Sigurno vam se dogodilo da vam u sred najvećeg posla na pamet počinju padati neke sporedne odlične ideje, bilo da je riječ o nekom drugom poslovnom projektu, hobiju ili nečemu što bi se moglo uraditi po stanu ili kući. I tada obično pomislimo kako ćemo sve to realizirati čim budemo imali dovoljno vremena. Međutim, kada konačno dođe taj žuđeni slobodan dan, nerijetko se dogodi da tada ne učinimo baš ništa … s kauča na kauč, od daljinskog upravljača do mobitela, možda poneka „trač partija“ i to je uglavnom to.
Neuroznanstvenici danas kažu da ovo zapravo i nije ništa iznenađujuće. Ljudski mozak je jednostavno takav, najbolje radi kad je uključen, odnosno, kad je suočen s nekim konkretnim zadacima. I u tim trenucima tako dobro radi da mu ostane kapaciteta i za neke sporedne stvari. S druge strane, ako nema konkretnih zadataka, nema ni adekvatne moždane aktivnosti, pa čak ni za one sporedne stvari.
Adaptivnost
Navedena fleksibilnost i adaptivnost se i ne tiče striktno mozga nego cijelog ljudskog tijela. Ono se s nevjerojatnom brzinom prilagođava novom okolišu i životnim okolnostima. O tome je prije par godina svjedočio i američki astronaut Scott Kelly. Boraveći u Međunarodnoj svemirskoj postaji dva puta po pola godine, bio je svjedokom kako se ljudsko tijelo nevjerojatno brzo prilagođava okruženju nulte gravitacije. Usprkos redovitoj tjelovježbi mišići rapidno slabe, jer u uvjetima nulte gravitacije jednostavno nisu ni potrebni. Kosti također gube kalcij i postaju mekše, jer nam u takvim uvjetima nije potreban čvrst skelet kao na zemlji. Ipak, ponajviše problema po povratku na zemlju je imao sa smekšanom i stanjenom kožom. Pete su mu doslovno opet postale nježne kao u bebe, pa ga je kretanje užasno boljelo i žarilo, ali čak i samo spavanje. Naravno, nakon par bolnih i stresnih mjeseci stvari su se vratile u normalu, i njegovo tijelo se opet prilagodilo redovitom zemaljskom okruženju.
Nada i upozorenje
Naša prirođena fleksibilnost i adaptivnost bude jednu nadu, ali i jedno ozbiljno upozorenje. Rad i vježba nas s vremenom izgrađuju i stoga nas nikad ne bi trebale plašiti neke trenutačne nemogućnosti i nesposobnosti. Uzmimo za primjer recimo prvi ispit na fakultetu. Malo tko u takvim trenucima ne pomisli „ma neću ja ovo nikad“. Ono, učiš intenzivno mjesec dana a još nisi u potpunosti siguran o čemu se tu zapravo radi. No, s vremenom, malo po malo, ako se konstantno radi i uči, polaganje ispita se pretvara u sasvim normalnu i prirodnu rutinu. Slično je uglavnom i sa sportom, učenjem stranog jezika, sviranjem instrumenta, ali čak i sa osobnom urednošću, pa i s jednim pozitivnim svjetonazorom i načinom razmišljanja ili opet sa unaprijeđenim komunikacijskim vještinama … od početne izgubljenosti i osjećaja inferiornosti, redovitim radom i vježbom stiže se do rutine i umijeća. „Exercitatio artem parit“ – vježba stvara vještinu (ili majstora), primijetiše još davno Stari Latini.
Slično tome, ali obratno (glede upozorenja), tijelo i mozak koji ne služe ničemu, s vremenom se doslovno pretvaraju u tijelo i mozak za ništa. Ili još gore od toga, mozak koji se koristi za negativne aktivnosti s vremenom se pretvara u tzv. kriminalni um. A nešto od toga svakako na kraju ispliva i na površinu lica. Znate već ono (kao na slici), snažne (testosteronske) kosti lica i oštre crte, ajkulast – istovremeno prijeteći i umrtvljeno-tupi pogled koji svjedoči o pomanjkanju ljudskosti itd. Ima normalno tu i nekih drugih solucija, kad je recimo netko ‘nako jednostavno zelenkasto-zloban u licu i sl.
Uglavnom, naše tijelo i mozak će se uvijek napredno prilagođavati onim zadacima i okolnostima koje pred njih stavimo ili ne stavimo, a na kraju se za nas poprilično ključnim pokazuje naša sposobnost nadvladavanja onog skoro redovito teškog i stresnog početka, jer kad se dobra rutina jednom konačno uhvati, ona uglavnom trajno ostaje uhvaćena i ostvarena.
U Sarajevu, 22. 8. 2018.
M. B.
Izvor (foto): 123rf.com