jedinstvo – Poptheo Web Portal

O drugom

Nije svaki razgovor o drugom ogovaranje i kleveta. I nismo svaki put kada govorimo o drugom pakosni i pokvareni u namjeri da uništimo njegov dobar glas i ugled. Govoriti o drugom kada nije tu ne mora uvijek pretpostavljati da ćemo o njemu ili njoj govoriti loše i ružno. Naš odlazak od stola za kojim smo sjedili i razgovarali ne mora biti prožet onim poznatim osjećajem pomalo neugodnim da će čim iziđem govoriti o meni. Nisu sve naše potrebe da govorimo o drugima zlurade.

Naše zanimanje za drugog proizlazi i iz potrebe da ponekad budemo na njegovom mjestu, da budemo on ili ona. Naša fascinacija drugim ne mora biti dio nekog poremećaja, bolesti, nečega negativnog. Drugi može biti predmet naše mašte kao kada razmišljamo o nekoj situaciji i pitamo se kako bismo mi postupili da smo na njegovom ili njenom mjestu. Drugi može biti dio našeg pogleda na svijet, na život, na ljubav i nije uvijek predmet poruge, sprdnje i ogovaranja. Zanimanje za drugog, fascinacija drugim nam ukazuje da ne možemo biti sami i da ne znamo kako bismo živjeli kada ne bi bilo barem jednog ili jedne koji je drugačiji od nas. Naša znatiželja o drugom, zanimanje za njegov život, za njegove želje, za njegov nutarnji svijet nije svaki put znak perverzije i bolesne ljudske psihe. Ponekad je i znak zadovoljstva, prihvaćanja spoznaje da je život čudesniji kad je netko toliko drugačiji od mene, a opet imam potrebu biti jedno s njim ili s njom.

Znatiželja o drugom može imati dobre i plemenite namjere kao potraga za mojim izgubljenim ja koje bih želio pronaći otkrivajući drugog sebi kao nekoga potpuno drugačijeg od mene. Teško je se izdići iz svakodnevnog shvaćanja odnosa mene i drugoga jer se uvriježilo jednoumlje među nama da je svaka moja znatiželja o drugom početak ogovaranja, klevete ili znak duševnog poremećaja. Iz tog jednoumlja kako više nismo sposobni za čistu i nepatvorenu znatiželju o drugom nastao je i strah i odbacivanje naše iskonske ljudske potrebe da budemo fascinirani drugim jer postoji tako drugačije ljudsko biće od nas, a tu je pored nas da bi to moralo biti u najmanju ruku ne samo neobično nego i čudesno.

Iz straha od znatiželje da upoznamo drugog čije je postojanje čudesno, (jer zašto postoji baš točno on ili ona točno takav i takav, a ne drugačiji veliko je pitanje često bez adekvatnog odgovora) više nismo fascinirani drugim koji postoji tu s nama. Drugi je postao običan, svakodnevan, neprijatelj, ogovaratelj, klevetnik, negativac, loš, zao, pokvaren. Zasigurno ima i takvih. Ipak, kako smo došli od pojedinih takvih do toga da su svi drugi takvi? Ali smo došli jer strah od znatiželje o drugom nas podsjeća da u nama postoji napetost prožeta strahom koji nas upozorava da se čuvamo naše znatiželje o drugom jer je on sigurno zao i pokvaren do srži. I zbog tog straha naša znatiželja i potreba za drugim postala je i naš teret, jer kako izraziti znatiželju o drugom i ne biti optužen i osuđen kao poremećen, maloumnik, klevetnik, lažov, nitkov.

Pitanje koje nam naša znatiželja postavlja o drugom nije obično pitanje. Nije svakodnevno. Rijetko se i pojavljuje u našoj svijesti kao jasno pitanje. Pojavljuje se kao fascinacija, kao znatiželja, kao potreba za drugim, kao loš osjećaj nepotpunosti, kao bol zbog gubitka nekoga koga tražimo i ne pronalazimo, kao čežnja za nepoznatim. Ipak to pitanje izbije na površinu u okolnostima koje su tako ljudske, tako naše, tako obične i tako svakodnevne. Kada gledamo crte lica koje spava, kada gledamo osmijeh koji se upravo otvara prema nama, kada slušamo šapat koji postaje glas, kada blagi stisak ruke postaje čvrsti zagrljaj. Sve su to svakodnevne stvari jer gledamo lica koja spavaju, osmijehe koji su nam upućeni, čujemo ljudska šaputanja i glasove koji nam govore, svakodnevno se rukujemo, ponekad i zagrlimo ako se nismo dugo vidjeli. I baš kad je sve tako obično i svakodnevno, kada je sve stvar navike i ne pobuđuje u nama nikakav nutarnji trzaj i pokret pred našu svijest iskrsne pitanje: zašto postojiš ti? Zašto postojiš ti kao drugi?

Zašto postojiš ti nije pitanje na koje se može odgovoriti jednostavnim eto rodio sam se, živio, proživio život i još uvijek živim. Nije ni pitanje na koje se može odgovoriti ti drugi si drugi jer imaš lijep osmijeh, jer tvoje oči sjaje, jer su tvoje ruke tople, jer tvoja koža tako glatka i topla. Nešto dublje u nama nas potiče da izrazimo riječima pitanje: zašto postojiš ti? Kao i pitanje zašto postoji sve, a ne ništa? Ipak pitanje zašto postojiš ti je nekako intimnije od općih pitanja, nekako lakše ulazi u našu svijest i samo odsutnost svijesti o njemu nas stavlja u opasnost da promatramo drugog kao nekoga tko je običan i svakodnevan. Zašto postojiš ti je kao nekakva tajna kob povezana i s pitanjem zašto postojim ja. Vjerojatno i onaj drugi se pita isto kada vidi mene: zašto postojiš ti i istovremeno se pita zašto postojim ja.

Zašto postojiš ti je čudesno pitanje i možemo jedino kriviti sebe što je to pitanje za nas izgubilo čudesnost i snagu da privlači našu znatiželju i naše nutarnje biće. Tako magično pitanje sveli smo na strah da je naša znatiželja pokvarena i poremećena i da je drugi zao i pokvaren. Niti se usudimo pitati zašto postojiš ti, a jer se ne usudimo, nikada nećemo odgovoriti ni na ono drugo pitanje, zašto postojim ja. Kako otkriti ponovo snagu i moć tog pitanja, a da ne potonemo u površnost, običnost i svakodnevnost? Najobičniji odgovor na pitanje zašto postojiš ti jest ponekad taj da se drugi rodio i da živi, ali to je jako daleko od potrage za istinskim odgovorom o postojanju drugog. Možda se i ne može nikada odgovoriti na pitanje zašto postojiš ti. Možda i nema odgovora kao što ne možemo odgovoriti ni na pitanje zašto postojim ja.

Ipak, smijemo li ostaviti znatiželju i potrebu za drugim barem kao mogućnost da privremeno odgovorimo na pitanje zašto postojiš ti? Smijemo li biti toliko slobodni pa odgovoriti na pitanje zašto postojiš ti s jednom ljudskom potrebom, a to je očekivanje da bih u drugom mogao pronaći dio sebe koji mi nedostaje, iako privremeno dok smo i drugi i ja na svijetu. Smijem li biti toliko znatiželjan i fasciniran drugim da mu kao odgovor na pitanje zašto postojiš ti ponudim sebe kao odgovor i izrazim svoj osjećaj kako mi je oduvijek nedostajao dio mene koji se nalazi kod njega ili kod nje? Smijem li izraziti svoju nemoć kako nemam odgovor na pitanje zašto postojiš ti, kako to nadilaze moje granice, mogućnosti i sposobnosti i da možda i pravog odgovora nema? Smijem li izraziti svoju znatiželju i nadu kako u njemu ili u njoj se možda nalazi dio odgovora? Smijem li izraziti svoj strah, bojazan i nesigurnost da ni zajedno možda nećemo uspjeti odgovoriti na to pitanje. Smijemo li pokušati ujediniti naše znatiželje i dati se zajedno u potragu za odgovorom na možda zaboravljeno i izblijedjelo pitanje koje više nitko i ne postavlja na pravi način?

Jer zašto postojiš ti zahtjeva i zašto postojim ja i ukoliko ja i drugi zajedno tragamo za odgovorom mi smo jedno koje zajednički traži taj odgovor. Mi smo toliko potrebno i traženo jedno koje ujedinjuje mene i drugoga, jedno koje je danas ranjeno i povrijeđeno strahom i otklonom da sam i ja i drugi uvijek samo lažov, nitkov, varalica, klevetnik, poremećen i da je najbolje zakopati, izbjeći, sakriti, skloniti, prekriti pitanje: zašto postojiš ti?

U Sarajevu, 28. 9. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: arkela

KAKO ZAVOLJETI SEBE?

Iz iskustva vjerojatno već i sami znamo kako pojam „samoljublja” krije brojne loše konotacije. Ova nas riječ nekako već sama po sebi podsjeća na nečiju oholost, sebičnost, bahatost, samoživost i sl. Međutim, postoji i onaj pozitivni vid ljubavi prema sebi koji nas podsjeća na samopoštovanje, čuvanje vlastitog zdravlja, dobrog glasa i integriteta. Osim toga, tko ne voli sebe teško da će i druge voljeti. U tom smislu jedna zdrava ljubav prema sebi predstavlja i mjeru naše ljubavi prema drugim ljudima. Dakle, ovdje se postavlja pitanje kako iskreno voljeti sebe, a da se ne upadne u ono himbeno i samoživo samoljublje, izbjegavajući svakako usput i onu treću, izgledno najgoru opciju – jedan, tako da kažemo, neskriveni i otvoreni prijezir prema samom sebi?

Geni, odgoj, mentalitet

Kažu da nas ove tri stvari iz podnaslova najviše određuju kao ljude. Ne kaže se uzalud: „Pljunuti ćaća” … ili ono „ista mater” – već nas to podsjeća odakle smo, od koga smo i kako otpali. Stoga ovdje već možemo postaviti jedno jednostavno, ali posve suštinsko pitanje: Mogu li voljeti istinski sebe ako ne volim svoje roditelje? Naravno, svi oni koji su imali dobre roditelje pitat će se kakvo je to pitanje uopće? Ali eto, nisu svi bili te sreće da ih imaju, a i oni što su ih ipak imali, imali su svakako s njima i poneko loše iskustvo koje se itekako zna urezati u sjećanje i kasnije opterećivati bilo odnos s njima, bilo sjećanje na njih. Ovo je inače vrlo klizak teren i osjetljiva tema glede koje i nije jednostavno naći optimalno rješenje. Osuda vlastitih roditelja neminovno predstavlja i osudu njihovog djela – samog sebe, pa ti onda slobodno pričaj da se voliš koliko god hoćeš. Opet, s druge strane, ako to sve počnemo potiskivati unutar sebe i praviti se da je s njima bilo sve u redu, eto ti neuroze i to na kvadrat!

Slična izazovna napetost prati i ostale, šire, odnose i relacije koji nas također kao ljude sačinjavaju i definiraju. Možemo mi pričati koliko hoćemo da nam je dodijala naša Bosna/Hercegovina, Hrvatska ili Srbija i sve u njoj/njima, ali kad progovoriš u Njemačkoj dvije riječi, Nijemac ti odmah kaže: „Nisam siguran jesi li Čeh ili Poljak, ali neki Slaven sigurno jesi?” U Istanbulu sam inače glede toga doživio još frapantnija iskustva, osobito u čuvenoj Kapali čaršiji. Tamo radi sama krema vještih i nasrtljivih turskih trgovaca. Ugleda te s deset metara u onom općem međunarodnom metežu i odmah te bez ikakve dvojbe počne dozivati na tvom jeziku. Neke od njih sam baš sa zanimanjem i pitao kako znaju odakle smo, a oni odgovore da to jednostavno znaju (valjda po izgledu, odijevanju, hodu…). Dakle, tko pljuje po svom podneblju, neminovno pljuje i sam po sebi. To si jednostavno ti; dio si baš te cjeline, volio je ili ne, a opet, kao i u prethodnom slučaju s roditeljima, zar trebamo bezrezervno prihvaćati nešto što nije u redu, i to eto kao samo zbog toga da ne bismo usput nagrdili i sebe?

Granice nutarnjeg i vanjskog svijeta

Sve ljude koje usput upoznamo i s kojima imamo nekakve društvene interakcije mi pamtimo i usvajamo u vidu ideja. Namjerno ovdje ističemo ovo „ideja”, a ne sjećanja, jer sjećanja su fiksirana. Ona su takva kakva jesu ili nisu, dok su ideje na svoj način žive i promjenjive. Jer kao što s nekim poznatim likom mogu komunicirati na javi, s njime mogu komunicirati i imaginarno u sebi. Tako se s vlastitim idejama o ljudima koje poznajemo možemo redovito družiti, razgovarati, voljeti se, ali i svađati, mrziti se, pa čak u nekim slučajevima tući i ubijati. I sad dolazimo do one ključne stvari, o kojoj smo nekoć već pisali. Premda naša ideja o nekoj osobi ima nekakve veze sa onom stvarnom osobom, ona to istovremeno ni nema. Prava osoba je van, i ona je uvijek manje ili više svoja, dok je ideja prvenstveno naša i unutar je nas samih. Tu je nastala, tu egzistira, tu i ostaje.

Upravo jer je ideja dio nas, naš nutarnji odnos prema njoj prvenstveno predstavlja naš odnos prema nama samima, a ne prema onoj stvarnoj osobi. I tako na koncu stižemo do nemalog, ali obećavajućeg izazova: Pokušati odvojiti naša izvanjska loša iskustva s drugim ljudima od one nutarnje ideje o svemu tome koja ostaje u nama. Koliko god da me je netko povrijedio i razočarao, neću se zbog toga u mislima svađati s njime, jer to nije ništa drugo do li svađa sa samim sobom. To je ujedno i problem dvojnosti ideje. Vlasnik je jedan, a autor je netko drugi, i upravo zato treba voljeti sve svoje ideje o drugim ljudima, ako zbog ničega drugog onda zbog toga što su ove dio nas i zato što ostaju manje-više trajno u nama. Ne treba se plašiti pokušaja ljubavi prema svim tim spornim idejama, jer to je poprilično efikasan način da istinski zavolimo sami sebe. Slobodno im recite da ih volite, i to iskreno kako i jest; da ih prvenstveno volite jer su dio vas, kao i zbog pokušaja da budete u miru sami sa sobom. Dakle, to svakako ne treba izvoditi na način kao da pokušavamo obmanuti sami sebe, nego posve okrutno istinito i iskreno, jer na koncu samo istina oslobađa.

Umjesto zaključka, ističemo da će jedan ovakav pristup svakako imati pozitivan efekt i na onaj naš izvanjski stvarni svijet. Tada ćemo biti u prilici pristupati ljudima smirenije, spokojnije, pozitivnije, čvršće osobnosti i snažnijeg nutarnjeg integriteta. Jer tada ćemo „ovamo unutra” svi biti kao jedan, a bez toga u konačnici izgledno nema ni onog izvanjskog jedinstva.

U Sarajevu, 24. 9. 2019.

M. B.

Link na povezanu temu: http://poptheo.org/pecat/ ‎

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: stillfx

Postoji li Bog? (II. dio): Trojedini Bog – Dubinska dimenzija stvarnosti i (ili) slobodni gospodar povijesti.

Kršćanski način govora o Bogu itekako može biti izazovan i težak za shvaćanje. Trojica su, a zapravo je samo Jedan. Ali, nije li to atak na načelo protuslovlja koje odlučno i uporno čuva logiku stvari i zdrav razum tvrdnjom da jedna te ista stvar, na jednom mjestu, u istom trenutku, pod određenim okolnostima, ne može i biti i ne biti!? Ako je jedan, onda je valjda jedan; ako su trojica, trojica su! Konkretnije, u kršćanstvu se govori o jednoj božanskoj naravi i tri božanske osobe: o Ocu, Sinu i Duhu Svetome. Međutim, to opet nije identično trojici ljudi, koji su stvarno trojica premda dijele jednu zajedničku ljudsku narav. Ekumenski sabori iz trećeg, četvrtog i par narednih stoljeća su jasno naznačili da su tri božanske osobe međusobno neodjeljive, ali isto tako i međusobno nepomiješane. Jasno, ili tek sad ništa nije jasno?

Kao i u svakoj priči i ovdje se može ići jednostavno, a može i komplicirano. Zato ćemo prvo jednostavno. Možda se i najjednostavniji način tumačenja otajstvene stvarnosti Presvetoga Trojstva može pronaći se u Hegelovoj definiciji ljubavi. Hegel, inače sam po sebi brutalno kompliciran i kompleksan filozof jednostavno i nadahnuto reče da je ljubav međusobno razlikovanje onih koji se zapravo više i ne mogu razlikovati. To se izvrsno da primijeniti na Presveto Trojstvo, koje je – usput govoreći – spomenuti veliki filozof shvaćao kao jedinoga mogućega Boga. Dakle, svi mi imamo to iskustvo ljubavi unutar kojeg različiti prestaju da se razlikuju i na neki način postaju jedno, a to sve skupa po naravi stvari Bogu pripada u većoj i savršenijoj mjeri. Ono što je za nas simbolično jedinstvo, to se u Bogu ostvaruje kao realno ontološko jedinstvo. U svakom slučaju, ljubav je ona objedinjujuća stvarnost, baš kao što je mržnja sila koja razdvaja, nažalost, počesto nepomirljivo i trajno.

Više o temi: http://poptheo.org/korelacija-krize…og-nadvladavanja/ ‎

Naravno, kad govorimo o ljubavi neminovno se dotičemo i stanovite dramatičnosti, koje – sukladno Barthovoj i von Balthasarovoj teološkoj tradiciji – nije oslobođen ni sam Bog.

Više o temi: http://poptheo.org/dramatska-teolog…ymunda-schwagera/ ‎

Bog kao izvor osobnog i međusobnog jedinstva

U svojim „Ispovijestima“ Sv. Augustin piše: „Evo, život je moj samo rasap, i tvoja me desnica primila (…) da se (…) saberem slijedeći tebe jednoga … Sada pak godine moje u uzdisajima prolaze, a ti si utjeha moja. Gospodine, ti si moj Otac vječni. Ja sam se rasuo u vremena, kojima ne znam reda, moje se misli, najdublja nutrina moje duše, razdiru u burnim promjenama, dok se ne izlijem u tebe očišćen i rastopljen vatrom tvoje ljubavi …“.^[1]

Život je itekako velika prilika za čovjeka, ali i definitivno stresno iskustvo. Raspet između različitih zahtjeva i interesa, čovjek se s vremenom prvo počne raspadati, da bi to naknadno počeo i opažati. Vraćajući se Bogu čovjek se vraća i samom sebi. U Božjem jedinstvu pronalazimo temelj i za svoje osobno jedinstvo, istinski lijek protiv općenite rascjepkanosti stvarnosti koja nas okružuje, ali i prožima.

Jedinstvo je po sebi životvorni princip, jer žive stvari isključivo mogu funkcionirati na temelju jedinstva. O tomu smo već nekad pisali: dok naši organi rade za isti cilj, dotle smo i zdravi. Kad se neki od njih otmu i počnu voditi „svoju politiku“, tad smo bolesni. A na kraju isto vrijedi i za biološke i za društvene organizme: nejedinstvo se uvijek pokazuje kao loša i pogubna stvar.

No, neki bi svakako rado pobili prethodne retke, mašući pri tomu sintagmom vjerskih ratova, te ističući kako su religija i nacionalizam najveće ubojice na planeti Zemlji!

Apologetski nastrojeni vjernici bi odmah na to odgovorili kako među deset najvećih masovnih ubojica XX. st. nema niti jednog valjanog vjernika (…) sve sami nacisti i komunisti. No, s tim nećemo riješiti problem, jer premda je uistinu teško dostići nacističke i komunističke zločine, s tim nećemo opravdati one zločine koji su izvršeni i još uvijek se vrše u ime vjere. Na kraju krajeva, najbrutalniji rat svih vremena i jest bio vjerski, barem u svojim začecima … i da stvar bude gora za nas kršćane, to je baš bio unutarkršćanski rat. Naravno, govorimo o Tridesetogodišnjem ratu (1618.-1648.), koji je svojevremeno bio poharao skoro cijelu Europu te trajno izmijenio njezinu političku i vjersku sliku. Koliko je ovaj rat bio brutalan i strašan, govori činjenica da je u to vrijeme, što zbog ratnih sukoba, što zbog pratećih bolesti i gladi izumrla praktično polovica tadašnjeg stanovništva Njemačke. Međutim, sve ovo opet ne utječe značajnije na našu početnu tezu, da je Bog izvor jedinstva. Naime, čak i ovakvim ratnim sukobima je vodilo jedno prethodno ostvarivanje jedinstva, ali na krivim osnovama. Na primjer, vladari su od davnina pristupali vjeri kao moćnom oružju za postizanje nacionalnog jedinstva. Izgledno prvi, koji je pristupio kršćanstvu na ovaj način je bio franački kralj Klodvig I. (466.-511.). U kršćanstvu je vidio moćno oružje za ujedinjavanje nesložnih franačkih plemena po principu: Jedan Bog, jedan kralj, jedan narod! (…) I što je naumio, to je i ostvario. Ovo pokazuje da je vjera u Boga uistinu objedinjavajući faktor. No, pri tomu se zaboravljalo na nešto vrlo važno: na jedinstvo među narodima, te napose na osobno jedinstvo svakog pojedinog čovjeka. Bez zdravih pojedinaca ne može nikada biti ni zdravog društva. Isto tako, nacionalno jedinstvo neće donijeti ništa dobro ukoliko se pri tomu jednako gorljivo ne radi na ostvarivanju dobrih odnosa s drugim narodima, a osobito onim susjednim. U ovom smislu, politika, odnosno, ona specifično politizirana religija rado srlja u propast i dan danas: dok sve svoje nade polaže u nacionalno jedinstvo naroda, nedopustivo propušta poraditi na drugim važnim aspektima jedinstva. I ovdje smo zapravo na tragu jednog arhaičnog, takoreći plemenskog načina razmišljanja, unutar kojeg pojedinci nisu važni, baš kao ni totalitet stvarnosti; važno je samo pleme!

Trojstveni ritam prirode

U prirodi i kulturi opetovano nailazimo na broj 3. Primjera je toliko da bih ih mogli satima nabrajati, počevši od sićušnog svijeta kvantne mehanike:

Tri su glavna svojstva subatomskih čestica: naboj, masa i rotacija (spin);
Tri su različite vrijednosti rotacije čestica: 0, ½ i 1 (najniži spin);
Tri su vrste el. naboja subatomskih čestica: +, — i 0;
Tri su vrste stabilnih subatomskih čestica: proton, elektron i neutron;
Tri su tipa bozona, tri su tipa neutrina, tri su tipa subatomskih sila;
Po tri su kvarka u protonu i neutronu …
Nadalje, tri su prostorne dimenzije (visina, dužina, širina);
Tri su glavna agregatna stanja (kruto, tečno, plinovito) …³
dok prolaz vremena doživljavamo po trodijelnom principu: prošlost, sadašnjost i budućnost.
Zatim u statici, broj tri se pokazuje kao broj stabilnosti i ravnoteže. Osnovni dio svih rešetkastih nosača jest trokut, kao što je i tronožac najstabilnija i najjednostavnija uspravna struktura.
U filozofiji i logici pronalazimo trodijelni dijalektičkinačin razmišljanja: teza – antiteza – sinteza.
Temeljni nosilac harmonije u glazbi zove se akord – suglasje tri različita tona unutar međusobne relacije: tonika, dominanta, subdominanta. A tu su i različiti trodijelni ritmovi (3/4, 6/8), zatim triola (…) onda, tu je i standardna trodijelna struktura kompozicije: uvod, strofa, refren
U jednom danu uobičajeno jedemo tri obroka, a dnevno vrijeme uobičajeno dijelimo na vrijeme za rad/školu, slobodno vrijeme i vrijeme za odmor.

Ponovno naglašavamo, ovako bi se moglo u nedogled nabrajati …

Nikola Tesla je rekao da bi smo mogli riješiti sve tajne prirode kad bi smo mogli sagledati puni doseg i značenje brojeva 3, 6 i 9. Pri tome svakako valja napomenuti da su i 6, i 9 djeljivi s tri.

Ovakvim umovanjima je osobito bio sklon spomenuti filozof Hegel. Kako već rekosmo, on je gorljivo vjerovao u Presveto Trojstvo, ali je sve to poimao na neki sebi svojstven način. Njegovo Trojstvo nije bilo u potpunosti kompatibilno sa onim biblijskim Trojstvom, koje se pokazuje kao slobodni i samostojeći osobni gospodar povijesti. Hegel je govorio radije o Trojstvu pod vidikom: Logika, Priroda i Duh. Logika bi donekle odgovarala biblijskom Ocu, i ona je životvorni, kreativni princip. Priroda odgovara Sinu, te predstavlja samo-konkretizaciju Logike (…) Kako bi se tu reklo: Otac postaje sebe svjestan u Sinu. I na kraju tu je „Duh“, koji po Hegelu predstavlja temelj svih relacija. On povezuje međusobno Logiku i Prirodu, ali po prirodi zatim i sve ostale stvari i živa bića.[2]

Hegelovo Trojstvo kao da ne dolazi „odozgor“. Ono se zrcali prvenstveno kao dubinska dimenzija stvarnosti, a sam hegelijanizam je doživio čudnu sudbinu da bude inspiracija i vjernicima i nevjernicima! Ovo će voditi i nekim čudnim misaonim obratima. Na primjer, Gandhi reče kako je dugo mislio da je Bog istina, a na kraju je shvatio da je istina Bog. Ili donekle slično njemu, Nietzsche se dugo borio sa onom kršćanskom maksimom „Bog ljubav“, te će je nakraju prereći u vrlo sličnu, a opet potpuno različitu premisu: „Ljubav je Bog“!

Međutim, sve ovo i ne odudara puno od biblijske poruke, osobito, ako se osvrnemo na ono što smo naznačili u prethodnom tekstu: Bog se ne objavljuje Mojsiju samo kao Bog otaca, i samim tim kao svojevrsni „apsolutni subjekt“; naprotiv, On se tu objavljuje i kao „apsolutni predikat“, kao onaj JEST koji je temelj svakog postojanja.

Možda i najveća prepreka prihvaćanju ovakvog načina teološkog razmišljanja leži u fenomenu postojanja zla i patnje u svijetu. U ovom konteksu ponovno spominjemo riječi mladog, genijalnog, ali i zlosretnog Georga Büchnera koji iz vlastite zle sudbine primijeti da su zlo i patnja zaglavni kamen ateizma u ovom svijetu! Jer odakle zlo i patnja ako sve ovisi o jednom dobrom i svemogućem Bogu? Ovo pitanje ujedno predstavlja i izvorište svih dualističkih religioznih tendencija koje su još od pretkršćanskih vremena nastojale dokazati da smo mi pod vlašću nekakvog drugorazrednog zlog Boga, dok se do onog pravog i izvornog Boga stiže isključivo duhovnim životom, uz nezaobilazni svjedočki prijezir svega što je materijalno. Ovo je itekako važno naglasiti osobito ako znamo da je patarenski dualizam bio živo prisutan u povijesti bosanskog kršćanstva, a neke njegove natruhe se i dan danas mogu osjetiti u praksi.

Dakle, ovdje pokušavamo ustvrditi da sve stvari na ovom svijetu stoje u nekakvom odnosu naspram Boga, i bez njega jednostavno ne bi mogle ni postojati (…) jer apsolutno ništa ne može postojati bez posredništva objektivnog bitka, a to jest u konačnici sam Bog. No, premda je ova veza sigurna i postojana, ona po sebi može biti bliža ili dalja. Na primjer, izrijek Crkvenog učiteljstva jasno kaže kako zlo nije neka zasebna ontološka stvarnost, nego tek nužni nedostatak dobra. Što će reći da neka bića i situacije nisu zle zato što ne bi imale nikakve ontičke veze s Bogom, nego prvenstveno zato što je naznačena veza slaba, a njihova dobrota samim tim manjkava. S druge strane, u manifestiranju života, dobrote, ljubavi, istine i mira konstatiramo puninu Božjeg prisustva. Ta Isus i reče da se svakodnevno treba moliti ono „dođi kraljevstvo tvoje i bodi volja tvoja kako na nebu, tako i na zemlji“ (Lk 11,2-4; Mt 6,9-13). Kome ovo nije dovoljno uvjerljivo objašnjenje, uvijek mu ostaje jedan sasvim jasan i konkretan naputak: Ako ti je stvarno stalo do dobra onda ćeš već naći načina da ga činiš, i nećeš se previše osvrtati na zlo oko sebe! S druge strane, koga je zlo paraliziralo i postalo razlog njegovog nečinjenja, to samo znači da je taj potpao pod vlast istoga, te da je hitno potreban obraćenja! Ali obraćenja na dobro i za dobro! A ne ono: „Veliki sam vjernik, i primjećujem da su svi oko mene zli, i stoga se pobožno nadam da će Bog na nas vrlo uskoro tresnut kakvu kataklizmu kozmičkih razmjera“! E ovo potonje bi bilo samo folklorno-vjerski dotjerano i ušminkano zlo!

Anonimnost uspješnog Boga

Ovdje donosimo jednu briljantnu pričicu iz Sun Cu-ovog „Umijeća ratovanja“, inače najstarijeg vojnog udžbenika na svijetu. Priča nas vodi u povijesnu Kinu i govori o uspješnom liječniku kojem je – eto – na kraju pripala izuzetna čast i dužnost da liječi samoga cara. S obzirom da je liječnik poticao iz poznate liječničke obitelji, car ga upita jednog dana koji je od njih braće najuspješniji u liječenju? Liječnik odgovori: „Moj najstariji brat sposoban je uočiti uzroke bolesti i otkloniti ih prije nego što se sama bolest uopće pojavila i zbog toga nije poznat van naše kuće. Moj srednji brat liječi bolest još dok je u samom nastanku i zbog toga nije poznat izvan našeg susjedstva. Što se mene tiče, ja puštam krv, prepisujem napitke i radim masažu, te se moje ime s vremena na vrijeme pročuje – čak evo – i na carskom dvoru.“ Naravno, Sun Cu sve ovo navodi u kontekstu ratovanja: Najuspješniji je onaj vojskovođa koji će uz pomoć političkih, diplomatskih, gospodarskih, pa i špijunskih aktivnosti spriječiti rasplamsavanje rata prije nego što je on uopće i započeo. Osrednji vojskovođa je onaj koji uspješno sprečava svoje protivnike u pokušaju sklapanja vojnih i političkih saveza. A najgori je onaj vojskovođa koji se doveo u situaciju da mora napadati neprijateljske gradove!

Pouka prethodne priče je jasna, najbolji, najsposobniji i najplemenitiji ljudski kadrovi obično su osuđeni na trajnu anonimnost (…) barem za životnog vremena. Jednostavno, rješavaju probleme prije nego i nastanu ili barem prije nego što se rasplamsaju, te onda nitko za njih ne zna, jer upravo su problemi ti koji najuspješnije privlače ljudsku pažnju. S druge strane, ono nesposobno, zločesto, ludo, blesavo i manijakalno obično hara ovim svijetom i uspijeva se svima nametnuti kao nekakva slavna veličina. Prvo dopuste da se problem rasplamsa i nanese ljudima golemu štetu, a pokatkad ga i sami kreiraju, i onda kad ga ponešto riješe, tada postaju neupitno slavni. A upravo ovi i ovakvi bacaju sjenu i na samu Božju dobrotu, a Ovaj je opet toliko uspješan i velikodušan u kreiranju i održavanju života da ga na kraju i ne može zapasti neka odveć velika slava i popularnost na svijetu koji se ipak najradije klanja mediokritetima.

Nastavit će se …

U Sarajevu, 26. 2. 2017.

M. B.

[1] Walter KASPER, Bog Isusa Krista, UPT Đakovo, 1994., 354. Poziva se na Augustin, Conf. XI. 29. 39 (CCL, 27.214 s). Hrv: Aurelije AUGUSTIN, Ispovijesti, Kršćanski klasici Sv. 3-4, KS Zagreb, 1982. 277.

[2] Usp. Peter BENSON, Hegel and the Trinity (2003.), Philosophy now, https://philosophynow.org/issues/42/Hegel_and_the_Trinity (24.02.17.).

Usp. M. MAHIN, „Nature Seems to Love the Number Three“, Future and Cosmos (31. 1. 2014.), http://futureandcosmos.blogspot.ba/2014/01/nature-seems-to-love-number-three.html(25. 2. 2017.).

Kad ne ide, ne ide

U širem kontekstu svojeg narcisoidnog poremećaja, narcis razmišlja otprilike na slijedeći način: „Ja sam snažan, lukav i nemilosrdno odlučan usred jednog snažnog, lukavog i nemilosrdnog svijeta“ – ne sluteći pri tomu niti iz daljine da su ustvari snažni jedino oni koji se usuđuju biti iskreni, jednostavni, spontani i dobrohotni, baš usred jednog takvog snažnog, lukavog i nemilosrdnog svijeta.

Nezgodna poslovica kaže: „Ako se ljudi ponašaju prema vama kao da im nije stalo, vjerujte im“! No, čovjek je ovdje počesto sklon pomisliti kako im je možda ipak stalo (…) Pa možda i jeste, ali ukupni skor će svejedno na kraju najvjerojatnije glasiti da im nije stalo! Zašto?

Prva mogućnost glasi: možda vas netko uistinu prihvaća jednim svojim djelom, ali ne i svojim cijelim bićem. Da, ljudska priroda je vrlo kompleksna, i neki naši dijelovi kao da nisu u najboljem međusobnom skladu. Zadovoljstvo jednog aspekta naše osobnosti nerijetko povlači za sobom nezadovoljstvo nekog drugog aspekta. Ovakvih neslaganja je uistinu puno: na primjer, ono što je dobro unutar jedne kratkoročne perspektive, obično nije dobro za „na duge staze“. Isto tako, materijalni interesi često stoje u sukobu sa onim duhovnim zahtjevima našega bića; ili, društveni interesi će svakako biti u prilici škoditi našoj želji za privatnošću. Stoga, uopće nije lako pronaći nekoga tko će nam u potpunosti odgovarati, a da pri tome i mi njemu odgovaramo! Dodatno, uvijek postoji i ona „uvrnuta“ – specifično ljudska perspektiva: kad pronalazimo da nam netko poprilično odgovara, ali svejedno, pri tome nas uznemirava nekakva – više – intuitivna nego racionalna sumnja: kako to jednostavno nije to, pa što god to značilo!

Uglavnom, nije nikakav problem ako primijetimo ovakvo ponašanje naspram sebe kod nekog usputnog poznanika, kolege ili poslovnog partnera. Na kraju krajeve, i sami se tako ponašamo prema mnogima. No, sasvim je glupo i uzaludno očekivati da vam takav netko bude najbolji prijatelj ili da ne kažemo životni partner.

Druga mogućnost glasi da je nekomu do nas poprilično stalo, ali pod određenim posebnim uvjetima. Takvi ljudi su skloni da vas do iznemoglosti iscrpljuju svojom ignorancijom, sve dok vas ne slome i konačno ne nametnu te svoje uvijete. Ovdje se uopće ne mora raditi o klasičnim intereščijama, nego puno češće o vrlo nesigurnim ljudima i općenito slabim osobnostima koje pojačanom kontrolom nad drugima nastoje prikriti/nadomjestiti nedostatak vlastitog samopouzdanja. I u tom smislu, dok za zdravu ljudsku osobnost više interesa prema nekom znači i pokazivanje više naklonosti prema istom, kod ovih drugih je sve obratno: što jači interes, to jača i ignorancija. Tu i tamo, malo popuste kad osjete da vas gube, no čim smekšate, ekspresno se vraćaju na staro! Sve dok netko pametan konačno ne shvati na koji im način adekvatno pomoći, ovakvih se najbolje kloniti u širokom luku, jer na spomenute ljude je skoro pa nemoguće utjecati! Zašto? Pa zato što oni sami vjeruju da je s njima manje-više sve u savršenom redu! U širem kontekstu svojeg narcisoidnog poremećaja, narcis razmišlja otprilike na slijedeći način: „Ja sam snažan, lukav i nemilosrdno odlučan usred jednog snažnog, lukavog i nemilosrdnog svijeta“ – ne sluteći pri tomu niti iz daljine da su ustvari snažni jedino oni koji se usuđuju biti iskreni, jednostavni, spontani i dobrohotni, baš usred jednog takvog snažnog, lukavog i nemilosrdnog svijeta. Ovi drugi su istinski buntovnici i jedina adekvatna opozicija nemilosrdnom svijetu, i samim tim – njegova istinska nada, uostalom, kao i zalog bolje i sretnije budućnosti. Međutim, kako rekosmo, narcis sve ovo veoma teško shvaća. Štoviše, a kako bi se sam bolje osjećao, on će uvijek iznova pametnog pokušati uvjeriti da je budala, snažnog da je slabić, a odlučnog kako je neoprostivo neodlučan i kukavan!

Iluzija ljubavi može biti čak i dvostrana: Jer, kao što vi sami možete pomisliti da vas voli netko tko vas ne voli, isto tako, i onaj koji vas ne voli, može pomisliti na to kako vas zapravo puno voli. Naime, mnogi ljudi imaju snažnu želju da budu ljubljeni, ali ne i da sami pri tome uzvrate ljubav. Ovo je karakteristika već spomenutih narcisa, ali i znatno šire … Uglavnom, psihologija je manje-više suglasna da korijene svih aktualnih emocionalnih nedaća moramo tražiti u dinamici vlastite obitelji i našeg minulog odrastanja u njoj.

Ovdje se otvara široka tema te je stoga nastojimo što jednostavnije i kraće sažeti. Odrastajući u svojoj obitelji, svako dijete se susreće sa opasnošću dvije vrste roditeljskih pretjerivanja: jedno se odnosi na nedostatak ljubavi, a drugo na njezin višak. Opet, unutar svake obitelji, jedno dijete je obično marljivije i poslušnije roditeljima, dok je drugo destruktivnije i manje poslušno. Ono prvo obično kasnije, u odrasloj dobi slijedi obrazac ponašanja svojih roditelja, dok se drugo radije nastavlja i dalje ponašati kao dijete, tražeći u partneru nadomjestak za svoje roditelje. Iz ovoga slijede različite kombinacije i načini ponašanja, no jedno je sigurno, bez obzira da li iz obiteljskog doma vučemo više pozitivnih ili negativnih iskustva, proces istinske individuacije zahtjeva nadvladavanje vlastite prošlosti, kao i obrazaca ponašanja koji iz nje proistječu. Zreo čovjek mora upoznati samog sebe, svoje specifične zadatke i interese, te na osnovu svega toga graditi onda i svoje odnose s drugim ljudima. Dokle god postavljamo sebi ono famozno razočarano „Što je meni sve ovo trebalo“ pitanje, to će značiti da svoje odnose još uvijek ne gradimo na temelju realnih i aktualnih afiniteta i interesa, nego na osnovu nekih nemirnih „duhova“ iz vlastite prošlosti.

Pravilo od „mjesec dana“

U svojoj pastoralnoj, ali i profesorskoj praksi, često ljudima u nedoumici znam savjetovati nešto što nazivam pravilo od mjesec dana. Što će reći, kad se netko nečega ili nekoga prihvati, a sam zbog polovičnih ili čak nikakvih rezultata nije siguran ima li to uopće smisla, i vrijedi li u tome i dalje ustrajavati, tada mu obično savjetujem: „Ukoliko u narednih mjesec dana ne budete primijetili kakav-takav napredak, to će biti vrlo izgledan znak da ste na krivom putu, i da s tim što ste naumili treba prestati“.

Mala, ali korisna digresija, a već smo ranije o tome pisali: Iz perspektive neoplatonističke filozofije proizlazi da sve što postoji, postoji jedino pod vidikom jedinstva. Npr., dok organi unutar jednog organizma rade jedinstveno i za istu stvar, dotle će i cijeli organizam biti zdrav i uspješan. No, kad neki organi počnu voditi svoju politiku, ili jednostavno počnu zabušavati, tada se i organizam počinje suočavati s problemima i bolešću, i to bez obzira da li pri tomu govorili o pojedinačnom biološkom ili kolektivnom društvenom organizmu. I jedno, i drugo trebaju jedinstvo. Slično vrijedi i za pojedine etape našeg života: tamo gdje ne pristupamo parcijalno, nego i dušom i tijelom, i umom i voljom; i tamo gdje i drugi ljudi tako pristupaju nama, neminovno će biti rezultata. U protivnom, ako se negdje samo smuca mašta, a volja ostala kod kuće, baš kao i ekstremiteti, dogodit će se ništa!

Nažalost, u zapadnjačkoj kulturi i odgoju upornost je jednostavno precijenjena. Sa svih strana nas obasipaju „prijateljski“ savjeti tipa: „Idi do kraja, a ako treba pri tome i protiv samog sebe“!

Više o temi: http://poptheo.org/enantiodromia/ ‎

Netko će reći: „Pa što hoćeš, pa i sama biblija potiče na herojsku upornost“!? Da, ali biblija uz to kaže i ono: „Ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš“ (Post 4,7). I upravo se u tome i pokazuje ona kvalitativna razlika između smislenog i besmislenog truda, te između pravednog i grešnog zahtjeva. Gdje se pravo i smisleno radi, tu će uvijek biti i nutarnjeg zadovoljstva i mira, bez obzira na pretrpljene napore. U protivnom, gdje je sizifovski posao, tu su i Sizifove muke! Zato radije, klonite se ćorava posla. Uštedite sebi desetak godina života i uz to barem kilogram živaca!

U Sarajevu, 5. 2. 2017.

M. B.