sjenu, a što se ona manje utjelovljuje u svjesnom životu pojedinca, to je crnja i gušća. U svakom slučaju, ona stvara nesvjesnu zapreku, što sprječava naše najdublje namjere.” (C. G. Jung)

Kompleksna stvarnost

Jungov koncept sjene je vrlo kompleksan. Ona ima dosta toga zajedničkog s Freudovim pojmovima Ida i Super-ega, odnosno, s njihovim suprotstavljenim zahtjevima u odnosu na naše svjesno „Ja“, koje počesto ne umije da se pravilno izbori sa svim ovim. U svakom slučaju, Jung bi se bez sumnje složio s Freudom da je naznačena problematika itekako povezana s jednim supresivnim odgojem. Stoga i sama Sjena predstavlja poprilično kontraverznu stvarnost. S jedne strane, ona je destruktivna ili autodestruktivna, s druge strane, ona u sebi krije i brojne dobre snage, te je upravo zato i treba pravilno integrirati. Uzmimo jednostavan primjer: na živahnu djecu se često vrlo ružno galami i tako se u njima potiskuju i demoniziraju dobre snage koje je samo trebalo pravilno usmjeriti i profilirati. U svezi ovoga ni malo ne čudi što se na razini cjelokupne ljudske kulture onda događa jedna općenita demonizacija brzine, snage i energičnosti. Za živahno dijete se kaže da je „vragolan“, kao što se za nekog trkača kaže da je „vraški brz“. Ili slično tome, baš na našim prostorima je uvriježen stav da se na fizički aktivne ljude u srednjim i starijim godinama gleda vrlo čudno. „Što ova stara budala stalno trči“? Istovremeno, „normalni“ pojedinac koji je „uspješno“ nadvladao te vragolaste djetinjarije, nerijetko se bori s depresijom, tjeskobom i manjkom smisla. Njegova prirođena živost je potisnuta iz područja gdje bi trebala biti, i sada se latentno u vidu izopačene sjene pokušava osvetnički probiti na površinu, kako već kod koga, jer kako primjećuje Jung, svaka sjena je jedinstvena. Netko je skloniji porocima i autodestruktivnom ponašanju, netko je više agresivan i antisocijalan prema vani. Tu je svakako i nezdrava sklonost maratonskog sjedanja pred TV-om i puno toga drugoga.

Tehnike osvjetljavanja i integracije Sjene

Naznačena jedinstvenost Sjene čini i ophođenje prema njoj vrlo zahtjevnim. Prema Jungu ovdje ne postoji neki jedinstveni recept, nego svatko mora pronaći svoj adekvatni model borbe, odnosno, individuacije. A individuacija, kako već sam pojam sugerira, pretpostavlja odvajanje i udaljavanje od logike mase, od onoga kako se čini ili još više od onoga „što svi čine“, a da pri tom naznačena logika ili praksa i nema nekog drugog valjanog objašnjenja i razloga osim navedenoga – da jednostavno „tako svi čine“ ili u drugom slučaju „ne čine“. Glede potonjeg, u uvriježenu nesvjesnu kolektivnu praksu uvijek spadaju i neki specifični tabui. O nekim stvarima se jednostavno ne priča, a baš bi se moralo pričati. Zato ne čudi da mnoge terapijske zajednice poduzimaju upravo jedno ovako nadvladavanje nekih ustaljenih društvenih tabua. Sjedne se u krug pa se razgovara o problemu koji se poslovično ne skriva samo od drugih, nego i od samog sebe. U tom smislu se zrcali i smisao Jungovog poimanja usamljenosti. Po njemu, usamljenost ne znači biti bez bližnjih nego ne moći razgovarati s njima o stvarima koje su vam bitne. A bez ovoga nema ni osvjetljavanja i pravilne integracije Sjene. To je ujedno i pravi smisao psihoterapije: sebe možemo prepoznati i naći samo u drugome.

Pored spomenute individuacije, Jung sugerira i potrebu pronalaska područja gdje ćemo na kreativan i pozitivan način moći izražavati i utrošiti svoju strast. To će biti ono što činimo rado, gorljivo; ono za što ne primjećujemo kako prolazi vrijeme dok činimo; ono što stvara pozitivni i prijatni umor; od čega se osjećamo smisleno i pozitivno. Naša strast je jednostavno tu u nama, i protiv nje se uzaludno boriti. Ona je po sebi zapravo izrazito pozitivna snaga ukoliko se pravilno i pozitivno usmjeri i fokusira. Ukoliko je sami ne usmjerimo, ona će već sama sebi naći zanimaciju, a tada upravo postaje negativna ili barem uznemirujuća i sramotna; postaje ono o čemu se ne priča, a tko već priča, vrlo je nepristojan.

Slika 2.: C. G. Jung 1910. godina. Izvor: en.wikipedia.org

Istina će vas osloboditi!

Iznenađujuće ili ne, proces individuacije ne podrazumijeva samo preispitivanje kolektivne logike i prakse, nego i svoje vlastite. Uzmimo primjer, netko više od pola radnog vremena provodi na Facebooku ili po kavama. Kući zatim gleda TV – kako to već nalažu službene lokalne statistike – u prosjeku četiri i pol sata, ali je svejedno uvjeren da puno radi, da se od njega previše zahtjeva, te smatra da se zbog svega toga osjeća jako loše, te da izgledno tako neće još dugo izdržati. A da jednostavnije ta osoba sebi prizna da je lijena i pasivna? Pa da zatim strpljivo potraži razloge te svoje lijenosti i pasivnosti? Biti lijen je veliki osobni tabu (možda čak i veći od onoga biti alkoholičar) i malo se tko to usudi sebi a i drugima priznati. Svako će prije to reći za drugoga, ali za sebe, to je istinska rijetkost i heroizam! Međutim, jedini mogući način nadvladavanja osobne lijenosti i pasivnosti jest da to i sebi i drugima priznamo! Priznanje će vjerojatno probuditi u nama nešto pozitivnog bunta da se trgnemo i uradimo nešto sa sobom. „Pa mogu ja više od toga … moguće mi treba neki drugi posao, neki drugi prijatelji, neke druge knjige i TV emisije, ali siguran sam da mogu…“.

Stoga naspram uvriježene himne masovne kvazi-psihologije današnjice „Misli pozitivno“, radije ističemo ono klasično, tj. vječno „Istina će vas osloboditi“. To su religije Istoka i Zapada, to je Freud, to je Jung i još puno toga drugoga. Jednostavno, sve stvari moraju biti nazvane pravim imenom, i drugog puta za čovjeka nema, kao ni za ljudsko društvo.

U Sarajevu, 13. 10. 2018.

M. B.

Izvori:

– „Carl Jung and the Shadow: The Hidden Power of Our Dark Side“ (17.12.2015.), Academy of Ideas, izvor: https://academyofideas.com/2015/12/carl-jung-and-the-shadow-the-hidden-power-of-our-dark-side/ (Stanje: 13.10.18.);

– Michael MCGUINESS, Maggie HYDE, Jung za početnike, Jesenski i Turk, Zagreb, 2001.

Izvor (foto): 123rf.com

Kajanje: stav ili emocija?

Osjećaj kajanja je za mnoge emocija, nešto što se mora osjetiti da bi se prihvatilo kao realno, postojeće. Poteškoća na koju se često nailazi kod miješanja kajanja kao emocije ili stava ponajprije se sastoji u tvrdnji kako se zapravo ništa ne događa, ako ne osjećam kajanje. Mogli bismo reći osjećam, dakle kajem se ili obrnuto ne osjećam, dakle ne kajem se. Ovakav stav karakterističan je za one koji emociju smatraju jedinim temeljem vlastitog iskustva.

U velikoj mjeri emocija je snažno iskustvo kratkog trajanja. Ljutnja, strah, panika, euforija su različite emocije karakteristične po jakom intenzitetu, ali ne i dugotrajne. Točno je da se iz jakih afektivnih iskustava mogu razviti i neka trajna emocionalna stanja, kao npr. dugotrajne fobije iz intenzivnih strahova, međutim sama emocija u svom najjačem intenzitetu je uglavnom kratka vijeka i relativno brzo prestane ili poprimi neki drugi oblik, kao npr. kad nakon intenzivne zabrinutosti osjetimo olakšanje i nalet entuzijazma.

Osjećaj kajanja je za mnoge emocija, nešto što se mora osjetiti da bi se prihvatilo kao realno, postojeće. Poteškoća na koju se često nailazi kod miješanja kajanja kao emocije ili stava ponajprije se sastoji u tvrdnji kako se zapravo ništa ne događa, ako ne osjećam kajanje. Mogli bismo reći osjećam, dakle kajem se ili obrnuto ne osjećam, dakle ne kajem se. Ovakav stav karakterističan je za one koji emociju smatraju jedinim temeljem vlastitog iskustva. Ako je emocija prisutna, iskustvo postoji. Ako emocija nije prisutna, iskustvo ne postoji i nije se ni dogodilo. Npr. čovjek će se uglavnom osjećati vrlo neugodno ukoliko tijekom nekog velikog slavlja ne osjeti u sebi veliku radost ili obratno, ukoliko tijekom sprovoda bliske osobe ne osjeti intenzivnu tugu i žalost. Čovjek tada obično počne dvojiti: možda nešto nije u redu s njim samim, a možda nije nešto u redu sa onim drugima …

Što – recimo – znači imati emociju i stav prema hrani? To možda najbolje prepoznaju oni koji se trude izgubiti suvišne kilograme. Ako je odnos prema hrani emocionalan, gubitak kilograma je nemoguća misija. Razlog tome je što je ova emocija da se izgubi kilograme i bude privlačniji nevjerojatno jakog intenziteta, ali u sebi nema trajnosti, tako da se na osnovu nje dugotrajni plan dijete neće moći provesti u djelo. Reklo bi se da nas ovakva emocija vrlo brzo popusti baš kao što nas popusti ljutnja ili briga. Ako se takav emocionalni pristup ukorijeni u čovjeku onda gubitak kilograma ne dolazi u obzir, čak dolazi do suprotnog efekta, razočaranja i frustracije, koji kod mnogih ljudi vode u dodatno prejedanje i debljanje.

U sličnom kontekstu kažemo kako čovjek danas ima određenu poteškoću s razumijevanjem kajanja, jer se ovo nerijetko smatra prvenstveno emocijom. Tako, često puta netko tko je vjernik nema volje, nema želje ispovijedati se jer ne osjeća kajanje kao emociju. Ili suprotno ovomu, netko je po sebi više sklon emocionalnom iskustvu „padanja kamena sa srca“, pa onda non stop treba ispovijedanje radi ponavljanja naznačenog emocionalnog iskustva i utjehe koje ono pruža. Stvarni problem – dakle – nije emocija kajanja koja se povremeno javlja u trenucima ispovijedi, nego jedna vrsta „religioznog emotivizma“ koja kajanje identificira isključivo kao emociju. Onda se iz te perspektive – kako rekosmo – ide u dvije krajnosti: potpuno isključenje ispovijedi jer nema osjećaja kajanja ili bagateliziranju ispovijedi zbog osjećaja „lakoće“.

Vratimo se kratko ponovo nekome tko želi izgubiti suvišne kilograme. Netko tko samo ima jak osjećaj da će izgubiti kilograme rijetko će učiniti sve da ih i stvarno izgubi. Kad emocija popusti, onda popusti i sama osoba u svojoj namjeri. Stoga je ovdje nužno uključiti pitanje osobnog stava prema nekomu ili nečemu! Što znači imati stav prema hrani ili gubitku kilograma? Ovdje ulogu više ne igra toliko trenutna emocija, nego prvenstveno jedan neemotivni stav čovjeka prema onome što želi postići. Postaje mu jasno kako će mu za ono što želi postići trebati puno više od prolazne emocije. Zato bi čovjek uvijek trebao ponajprije izgraditi stav prema onome što želi.

U skladu s prethodnim, trebalo bi naznačiti i jasnu distinkciju između stava i emocije: Ukoliko je emocija snažnog intenziteta i kratka trajanja, onda je stav slabijeg intenziteta, ali dugog trajanja. Zapravo, stav je po sebi puno kompleksnija stvarnost od emocije. Pored same emocije, on podrazumijeva i brojne druge ljudske čine kao što su iskustvo, spoznaja, promišljanje, odluka, odgovornost itd.

Ako se sada vratimo pitanju kajanja, onda bi ono prije svega trebalo biti dugotrajni stav o pozitivnoj promjeni čovjeka, koji nije nužno popraćen adekvatnom emocijom, premda je ne isključuje. Naime, emocija nije nužna za izgradnju stava, ali dobro je ukoliko je stav barem povremeno praćen emocijom. Stav s njom dobiva na snazi i sadržaju, te postaje vjerodostojno i kompletno čovjekovo iskustvo.

Tako i kod kajanja nakon dugotrajnog i mukotrpnog procesa na kraju se osjeća i emocija sreće i zadovoljstva jer je čovjek postigao određeni uspjeh, postao bolji, altruističniji itd. Emocija koja nastaje iz stava nema izrazito nabijen intenzitet, ali ima emocionalnu dugotrajnost jer se čovjek na duži period osjeća sretnim zbog postignutog uspjeha.

Ako bi se u kontekstu pitanja „kajanje – stav ili osjećaj“ na kraju ipak nekomu morala dati odlučujuća prednost, onda je važnije da kajanje bude čovjekov stav, jer tako obećava dugotrajnije i sigurnije rezultate. Međutim, relativno gledano ni emocija nije nevažna jer netko može snažno osjetiti „padanje kamena sa srca“ i iz toga osjećaja razviti određeni stav. Kajanje bi bilo ispravni odnos prema ovim dvjema stvarima jer su obje na svoj način bitne za kajanje; stav osigurava dugotrajnost, a emocija osigurava iskustvo samog kajanja.

I pored samog kajanja, pitanje pravilne integracije emocija u cjelini formiranih stavova pokazuje se kao prevažno, a možda čak i kao odlučujuće pitanje čovjekovog emocionalnog i uopće psihološko-duhovnog razvoja. Neke ljudske epohe – recimo, poput romantizma – su prenaglašavale ulogu i značenje emocija; s druge strane, tehnicistička civilizacija današnjice počesto se pokušava obračunati sa emocijama kao s nepotrebnim atavizmom i istinskim reliktom prapovijesti. Međutim, i ovdje bi se dalo primijetiti kako istina uvijek voli neki svoj srednji put. Čovjek bez emocija je hladan i lako počne tendirati prema psihopatskim i sociopatskim oblicima ponašanja. S druge strane, (pre)emotivan čovjek bez izgrađenih razumskih stavova olako će naginjati histeriji i posvemašnjoj isključivosti.

U Sarajevu, 15. 4. 2017.

O. J.

DRŽI PARAZITA!

„Zajednička značajka svih oblika suradnje među bivšim konkurentima jest ta da se uvijek iznova pojavljuju pojedine individue koje pokušavaju napustiti udruženje radi vlastite koristi. A kako bi to spriječila, zajednica mora razviti nadzorne mjere“ (Peter Schuster).^[1]

Ako smo s pažnjom pročitali uvodni kurziv, netko će vjerojatno pomisliti da je gospodin iz zagrade nekakav kriminolog ili politolog. Ali, nije! Ni blizu od toga, profesor Schuster je ugledni austrijski teoretski kemičar, te uz to bivši predsjednik austrijske akademije znanosti, a između ostalog, bio je i član učeničkog kruga pape Benedikta XVI. (Ovaj krug ne sadrži samo katolike nego prvenstveno ugledne svjetske znanstvenike, koji su voljni razgovarat i raspravljat o nekim dodirnim, ali i spornim graničnim temama između teologije i egzaktnih znanosti). Kako se u životu bavio biofizikalnom kemijom, tako je vrlo blizak području molekularne biologije i neuro-znanosti. Pa dobro, ali zašto onda onaj uvodni citat zvuči tako društveno politički, a ne kemijsko-biološki? Tako zvuči zato što između ovih dijametralno različitih područja života postoje neke duboke zajedničke karakteristike i zakonitosti!

Krenut ćemo ovako: C. R. Darwin je još prije nešto više od 150 godina udario temelje teorije evolucije. Pri tome je pretpostavio da su se svi postojeći oblici života razvili iz nekih zajedničkih primitivnih predaka. Darwin je pri tome mogao objasniti kako se jedna određena vrsta razvija unutar svoje vrste i roda (optimiranje po principu međusobne konkurencije), ali nije mogao jasno objasniti kako dolazi do prelaska iz vrste u vrstu, odnosno do nastanka sasvim novog i originalnog oblika života. Ovo će postati tek ponešto jasnije 70-tih godina XX. stoljeća. Naime, tada je u nepreglednoj šumi života identificiran jedan zajednički princip, ili da kažemo drugačije, Darwinova priča o optimiranju na temelju međusobne konkurencije je dobila neočekivani nastavak i obrat: u prirodi se događa to da konkurenti nakon nekog vremena postaju partneri, te zatim zajednički formiraju novi oblik života! Da se radi o zbilja dramatičnom obratu svjedoči i to što promatranje prethodne situacije uopće nije obećavalo mir. Tomu naprotiv, sve je izgledalo kao da se sprema nekakva veličanstvena odlučujuća bitka među konkurentima! Jer, ovdje se radilo o višegeneracijskom sukobu koji se prenosio s „koljena na koljeno“, a cijela situacija je dobrano podsjećala na modernu utrku u naoružavanju. Dakle, konkurenti su generacijama usavršavali svoje borbeno-rivalske sposobnosti da bi na kraju jednostavno postali partneri. Ispočetka nezavisni partneri, a zatim se još sljubiše u novu, kompleksniju formu života. Tako današnja evolucijska znanost govori o osam velikih stupnjeva biološke evolucije: sve je počelo nekad veoma davno s međusobnim udruživanjem tzv. replicirajućih molekula, pa onda preko udruživanja nezavisnih replikatora, RNA molekula, enzima, prokariota, nespolnih klonova, protista, zasebno živućih organizama, pa sve do organiziranja zajednice primata i razvoja ljudskog društva.^[2] Dakle, jednostavni, ali i dramatični rasplet udruživanja bivših konkurenata stoji u temeljima raznolikog bogatstva života, međutim, sasvim je drugo pitanje kad se, kako i zbog čega to događalo. Barem što se tiče molekularne i stanične razine razvoja, to bi pitanje ipak trebalo ostaviti adekvatnim stručnjacima, a mi ćemo se sada više orijentirati na društvenu razinu problema.

Eksperiment zvani „pripitomljavanje vuka“

„Što više upoznajem ljude, sve više otkrivam da veoma volim pse“ – reče Charles de Gaulle, a Roger Caras bi dodao: „Psi nisu cijeli naš život, ali oni čine naš život cijelim“. Psi pružaju čovjeku nebrojene i višestrane blagodati. U stara vremena su bili čovjekovi vjerni pomoćnici u lovu, te čuvari ljudskih nastambi. Danas su prvenstveno kućni ljubimci, odani prijatelji, terapeutske životinje, ali nađe se za njih također vrlo zahtjevnog i odgovornog posla i u vojsci, policiji, spasilačkim službama i gdje sve ne. Čovjek danas uzima zdravo za gotovo da je ova čudesna životinja jedna od najboljih stvari koja mu se ikada dogodila, ali zanimljivo je prisjetiti se početka povijesti čovjekovog odnosa sa psom. Naime, pas je prva od svih životinja koja je bila pripitomljena, a njegovi predci jesu vuk i čagalj. Dakle, nekome je prije dvanaest tisuća, a neki podaci kažu i prije trideset tisuća godina, palo na pamet da pripitomljava ove opasne divlje životinje. Čagalj i nije bio toliko opasan za čovjeka. On je po sebi ‘nako više dosadni noćni lupež, ali za vuka se može reći da je bio izravni čovjekov konkurent. Na meniju su mu bile iste životinje, kao kod čovjeka, a kad bi zimi lov postao otežan, tada bi mu na meni dolazio i sam čovjek. I kome je onda, te iz kakvog razloga palo napamet pripitomljavati toga opasnog predatora, od čijeg se jezivog zavijanja tijekom mračnih zimskih noći čovjeku ledila krv u žilama, i od čijeg su se urokljivog pogleda i najhrabrijim ratnicima počesto oduzimale noge od straha? Ljudi su oduvijek bili skloni nekim zajedničkim stereotipima, a u tom slučaju vuk je sigurno bio na vrlo lošem glasu, kao što je to čak i dan danas. Stoga je logično za pretpostaviti da prvo pripitomljavanje vuka nije počelo zajedničkim snagama unutar neke veće rodne zajednice ili plemena. Čak da je nekome to i palo na pamet, teško da bi ostatak društva to dopustio. Zato je bolje za pretpostaviti da se ovdje radilo o nekom ekscentričnom pojedincu, moguće nekom osamljenom lovcu – izopćeniku iz svoje zajednice, koji je negdje naletio na napuštenog mladunca vuka. Kako mu je očajnički trebalo nekakvo društvo, ovaj je oprezno prihvatio kučića, pri tome vjerojatno dvojeći o smislu vlastitoga poteza. Ovaj čovjek je po sebi odgovarao stereotipu pronalazača i pionira. Ovakvi ljudi moraju biti drugačiji i ne smiju se potpuno uklapati u ostatak društva, jer društvo po sebi voli stabilnost i pragmatičnost, dok samo kreativni i nesputani umovi mogu stvarati promjene. Mladunac je u međuvremenu odrastao u veliku životinju, slijedeći u stopu svoga vlasnika. Ponašanje mu sigurno nije bilo uzorno kao u današnjih pasa, ali bilo je dovoljno dobro da mnoge uvjeri kako se u ovom neočekivanom savezu krije ogroman potencijal. Od tada će i mnogi drugi ljudi pokušati pripitomiti sebi svoga vlastitoga vuka …

Protiv svih prognoza – primjer integracije kršćanstva u Rimskom carstvu

Stari Rimljani su bili poslovično tolerantni prema novim religijskim pokretima na svome teritoriju. No, bili su tolerantni samo ukoliko su ti novi pokreti igrali po zacrtanim Rimskim pravilima. A pravila su bila vrlo jednostavna: „Ukoliko vi budete poštivali naše bogove, i mi ćemo poštivati vaše“! Rimska državna religija bila je u punom smislu državna, odnosno, državnička i državotvorna. U zajedništvu božanskog Panteona trebalo se zrcaliti i zajedništvo naroda koji su živjeli na prostoru carstva. Tako ste mogli slobodno vjerovati u što god želite, sve dok ste u propisano vrijeme i na propisani način častili i ostale rimske bogove. Međutim, Jevreji i kršćani se nikako nisu dali uklopiti u ovu situaciju. Zbog jednosti, jedincatosti i ekskluzivnosti Boga u kojeg su vjerovali, bila im je nezamisliva bilo kakva komunikacija s rimskim državnim bogovima. A to se Rimljanima nikako nije dopadalo i gledali su na ovo kao na flagrantno ugrožavanje i narušavanje sustava. Zbog toga su u Rimskom carstvu bili česti progoni protiv Jevreja i kršćana, s tim da su protiv kršćana ovi progoni ipak bili češći i žešći. Za razliku od judaizma, kršćanstvo je od početka bilo misionarski orijentirano te se brzo širilo po cijelom Rimskom Carstvu. S druge strane, judaizam je bio zatvoren u sebe, tako da nije previše privlačio pozornost rimskih vlasti. Kako su progoni s vremenom postajali sve gori i strašniji, desetkovanim kršćanima se činilo da će neminovno morati doći do jedne odlučujuće bitke između kršćanstva i Rima. S obzirom da su se tadašnji kršćani u praksi odricali nasilja, oni su vjerovali da će sam Bog, odnosno njegova nebeska vojska, na koncu udariti na omraženo im carstvo, te ga sravniti sa zemljom … pa čak i više od toga. U tom smislu biblijska Knjiga Otkrivenja prorokuje na sljedeći način:

„Nakon toga vidjeh: jedan drugi anđeo silazi s neba s moći velikom! Sva se zemlja zasvijetlila od njegova sjaja. On povika iza glasa: ‘Pade, pade Babilon veliki – Bludnica’ – i postade prebivalištem zloduha, nastambom svih duhova nečistih, nastambom svih ptica nečistih mrskih, jer se gnjevnim vinom bluda njezina opiše narodi; s njom su bludničili svi kraljevi zemaljski, a trgovci se zemaljski obogatiše od silna raskoša njezina. Začujem i drugi glas s neba: ‘Iziđite iz nje, narode moj, da vas ne zadese zla njezina te ne budete suzajedničari grijeha njezinih! Jer njezini grijesi do neba dopriješe i spomenu se Bog zločina njezinih. Vratite joj milo za drago, naplatite joj dvostruko po djelima! U čašu u koju je ona natakala natočite dvostruko’“ (Otk 18,6).

Ovdje se doduše govori o Babilonu, ali u kršćanskom slengu toga vremena to je upravo značilo Rim. Dakle, kršćani su uvjereno i s nestrpljenjem čekali „odlučujuću bitku“ i to kakvu svijet do tada nikada nije vidio. No, povijest je sama svjedokom da se na kraju dogodilo nešto sasvim drugačije, te sasvim nedramatično. Tako su progoni protiv kršćana trajali sve do početka IV. st. Kršćanstvo je ipak nekako uspijevalo preživljavat, pa čak i dodatno se širiti. Na kraju je i jedan rimski car postao simpatizerom kršćanstva. Radi se o caru Konstantinu, kojeg istočne Crkve smatraju svetim te ga ponekad čak nazivaju i „trinaestim apostolom“. Dakle, Konstantin je tzv. Milanskim ediktom 313. uvrstio kršćanstvo na listu dopuštenih religija u Rimskom carstvu. Poslije će graditi velebne bazilike te će poraditi na organiziranju crkvenog života i ustrojstva. Jedan od njegovih nasljednika, car Teodozije će 381. godine proglasiti kršćanstvo službenom državnom religijom … i to je bilo to. Umjesto odlučujuće bitke, dogodilo se to da su nekadašnji konkurenti postali partneri. Rim i katoličanstvo će se stopiti u novi društveni organizam – Rimokatoličanstvo!

I na kraju nešto o parazitima

Otkriće zakonitosti o udruživanju bivših konkurenata po sebi je vrlo optimistično. To nam daje mogućnost da neke aktualne zabrinjavajuće društvene procese sagledamo na sasvim drugi način. Možda ste puni gnjeva naspram svojih konkurenata, kako onih osobnih, tako i onih zajedničkih: ideoloških, vjerskih, nacionalnih, kulturoloških … Možda i sami čvrsto vjerujete da je vrijeme za odlučujuću bitku! Međutim, naša zajednička sudbina je da se kad-tad ujedinimo. Možda ne u ovom pokoljenju, ali kad-tad … To se već nebrojeno puno puta događalo tijekom povijesti života, i nema nikakvog razloga da se opet ne dogodi. Pri tome ostaje jedan veliki izazov, a tu ćemo ubaciti onaj uvodni citat od gospodina Schustera: „Zajednička značajka svih oblika suradnje među bivšim konkurentima jest ta da se uvijek iznova pojavljuju pojedine individue koje pokušavaju napustiti udruženje radi vlastite koristi. A kako bi to spriječila, zajednica mora razviti nadzorne mjere“. Iz ovoga proizlazi da pravi neprijatelj jednog organizma, bilo fizičkog ili društvenog, nije konkurent, jer konkurent će po prirodi stvari prije ili kasnije postati prijatelj. Pravi neprijatelj svakog organizma jesu paraziti, tj. oni stvorovi koji iz organizma izvlače životne sokove i sve što im treba, ne doprinoseći pri tome sa svoje strane organizmu baš ništa. Ukoliko organizam ne stekne nadzor nad njima, osuđen je na stagnaciju, pa čak i smrt. Ovi su po sebi vrlo lukavi i znaju kako zaobići postojeće obrambene mjere. U stanju su uvjeriti organizam da su mu prijeko potrebni i na taj način upadaju unutra te započinju svoje bjesomučno orgijanje. Kako već rekosmo, ukoliko organizam to ne primijeti, prijeti mu stagnacija, propadanje i smrt.

I zato ćemo na kraju jednostavno zaključiti: nema iscjeljenja bez nutarnjeg iscjeljenja, a svaka grupa koja sebi želi dobro, morat će prvo napraviti reda unutar same sebe! Jer paraziti se nikada dugo ne drže po strani: smisao njihovog postojanja i jest upadanje u dubinu vitalnog organizma te iskorištavanje istog!

U Sarajevu, 26. 4. 2015.

dr. Mario Bernadić

[1] Peter Schuster, Evolucija i design. Pokušaj opisa današnjeg stanja teorije evolucije, u: Stvaranje i evolucija, Učenički krug pape Benedikta XVI., Priredili S. O. Horn i S. Wiedenhofer, Verbum Split, 2008., str. 29.-60., ovdje 54.

[2] Usp. isto, str. 53.