KAKO RAZLIKOVATI IZMEĐU NUTARNJIH, SUBJEKTIVNIH i OBJEKTIVNIH, IZVANJSKIH PROBLEMA?

Izvjesni gospodin Ken Baldwin, inače jedan od rijetkih preživjelih koji su pokušali izvršiti suicid skokom sa znamenitog mosta Golden Gate u San Francisku, reče poslije svega toga, da je nakon što se upravo bio otisnuo od ograde mosta istog trenutka shvatio kako su svi njegovi nagomilani životni problemi apsolutno rješivi osim ovog jednoga – da je upravo skočio s Golden Gate-a.

Neki će danas u ovom smislu reći da je ljudska psiha pravo čudo: u obzoru mira i blagostanja ona postaje autodestruktivna, dok je s prvim naznakama smrtne opasnosti opet počinje obuzimati divlja žeđ za životom.

Već smo ono jednom pisali, a kako sve to sroči njemački teolog Ottmar Fuchs: „Očaj je privilegija onih ljudi kojima u životu dobro ide. S druge strane, tko je u pravoj nevolji, on nema vremena za očajavanje. Njemu je potreban svaki atom snage za preživljavanje.”

Stoga ovdje postavljamo jedno čudno, ali vjerujem i posve valjano pitanje: S obzirom na nevjerojatnu količinu svakodnevne kuknjave, ogleda li se najveći problem današnjice u mnoštvu raznovrsnih problema ili u nedostatku istih – misleći pri tome barem na one istinske egzistencijalne probleme? Drugim riječima, ovdje je pitanje: Kad danas registriramo neki problem, koliko je to stvarno neki objektivni problem, a koliko naš subjektivni emotivni doživljaj nečega što po sebi možda i nije toliko veliki problem?

Ovdje bi prvo trebalo reći da objektivni problemi stvarno postoje i ne primjećivati ih nikako je podjednako loše kao i ono previše ih primjećivati. Stoga bi se i moglo reći da se cijela ova problematika vrti oko pitanje adekvatne mjere. Ako na kraju dana uvidim da su se danas dogodila tri ozbiljna problema ali i barem pet stvari zbog kojih se trebam radovati, s dosta visokom sigurnošću bi se dalo zaključiti da se nalazim na tragu jednog objektivnog životnog promišljanja i djelovanja. Međutim, ako na kraju dana zaključim da je danas sve bilo problem ili barem to da je onaj jedan bio toliko strašno velik da se poslije njega uopće ni ne isplati razmišljati o nečem dobrom što se dogodilo, tada sa sigurnošću možemo reći da nas je ophrvao neki subjektivni negativni osjećaj. To je naprosto nešto poput naočala ali u psihološkom smislu: ako su zelene i tebi onda sve izgleda zeleno ili ako su plave, onda i tebi sve postaje plavo.

Dobro, kako se iščupati iz svega ovoga? Kako već rekosmo na početku, neki oblici buđenja sigurno postoje, ali oni su po sebi uvijek bolni i stresni. Recimo, da nas sutra pohara neki veliki potres, cunami ili pandemija, možete biti 100% sigurni da bi se sa sjetom sjećali kako vam je danas bilo zapravo neopisivo lijepo. Ali baš zbog toga, bolje je ne zazivati nesreću, nego nekako pokušati sebi iznutra posvijestiti ove stvari.

Počeli smo s Golden Gateom, pa ćemo s njim i završiti. Jedan samoubojica, ovaj put nažalost uspješni, ostavio je u svojoj sobi oproštajnu poruku: „Krećem prema mostu … ako mi se putem do tamo nasmiješi samo jedan čovjek, neću skočiti”! Nažalost, nitko mu se nije nasmiješio. Stoga, ne smije se nikad u životu podcjenjivati ovakve male znakove pažnje i dobrote, jer vidimo, nekad je to doslovno pitanje smisla i besmisla, pitanje života i smrti.

U Sarajevu, 15.VI.2019.

M. B.

Izvor (foto): https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Ggb_by_night.jpg; Copyright: Daniel Schwen

Exit mobile version