Oznaka: problem

O skandalu

Rijetko u čemu se danas uživa kao što su to skandali u kojima sudjelujemo ulazeći tipkovnicama i ekranima u tuđi život. Tipkovnica i ekran ne samo da nam omogućuju pasivno promatranje nego možemo i aktivno sudjelovati u iznošenju i komentiranju tuđe intime i privatnosti. Čovjekova potreba da zaviri u tuđi život danas je kudikamo lakša i jednostavnija. Digitalni tragovi koje ostavljamo iza sebe kao što fotografije, poruke, komentari, rasprave pružaju mogućnost drugima da bez velikih poteškoća ulaze u naš privatni svijet. Skandal je posebno privlačan kada u njemu sudjeluju oni za koje se smatra da su u društvu važni, popularni, utjecajni i moćni. Velikom broju strastvenih sudionika koji anonimno sudjeluju u skandalu jedan skandal važnih i moćnih jest psihološko i duhovno gorivo koje danima pa i mjesecima hrani njihov svakodnevni život i maštu. Skandal je postao i ponekad temeljno socijalno i društveno tkivo koje povezuje inače one koji u stvarnom životu nisu ni prijatelji ni poznanici. Danas je se najlakše uključiti u razgovor s grupom nepoznatih ljudi ako znate kakav je skandal izazvao poznati glumac, glumica, nogometaš, pjevačica, redatelj, političar ili bilo tko koga su anonimni obožavatelji skandala označili važnim, popularnim i moćnim. Imamo priliku čuti o skandalima raznorodnih vrsta i podvrsta poznatih i slavnih, od kojih neki postaju poznati i važni ne po svojim ljudskim dostignućima koja bi mogla biti primjer drugima, nego po svojim padovima i promašajima koje ciljano izazivaju radi reflektora i slave. Sve manje ili nimalo ili negdje na kraju i stidljivo se čuje o nečijim uspjesima i poduhvatima zahvaljujući odricanju, naporu i radu. Puno više nas zanimaju razvodi, preljubi, psihički slomovi. S nekakvim izvitoperenim užitkom sudjelujemo u nečijoj propasti i gubitku gubeći skoro potpuno osjećaj da je taj netko također i čovjek. Skandal je naš najpoželjniji obrok i najdraži desert. Danas se već može i za doručak i ručak i večeru redovito i često konzumirati različite vrste skandala jer je jelovnik raznovrstan. Monoton nam je razvod poznate glumice od muža. Nije dovoljno sočan. Ništa zato. Na jelovniku naših bolesnih potreba naći će se nešto sočnije i masnije, recimo, video snimak prevare poznatog sportaša uhvaćenog i snimljenog u ljubavnom zanosu s nekom također poznatom gospođom, inače u društvu poznatoj kao vrlo suzdržanoj i vjernoj. Skandali mogu biti vrlo uznemirujući ovisno koliko smo gladni i koliko ljudožderski se želimo najesti tuđeg života, intimnosti, privatnosti, patnje i muke. Za svačiji pomalo poremećeni ukus i oboljelo nepce postoji odgovarajući skandal, potrebno je samo pritisnuti tipku i pustiti sadržaj, video, slike, prepisku. Ništa nas ne može tako ispuniti i zadovoljiti kao kada čitamo prepisku muža i žene koji pokušavaju pomoći svome braku i onda kada se međusobno optužuju za poteškoće i probleme. Naslađujemo se i uživamo u njihovoj patnji i želji da pokušaju spasiti što se spasiti može.

Skandal je naša svakodnevna potreba, jedan zlatni “šut” u vene naših donekle poremećenih potreba i želja bez kojega ne možemo zamisliti buđenje i spavanje, jutro i večer. Svakodnevna doza skandala mora nam biti isporučena, inače se osjećamo nezadovoljno, nesretno i zapostavljeno. Tek kad nam je isporučen svjež skandal već ujutro, tek tada počinjemo živjeti jer bez praćenja, čitanja i komentiranja tuđeg i privatnog ne možemo više zamisliti niti jedan jedini dan u životu, na poslu, u parku, dok hodamo, dok vozimo, dok vježbamo u teretani, dok trčimo, dok mislimo. Uredili smo stvari tako da svaka obavijest kojom nas titrajuće svijetlo iznad ili ispod zatamnjenog ekrana upozorava da se nešto događa bude neki sočni trač, skandal, nečija intima i privatnost. Naša neutaživa potreba za gledanjem, praćenjem i komentiranjem bilo čega što ima barem izdaleka obrise skandala koji dolazi demonstrira nam i donekle bolesno stanje našeg osobnog mišljenja, svijeta i mašte. Nesposobni razmišljati o nečemu drugom, nesposobni povući se u svijet vlastitog života i misli zarobljeni i hipnotizirani skandalom, ne možemo odmaknuti bilo oči, bilo prste u smjeru nečega što je dobro, plemenito ljudsko, bilo u nama, bilo u drugima. Sav nam je život postao skandal i život nam se kreće i rotira oko njega. Skandal je os i središte kružnice našeg života i on pojačava bolest našeg uma i izvitoperenost naše mašte i našeg nutarnjeg života. Kako drugačije nazvati našu bolesnu potrebu da intimu, privatnost, skrivenost i tajne nekog čovjeka ili ljudi javno konzumiramo kao najvažniju i najpotrebniju hranu za naš duh i nutarnji životu uvjereni ne samo da to smijemo nego i da nam se oduzimaju naša bogom dana prava kada nam se ne isporučuje dovoljan dnevni broj skandala u kojima ljudi pokušavaju, koliko je moguće, privatno i tiho razriješiti svoje teškoće i probleme. Smatramo da je naše apsolutno pravo da bilo tko o kome mislimo bez obzira na kriterija kako je važan, poznat i moćan ne smije imati nikakav problem, poteškoću, muku i patnju koja bi bila privatna za njega ili za nju i njihovu obitelj i njihova četiri zida. Jer našim prstima i očima koji lutaju bespućima tipkovnica i ekrana ništa i nitko ne smije ostati skriven. Jer je ravno skandalu da netko riješi svoje teškoće i probleme privatno i tiho a da mi za to nismo doznali i javno ispratili bilo svojim neumornim prstima, bilo znatiželjnim očima.

Bože sačuvaj kakav skandal da netko bez našeg znanja i uvida rješava svoje muke i patnje u tišini skrivenosti svoja četiri zida. Sve ćemo dopustiti, ali jedan takav skandal ne smije proći nekažnjeno! Nitko ne smije bez naše tipkovnice i našeg ekrana rješavati svoje probleme! To bi bio nezapamćen i nečuven skandal!!!

U Sarajevu 6. 8. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Antonio Guillem

Zašto nas tuđi dobri savjeti često toliko bole i živciraju?

Davati dobre savjete bi inače trebalo biti nešto po sebi dobro. U religioznoj tradiciji Zapada savjetovanje spada u striktnu vjersku obvezu, dok u poslovnom i političkom svijetu mjesto savjetnika predstavlja cijenjenu i dobro plaćenu poziciju. Međutim, kako to već natuknusmo u samom naslovu, dobri savjeti u svakodnevnici nerijetko predstavljaju poprište i izvor nesmiljenih svađa i frustracija. „Ti bi trebao ovo … ti bi trebao ono … ti moraš to i to…”. Dobro, ovo potonje već i nije savjet nego naredba, pa je valjda jasno samo po sebi zašto nas iritira. No, u daljnjem dijelu teksta se ni ne mislimo baviti naredbama nego baš savjetima, tj. svim onim što barem okvirno izgleda tako.

„Ti bi stvarno trebao smršaviti!”

Ovaj prekrasni savjet će iole prkosnijeg bucu trenutačno pretvoriti u vrišteće čudovište, dok će one nižeg samopouzdanja baciti u tri kilometra duboku depresiju. Pitanje je zašto? Pa za zdravo je pretpostaviti da se nitko normalan ne deblja zato što bi uživao u debljini! Da je kroničnim bucama i buckama u prirodi da jedu malo i budu vitki, takvi bi onda već bili i bez spomenutih savjeta. Ili da barem mogu biti poput onih što neko vrijeme slatko njupaju, pa kad skontaju da su dobili par kilograma, oni se odmah hitro bace na trodnevnu strogu dijetu, i eto ih opet fini, vitki – ali buce i bucke ni to ne mogu. Znaju oni i sami da trebaju smršaviti, ali jednostavno ne pronalaze adekvatnog načina i snage, i zbog toga na kraju jako pate, a spomenute savjete stoga doživljavaju samo kao porugu i sol na ranu.

Jedna, tako da kažemo, kronična ili cjeloživotna gojaznost obično ima dublje razloge i protiv nje se uopće nije lako izboriti, osobito ne savjetima tipa da bi netko trebao smršaviti. Tu se može raditi o genetskoj predispoziciji (u ranijim fazama čovjekovog života debljanje je bila jako korisna osobina jer je jedinkama omogućavala da u sezoni obilja steknu rezerve masnoća i šećera kako bi uspješnije mogli preživjeti oskudicu i zimu). Može se raditi i o nekom hormonskom disbalansu ili izvjesnim psihološkim poteškoćama itd. U svakom slučaju, gojazne osobe ne trebaju savjet ŠTO bi trebale napraviti, nego KAKO bi to trebale napraviti. A to prosječna osoba iz blizine ni ne može znati. To je područje stručnjaka, a oni ostali bi se trebali, ako već hoće biti od koristi, fokusirati na ohrabrivanje i podršku.

Svjedočanstvo i duh vremena

Slično vrijedi manje-više i za sve ostale teže i kronične poteškoće i probleme. Na primjer, dijete koje slabo uči, ne čini tako zato što uživa dobivati jedinice i redovito se brukat na ploči/tabli pred cijelim odjeljenjem. I onaj što puši tri kutije dnevno, ne čini tako jer jedva čeka da umre od raka ili začepljenja krvožilnog sustava. I zato kad mu netko dobronamjerno kaže da će umrijeti od raka pluća ako ne prestane pušiti, ovaj će samo od stresa taj dan vjerojatno popušiti kutiju više. Jer da, čovjek možda i puši toliko jer se na taj način rješava stresa, pa mu treba pomoći da nađe kako da se istog rješava na neki zdraviji način, a ne samo ono, da bi trebao prestati pušiti jer će inače umrijeti od raka ili od čega već.

Iz vlastitog iskustva glede svojih savjeta drugim ljudima (a to mi je i znatan dio profesije) uočio sam da ljudi najspremnije prihvaćaju savjet ako se radi o problemu kojeg sam i sam imao te ga na kraju uspješno riješio. A to opet sve skupa poprilično odgovara općem iskustvu i logici postmodernog vremena u kojem su ljudi siti lekcija i velikih govorancija, ali su zato gladni osobnih primjera i svjedočanstava. Jer današnji čovjek kao da se više ne uspijeva identificirati sa idejama i znanjima, nego samo sa sebi sličnim osobnostima. Stoga, ako sam nisi riješio neki problem, najbolje ne spominji drugima ništa o tom problemu.

Umjesto zaključka – upozorenje!

Kako rekosmo, ljudi danas ne vole lekcije i velike govorancije, ali vole osobne primjere i svjedočanstva. Međutim, to još bolje znaju lukavi marketinški stručnjaci pa se stoga treba maksimalno paziti onih svjedočanstava iz plaćenog reklamnog prostora. Znate već oni čudesni lijekovi za bolne zglobove, kosti i sl. tipa „Uzmemvamparekobudalamax”. Pa tamo uz reklamu piše: John iz Texasa se kune majkom da više nije mogao hodati, ali nakon mjesec dana uzimanja „Uzmemvamparekobudalamax-a” prohodao, pa čak počeo ponovno igrati i svoj ljubljeni golf. Pa onda Helga iz Berlina, grohotom se smije gledajući sada na sklopljena invalidska kolica bez kojih nije mogla protekle dvije godine, a sad eto može. Danas se slično garniraju i brojni drugi proizvodi i usluge. Na kraju potrošiš pare, i ništa. Zeznuli te, jer marketinški lopovi, pardon, stručnjaci dobro znaju da danas kao i svi drugi ljudi više voliš svjedočanstva, a ne lekcije. Stoga, na kraju se ipak najbolje držati onih besplatnih i prijateljskih svjedočanstava!

U Sarajevu, 13. 9. 2019.

M. B.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Dmitrii Kotin

ŽIVOTNI PROBLEMI – PRILIKA ILI PREPREKA?

Svakodnevno se susrećemo s različitim životnim problemima. Često nam se čini kako je život zapravo sastavljen od problema. Čim riješimo jedan već se pojavljuju nova tri. Pitamo se dokle tako? Zašto ne možemo jednostavno malo uživati, biti bezbrižni barem jedan mali period života. S druge strane, uviđamo kako rješavanjem vlastitih problema postajemo iskusniji, zreliji, snažniji itd. Ili kako bi se ono reklo, ”Što nas ne ubije, ojača nas”. No, činjenica je da čovjek probleme ne može tek tako prihvatiti. U njegovoj je prirodi da bježi od problema, čovjek želi lagodan život. S tim u vezi švicarski psiholog Carl Gustav Jung navodi kako je zajednička karakteristika mladenačkog doba zadržavanje na dječjem stupnju svijesti jer njihov stupanj svijesti ne poznaje probleme budući da su u potpunosti ovisni o roditeljima.

Razlika poimanja neuroze kod Freuda, Adlera i Junga

Austrijski psiholozi Sigmund Freud i Alfred Adler drže da je neuroza bolest koje se treba riješiti, dakle daju joj negativno značenje, dok je za Junga neuroza signal i poruka za čovjeka. Prema Jungovom mišljenju, neurozu ne treba liječiti nego je ona ta koja liječi čovjeka. To je zapravo nastavak shvaćanja nekih velikana medicine u prošlosti, kao što su Heraklit i Paracelsus prema kojima je bolest nastojanje prirode da liječi čovjeka. To će reći da neuroza kao i različite bolesti organski uzrokovane upozoravaju čovjeka da nešto ne štima, da nije sve kako treba. Na taj način pokušava čovjeka prisiliti da se počne više baviti sobom. Znamo da se uslijed svakog upalnog procesa u organizmu povećava tjelesna temperatura. Tim nam organizam poručuje da se bori s nekim parazitima te nas tjera da poduzmemo nešto. Naravno da ne moramo nužno nešto poduzeti, ali onda nam se zasigurno ne piše dobro.

Problemi kao životne prilike

Stvari slično funkcioniraju i na planu našeg svakodnevnog života. Često smo preplavljeni problemima iz različitih područja života, bilo obiteljski, poslovni, socijalni, financijski itd. Problem nam signalizira da nešto ne funkcionira kako treba, da smo nešto zaribali ili pak da je netko drugi zaribao, a izravno se tiče i nas. U takvoj situaciji obično imamo dva izbora: odustati, tj, pustiti da se stvari odvijaju spontano pa gdje nas to dovede ili preuzeti inicijativu, tj. nastojati otkriti uzrok problema i pokušati ga riješiti. Prema tome, problem je ujedno i izazov: hoćemo li se prepustiti i kukati kako nam je teško ili ćemo nastojati nešto naučiti, otkriti, istražiti i tako postati bogatiji za novo iskustvo, a možda čak na temelju tih problema napraviti nešto korisno za sebe i druge oko sebe? Kao primjer možemo navesti neke od poznatih znanstvenika koji su na temelju vlastitih problema – bolesti, trauma iz djetinjstva itd. – izgradili uspješne karijere u nastojanju da istraže i riješe svoje tegobe. Već spomenuti Freud je u mladosti patio od teške neuroze te se u tome periodu počeo baviti autoanalizom, dakle svoje terapeutske tehnike prvo je iskušavao na sebi. To mu je pomoglo da objasni način liječenja različitih psihičkih smetnji koje nisu organski uzrokovane. Također spomenuti Alfred Adler izgradio je vlastitu psihološku teoriju na osnovu svojih fizičkih nedostataka. Budući da je bio rahitičan i krhke građe, nastojao je dokazati kako djeca svoje fizičke nedostatke kompenziraju aktivnim ili pasivnim otporom.

Navedeni primjeri nam pokazuju kako bez problema nema razvoja, postajemo statični i stagniramo, a da ne govorimo da se ne rješavanjem problema oni samo gomilaju. Svaki životni problem treba prihvatiti kao novu priliku za vlastiti napredak. Pa ako i ne uspijemo riješiti baš svaki problem, zasigurno nije sve izgubljeno. Jer iz ovoga proizlazi da nije samo cilj riješiti problem nego razvijati se tijekom rješavanja problema. Možemo zaključiti Jungovim riječima: ”Veliki životni problemi nisu nikada zauvijek riješeni. Izgleda da je njihov smisao u tome da neprekidno radimo na njima. Jedino nas to čuva od zaglupljivanja i statičnosti.”

U Mostaru, 21. 9. 2018.

K. L.

 

Izvori:

Izvor (foto): 123rf.com

„Problem solving“ – o rješavanju problema

„Razmišljati je teško. Zato ljudi većinom sude“ (C. G. Jung). Sudeći, često smo uvjereni da razmišljamo. Međutim, svakodnevni ljudski sudovi po sebi više spadaju u područje afektivnog i nesvjesnog. Stvarnost je i suviše kompleksna da bi smo za sve svoje probleme na kraju optužili samo jednog čovjeka ili samo jednu organizaciju. Istinsko rješavanje problema po sebi predstavlja složenu disciplinu koja uključuje osobni napredak i timski rad.

Stvarnost je po sebi vrlo kompleksna i dramatična. Čovjek započinje svoj život kradući kalcij iz majčinih kostiju (prenatalna faza), a kad se rodi, već samim disanjem i održavanjem tjelesne temperature na standardnih 37˚C doprinosit će povećanju sveukupnog kaosa. Naime, termodinamički gledano, toplotna energija je nesređeni oblik energije i tu dolazimo do famoznog načela entropije koje sugerira da kaos unutar jednog termodinamičkog sistema može biti uvijek samo veći i veći, a nikada manji. Reklo bi se, radeći čak i neke sasvim dobre stvari, nesvjesno ostavljamo iza sebe i neke nepredviđene loše posljedice. Dokaz za to je aktualna ekološka situacija, kao i sve vidljivije klimatske promjene. U bližoj prošlosti vjerojatni nitko nije svjesno „rezao granu na kojoj sam sjedi“. Ljudi su mislili na napredak, no, danas znamo da i napredak ima svoju cijenu. Stoga treba tražiti solucije koje su nježnije za društvo i okoliš. A za to treba puno istraživanja i razmišljanja.

„Problem solving“ (rješavanje problema) predstavlja složenu disciplinu koja zahtjeva jako mnogo rada, kako onog individualnog, tako i o onog zajedničkog – timskog. Danas postoji dosta različitih modela rješavanja problema, a možda je najpoznatiji tzv. „IDEAL“ model, osmišljen od strane Bransford & Steina 1984. godine.

Korak po korak

Navedeni model sugerira da bi prvo trebalo identificirati sam problem, a to svakako ne mora biti netko ili nešto tko me i što me najviše nervira. Tako bismo lako skliznuli u spomenuto afektivno područje – područje površnog svakodnevnog suda. Tome nasuprot, prema Bransford & Steinu ovdje bi trebalo odrediti specifičnu razliku-raskorak između onoga što nam se događa i onoga što očekujemo. Unutar te razlike se obično skriva i sam problem.

S drugom točkom, stvari postaju složenije. Definiranje problema pretpostavlja opsežnu analizu istoga. Kad, što, koliko i zašto nam se nešto događa? Pod kojim vidom i koliku nam štetu nanosi?

Iz ovoga slijedi razvoj plana rješenja (3.): Ovo je možda i najkompleksniji dio. Prvo moramo odrediti što s rješenjem želimo postići? Ne primjećujemo li nažalost često u praksi kako neki ljudi kao da ni sami ne znaju što žele? To se ustvari događa svima nama, s tim da to puno bolje primjećujemo kada se radi o drugima. Kad konačno shvatimo što želimo trebali bismo odabrati najbolje rješenje, jer vjerojatno će nam u međuvremenu više njih pasti na pamet. A koje je najbolje? Pa ono koje se čini dovoljno jednostavnim i ostvarivim, a obećava ponajbolje rezultate. Konačni plan bi onda trebalo detaljno razraditi, pri tomu sagledati troškove, vremenske rokove, potrebne ljudske resurse, pokušati odrediti moguće rizike i sl.

Zatim bi trebalo pristupiti implementaciji rješenja (4.). Pod ovom točkom je najvažnije imati odgovarajući nadzor i kontrolu nad samom implementacijom, jer stvari se uvijek mogu početi odvijati mimo naših zacrtanih želja i planova.

Na kraju dolazimo do evaluacije rješenja (5.). Pod ovim se misli na procjenu ostvarenog rješenja: što je u konačnici postignuto; pod koju cijenu; odgovara li to našim početnim planovima; postoje li neželjeni efekti i sl.? Tek tada ćemo definitivno znati jesmo li našli optimalno rješenje ili ipak treba tražiti neko novo? Možda čak dođemo do zaključka da je početna situacija bila najbolja te da ništa ne treba dirati. Ali čak i u tom slučaju, došli smo do kakvog-takvog rješenja. Barem ćemo znati da stvari jednostavno treba prihvatiti onakvima kakve jesu, te da se zbog cijele situacije ne trebamo brinuti.

Lijenost kao izvor svih zala

Albert Einstein reče da ukoliko želimo riješiti neki problem prvo ćemo morati promijeniti logiku koja nas je do njega i dovela. Kako već rekosmo, disciplina rješavanja problema je vrlo složena, i ona uvijek zahtjeva nesebičan i požrtvovan rad na sebi. A u tom radu ćemo zatim najvjerojatnije shvatiti kako tu ipak ne možemo sve sami, te da nam je potrebna pomoć drugih. No, da bi se s drugima uspješno radilo, obično se prvo mora poraditi nešto i na samim međuljudskim odnosima. Timski rad ne trpi veliki broj besmislenih trzavica i uvijek traži pozitivnu atmosferu i relacije.

Teško i komplicirano ovo – reklo bi se. Međutim, čini se da na kraju i nemamo bolje alternative. Tko neće ovako aktivno, kreativno i požrtvovano, uvijek mu ostaje lijenost sa svim svojim nelogičnostima i zlima. Najlakše je svu krivicu prebaciti na nekog drugog: šefa, političara, stranku, naciju, vjersku organizaciju, građanski pokret… Ali, barem smo se mi na ovim prostorima mogli uvjeriti koliko je jedna takva logika u konačnici neučinkovita i destruktivna… Čak toliko da su ‒ nažalost ‒ u međuvremenu mnogi zaključili da je najbolje moguće rješenje pobjeći odavde glavom bez obzira.

U Sarajevu, 8. 6. 2017.

M. B.

Exit mobile version