Oznaka: ekonomija

PSIHOLOGIJA POHLEPE

Pouzdano se zna da je jako loša, no može li pokatkada biti ponešto i dobra?

 

Zašto nogometaš koji zarađuje deset milijuna godišnje u jednom trenutku odlučuje otići u bogatiji klub u kojem će zarađivati dvadeset milijuna godišnje? Ako si pokatkada postavljate ovakva i slična pitanja, bit će da i niste nešto pohlepni u svojem životu. Ako se, s druge strane, pitate čemu uopće ovakva pitanja („Pa normalno da će prihvatiti bogatiji ugovor!”), onda moguće da ste već ponešto i pohlepni.

Pohlepa je, naime, onaj specifični osjećaj koji nam govori da nemamo dovoljno čak i u slučaju ako realno i objektivno imamo, i s obzirom na to da je pohlepa po sebi bila i ostala glavni okidač koruptivnih ponašanja, to nam sugerira da se radi o iznimno snažnom nagonu koji je po sebi vičan potisnuti sve one upozoravajuće faktore i mehanizme. Recimo, do nas svakodnevno dopiru vijesti kako su neki dični političari „popadali” u nekoj od brojnih korupcijskih afera ili kako je ugledni privrednik dobio mjesec „istražnog” zbog sustavnog izbjegavanja plaćanja poreza. Tu su nerijetko i vrhunski sportaši, sramno zatečeni pod utjecajem visokih doza raznoraznih zabranjenih stimulativnih supstanci ili poznati band koji je plagirao nečiju tuđu pjesmu kako bi se i dalje zadržao na vrhovima top lista… Dakle, premda jasna upozorenja stoje svuda oko nas, predmnijevamo da će i dalje mnogi grozničavo pokušavati smiriti vlastiti osjećaj neimanja, ne birajući pri tome načine i sredstva.

Nadalje se pitamo koji su to uzroci pohlepe? Za početak je sigurno da oni mogu biti izvanjski i unutarnji. Recimo, kapitalističko društvo u kojem se društveni status mjeri nečijim osobnim bogatstvom po sebi svakako potiče ljude na pohlepno ponašanje. Jer tu se zapravo ne radi više o onoj „imati ili nemati” dilemi, nego o „biti ili ne biti”. Odnosno, ukoliko današnje društvo pitanje imetka transformira u pitanje osobnog identiteta i opstanka, utoliko je onda i za očekivati da će se ljudi glede stvari imetka početi ponašati upravo kao u slučajevima kad su im ugroženi sȃmi identitet i opstanak – tj. bit će spremni doslovno na sve, bez obzira na raspoložive rizike.

No naravno da glede stvari pohlepe veliku ulogu igraju i one neke nutarnje psihološke predispozicije. Tako su prema opsežnom istraživanju Patricka Mussela i Johannesa Hewiga pohlepi osobito sklone one grublje ljudske osobnosti koje pokazuju manjkavosti na poljima suosjećajnosti, kooperativnosti i uslužnosti, dok, s druge strane, naglašeno naginju argumentativnom ponašanju. S obzirom na to da ih njihovo grubo ponašanje pometa u ostvarivanju kvalitetnih prijateljskih, poslovnih i ljubavnih relacija, tim više naginju da sve to nekako iskompenziraju gomilanjem imetka. Ovome bi trebalo, zanimljivo, pribrojiti i općenito osobe niskog samopouzdanja koje onda u skladu s tim trebaju uvijek više onih izvanjskih indikatora uspjeha kako bi se pred sobom i drugima samopotvrdile. Vidimo, i u jednom i u drugom slučaju naglasak ponovno ne leži na posjedovanju kao takvom, nego na sticanju adekvatnog društvenog statusa, moći i samopouzdanja.

Slično prethodnome, pohlepa se vrlo često dovodi u usku vezu s visokim ambicijama, podlosti i sebičnosti. Zapravo, naznačeni istraživački dvojac bit će posve iznenađen koliko je pohlepa snažno povezana s određenim aspektima psihopatije, uključujući tu osobito manjkavu empatiju, prezir prema drugima i nedostatak bliske privrženosti drugima, buntovnost, traženje uzbuđenja, izrabljivačko ponašanje, kao i tendenciju osobnog osnaživanja kroz okrutnost prema drugima.

Kontroverzni plodovi pohlepe

Premda se pohlepa općenito uzima kao izričit primjer autodestruktivnog ponašanja koji generira nevjerojatno količinu kaosa, kako u životu samog pohlepnika tako i svukud oko njega, neki autori ipak smatraju da bi ovom problemu trebalo pristupati s oprezom. Naime, valjda je jasno samo po sebi kako oni fini skromni ljudi poslovično i ne stvaraju nova radna mjesta, kao što se općenito ni ne zamaraju pitanjima produktivnosti i napretka. Kao primjer ovoga možda bismo mogli uzeti kontroverznu agrarnu reformu u Venecueli. Kad je ljevičarski lider Hugo Chavez osvojio vlast u toj zemlji, uskoro je oduzeo zemlju veleposjednicima te ju je podijelio dojučerašnjim težacima bezemljašima – dakle, upravo onima koji su mukotrpno radili za pohlepne veleposjednike. Ljudi su bili presretni, međutim, produktivnost u proizvodnji hrane uskoro će pasti na iznimno niske grane. Jednostavni južnoamerički težaci nisu se opterećivali visokim prinosima, nego su sada proizvodili uglavnom za svoje vlastite potrebe, i tek nešto malo iznad toga, čijom bi prodajom mogli sebi nadomiriti sredstva i za one druge životne potrebe. Kao posljedica toga, gradovi su uskoro doslovno ostali bez hrane. Država se zatim okrenula uvozu, međutim ta hrana će, s obzirom na poslovično nizak životni standard u Venecueli, za većinu građana biti preskupa. Državi zatim nije preostalo ništa drugo nego da kompenzira cijene hrane zaradom od prodaje svoga najvrjednijeg resursa – nafte. Ovo će opet dovesti do stagnacije na brojnim drugim poljima, tako da se Venecuela i dan danas nalazi u permanentnoj gospodarskoj i političkoj krizi. U svakom slučaju, cijela ova situacija mnogim će autorima poslužiti kao primjer kako je kapitalistička ekonomija, usprkos brojnim nedostacima, posve nadmoćna u odnosu na onu socijalističku, a i povrh svega toga ostaje pitanje nije li ljudska pohlepa, usprkos svojim razornim posljedicama, pokatkad uistinu potrebna, barem pod vidom nekakvog nužnog društvenog zla? Tko zna, možda se naznačena napetost, uostalom kao i njoj brojne slične, u konačnici i ne može riješiti pod poslovičnim „ili/ili” vidom, nego tek u obzoru pronalaska one zdrave ravnoteže i kompromisa. Ekonomist Milton Friedman u ovom smislu tvrdio je da problem društvene organizacije ne leži u iskorjenjivanju pohlepe, već u uspostavljanju aranžmana prema kojem će ona činiti najmanje štete.

 

U Sarajevu 12. XII. 2021.

M. B.

Izvori:

– Raj Persaud – Peter Bruggen, The Psychology of Greed Meets Today’s Crisis in Sport (28.IX.2016.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/intl/blog/slightly-blighty/201609/the-psychology-greed-meets-todays-crisis-in-sport (Stanje, 12. XII. 2021.).

– Neel Burton, Is Greed Good? (6. X. 2014.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/intl/blog/hide-and-seek/201410/is-greed-good (Stanje 12. XII. 2021.).

– Patrick Mussel – Johannes Hewig, The life and times of individuals scoring high and low on dispositional greed, Journal of Research in Personality, srpanj, 2016., Izvor: https://www.researchgate.net/publication/305384638_The_life_and_times_of_individuals_scoring_high_and_low_on_dispositional_greed (Stanje: 12. XII. 2021.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Copyright: andov

PRILIKE I BRIGE ČETVRTE INDUSTRIJSKE REVOLUCIJE

Zar je već četvrta, i zar ih uopće ima četiri!? Već nas ovo pitanje upućuje na datost da naš svijet eksponencijalno ubrzava, i to do te mjere da prosječni čovjek više nije u stanju ni upratiti sve te promjene, a kamoli se na njih kvalitetno i na vrijeme prilagoditi.

U središtu Prve industrijske revolucije bio je parni stroj. U središtu Druge industrijske revolucije bili su nafta i električna energija. Obje ove revolucije su polučile urbanizacijom i porastom životnog standarda. Treća industrijska revolucija isplela se zatim oko digitalizacije i razvoja informatičkih tehnologija. Četvrta industrijska revolucija donosi vještačku inteligenciju (AI), široku primjenu robotike i 3D printera, autonomna prijevozna sredstva, te IoT (Internet of Things – u prosječnom obiteljskom domu bliske budućnosti sve stvari će biti digitalizirane i povezane na internet a njima će se dalje upravljati uz pomoć virtualnog asistenta, kakvi uostalom već postoje). Dakle, one prve dvije industrijske revolucije su rezultirale urbanizacijom i porastom životnog standarda, a s čim će na kraju rezultirati treća i četvrta, to za sada nitko pouzdano ne zna? Jedino se izglednim čini kako je eventualnih dobrih prilika puno, ali brige i zabrinutosti zato možda još i više.

Prilike

Nafta i el. energija razvile su gradove, a današnji optimisti tvrde kako će internet vrlo uskoro razviti sela. Sve brži internet kao i sve bolje programske konferencijske i poslovne platforme već danas omogućuju brojnim uposlenicima da svoj posao obavljaju od kuće. Ovo odgovara i poslodavcima koji tako štede na naknadama za prijevoz svojih uposlenika, ali još više i na uredskim prostorima koji na taj način nije potreban u onoj mjeri kao prije. Ovo svakako odgovara i samim uposlenicima koji tako štede na vremenu potrebnom za prijevoz, poslovnoj odjeći, restoranskoj hrani, ali još i više na troškovima stanovanja. Jer kako svoj posao sada mogu obavljati i s veće udaljenosti, tako više nije posve nužno da žive u prenapučenim gradovima gdje skupo plaćaju svoj skučeni stambeni prostor. Puno će jeftinije proći ako stanuju negdje na selu. Osim toga, rustikalno okruženje je i neusporedivo zdravije, manje stresno, a pruža se i prilika da poslije redovitog posla poradite malo i na vlastitoj zdravoj hrani iz organskog uzgoja.

Ista ova informatička tehnologija u kombinaciji sa sve naprednijim 3D printerima kadra je iz temelja promijeniti i uhodane načine industrijske proizvodnje. Pretpostavlja se kako ćete uskoro u vlastitoj garaži moći proizvoditi stvari za koje su donedavno trebale čitave tvornice. Osim toga, oni nešto veći 3D printeri moći će printati, i to poprilično jeftino, čak i čitave obiteljske kuće. Vlastita kvalitetna kuća, i to za desetak tisuća dolara, zvuči zbilja kao izvrsna prilika ove, navodno, vrlo skore budućnosti.

Također se pretpostavlja da će ista ova tehnologija uz nanobote, kao i uz novu generaciju lijekova čovjeku omogućiti znatno duži i zdraviji život. Figurativno rečeno, do sada ste mogli kod liječnika na servis, a uskoro će te moći i na generalku. Ne samo da će te pri tome brzo i kvalitetno moći zamijeniti potrošeni ud ili organ nego će i uopće biti moguće reparirati vlastito tkivo i to do stanične razine. U svakom slučaju, životni vijek od 150 godina se čini poprilično dostižnim, a neki smioniji futuristi poput Raya Kurzweila za skorašnju budućnost predviđaju čak i mogućnost ostvarenja čovjekove zemaljske besmrtnosti.

Između ostalog, kao jedna od izričitih zadaća četvrte industrijske revolucije čini se i uklanjanje one štete koju su prouzročile prve dvije revolucije. U tom smislu, za razliku od dosadašnjeg nezdravog spaljivanja fosilnih goriva, sutrašnjica bi navodno trebala biti posve „zelena”, a sveti gral čiste energije budućnosti se zove nuklearna hladna fuzija.

Također, za razliku od industrijskih tvorničkih traka XX. st. koje su kao po kalupu masovno štancale jedne te iste proizvode široke potrošnje, za blisku budućnost kaže se da će biti „custom”, što znači da će mogućnosti prilagodbe proizvoda po vlastitim željama kupca biti neusporedivo veće nego danas. Naime, s obzirom na to da će robotizacija i automazacija proizvodnje, kao i samog transporta ljudi i roba osloboditi veliki broj dosadašnjih radnih mjesta, svi ovi ljudi bi se kao trebali početi baviti onim stvarima koje roboti neće moći ponuditi, a to su najrazličitiji proizvodi po posebnoj narudžbi i zamisli kupca. Dakle, u bliskoj budućnosti trebalo bi biti navodno sasvim normalno imati svoju vlastitu liniju odjeće, obuće, namještaja i sl., a napredna arhitektura će proizvoditi energetski učinkovitije i zelenije domove nego što su to danas. Tako stižemo moguće i do ključne zamisli četvrte industrijske revolucije, a to je jedna po sebi duboka fuzija biološkog, materijalnog i digitalnog svijeta, koja će u konačnici više promijeniti čovjeka kao takvog, nego li sam način na koji on radi i privređuje.

Brige

Brige četvrte industrijske revolucije počinju otprilike tamo gdje završavaju prilike. Za blisku budućnost se pretpostavlja naime da će uopće malo tko imati sigurno i stalno radno mjesto, jer će većina sadašnjih zanimanja jednostavno iščeznuti. A koliki će se broj ljudi od toga uspjeti nanovo snaći unutar novonastalih prilika i zahtjeva tržišta tek ostaje da se vidi.

Više o temi: https://poptheo.org/zanimanja-i-profesije-koje-ce-vjerojatno-nestati-u-narednih-pedesetak-godina/

No već sada, slijedeći zakonitosti tzv. pareto pravila moglo bi se reći da budućnost kudikamo nije svijetla. Naime, naznačeno pravilo nalaže kako unutar svake firme na svijetu 20% radnika obavlja čak 80% posla. Dakle, dok svaki peti uposlenik radi kao četvorica normalnih radnika, dotle ona ostala četvorica rade tek kao jedan normalan radnik, što u konačnici znači kako oni normalni radnici skoro da ni ne postoje.* Imaju uglavnom samo oni rijetki hiperproduktivni i maksimalno poduzetni uposlenici, te s druge strane mnoštvo podkapacitiranih koji u suštini obavljaju tek jednu četvrtinu za njih predviđenog posla. Jednostavno, ne zanima ih, ne znaju, ili ne trude se dovoljno … i stoga je za ovakav prevladavajući profil teško zamisliti da će se uspjeti snaći u iznimno zahtjevnim okolnostima tržišta rada bliske budućnosti. Zato se u svezi nadolazeće četvrte industrijske revolucije već sada kao ključni problem čini što točno poduzeti s tom skoro zagarantiranom nezaposlenom većinom?

Predviđanja su različita, a ovdje ćemo krenuti od onih pesimističnih. Sivi scenarij predviđa kako će polarizacija unutar ljudskog društva i dalje rasti, pri čemu će bogati postajati sve bogatiji, a siromašni postupno još siromašniji, te da ovi i neće imati drugog izbora osim kriminala i pokušaja revolucionarnog prevrata.

Za razliku od potonjeg, crni scenarij predviđa kako elite i neće dopustiti da budu ugrožene od kriminala i revolucionarnih nastojanja siromašnih, te da će ih jednostavno depopulizirati ili će ih, nešto blaže, uz pomoć genetskih manipulacija i farmacije učiniti pasivnima i bezopasnima.

Optimistički scenariji predviđaju kako ovo prethodno nema nikakve šanse da se dogodi, jer ako već u skoroj budućnosti i ne prevlada istinsko čovjekoljublje, prevladat će barem goli ekonomski interes, a on nalaže kako će bogatim korporacijama i bankama i dalje trebati brojni kupci i potrošači njihovih usluga, te da će stoga sve i učiniti da ovaj soj kako-tako opstane. U tom smislu se onda dalje predlaže uvođenje zagarantiranog zajedničkog dohotka kojim će se svim ljudima omogućiti barem ono najosnovnije za život. Reklo bi se jako dobra zamisao, ali s minimalno dva teška problema. Prvi će biti kako osigurati enormna financijska sredstva za sve ovo. Po ljudskoj prirodi je već poznato kako su ljudi u stanju pozdraviti brojne dobre inicijative, ali da pri tome svejedno očekuju da sve to poduzme i osigura netko drugi. Tako bi se lako moglo dogoditi da će države očekivati da milijarderi odriješe svoje kese, a ovi će sa svoje strane opet očekivati da se za siromašne treba pobrinuti sama država. A dok se oni oko toga konačno usaglase, za mirnu i prosperitetnu budućnost bi već moglo biti i prekasno.

Onaj drugi problem će neminovno nastati tek ukoliko prvi bude uspješno nadvladan. Dakle, sada imate veliku besposlenu masu koja doduše ima ono najosnovnije za život, ali bi ovi svejedno mogli biti i dalje vrlo nezadovoljni i isfrustrirani, jer rad naspram čovjeka i nema samo onu egzistencijalnu nego i formativnu ulogu. Rad nas izgrađuje, čini nas pametnijima i sposobnijima, te unosi onaj prijeko potrebni smisao u naš život. Stoga se čini neophodnim kako će se ovo veliko mnoštvo na zajamčenom zajedničkom dohotku svejedno nečim kvalitetnim morati zabaviti i uposliti, jer ćemo u protivnom opet samo moći govoriti o narkomaniji, alkoholu, moralnim devijacijama, kriminalu i možebitnoj velikoj, neviđeno brutalnoj revoluciji. U ovom smislu se dalje zatim govori o nužnosti jednog sasvim novog obrazovanja i odgoja, jer čovjek skore budućnosti da bi uopće opstao, morat će postati skromnijim, jednostavnijim te spremnijim na suradnju i zajedničko dijeljenje dobara. U tome smislu već danas možemo govoriti na primjer o onim pozitivnim stranama milenijalaca. Premda isti poslovično važe kao sebični i konformisti, isto tako za njih se kaže da su puno manje opterećeni posjedovanjem od prethodnih generacija. Rado koriste javni prijevoz, a automobile, kad im već zatrebaju, radije unajmljuju nego što kupuju, a slično postupaju i prema brojnim drugim stvarima. U SAD-u se čak bilježi kako neki mladi milenijalci danas počinju graditi sebi mongolske yurtove (nešto između kolibe i šatora). To im se čini puno prihvatljivijom opcijom od kupnje kuće ili stana koji bi morali decenijama otplaćivati. Koliko god bizarno izgledalo, pred mongolskim yurtom je izgledno svijetla budućnost na Zapadu. Upravo zbog naznačene neizvjesne budućnosti zaposlenja na neodređeno, pretpostavlja se kako će se ljudi u skoroj budućnosti puno češće morati seliti, pa će im stoga više i pogodovati ovakve fleksibilne nomadske stambene solucije.

Zaključak

Između svih ovih pesimističnih i optimističnih scenarija, osobno smatram da je možda najrealnije govoriti o mogućnosti nekakvog srednjeg, hibridnog scenarija, a to bi značilo kako bi se u bliskoj budućnosti moglo dogoditi sve prethodno nabrojeno, kako već gdje i koliko. Ponegdje će ljudi biti spremniji na neminovne promjene, a ponegdje ne. Neki akteri će već razmišljati kreativno i miroljubivo, a neki ni približno tome.

U svakom slučaju, gledano s pozicije današnjeg trenutka, bliska budućnost se čini kao nekakva neminovna kopernikanska točka obrata s obzirom na čovjeka, njegovu logiku, sudove te uhodane načina života i razmišljanja. Ili ćemo kvalitetno evoluirati kao vrsta, postajući skromnijima, umjerenijima te svjesniji jedni drugih, kao i naših zajedničkih problema i potreba, ili ćemo se u protivnom, u neviđenom činu kaosa i patnje stropoštati natrag, sve do zaboravljenih i davno nadvladanih stupnjeva onog posve ranog razvoja čovječanstva.

U Sarajevu 8. XII. 2020.

M. B.

*Glede pareto pravila, preciznija računica bi izgledala ovako. Unutar svake firme 20% uposlenika obavlja 80% posla, s tim da unutar tih 20% opet postoji onih drugih manjinskih 20% koji obavlja 80% posla te po sebi produktivne grupe. Stoga na koncu možemo govoriti o tri različite skupine uposlenika: Njih 4% obavlja dakle čak 64% posla. Dalje, njih 16% obavlja, koliko i treba, 16% posla, i na kraju – treća neproduktivna grupa, njih 80% obavlja tek 20% posla.

Izvori:

– The Fourth Industrial Revolution: what it means, how to respond, https://www.weforum.org/agenda/2016/01/the-fourth-industrial-revolution-what-it-means-and-how-to-respond/ (Stanje: 8. XII. 2020.).

– Maja KARABEG, Četvrta industrijska revolucija potpuno mijenja svijet (14. VII. 2017.), Aljazeera Balkans, http://balkans.aljazeera.net/vijesti/cetvrta-industrijska-revolucija-potpuno-mijenja-svijet (Stanje: 8. XII. 2020.).

– Klaus SCHWAB, The Fourth Industrial Revolution, World Economic Forum, https://www.weforum.org/about/the-fourth-industrial-revolution-by-klaus-schwab/ (Stanje: 8. XII. 2020.).

– Jacqueline RIFKIN, The Third Industrial Revolution : How the Internet, Green Electricity, and 3-D Printing are Ushering in a Sustainable Era of Distributed Capitalism (2012.), Semantic Scholar, https://www.semanticscholar.org/paper/The-Third-Industrial-Revolution-%3A-How-the-Internet-Rifkin/06c837f9d789aaaf17efda9ba7b5955b20ce0b0c?p2df (Stanje: 8. XII. 2020.).

-Max MCKEOWN, Adaptability: The Art of Winning in an Age of Uncertainty, Kogan Page, 2012.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Sergey Soldatov

HYPE – RELATIVNO NOVI IZRAZ, STARA PROBLEMATIKA

Hype /haɪp/ je engleski izraz koji se sve češće koristi i u našem jeziku. Bilo bi ga teško prevesti jednom jedinom našom riječju, pa stoga ne čudi što se i kod nas radije koristi u engleskom originalu. Sam pojam bi se odnosio na intenzivnu promociju nekoga ili nečega te na stvaranje snažnog publiciteta. Stoga se u današnje vrijeme nerijetko kaže da je oko nekoga ili nečega stvoren ili izgrađen snažan hype. „Google Translate” prevodi hype kao intenzivno promoviranje nekog proizvoda ili ideje, uz učestalo preuveličavanje njegove prednosti. U tom kontekstu, pomislite samo na neku od danas brojnih reklama za revolucionarni lijek. Sve se to odigrava uz podastiranje naizgled istinitih svjedočanstava. Iznemogli starci se naprosto kunu da ih je taj bućkuriš preporodio. Uz ime, godine i državu stanovanja naravno da nećete dobiti neki drugi podrobniji podatak. „John (81) iz Kalifornije…”, pa u Kaliforniji ima barem stotinu takvih! „Ono što bi moglo biti istina, uvijek će biti privlačnije od onoga što jest istina.” Američki psiholog Matthew J. Edlund upravo tim riječima objašnjava psihološku pozadinu uspješnosti hypea, uz nezaobilaznu primjedbu kako se ovim stvarima danas osobito intenzivno služe političari i zdravstvena industrija. Glede prvih, naprosto je nevjerojatno što ti ljudi sve obećavaju u predizbornim kampanjama, i moguće još nevjerojatnije – kako to njihovi glasači sve fino progutaju. „Smanjit ćemo poreze i tako ćemo povećati državne prihode.” Ili, „U kratko vrijeme možemo iseliti 11 milijuna ilegalnih doseljenika uz minimalne troškove.”

Pored naznačene ljepote „onog što bi moglo biti istina”, Edlund za „Psychology Today” spominje još dvije datosti naše psihe koje pogoduju širenju Hypea. Prva bi bila povećan fokus prema onome neuobičajenom i nesvakidašnjem. A druga bi bila konformizam. Jednostavno, vrlo smo neoprezni i nekritični kad nam netko obeća manje boli i patnje, a više udobnosti i užitka.

Hype i negativna popularnost

„Cambridge Dictionary” tumači Hype kao opetovano oglašavanje i raspravljanje o nečemu u novinama, na televiziji itd. kako bi se privukao svačiji interes. Dakle, zanimljivo ili ne, Hype po sebi ne traži uvijek superlative. Nekad mu je sasvim dovoljno da bude ona zločesta cura ili dečko. I ovdje opet možebitno govorimo o stanovitom propustu naše psihe koja se po sebi lakše fokusira na proživljene traume nego na sva ona pozitivna životna iskustva. U tom smislu, majstori tzv. „gerilskog markentinga” nepogrešivo znaju kako je ponekad korisnije da vas ljudi mrze od onoga da vas svi vole. Ono, kao mrze vas, ali su se svejedno „navukli” jer ne mogu više prestati razmišljati i raspravljati o vama. Najvještiji manipulatori javnosti obično istovremeno nastoje spretno iskombinirati neke pozitivne i negativne datosti svoje osobnosti. Primjer tomu bi bio danas sveprisutni Elon Musk. Štreber, radoholik, inovator, ali i svojevrsni huligan koji rado psuje u javnosti, naziva ljude idiotima, često pušta neprovjerene ili barem prenapuhane informacije i glasine, a navodno voli zapaliti i džoint na za to nepredviđenim mjestima. Neki ga zbog svega toga obožavaju, neki preziru, neki ga vide kao veliku opasnost, ali kao suštinsko se ipak pokazuje ono da je on svakog dana sve bogatiji i sve popularniji.

Riskantna pobjedonosnost osobnog hypea

Nacistički propagandni stručnjaci su početkom II. svj. rata vrlo vješto izgradili mit o „nepobjedivosti njemačke vojske”, i to tako uspješno da su u to podjednako čvrsto vjerovali i sami njemački vojnici, ali i njihovi protivnici. Tijekom napada na Sovjetski Savez, cijele sovjetske armije su im se predavale skoro pa bez borbe. I to je tako funkcioniralo sve do prvog velikog poraza njemačke vojske, onoga na Staljingradu. I otada situacija se dijametralno mijenja: Rusi sad nemilosrdno napadaju i napreduju, a Nijemci su oni koji se grčevito brane, predaju i sve češće povlače.

Pumpanje pobjedničkog hypea se primjenjuje i dan danas, i to osobito u svijetu borilačkih sportova. I cijela stvar i dalje funkcionira otprilike kao što je i do sada. Nepobjediv si sve dok te neko konačno ne porazi, a zatim nastupa duboka kriza iz koje se malo tko uspije izvući. Slično važi i za onaj svijet jeftine „ti to možeš, ti to hoćeš” motivacije i psihologije. A kao što smo to već ranije govorili, za istinsku pobjedonosnost nije odlučujuće umijeće same pobjede, nego umijeće stoičkog poraza, nakon kojeg čovjek zna kako se brzo podići i ponovno krenuti naprijed.

U svakom slučaju, cjelokupna aktualna problematika hypea nas itekako poziva na stanovito preispitivanje i oprez. Mislim da na kraju nikome ne bi trebalo biti u interesu da zadnja istina o svijetu i čovjeku bude ono poražavajuće: „Dok je ovaca, bit će i vune”.

U Sarajevu 15. VII. 2020.

M. B.

Izvori:

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: seventyfour74

Suvremeni robovi

Prema globalnom indeksu ropstva, u protekloj godini četrdesetak milijuna ljudi diljem svijeta je bilo eksploatirano na jedan takoreći robovski način. Pri tome je važno napomenuti da se tu ne radi samo o egzotičnim nedemokratskim zemljama, nego i o onima razvijenim i demokratskim. Mnogi ljudi iz siromašnih zemalja Trećeg svijeta, privučeni snovima o boljoj zaradi i životu, kreću nesigurnim migrantskim rutama prema Zapadu i tu postaju žrtvama kojekakvih posrednika i neslužbenih poslodavaca koji im obično oduzimaju putne isprave i primoravaju ih da rintaju po kojekakvim farmama i radionicama do iznemoglosti. Razlog porobljavanja najčešće je, ili na taj način moraju vratiti dugove od samoga puta ili pak moraju unaprijed odraditi troškove dovođenja i ostatka svoje obitelji, kako bi kao ljudi mogli ponovno biti zajedno. Da ne spominjemo pri tome da mnoge djevojke koje na Zapad stižu na sličan način, trajno završavaju u raljama prostitucije…

Međutim, nas ovdje i ne zanima toliko navedeno moderno, tako da kažemo, doslovno ropstvo nego više ono prikriveno i neizravno. Ono ropstvo, o kojem vam ne mogu ispričati mirovni aktivisti i socijalni radnici, nego prvenstveno filozofi i umjetnici. Ono ropstvo, kojeg sami robovi nisu čak ni svjesni. Ono ropstvo, koje u suštini ima sve osim slobode.

Robovi se pokatkad bolje nose od slobodnjaka…

Čak ni u antičkom svijetu nisu svi robovi bili jadni, gladni i odrpani. Kako smo već o tome jednom ranije pisali, među robovima je bilo i uglednog obrazovanog svijeta koji je bio porobljen već u nekom od brojnih ratova toga vremena. Robovlasnici su takve obično cijenili i povjeravali su im fine zadatke i poslove, pa čak i odgoj vlastite djece. Osim toga, s obzirom da je robovlasništvo u to vrijeme bilo legalni društveni standard, za zdravo je pretpostaviti da nisu svi robovlasnici po sebi bili loši i okrutni ljudi. Bilo je tu i plemenita svijeta koji se znao lijepo, uljudno i velikodušno odnositi prema svojim robovima. Ovi su bili fino odjeveni i uhranjeni, mjestimično čak i bolje od slobodnog ali društveno podcijenjenog plebejskog stanovništva koje se kroz život moralo samo snalaziti i dovijati. Reklo bi se, takvi su robovi imali manje-više sve osim slobode. Stoga bi mogli i zaključiti da se suština ropstva nikad nije ni ogledala nužno u lošem materijalnom stanju i bijednim životnim uvjetima, nego prvenstveno u nedostatku slobode te primoranosti da se nekom gospodaru cjeloživotno služi, pa makar on po sebi i ne bio loš čovjek. Jedan ovakav širi vidik nam omogućuje shvatiti da u konačnici u današnjem svijetu postoji i znatno više od onih četrdeset milijuna robova. Štoviše, možda smo i sami među njima…

Ni ljevica, ni desnica…

Problemi real-socijalizma u odnosu na ljudska prava i slobode su valjda sami po sebi jasni: nema demokratskih izbora, nema slobode govora, ali nema ni privatnog vlasništva. Doduše, u našem real-socijalizmu ga je ponešto i bilo, dok u nekadašnjoj Čehoslovačkoj, Poljskoj i drugim zemljama varšavskog pakta osim svojih osobnih stvari doslovno ništa niste mogli posjedovati. To svakako nije značilo da vam je nužno moralo biti loše. Slušaj fino, radi što ti se kaže, nemoj na glas puno razmišljati i sve ok. Mogao si biti sasvim zadovoljan dobrostojeći rob.

S druge strane, premda je današnji prevladavajući liberalni kapitalizam Zapada eto sav nešto od ljudskih prava i sloboda, o tome bi se svakako dalo diskutirati. Prosječni Zapadnjak se tašto hvali kako je kod njih demokracija, te kako se slobodno smije javno psovati političare. Međutim, ne smije se psovati šefa na poslu, dok on tebe to počesto smije. Zapravo, sve ovo danas se događa već i na Istoku, pa i kod nas koji smo negdje u Sredini, a događa se jer je moderni svijet prestao funkcionirati na tradicionalni geostrateški način, te počeo na onaj geoekonomski. Važnost i uloga tradicionalne nacionalne države konstantno opada, dok sva vlast počinje prelaziti u ruke ekonomije i osobito bankarstva. Možda se kod nas sve ove stvari i nisu jasno iskristalizirale, ali na Zapadu već odavno jesu. Prosječni zapadni političar današnjice je osrednje plaćeni tehnokrat; pod stalnom je paskom i prismotrom da ne potroši nešto više od onoga što ga sljeduje. Na posao se vozi javnim prijevozom ili biciklom, a sve češće i u službene međunarodne posjete leti ekonomskom klasom. Mora stalno paziti na političku korektnost i kome će što već reći, dok se njega u medijima i javnosti slobodno može izrugivati i razapinjati koliko već i tko za što hoće. S druge strane, svi navedeni limiti ne važe za krupne biznismene i bankare; oni su van limita, stoga danas i ne govorimo toliko više o geostrategiji nego o geoekonomiji.

Pokušavajući ući u samu suštinu sustava, moglo bi se reći da ipak najveća i najopasnija mreža kapitalizma po ljudske slobode proizlazi iz proizvodne hiperprodukcije. Kapitalizam nikad nije pokušavao proizvesti onoliko koliko je zbilja potrebno, nego uvijek znatno više od toga. On juri profit, a značajnog profita nema bez hiperprodukcije. Opet, da bi se svi ti silni proizvodi mogli plasirati, potrebno je nekako uvjeriti ljude da im je potrebno i više od onoga što im je stvarno potrebno, a to je nadalje zadaća marketinga i reklama na svakom koraku i u svakoj prilici. Tako čovjek počinje puno raditi da bi puno kupovao, i u svemu tome negdje usput zaboravi istinski živjeti. Možda i ponajveći filozof povijesti svih vremena, Rus Nikolaj Berdjajev je još prije osamdesetak godina moguće jednom jedinom rečenicom proniknuo u suštinsku slabost suvremene tehnicističke civilizacije govoreći tu o vremenu u kojem su sredstva za život postala važnija od samog života. Radi, zarađuj, kupuj, troši, radi, zarađuj, kupuj, troši … i tu se nekako izvuče većina života suvremenog emancipiranog čovjeka, a sve to kako bi nekolicina megalomana iz pozadine mogla još više raditi, zarađivati, kupovati i trošiti.

Ropstvo na domaći način

Podaci govore da u Italiji na svaka četiri zaposlena čovjeka dolazi jedna privatna firma ili, bolje rečeno, obrt. Dakle, čak 25% radnog talijanskog stanovništva su sami svoje gazde. S druge strane, kod nas je ideal uvaliti se u kakvu državnu firmu ili instituciju. Nije baš da se slobodno, ali eto, voli naš narod sigurna primanja i više od slobode. Ta opčinjenost sigurnim državnim poslom pokatkad poprima čak i paradoksalne razmjere. Tako jedan sarajevski obućar u prijateljskom razgovoru kuka da nikako ne može pronaći sebi šegrta, a ostavio bi mu radnju u nasljedstvo kad se on (uskoro) umirovi, jer eto ni njegova djeca nisu htjela da se bave tim poslom. Čovjek na kraju ističe da se od tog zanata može sasvim lijepo živjeti, i stoga mu nikako nije jasno što nitko ne želi uz malo truda i predanog rada preuzeti njegov posao kao i radnju pride. Tko zna, valjda i dalje važi ono što je Freud u svoje vrijeme rekao, kako mnogi ljudi jednostavno ne žele biti slobodni, jer uz slobodu idu određeni rizici kao i odgovornost.

Umjesto zaključka, američki pjesnik Ezra Pound je definirao roba kao onog koji čeka da ga netko oslobodi, dok velika austrijska spisateljica Marie von Ebner-Eschenbach primijeti da su sretni robovi najljući neprijatelji slobode. No, u praksi se ova dva motiva počesto isprepliću, tako da jedan te isti rob nerijetko mašta o slobodi, ali je istovremeno i osuđuje. Po cijele dane, žalost, mašta o slobodi, ali kad je netko drugi spomene, ljutito će ga ukoriti. Ona preostala skupina – robova koji pošto-poto nastoje da se oslobode izgledno i nisu robovi. To su samo privremeno sputani slobodni ljudi.

U Sarajevu, 22. 9. 2019.

M. B.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: prazis

Križ na javnom mjestu

Postoje dvije vrste institucija. Jedne ćemo nazvati institucijama duha. Druge ćemo nazvati institucijama materije. Obje vrste institucija smo tako nazvali imajući na umu ono što kolokvijalno zovemo identitetom. Identitet je temelj prema kojemu se čovjek ravna kada nastoji razumjeti stvarnost. Institucije duha su takve naravi da u bitnom formiraju identitet čovjeka. Institucije duha formiraju identitet. Pomoću institucija duha čovjeka razumijeva stvarnost i svijet oko sebe. Religija je jedna od temeljnih institucija duha koja formira čovjekov identitet i kojom čovjek razumijeva stvarnost. Kršćanstvo je stoga osim što je religija također institucija duha.

Karakteristika institucije duha jest njezina sposobnost da dugotrajno utemeljuje čovjekov pogled na stvarnost i onda kad se sama stvarnost veoma brzo pa i supstancijalno mijenja. Kada govorimo o kršćanskom pogledu na svijet, mi govorimo o kršćanstvu kao instituciji duha koja je formirala kroz stoljeća identitet čovjeka. Religija, a time i kršćanstvo se uklapa u jednu veću cjelinu koja je sastavljena od institucija duha koju nazivamo kulturom. Kultura je dakle identitetska oznaka. Govoriti o Zapadnoj kulturi, Islamskoj kulturi, Kršćanskoj kulturi znači govoriti o identitetu čovjeka kojega je oblikovala institucija duha. Dugotrajnost kulture je plod snage institucije duha u oblikovanju čovjekovog identiteta, a identitet je način razumijevanja stvarnosti.

Institucije materije su institucije kojima čovjek kontrolira stvarnost. Karakteristika institucija materije jest što povremeno služe i za čovjekovo razumijevanje stvarnosti. Temeljna institucija materije danas jest ekonomija. Ekonomija je institucija materije koja kontrolira stvarnost u njezinom ekonomskom i materijalnom smislu, a redovito se nameće i kao jedina institucija koja sebe smatra jedinim ovlaštenim tumačem stvarnosti. Međutim, karakteristika institucija materije jest da iako pokušavaju, nisu kadre izgraditi identitet. Čovjek ide tamo gdje mu je bolje radi ekonomije, i recimo završi u Americi. Za nekoliko desetljeća njegovi potomci osjećat će se Amerikancima i neće smatrati da su Amerikanci zbog ekonomije, nego zbog američkog identiteta koji je institucija duha, a ne institucija materije. Time se dolazi do zaključka da i nacionalna pripadnost odnosno patriotizam spada u institucije duha.

Time dolazimo do ideje kako su temeljne institucije duha danas samo dvije: religija i politika. Institucija materije je samo jedna: ekonomija. Ako ostavimo po strani križ u njegovom teološkom značenju, sukob oko križa na javnom mjestu koji je se pojavio u Bavarskoj, a izgledno i u Italiji je sukob dva temeljna razumijevanja ljudskog identiteta: identitet pripada institucijama duha ili pripada institucijama materije.

Karakteristika institucija duha jest što one nikada nisu neutralne. Ovdje se možemo poslužiti konceptom političkog kojega je razvio njemački politički filozof Carl Schmitt. Prema Schmittu, političko se može definirati kao odnos prijatelj-neprijatelj i temeljna karakteristika koncepta političkog  je ova dihotomija koja omogućava političkom da živi. Za Schmitta ako i neki sukobi počinju kao religiozni, oni na kraju završavaju kao politički sukobi u čijem temelju stoji odnos prijatelj-neprijatelj. Kao kritičar liberalizma Schmitt je smatrao da liberalizam nije politička teorija i da je nemoguća politička liberalna teorija jer se liberalizam temelji na konceptu stroge neutralnosti odbacujući potpuno koncept političkog kako ga je razumio Schmitt. Kao odnos prijatelj-neprijatelj. Jedina institucija koja je iz perspektive institucija duha to jest religije i politike neutralna jest ekonomija kao institucija materije.

Sve ovo gore smo iznijeli da bismo pokušali razumjeti zašto je recimo njemački kardinal Reinhard Marx kritizirao saveznu pokrajnju vladu Bavarske zbog prijedloga da se križ kao simbol identiteta postavi u svim službenim političkim institucijama. I zašto se pojedini talijanski biskupi protive prijedlogu vlade Mattea Salvinia o isticanju križeva na javnim mjestima. Riječ je o dva koncepta kršćanstva. Jedan koncept koji koristi institucija duha, odnosno politika, drugi koncept kojega koristi institucija materije, odnosno ekonomija. Prvi koncept možemo nazvati političkim kršćanstvom koje religiju smatra institucijom duha koja čvrsto i sigurno oblikuje identitet čovjeka. Ukoliko se religija ne zloupotrijebi u političke svrhe, onda se postavljanje križa na javnom mjestu ne može drugačije braniti nego teološkim razlozima koji uključuju pitanje Spasenja, osobe Isusa Krista i ekonomije spasenja shvaćene u kršćanskoj perspektivi. Neki branitelji kardinala Reinharda Marxa smatraju da je ovo razlog zbog čega se on usprotivio prijedlogu vlade Bavarske. Isti razlog se može primijeniti i na Mattea Salvinia i kritiku talijanskih biskupa. Naime, i njemački kardinal i talijanski biskup čini se misle da to nije teološki ispravno staviti križ na javno mjesto.

Međutim, čini se da tu postoji i jedan dodatni problem. Riječ je o konceptu liberalnog kršćanstva, koje nije kršćanstvo apsolutne slobode, nego kršćanstvo neutralnosti. Ako netko od talijanskih biskupa istakne da stavljanje križa na javno mjesto nije kršćanski čin, pitanje se postavlja: je li dotični biskup smatra da je najbolje biti liberalni kršćanin, odnosno neutralan prema križu i njegovom mjestu u javnom prostoru ili je teologija kao znanost po svojoj naravi zapravo neutralna i teologija se ne treba nikada baviti takvim pitanjima jer se odmah pretvara u politiku?

Ako je odgovor na pitanje potvrdan, odnosno, da je teologija neutralna i treba biti neutralna kada je riječ o postavljanju križa na javno mjesto, onda slijedom stvari teologija se pribraja instituciji materije, ne u smislu zarade i profita, nego u smislu neutralnosti. Ako je odgovor negativan, onda se dolazi do zaključka da teologija nije neutralna znanost i da ona u bitnom pripada institucijama duha, odnosno religiji, ali i politici, a prema Schmittu politika kao institucija duha kao temeljni princip ima odnos prijatelj-neprijatelj. Dakle, je li na kraju teologija neutralna ili to ne može biti?

S jedne strane, političari poput Salvinia ili netko u njihovoj blizini tko prati zbivanja u društvu iako vjerojatno teološki neobrazovani intuitivno naslućuju da budućnost njihovih zemalja ne ovisi samo o instituciji materije, odnosno ekonomiji, nego još više o institucijama duha: religiji i politici. Među one koji su to razumjeli možemo svrstati i Victora Orbana i slične političare koji sve više inzistiraju na tome da su institucije duha jednako važne, ako ne i važnije od institucija materije. U tim okolnostima kršćanska, pa i katolička teologija se nalaze pred dilemom: proglasiti kršćansku i katoličku teologiju neutralnom i time se povući ili proglasiti teologiju temeljnim elementom religije kao institucije duha i ući u sukob oko pitanja treba li nam križ na javnom mjestu ili ne treba? I dok mnogi pitanje križa na javnom mjestu vide isključivo kao pitanje primjene praktičnih političkih zakona o ljudskim pravima, pitanje križa na javnom mjestu je prvorazredno teološko pitanje s velikom dilemom: proglasiti neutralnost teologije kao što je to učinio prema nekima kardinal Marx i neki talijanski biskupi ili proglasiti političkim putem kako teologija, a time i kršćanstvo ne može biti neutralno kao što je to učinila vlada Bavarske i planira uskoro i vlada Italije, jer je kršćanstvo najvažnija institucija duha u neduhovnoj Europi? Ono što se otkrilo sukobom oko križa na javnom mjestu je unutarkršćansko pitanje koje je isplivalo na površinu: je li moguće biti kršćanski i teološki neutralan ili nije po pitanju križa na javnom mjestu? Pitanje križa na javnom mjestu otkrio je i sukob dviju vrsta institucija, institucija duha koje ne mogu biti neutralne i institucija materije koje se trude biti neutralne i oba polazišta se trude biti kršćanska. Dakle, može li i treba li kršćanstvo biti neutralna religija s neutralnom teologijom u pitanju križa na javnom mjestu?

 

U Sarajevu, 30. 7. 2018.

O. J.

Univerzalni zakon trgovine i njegove sveprisutne implikacije

Trgovinu ne treba uzimati olako, a još manje podcjenjivački. Štoviše, treba se itekako čuvati onih koji osuđuju životnu logiku „fifty/fifty“. Jer tko kaže da to nije ljudski, to je obično znak da vam je isti/ista spremio/la neki „eighty/twenty“ ili čak „ninety/ten“ odnos – i to naravno – u vlastitu korist.

Ako je netko studirao ekonomiju, lako će se prisjetiti kako se u okviru traktata „političke ekonomije“ jedna od uopće prvih lekcija odnosila na tzv. univerzalni zakon trgovine, a to nije ništa drugo nego ono sasvim jednostavno „jeftinije kupovati, skuplje prodavati“ pravilo. Ovaj zakon je univerzalan jer nije uvjetovan vremenski i prostorno, što će reći da ako bi ste sad na primjer nekakvim vremeplovom otplovili u staru Kinu 1000 godina pr. Kr., na lokalnoj tržnici biste vidjeli sasvim udomaćene prizore kako trgovci pokušavaju skupo zacijeniti svoju robu dok je kupci istovremeno pokušavaju što jeftinije dobiti. Dakle, tako je oduvijek i svugdje bilo, što će reći da se ovdje radi o nečemu duboko utkanom u našu ljudsku prirodu.

Pozitivni i negativni okvir

Kao i sve drugo na svijetu, i ovaj zakon se može promatrati bilo iz pozitivnog, bilo iz negativnog kuta. Neki bi s obzirom na izneseno ovdje rado počeli govoriti o posvemašnjoj sebičnosti ljudske prirode te o faktičnoj nemogućnosti istinskog međuljudskog altruizma. No, cijela stvar se može i pozitivno sagledati: Svatko je od nas sam sebi najbliži i svatko je od nas jedno zasebno središte svijeta. Stoga je logično da po prirodi stvari sebe cijenimo više od drugih. Naravno, ovo se ne odnosi samo na trgovinske relacije nego i na bilo što drugo u životu. U tom smislu, najtočnije mišljenje je obično ono baš moje osobno mišljenje. Zapravo, nemamo pojma je li naše mišljenje uistinu toliko točno, ali tako barem osjećamo. Slično tome, obično je moja osobna zasluga znatno veća od zasluga drugih ljudi, a isto tako i bol: Naime, gotovo uvijek u konfliktnim situacijama imamo dojam da su nas drugi znatno više povrijedili nego mi njih. Ljudi su u ovo toliko sigurni da bi se zakleli bilo čim, a i zaklinju se… Distorzija percepcije proistekla iz centriranosti u vlastiti svijet ide tako daleko da nam ista stvara privid kako se drugi ljudi zasigurno slažu s našim nutarnjim stavovima, ali eto, kao iz čistog bezobrazluka ne žele to priznati. Stoga, za svakog čovjeka veliki korak u životu predstavlja onaj trenutak kad konačno shvatimo da nam se drugi uglavnom ne protive iz tog nekakvog bezobrazluka nego iz čvrstog subjektivnog uvjerenja kakvo je i naše. I zatim, postupno kroz učenje, diskusiju, raspravu, tj. kroz intenzivnu interakciju s drugim ljudima, čovjek polako dolazi do onih zajedničkih objektivnih istina.

Definitivna neisplativost kriminala

Kako rekosmo na početku, univerzalni zakon trgovine podrazumijeva da je cjenkanje oko proizvoda sasvim normalno i prirodno. Svoj rad, kao i sami sebe obično visoko cijenimo, s tim da drugi imaju prirodno pravo pokušati to osporiti … pa se na kraju nađemo negdje na realnoj i objektivnoj sredini.

Međutim, od kad je svijeta i vijeka u svim kulturama se podrazumijevalo da pored onog poštenog trgovca postoji i onaj nepošten, a slično je vrijedilo i za kupce. Univerzalni zakon trgovine podrazumijeva da svoju robu smiješ zacijeniti nešto više nego što vrijedi, ali zato uopće ne podrazumijeva da smiješ prodavati neispravnu ili pokvarenu robu kao zdravu i ispravnu ili slično, da prodaješ nešto što nije tvoje, ili čak da prodaješ nešto što zapravo ni ne postoji.

Jedan od najstarijih pisanih zakona na svijetu – 37 stoljeća star Hamurabijev zakonik veliku pozornost posvećuje upravo imovinskim odnosima. Od ukupno 282. člana, 121 je posvećen trgovačkim, poslovnim, kao i pitanjima naslijeđa. Ovdje bi osobito mogli podcrtati recimo članke VII. i X. koji pod prijetnjom smrtne kazne potiču trgovce i kupce da svoje poslove ne sklapaju bez pisanog ugovora ili barem ne bez prisustva svjedoka. Očito je da je već u ono vrijeme bilo puno i kupaca i trgovaca koji su se naknadno žalili da su prevareni, pa je pravedni, ali i izrazito okrutni vladar Hamurabi odlučio ovakve stvari sasjeći u korijenu. Cjenkanje da, ali u okvirima poštene i transparentne trgovine!

Vidimo, ljudi su oduvijek pokušavali varati i obmanjivati, no takvi bi se isto tako oduvijek prije ili kasnije nasukali o hridinu neumoljivih prirodnih zakona.

Slika 1: Jednostavna tržnica s Papue Nove Gvineje

Debalans uloženog i dobivenog

Univerzalni zakon trgovine nas neminovno podsjeća i na svu ozbiljnost i odgovornost življenja. Kako već rekosmo, ispade da nije grijeh ako nekada iz neke situacije dobijemo nešto više nego što smo uložili, no veliki je i grijeh i problem ukoliko negdje i u nečemu imamo ogromna očekivanja, a nismo uložili ništa konkretno ili smo uložili tek neznatno malo. Ovako nešto jednostavno ne prolazi, jer nije u skladu s prirodom, i što prije to shvatimo priuštit ćemo manje problema i sebi i drugima.

Umjesto zaključka: i ekonomija spasenja je jedna vrsta uzvišene trgovine

Trgovinu ne treba uzimati olako, a još manje podcjenjivački. Štoviše, treba se itekako čuvati onih koji osuđuju životnu logiku „fifty/fifty“. Jer tko kaže da to nije ljudski, to je obično znak da vam je isti/ista spremio/la neki „eighty/twenty“ ili čak „ninety/ten“ odnos – i to naravno – u vlastitu korist.

Trgovinske implikacije po sebi dotiču čak i čovjekovu relaciju s Bogom. U Kršćanskoj teologiji postoji vrlo važan pojam „ekonomije spasenja“. Njemački teolog Ottmar Fuchs kaže da je i ekonomija spasenja po sebi jedna vrsta ekonomije, ali koja se bazira na načelima milosrđa, pri čemu mi investiramo otprilike jednu kap osobnih zasluga u nepregledno more božanskoga milosrđa. I premda je kap samo kap, ona ipak u svemu tome mora postojati: kap dobrote, kap ljubavi, kap praštanja, kap zahvalnosti … bez nje ne ide!

Pred nama ljudima se kao veliki izazov pokazuje i nezgodna datost po kojoj od dobrih ljudi očekujemo uvijek još više dobrote. S obzirom da su već na neki način bogoliki, od njih se nepravedno očekuje savršenstvo, kažemo nepravedno, jer i dobar čovjek je još uvijek samo čovjek. S druge strane, od onih loših se ne očekuje više ništa dobro, a baš bi njih trebalo malo bolje pričepiti…

 

U Sarajevu, 21. 5. 2017.

M. B.

Exit mobile version