cjelina – Poptheo Web Portal

KAKO SE U ŽIVOTU OSLOBODITI VLASTI TRENUTKA?

Bilo da je riječ o onim dobrima ili onim traumatičnim i lošima, čovjekov život se često odvija pod sjenom nekolicine značajnih minulih trenutaka. Ali ne možemo ne primijetiti da su to u konačnici bili samo trenuci, i stoga se pitamo zavrjeđuju li isti toliki značaj i moć nad ljudskim životom?

Prije nego što se zadamo u demistifikaciju snage trenutka po život čovjeka, bitno je naglasiti da trenutak svakako nije nešto za podcijeniti.

Trenutak kao takav, i bilo koji, uistinu ima nešto sa samim ustrojem svijeta, života i čovjeka. Kažu da je tamo nekad davno na početku sve i krenulo s trenutkom stvaranja, kao što život svakoga od nas započinje trenutkom začeća. Također, svi već imamo neku predodžbu o onome što se u životu zove odlučujući trenutak. A tu su još i jako važni trenutak sreće kao i trenutak istine…

Sasvim male izjave koje puno govore

Možda ćemo ipak najbolji dokaz naše fascinacije i opčinjenosti trenutkom pronaći u umjetnosti. Bilo umjetnička slika, skulptura ili fotografija, one po sebi nisu ništa drugo nego uhvaćeni i trajno zaleđeni trenuci. Čovjeku to itekako ima smisla, premda je cijela stvar – ako malo dublje pogledamo – po sebi sablasna. Zašto nam često ta beznačajna mrvica stvarnosti ima više značenja i smisla nego cjelina stvarnosti? I ne kaže li se upravo često ono da je netko „lijep k’o slika“, a ne lijep kao život, kontinuitet, vrijeme, trajanje…? Dakle, (kao) samo je trenutak lijep, a trajanje je ružno.

Znači li to da ljudi kao vrsta još uvijek nisu spremni i sposobni za cjelovito i kontinuirano postojanje? Znači li to da mi postojimo samo na način bljeskanja bitka unutar nekakve velike praznine nepostojanja? Pa nije li u konačnici i taj cjeloviti život samo nekakav trenutak unutar vječnosti? U tom smislu, stariji ljudi vjerojatno ne kažu uzalud da im je život proletio poput trena.

Ili na razini međusobnih odnosa, ono: „Jedva čekam da je vidim“ – pa zar ne bi trebalo „jedva čekam da budemo skupa“. A njena boljka se zove: „Jedva čekam da se udam“ – a možda bi trebalo ono: „Jedva čekam da budem udana“. Naravno, nisu svi isti. Neki ljudi bolje traju od drugih. Međutim, i ti koji umiju da traju često se emocionalno zaglave sa onima koji ne traju. Ovi drugi žive trenutak, dok su oni prvi samo očarani i zarobljeni trenutkom.

Veliki problemi najčešće imaju sasvim jednostavna rješenja

Neki ljudi kao da su osuđeni na to da dobar dio života (ako ne i cijeli) turobno žive pod sjenom neke minule traume. Postoje svakako traume koje su trajale duže vrijeme i prirodno je da za takve traume treba više vremena da se nadvladaju i zaborave. Međutim, postoje i one traume koje nisu ništa drugo do li loši trenuci, no usprkos tome i njihova sjena može opstojati jako dugo. Što reći takvoj osobi na kraju osim onoga: „Ali, to je bio samo trenutak“!?

Moć lošeg trenutka nad čovjekom je svakako velika. Toliko velika, da mi često čak patimo i od lošeg trenutka koji se uopće još nije ni dogodio. Velika austrijska spisateljica Marie von Ebner-Eschenbach u tom smislu primijeti kako “U nesreći većinom ponovno stječemo mir što nam ga je oteo strah od nesreće.” Dakle, kad se ono očekivano i neminovno naposljetku i dogodi, to će u suštini biti samo trenutak.

Možda na kraju slično vrijedi čak i za one lijepe trenutke u životu. Premda nam prijaju, i oni znaju biti opasni, ne dopuštajući nam da živimo i postojimo u kontinuitetu. A rješenje je moguće opet isto kao ono maloprije: „Ali, to je bio samo trenutak“!

Zato, kao kratki zaključak: Trenuci imaju pravo na svoje postojanje. Kako oni dobri, tako i oni loši. Ali za čovjeka i njegov život će biti najbolje da ih prepozna i osvijesti baš kao takve. Jer to su samo trenuci. Mali snažni bljeskovi unutar puno veće i vrijednije cjeline postojanja!

U Sarajevu, 5. 9. 2018.

M. B.

Izvor(foto): 123rf.com

O svim našim epitetima – teško je biti ljudina!

Većina epiteta kojima se ljudi međusobno časte, a nerijetko ih i sami sebi pridodaju su posve partikularni, tj. nemaju veze s cjelinom čovještva.

Kako bi bilo jasnije što ovdje želimo reći, krenut ćemo s jednom jednostavnom slikom…

Krenut ćemo odozgor. Biti glava nekomu ili nečemu je stari časni epitet. Najčešće se tu radilo o glavi obitelji. Glava je tu da misli i naređuje, a na drugima je da je slušaju umjesto svoje glave. Ponekad se doista mora tako, ali to svakako nije dugoročno rješenje. Zato bi „glavi“ najpametnije bilo da proba utjecati na druge glave kako bi i one što prije znale samostalno razmišljati i donositi smislene i odgovorne odluke. Ono, kako se kaže: Dobar roditelj uči djecu kako da misle, a ne što da misle!

Ponavljamo, biti drugima glava je vrlo časno, ali pomalo i jezovito, jer glava je samo glava, ali ne i cjelovit čovjek. Odnosno, drugim riječima, u prirodi je glave da se brine o svojem, a ne o tuđim tijelima.

Kad smo već kod glave, u novije vrijeme se često kaže i da je netko „mozak“ (neke organizacije, operacije i sl.). I ovo je donekle istovremeno častan i nezgodan epitet. Ako netko previše misli, to izgledno znači da će oni drugi premalo razmišljati, a opet ovaj prvi koji misli će na kraju vjerojatno ostati zakinut za mnoge upotpunjujuće dimenzije ljudskog života. Reklo bi se, ostat će okljaštren emotivno, tjelesno, nerijetko i reproduktivno…

„Oko moje“ – oči su svakako dragocjen organ i stoga se ovaj epitet pridodaje nekom tko nam je jako važan. No, pored ovoga oko je i vrlo osjetljiv i nježan organ kojeg je lako ozlijediti, pa čak i uništiti. Međutim, svaki čovjek bez obzira koliko važan i nježan bio uvijek je puno više od samog oka. Stoga ovaj epitet može upućivati i na stanovitu nerealnost, ali i posesivnost kod onoga koji ga daje, a to opet sve skupa govori da će se ono „oko“ prije ili kasnije naći u nevolji ili će se barem osjetiti ugnjavljeno.

Naravno, u životu se može biti „oko“ i na ponešto drugačiji način. Npr., za neke se kaže da su „oči i uši“ nekog moćnika, organizacije i sl. Ovo može biti dobro, ali i ne mora, u zavisnosti od toga što se već, koliko i zbog čega motri i sluša…

„Srce od čovjeka“. To se uglavnom kaže za one kojima su drugi važniji nego oni sami sebi. Altruizam je svakako važna ljudska osobina glede koje su moderni antropolozi suglasni kako je ova odigrala jednu od ključnih uloga u razvoju čovjeka. Naime, ljudi su bića koja ponekad mogu raditi i djelovati i bez izravne naplate. Ova osobina je nesumnjivo utjecala na produženje ljudskog života (pružanje pomoći u bolesti i nevolji), ali i do međusobnog udruživanja na zahtjevnim i dugoročnim projektima koji su zahtijevali dosta odricanja i žrtve. Bez ovog bi nam svakako brojna dobra civilizacijska dostignuća bila posve nepoznata. Međutim, i ovdje na kraju vrijedi slično kao u slučaju glave. Istinska dobrota je ono što potiče i druge da budu/postanu dobri, pa makar se ovakva dobrota pokatkada služila i nekim nepopularnim potezima i mjerama. Ona dobrota koja je sebi umislila da treba biti za trajno dobra umjesto drugih, moguće da u konačnici i nije tako dobra. Naprotiv, ovo je često preduvjet svekolike zloće na svijetu (promišljanje dobrote kao zadaće pojedinaca, a ne kao svevažećeg moralnog imperativa ljudske vrste).

„Duša od čovjeka“. Ako bi se gledalo klasično, „duša od čovjeka“ bi bio netko vrlo sličan prije spomenutom „srcu od čovjeka“, dakle nekom nematerijalnom liku, posve posvećenom dobroti, altruizmu i finoći svake vrste.

U suvremenoj filozofiji i teologiji (započevši od Hegela) na dušu se gleda više relacionalno, odnosno, interpersonalno. U tom slučaju, duša bi bila nešto što mi omogućuje odnos s Bogom, kao vrhovnim dobrom. Tako bi onda i ona „duša od čovjeka“ bio netko tko me potiče da budem bolji, netko tko zna izvući iz mene ono najbolje, netko tko mi otvara sasvim nove egzistencijalne perspektive i vidike. Međutim, ne smije se nikad zaboraviti i to da je „duša od čovjeka“ ipak samo čovjek, kao što ni svaki čovjek ne smije zaboraviti da i on ima dušu.

Ljevica i desnica. Pomalo je čak i misteriozno kako se netko s ponosom može zvati „ljevicom“ ili „desnicom“. Kao da kaže „ja sam lijeva ruka“ ili „ja sam desna ruka“ – bez cjeline, bez glave, bez mozga. Nije puno zgodnije niti ono zvati se u politici „centrom“… opet nepotpuno reklo bi se. Ukoliko ljevica i desnica počesto predstavljaju sumanuti aktivizam, utoliko se „centar“ nerijetko skriva iza hrpe (neupotrebljivih) plemenitih ideja bez ruku i nogu. Ne mora se nitko složiti, ali uvjeren sam da će tek trebati stvoriti jednu cjelovitu politiku po mjeri čovjeka…

Ovdje se zapravo susrećemo i s jednim znatno dubljim problemom društvene uloge. U mnogo toga, društvo se ponaša kao jedan samostalni živući organizam. Ono dodjeljuje uloge svojim članovima i poistovjećuje ih s njima. Od radnika se očekuje da šuti i radi za sitniš. Od vojnika se očekuje da bespogovorno gine za domovinu. Od svećenika se očekuje da bude sav fin i nematerijalan baš poput onog duha Caspera, te da ne zanovijeta što će ljudi na kraju ipak od njega zazirati (baš kao od Caspera), jer on je duh – misteriozna zastrašujuća prijetnja! O ovome ćemo vjerojatno više naknadno unutar teme „devetog stupnja biološke evolucije“, ali i sad se već može reći da je svatko od nas puno više od one skučene uloge koju mu pridodaje društvo. No, da bi to shvatilo društvo, morat će valjda prvo shvatiti pojedinci…

Sasvim loši epiteti. Vidjeli smo dolje niže na onoj slici s početka kako postoji i ona zona sasvim loših partikularnih (genitalnih) epiteta, ali mi smo pristojna Internet stranica pa ne možemo o tome sad nešto posebno detaljno.

Međutim, postoje i razni cjeloviti epiteti za čovjeka, no koji su opet svejedno loši. To su često oni animalni epiteti, kad se za nekog kaže da je (kao) konj, pas, svinja, crv itd. Sa ovim se aludira na jednu formiranost cjelovite ljudske osobnosti, koja se ipak cjelovito formirala na poprilično pogrešan način.

Ima i ono nešto drugačije: Npr. “legenda od čovjeka” – lijep i važan epitet samo što označava nešto što nema nikakve veze sa stvarnošću i realnošću!

Na kraju, umjesto zaključka, vidimo kako je teško biti čovjek, a još teže izuzetan čovjek – ljudina. Ali, to je konačni cilj svakog od nas i zato ne treba posustajati…

U Sarajevu, 2. 9. 2017.

M. B.

O fragmentaciji i trajanju

Fragment je dio cjeline. On u bitnom pripada cjelini i ne može ga se razumjeti ukoliko je od nje odvojen. Također, ne može ga se ni ispravno tumačiti ukoliko ga se promatra izolirano. Tumačenje i razumijevanje fragmenta uvijek vuče za sobom opasnost krivog, ograničenog i neistinitog shvaćanja. Fragment nikada do kraja ne pokazuje ono što stoji u pozadini. Izoliran i samostalni fragment zahtjeva da ga se uklopi u nešto što ima smisla i što se onda može i smisleno razumjeti. Fragment dobiva i ima svoj smisao ukoliko postoji neka nepomična, temeljna cjelina kroz koju ga se onda može shvatiti. Može li fragment postati cjelina ili istu zamijeniti? Ako je to moguće i ako se to događa, koliko nam je dopušteno tvrditi da je naše tumačenje i shvaćanje onda potpuno, iscrpno i kompletno?

Čovjek danas ne živi u svijetu kao cjelini. Svijet više nije smislena cjelina, prostor koji ima određene dimenzije. Svijet je danas raspadnuta cjelina ili fragmentirani prostor. Živimo parafrazirajući filozofa Alasdaira MacInterya u „dobu fragmentacije“ cjelokupnog života, svijeta i mišljenja. Kako veli MacIntyre, sa nostalgijom bacamo pogled u prošlost i one njezine trenutke kada je sve bilo neka cjelina, imalo neku svrhu i neki smisao baš zato što nije bilo „polomljeno“ na bezbroj fragmenata. Danas prema MacIntyreu svaki fragment života, mišljenja postaje cjelina za sebe, a čovjek nenaviknut na takvo stanje se sve teže snalazi u aktualnom svijetu i pripadajućem načinu života.

Iako će se o tome uvijek raspravljati, čovjek je u bitnom određen i kao biće trajanja, kako to opisuje zgodan izraz filozofa Henria Bergsona. Trajati znači biti cjelina, osjećati se kao čovjek koji ima trajan identitet utemeljen oko jedne temeljne točke, iz koje se onda živi i na koju se čovjek vraća onda kada je njegovo trajanje, odnosno, kada je on kao cjelina u krizi. Trajanje također ostavlja čovjeku prostor da razmišlja o svojoj budućnosti. Trajanje nije ništa drugo doli osjećaj kako čovjekova prošlost, sadašnjost, budućnost čine jednu neprekinutu cjelinu koju možemo nazvati čovjekovim identitetom.

Čovjekov identitet danas živi između želje za trajanjem, osjećajem da je on ili ona jedna i cjelovita osoba u svim razdobljima svoga života te iskustva fragmentacije. Fragmentacija je neodređen osjećaj koji tu i tamo čovjeka zahvati i uplaši. To je trenutak kada čovjek osjeća kao da nema trajanja, kao da nije cjelina, nego je „razlomljen“ na nekoliko fragmenata, gdje svaki fragment za sebe vuče na svoju stranu želeći zadržati monopol nad čovjekom.

Fragmentacija čovjekova identiteta se može primijetiti na barem – zasad – dva iskustva koje svatko od nas – na ovaj ili onaj način – proživi tijekom života. To je iskustvo „velikih odluka“, a to su odluke koje će u velikoj mjeri odrediti čovjekov život, poput izbora zvanja, fakulteta, bračnog partnera, mjesta života… Pred „velikim odlukama“ čovjek se već unaprijed pita što će biti s njim, hoće li biti sretan i ispunjen onim što izabire. Hoće li mjesto koje je odabrao za život biti ono trajno mjesto života, hoće li moći biti i suprug/supruga, otac/majka, i poslovni čovjek/žena? Već ova pitanja ponekad čovjeku naznačuju fragmentaciju njegovog identiteta. Kada čovjek razmišlja o ovim stvarima ponekad ga zahvati i misao kako bi bilo idealno da bude cjelina: i dobar liječnik, i dobar suprug i dobar otac, da živi u zdravoj i sretnoj okolini, i ta misao pokazuje kako čovjek prije svega ne želi biti fragmentiran, nego želi trajati kao cjelina. Ovo je prvo iskustvo i to je iskustvo određenog egzistencijalnog straha od fragmentacije. Strah da će se čovjekov identitet „razlomiti“.

Drugo iskustvo „velikih odluka“ nastaje nakon što čovjek konačno odluči i izabere svoj životni usud, poziv, poslanje, mjesto života, bračnog partnera, a to se iskustvo uobličuje u pitanje: Jesam li izabrao/la ono što sam želio, je li to ono što sam htio zaista i želim li to nastaviti biti kroz cijeli svoj život? Ovo pitanje je pitanje trajanja, čovjekove želje da njegova prošlost, sadašnjost i budućnost budu spojene u onom osjećaju kako je sve što napravio dosad od samog početka i ono što se treba dogoditi bilo ispravan izbor.

Ovo je s jedne strane iskustvo nade kada čovjek ako ništa osjeća zadovoljstvo i ispunjenost jer shvaća da je sada u fazi života kada su „velike odluke“ donesene i one će trajati; time će i sam čovjek trajati zajedno s njima kao cjelina. S druge strane ovo je i iskustvo nesigurnosti ukoliko se čovjek stalno pita je li to ono što je htio?

Iskustvo nesigurnosti je iskustvo fragmentacije, čovjekove „razlomljenosti“ na različite identitete koji žele imati monopol nad njim. To iskustvo nesigurnosti se isto uobličuje u pitanja poput: trebam li se posvetiti karijeri, obitelji, znanosti, kome trebam dati prednost?

Čovjek živi u trajnoj napetosti između fragmentacije koja nije samo moguća nego se čovjeku i stvarno događa tijekom života i trajanja kao želje da bude jedna jedinstvena cjelina kroz cijeli svoj život i prije i nakon „velikih odluka“. Biti čovjekom donekle znači biti i živjeti istovremeno u nadi i nesigurnosti „velikih odluka“, svjestan vlastite unutarnje napetosti između trajanja i fragmentacije.

U Sarajevu, 28. 4. 2017.

O. J.