Oči su izgledno čovjekov najvažniji osjetilni organ, pa stoga ne čudi da se uz njih vežu najrazličitija simbolička značenja. One tako mogu asocirati na vidovitost, sveznanje, kao i uvid u dušu. Druge osobine koje se često povezuju sa očima su: inteligencija, budnost, istinoljubivost i etičnost.
Otvoren i fokusiran pogled se na Zapadu od davnina smatra znakom nečije iskrenosti. S druge strane, prikrivanje pogleda ili okretanje istog u stranu može značiti skrivanje tajne, neiskrenost i loše nakane. Međutim, u drugim kulturnim kontekstima prikrivanje pogleda može imati i pozitivne konotacije. Npr., na Istoku se takvo ponašanje poslovično smatra pozitivnom stidljivošću i poštivanjem autoriteta. Recimo, u Starom Egiptu podanici uopće nisu smjeli gledati faraona u oči, dok se u mnogim istočnim kulturama do dan danas zadržao običaj pokrivanja ženskog lica.
Osim navedenog, oči se često povezuju i s ljubavlju, tj. zaljubljenošću. To je mjesto gdje počinje ljubav, ali i mjesto koje potiče ljubav. Stoga ne čudi da su mnoge ljubavne pjesme posvećene upravo nečijim lijepim očima.
U Isusovoj interpretaciji oči se pokazuju nositeljem duhovnog svjetla za cijeloga čovjeka, ali samim tim i mraka: “Oko je tijelu svjetiljka. Ako ti je dakle oko bistro, sve će tijelo tvoje biti svijetlo. Ako ti je pak oko nevaljalo, sve će tijelo tvoje biti tamno. Ako je dakle svjetlost koja je u tebi – tamna, kolika će istom tama biti?“ (Mt 6,22-23). U metafizičkoj psihologiji bi se reklo da narav promatranog objekta uvijek ukazuje na stvarnost čula koje ga promatra. Zlo oko uvijek i u svemu vidi zlo, dok se dobro oko uvijek fokusira prvenstveno na ono što je dobro.
I različite boje očiju mogu nositi zanimljiva simbolična značenja. Plave oči se najčešće povezuju sa zaljubljenošću, ali i s nevinošću. Zelene oči upućuju na ljubomoru, zavist, ali i na osobnu posebnost i jedinstvenost. Crvene oči se tradicionalno povezuju s demonskim silama, ali i s tugom i bijesom.
U simboličkim tumačenjima u razmatranje dolazi i broj očiju. Imati dva oka je ljudski i normalno. Jedno oko je povezano sa onim neljudskim, ali i nadljudskim. Svi smo barem nekad gledali ili čitali o opakom đinu Kiklopu. No, jedno svevideće i sveznajuće oko se zna pripisivati i samom Bogu. Slično je i s „tri oka“. Pripisuju se nadljudskim stvorenjima koja po sebi mogu biti i dobra i loša. U biblijskoj tradiciji spominju se čak i „ofanim“, kao anđeli s jako velikim brojem očiju. Doduše, oni se ponekad interpretiraju kao doslovna duhovna bića, a u nekim slučajevima i kao čudesni kotači Jahvinih nebeskih kola (Usp. Ez 1,15-21).
Oči ne znaju lagati
Kod ovakvih tumačenja svakako je važno spomenuti da posebnost očiju nije samo simboličke prirode. One doslovno puno toga govore o svojem nositelju, i danas je to i znanstveno dokumentirano. Na primjer, široko postavljene oči na licu često govore u prilog postojanja visoke inteligencije, dok obratno, usko postavljene oči na licu sugeriraju na nisku inteligenciju, ali pokatkad i na kriminalno ponašanje. No, puno pouzdanije od toga, danas se već razvijaju metode osobne identifikacije na temelju skeniranja očiju, što će reći da je svako oko na svijetu sasvim jedinstveno i posebno. Također, u razvoju su već i nove poligrafske metode na temelju praćenja karakterističnog skupljanja i širenja zjenica, i za sada se čini da će ovo biti puno pouzdanije od klasične poligrafije, jer oči jednostavno ne mogu slagati!
Simbolična značenja sljepoće
Izgleda da svaka ozbiljna priča uvijek mora sadržavati onaj jedan prevratnički i dijalektički „ALI“, a tako i ova. Naime, uz sve posebnosti, za oči se također kaže da su čulo koje je najlakše prevariti, pa tako stižemo i do simboličnog značenja sljepoće. Ono „biti slijep“ tako ponekad može imati i pozitivna i negativna značenja. Ponekad je to ono biti glup, površan, naivan, kratkovidan, nepromišljen, ali ponekad to znači i ono „biti mudar“. Nije slučajno da u mnogim kulturama i epohama postoje priče o slijepim mudracima. Papa Benedikt XVI. (Joseph Ratzinger) definira obraćenje upravo kao onaj trenutak kad shvatimo koliko smo bili slijepi što smo vjerovali vlastitim očima, dok pri tome – ovom vidljivom svijetu pretpostavlja onaj nevidljivi kojem možemo pristupiti samo srcem. Donekle slično jednom primijeti i američki glumac Denzel Washington: „Zašto oči držimo zatvorene kad se molimo, ljubimo, kad sanjamo i plačemo? Zato što se one najčudesnije stvari ne mogu vidjeti nego samo osjetiti srcem“! Dakle, oči su nesumnjivo jako posebna stvar u životu svakog čovjeka, no očito ih uvijek treba malo – na ovaj ili onaj način – i upotpuniti.
„Osjećaj oskudice je iracionalni strah koji počiva duboko u svima nama, šapćući našem podsvjesnom umu da jednostavno nemamo dovoljno. To je laž koju moramo pobijediti da bismo bili uspješni.“
Kroničari kažu kako je jedna od zadnjih stvari koju je gordi i buntovni reformator Martin Luther izrekao pred samu smrt bilo ono katarzično: „Svi smo mi prosjaci“. Uistinu, ako bi pošli i od najuspješnije ljudske priče, pronašli bi da je taj čovjek bio ovisan o tuđoj pomoći barem na početku kao i na kraju svoga života, a na koncu se obično kaže ono kako nitko nije toliko bogat da ne bi imao što primiti, te da nitko nije toliko siromašan da ne bi imao od sebe što dati.
Neki ljudi su jako ponosni, i doslovno bi radije „umrli“ nego nešto pitali ili tražili, no i takvi zapravo itekako očekuju da njihove tihe težnje budu prepoznate i ispoštovane, te da im se dadne to što smatraju da je njihovo.
Tragedija prosjačenja
Kako rekosmo, sasvim je prirodno u životu imati različite želje, iste izražavati, i za istim težiti, međutim, u svemu tome čovjeka vreba i jedna nemala opasnost koju bismo proizvoljno mogli nazvati „habitus nemajućeg“. Zapravo, sve to skupa i nije opasnost nego istinska ljudska tragedija. Naime, sa svakom svojom željom mi pred cjelinom stvarnosti priznajemo da smo oni „nemajući“, tj. oni koji nemaju, i zatim što više toga tražimo, ovo „nemati“ počinje prerastati u naše trajno stanje – habitus. Dakle, ovo „nemati“ kao da na kraju postaje čovjekovom drugom prirodom, a tu onda više skoro da nema pomoći. Čovjek je nezadovoljan jer nema, a i kad dobije što je htio i dalje će biti nezadovoljan, jer je on sada po svojoj prirodi „onaj koji nema“. Rekli bismo „ontološki siromah“ – kozmička praznina koju je nemoguće ispuniti.
Kad govorimo o zabludi oskudice (The Scarcity Fallacy), mi zapravo govorimo o jako ozbiljnom psihološko-sociološkom problemu današnjice, a njegova ozbiljnost se ponajviše pokazuje u tome što ga današnji čovjek nije svjestan. A ne može ga ni biti svjestan upravo zato jer mu je postalo sasvim prirodno i normalno to da je on taj „nemajući“. Na toj postavci se temelji kako moderna kultura tako i ekonomija.
Američka socijalna filozofkinja Brené Brown primjećuje kako današnji čovjek živi u stanju trajne oskudice. Prije nego što zaspimo razmišljamo o tome kako danas nismo dovoljno napravili. Kad se probudimo, zabrinuto razmišljamo o tome kako se nismo dovoljno naspavali. Uvjereni smo da zarađujemo premalo, ali i to da se premalo odmaramo, zabavljamo, družimo … da nemamo dovoljno ljubavi u životu itd. „Osjećaj oskudice je iracionalni strah koji počiva duboko u svima nama, šapćući našem podsvjesnom umu da jednostavno nemamo dovoljno. To je laž koju moramo pobijediti da bismo bili uspješni.“ U tom smislu mogli bismo reći da moderni uspješni svijet zapravo po sebi ne predstavlja ništa drugo do li nastambu „uspješnih prosjaka“. Imaju skoro sve, ali izražavaju količinu nezadovoljstva skoro kao da nemaju ništa.
„Zakon privlačenja“ koji to često nije
U sveprisutnoj „Life-coaching“ i „Self-help“ literaturi današnjice često se provlači i motiv tzv. zakona privlačenja. No, pri tome će te se vjerojatno grdno prevariti ukoliko budete slijedili one koji ovaj zakon tumače prvenstveno na način vizualizacije uspjeha. Ono nešto u stilu „meditirajte o svojem uspjehu … predočite si kako postižete uspjeh…“ i sl., jer iskustvo života nerijetko pokazuju da su naše želje i uspjeh zapravo obrnuto proporcionalni. To bi značilo kako ćemo uspjeh (bilo koje vrste) lakše u postojanje prizvati ukoliko ne budemo opterećeni istim. Punina puno bolje privlači puninu od praznine. Ne kaže se uzalud u narodu: „Para na paru, uš na fukaru“. Zato, ako već nešto treba sebi vizualizirati onda je to ono „da već imamo dovoljno i da zbog toga trebamo biti zahvalni“. To se pokazuje nepobitnim i na razini međuljudskih odnosa. Uživamo li više u društvu veselih optimista ili u društvu nikad zadovoljnih i mrzovoljnih pesimista i defetista? Odgovor je valjda sam po sebi jasan. Dok oni prvi postaju sve bogatiji u svojem duhovnom bogatstvu, ovi drugi gube i ono malo što imaju. Stoga i rekosmo da se zabluda oskudice u životu mora nadvladati. Samo bez nje možemo živjeti ono što bi se reklo „punim plućima“.
Umjesto zaključka: Najuzvišenija molitva je ono ni zašto ne moliti
Slično vrijedi i u svijetu vjere. U judeo-kršćanskoj tradiciji se ona uobičajena molitva „za nešto“ poslovično smatra najminornijim oblikom molitve, a ljudi upravo najčešće tako i mole: za nešto konkretno. Od toga je uzvišenija molitva „zahvalnica“ – za ono što se već u životu primilo. Još više od toga je ono „prorokovati“, uz važnu napomenu da u biblijskoj tradiciji ovo „prorokovati“ i ne znači proricati budućnost nego slaviti Boga zbog silnih djela Njegovih. Tu je i meditacija – duboko opušteno promišljanje o Božjoj riječi, kao i kontemplacija – ne razmišljati više ni o čemu, nego si isprazniti um i uz duboko pravilno disanje uživati u potpunom Božjem miru. Indijski isusovac i veliki učitelj duhovnosti Anthony de Mello je sve ovo zgodno sažeo na slijedeći način:
Govorna molitva: Ja govorim, Bog šuti;
Meditacija: Ja šutim, Bog govori;
Kontemplacija: Šutimo i ja i Bog (ali na način da duboko uživamo u našem tijesnom šutljivom zajedništvu).
No, prije svega toga, temelje takvog razmišljanja pronalazimo već u samom evanđelju: „Tražite stoga najprije (Božje) Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati“ (Mt 6,33). Ili na drugom mjestu, malo prije prethodnoga: “Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. Ne nalikujte na njih. Ta zna vaš Otac što vam treba i prije negoli ga zaištete“ (Mt 6,7-8).
Na samom kraju, fromovski gledano, ono „Imati“ je svakako važno sredstvo za život, ali cilj života ipak nije to „imati“ nego ono „biti“. S tim da paradoks kaže da i ovo „imati“ dolazi najčešće tamo gdje je glavni čovjekov cilj ono „biti“.
Kooperativnost je izvorna u odnosu na čovjeka i stoga ne čudi da nas priroda uvijek nesebično nagrađuje za kooperativne oblike ponašanja: prvenstveno zdravom psihom i vedrim duhom.
Jedna priča kaže kako je u čistilištu postojala sirota duša, koja je tu – zaglavljena već stoljećima – sumanuto, jedno te isto ponavljala: „Kad će moja pravda biti zadovoljena“!?
Sljubljenost uz vlastite ideje, svjetonazor, onaj vlastiti način igre; nesposobnost da se pogleda i shvati šire – čini od ljudi tragične i osamljene likove. „Nisam ja lud ovo … nisam ja lud ono, neću ovako, neću onako … ili će biti kako ja hoću ili neće biti nikako…“. Naravno, u ovakvim slučajevima najčešće i bude ono „nikako“!
Doduše, ne valja ni kad je ono posve obrnuto. Kad se drugi i njihove želje stave u potpunosti ispred sebe. Takve čak vreba i jedna posebna psihoza. U medicinskoj literaturi se spominje kao Kretschmer psihoza, a prije su je znali jednostavno zvati i psihozom dadilja i kućnih pomoćnica. Ono, kad netko stavi tuđu kuću ispred svoje, tuđu djecu ispred svoje djece, kad ga uspiju uvjeriti da je njegovo jedino pravo da sluša i izvršava tuđe zapovijedi … Eto, na kraju se nerijetko dogodi da takve osobe naprosto eksplodiraju. Postaju posve buntovne, agresivne, razdražljive, pakosne, neposlušne, paranoične … Kao da se sav onaj prirodni ljudski bunt i ponos u njima decenijama skupljao i nagomilavao, te na kraju poput vulkana eruptirao i zakrilio cjelokupnu perspektivnu.
Kooperativno = prirodno
Puno toga uvijek iznova pokazuje kako je za čovjeka ipak najprirodnije kooperativno ponašanje. Ono, biti svjestan sebe, svog života, svojih želja i zahtjeva. Ali također, biti svjestan i svih tih tuđih života, njihovih perspektiva, želja i zahtjeva. Da bismo ostvarili sve ono što želimo, uvijek će nam na tom putu biti potrebni i drugi ljudi, kao u ostalom i mi njima.
Ovdje zapravo govorimo o potrebi jedne životne ravnoteže koja se ne može uspostaviti samo jednim dekretom ili odlukom. Ovo se mora promišljati i nivelirati svakodnevno: što dugujem sebi, a što dugujem drugima. Iskrice i varnice će svakako povremeno biti neminovne. Često moramo podsjetiti druge što nam to duguju, no nemojmo se iznenaditi kad i oni nas sa svoje strane isto tako podsjete.
Ljudsko ponašanje i vremenska skala
Danas se obično znanstveno uzima da je čovjek kao zasebna vrsta star tri i pol milijuna godina, premda neki istraživači nastoje to vrijeme još dodatno produljiti u dublju prošlost, većina ipak smatra da čovjekova prapovijest počinje s tzv. Australopitekom, našim dalekim pretkom koji se iz životinjskog carstva jasno izdvojio bipedalijom (uspravnim hodom na dvije noge) te upotrebom kamenih alata.
Zato, ako bismo tih 3 i pol milijuna godina pokušali sagledati kao jedan jedini dan od 24 sata, dobili bi smo slijedeće: Homo sapiens se javlja poprilično kasno, tek oko 21 sat, a moderni čovjek poput nas (Homo sapiens sapiens) još i kasnije; najranije oko 23 sata i 6 minuta ili po drugom proračunu u 23 sata i 35 minuta. Složeniji oblici verbalnog, kao i najjednostavniji oblici religioznog i kulturnog izražavanja se javljaju u 23 sata i 43 minute. Stvaranje prvog viška proizvodnje kao i prelazak s lutalačkog na sjedalački način života događa se u „sudbonosnih“ 5 do 12. No, taj epohalni skok za čovjeka je značio i svojevrsni pad. Sve do tada, kroz duga 23 sata i 55 minuta, prvobitna zajednica je živjela u punom zajedništvu i jednakosti. Sredstva za proizvodnju su bila zajednička, a sve što bi se pribavilo, dijelilo bi se podjednako. S pojavom viškova, dolazi i do klasnog raslojavanja prvobitne zajednice. Pojedinci prisvajaju višak sredstava i proizvoda, te kroz institucionalno ropstvo sada to nastoje još više produbiti: kako svoju moć, tako i tuđu nemoć; a za cijelo ljudsko društvo postaje skoro pa normalno to da je netko „gore“, a netko „dolje“.
Premda do ovog raslojavanja dolazi još prije 11.000 godina, kako već rekosmo, na onoj sveobuhvatnoj skali čovjekovog prapovijesnog razvoja to je tek poprilično nedavnih 5 do 12. Stoga bi se s punim pravom dalo zaključiti kako nejednakost predstavlja tek sporadični eksces u dugoj historiji čovjeka i čovječanstva. Apsolutnu većinu tog vremena smo proveli u tijesnoj egzistencijalnoj jednakosti i zajedništvu, pri čemu je svakako postojala izvjesna hijerarhija životnogiskustva i časti, ali ne i hijerarhija robova i gospodara. Kooperativnost je jednostavno izvorna u odnosu na čovjeka i stoga ne čudi da nas priroda uvijek nesebično nagrađuje za kooperativne oblike ponašanja: prvenstveno zdravom psihom, vedrim duhom te bistrim umom!
Svaki nasilnik živi pod nekim uvjerenjem o neminovnosti nasilja u životu, i toliko se pokušava uvjeriti da je to istina, da će prije toga u to pokušati uvjeriti i ostale ljudi oko sebe. No, ukoliko oni ne uzvraćaju, njegova koncepcija o neminovnosti nasilja počinje da se urušava. Drugi mu sada pokazuju da je život bez nanošenja zla i nasilja moguć, tako da za njega ostaje vrlo teško i bolno pitanje zašto za njega samog to ipak nije moguće?
Osveta se može definirati kao postupak kojim se pokušava uzvratiti nanesena bol, uvreda, šteta i gubitak.[1] Intrigantno je da u južnoslavenskim jezicima u korijenu riječi osveta stoji riječ „svet“, dakle, pridjev koji označava nešto bezgrešno, savršeno i čisto. To bi značilo da su naši predci u osveti vidjeli svetu dužnost i samim tim sredstvo posvećenja. Tako se ponegdje u prošlosti javljala i ona krilatica: „Nema posvete bez osvete“ – odnosno, vjerovalo se kako se ne može postati bezgrešnim, savršenim i čistim ukoliko se čovjek nije osvetio svojim protivnicima i neprijateljima.
Da bi se fenomen osvete mogao bolje razumjeti, potrebno je svakako osvrnuti se i na pojam „odmazde“. Naime, ova dva pojma se u kolokvijalnom govoru često brkaju i uzimaju sinonimno premda se oni međusobno poprilično razlikuju.
Za razliku od osvete koja je po sebi individualna i pojedinačna, odmazda predstavlja osvetu nad većim brojem ljudi.[2] Dakle, ona se tiče prvenstveno ratnih situacija, masovnih ubijanja, mučenja i progonstava. Drugi veliki problem odmazde je njezina neproporcionalnost, kako u odnosu na samu metu odmazde, tako i u odnosu na sam razmjer uzvraćanja.[3] Na primjer, pobunjenici su negdje iz zasjede ubili dvadeset vladinih vojnika, a zatim su vladine snage uništile do temelja cijelo jedno obližnje selo i dale pobiti 200 nevinih civila; valjda po principu „deset vaših za jednog našeg“. Dakle, ovdje su jasno uočljiva dva velika nerazmjera: uzvraćeno je neproporcionalnom silom i to po posve indirektnom krivcu. Na kraju nisu ubijani spomenuti pobunjenici, nego nevini ljudi koji su s krivcima bili u najgorem slučaju prijateljski i rodbinski povezani.
Stoga i kažemo da osveta i odmazda nisu jedno te isto. Jedna je stvar uzvratiti krivcu istom mjerom, a sasvim je druga stvar za pretrpljenu štetu uzvratiti desetorostruko i to nekom drugom, sasvim – ili barem skoro – nevinom čovjeku.
Zakon taliona
Moglo bi se reći da su ljudi već po svojoj prirodi skloniji odmazdi nego osveti. Francuski kultur-antropolog René Girard primjećuje kako u samu srž prafenomena nasilja spada uvjerenje o tome kako je tuđe nasilje uvijek gore od vlastitog nasilja. Ili drugim riječima, nasilnik će uvijek misliti kako je njegovo nasilje opravdano dok nasilje njegovog suparnika to nije. Druga karakteristika odmazde po Girardu se upravo tiče transfera nasilja. Rivali se vrlo rijetko osvećuju međusobno, tj. direktno; više je izgledno da će na kraju stradati neki slučajni žrtveni jarac.[4] Tako se na kraju valjda i dogodi lako ono da jedan „naš“ vrijedi kao deset „njihovih“ i to bilo kojih, jer ionako su (kao) svi krivi.
Stoga se povijesni pokušaj uvođenja jedne razmjerne, pravedne osvete i ne javlja kao spontana ljudska reakcija, nego kao glas zakonodavca, a koji će s vremenom u monoteističkim kulturama biti prepoznat i kao sam Božji glas. Ovdje svakako govorimo o zakonu taliona koji se izvorno javlja kao jedno od načela Hamurabijevog zakonika (Babilon, XVIII. st. pr. Kr.). Radi se o načelu odmjeravanja kazne pri čemu se počinitelju nastojalo nanijeti istu štetu kakvu je on prvotno bio počinio oštećeniku. Odatle načelo „Oko za oko, zub za zub“.[5]
Teško je ne primijetiti kako se moderni čovjek uglavnom užasava jednog ovakvog zakonodavstva, no veliko je pitanje zašto? Jel’ to moguće zato što je u međuvremenu postao pravedniji ili pak zato što još uvijek nije toliko postao pravedan? Prije nego što odgovorimo, važno je napomenuti kako je u civiliziranim društvima dosuđivanje i izvršavanje svih onih težih kazni na sebe preuzela država, pa ovdje zapravo preostaje pitanje kako se svakodnevno nosimo sa svim onim malim uvredama i osvetama, koje premda često jako bole ipak sad nešto i nisu za suda i zatvora. „Uvrijedio me, mrtav je za mene“ ili, „Uvrijedio me, svima ću razglasiti kakav je gad“, ili opet ono, „Zeznuo me, vratit ću mu kad-tad i to trostruko“! To su sve stvari koje svakodnevno slušamo, pa možda ponekad i sami izgovorimo, i sve skupa podjednako stoje na tragu jedne sirove, nerazmjerne osvete. Zašto je ljudima tako često lakše i prokleti suparnika nego ga jednostavno i izravno suočiti s nepodopštinom koju je počinio?
Je li oprost također jedna vrsta suptilne osvete?
Mudriji pripadnici ljudske vrste su još davno primijetili da se onim zločestima učinkovito može uzvratiti i na jedan elegantniji – tako da kažemo – način. Na primjer, mudri rimski vladar Marko Aurelije primijeti da je najbolja osveta ne biti poput onih koji su vas povrijedili. Ili nešto kasnije, u ranom Islamu slično je govorio i Ali ibn Abi Talib: „Najbolja osveta je poboljšati samog sebe.“
U ovakvim i sličnim razmišljanjima ujedno pronalazimo i neke smislene argumente protiv naznačenog zakona taliona. Premda je u nekim situacijama sasvim pravedno uzvratiti pokvarenjaku i silniku istom mjerom, ostaje pitanje treba li se zaista jedna plemenita ljudska duša bakćati sa svim tim? Takvi su valjda već odavno nadišli razinu psovanja majke i bližih srodnika, kopanja očiju, čupanja jezika, bacanja kamenja i sl., i spuštati se zato ponovno na taj nivo za njih bi bilo čisto srozavanje. Osim toga, ovdje se i ne radi samo o očuvanju dostojanstva povrijeđene strane nego čak i o učinkovitoj kazni za počinioca, jer ne uzvraćanje je za počinioca često i bolnije nego uzvraćanje.
Naime, nasilnik često živi pod nekim uvjerenjem o neminovnosti nasilja u životu, i toliko se pokušava uvjeriti da je to istina, da će prije toga u to pokušati uvjeriti i ostale ljude oko sebe. No, ukoliko oni ne uzvraćaju, njegova koncepcija o neminovnosti nasilja počinje da su urušava. Drugi mu sada pokazuju da je život bez nanošenja zla i nasilja moguć, tako da za njega ostaje vrlo teško i bolno pitanje zašto za njega samog to ipak nije moguće?
Osim toga, život duše se najčešće pokazuje dijametralno različitim od života tijela. Tu nerijetko važe neki sasvim drugi zakoni i pravila. “Duše se ne pobjeđuju oružjem, nego ljubavlju i blagošću” – primijeti Baruch de Spinoza.
Primjena i način doziranja oprosta
Baš slično kao i u medicini, uopće nije svejedno kako će te dozirati pacijentu terapiju. 3X1 na dan je recimo spasonosna kombinacija, dok je eksirati sve tablete odjednom ravno samoubojstvu.
Isus Krist je naučavao bezgranično praštanje, ali bezgranično samo s obzirom na materiju grijeha. S tim se želi reći da nema grijeha kojeg Bog ne može oprostiti čovjeku, ali da bi se to dogodilo i sam grešnik je bio dužan pokazati adekvatno raspoloženje i interes.
U tisućljetnoj ustaljenoj crkvenoj ispovjednoj praksi to znači da grešnik treba:
Priznati sve grijehe po vrsti i broju (što je loše radio i koliko je učestalo to radio);
Pokajat se, što znači pokazati da mu je uistinu žao zbog njegovih grijeha;
Zatražiti oprost;
Ozbiljno obećati da iste greške više neće ponavljati;
Izvršiti pokoru i biti spreman nadoknaditi štetu ukoliko je istu počinio;
Sa svim ovim pokušavamo reći da jedno slijepo praštanje nema nikakvog ni utemeljenja ni smisla. Ono, ti njemu ili njoj sve oprostio, a on nije rekao ni da mu je žao, a kamoli „oprosti“. Ovakvo praštanje po sebi zapravo predstavlja instrument nepravde. Ono raspiruje zlo u ovom svijetu jer zle ljude utvrđuje u neodgovornosti za svoja djela, dok pravednike pretvara u pasivne i bespomoćne mlakonje.
Stoga, ukoliko govorimo o jednoj smislenoj kulturi praštanja, lako ćemo primijetiti da ona po sebi ne predstavlja negaciju oštrog i neumoljivog zakona taliona nego njegovu logičnu evoluciju i nadogradnju. Načinjena šteta i uvreda se ne mora 100% proporcionalno vraćati počinitelju, ali on se ipak mora ozbiljno suočiti s njom i njezinim posljedicama. Ako ništa drugo, nek’ javno prizna, pokaje se, zatraži oprost i podmiri nanesenu štetu.
Bilo da je riječ o onim dobrima ili onim traumatičnim i lošima, čovjekov život se često odvija pod sjenom nekolicine značajnih minulih trenutaka. Ali ne možemo ne primijetiti da su to u konačnici bili samo trenuci, i stoga se pitamo zavrjeđuju li isti toliki značaj i moć nad ljudskim životom?
Prije nego što se zadamo u demistifikaciju snage trenutka po život čovjeka, bitno je naglasiti da trenutak svakako nije nešto za podcijeniti.
Trenutak kao takav, i bilo koji, uistinu ima nešto sa samim ustrojem svijeta, života i čovjeka. Kažu da je tamo nekad davno na početku sve i krenulo s trenutkom stvaranja, kao što život svakoga od nas započinje trenutkom začeća. Također, svi već imamo neku predodžbu o onome što se u životu zove odlučujući trenutak. A tu su još i jako važni trenutak sreće kao i trenutak istine…
Sasvim male izjave koje puno govore
Možda ćemo ipak najbolji dokaz naše fascinacije i opčinjenosti trenutkom pronaći u umjetnosti. Bilo umjetnička slika, skulptura ili fotografija, one po sebi nisu ništa drugo nego uhvaćeni i trajno zaleđeni trenuci. Čovjeku to itekako ima smisla, premda je cijela stvar – ako malo dublje pogledamo – po sebi sablasna. Zašto nam često ta beznačajna mrvica stvarnosti ima više značenja i smisla nego cjelina stvarnosti? I ne kaže li se upravo često ono da je netko „lijep k’o slika“, a ne lijep kao život, kontinuitet, vrijeme, trajanje…? Dakle, (kao) samo je trenutak lijep, a trajanje je ružno.
Znači li to da ljudi kao vrsta još uvijek nisu spremni i sposobni za cjelovito i kontinuirano postojanje? Znači li to da mi postojimo samo na način bljeskanja bitka unutar nekakve velike praznine nepostojanja? Pa nije li u konačnici i taj cjeloviti život samo nekakav trenutak unutar vječnosti? U tom smislu, stariji ljudi vjerojatno ne kažu uzalud da im je život proletio poput trena.
Ili na razini međusobnih odnosa, ono: „Jedva čekam da je vidim“ – pa zar ne bi trebalo „jedva čekam da budemo skupa“. A njena boljka se zove: „Jedva čekam da se udam“ – a možda bi trebalo ono: „Jedva čekam da budem udana“. Naravno, nisu svi isti. Neki ljudi bolje traju od drugih. Međutim, i ti koji umiju da traju često se emocionalno zaglave sa onima koji ne traju. Ovi drugi žive trenutak, dok su oni prvi samo očarani i zarobljeni trenutkom.
Veliki problemi najčešće imaju sasvim jednostavna rješenja
Neki ljudi kao da su osuđeni na to da dobar dio života (ako ne i cijeli) turobno žive pod sjenom neke minule traume. Postoje svakako traume koje su trajale duže vrijeme i prirodno je da za takve traume treba više vremena da se nadvladaju i zaborave. Međutim, postoje i one traume koje nisu ništa drugo do li loši trenuci, no usprkos tome i njihova sjena može opstojati jako dugo. Što reći takvoj osobi na kraju osim onoga: „Ali, to je bio samo trenutak“!?
Moć lošeg trenutka nad čovjekom je svakako velika. Toliko velika, da mi često čak patimo i od lošeg trenutka koji se uopće još nije ni dogodio. Velika austrijska spisateljica Marie von Ebner-Eschenbach u tom smislu primijeti kako “U nesreći većinom ponovno stječemo mir što nam ga je oteo strah od nesreće.” Dakle, kad se ono očekivano i neminovno naposljetku i dogodi, to će u suštini biti samo trenutak.
Možda na kraju slično vrijedi čak i za one lijepe trenutke u životu. Premda nam prijaju, i oni znaju biti opasni, ne dopuštajući nam da živimo i postojimo u kontinuitetu. A rješenje je moguće opet isto kao ono maloprije: „Ali, to je bio samo trenutak“!
Zato, kao kratki zaključak: Trenuci imaju pravo na svoje postojanje. Kako oni dobri, tako i oni loši. Ali za čovjeka i njegov život će biti najbolje da ih prepozna i osvijesti baš kao takve. Jer to su samo trenuci. Mali snažni bljeskovi unutar puno veće i vrijednije cjeline postojanja!
Do prije šezdesetak godina lift-operator bijaše cijenjeno i poželjno zanimanje. Znate već iz starijih filmova, ona livrejisana gospoda što po boljim hotelima i stambenim zgradama vozaše liftove gore-dolje. No, u međuvremenu su liftovi postali sigurniji i jednostavniji za upravljanje, tako da je ovo zanimanje nepovratno otišlo u povijest. Doduše, nađe ih se još tu i tamo diljem bijelog svijeta, po skupim snobovskim hotelima, ali ne iz stvarne potrebe, nego zbog čiste kurtoazije.
Zbog strelovitog tehnološkog napretka momentalno se u svijetu pretpostavlja kako će u skorije vrijeme iščeznuti cijeli niz zanimanja, uključujući tu i neka od onih vrlo cijenjenih i sofisticiranih:
Piloti: Kako oni vojni, tako i civilni – ne piše im se dobro. Već današnja generacija letjelica uvelike leti uz obilatu pomoć različitih elektronskih sustava, a na nebu sve češće viđamo i male bespilotne dronove koji služe za najrazličitije svrhe: od čiste zabave do zračnog nadgledanja i snimanja, pa sve do dostave različitih paketa i proizvoda. Pretpostavlja se kako će u narednim desetljećima zrakoplovi i helikopteri postati u potpunosti autonomni, te da piloti jednostavno više neće trebati.
Vozači: Bilo da je riječ o vozačima taxija, autobusa, vlakova ili najrazličitijih dostavnih vozila, oni će prema svemu sudeći otići u povijest još i puno prije pilota. Na ulicama svjetskih prijestolnica već danas se testiraju autonomna vozila svih veličina i oblika, i pretpostavlja se da će njihova masovna proizvodnja krenuti u narednih desetak godina. Naravno, ovo po sebi predstavlja i velik socijalno-ekonomski izazov, jer recimo samo u SAD-u vozački poslovi trenutačno čine oko pet milijuna radnih mjesta.
Poštanski poslovi: Poštari, razvrstavači pisama, poštanski činovnici … Ova zanimanja su već danas u krizi, a po ulicama zapadnih gradova se mogu zapaziti i srcedrapateljne poštanske reklame, nešto u stilu kako nema romantike bez stare dobre kuverte i rukom napisanog pisma. Ima to svakako svojih draži, ali jednostavno, u međuvremenu se dogodio e-mail: Brže je, jednostavnije i jeftinije. A kad je riječ o pošti, dobro se ne piše ni šalterskim radnicima. Računi se već sad mogu plaćati i „online“, a slično je i s paketima. Kupite stvar preko interneta i odmah uputite kamo želite da to bude dostavljeno…
Poslovi vezani s novcem: Švedska je bila prva država koja je službeno uvela papirnati novac, a prema svemu sudeći bit će i prva država koja će ga u potpunosti istisnuti iz upotrebe. Još 2012. tek 3% novčanih transakcija tamo se obavljalo u papirnatim novcu i kovanicama, a tom procentu su vrlo blizu i druge zapadne zemlje. Keša se odriče čak i kriminalni milje. Doduše, oni izbjegavaju u širokom luku uhodane putove online bankarstva; imaju oni tamo ispod svoj „Dark web“ i kripto-valute.
Sa ovom tendencijom prestaje potreba za najrazličitijim zanimanjima vezanim za novac, a koje je realno teško i pobrojati: Od dizajnera i crtača novčanica, pa do onih koji su ih tiskali, kao i onih koji su ih u oklopnim vozilima dostavljali do banaka, pa sve do bankarskih činovnika koji su ga dalje dijelili i primali natrag. I još puno drugih zanimanja: skupljači računa, komercijalisti, unosioci podataka itd.
Geodetski tehničari: Za inženjere geodezije će vjerojatno i dalje biti posla, ali njima više neće biti potrebna pomoć tehničara. Znate oni što jedan na ulici gleda kroz narančastu spravu, a drugi tamo dalje stoji s nekom visokom letvom. Naime, ovaj terenski dio posla će odrađivati dronovi i kompjuterski programi.
Parking radnici:Bilo da je riječ o prodaji parking tiketa ili o nadgledanju da se neko provuče bez plaćanja, tu su automati i pokoji naoštreni dron.
Očitatelji potrošnje struje, vode i gasa: Brojila naredne generacije će biti opremljena uređajima za prijenos podataka do centrale, tako da se to više neće morati raditi ručno, odnosno, pješke.
Tvornički radnici na traci: Doduše, ova populacija je već danas desetkovana, a za očekivat je kako će se i u naredno vrijeme dominacija robotike i automatizacije još više povećavati.
Rudari u ugljenokopima: Njih neće potisnuti pametne mašine nego ekološka politika. U modi su čisti i obnovljivi izvori energije.
Radnici na naftnim platformama i bušotinama: … slično kao u prethodnom slučaju.
Telefonisti:Ovo zanimanje već danas izumire. Pojava modernih automatskih centrala ga je učinila bespotrebnim.
Daktilografi: … slično kao i prethodno. Zaljuljalo im se svojevremeno već s Word perfectom, a Office ih je definitivno pokopao.
Tiskarski poslovi:S pojavom internetskih portala i elektronskih novinskih i knjiških naslova u krizu je zapala cijela jedna velika industrija: od proizvođača papira do različitih tiskarskih tehničara, inženjera, knjigovezaca …
Fast-food radnici: Za vrsne kuhare će i dalje biti posla, ali hamburgere, hot-dogove i sendviče će znati praviti i roboti. I to ne samo praviti, nego na licu mjesta i prodavati.
Pastiri i čobani: Opet ti nasrtljivi roboti i dronovi … Ako već znaju ispeći hamburger, zašto onda ne bi znali čuvati i ovce, koze & krave?
Sportski suci: Ovdje barem nema nikakve dileme: roboti i dronovi će vidjeti bolje, a i bit će puno pošteniji …
Poljoprivrednici i cvjećari: Ponešto će od njih možda i ostati, ali u nekim razvijenim zemljama po njivama već špartaju samovozeći traktori i kombajni… A Japanci imaju čak i napredna robo-strašila!
Izrađivači fotografija: Ovo zanimanje je već skoro izumrlo. Krivci: pristupačni digitalni fotoaparati i printeri.
Tele-prodavači: Ovo zanimanje srećom kod nas nikad nije toliko ni zaživjelo, jer na Zapadu kotiraju skoro kao teroristi. Probajte si predočiti, došli ste gladni i umorni s posla, hoćete konačno jesti i odmoriti, i onda vas nazove neki bezdušni nasrtljivac koji vam pokušava pod svaku cijenu prodati neku tričariju. Međutim, budućnost će izgledno biti još gora. Umjesto tele-prodavača, zvat će Vas i gnjaviti neka robotizirana prodajna platforma. Najbolje isključit telefon, pa nek’ šalju mailove ako im se da…
Dispečeri: Ima ih u raznim područjima, od hitnih službi do prijave najrazličitijih problema i kvarova, no sve ovo će u skoriji vrijeme online putovima biti moguće prijaviti i bez pomoči klasičnih dispečera.
Kontrolori zračnog prometa: …opet kompjuteri i umjetna inteligencija…
Financijski i burzovni savjetnici, procjenitelji rizika i sl.: Bilo da trgujete dionicama, obveznicama, financijskim papirima ili policama osiguranja, napredne softverske platforme će u vrlo skorijoj budućnosti davati sigurnije analize i procijene od ljudskih stručnjaka.
Dijagnostički operateri i tehničari: Stigli smo i do zdravstva: želite izvaditi krv, uraditi ultrazvuk ili rendgensku pretragu. U skorije vrijeme će i to preuzeti prije spomenuti limeni napasnici…
Barmeni i konobari: Smiješat piće, iscijediti espresso, i sve to poslužiti … robot će, no tko će…
Prevoditelji: Elektronske platforme još uvijek ne prevode strane jezike tako dobro kao ljudski prevoditelji, ali svakim danom su sve bolji i samo je pitanje decenije kad će ljudski prevoditelji postati manje-više u potpunosti beskorisni.
Blagajnici, kaseri, kasirke: Amazon je već u Americi pokrenuo eksperimentalne trgovine u kojima nema blagajne, ali niti bilo kakvog zaustavljanja kod izlaza. Uđete unutra, mašine Vas očitaju; kod izlaza automatski očitaju i ono što ste iznijeli, novac se skida s Vašeg računa, a potvrdu dobijete mailom ili sms-om. Veliki trgovački lanci su se već zagrijali za ovu tehnologiju…
Drvosječe: … velike pametne mašine će to raditi brže i jeftinije.
Poreznici: Kako već rekosmo, cjelokupni platežni promet postaje virtualan ali i transparentan. Bilo da ste što zaradili ili potrošili, banka to zna, a ako zna banka, onda će znati i država. Neće biti više potrebe da se netko na puno radno vrijeme bavi porezom. Kompjuteri će automatski skidati zacrtani procent, i to je to …
DJ-evi: kompjuterske platforme već sad znaju što je popularno, što se rado sluša, na kojem području i o kojoj prigodi…
Urari: … čak je procijenjena i točna godina njihovog nestanka iz posla: 2024. Naime, tada će se pojaviti roboti koji će brzo, jeftino i pouzdano čistiti i popravljati vaše satove.
Radnici na naplatnim kućicama: Ovdje mislimo prvenstveno na cestarinu. Tehnologija je već pojašnjena. Elektronika vas očita na autocesti, a od broja registarskih pločica do Vašeg bankovnog računa samo je jedan korak. Doduše, već i sada postoji nešto slično u malo primitivnijoj varijanti.
Bibliotekari: …opet roboti i kompjuteri…
Modelari i proizvođači plastičnih i metalnih kalupa: I jedni i drugi su cijenjeni, mahom, visokokvalificirani majstori, ali njihov dželat se zove 3D printer.
Programeri: U najboljoj maniri dr. Frankensteina, naznačena krema kompjuterskog svijeta će izgledno postati žrtvom vlastitih rukotvorina. Sve bolji kompjuteri i programi će omogućiti softverskim developerima i dizajnerima da stvaraju nove programe bez pomoći prije nezaobilaznih programera. Jednostavno, ukucaš parametre i karakteristike željenog programa, a ostalo će kompjuter sam.
Premda ne mora na kraju biti doslovno sve baš ovako, u narednim decenijama ćemo izgledno svjedočiti dramatičnim i opasnim društvenim promjenama. Mnogi više neće imati šta raditi, jer će strojevi raditi brže, bolje i jeftinije. Neki poslovni ljudi poput Elona Muska već predlažu kako će u skorijoj budućnosti zbog svega navedenog biti nužno uvesti neku vrstu zajamčenog zajedničkog dohotka. Premda neće raditi, ljudi će morati imati od nečega živjeti. Međutim, nije ni to kompletno rješenje, jer besposlenost je kako znamo vrlo opasna. Rad nije samo stvar egzistencije i preživljavanja, nego i stvar samoostvarenja, osobne izgradnje i životnoga smisla. Neki kreativniji besposličari će se sigurno već znati s nečim finim zabaviti, no ipak ostaje neriješen problem buduće ogromne mrzovoljne besposlene rulje …
Ljudi su bića koja se međusobno rado dijele u različite skupine i staleže. Jedna od klasičnih te društveno i znanstveno prihvaćenih podjela je i ona na građane, malograđane i seljake…
Općenito se smatra da ruralni mentalitet karakteriziraju dvije bitne odrednice ponašanja: tradicionalizam i religioznost. Tradicionalizam sugerira kako je za seljaka od iznimne važnosti ono „kako se oduvijek radilo“. Seljak na neki način osjeća dug prema svojim precima te nastoji živjeti i raditi kako su to i oni prije njega činili. To za sobom povlači i čvrstu podjelu uloga i poslova. Na selu se poprilično jasno zna što se od koga očekuje i ne očekuje.
Religioznost je na selu nerijetko takoreći stopostotna. Doduše, to često može biti posljedica i vrlo negativnog stava prema ateistima i konvertitima, što će reći da se od seljaka očekuje da čuva i ne napušta pradjedovsku vjeru. Međutim, seoska religioznost je vrlo često ponešto i heterogena te odstupa od uhodane ortodoksije pripadajuće im Crkve ili vjerske zajednice. Odstupanja se najčešće odvijaju u smjeru prisutnosti mitologije i magijskog ponašanja. Na našim prostorima često je riječ o ostacima staroslavenske religioznosti koja se vješto stopila s kasnijom monoteističkom tradicijom. Bude tu uz vatru i svakojakih jezivih priča: vile, vještice, vješci, drekavci, karakonđule, te „pouzdane i oprobane“ metode kako to sve skupa izbjeći ili čak i zafrknuti. Usprkos sujevjerju, za seljaka se može reći da je on vrlo spontan i prirodan vjernik. Za razliku od građanina koji živi posve uronjen u – ljudskom rukom izgrađenom – okruženju, seljak je uklopljen u prirodu. Zelenilo, čisto plavo nebo, te žubor kristalnog potoka ga stalno podsjećaju na ono da ima nešto veće i svetije od njega samoga…
Komunikacija na selu je najčešće izravna i neformalna, ali zato često i kontraverzna. Ljudi si vole međusobno „zabijati nos“ u tuđe stvari i poslove. Dosta je ogovaranja, ali ipak, i međuljudske topline i bliskosti.
Premda ga često podcjenjuju i ismijavaju, seljak je vitalan i žilav. Dobro se nosi sa životnim nedaćama. Kako je duboko uronjen u prirodu, ali i u konkretne teške poslove i zadaće, nerijetko je i vrlo mudar, snalažljiv, a ponešto svakako i lukav. Intelektualno je plitak jer nema školu, ali često voli istaći kako ima onu „životnu školu“, a ta je ipak moguće i najvažnija. Često je sumnjičav prema strancima, ali ipak nastoji biti uzorno gostoprimljiv, premda se svakako najugodnije osjeća među svojima i sebi sličnima.
Građani
Život u gradu je općenito lakši nego na selu, pa je to ujedno bio i jedan od glavnih razloga „bijega“ seoskog stanovništva u gradove, što se na našim prostorima počelo događati tamo još nekad nakon II. svj. rata. Ovdje se vremenski radilo kraće, a i poslovi su sami po sebi bili lakši. S tim u vezi se spominje i pojam suburbanizacije, odnosno, nicanja divljih – neplanski građenih – naselja. Zaglavljeno u takvim naseljima, pridošlo seosko stanovništvo se uglavnom pretvaralo u tzv. polugrađane, ostajući negdje na pola puta između ruralnog i gradskog mentaliteta. Ipak, važno je napomenuti da suburbanizacija nije lokalna nego istinski globalna pojava (npr. favele u Južnoj Americi, slamovi u Indiji…). S tim u vezi se pretpostavlja kako će do 2050. čak 90% svjetskog stanovništva živjeti i raditi u gradovima.
Dodatni razlog kojeg sociolozi navode u kontekstu „bijega sa sela“ je i veća duhovna i socijalna sloboda koju pruža gradski život. Tako su građani individualistički nastrojeni, žive svoj život i manje zabadaju nos u tuđe stvari i živote. No, to sa sobom donosi i određenu otuđenost i osamljenost. Međuljudska komunikacija je formalna i nerijetko se svodi samo na pozdrave i na ono da se kaže ono što se već mora reći. U gradu ćemo često čuti: „U odličnim sam odnosima sa svim susjedima, svi se međusobno lijepo pozdravljamo!“ I to je uglavnom to…
Uz manjak tradicionalizma, u gradu često opada i religioznost. Međutim, oni malobrojni koji vjeruju često su vrlo iskreni i duboki u svojoj religioznosti.
Kako već rekosmo, život u gradu pruža brojne pogodnosti, ali ipak sve to skupa ima i svoju cijenu. Prenaseljenost, vreva, buka, informacijska prezasićenost, zagađenost … sve to polako ali sigurno nagriza građanina. Osjetljiv je, boležljiv, neurozan … s vremenom mu svi počinju smetati, pa traži smiraj u svojem vlastitom malom svijetu između četiri zida.
Malograđani
Malograđanština po sebi i nije striktno geografski uvjetovan pojam, nego više stanje duha. Ona se može ticati malog gradića – palanke, ali i ne mora. Malograđani su poprilično masovna pojava čak i u velikim gradovima. Općenito se u sociologiji uzimaju kao najnezgodnija društvena skupina.
Filozofski rečeno, malograđanin bi bio čovjek koji se nije uspio odvojiti od onog heideggerovskog bezličnog „Se“ (Sich). Malograđanin je pomodni snob. On priča kako SE priča, radi kako SE radi, ponaša se kako SE ponaša. Nastoji biti moderan, voli sve što dolazi sa Zapada, osobito sve ono zlo i naopako, jer suviše je površan za ono (od tamo) dobro i kvalitetno. Proračunat je i sklon hipokriziji. Jedno radi, drugo priča, treće misli. Voli pripadati nekom elitističkom krugu, a upoznati kakvu poznatu i slavnu ličnost, i fotografirat se s njom, vrhunac mu je života.
Literarno rečeno, jednostavno – ona Nušićeva „Gospođa ministarka“.
Kako njegova površna kultura nema dublju dimenziju, preokupiran je jednim verbalno-grubim distanciranjem od sela i seljaka, jer kao oni su za sve krivi. S time samo neuspješno pokušava prikriti svoj dubinsku golotinju i seljakluk najgore vrste. Rado će se pojaviti u kazalištu, ali unutar svoja četiri zida najviše mu prijaju vulgarnosti i šund.
I religioznost mu je otprilike kao i sve ostalo – simbolična i površna. Malograđanin voli velike bogomolje, po mogućnosti nek’ je tamo sve kićeno, zlaćano, kulturno, uvijek masovno i svečano. I sam se poprilično spretno izvanjski zaogrće vjerskim frazama i simbolima, kojima tek nastoji prikriti svoj dubinski materijalizam, nemoral i surovost.
Važna napomena za kraj
Sve što je ovdje do sada rečeno, ticalo bi se prvenstveno nekog klasično-sociološkog određenja građanina, malograđanina i seljaka. Međutim, današnje vrijeme puno toga mijenja, odnosno, bolje rečeno – komplicira. Razvojem komunikacija, kako onih putnih tako i elektronskih, selo je dobilo novu priliku za razvoj. Tako se može školovati i raditi u gradu, a i dalje živjeti na selu. Ili čak, i živjeti i raditi na selu, a da je to ipak povezano s gradom (online poslovi, konferencijske veze itd.) Na Zapadu se s tim u vezi čak počinje javljati i jedna obratna migracijska tendencija. Gornji srednji građanski sloj sve više počinje kupovati kuće na selu, dok u gradovima ostaju bogati i sirotinja. Jedan od razloga ovog obrnutog „bijega“ leži i u sve primjetnijem globalnom pomicanju stanovništva i sveprisutnim ekonomskim migracijama. Velike povijesne metropole se počinju pretvarati u globalna sela u kojima domicilno stanovništvo iznenada postaje manjinsko. I tako se onda na kraju počinje događati da se sela i palanke od dežurnih „neprijatelja“ počinju pretvarati u istinske bastione domicilne kulture i načina života.
Naravno, ako bi dodatno govorili o našim prostorima, morali bismo uzeti u obzir i nemalu dozu još uvijek aktualne postratne depresije, koja sve zahvaća i degradira. Ona danas nerijetko čini da ni grad nije uistinu grad, a ni selo – selo, i tu su izgleda svi braća: kuknjava, apatija, neaktivnost i defetizam…
U Sarajevu, 1. 9. 2018.
M. B.
Izvori:
– dr. Slavo KUKIĆ, Sociologija. Teorije društvene strukture, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2004.
– Jeff COLLINS – Howard SELINA, Heidegger za početnike, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2005.
Uspješni ljudi nerijetko svjesno i namjerno dijele loše savjete jer ne žele da im se pridružite u njihovom uspjehu. S druge strane, neuspješni ljudi počesto svjesno dijele loše savjete jer ne žele da ih napustite u njihovom neuspjehu. U svakom slučaju, ako primijetite da se savjetodavac ne drži vlastitog savjeta, ne slušajte ga!
S obzirom da ste uopće otvorili ovaj tekst Vi ste izgledno osoba koja itekako drži do tuđeg mišljenja, jer tko bezobzirno goni po svom, teško da će odvojiti vremena i pažnje za ovako nešto.
Ali, budite bez brige, to svakako nije problem. Dvije glave su – tako barem kažu – uvijek pametnije od jedne glave. Također, dobro je biti poučljiv. Dalai Lama reče: ”Kada govorimo tada ponavljamo samo ono što znamo; s druge strane, kada slušamo uvijek smo u prilici da čujemo i naučimo nešto novo”.
No, ovdje se svakako radi o pitanju granica, ali i izvora. Do kada i koliko je dobro tražiti tuđe mišljenje, a kada je došlo vrijeme da preuzmemo inicijativu? Ovo je svakako poprilično složen problem, koji je donekle vidljiv na sudbini Zapada i Istoka. Istok se od davnina radije opredjeljivao da sluša one najpametnije ili barem one najjače među sobom. To je donosilo sa sobom stanoviti duhovni mir, ravnotežu i sigurnost, ali i poslovičnu zaostalost u svakom smislu. Društvo u kojem mnogima nije dopušteno da misle, nikad ne može u potpunosti razviti svoje potencijale. S druge strane, buntovni individualizam Zapada je polučio višestruke društvene i gospodarske uspjehe, ali uz poslovično žrtvovanje vlastitog mira, prijateljstva, obiteljskog života, osjećaja cjeline i smisla itd. Nitko ne da preda se, i svi su podjednako u pravu! Primjećujemo da ni to nije dobro … Stoga se pitamo: Bezobzirni uspjeh ili zauzdana i neostvarena mudrost? Je li između ove dvije solucije moguć kakav sretan i produktivan kompromis?
Koga slušati?
Starogrčki basnopisac Ezop reče da nije vjerovat savjetu čovjeka koji je u nevolji (Lisica i koza). To je valjda jasno samo po sebi. Tko sam sebi ne zna naći dobar savjet teško da će ga i drugima uspjeti naći. A život je paradoksalno takav da baš ovi navedeni „teški slučajevi“ najradije dijele savjete. Jednostavno, manjak interesa prema vlastitim problemima i životu najčešće stoji u obrnutoj proporciji s povećanim interesom prema tuđim životima. Naravno, ovakvi savjeti po sebi ne moraju biti u potpunosti pogrešni, ali nešto tu svejedno fali. Nevjerodostojna osoba jednostavno ne zaslužuje naše povjerenje. Stoga se dobar savjet obično mora potražiti, jer oni koji ga imaju, ne rasipaju se s njima okolo. Imaju dovoljno svojeg posla i problema, ali zato upravo i jesu potencionalno dobri savjetodavci s obzirom da su posvećeni rješavanju vlastitih problema.
Drugi veliki problem koji bismo u ovom smislu mogli navesti jest zlonamjerni savjet, a o čemu smo već ranije nešto pisali. Zlonamjerno savjetovanje je dosta češće nego što mislimo. Uspješni ljudi nerijetko svjesno i namjerno dijele loše savjete jer ne žele da im se pridružite u njihovom uspjehu. S druge strane, neuspješni ljudi počesto svjesno dijele loše savjete jer ne žele da ih napustite u njihovom neuspjehu. Ali opet slično kao i u gornjem slučaju, rješenje je zapravo jednostavno. Ako vidite da se savjetodavac ne drži vlastitog savjeta, ne slušajte ga!
Sam sebi biti prijatelj
Vratimo se za kraj još malo onom savjetu čovjeka u nevolji. Izgledno je da se tu ne radi samo o nekakvoj individualnoj bespomoćnosti nego o sveopćoj ljudskoj. Ne kaže se uzalud da je uvijek lakše biti pametan prema drugima negoli prema samom sebi, ali možda se tu upravo i krije rješenje problema dobrog savjeta. Kad se ponekad ili čak češće nađemo u teškoj nedoumici, bit će najbolje da se prisjetimo što bismo savjetovali dobrom prijatelju sa istim takvim problemom, jer dobrim prijateljima općenito dajemo najiskrenije i najdobronamjernije savjete. Valjda je to – to na kraju. Nije dobro kad čovjek samog sebe mrzi; a nije dobro ni ono kad je netko u vlastitom samoljublju potpuno sljubljen sa svojim egom. Ni u prvom ni u drugom slučaju nije moguće biti pametan i dobronamjeran prema sebi. Stoga, jednostavno probajmo sebi biti prijatelji, jer samo nam prijateljski savjet može biti od koristi.
Sigurno vam se dogodilo da vam u sred najvećeg posla na pamet počinju padati neke sporedne odlične ideje, bilo da je riječ o nekom drugom poslovnom projektu, hobiju ili nečemu što bi se moglo uraditi po stanu ili kući. I tada obično pomislimo kako ćemo sve to realizirati čim budemo imali dovoljno vremena. Međutim, kada konačno dođe taj žuđeni slobodan dan, nerijetko se dogodi da tada ne učinimo baš ništa … s kauča na kauč, od daljinskog upravljača do mobitela, možda poneka „trač partija“ i to je uglavnom to.
Neuroznanstvenici danas kažu da ovo zapravo i nije ništa iznenađujuće. Ljudski mozak je jednostavno takav, najbolje radi kad je uključen, odnosno, kad je suočen s nekim konkretnim zadacima. I u tim trenucima tako dobro radi da mu ostane kapaciteta i za neke sporedne stvari. S druge strane, ako nema konkretnih zadataka, nema ni adekvatne moždane aktivnosti, pa čak ni za one sporedne stvari.
Adaptivnost
Navedena fleksibilnost i adaptivnost se i ne tiče striktno mozga nego cijelog ljudskog tijela. Ono se s nevjerojatnom brzinom prilagođava novom okolišu i životnim okolnostima. O tome je prije par godina svjedočio i američki astronaut Scott Kelly. Boraveći u Međunarodnoj svemirskoj postaji dva puta po pola godine, bio je svjedokom kako se ljudsko tijelo nevjerojatno brzo prilagođava okruženju nulte gravitacije. Usprkos redovitoj tjelovježbi mišići rapidno slabe, jer u uvjetima nulte gravitacije jednostavno nisu ni potrebni. Kosti također gube kalcij i postaju mekše, jer nam u takvim uvjetima nije potreban čvrst skelet kao na zemlji. Ipak, ponajviše problema po povratku na zemlju je imao sa smekšanom i stanjenom kožom. Pete su mu doslovno opet postale nježne kao u bebe, pa ga je kretanje užasno boljelo i žarilo, ali čak i samo spavanje. Naravno, nakon par bolnih i stresnih mjeseci stvari su se vratile u normalu, i njegovo tijelo se opet prilagodilo redovitom zemaljskom okruženju.
Nada i upozorenje
Naša prirođena fleksibilnost i adaptivnost bude jednu nadu, ali i jedno ozbiljno upozorenje. Rad i vježba nas s vremenom izgrađuju i stoga nas nikad ne bi trebale plašiti neke trenutačne nemogućnosti i nesposobnosti. Uzmimo za primjer recimo prvi ispit na fakultetu. Malo tko u takvim trenucima ne pomisli „ma neću ja ovo nikad“. Ono, učiš intenzivno mjesec dana a još nisi u potpunosti siguran o čemu se tu zapravo radi. No, s vremenom, malo po malo, ako se konstantno radi i uči, polaganje ispita se pretvara u sasvim normalnu i prirodnu rutinu. Slično je uglavnom i sa sportom, učenjem stranog jezika, sviranjem instrumenta, ali čak i sa osobnom urednošću, pa i s jednim pozitivnim svjetonazorom i načinom razmišljanja ili opet sa unaprijeđenim komunikacijskim vještinama … od početne izgubljenosti i osjećaja inferiornosti, redovitim radom i vježbom stiže se do rutine i umijeća. „Exercitatio artem parit“ – vježba stvara vještinu (ili majstora), primijetiše još davno Stari Latini.
Slično tome, ali obratno (glede upozorenja), tijelo i mozak koji ne služe ničemu, s vremenom se doslovno pretvaraju u tijelo i mozak za ništa. Ili još gore od toga, mozak koji se koristi za negativne aktivnosti s vremenom se pretvara u tzv. kriminalni um. A nešto od toga svakako na kraju ispliva i na površinu lica. Znate već ono (kao na slici), snažne (testosteronske) kosti lica i oštre crte, ajkulast – istovremeno prijeteći i umrtvljeno-tupi pogled koji svjedoči o pomanjkanju ljudskosti itd. Ima normalno tu i nekih drugih solucija, kad je recimo netko ‘nako jednostavno zelenkasto-zloban u licu i sl.
Uglavnom, naše tijelo i mozak će se uvijek napredno prilagođavati onim zadacima i okolnostima koje pred njih stavimo ili ne stavimo, a na kraju se za nas poprilično ključnim pokazuje naša sposobnost nadvladavanja onog skoro redovito teškog i stresnog početka, jer kad se dobra rutina jednom konačno uhvati, ona uglavnom trajno ostaje uhvaćena i ostvarena.
Ljudsko tijelo se sastoji – već prema različitim izvorima i u zavisnosti od uzrasta – od 37 do 100 bilijuna stanica (ćelija). Pri tome naša tijela sadrže oko 200 različitih vrsta stanica, a svaka od njih je priča, tj. svemir za sebe. Recimo samo da svaka od njih sadrži oko 750MB informacija genetskog materijala, što će reći cijelu jednu biblioteku, a ima tu još i nebrojeno puno nekih drugih stvari, organela i detalja. No, mi ćemo se ovdje pozabaviti više ljudskom osobnošću i složenošću koja iz toga proizlazi.
Npr., već je za stare Semite bilo jasno da se ljudska svijest i osobnost ne može opisati samo s jednom riječju, premda su oni poslovično gledali na čovjeka kao na jedinstveno biće. U tom kontekstu su se uobičajeno koristila četiri pojma:
Basar bi se dalo prevesti kao tijelo, ali ne samo isključivo kao tijelo, jer ovdje se misli na cijelog čovjeka kao tjelesno biće. Čovjek je u svojoj tjelesnosti slab i krhak, ranjiv i smrtan, također, sklon grijehu i bezakonju; međutim, njegovo tijelo mu omogućuje da živi na Zemlji te da stupa u kontakt s drugim bićima, da se druži, surađuje, veseli i raduje. Stoga su Semiti na tjelesnost gledali pretežito pozitivno. Osim toga, već je tada bilo jasno da samo tjelesan čovjek može biti konkretni čovjek sa imenom, prezimenom, vlastitom poviješću i pričom. Mimo toga moglo bi se govoriti isključivo o apstraktnom čovjeku kao neosobnom simbolu cijele ljudske vrste ili neke njezine pojedine epohe i skupine (npr. antički čovjek, azijski čovjek …).
Leb (srce) za starozavjetnog čovjeka nije označavao samo središnji ljudski organ. Pod srcem se mislilo na cjelokupnu čovjekovu nutrinu, na samo središte njegove osobnosti … na ono tajnovito mjesto gdje se rađaju ljudski misli i odluke. Srce se u ovom kontekstu javljalo više kao svojevrsni racionalni princip dok su se – suprotno europskoj tradiciji – osjećaji vezivali više za bubrege. Dakle, iz srca su izvirale dobre namisli i odluke, ali i one loše. Stoga se od čovjeka očekivalo da bdije nad svojim srcem, a u proročkoj literaturi je postojalo iščekivanje stvaranja „novog srca“, jer se ovo postojeće često pokazivalo kao hladno i kameno.
Nefeš – duša (arap. nefs) također ne predstavlja tek komponentu, nego označava čitavog čovjeka kao živo biće, obdareno dahom života. Dok je samo tijelo predodređeno za smrt, za nefeš se kaže da ne umire. Ona se vraća Bogu koji ju je i stvorio.
Ruah – duh (arap. ruh), opet slično kao i u prethodnim slučajevima ne predstavlja tek komponentu nego cijelog čovjeka s obzirom na ono bitno i neuhvatljivo ljudsko, dakle, upravo ono što čovjeka bitno razlikuje od drugih živih bića na zemlji. Čovjek je po duhovnom aspektu veličanstveno biće, ali u svemu tome prijeti mu i velika opasnost. Jer kao što postoji ljudski duh, kao i onaj božanski koji ga inspirira i potiče na dobro (ili također „duh pravednosti“), tako postoji i „duh pijanstva“, kao i cijeli niz drugih „nečistih duhova“ koji mogu obuzeti čovjeka i srozati ga u njegovom ljudstvu.
Antička antropološka dihotomija i trihotomija
Antička filozofija će pokatkad, dosta slično semitskoj antropologiji, govoriti o postojanju tijela i duše u čovjeku, tj. češće o trihotomiji: duh – duša – tijelo. Međutim, bitna razlika se ogledala u tome što se ovdje na čovjeka više nije gledalo kao na u sebi jedinstveno biće. Ispadalo je kao da je čovjek u sebi razdijeljen. Ova dihotomija će osobito biti naglašena u platonizmu koji je na tijelo gledao poprilično negativno, kao na „zatvor duše“, što će – s druge strane – reći da se na dušu gledao istovremeno kao na istinsku čovjekovu suštinu i identitet, ali i potencijal. Ovakav svjetonazor je i dan danas naglašeno prisutan u različitim šamanskim konceptima gdje se vjeruje da je „život san, a smrt buđenje“. No, ponešto od ovog mentaliteta je ušlo i u rano kršćanstvo, pri čemu se osobito mislilo na stanovite napetosti između duha i tijela. „Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo“ (Mt 26,41). Što će reći da tromost i lijenost tijela koče duh u njegovim plemenitim i odvažnim namislima. Ovaj utjecaj ne čudi s obzirom da je prostor ondašnjeg Izraela (tj. Palestine) već od III. st. pr. Kr. bio pod snažnim helenističkim političkim i kulturnim utjecajem.
Aristotel će nakon svoga učitelja Platona ipak ponešto različito posložiti stvari izjednačavajući važnost duše i tijela. Tijelo i duša su kod njega bili bitno usmjereni jedno na drugo, kao akt i potencija ili materija i forma; što će reći da je duša životvorni princip, ali koji se mimo tijela ne može konkretizirati. Aristotelizam će preko Avicene izvršiti veliki utjecaj na islamsku misao, a preko sv. Tome Akvinskog i na katoličku. S druge strane, Martin Luther je gajio averziju prema grčkoj filozofiji pa je radije ostajao vjeran prije naznačenoj starozavjetnoj antropologiji, premda je ova po sebi dosta slična aristotelovskim postavkama, s obzirom da vodi dosta računa o čovjekovoj cjelovitosti.
Dinamično promatranje osobnosti u modernoj psihologiji
Krajem 19. i početkom 20. st. doći će do nekih novih istraživanja i naglasaka glede ljudske svijesti i osobnosti. Ovdje mislimo prvenstveno na pionire psihoanalize Sigmunda Freuda (1856.-1939.) i Gustava Junga (1875.-1961).
U igru ulaze novi pojmovi poput svjesnog i nesvjesnog, s tim da će Freud više govoriti o individualnom nesvjesnom (na razini pojedinca), dok će se Jung više baviti kolektivnim nesvjesnim kao zajedničkom komponentom svijesti cijele ljudske vrste u koju su se slile tisućljetna iskustva, slike i simboli.
Freud je analoški uspoređivao ljudsku svijest sa santom leda, pri čemu se čak devet desetina odnosilo na ono skriveno nesvjesno, dok je na površini stršala samo jedna desetina onog preostalog svjesnog. Pri tome je međusobni odnos ove dvije komponente bio dinamičan, jer nesvjesni sadržaji uvijek na različite načine pokušavaju isplivati na površinu dok i ona gornja svjesna razina ima načina utjecati prema „dolje“.
Slika 1: Triparitetna struktura ličnosti prema Freudu. Izvor: Simply Psychology
U nesvjesno spadaju potisnuti traumatični događaji s kojima se Ego nije mogao izboriti, ali i brojne bezazlene informacije koje „tehnički“ nisu mogle biti upamćene na svjestan način (npr. ono, „čini mi se da sam ovog čovjeka već nekad bio sreo“ ili „čini mi se da smo o tome i o tome učili nešto u školi“). Nesvjesno je po sebi kod Freuda i područje libida, odnosno, područje nesvjesnog Ida koji predstavlja urođenu komponentu osobnosti. Id je po sebi impulzivan, nasrtljiv, nepromišljen. Manifestira se kroz snažnu volju za nečim ili protiv nečega. Nestrpljiv je. Sve što želi, želi odmah; ako to ne dobije, negoduje, buni se, napada ili očajava. Odrasli ljudi mogu svoj Id nerijetko doživljavati na duboko uznemirujuć’ način, gotovo kao nešto demonsko, međutim, kako rekosmo, ovdje se radi o urođenoj komponentni, najjasnije vidljivoj u ponašanju sasvim male djece i beba. Zadaća Ega je da zauzda hiroviti Id, no tu ujedno leže i brojne opasnosti, jer Id je životan; on je nositelj cjelokupne psihičke energije, i posve zauzdan Id počesto znači umrtvljenu osobnost. Uzmimo ovdje za primjer finog, sofisticiranog, uljudnog, ali istovremeno užasno depresivnog i suicidalnog čovjeka! Dakle, Id se mora zauzdavati, ali ne i gušiti!
S druge strane, čovjekov Ego se istovremeno nalazi pod pritiskom još jedne posve različite komponente. To je tzv. Superego – glas odgojitelja u nama. Ovaj glas možemo doživljavati istovremeno i na svjesnoj i na nesvjesnoj razini. Npr., svjesno, „neću to i to raditi, nisam tako odgojen“. Nesvjesno, javlja se kroz uznemirenost i grizodušje zbog činjenja nečega zabranjenog. Stoga Superego nerijetko doživljavamo kao glas savjesti, premda on to nije. Za razliku od savjesti koja je prirođena, Superego se gradi s vremenom, no problem je – kako rekosmo – u tome što ga možemo doživljavati na isti način kao i savjest. Ovo napominjemo stoga što Superego ne mora po sebi nužno sadržavati pozitivne sadržaje; sve već ovisi od kvalitete primljenog odgoja i obrazovne formacije. Npr., mnogi zločinci samouvjereno kažu da sve što su radili, radili su po savjesti. Ili suprotno njima, strogo odgojene skrupulozne osobe uistinu „po savjesti“ smatraju da je sve živo grijeh! Stoga po Freudu kao teška zadaća Ega ostaje izboriti se sa nasrtajima Ida i Superega, istovremeno poštujući njihovu opstojnost. Uspjeti u ovoj zadaći za pojedinca znači biti psihički zdrav, ne uspjeti znači biti neurotičan.
Slika 3: Id, Ego i Superego u svijetu smajlija. Izvor: Digital Psychology
Animus, Anima, Jastvo i Sjena
Jung je komponente ljudske osobnosti svodio na tzv. arhetipove. Ovdje se radi o stanovitim bezobličnim psihičkim energijama koje u snovima poprimaju konkretne oblike i izglede. Premda se kod njega kroz dugu karijeru broj i značenje arhetipova više puta mijenjao, njegovi današnji tumači i interpretatori najčešće govore o slijedeća četiri: Animus, Anima, Jastvo i Sjena.
Animus predstavlja muški aspekt ženske osobnosti, dok Anima predstavlja ženski aspekt muške osobnosti. To ljude čini sposobnijim, složenijim i višim bićima, međutim, ovdje se istovremeno kriju i nemali izazovi, jer u prirodi mužjaci i ženke većinom nisu u međusobnoj konkurenciji, nego mužjaci s mužjacima i ženke sa ženkama. Tako nekako na kraju ispadne i kod ljudi: uglavnom se ne svađaju muškarac i žena kao takvi, nego u sukob ulaze njegov ženski aspekt s njezinom ženstvenošću, kao i njezin muški aspekt s njegovom muževnošću. Ove komponente je neizostavno potrebno na pravilan način integrirati, u protivnom ljudi doživljavaju brojne probleme, kao i svi oko njih (npr. ambiciozne, nemilosrdne žene i mekoputi bezlični muškarci).
Sjena je po sebi dosta slična Freudovom Idu. Po sebi vrlo destruktivan arhetip, ali i životan, te bez njegove pravilne integracije nije moguće ostvariti kvalitetan život.
Jastvo predstavlja arhetip individuacije i osobnog samoostvarenja. U snovima se javlja na različite načine: mudri starac, učenjak, religiozni vođa, sam Bog. Jastvo predstavlja onu višu komponentu nas samih koja tek kroz život treba biti ostvarena.
Na kraju, svakako treba naglasiti ono da Jung čovjeka vidi kao posve zatvoren psihološki sustav. Po njemu, mi nikad ne volimo ili mrzimo nekog drugoga, nego volimo ili mrzimo neki dio sebe koji uspijevamo projicirati na druge ljude. Sve je u nama, i sve je do nas. No, sukladno tome slično važi i za čovjekovo nasljedovanje viših ideja i znanja. Vežemo se za one koncepte koji su na neki način u nama već prisutni. Ili opet slično, kod tzv. iskustava upoznavanja „srodne duše“. Nakon par minuta s takvom osobom čini nam se kao da je znamo cijeli život. To je stoga što unutar samih nas postoje neki aspekti vrlo slični i srodni toj osobi.
Umjesto zaključka: osvojiti samog sebe!
Aldous Huxley u svojem djelu „Time Must Have a Stop“ iz 1944. reče: „Samo je jedan kutak svemira koji sigurno možete promijeniti, a to ste vi sami.” No, ako bolje sagledamo činjenice, mi ne samo da predstavljamo jedan kutak svemira, mi smo čitav jedan svemir sami za sebe! Bilijuni stanica, kilometri krvnih sudova i moždanih sinapsi i iznad svega toga kompleksna psihička super-struktura čije smo tajnovite postavke i zakonitosti kao vrsta tek malo površinski „zagrebali“.
Ljudi su po sebi invazivna i osvajačka vrsta, no možda je konačno došlo vrijeme da osvojimo sami sebe!
