Blog

RASPOLOŽENJA NAŠA SVAKODNEVNA

Kada bi vas netko upitao što najviše utječe na vaše raspoloženje, odnosno, što vas može učiniti dobro raspoloženim, a što pak pokvariti vaše raspoloženje, zasigurno biste mu mogli nabrojati više stvari koji utječu na vaše raspoloženje. Dakako da su to na prvom mjestu zdravlje, odnos s bliskim ljudima, uspjeh ili neuspjeh na poslu i u drugim područjima života. Sve to ima smisla jer raspoloženja obuhvaćaju i naše tijelo i um. Jednostavno, osjećaje svojeg tijela nije moguće odvojiti od osjećaja svojega uma. Ako smo fizički bolesni, umorni ili nenaspavani, mogli bismo biti razdražljivi i rastreseni. S druge strane, ako smo u depresiji i nalazimo se u začaranom krugu negativnih misli, vjerojatno nećemo fizički biti naročito aktivni. No, vjerojatno nam se svima znalo dogoditi da ustanemo na ”lijevu nogu” pa nas kroz cijeli dan prati loše raspoloženje bez nekog posebnog razloga. Isto tako, ponekad znamo biti dobro raspoloženi a da uopće nemamo nekog vidljivog razloga koji je proizveo takvo stanje. Iako se naša raspoloženja stalno mijenjaju, ponekad se čak u samo par sati od nasmijane i vesele osobe pretvorimo u mrzovoljnu osobu kojoj sve ide na živce, ipak raspoloženje uvelike utječe na kvalitetu našeg života, ali i života ljudi oko nas. Zbog toga pod svaku cijenu želimo ukloniti uzroke lošeg raspoloženja. Tako redovito po internetskim portalima možemo susresti savjete poput: ”Kako u nekoliko koraka popraviti svoje raspoloženje”, ili pak: ”Hrana koja popravlja raspoloženje” i sl.

No, jesmo li se ikad zapitali zašto se raspoloženja ponekad tako brzo izmjenjuju tijekom dana bez nekog posebno vidljivog razloga? Američki psiholog Robert E. Thayer u djelu ”Izvorište svakodnevnih raspoloženja” na temelju višegodišnjih istraživanja donosi prilično zanimljiv odgovor.

Dnevni ritam

Prema Thayeru, dvije osnovne dimenzije iz kojih proizlaze naša raspoloženja su energija i napetost. Depresivnom raspoloženju je svojstvena niska razina energije i visoka razina napetosti, dok optimistično raspoloženje obuhvaća visoku razinu energije i nisku razinu napetosti. Ono što je značajno za ove dvije dimenzije je cirkadijurni ritam, tj. dnevni tijek pojačavanja i slabljenja naših prirodnih tjelesnih i mentalnih energija. Napetost i energija su u dijametralnom odnosu pa slabljenje prirodne energije vodi pojačavanju napetosti koji stvara negativne osjećaje, dakle loše raspoloženje. Thayer je kroz istraživanja došao do podataka da naša energija raste tijekom jutra, a vrhunac doseže oko podneva ili 13 sati. Potom slabi tijekom poslijepodneva da bi u ranim večernjim satima ponovo dosegla nekakav mini-vrhunac nakon čega potpuno opada sve do odlaska na spavanje. Iako osnovni cirkadijurni ritam obuhvaća mnogo individualnih varijacija, za prosječnu osobu najkritičnije doba dana je 16 sati. Tada je energija na vrlo niskom nivou, a napetost vrlo visoka. Thayer to stanje naziva napeti umor. Poslije toga se energija ponovo diže, a između 21 i 23 sata opet slabi. No, pitamo se zbog čega je to toliko važno znati? Već smo na početku istaknuli kako raspoloženja utječu na kvalitetu našeg života. Sad ćemo to pokušati malo jasnije predočiti. Vjerojatno se svima događa da neki problem koji nas muči ne izgleda isto u npr. 2 sata poslije ponoći i u 9 sati ujutro. Upravo je to Thayer proučavao u svojim pokusima. On je pet puta u danu zamolio ljude koji su bili suočeni s nekim velikim osobnim problemom da ocjene kako vide taj problem. Dakako, viđenje problema uvelike je ovisilo o dobu dana. Ovi ispitanici su puno teže doživljavali svoj problem u poslijepodnevnim satima negoli ujutro. Stoga Thayer savjetuje da izbjegavamo razmišljati o svojim problemima kada smo u stanju napetog umora jer tada samo možemo dodatno zakomplicirati stvar. Isto tako, naše misli nas mogu učiniti optimističnijima nego to realnost opravdava kada smo u stanju visoke energije pa i tada trebamo biti pažljivi kakve odluke donosimo i kome što obećavamo. Sve u svemu, izgleda da trenutna razina energije koja se tijekom dana mijenja ne utječe samo na naše raspoloženje nego i na sposobnost našeg rasuđivanja, tj. na ono za što smatramo da ćemo biti (ne)sposobni u budućnosti.

”Jutro je pametnije od večeri”

Sudeći prema Thayerovim istraživanjima, izreka ”Jutro je pametnije od večeri” nije samo obična floskula onih koji pokušavaju pobjeći od problema. Ona izgleda ima svoj temelj te bismo se češće trebali voditi njome. Naravno, svi smo različiti pa prema tome postoje i određene varijacije u dnevnom ritmu. Stoga bismo trebali pažljivo neko vrijeme promatrati kako se naše raspoloženje mijenja tijekom dana te tako postati svjesniji osjetljivih trenutaka kako bismo izbjegli moguće loše životne odluke.

U Mostaru, 9. V. 2019. 

K. L. 

Izvor:

Tom Butler-Bowdon, 50 klasika psihologije, V.B.Z. d.o.o., Zagreb, 2011.

Izvor (foto): 123rf.com Copyright: ximagination

RAZGOVOR O NASILJU (Razgovor o paklu – X. dio)

– Ah, nasilje! Stariji đavao uzdrhta od zadovoljstva. – Bezumno nasilje, nasilje nad nemoćnima, nad djecom, genocidi, ratovi oduvijek je bilo naše glavno oružje bar kad su ljudi u pitanju. Usne starijeg đavla izviju se u zloban smiješak dok je govorio, a oči mu poprime luđački sjaj. Vidjelo se da uživa. – Nasilje je bilo nužno da bi se čovjek odvojio od Stvoritelja i kad bolje promotriš ljudska civilizacija utemeljena je na nasilju, odvajanje od Stvoritelja kao nekim nužnim zakonom povlači nasilje kao nuspojavu. Prvo slovo, prvi jezik, prvi grad, prva civilizacija utemeljena je na nasilju jer to je bio jedini način da čovjek bude slobodan od Stvoritelja. Nesposoban za nasilje prema Stvoritelju, naš vladar okrenuo je nasilje prema čovjeku.

 – Nisam siguran da razumijem o čemu govoriš? Mlađi đavao mirno je stajao pored prozora na drugom kraju sobe gledajući u tamu što se prostirala kroz red noćnih lampi nisko postavljenih nad pjeskovitom stazom.

 – Nismo mogli biti nasilni prema Stvoritelju jer smo izgubili svaki kontakt s nebom. Preostala nam je mogućnost da budemo nasilni prema stvorenju, poglavito čovjek, ali tako što nećemo sami činiti nasilje nego usmjeravati čovjeka da nasilje čini umjesto nas. Stvoritelj nam je izričito zabranio da uništavamo materiju i tijelo i cijeli ljudski rod. Dopustio je duhovno nagovaranje čovjeka što smo vrlo dobro iskoristili. S obzirom da je sloboda pitanje duha i nije nam bilo ništa drugo preostalo nego da igramo na kartu čovjekove slobode i usmjerimo ga protiv drugoga čovjeka i nagovorimo na nasilje. Tako je nasilje počelo s čovjekovom slobodom i krinkom slobode koja je nasilje. Uvjerili smo čovjeka da je nasilje bit slobode i čovjek je počeo nositi nasilje kao krunu svoga čovještva uvjeren da biti nasilan je isto što i biti slobodan. Skovali smo maksimu nasilje je sloboda i sloboda je nasilje. Međutim, nasilje je imalo jednu dobru i jednu ne tako dobru posljedicu. Stariji đavao namršti čelo. Mlađi đavao znatiželjno pogleda u njegovom pravcu.

– Dobra posljedica nasilja bila je ljudska potreba za žrtvom kojom smo ljude zavodili na misao da se žrtvom sve oprašta i vraća na početak kao da se nasilje nije ni dogodilo jednom kad je žrtva prinesena. Tako smo ih nagovarali da žrtvuju djecu, cijele obitelji i gradove uvjereni da ne čine nikakvo nasilje prema nevinima, štoviše, da što je nevinija žrtva to je bolje. Mi smo stajali iza cijelog tog žrtvenog mehanizma gdje su ljudi kroz nasilje i krv prinosili žrtve misleći da time zatvaraju krug nasilja i umilostivljuju nekog krvoločnog boga ili bogove dok smo mi uživali u njihovom nasilju. Povremeno smo ljudima poput utvare stvarali privid da poslije žrtve recimo ubijanja cijelog grada žena i djece slijedi razdoblje mira, oproštenja i otkupljenja. Stvarali smo utvaru napretka civilizacije nakon velikih žrtava tako što smo uvodili prividna razdoblja mira i blagostanja. Sve bi nakon nasilja i žrtve išlo na bolje. I usjevi, i stoka, i hrana, i kiša, i voda, glad i žeđ bi se povukla. I kad bi ljudi opet došli u napast da zaborave na žrtve, stvarali smo ponovo ratove, ubijanja, genocide tražeći u ime krvoločnih bogova ubijanja i žrtvovanja stotina i tisuća ljudi. I tako smo žrtvenim mehanizmom ljubomorno čuvali svoj krug nasilja prvo ga potičući, pa onda umanjujući prividom njihovih žrtava. Prinoseći žrtve ljudi su mislili da čine nešto iskonski dobro, a samo su sudjelovali u našoj vješto i dobro pripremljenoj prevari i predstavi koja je žrtvama hranila nasilje, a nasilje je hranilo nas bilo da smo kroz žrtvovanje nasilje poticali ili ga slabili. Tako smo od samog početka kao tvorci nasilja koristeći žrtveni mehanizam uvlačili čovjeka u vječni krug nasilja.

 – To i nije tako loše, ne vidim u čemu bi bila loša posljedica žrtvenog mehanizma kao predstave da se prividno oprosti i otkupi za nasilje? Mlađi đavao se promeškolji u kožnom naslonjaču otpuhujući dim netom upaljene cigarete. Stariji đavao češkajući obraz gledao je zamišljeno vani u tamu.

– Stvoritelj je znao da mi stojimo od samog početka iza kruga nasilja. Znao je da je nasilje bilo jedan od razloga čovjekovog protjerivanja u svijet. Trebaš imati na umu da čovjekova sklonost nasilju potječe od pada ono dvoje u zemaljskom raju i nasilje se uvijek javlja kao posljedica toga pada kod kasnijeg razvoja čovjeka. Stvarajući civilizaciju čovjek generira nasilje jer zbog pada i nakon pada u svemu što je stvarao bio je prisutan trag zla u kojega smo čovjeka gurnuli. Čovjek našom zaslugom nije mogao ići naprijed a da stvarajući civilizaciju ne stvori i nasilje, nasilje koje svoj korijen ima u ono dvoje smušenih i lako nagovorljivih, Adama i Eve. Stvoritelj je kao i obično sve to znao. Nije želio dokinuti civilizaciju čovjeka često prožetu nasiljem, nego je tražio način kako da čovjeka zajedno s njegovom civilizacijom oslobodi kruga nasilja. Moraš imati na umu da krug nasilja ima dvojako značenje inače nećeš razumjeti stvar kako treba. Krug nasilja mogao bi biti vječan, odnosno, bio bi vječan kad ga ne bi bilo moguće barem djelimično slomiti tako da se stvori pukotina ili lom kojim krug prestaje biti krug. Naša ideja je bila kako je unutar vječnog kruga nasilja čovjek sa svojom civilizacijom, a izvan kruga smo mi koji pazimo da se krug ne slomi i ne stvori se mogućnost loma tog kruga. Zato smo izmislili žrtvu. Izmislili smo žrtvu kojom smo čuvali taj krug. I dok je čovjek vjerovao da žrtvom slama krug nasilja i da kroz taj lom dopire do nekog boga i da se otkupljuje za počinjeno nasilje, nije se u stvarnosti događalo ništa. Mi smo kontrolirajući žrtveni mehanizam nasilja držali čovjeka u svojoj vlasti i poticali njegovu zabludu da se žrtvom može spasiti. Stariji đavao nakratko ušuti.

– Ako sam te pratio kako treba, želiš reći da ukoliko bi bilo moguće stvarno slomiti krug nasilja i lomom kruga otvoriti mogućnost otkupljenja od nasilja, onda naravno bilo bi apsurdno govoriti o vječnom krugu nasilja? Jer nasilje kao krug bilo bi vječno ako je vječno zatvoreno u kružno kretanje. Mlađi đavao izgovorio je to poluglasno spuštajući čašu na stol držeći pogled uperen u starijeg đavla.

– Da. Doduše, tako nešto bila je mogućnost i nismo posebno u nju vjerovali jer smo bili uvjereni da držimo stvari pod kontrolom. A onda se dogodio onaj čudnovati Nazarećanin, onaj što su ga neki nazvali bogočovjekom koji je stajao s obje strane vječnog kruga nasilja i kao bog i kao čovjek. Učinio je ono što je za nas bila puka teoretska mogućnost, a još je gore ono što su učinili njegovi učenici kasnije.

 – Kako misliš? Mlađi đavao okrene pogled prema prozoru i zijevnu. Očekivao je neku novo dosadno izlaganje starijeg đavla o mistici zla.

 – Taj se Nazarećanin žrtvovao. Svjesno, slobodno i iz ljubavi. Sve do Nazarećanina onaj koji je žrtvovan bio je krivac i morao je biti žrtvovan, žrtvovanje je bilo pravedno i tako smo kontrolirali taj mehanizam žrtve. Znaš onaj mit o Edipu što su ga Grci izmislili? U tom mitu Edip je krivac, on se mora žrtvovati i pravedno je da se žrtvuje jer je svojim činima (ubojstvo oca, ženidba majke) bio kriv i osuđen i izazvao je svojim činima veliko nasilje na ostale stanovnike civilizacije. Međutim, u slučaju Nazarećanina stvorila se jedna mala skupina njegovih učenika koji su prstom upirali u križ i govorili kako je Nazarećanin nevin i kako je njegovo žrtvovanje bilo nepravedno i uprli su prstom u nas i tvrdili kako smo mi krivi što je nevin čovjek žrtvovan. Dogodilo se po prvi put da mehanizam žrtve nije funkcionirao. Umjesto da je kao i dotad žrtva bila kriva i pravedno osuđena i ubijena radi mira i novog nasilja, njegovi sljedbenici su fanatično inzistirali da je Nazarećanin nevin, nepravedno žrtvovan i da je samostalno potpuno nevin i bez grijeha odlučio da se žrtvuje. Razumiješ? Žrtvovao se ne zato što je zaslužio da bude žrtvovan i zato što je kriv, nego upravo suprotno, žrtvovao se potpuno nevin i bez ikakve krivnje. Na trenutak su obojica zašutjeli.

– I onda se iznenada mehanizam žrtve taj vječni krug nasilja slomio jer žrtva nije zaslužila žrtvovanje, potpuno nevin Nazarećanin se predao da bude žrtvovan i tada je se krug nasilja slomio i šokirao nas je njegov lom.

 – Gdje se točno dogodio taj lom, gdje se krug nasilja slomio i ostao slomljen? Mlađi đavao otpuhne dim cigarete.

 – Naravno križ tog Nazaraćenina slomio je vječni krug nasilja jer ako zamisliš da je križ žrtvenik na kojem je trebao biti pogubljen krivac koji zaslužuje biti pogubljen, onda bi križ bio dio vječnog kruga nasilja ništa drugačiji od kamenog oltara na kojem se žrtvuju ljudi. Mehanizam žrtve samo bi nastavio krug nasilja pod našom kontrolom i umjesto kamena nastavili bi koristiti drvo. Ali se dogodilo ne samo da je Nazarećanin kako se kasnije ispostavilo božji sin, nego iako nevin i bez krivnje želio se slobodno prinijeti kao žrtva.

 – Ali ne vidim da se nešto promijenilo, ljudi i dalje napredujući u civilizaciji napreduju i u nasilju i postali su jako maštoviti i kreativni u tome i mi sami mogli bismo nešto o nasilju naučiti od njih? Mlađi đavao otpije gutljaj dobrog starog crnog vina.

– Da. Mogli bi. Stariji đavao se i dalje mrštio gledajući kroz prozor. – Dok je krug nasilja bio potpuno zatvoren nije bilo oproštenja za čovjeka jer njegovo prinošenje žrtvi nije postizalo oproštenje, samo privid oproštenja. Bez obzira na silne žrtve čovjek je uvijek bio i kriv i osuđen. S Nazarećaninom i njegovim slobodnim žrtvovanjem mogućnost oproštenja pojavila se kao slamanje kruga nasilja, krug nasilja slomio se u obliku dvije drvene grede, jedna ona kraća postavljena horizontalno i ona druga duža vertikalno. Obični komad drveta usječen slučajnim odabirom za čin nasilja kojemu smo se radovali je bio mamac i mi smo zagrizli. Previše smo bili usmjereni na sredstvo žrtvovanja i zaboravili na onoga koji će biti žrtvovan. Nazarećanin je otvorio mogućnost oproštenja i otkupljenja svakog mogućeg nasilja, ne samo jednom čovjeku, nego cijelim civilizacijama nastalima na ljudskom nasilju, nastalim na ratovima, ubijanjima. To je toliko monstrouzna pomisao da i sam čovjek odbija vjerovati u nju jer mu je neprihvatljiva. Kako bi žrtva jednog Nazarećanina mogla otkupiti silno nasilje ljudske povijesti i ljudskih civilizacija i svih onih obećanih budućih ljudskih utopija koje žureći prema budućnosti planiraju gaziti preko kostiju tolikih ubijenih i žrtvovanih? Na ovo pitanje čovjek ne može odgovoriti i zato ne vjeruje da je Nazarećanin mogao postići da se krug nasilja slomi i omogući čovjeku otkupljenje. Međutim, za nas koji stvari vidimo drugačije od čovjeka Nazarećaninovo žrtvovanje učinilo je sve žrtve nepotrebnima i prokazalo ih kao prividnu moć otkupljenja od nasilja. I naša skrivenost unutar kruga nasilja pomoću mehanizma prinošenja žrtava izbila je na površinu. Svatko zainteresiran o tome može to pročitati u onim knjigama o njegovom životu iako treba malo napregnuti misao da se shvati o čemu je riječ. Jedan francuski mislilac je došao veoma blizu tome s jednom vrlo opasnom knjigom o nama, zaboravio sam kako se zove. Bilo kako bilo, Nazarećanin također nije bio stava da bi trebalo uništiti čovjekovu kulturu i civilizaciju, radije je izabrao mogućnost oproštenja i otkupljenja čovjeka od svih njegovih učinjenih nasilja koje čovjek može zamisliti i učiniti. Umjesto uništenja civilizacije, Nazarećanin je izabrao mogućnost otkupljenja cjelokupne civilizacije. Zamisli, molim te ono što ljudi zovu zapadnom civilizacijom sa svim njezinim nasiljima kao nešto otkupljivo i kao nešto što može biti spašeno. Strašna pomisao! Toliko strašna da čovjek odbija čak i mogućnost da bi bila moguća!

– Ali to ne mijenja ni najmanje stanje stvari s obzirom da čovjek i civilizacija grabe naprijed uključuju nove oblike i modele nasilja i prema ljudima i prema prirodi? Mlađi đavao izgledao je pomalo zbunjeno jer u njegovoj glavi što se tiče nasilja ništa se nije promijenilo osim što je čovjek postao kreativniji i tehnološki savršeniji u razvoju tehnologije nasilja. A nije ni volio pretjerivanje u metafizici starijeg đavla i njegovo stalno napominjanje o mogućnostima, vječnostima. Mlađi đavao bio je od samog početka riješen da bude pozitivist i materijalist koliko je moguće. Zanimale su ga činjenice i ono što se stvarno događa u svijetu, a ne metafizičko trabunjanje starijeg đavla. Ali jer mu je stariji đavao bio nadređen morao je šutjeti i držati jezik za zubima.

– Upravo tako. Jer čovjek nije svjestan ili odbija vjerovati u ono što je Nazarećanin učinio i dalje se trudi tu i tamo prinositi žrtve za svoje otkupljenje od nasilja i redovito ih prinosi u gotovo pravilnim vremenskim razmacima kroz ratove, osvajanja, ubijanja. I nama je od posebne važnosti odgajanje svijesti u samom čovjeku kako je nasilje nužno i potrebno kao temeljni pokretač čovjekovog napretka prema blistavoj budućnosti. Čovjek mora i dalje biti apsolutno uvjeren kako je put u budućnost popločan nasiljem i kako je nasilje jedini i ispravni put za njegovo bolje sutra i kako nasilje niti može biti oprošteno niti treba biti oprošteno, nego samo umireno na kratko prinošenjem žrtava. Stariji đavao se vrati i sjedne u kožni naslonjač.

– Kako misliš da to postignemo? Mlađi đavao okrene se prema starijem.

– Tako što ćemo sustavnom indoktrinacijom iz čovjekove svijesti ukloniti i iskorijeniti uvjerenje o postojanju Stvoritelja, postojanju dobra. Kad to učinimo i ono što je Nazarećanin učinio izgubit će važnost. Potrebno je iz čovjekove svijesti iskorijeniti bilo kakvo pitanje u smislu ili besmislu nasilja jer čim ih pustiš da pođu o tome razmišljati, dospiju i do onih neugodnih pitanja o Stvoritelju, o dobru, o zlu, o nagradi, o kazni. Čovjeka se mora uvjeriti kako je nasilje prirodno i nužno kao disanje zraka i da tu nema ništa mistično i duhovno vrijedno promišljanja, nego samo sirovo i brutalno nasilje koje je toliko prirodno da ga ne treba razlikovati od procesa udisanja zraka. Čovjeka moramo prilagoditi na nasilje kao na disanje kako na nešto nesvjesno što je tu i o čemu se nikada ne razmišlja. A to ćemo učiniti počevši od nas.

 – Kako misliš od nas? Mlađi đavao se u čudu zagleda u vrškove svojih crnih kožnih cipela.

– Pa lijepo. Ako mi stojimo iza mehanizma nasilja i žrtve koja žrtvovanjem pobjeđuje nasilje, ako smo mi skriveni mehanizam koji žrtvovanjem nasilje pojačava i umanjuje, onda se čini razumnim  uvjeravati čovjeka da ne postojimo. Ako nas nema, onda i mehanizam nasilja i žrtve se ne može objasniti nego ostaje skriven čovjeku i čovjek i dalje nastavlja žrtvovati kako bi ublažio vlastitu krivnju zbog počinjenog nasilja ne pitajući se tko je uopće pokretač jednog takvog mehanizma. Mi stvaramo iluziju kako čovjek prinoseći žrtvu da bi se otkupio od nasilja nekom krvoločnom božanstvu to stvarno i uspijeva i zar nije opravdano da čovjek ne otkrije tko stoji iza toga? Žrtveni mehanizam kojim se nasilje ublažava da bi se opet pojačalo i tražilo nove žrtve je naš proizvod i mi smo ga izmislili da bismo čovjeku pružili privid otkupljenja i pomirenja. I tako je trajalo dok se nije pojavio Nazarećanin i razotkrio nas igrajući upravo našu igru koju smo izmislili. Prekasno smo shvatili da samo Stvoritelj može slomiti vječni krug nasilja kojega smo izmislili idejom žrtve i taj neugledni židov iz Nazareta koji nije odavao da je nešto posebno u odnosu na druge žrtve slomio je krug nasilja križem. Dok je čovjek pod našim vodstvom vjerovao da žrtvom otkupljuje sebe, nije postizao ništa ubijajući vlastitu djecu i narode na žrtvenicima civilizacija, nego je hranio našu glad za krvlju, zlom i nasiljem i tako kroz cikluse ponavljanja kruga nasilja. Onda se iznenada pojavio taj Nazarećanin i otvorio stvarnu mogućnost ne samo prestanka žrtvovanja, nego i otkupljenja i oproštenja nasilja bez žrtve jer se on žrtvovao i za čovjeka i za civilizaciju. Bio sam tamo kad se to dogodilo. Udisao miris nove žrtve, novog krivca i novog osuđenika, a onda je odjednom mehanizam stao i utihnuo. Netko je uperio prst u križ i Nazarećanina i rekao: Gle, ova se žrtva razlikuje od svih drugih dosad jer ovaj nije uopće kriv niti je trebao biti ubijen, ovaj je potpuno nevin i pustio je da ga ubiju, ali zašto je to učinio? I tako je sve počelo. U tome je naša poteškoća i prednost. Mi znamo da se to dogodilo, ali čovjek ne vjeruje da se to dogodilo i ovo drugo je naša prednost koju još uvijek možemo iskoristiti. I najvažnije je, mladi prijatelju, uvjeravati čovjeka da se to nije dogodilo, da nema Stvoritelja, nema Nazarećanina, nema nas i da je to sve jedna sladunjava bajka, jedan izmišljeni mit i da se Nazarećanin ne razlikuje od Edipa, Herkula, Romula i Rema i njima sličnih. Jer ako čovjek otkrije ogromnu razliku između Nazarećanina i ovih drugih ili ako otkrije stvarnost mogućnosti da mu nasilje bude oprošteno, a da se uopće ne mora žrtvovati, tko zna što bi čovjek učinio kada bi sve to znao? Možda bi sretan i radostan što postoji mogućnost otkupljenja od nasilja prionuo na još više nasilja u ime Stvoritelja ili bi svjestan svoje nasilne civilizacije i nasilne budućnosti trudio se oko otkupljenja? U svakom slučaj ne smijemo izgubiti jer za nas još nije sve izgubljeno iako je Nazarećanin otkrio da stojimo iza mehanizma žrtve i nasilja. Zato je najvažnija zadaća skrivati od čovjeka da se išta dogodilo i Nazarećanina i sve vezano uz njega gurnuti u prostor bajki i mitova i da nijedan akter te priče ne postoji i da to što se priča nije ništa drugačije od onih priča o recimo Sizifu, Tezeju, Odiseju i njima sličnima. Čovjek mora biti uvjeren da je nasilje nužno, prirodno i nesvjesno poput disanja i čovjekova budućnost i njegov napredak moraju ići putem nasilja i da u skladu sa svojim putovanjem u svjetliju budućnost čovjek mora stalno prinositi ljudske žrtve na oltare civilizacije po cijelom svijetu bez obzira je li žrtvenik od kamena, drveta ili nekog drugog materijala jer žrtva i žrtve se moraju stalno prinositi i to je najvažnije za nasilje.

U Sarajevu, 6. 5. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: cd123

Plaća ili honorar?

Kada bi netko kojim slučajem mogao ponuditi recimo Goetheu plaću za tekst njegovog djela Patnje mladog Werthera, na koji bi se način izračunalo koliko bi Goetheu trebalo platiti za njegovo djelo? Ili kada bi se nekom pjesniku ili piscu ponudila plaća za ono što je napisao, na koji način obračunati iznos te plaće? Što je to pjesnik ili pisac utrošio na temelju čega se onda može izračunati plaća za njegov rad? Bi li Goethe bio zadovoljan s nekoliko milijuna eura kao nekom fiksnom plaćom za neko od svojih djela?

Možda i postoji odgovor na ovakva pitanja jer ako promatramo svijet nogometa primjećujemo da tamo postoje načini kako se izračunava plaća nekom vrsnom nogometašu. Ako neki nogometaš ima godišnje nekoliko desetaka milijuna eura što od kluba što od sponzora, može li se reći da kad osvoji svjetsko nogometno prvenstvo prvi put sa svojom zemljom kako je za to dobio točno izračunatu plaću? Može li se količinski izračunati njegov osjećaj sreće i zadovoljstva zbog osvojenog trofeja i onda to pretočiti recimo u mjesečnu plaću? U svakodnevnom jeziku često koristimo izraze plaća i honorar kao da je riječ o riječima s istim značenjem, iako pravimo razliku između nekoga tko prima plaću i nekoga tko prima honorar.

Kada pisac unaprijed dobije honorar za tekst na kojem radi, je li on time dobio plaću? Je li primljeni honorar izračunat prema količini inspiracije koju pisac osjeća dok radi na tekstu i je li honorarom određeno koliko rečenica mora biti u tekstu i koje stilske figure moraju biti u upotrebi? Čini se da je narav honorara takva da čovjek zadržava svoju slobodu kao što je zadržava pisac kada piše tekst i da se honorarom ne plaća rad. Ako se honorarom ne plaća piščev rad, što se onda plaća ili možemo reći kako pisac zapravo ne radi i da pisanje nije rad? Honorarom se, barem tako izgleda, plaćaju određeni troškovi koje pisac ima, ali se ne plaćaju sve životne potrebe pisca jer ako pisac ima potrebu za inspiracijom u pravom umjetničkom smislu teško da bi ga fiksna mjesečna plaća inspirirala? Ili možda bi? Pojam honorara, čini se, usmjeren je prije svega na životne troškove, ne na životne potrebe pa se nekom piscu ili umjetniku honorar daje za troškove (putovanje avionom, naknada za gorivo, naknada za smještaj), ali honorar nije nešto što bismo nekom piscu dali za životne potrebe. Jer potrebe života kudikamo nadilaze troškove života. Međutim, ukoliko piscu ili umjetniku dajemo honorar, kako ćemo onda nazvati njegov rad s obzirom da je slobodan što se tiče samog teksta ili umjetničke slike? Možemo reći da je njegov rad slobodan jer mu honorar pokriva životne troškove, ali honorar ne pokriva njegovu slobodnu životnu potrebu za pisanjem i slikanjem niti postoji mogućnost dati plaću za životnu potrebu za inspiracijom da bi se nešto napisalo ili naslikalo?

S druge strane, ideja ili smisao plaće čini se ne ide samo za tim da pokrije životne troškove nego i životne potrebe pa se može reći kako nekom tko radi osam sati dnevno u nekoj kancelariji plaća treba pokriti životne troškove i životne potrebe. Ideja plaće stavlja znak jednakosti između životnih troškova i životnih potreba ne praveći razliku među njima. Odatle nastaje i poteškoća da i sam čovjek koji radi zaključi da mu je plaća ispunjenje i životnih troškova i životnih potreba. Nezadovoljstvo plaćom nastaje kada čovjek otkrije da se životni troškovi razlikuju od životnih potreba i da su životne potrebe iznad životnih troškova. Ideja plaće nadalje aludira na to da se plaćom pokriva ili plaća čovjekov stvarni učinak na poslu koji se mjeri plaćom. Plaća se orijentira isključivo na čovjekov radni učinak isključujući životne potrebe kao važan dio čovjekova života koji uključuje potrebe koje nisu materijalne naravi i nisu nužno povezane s plaćom.

Honorar i plaća uključuju i dvostruko značenje shvaćanja rada kao čovjekovog djelovanja. Dok honorar uključuje slobodu ili bi barem trebao uključivati određenu slobodu i kreativnost u radu, plaća opisuje oblik neslobodnog rada, obveznog provođenja vremena od osam sati na specifičnom radnom mjestu i time se potvrđuje da se isplata plaće dobiva za „stvarni“ i „pravi“ rad. Honorar bi, s druge strane, uključivao nekakav „imaginarni“ rad koji jer se ne prima plaća, ne bi bio „pravi“ rad.

Je li recimo Goethe radio kad je pisao neko od svojih djela i bi li se Goethe uvrijedio kad bi mu neki mecena ponudio honorar za njegov rad? Bi li Goethe bio povrijeđen time da mu neki mecena ponudi honorar za životne troškove (stan, hrana, papir, tinta) i pri tom ga pusti da slobodno ostvaruje životnu potrebu za pisanjem? Bi li Goethe bio uvrijeđen idejom da mu mecena dadne plaću za njegov rad i bi li Goethe svoj rad shvaćao kao „pravi“ rad koji se može platiti plaćom kada bi imao određeno vrijeme, broj stranica, broj rečenica, stilske figure koje može koristiti u pisanju?

Svijet u kojem živimo oblikovan je idejom i mentalitetom „radnika“ i simptomatično je kako se gotovo potpuno izbrisala razlika između naravi plaće i naravi honorara i sve je postalo „plaća“ bez obzira je li u pitanju pisac, slikar, kancelarijski radnik. I dok ideja „plaće“ teži posvemašnjoj ideologizaciji bilo kojeg ljudskog rada, ideja honorara nastoji ostaviti malo prostora za slobodu i kreativnost nekom tko također radi, ali njegov rad ne može biti izmjeren plaćom nego radije honorarom. Razlikovanje plaće od honorara pomaže razlikovanju životnih troškova od životnih potreba i nije uvijek poželjno da sve bude plaća i da životni troškovi i životne potrebe budu jedno te isto. Tu i tamo dobro je se prisjetiti razlike između plaće i honorara, između životnih troškova i životnih potreba o čemu su još davno u srednjem vijeku napominjali razlikujući artes liberales i artes serviles gdje i jedne i druge artes imaju svoju vrijednost i dostojanstvo držeći se pri tom razlike između plaće i honorara.

Ne bi bilo dobro da se sve artes proglase plaćenima, kao što ne bi bilo dobro da se sve artes proglase honorarnima. Tu i tamo valja se prisjetiti da nije beskorisno razlikovati plaću od honorara i „pravi“ rad od „imaginarnog“ rada s obzirom da i jedan i drugi rad doprinose na svoj način i čovjekovim životnim troškovima i čovjekovim životnim potrebama.

U Sarajevu, 3. 5. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Dolgachov

POGLED ODOZGO

Poznavao sam jednog finog gospodina koji je s krizom srednjih godina upao u grdne probleme s pićem. Potrajalo je to sigurno nekoliko godina, te bivalo sve gore i gore. I onda, jednog dana ga sretnem, za divno čudo, trijeznog. Bio je poprilično uznemiren. Započe razgovor sa mnom. Reče kako je upravo negdje usput sreo pijanog čovjeka. Teturao je, baljezgao, bljuvao, i na kraju završio u vlastitoj bljuvotini. I reče fini gospodin na kraju tog kratkog razgovora: “O moj Bože, zar i ja tako ružno izgledam!?” Njemu je to očito bilo dovoljno, jer ga poslije toga nitko nikad više nije vidio pijanog.

Navest ćemo i jedan drugi, benigniji, primjer. Svi ste se vjerujem našli u čudu kad ste prvi put čuli svoj glas na nekoj audio ili video snimci. Zvuči dosta drugačije nego što čujemo sami sebe dok pričamo. Ništa čudno. Dok govorimo naše uši hvataju glas koji izlazi iz desetak centimetara udaljenog izvora. Osim toga, popriličan dio zvučnog transfera tada se odvija preko slušne kosti. Stoga je logično da čujemo sebe na sasvim drugačiji način kada naš glas dolazi iz nekog vanjskog izvora.

Otprilike o tome želimo danas govoriti, promatrati sebe iz neke vanjske perspektive nije identično onome kako inače sebe gledamo. Pogled odozgor na sebe same može nas u svezi nekih stvari poprilično uznemiriti. No, to je po sebi trenutak istine koji nas itekako može osloboditi vlastitih mitova i zabluda te uvesti u jedno novo, kvalitetnije razdoblje života.

Anti-planiranjem do plana

Na našim prostorima i ne postoji neka kultura planiranja vlastitog vremena i aktivnosti. I kad oni zapadnjaci stalno nešto bilježe u rokovnik, može nam se čak učiniti i smiješnim. Stoga, da bi uopće shvatili važnost jednog takvog planiranja, bilo bi dobro započeti s nečim što bih nazvao anti-planiranjem: jednostavno, probajte zapisivati što radite i koliko ste na što potrošili vremena tijekom dana. Što god na kraju budete vidjeli, bit će to jedan istinski pogled na same sebe odozgor, svojevrsna autobiografska ptičja perspektiva. Koja korist od svega toga? Pa recimo, puno je lakše danas prodangubiti pet sati uz TV nego sutra čitati u svom notesu o tome – kako ste jučer čak pet sati gledali TV. Naravno, može se to sve skupa voditi i detaljnije, bilježeći pri tome i svoje misli. I kad čovjek recimo na kraju bude čitao kako je jučer puna tri sata ljutito u sebi prežvakavao neku staru svađu ili osobni neuspjeh, izgledno će odlučiti da bi bilo pametnije ubuduće ne upadati u takva mizerna stanja.

Psihološka dobrobit planiranja 

I kad dangubimo, na neki način ono svoje vlastito dangubimo. No, što je uopće to naše? Postoje različite razine svijesti i egzistencije. Ljudi možemo biti samo po onome ljudskome a ne animalnom. Ono što nas izdvaja iz svijeta životinja nisu instinkti i nagoni, nego razum, svijest, sloboda i odgovornost. Poslužit ćemo se ovdje u to ime onom Heideggerovom sintagmom kako neki ljudi ne žive nego bivaju življeni. 

Zašto je danas toliko anksioznosti, toliko straha da ćemo izgubiti kontrolu? Pa moguće zato što smo je na neki način već izgubili. Ulazimo u dan bez jasnog plana, vizije i izbora. Mjesto da ga proživimo, mi dopuštamo da isti biva proživljen.

Naravno, postoji i ona druga strana medalje koja bi rekla da je jedan život vođen po 100% striktnom planu također na neki način neljudski. Osobe koje nemaju za nas ni pet minuta vremena jer su si nešto detaljno isplanirale poslovično doživljavamo bezdušnima. Reklo bi se, naravno da planovima ne treba robovati, ali ih svejedno trebamo imati. Nije problem ako nam se danas dogode dva-tri neplanska sata, ali neka zato onih ostalih dvanaest (u budnom stanju) bude po redu i planu.

Jednostavna logika – široka primjena 

Japanci kažu da njihova tradiciolna “kakeibo” metoda vođenja osobnih troškova garantira tridesetopostotnu uštedu vlastitih prihoda. Kakibo nije ništa drugo nego strpljivo vođenje osobnog dnevnika, ovaj put onog financijske prirode. Bilježe se svi prihodi i svi rashodi. Rashodi se pri tome dijele u različite grupe, recimo: režije, stanarina, hrana, odijeća, hobi, zabava, putovanja, krediti i sl. Reklo bi se ništa posebno, a tako dokazano učinkovito. Vidimo, opet slično kao i ono maloprije: jedno je bezbrižno trošiti svoj novac, a sasvim je drugo sutra čitati o svemu tome. Kad svoje financijske navike pogledamo iz one blažene “ptičje perspektive”, skoro ćemo sigurno nešto početi mijenjati. Jednostavno, čovjeku postane jasno da će se u nekim stvarima morati malo suzdržati kako bi preostalo dovoljno i za one druge potrebne stvari.

U Sarajevu, 29. IV. 2019. 

M. B. 

Izvor(foto): 123rf.com; Copyright: Manit Khumrod

O iščekivanjima

Čovjek ponekad bježi i njegovo bježanje je opravdano. Volimo pobjeći od gradske gužve negdje gdje je mirno, negdje pored jezera, negdje u predgrađe gdje imamo svoje dvorište i svoje zelenilo gdje se ne može parkirati svaki vozač koji slobodno mjesto samo jer je slobodno smatra parkingom. Instinktivno bježimo od opasnosti i sklanjamo se u zaštitu visokih zidova, haustora. Ponekad uz laž i ispriku o nemanju vremena ili imanju previše posla volimo pobjeći i od ljudi kako bismo imali vrijeme za sebe. Mogućnost bijega ponekad je spasonosna, potrebna i opravdana i tu nema ili ne bi trebalo biti posebnog srama jer tu i tamo želimo pobjeći. Mogućnost bijega je i važna kada je riječ o prošlosti i budućnosti. Nekad pobjegnemo u prošlost koristeći sjećanje i pamćenje. Nekad pobjegnemo u budućnost maštom i fantazijama.

Našem spasonosnom i opravdanom bježanju ponekad se ispriječi iščekivanje. Iščekivanje je nemogućnost i nesposobnost da bježimo u prošlost ili u budućnost, iščekivanje je nemogućnost bježanja, naš neprijatelj koji nam ne dopušta slobodu i osjećaj opuštenosti bježanja. Kada kao djeca učinimo neopodopštinu koja po svim pravilima roditeljske pedagogije zaslužuje određeno kažnjavanje (ponekad i batine) i kada su svi dokazi nesumnjivo upereni protiv nas, najteže je iščekivati da se sve završi. Onaj ponekad čudno dobar osjećaj nakon jezikove juhe ili čak i batina kada se u nama nutrina opusti je trenutak kada je iščekivanje dopustilo da konačno pobjegnemo. Pobjegnemo u prošlost kao kada sebi govorimo da jezikova juha nije bila tako strašna ili da batine koje smo dobili nisu bile ni približno bolne kako smo to sebi predstavili. Pobjegnemo u budućnost kao kada sebi govorimo da ćemo biti bolji i da to više nećemo učiniti.

U cijelom našem doživljaju najgore je iščekivanje da se to što se treba dogoditi već jednom dogodi i završi. Osjećaj grča koji prolazi kroz cijelo tijelo, osjećaj napetosti, nelagode kao da negdje u sebi nosimo kamen (ne možemo ni jesti ni piti čak ni koncentrirati se dok sve ne završi) je trenutak kada nas iščekivanje paralizira. Zato je iščekivanje nesposobnost i nemogućnost da pobjegnemo naprijed ili nazad, u budućnost ili prošlost jer paralizira našu sposobnost pamćenja i našu maštu i naše fantazije. Negativna iščekivanja poput onih bezazlenih i dječjih dok čekamo kaznu ili onih puno ozbiljnijih i sudbonosnijih dok čekamo da nam liječnik saopći vijest dok zabrinuto gleda nalaz pred našim očima koliko god u sebi nose negativno, na kraju uz svu nevolju koja idu uz njih su dobra. Dobra su zato jer imaju završetak i jer nas nakon svega iščekivanje pusti da bježimo kud želimo.

Bilo bi nepodnošljivo čekati beskonačno dugo da mama ili tata konačno izreknu kaznu bilo jezikom bilo nekim drugim pedagoškim sredstvom ili mjerom jer iščekivanje paralizira i zadržava nas u sadašnjem trenutku i ne da nam kretati se niti naprijed niti nazad. Iščekivanje zarobljuje bježanje i zato nam teško pada i teško se s njim nosimo. Jednako ako ne i teže jer smo već odrasli bilo bi nepodnošljivo beskonačno dugo čekati liječnika da nam saopći vijest o nalazu koji drži u rukama, radije tražimo da nam kaže da su vijesti jako loše samo da ne iščekujemo.

Ljudi griješe kada kažu da ih ubija čekanje. Ne ubija ih čekanje nego iščekivanje. Čekanje je kada znate o čemu se radi, samo čekate saopćenje već poznate vijesti. Kada nam otac ili majka saopće da ćemo dobiti batine, mi ne iščekujemo, nego čekamo. Čekati znači ništa drugo nego već znati što se ima i treba dogoditi, iščekivati znači ne znati što se ima dogoditi jer nam još nitko nije ništa saopćio. Kada nam liječnik javi da je nalaz negativan, sutra u bolnicu dolazimo i čekamo nalaz. Mi ne iščekujemo nalaz jer već znamo da je negativan, nego samo čekamo da ga preuzmemo. Kada nam liječnik saopći da je nalaz stigao i da sutra trebamo doći na razgovor, onda je riječ o iščekivanju jer ne znamo kakav je nalaz, pozitivan ili negativan. Čekanje uvijek pretpostavlja znanje o onomu što čekamo. Iščekivanje uvijek pretpostavlja neznanje i skrivenost onoga što iščekujemo i uvijek je lakše čekati nego iščekivati jer čekanje dopušta da idemo naprijed ili nazad, iščekivanje ne dopušta ni jedno ni drugo.

Pacijent kome liječnik saopći negativan nalaz ima mogućnost bježanja u budućnost (nove terapije, novi lijekovi) i bježanja u prošlost (ohrabrujući postotci onih koji su se izborili sa sličnim ili istim simptomima), ali dok iščekuje zamrznut je u sadašnjosti i ne može se kretati, barem ne misaono, ni tamo ni ovamo. Zato iščekivanje paralizira ne u fizičkom smislu, iako se nekad i to zna dogoditi, nego prije svega u nutarnjem i umskom smislu. Iščekivanje je poput duhovne paralize nutarnjeg života, paraliza pamćenja, sjećanja i mašte. Dok ne prođe iščekivanje ne može se nigdje nego samo ostati u sadašnjem trenutku.

Kod negativnih iščekivanja želimo skratiti čekanje na najmanju moguću mjeru. Onaj osjećaj kada vam roditelj drži jezikovu juhu i kažete da biste radije da ste dobili malo batina i da vas pusti na miru. Ne želite i ne volite dugo čekati kada je riječ o negativnom iščekivanju, želite da se sve što prije obavi i završi kao što i pacijent želi da mu liječnik što prije saopći vijest o nalazu makar bio i negativan. Zato nas plaši kada bismo morali dugo iščekivati. Plaši nas ono negativno, onaj osjećaj stezanja u grlu dok čekamo i svjesni da ne možemo tako dugo živjeti nikako cijeli život u negativnom iščekivanju. Zato žurimo i trudimo se da se negativna iščekivanja dogode i odigraju što prije i prijeđu u čekanje.

Što je s pozitivnim ili dobrim iščekivanjem? Ako se prisjetite recimo kada ste prvi put čekali svoga momka ili curu nakon što je za vikend bio/bila kući i sad se vraća, kakav je bio osjećaj? Ako dublje zakopate u sebe sjetit ćete se da je to bilo iščekivanje koje vas nije paraliziralo, štoviše bježali ste u prošlost (prvi susret, upoznavanje, prva razmjena riječi, prvi dodir ruke), bježali ste u budućnost (završiti fakultet, možda brak, djeca), ali niste bili paralizirani. Mogli biste iščekivati i duže nego što treba. Ako autobus ili vlak ili avion kasni nekoliko minuta ili čak sati, nije vam teško. Uživate u tom dobrom iščekivanju pomalo i s osjećajem žalosti jer će prije ili kasnije autobus ući na peron, voz ući na stanicu, avion sletjeti na aerodrom. Kada je dobro iščekivanje u pitanju volimo produžiti čekanje kao da ne želimo da čekanje završi kao kad recimo upecate dobra i lagana pitanja na ispitu i znate da ste sve uradili kako treba. Ne želite da se odmah rezultati objave, radije uživate u valovima dobrog iščekivanja i tad je čekanje poput opijenosti nekakvim blaženim stanjem jer ne samo da znate što čekate, nego još više to što čekate je nešto dobro.

Na ovaj način naš se život njiše poput klatna između iščekivanja koja su negativna i loša i čija čekanja želimo skratiti i iščekivanja koja su dobra i čija čekanja želimo produžiti. Ljuljamo se na ljuljački života sretni kada nas dobro iščekivanje susretne i onda produžujemo čekanje koliko možemo tužni što moramo ipak jednom završiti s čekanjem. Ljuljamo se na ljuljački života zabrinuti i napeti kada nas negativno iščekivanje pogodi i onda žurimo što prije završiti s iščekivanjem i prijeći u negativno i loše čekanje. Ako je netko kao dijete bio na ljuljački, uvijek je najbolji dio onaj kada vas zaljuljaju i onda se nađete veoma visoko u zraku gurnuti naprijed visoko iznad svih i želite ostati gore u tom položaju još dugo. To je slika dobrih očekivanja i čekanja kojim to iščekivanje produžujemo i hranimo. Kada ste već skroz dole u silaznoj putanji skoro dodirujuću zemlju zabrinuti što ne vidite nazad a želite što prije naprijed u visinu, to je slika negativnih iščekivanja čije čekanje želimo što prije skratiti i sasjeći da ne traje predugo. Obolijevamo psihički i fizički od negativnih i loših iščekivanja dok nas dobra iščekivanja liječe i produžuju nam život. Negativna i loša iščekivanja su bolest, dobra iščekivanja su terapija i lijek.

Ponavljamo kako je najgore čekati. To nije istina. Čekanje je gotova stvar jer već znamo o čemu se radi. Istinito je kako je najgore iščekivati. Najgore je iščekivati jer ne znamo što iščekujemo. I naravno kad iščekujemo bilo negativno bilo dobro, oba iščekivanja moraju završiti. Za jedno želimo da ga sami okončamo što prije pa je iščekivanje negativno, mučno i nelagodno, a za drugo ne želimo da iščekivanje završi jer je dobro, ugodno, pruža užitak, ali svjesni da će iščekivanje prije ili kasnije morati prestati. I pacijent koji čeka da mu doktor saopći nalaz i mladić koji na stanici čeka na djevojku da dođe nalaze se u istom položaju samo na različitim stranama ljuljačke života. Prvi želi što prije prekinuti negativno iščekivanje, a drugi želi što više produžiti dobro iščekivanje. I svjesni su da ljuljačka života neće ostati cijelu vječnost u istom položaju jer ona se ljulja i uskoro će se zaljuljati na drugu stranu koliko se god njih dvojica trudili jedan da ubrza, a drugi da uspori iščekivanje.

Iščekivati je teško jer se njih dvojica nikada neće razumjeti jer jedan žuri da iščekivanje okonča, drugi hoće iščekivanje produžiti i teško je kad iščekujemo netko zlo, a netko dobro jer se tada ne možemo nikako razumjeti, a ne tako rijetko stojimo jedno pored drugog iščekujući upravo netko dobro, a netko zlo. I kao što pacijentu nije jasno zašto mladić ne žuri i produžuje iščekivanje i u tome uživa, tako mladiću nije jasno zašto pacijent žuri da iščekivanje okonča i mršti se na svako i najmanje produženje iščekivanja. Kao što ponekad ni nama samima nije jasno zašto se neki žurimo okončati iščekivanje što prije, a neki se svojski trudimo da iščekivanje produžimo kako bi barem još malčice trajalo. Nije uvijek pitanje naravi onoga koji iščekuje niti njegovog karaktera, njegove lijenosti, nestrpljivosti, žurbe, odugovlačenja. Ponekad nisu u pitanju ni ti ni ja ni to što smo ljudi bilo sličnih ili različitih karaktera i osobina.

U pitanju je samo iščekivanje i njegova narav i smisao jer nije isto iščekivati liječnički nalaz i djevojku u koju ste zaljubljeni i osjećamo da to nisu ista iščekivanja. I znamo da nije uvijek u nama problem. Problem je u iščekivanju i može se dogoditi da nalaz bude drugačiji od našeg negativnog iščekivanja kao što se može dogoditi da djevojka više nikad ne dođe na stanicu što je drugačije od našeg dobrog iščekivanja.

Zato je iščekivanje teško i zahtjevno jer ne znamo što iščekujemo koliko god bili sigurni i uvjereni da znamo i lakše je uvijek čekati nego iščekivati jer iščekivanje bez svršetka je mučenje koje zarobljava u sadašnjem trenutku i ne da nam da bježimo ni u prošlost ni u budućnost, a dobro je bez stida i srama priznati da je nekad bijeg jedino i sretno rješenje u datom trenutku od robovanja iščekivanju koje nas sputava i ne da nam da se sjećamo i da maštamo. Dok čekamo barem se možemo sjećati prošlosti ili maštati o budućnosti jer dok iščekujemo ponekad ne možemo ništa ni sjećati se niti maštati.

U Sarajevu, 28. 4. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; copyright: Hayati Kayhan

O ljubavi

Iluzije nisu beskorisne. Iluzije su arhitektonski elementi stvarnosti koju izgrađujemo za sebe, arhitektura od koje stvaramo svoj privatni svijet i svoju privatnu stvarnost. Nisu sve iluzije dobre niti su sve zle. Najkreativnija od svih iluzija kojom stvaramo arhitekturu vlastitog privatnog svijeta i stvarnosti zovemo ljubavlju. Ljubav je stvaralačka iluzija koja bez temelja na neki poseban način izgradi cijeli čovjekov svijet i stvarnost. Ljubav počinje kao samoobmanjujuća iluzija koju slobodno biramo. Slobodno i svjesno se samoobmanjujemo. Samoobmanjujemo se o drugom o onom ili onoj koga ili koju volimo jer ljubav na početku nije moguća kao stvarnost o muškarcu ili ženi kojega/koju volimo jer bi odustali preplašeni stvarnošću osobe pred nama.

Počinjemo iluzijom ljubavi. Izgrađujemo stvaralački i kreativno naš privatni svijet ljubavi s voljenom osobom počevši uvijek s idealnom slikom drugoga onako kako ga mi gradimo u našem privatnom svijetu. Svijet ljubavi izgrađujemo slobodno, bez prisile, bez nagovaranja izgrađujemo ga kao iluziju o životu s voljenom osobom. Izgrađujemo ga od najboljih materijala koje nam može ponuditi iluzija ljubavi ili sami izmišljamo i stvaramo najbolje i najkvalitetnije materijale od kojih gradimo iluziju ljubavi. Riječima poput savršeno, neopisivo, nestvarno, predivno, prelijepo, čarobno, magično gradimo cijelu strukturu našeg privatnog svijeta iluzije ljubavi.

Gradimo i onda kada naš privatni svijet u koju smo smjestili voljenu osobu ne odgovara uvijek stvarnosti osobe koju volimo. Zamišljamo i razmišljamo kako će se voljena osoba promijeniti kako bi se prilagodila iluziji ljubavi i privatnom svijetu kojega smo izgradili samo za nas dvoje. Uvijek dopuštamo iluziji ljubavi da nas pobijedi svaki put kada se nadamo da će se voljena osoba promijeniti i svjesno i slobodno dopuštamo iluziji ljubavi da nas pobijedi. Kada nas iluzija ljubavi pobijedi ne mislimo da je riječ o porazu ili tome da konačno moramo izići iz svog privatnog svijeta i suočiti se sa stvarnošću. Mi vjerujemo da smo pobjednici opijeni iluzijom ljubavi koja nas i kad smo stvarno poraženi još uvijek nagrađuje kao da smo pobjednici.

Zato je iluzija ljubavi tako stvaralačka jer ne dopušta da vidimo i osjetimo poraz ili neuspjeh nego nas uvijek zavodi kao da smo vječni pobjednici kao kad dvoje ljudi žele pod svaku cijenu spasiti svoju ljubav. Drugi primjećuju da se tu nema što spašavati jer je već sve izgubljeno, nego radije treba napustiti brod kako se ne bi i njih dvoje utopili. Njih dvoje ne vide brod koji tone niti opasnost, vide samo jedno drugo koje treba pod svaku cijenu spasiti čak i pod cijenu vlastitog utapanja. Drugi ih sažalijevaju i njihovu borbu i ljubav nazivaju štetnom i opasnom iluzijom, a njih dvoje se za tu zajedničku iluziju bore do kraja do potpunog gubitka i propasti ili spasenja i novog života.

Njihova zajednička iluzija ljubavi toliko je stvaralačka da su izgradili svoj vlastiti svijet ljubavi vrijedan zajedničke borbe do kraja, vlastiti svijet kojega drugi vide samo kao opasnost, propast i neuspjeh. Drugi njihov svijet vide kao svijet bez temelja, svijet koji polako i neumitno tone i propada, svijet u kojem ih ništa više ne povezuje i ne spaja. Njih dvoje se zadnjim atomima snage bore za svoj svijet, svoju iluziju koju su gradili, gradili i gradili.

Uvriježeno je mišljenje da bi bilo i bolje i lakše da su od samog početka oboje bili čvrsto nogama na zemlji. U tom slučaju ne bi došli u stanje da spašavaju ljubav koja je ionako iluzija koju su izgradili i koja ih je orobila, a oni zauzvrat nisu dobili ništa. Ali kako bi se borili za svoju iluziju ljubavi kad bi ona bila tek obična i svakodnevna stvar jer oni se bore za ljubav ne zato što je svakodnevna i obična, nego jer je stvaralačka iluzija koja ima moć nad njima i boreći se oni se predaju iluziji ljubavi kao stvaralačkoj iluziji koja gradi njihov život i njihovu stvarnost.

Za većinu nas iluzija je aluzija na nešto nestvarno, što nije od ovog svijeta, nešto što je povezano s maštom, nešto što izmiče stvarnosti pa dobijemo i dobivamo savjete da se moramo osloboditi iluzija ukoliko želimo živjeti normalan ljudski život. Ali ako neki par koji u najvećem zanosu dijeleći iluziju ljubavi pitate što je to što oni imaju i što ih drži čvrsto vezane, ponovit će ono na što nas drugi upozoravaju da je opasno i da trebamo izbjegavati pod svaku cijenu.

Njih dvoje će reći kako imaju nešto nestvarno, nešto što nije s ovoga svijeta, nešto što izmiče stvarnosti. Odgovor većine bit će sumnjičavo upozorenje kako se trebaju što prije osloboditi iluzije u kojoj žive dok će oni reći kako im je ta iluzija pomogla da prebrode bolesti, krize, gubitke, neuspjehe i padove i kako je to jedina iluzija u kojoj žele sudjelovati svjesno i slobodno.

Iluzija ljubavi kao jedina iluzija čija stvaralačka moć nadilazi sposobnosti ljudskog jezika pa njezinu moć ljudi opisuju kao nestvarno, neopisivo, čarobno, magično, nije s ovog svijeta, poistovjećujući je s božanstvom. Ljubav između dvoje ljudi mora početi kao stvaralačka iluzija i što duže traje kao stvaralačka iluzija to će njih dvoje duže moći odolijevati žestokim napadima grube i brutalne stvarnosti čije je jedino nastojanje uništiti stvaralačku iluziju ljubavi i svesti je na svakodnevnu i običnu stvarnost.

Iluzija ljubavi se tome žestoko protivi i bori se sa stvarnošću, zato ljudi žele spasiti svoj brak, zato ljudi žele ostariti zajedno, zato ljudi žele učiniti sve što je moguće kada je riječ o njihovoj međusobnoj ljubavi da je produže, spase. Onog trenutka kada stvarnost preuzme vlast nad njihovom ljubavlju, stvaralačka iluzija ljubavi gubi svoju kreativnu moć da stvara njihove privatne, maštovite i nove svjetove ljubavi.

Ponekad čujemo kako se ljubav ugasila, ljubav prestala, ljubav zamrla. Ono što je prestalo je stvaralačka moć iluzije ljubavi da stvara nove svjetove i nove stvarnosti. Kada iluzija ljubavi u starosti smežurane ruke starice pretvara u ruke mlade princeze koje njezin muž, također starac, ljubi i dodiruje, nije li to iluzija? Naravno da jest. Jer njezine ruke nisu mlade niti su ruke princeze. Smeta nam i bode u oči kada starac starici na bolesničkom krevetu govori takve riječi poput princezo, ljubavi, sve moje.

Čak se osjećamo i nelagodno i neugodno. Ali to dvoje staraca nije briga za stvarnost, njihova stvaralačka iluzija ljubavi i u starosti izgradila je samo za njih njihov privatni svijet gdje su oboje još uvijek princ i princeza bez obzira što nama koji stvarnost gledamo grubim i svakodnevnim pogledom izgledaju kao dvoje umirućih koji se opraštaju jedno od drugog.

Pred takvom scenom ne može se ne zapitati o tome zbog čega i zašto je ljubav iako iluzija ipak stvaralačka iluzija koja iz našeg privatnog svijeta ljubavi prodire u samu stvarnost izgrađuje je i mijenja je i odakle uopće bilo kakva moć iluziji da nešto u stvarnosti promijeni? Nisu li za nas iluzije zato nepotrebne, opasne i beskorisne jer izgrađuju naše privatne svjetove, ali nas odvajaju od stvarnosti i naših stvarnih obveza i dužnosti? Ljubav je posebna iluzija čija posebnost leži u njezinoj tajanstvenoj moći da privatni svijet dvoje ljudi koji je izgrađen na maštanjima i snovima suprotstavi stvarnosti na tako snažan način da se i sama stvarnost ponekad mora prignuti pred njihovim maštanjima i snovima i ispuniti ih i tako dopuštajući ljubavi da kao iluzija prodre u stvarnost i tamo ostane kao nešto stvarno, opipljivo što se može dodirnuti, zagrliti.

Ljubav je najstvaralačkija od svih iluzija, rijetka iluzija čija se rijetkost osjeća i u tome što čovjek vjeruje da se nastavlja i nakon smrti, toliko rijetka da je čak i definicija boga izrečena kao ljubav.

Ljubav je najkreativnija i najmoćnija od svih ljudskih iluzija, jedina koja može iz iluzije, mašte i snova prijeći u grubu i brutalnu stvarnost i učiniti tu stvarnost smislenijom i sadržajnijom tako snažno da dvoje staraca koji nama izgledaju kao dvoje umirućih koji odlaze sebe doživljavaju kao dva anđela koji su tek uskrsnuli na vječni život u stvaralačkoj iluziji ljubavi.

Ljubav je iluzija, čuli ste to bezbroj puta. I jest iluzija. Jedinstvena vrsta iluzije i nazvati je iluzijom samo produbljujemo neznanje. Iluzija ili stvarnost ili oboje? Stvaralačka iluzija koja izgrađuje naše privatne svjetove mašte i snova koji silovito i snažno osvajaju stvarnost koja se protivi našoj stvaralačkoj iluziji ljubavi pretvarajući naše male svakodnevne stvarne svjetove u ponekad čudesne, maštovite i stvaralačke snove maštanja o ljubavi? Čudesna iluzija kojoj se slobodno i svjesno prepuštamo da nas opija i zavodi jer samo tako se možemo oduprijeti i izboriti sa stvarnošću? Ljubav je iluzija: opis koji komplicira stvari i ne daje zadovoljavajući odgovor o tome što je ljubav.

U Sarajevu, 25. 4. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; copyright: alphaspirit

Historija Boga

U ovom tekstu ćemo pokušati na sažet način predstaviti inače poprilično opsežno djelo engleske autorice Karen Armstrong iz 2003.: „Historija Boga”. U maniri komparativne religije autorica poduzima poprilično ambiciozan korak nastojeći sagledati ukratko cjelokupnu povijest čovjekovog pitanja o Bogu.

Bilo da ste posvećeni vjernik ili odbijajući ateist, morate se složiti da su religije, a općenito velike monoteističke tradicije oblikovale ljudsku povijest.

Međutim, za samu autoricu veza između religije, s jedne strane, i svijeta, s druge strane, je izrazito  dvostrana, što će reći da je religija nesumnjivo utjecala na svijet, ali i svijet na religiju. Pod potonjim se osobito misli na utjecaj antičke filozofije, kao i na povijesne periode egzila tijekom kojih su se religije silom prilika miješale sa utjecajima stranih kultura i mišljenja. U posebnu kategoriju izvršitelja utjecaja na religiju spadaju i neki istaknuti pojedinci unutar samih religija (teolozi, mistici, sveci, mudraci…) koji su svojim razmišljanjem i djelovanjem ostavili neizbrisiv pečat na cjelokupnu pojavnost pripadajuće im religije.

Mnogostruke konceptualizacije Boga

Što je za vas Bog? Prije svega Stvoritelj, netko Svemoćan ili možda ipak nekakva difuzna Duhovna Sveprisutnost? Autorica ističe da različite konceptualizacije Boga postoje već tisućama godina, stoga ona svoje teološko putovanje započinje na drevnom Bliskom Istoku prije 14.000 godina gdje su paganska plemena iznjedrila različita božanstva već prema vlastitom poimanju i osjećaju.

Sljedeću važnu etapu susrećemo u Mezopotamiji, kolijevci zapadne civilizacije, čije drevno društvo rađa već i neke razvijene religijske oblike. Ljudi drevne Mezopotamije doživljavaju svoje društvo kao vrlo krhko i nestabilno, stoga štuju božanstva čija je moć i zadaća suprotstavljat se destruktivnim i kaotičnim silama koje neprestance prijete svekolikom prirodnom i društvenom poretku. U tom kontekstu, babilonski mit o stvaranju Enuma Elish govori o porijeklu prvih bogova koji su izbjegli iz primordijalne pustoši. Ova božanstva su bila povezivana s vodom, zemljom i nebom. Pri tome se smatralo da je babilonski bog zaštitnik – Marduk stvorio ljudsku vrstu miješajući zemaljsku prašinu sa svojom krvi. Iz toga je proizlazilo da su ljudi polubožanske prirode.

No, jedna semitska grupa će se po svojim vjerskim uvjerenjima ipak znatno izdvojiti od drugih. Izraelci, koji su se smatrali potomcima Abrahamovim, a ime dobili po njegovu unuku Jakovu, kasnije prozvanim Izraelom, štovali su božanstvo koje je dijelilo mnoge osobine s paganskim bogom  Višnjim (El Elyon), ali nešto se pri tome ipak znatno razlikovalo: Izraelci su pokazivali snažnu tendenciju da štuju samo jednog boga, a što i nije bilo baš u onom općeprihvaćenom paganskom duhu toga vremena. Ipak, za tog jednog i jedinog Boga Biblija koristi različita imena. U hebrejskoj Bibliji Starog zavjeta najčešće se pojavljuju dva imena: Jahve i Elohim. Ovo prvo za Izraelce je bilo osobito sveto jer su smatrali da je to Božje ime koje je Mojsiju objavio sam Bog. Upravo zbog te posebnosti za Židove sve do dana današnjeg izgovaranje ovog svetog imena predstavlja nemalu nelagodu. Radije se samo naklone ili umjesto Jahve kažu Elohim. To bi ujedno bio i teološki razlog zašto je u mlađim slojevima Starog zavjeta prevladalo spomenuto “Elohim” namjesto Jahve. S druge strane, liberalni istraživači smatraju kako se ovdje radilo o dva prastara različita božanstva koja su se naknadno stopila oko izraelske ekskluzivno monoteističke ideje.

Ljubomorni Bog

Premda je izvorno štovan kao Bog otaca (Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev) i Bog rata (Bog nad vojskama), Izraelci će s vremenom otkrivati i brojne druge Jahvine osobine koje će ga definitivno kvalitativno izdvojiti od drugih bogova. Na tom putu će osobitu ulogu imati proročki pokret. Oni su se deklarirali kao svojevrsni glasnogovornici Božji. Tako će s vremenom rasti svijest o Jahvinoj svetosti, pravednosti i miroljubljivosti. Za razliku od drugih bogova koji su kroz mitološke prikaze opisivani kao oni koji se stalno oko nečega i protiv nekoga bore, Jahve je predstavljen kao suvereni svemogući vladar čija misao spontano prelazi u djelo. Osim toga, Jahve se opisuje kao Bog koji se osobno objavljuje smrtnicima, što za paganske bogove i nije bilo svojstveno. Također, u biblijskom kontekstu vrlo rano se javlja i svijest o Božjoj transcendenciji. Jahve je Onaj bitno drugi i drugačiji. Istovremeno blizak, ali i krajnje dalek. On nije antropomorfno božanstvo po prikazu vrlo slično ljudima. Naprotiv, Njega je uopće zabranjeno prikazivati na ljudski način. Njegova moć je nesputana i ne da se ograničiti i vezati za neki određeni lik i mjesto. Dok su paganska božanstva “preferirala” vrhove velikih grandioznih planina (Olimp, Ande, Himalaji, planina Fuji u Japanu itd.), dotle je Jahve istovremeno bio posvuda i nigdje. Možda i ključna osobina Jahvina bila je ta da je On prikazivan kao ljubomorni Bog. Nije podnosio nikakvih drugih bogova, i čovjeka je tražio samo za sebe. Ovo će dovesti do toga da Izraelci prije svih drugih naroda postanu ekskluzivni, čisti monoteisti. U kontekstu čovjekovog stvaranja, Biblija je isticala još jednu jedinstvenu Jahvinu značajku. Za razliku od poganskih božanstava, Jahve stvara čovjeka kao vrhunac svoga božanskog stvaralaštva, tako da ovdje dolazi do izražaja čovjekovo jedinstveno dostojanstvo. On ovdje nije tek usputno stvorenje ili nekakav božanski referent za prljave i teške poslove, nego vrlo posebno stvorenje s kojim Bog ima velike planove. Prodor antičke kulture i misli u židovski svijet (otprilike 3. st. pr. Kr.) dovest će do nekih dodatnih teoloških pomaka i pojašnjenja. Jahve se sada opisuje i kao mudri Bog, te dodatno jača svijest o njegovoj transcendenciji. Aristotelov filozofski koncept je vidio Boga kao nepokretnog pokretača, što je govorilo u prilog Boga koji je, filozofskim rječnikom rečeno, prvenstveno svršni (finalni), a ne djelatni uzrok stvaranja. Jednostavnije rečeno, ovo bi značilo da je Bog prije svega temelj svekolike stvarnosti, a ne nebeski tutor koji odozgo na sve pažljivo motri i stalno se nešto i nekome miješa.

Isusova slika o Bogu

Neki bi danas rekli da Isus iz Nazareta i nije ništa posebno novo rekao što već prije njega nije izrekao veliki židovski rabin Hilel Stariji: Čovjekoljublje kao suština zakona i bogoštovlja, te zlatno pravilo – “Ne čini drugom, što ne želiš da drugi tebi čini.” Tome možda govori u prilog i povijesna činjenica da su se kršćanstvo i judaizam službeno razišli tek pedesetak godina nakon Isusovog (zemaljskog) života. Isusovi apostoli i učenici su sve do tada i dalje išli u židovski hram, molili se i prinosili žrtve kako to inače rade svi Židovi. Možda se u svemu ovome radilo tek o različitim naglascima. Isus je rado isticao one benevolentne i ljubezne aspekte Božjeg bića. Puno mu je bliža bila ona slika Boga – Oca od slike Boga – suca. Ipak, ako se bolje pogleda, puno toga je već od početka bilo bitno drugačije u svezi Isusa iz Nazareta. U dobi od oko tridesetak godina kreće sa svojim javnim poslanjem. Obilazi galilejska sela i gradove naviještajući skori dolazak Kraljevstva Božjeg. Bilo je nešto posebno u njegovom nastupu, glasu i pojavi. Mnogi Izraelci počinju u njemu viđati obećanog mesiju, no istovremeno neki njegovi postupci i kritične izjave bude sumnju i ljutnju kod službenih vjerskih autoriteta. Ovaj spor će nadalje tinjati da bi se oko tri godine kasnije dogodio potpuni šok za Isusove pristalice i simpatizere. U Jeruzalemu biva uhapšen i ekspresno osuđen kao najgori buntovnik i bogohulitelj, te ga razapinju uoči blagdana Pashe skupa s dvojicom drugih razbojnika. Međutim, već koji dan kasnije, njegovi učenici počinju svjedočiti da je Isus ustao od mrtvih i činilo se da su njihova vjera, hrabrost i entuzijazam postali jači nego ikad prije.

Pavlov pečat

U situaciji nagle Isusove smrti, a zatim i čudesnih uskrsnih ukazanja izgledno se ponajbolje snašao novopečeni apostol Pavao. Ovaj Taržanin je inače malo prije toga stigao u Jeruzalem po pozivu velikog svećenika kako bi pomogao oko razbijanja novonastale kršćanske sljedbe koju su židovski poglavari u tom trenutku očito doživljavali kao odmetnutu, heterodoksnu židovsku sektu. Međutim, nakon što se po vlastitom kazivanju i sam bio susreo sa uskrslim Kristom, Pavao se takoreći preko noći promeće u najgorljivijeg kršćanskog misionara, te u prvog i ujedno najvažnijeg teologa Crkve. Isusovoj smrti na križu pripisuje univerzalni žrtveno-otkupiteljski karakter, te razvija teologiju Isusovog bogo-sinovstva. Sa ovim će ideja o Bogu biti radikalno redefinirana. Od politeističkog mnoštva, preko židovskog ekskluzivno jednog i jedincatog Boga, ovdje se stiže do trojedinog Boga. Dakle, ovdje se ne radi o triteizmu kako to neki i danas pokušavaju ustvrditi, nego o složenom konceptu jednog Boga u trima osobama: Ocu, Sinu i Duhu Svetomu. Oko ovog pitanja će i među samim kršćanima u narednim stoljećima biti mnogo prijepora. Neki će više isticati Isusovo čovještvo, oni drugi više njegovo božanstvo, a kristološki nauk će na koncu biti tek usklađen u četvrtom stoljeću, na ekumenskim saborima u Niceji i Carigradu. Bilo kako bilo, apostol Pavao je bio i ostao na neki način duboko kontraverzna ličnost; za kršćane kao onaj koji je zaslužan za manje-više sve, za one ostale kao netko tko je kriv za sve, a osobito za to jer je navodno iskrivio izvorni Isusov nauk.

Vrlo adaptivna religija

Kršćanstvo će se od malog vjerskog pokreta s periferije Rimskog carstva poprilično brzo proširiti diljem cijelog naseljenog svijeta toga vremena. Nakon tri stoljeća osporavanja i progonstava, početkom četvrtog stoljeća konačno i jedan rimski car postaje kršćaninom. Car Konstantin daje  kršćanstvu dugo žuđenu slobodu djelovanja, a s tim će doći i brojne druge beneficije, tako da će već krajem četvrtog stoljeća kršćanstvo biti proglašeno službenom rimskom religijom. Ovaj period je kršćanstvu pružio brojne prilike ali i izazove. U filozofsko-teološkom smislu bilo je potrebno mnoge kršćanske ideje pomiriti sa antičkim načinom mišljenja. Na primjer, pored već spomenute ideje Trojedinog Boga, za antički način razmišljanja se spornim činio i nauk o božanskom “stvaranju iz ničega”. Naime, antički filozofi su smatrali kako iz ničega može jedino nastati ništa, osim toga, Aristotel je antičkom svijetu dosta uspješno nametnuo ideju o vječitom kozmosu bez početka. U prevladavanju ovih razlika posebno će se istaći Sv. Augustin na Zapadu, kao i tzv. Oci Kapadočani na Istoku (Bazilije Veliki, Grgur iz Nise i Grgur Nazijanski). Autorica za potonju trojicu tvrdi da je njihova teologija Trojedinog Boga po sebi više skrivanje nego razotkrivanje. Na taj način su nastojali sačuvati ovaj sveti pojam od suvišnih i štetnih ljudskih antropomorfizama, te ga prekriti velom tajne.

U svakom slučaju, kršćanstvo će se u naznačenom periodu pokazati poprilično adaptivnom religijom. Bilo je kadro asimilirati u sebe brojne nove elemente, pa čak i one koji su se prethodno naspram njega činili potpuno nespojivima, a ipak je u svemu tome na kraju opstajalo kao svoje i jedinstveno.

Islam – potpuno predanje Bogu

Muhamed Ibn Abdulah rođen je 570 godine poslije Krista u Meki, današnja Saudijska Arabija. Muslimani ga obično pišu kao Muhamd a. s. (alejhis-selam – arap. Mir Božji bio s njim). Meka je u Muhamedovo vrijeme bila važno ekonomsko središte zbog tzv. Puta tamjana koji se protezao od arapskog poluotoka sve do Egipta. No, Meka je istovremeno bila i veliko središte politeističkog idolopoklonstva koje je u to vrijeme među Arapima bilo izrazito prošireno. Muhameda je to žalostilo. Bio je odan ideji jednog vrhovnog Boga, među Arapima znanog kao Allah. Zbog svega toga rado se povlačio od vreve Meke u umirujuću osamu. Po islamskoj predaji, jedne takve noći, sedme u mjesecu Ramadanu, ukazuje mu se anđeo Gabrijel (Džibril) koji ga pozva da “recitira”. Tom zgodom, Gabrijel mu je prenio prvih pet redaka Kur’ana. Sa stanovišta islama, Muhamed nije stvorio neku novu religiju nego je samo restaurirao prastari izvorni monoteizam. S druge strane, kršćani i židovi su istu ipak doživljavali kao sasvim novu vjeru, tako da na koncu među ovim tradicijama postoje brojne poveznice i sličnosti, ali također i razlike kao i brojna neriješena pitanja.

U središtu Muhamedovog nauka leži ideja čovjekovog potpunog predanja Bogu. Muhamed je već od samog početka pozivao na odbacivanje idolopoklonstva te na suzdržavanje od gomilanja bogatstva. Nit’ jedno nit’ drugo se nikako nije svidjelo bogatim trgovcima iz Meke, pa tako za Muhameda počinje istinska i opasna pustolovina koja će ga odvesti do progonstva u Medinu, pa sve do njegovog trijumfalnog povratka nazad.

U narednim stoljećima će doći do ekspanzije arapskog svijeta koji se kroz ratna osvajanja proširio diljem Bliskog Istoka. Na tom putu, Arapi će svakako svugdje ostvarivati svoj utjecaj, međutim, istovremeno su se i sami upoznavali s brojnim novim idejama i konceptima. U devetom stoljeću će naznačena sinteza mišljenja dovesti do pravog procvata filozofije, znanosti i umjetnosti unutar islamskog svijeta. U ovom kontekstu se spominje Faylasufs, specifična islamska filozofija sa snažnim utjecajem aristotelizma. Naime, islamski učenjaci tog vremena su naprosto bili oduševljeni Aristotelovom filozofijom, osobito s njegovom logičkom dedukcijom dokazivanja Božje opstojnosti. Međutim, da bi pristajanje bilo potpuno, morali su nadvladati i neka očita doktrinarna razmimoilaženja. Aristotelov “Bog” je bio potpuno transcedentan. On jest bio prvi pokretač i uzrok svijeta, ali nije se miješao u zemaljske stvari niti se objavljivao smrtnicima. Stoga se islamski filozofi okreću promatranju vidljivog svijeta kako bi bolje apsolvirali njegovu vezu s Bogom, a sve ovo će dovesti do pravog procvata matematike, astronomije kao i brojnih drugih znanosti.

Misticizam

Autorica primjećuje kako su tri velike monoteističke religije sa sobom donijele jednu sliku poprilično osobnog Boga. Židovi i kršćani bi rekli da Bog stvara, održava i sudi; istovremeno voli, ali i kažnjava. Muslimani slično tome vele da Bog vidi, čuje i sudi. Međutim, pri tome je zanimljivo da sve tri religije pored one svoje dominantne i uobičajene struje donose i stanovitu mističnu tradiciju. U islamu je to sufizam, u judaizmu kabala, a u kršćanstvu recimo krug nastao oko njemačkog dominikanca Meistera Eckhardta. Svaki od spomenutih misticizama donosi nešto drugačiju sliku Boga iz ponešto drugačije vjerske prakse nego što je ona uobičajena. Kako već kod koga, u misticizmu do izražaja dolaze meditacija, kontemplacija, pronicanje u dubinu simbolizama. Misticizam često podrazumijeva i neke alternativne tehnike disanja kojima se postižu promijenjena stanja svijesti. Stoga je izvan samog misticizma i teško opisati čemu on vodi. Ovdje se čovjek i ne susreće toliko s jednom jasnom i predefiniranom slikom Boga, nego se više radi o postizanju snažnih iskustava prožimanja, jedinstva, nadahnuća, nutarnjeg iscjeljenja i posvemašnjeg mira.

Nevolje i prilike Novog vijeka

Petnaesto i šesnaesto stoljeće će se pokazati stresnim za sve tri monoteističke religije, no iz svega toga će se roditi i neke nove prilike. Židovi u ovom periodu bivaju protjerani iz Španjolske. Novi egzil će potaknuti i jedno novo duhovno usmjerenje, takozvanu safed kabalu. Ona je nastojala na dislokaciju gledati kao na nešto pozitivno, kao na samu suštinu pobožnosti, jer naime, sam judaizam i jest stasao tijekom onog povijesnog izlaska Izraelaca iz Egipta.

S druge strane, u isto vrijeme, u kršćanskoj Europi se događa reformacija, koja će podijeliti Europu na katolički Jug i protestantski sjever. Vođa reformacije, odmetnuti katolički redovnik Martin Luther po sebi je težio obnovi kršćanstva na temeljima jednostavne i žive apostolske vjere i prakse. U fokus dolaze pojmovi Pisma, vjere i milosti. Njegov pristaša, a kasnije i oponent Johann Calvin će više staviti naglasak na reorganizaciju ekonomskog i političkog života, što će doprinijeti  stvaranju jednog hiperproduktivnog, tehnicističkog Zapada kakvog danas poznajemo.

U isto vrijeme, u muslimanskom svijetu se zaoštravaju neki sukobi na temelju stare islamske podjele suniti/šijiti. Početkom 16. stoljeća azerski vladar Šah Ismail će proširiti svoju vlast na velike dijelove današnjeg Iraka i Irana, pri čemu će prisiljavati šije da postanu njegovim podanicima.

Od prosvjetiteljstva do naših dana 

Prosvjetiteljstvo nije odbacilo Boga kako se često veli, ali jest odbacilo onu Njegovu tradicionalnu predodžbu. S jedne strane, neki su preferirali onog Boga prirode koji je identičan cjelokupnosti stvarnosti (panteizam). S druge strane, još se više operiralo s Bogom koji stoji iza prirodnih zakona, ali koji se po sebi ne bavi poviješću i sudbinama ljudi (deizam). Tradicionalna vjera je u zapadnom svijetu tako bila skoro u potpunosti prognana iz javne sfere života, te svedena na privatnu stvar. Stare filozofije, koje su do ne tako davno bile službenice religije sada su na neki način postale njezine gospodarice.

U devetnaestom stoljeću doći će do jačanja doktrinarnog ateizma, s tim kako autorica ističe, ateizam u suštini i nije potpuno nijekanje Boga nego njegova radikalno drugačija interpretacija. Prvak doktrinarnog ateizma, Ludwig Feuerbach je ideju Boga posmatrao jednostavno kao čovjekovu projekciju. Više nije vrijedilo ono biblijsko “i stvori Bog čovjeka”, odsad je vrijedilo “stvori čovjek Boga”. Feuerbach je držao da je Bog nastao tako što je čovjek svoje najbolje osobine projicirao na Njega, i sad je kao bilo vrijeme da čovjek te osobine vrati sam sebi, odnosno, da ih postane svjestan.  Dakle, nova slika Boga je u suštini bila nova slika emancipiranog čovjeka, sa izoštrenim sluhom prema vlastitom dignitetu i individualizmu. Istovremeno, i islamski svijet će pretrpiti krizu koja se prvenstveno ogledala u slabljenju Osmanskog carstva, a zatim i kroz njegovu potpunu sekularizaciju u modernu Tursku pod vodstvom Mustafe Kemala Ataturka.

U dvadesetom stoljeću se jako puno toga izdogađalo. Između ostalog, Jean Paul Sartre je pokušao nadomjestiti ideju Boga idejom humanizma, smatrajući da čovjek samo po njemu može postati istinski čovjek. Židovski filozof Hans Jonas je nakon užasa holokausta doveo u pitanje samu ideju Božje svemoći, jer po njemu jedan svemoćni Bog jednostavno ne bi dopustio toliko stradavanje svojih vjernika. S druge strane, feministice će dovesti u pitanje koncept jednog “muškog” Boga koji je svojstven svim tradicionalnim monoteizmima.

Neki bi danas slavodobitno rekli da je tradicionalna slika Boga, barem na Zapadu, u potpunosti nadvladana. Međutim, to i ne mora nužno biti tako. Jer, kako autorica ističe, potreba za Bogom i dalje postoji, baš kao i potreba za smislom jer cijela historija pitanja o Bogu i nije ništa drugo nego povijest čovjekove potrage za smislom i svrhom života. Ljudi ne vole osjećaj praznine i nečim će ga uvijek pokušati ispuniti i zakrpiti. Stoga se i ovo naše vrijeme može shvatiti kao vrijeme novog preispitivanja pitanja o Bogu.

U Sarajevu, 24. 4. 2019.

S engleskog preveo i uredio Mario Bernadić

 

Izvor (foto): 123rf.com

O gorčini

Gorčina je tihi ubojica duše, dugoročni, neumorni i uporni krvnik čovjekovog radosnog i vedrog duha. Gorčina se neprimjetno, dugotrajno i strpljivo taloži na nutarnjim žilama i venama čovjekove duše. Krvotok duše ispunjen radošću, zadovoljstvom, vedrinom gorčina mijenja neprimjetno novim krvotokom, krvotokom nezadovoljstva, bezvoljnosti, zavisti, mržnje, želje za osvetom. Zdrave stanice duše one koje kroz naše misli, ideje i sanjarenja prenose radost, entuzijazam, nadu, kreativnost zamjenjuju bolesne stanice gorčine one koje kroz našu nutrinu prenose ogorčenost, nezadovoljstvo, frustraciju. Gorčina je nepredvidiva bolest duha, teško je predvidjeti kad će se određeni simptomi gorčine pojaviti, na koji način, koliko snažno i prema kome. I kakve će posljedice ostaviti. Kakve god posljedice ostavi one neće biti dobre.

Kada odjednom poput šoka netko na nas istrese divlju bujicu uvredljivih i ponižavajućih riječi nakon godina mirnog života i šutnje, nismo li oduzeti do te mjere da se ne možemo pomaknuti s mjesta, a kamoli odgovoriti na ono što smo čuli? Kako su prošle prethodne godine i što se dogodilo i tko je osoba koja stoji preda mnom? Takva pitanja motaju se po našem umu jer se još uvijek ne možemo oporaviti od šoka. Pitamo se što smo učinili, gdje smo pogriješili, jesmo li krivi ili nismo? Onda kad se bijes i bujica smiri, pred nama se poput velikog i skrivenog mozaika, poput džinovske slagalice počne pojavljivati ono što stoji u pozadini svega. Gorčina. Jer nismo bili na raspolaganju, jer nismo bili dobri, jer nismo bili susretljivi, jer nismo bilo pažljivi. Bezbroj malih sitnih dijelova slagalice koju je drugi pred nas iznio u obliku gorčine. Počinjemo razumijevati da u gorčini ima nešto dijabolično, počinjemo razumijevati da u gorčini ima nešto ubojito jer je gorčina umalo ubila i nas i onoga tko je ogorčen na nas. Zato je gorčina tihi ubojica duše i naših međusobnih odnosa jer se godinama skuplja neprimjetno kao uspavani vulkan koji bez najave i predviđanja eruptira i uništi sve oko nas. Nažalost, ponekad i nas uništi i onda kada možda i nismo toliko krivi za tuđu gorčinu. Kada nam netko nakon godina šutnje i tišine saspe u lice tako razornu bujicu uvreda od koje se vjerojatno naš odnos nikada više neće oporaviti i biti kao prije, otkrivamo i jednu novu osobinu gorčine.

Otkrivamo da ono što prvo gorčina zahvati i ono što prvo obolijeva od gorčine jesu naša sjećanja, pamćenja, memorije i prošlost. Naše sjećanje i pamćenje je na prvom mjestu u kojega stanice gorčine poput ljutnje, mržnje, želje za osvetom navale i prodru. I ne samo da stanice gorčine zaraze pamćenje i sjećanje, one su tako bolesno razorne da i ona dobra sjećanja i pamćenja također budu zaražena, bolesna i na kraju potpuno istrunu. Znamo da se dogodilo u onom trenutku kada nam netko blizak izgovori uvrede, poniženja i psihička zlostavljanja zaboravljajući sva radosna i vedra sjećanja i memorije. To nas i čudi. Kako je on ili ona mogao zaboraviti vedra sjećanja, dobra pamćenja, zadovoljstva prošlosti koja smo međusobno dijelili, kako se dogodilo da u njegovoj ili njezinoj nutrini nije ostalo nikakvog sjećanja na zajedničku dobrotu, radost, zadovoljstvo, nježnost, blizinu, podršku? Kad dopremo do ovih pitanja tada ponekad možemo razumjeti razornu moć i snagu gorčine možda jedine duhovne bolesti koja se ne može medicinski dijagnosticirati, a opet ostavlja iza sebe vidljive posljedice i tragove svoga razaranja najintimnijih međuljudskih odnosa.

Osim što gorčina kao bolest duše prvo zahvaća čovjekovo sjećanje i pamćenje, gorčina tjera na šutnju i odgađanje. Gorčina čovjeka sili da šuti, da nakuplja u sebi, da taloži sve simptome u dubini svoje duše nastojeći ga tako ispuniti da gorčina postane oblik uživanja i željnog iščekivanja trenutka kada će provaliti iz nas. Tko se to nije našao u situaciji da u sebi taloži gorčinu, da je skuplja kao dragocjene kapi vode u pustinji u svojoj duši samo da bi je jednog dana poput žestoke poplave mogao ispljunuti iz sebe na drugoga? Onaj bolesni, ali opet ispunjavajući osjećaj kako ću joj ili kako ću mu sve reći kada dođe vrijeme i kako zasad treba šutjeti i trpjeti jer se vrelo gorčine još nije dovoljno zagrijalo i napunilo otrovom. Jer kad ispljunem svoju gorčinu na njega ili nju, mora biti dovoljno snažna bujica da ga spali do temelja njegove duše i da spali sve moguće mostove između nas. Gorčina uživa u čekanju, gorčina pronalazi duboku strast u odgađanju izbacivanja otrova iz mene prema nekom drugom i mi smo ponekad obuzeti tom bolesnom strašću da odgađamo i skupljamo otrov gorčine u sebi, ponekad smo poput zmije otrovnice koja može dugo u stanju hibernacije čekati da naiđe pravi plijen da u njega zarijemo duboko svoje zube i izbacimo sav otrov gorčine koji se u nama nakupio. Da jednim dubokim ugrizom gorčine paraliziramo i ubijemo svoj plijen i naš međusobni odnos.

Duhovno bolesno sjećanje, pamćenje, uživanje u čekanju i strast odgađanja čine tajni i skriveni sastojak gorčine, magični napitak kojim se opijamo svako malo trujući svoju nutrinu kako bismo je puni otrova mogli upotrijebiti kada dođe dugo željeni trenutak. Sjećanje i pamćenje na sve loše, na sve ono o čemu smo šutjeli, o čemu nismo govorili, uživanje u čekanju i odgađanju da vidimo izbezumljeno i zbunjeno lice drugoga kada ga ugrizemo gorčinom čine glavni sastojak otrova koji kako se u nama stvara i nas same pomalo truje i lagano ubija. Ali postoji u nama bolesna izdržljivost koja nas tjera da ne odustanemo od gorčine, bolesna izdržljivost koju otrov gorčine hrani kada malakšemo i poželimo odustati od osvete, mržnje, uvreda koje tiho, neprimjetno i strpljivo spremamo za drugoga. Bolesna izdržljivost da sami sebe iznutra razaramo i trujemo je također vrlo važan sastojak gorčine. I dok je vrijeme u mnogim događajima života naš neprijatelj jer ponekad prolazi prebrzo, uzima nam drage ljude, jedino je gorčini vrijeme prijatelj i gorčina i vrijeme su najbolji i najvjerniji saveznici. Gorčina vrijeme pretvara u vječnost. Za gorčinu da je izbacimo kao otrov na drugog vrijeme je od velike važnosti i igra jednu od najvažnijih uloga jer odlagati gorčinu, čekati da se čaša otrova gorčine do kraja napuni u nama stvara onaj bolesni osjećaj uživanja u vremenu kada ćemo za mjesec, godinu, desetljeće doći na svoje i drugoga otrovati gorčinom i pokušati ga uništiti. Zato su vrijeme i gorčina zavjerenici koji nas bez našeg znanja i dogovora uvlače u svoj pakleni plan kako bi nas zarazili bolešću i zarazili našu nutrinu, duh i dušu.

Obično znamo koji su sastojci određenih lijekova i koji su lijekovi potrebni za određene bolesti, rijetko ili gotovo nikad ne razmišljamo o tome koji su sastojci određene bolesti i kako se od nje obolijeva. Gorčina je nutarnja bolest u čijoj definiciji bi trebali biti sljedeći sastojci: zaražen krvotok duše nezadovoljstvom, mržnjom, željom za osvetom i zaražene stanice koje kolaju i kreću se čovjekovom nutrinom, zaraženo pamćenje, bolesno sjećanje na isključivo i samo zlo i loše, dugotrajna šutnja, odgađanje, čekanje, bolesna izdržljivost, vrijeme. Kada se ovi sastojci međusobno pomiješaju u odgovarajućim omjerima, dobije se bolest gorčine, trajno, dugotrajno ponekad neizlječivo oboljenje koje prvo i posebno razara i truje samog nositelja bolesti, a posljedično uništava ili teško ranjava i one koje bolesnik ugrize i ispusti otrov u njih.

U Sarajevu, 18. 4. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Teeramet Thanomkiat

O zaljubljenosti

Zaljubljenost je netolerancija, iako poseban, magičan i čaroban oblik netolerancije. Ponekad se javlja kao odbijanje da se prihvate nedostatci, ograničenosti i nesavršenosti osobe u koju ste zaljubljeni. Zaljubljenost kao netolerancija dolazi i do izražaja u različitim dimenzijama vašeg promatranja osobe u koju ste ludo zaljubljeni. Ne tolerirate da bi osmijeh osobe u koju ste zaljubljeni mogao biti običan i svakodnevan, nego je uvijek predivan, nadzemaljski, neopisiv. Ne tolerirate da bi boja očiju osobe u koju ste zaljubljeni ako je plava mogla biti neka obična i jednostavna plava boja. Ako su plave poput neba, nebo je bezbojno u odnosu na plavetnilo očiju, ako su plave poput mora, more je sivo i u najsunčanijem danu u odnosu na nečije plave oči. Zaljubljeni u nekoga ne tolerirate nikakve nesavršenosti, nedostatke i mane i time osobi postavljate vrlo visoke, ponekad i teško ispunjive zahtjeve.

Ne tolerirate bilo kakav odmor između međusobne razmjene poruka, ne tolerirate bilo kakvu promjenu plana kada ste već sve isplanirali, ne tolerirate odustajanja, loša raspoloženja, obveze, ne tolerirate ništa što bi moglo stati između vas i osobe u koju ste zaljubljeni. Ne tolerirate paket prijatelja i poznanika koji dolaze zajedno s osobom u koju ste zaljubljeni, teško podnosite navike koje vam se ne sviđaju, ne sviđaju vam se obveze koje osoba ima, zapravo iako gotovo nemoguće, veoma zaljubljeni ljudi su povremeno vrlo netolerantni prema onima u koje su zaljubljeni iako su uvjereni da su najtolerantniji prema osobama u koje se veoma zaljube.

Neobično je kako dvoje ljudi zaljubljenih jedno u drugo ništa ne toleriraju jedno drugom, a opet ne mogu jedno bez drugog kao da je u pitanju nekakva igra. Zaljubljenost jest na neki način iscrpljujuća igra netolerancije između dvoje zaljubljenih koja ima svoja pravila koje samo oni razumiju i samo oni znaju kako se igra po tim pravilima. Njihovi prijatelji sa strane ne razumiju njihovu igru, njihova pravila i što je toliko problematično ako netko od njih ima nekih obveza i ne može doći u dogovoreno vrijeme ili će kasniti zbog nečega što je naglo iskrsnulo. Zaljubljenost je netolerantna prema odsutnosti i čak se može reći da zaljubljenost pomalo i mrzi odsutnost i na svakom koraku pokazuje svoju netoleranciju prema odsutnosti. Zašto nisi došla na vrijeme? Gdje si bio prije pola sata? Čekala sam te sat vremena sama i pila kavu. Zašto se nisi javila, zvao sam te sto puta????? Sve ove rečenice koje dvoje zaljubljenih u žaru vlastite igre s vlastitim pravilima izgovaraju jedno drugom pokazuju koliko su i jedno i drugo netolerantni prema odsutnosti onoga u koga su zaljubljeni. Ali nije zaljubljenost netolerantna samo prema odsutnosti.

Zaljubljenost ponekad nema tolerancije ni prema samoći onoga u koga ste zaljubljeni niti tolerira previše slobodu onoga u koga ste zaljubljeni. Zaljubljenost smatra odsutnost, samoću i slobodu svojim neprijateljima i bori se s njima za naklonost osobe u koju ste zaljubljeni. Bezbrojne poruke, dugi pozivi, zajednička druženja, izlasci, šetnje pokazuju koliko zaljubljenost ne može i ne želi tolerirati odsutnost, samoću i slobodu nekoga u koga ste zaljubljeni. Ali pobunit će se oni zaljubljeni ako njihove emocije i ponašanje prema osobi u koju su zaljubljeni nazovete netolerancijom. Nije li želja zaljubljenog da osoba u koju je zaljubljena bude uvijek tu, uvijek prisutna, uvijek dostupna i nije li prirodno da zaljubljenost ne podnosi odsutnost, samoću i slobodu osobe u koju smo zaljubljeni? Nije li logično da zaljubljenost po svojoj naravi zahtjeva od drugog da uvijek i stalno bude s nama i da nam bude dostupan? Teško je govoriti o generalnom pravilu jer dvoje zaljubljenih ima svoju specifičnu igru i svoja specifična pravila i svoju posebnu i čarobnu netoleranciju.

Zaljubljenost u sebi nosi određenu sebičnost, želju da se osobu uvijek ima uza se pri ruci, želju da se osobu nikada ne pusti iz ruku, želju da se ne dopusti da osoba umakne našem pogledu, ali nismo li onda netolerantni prema osobi kad je uvijek želimo imati pri ruci, nikada je ne pustiti iz ruku i nikada dopustiti da umakne našem pogledu? Ne potvrđujemo li time da nemamo u sebi puno tolerancije kada ne dopuštamo drugome odsutnost, samoću i slobodu? Zaljubljenost i jest neobični oblik netolerancije, zbunjujući osjećaj, pomalo iscrpljujući, pomalo ugodan, pomalo euforičan, pomalo neobičan, pomalo strašan jer se dvoje zaljubljenih kreću između dvije pa gotovo nemoguće stvarnosti, između neutažive želje da budu netolerantni prema odsutnosti, samoći i slobodi drugoga istovremeno znajući da ukoliko pokažu toleranciju prema odsutnosti, samoći i slobodi drugoga, postoji mogućnost da osobu izgube ili osoba izgubi za njih interes. I nikada ne mogu do kraja razlučiti i na pravi način odrediti granicu. Taj osjećaj zaljubljenosti koji je mješavina teško objašnjivih dojmova, ideja, osjećaja, misli ponekad se vidi u najbanalnijim svakodnevnim pitanjima koja onima koji nisu zaljubljeni ne znače ništa ili im se čudom čude.

Ponekad zaljubljena djevojka grozničavo razmišlja treba li momku poslati poruku sada ili za sat vremena ili možda ujutro ili možda za dva dana? Hoće li odgovoriti odmah ako pošalje, hoće li se sjetiti ako mu pošalje za dva dana tko je uopće ona? Nekome neupućenom ovakva pitanja su smiješna, ali njoj su pitanja u kojima kao da se radi o životu i smrti. Ponekad zaljubljen momak razmišlja hoće li odmah odgovoriti na poruku ili je pustiti da malo sačeka, hoće li joj prići da je pozdravi ili će se praviti da je ne zna da malo cijelu situaciju učini egzotičnom, tajanstvenom ili jednostavno nerazumljivom? Iako mogu izgledati banalna, ova pitanja su nekom mladiću od presudne važnosti za cijeli njegov život. Ili barem on tako misli. Konačno, kada počne igra između dvoje koji ovako razmišljaju, ta igra koju možemo zvati zaljubljenost dolazi sa posebnim pravilima igre samo za njih dvoje i svaka zaljubljenost između dvoje ljudi rađa potpuno novu igru sa potpuno novim pravilima koja se ne mogu primijeniti na igru nekog drugog para. Kada igra počne, obuzeti željom da budu jedno s drugim ne primjećuju netoleranciju kao jednu od osobina zaljubljenosti iako se oboje istovremeno bore i mrze odsutnost, samoću i slobodu onog drugoga nikada neće reći za sebe da nisu tolerantni, dapače reći će da su tolerantni i više nego bi trebalo.

I kad se zaljubljenost igra s pogledima dvoje zaljubljenih, ona ih ponekad čini slijepima upravo na dimenziju netolerancije koja postoji u zaljubljenosti. Zaljubljenost je najčudniji oblik netolerancije koji postoji između dvoje ljudi, jer dok svaku netoleranciju prati određeni osjećaj krivice i žalosti, zaljubljenost je jedina netolerancija u kojoj zaljubljena osoba ne osjeća krivicu i žalost, nego netolerancija pojačava osjećaj zadovoljstva i radosti, kao kad zaljubljena osoba ne želi pustiti od sebe osobu u koju je zaljubljena i ne poštuje njezinu želju za povremenom samoćom i slobodom. Jer zaljubljena osoba osjeća radost i zadovoljstvo što nekoga ima u svojim rukama i pred svojim očima, nekoga savršenog sa savršenim pogledom, osmijehom, očima.

I ako joj netko sa strane napomene da biti ludo zaljubljen znači biti netolerantan prema odsutnosti, samoći i slobodi drugoga, teško da bi se ikada složila s vama jer njezini osjećaji govore sasvim drugačije da što je više zaljubljena to je radosnija i zadovoljnija i da tu nema nikakve netolerancije prema bilo kome, svakako ne prema osobi u koju je zaljubljena.

Zato je zaljubljenost najneobičniji oblik netolerancije jer objektivno ne dati drugom da bude odsutan, slobodan i sam znači ne biti tolerantan, a opet subjektivno zaljubljena osoba se najbolje osjeća upravo kad je najnetolerantnija prema osobi u koju je zaljubljena. Nisu sve tolerancije i netolerancije tako jednostavne i lagane za shvatiti i zaljubljeni to najbolje znaju jer iako ponekad najnetolerantniji na svijetu jedno prema drugom, istovremeno izgledaju najsretniji i najradosniji među parovima koje susretnete na ulici iako netolerancija ostavlja iza sebe krivnju, tugu i žalost. Zaljubljenost iako nikada nije i neće biti do kraja objašnjiva, ostaje vrlo poseban i tajnovit oblik netolerancije između dvoje zaljubljenih i jedino njih dvoje razumiju svoju vlastitu igru sa svojim vlastitim pravilima.

To što se dvoje zaljubljenih ljute i čude kad im kažemo da su zapravo netolerantni jedno prema drugom samo pokazuje da ne razumijemo njihovu igru i njihova pravila ili smo zaboravili da kad smo bili zaljubljeni bili smo jako netolerantni prema osobi u koju smo bili zaljubljeni, ali opet kao nekim čudom ili magijom smo oboje bili sretni i ljutili smo se i čudili kad su nam sa strane govorili da smo netolerantni jedno prema drugom, a mi smo samo bili zaljubljeni jedno u drugo. Ni danas nam nije jasno zašto je zaljubljenost oblik netolerancije jer kad smo bili zaljubljeni, osjećali smo da smo najtolerantniji prema svima, svemu i svakomu, a posebno prema osobi u koju smo bili zaljubljeni iako je drugima sve to izgledalo potpuno drugačije. Svaka pojedinačna zaljubljenost između dvoje zaljubljenih je posebna, magična i čarobna netolerancija koju nitko osim njih dvoje ne može razumijeti, možda i jedina netolerancija koja ljude ne čini nesretnima i žalosnima nego radosnima i ispunjenima.

Biti zaljubljen/zaljubljena znači tolerirati do maksimuma prisutnost, blizinu, miris, osmijeh, pogled, dodir osobe u koju ste zaljubljeni i istovremeno to znači biti netolerantan/netolerantna prema odsutnosti, samoći, slobodi te iste osobe i tako sebe staviti u paradoksalan položaj kojega sami ponekad ne možete objasniti ni sebi ni drugima. Jer dok ne dopuštate da između poruka koje razmjenjujete prođe nekoliko sekundi, istovremeno osjećate i potrebu da ponekad malo i budete i odsutni, i sami i slobodni, ali niste to u stanju jer bilo kakva odsutnost, samoća i sloboda u vama izaziva duboku  i tupu bol i tako nastavljate iscrpljujuću igru zaljubljenosti, tu čarobnu i magičnu igru netolerancije između vas i onoga ili one u koga/u koju ste zaljubljeni i koji/koja je zaljubljena u vas.

Zaljubljenost je iscrpljujuća igra netolerancije koju ponekad ne možete prestati igrati, a ponekad se i bojite prestati igrati i radije igrate jer to daje neobičnu boju vašem svakodnevnom svijetu i magičnu i čarobnu boju vašem svakodnevnom  životu.

U Sarajevu, 13. 4. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

O gubitku

Ponekad gubimo. Gubimo pomalo od svega. Gubimo pomalo od stvari, pomalo od ljudi, pomalo od života, pomalo od radosti. Tu i tamo kada sabiremo, kao da sabiremo naše gubitke. Izraelski pisac Amos Oz u svojoj autobiografskoj knjizi Priča o ljubavi i tmini sada kao odrastao čovjek opisuje samoubojstvo majke kad mu je bilo dvanaest godina u različitim periodima svoga života na koji način je taj gubitak djelovao na njega, njegovog oca i obiteljske veze.

U jednom dijelu Oz piše kako je gubitak majke, njezina smrt bila jedina stvar o kojoj on i njegov otac nikad nisu razgovarali, nijednom. Njegov otac je umro a da nikada nisu riječi prozborili o njegovoj majci. Opis kojega Oz donosi proizlazi iz općeljudskog iskustva da svaki veliki gubitak mora uključiti nekakvu vrstu šutnje i šutnja o gubitku može, kao u slučaju njegova oca, potrajati do kraja života. Svaki gubitak osobe koja ima značenje za čovjekov život uključivat će šutnju koja može potrajati doista veoma dugo. Tu šutnju zbog gubitka Oz opisuje sljedećim riječima: „Nismo razgovarali ni kad je umrla. Od dana njezine smrti do dana smrti moga oca gotovo dvadeset godina poslije, nas dvojica o njoj nismo razgovarali ni jedan jedini put. Ni jednu jedinu riječ. Kao da nikada nije ni postojala. Kao da je njezin život bio jedna cenzurirana stranica otkinuta iz sovjetske enciklopedije“.

Gubitak osobe, gubitak drugoga ne mora uvijek biti fizički, ali i kad nije fizički, gubitak će uključivati šutnju ili barem djelimičnu šutnju o toj osobi. Rijetko tko veselo brblja ili želi govoriti previše o nekome koga je izgubio. Šutnja je sastavni dio gubitka, ali samo kod gubitka osobe, kod gubitka živog čovjeka mi šutimo. Kada gubimo stvari, predmete, ključeve, torbice, mobitele pa čak kad ih i ne pronađemo o njima ne šutimo pred drugima, njih čak i ne spominjemo. U ovom kratkom odlomku iz autobiografskog djela Amosa Oza nalazi se jedna neobična činjenica vezana za nas ljude. Mi samo šutimo kad gubimo jedni druge i šutnja može potrajati dugo ponekad i predugo, ali uglavnom ne šutimo kad izgubimo neku stvar ili neki predmet. Šutnja koja nastaje nakon gubitka živog čovjeka je znak nezamjenjivosti osobe u našem životu. Stvari i predmete možemo zamijeniti relativno brzo, zato o njima ne šutimo kad ih više nemamo. Ali kada izgubimo živu osobu bilo da je umrla ili nas je ostavila i otišla svojim putem, rađa se šutnja kao svijest da je živi čovjek prisutan u našem životu na neki način bio nezamjenjiv.

I ta šutnja o kojoj Amos Oz pripovijeda u ovom kratkom odlomku podsjetnik je da su ljudi koje smo na ovaj ili onaj način izgubili barem nama bili nezamjenjivi. Šutnja njegovog oca o smrti njegove majke upućuje na to da je majka njegovom ocu bila nezamjenjiva, iako se njegov otac kasnije ponovno oženio. Činjenica da je njegov otac šutio cijeli život ističe nezamjenjivost njegove majke u životu njegovog oca. Šutnja ne znači držati uvijek jezik za zubima, ne govoriti i biti nijemi cijeli život, nego šutjeti o nezamjenjivoj osobi. Ne šutimo li i sami ponekad o našim voljenima dok preko usta prevaljujemo bezbrojne slogove i slogove riječi, rečenica i tekstova. Šutjeti ne znači ne govoriti, nego samo šutjeti i ne govoriti o onome ili onoj koju smo izgubili.

Gubitak uključuje snažan emotivni naboj kojega Amos Oz opisuje i naziva bijesom i on sam opisuje ga na sljedeći način: „Plakao bih i preklinjao bez srama, grlio joj noge, možda bih se čak pretvarao da sam izgubio svijest ili bih sam sebe tukao i udarao sve dok se ne bi pojavile modrice, kao što sam nju vidio da čini u trenutcima očaja. Ili bih navalio na nju kao ubojica, bez oklijevanja podigao vezu i smrskao je o njenu glavu. Ili bih je izudarao peglom koja je stajala na polici u kutu sobe. Ili bih iskoristio njenu slabost, legao na nju, zavezao joj ruke na leđa, zgrabio i uništio sve te njene tablete, pilule kapsule, otopine, tinkture, sirupe.“ Bijes uvijek slijedi gubitak. Čak i kad izgubimo neki predmet ili stvar poput ključeva hvata nas bijes, ali taj bijes traje kratko i taj se bijes javlja u trenutku kada smo izgubili ključeve, ali on brzo i prolazi. Kada izgubimo živog čovjeka, dragu i voljenu osobu, bijes se javlja kasnije, može se čak javiti i nakon desetljeća ključanja u nama i provaliti u našim zrelim i kasnim godinama. Bijes zbog gubitka osobe može se dugo taložiti u nama, biti skriven u nama godinama i onda odjednom eksplodirati i to na osobu koju smo izgubili. Naš bijes usmjeren je na onoga koga više nema s nama, nije usmjeren na nas niti nekoga drugog, nego ponekad na onog koga smo izgubili kao što Amos Oz opisuje svoj bijes zbog gubitka majke i taj bijes usmjeren je na nju. Zanimljivost tog bijesa nije u njegovoj razornoj moći kao da je riječ o bijesu koji želi uništiti. U pitanju je bijes koji vraća u život izgubljenu osobu, neobičan bijes koji ne razara, nego svojom snagom vraća u naš život izgubljenu osobu.

Kada bijes zbog gubitka popusti, dolazi posljednji osjećaj, posljednje iskustvo, osjećaj žaljenja kojega se nikada ne možemo i nećemo osloboditi. Amos Oz žaljenje opisuje jednom prekrasnom slikom u jednoj rečenici: „…i ujutro se više nije probudila, čak ni kad je zarudjela zora i kad ju je između listova fikusa u bolničkom vrtu počela dozivati vesela, silno začuđena ptičica, zvala ju je i zvala uzalud, no bez obzira na to pokušavala je opet i opet, i još i danas katkad pokuša“. Ove riječi Amos Oz napisao je 2001. godine u dobi od 62 godine o svojoj majci s kojima i završava njegovo izvanredno autobiografsko djelo. U nekoliko rečenica o gubitku majke sažeo je jednu generalnu sliku osjećaja ili iskustva gubitka nekoga tko više nije s nama bilo da fizički više nije među nama bilo da nas je napustio i otišao svojim životnim putem.

Svaki gubitak sastavljen je na različite načine od šutnje, bijesa i žaljenja koji se međusobno isprepliću, sukobljavaju, hrvaju i vraćaju u čovjekov život poput iznenadnih i nepredviđenih valova koje nije moguće predvidjeti i kontrolirati. Nekad šutimo jer smo nekoga izgubili, nekad smo bijesni na osobu koju smo izgubili, a nekad žalimo za izgubljenom osobom, i sve troje i šutnja i bijes i žaljenje su ponekad usmjereni na osobu koju smo izgubili i sve troje vodi prema toj osobi na ovaj ili onaj način iako ni u jednom od toga troje nema mržnje, želje da se uništi i razori. I šutnja i bijes i žaljenje gotovo pa nemoguće su ipak ništa drugo nego jedna posebna ljubav i trajna čežnja za izgubljenim živim čovjekom i samo u slučaju gubitka šutnja, bijes i žaljenje nisu rušilački nego izgrađuju samog čovjeka i njegov odnos prema davno izgubljenoj osobi.

Čini se kako Amos Oz ne prihvaća ideju kako se čovjek mora prije ili kasnije pomiriti s gubitkom osobe, živog čovjeka jer nije moguće uvijek i do kraja nastaviti živjeti kao da se gubitak uopće nije dogodio, ostaje samo nemogućnost da predvidimo u kojem razdoblju našeg života će se javiti gubitak, hoće li doći iznenada tiho kao šutnja, hoće li doći glasno kao bijes ili će doći kao plač u obliku žaljenja. Mi to doživljavamo na različite načine. Nekad mislimo na izgubljenu osobu i cijeli dan šutimo i ne želimo govoriti, nekad nas obuzima bijes na njezin iznenadni i neobjašnjivi odlazak pa bjesnimo u sebi, nekad nas obuzima žaljenje, teško opisiv osjećaj kada u punom svijetu boja, lica i riječi vidimo crno, ne želimo gledati lica i zanijemimo. Svi ti osjećaji su podsjetnik kako se nikada nećemo pomiriti s gubitkom i da gubitak u nama otvara ponekad isuviše dubok ponor praznine da bi ga i najjače ljubavi i najzvonkiji osmijesi mogli ispuniti.

Možda za nekoga Amos Oz nije uspio izreći temeljne oznake gubitka, možda samo izriče svoj osobni osjećaj o tome kako je smrt njegove majke na njega djelovala i djeluje i tad kada u dobi od 62 godine zapisuje sve gore navedene rečenice. Možda se netko neće složiti s njegovim podsvjesnim inzistiranjem da je nemoguće do kraja pomiriti se s gubitkom i da je možda bolje odustati od pokušaja da se pomirimo s tim. Ipak, kao da je Amos Oz uspio u nekoliko rečenica sažeti često nama teško opisivo stanje u kojem se tu i tamo nađemo kada nekoga izgubimo.

Kada mladić i djevojka prekinu nakon višegodišnje veze pa dane i tjedne provode u zamračenim sobama, izbjegavaju bilo kakav kontakt s vanjskim svijetom, nije li u toj zamračenoj sobi bez svijetla prisutan gubitak sa svim svojim elementima, nije li mračna i zagušljiva soba i šutnja i bijes i žaljenje? Kada postoji strah od bilo kakve ljubavi nakon razvoda braka, nije li taj strah samo gubitak prisutan sa svim svojim elementima i šutnjom i bijesom i žaljenjem? Kada postoji strah, nelagoda i neugoda od bilo kakve komunikacije nakon što nas je netko bez objašnjenja ostavio, nije li strah zapravo gubitak sa svim svojim elementima i šutnjom i bijesom i žaljenjem?

Svi smo mi na ovaj ili onaj način, cjelovito ili potpuno, trajno ili privremeno nekoga izgubili i gubitak nas prati danas i sada kao šutnja, sutra i za koji dan kao bijes, a uskoro će nas loviti kao žaljenje mirisima, riječima, gestama, bojom glasa izgubljene osobe. Kada šutimo, kada smo bijesni, kada žalimo, možda se samo bojimo reći sebi da smo nekoga izgubili i da se ne možemo i nećemo nikada s tim pomiriti iako možda nismo toliko kadri sažeti naš gubitak u nekoliko rečenica kako je to duboko i iskreno učinio Amos Oz u svojoj Priči o ljubavi i tmini.

Svatko može pokušati poniknuti negdje duboko u sebe, u onu teško ispunjivu prazninu i promisliti za sebe je li gubitak uvijek sastavljen od šutnje, bijesa i žaljenja i je li Amos Oz u pravu ili nije kada između redaka kojima opisuje gubitak majke piše kako se čovjek nikada ne može pomiriti s gubitkom voljene osobe i zato ponekad šuti, ili bijesni ili žali.

Ili umjesto svega toga piše kao Amos Oz o svom gubitku jer u slučaju Amosa Oza  pisanje kao da je i u njegovim zrelim godinama podsjetnik da se nije pomirio s gubitkom i njegovo pisanje izriče iskustvo mnogih koji šute, koji su bijesni i koji žale, mnogih koji ne mogu predvidjeti i znati kada će šutjeti, kada će bjesniti i kada će žaliti, mnogih koji ne mogu predvidjeti kada će ih gubitak pohoditi i podsjetiti na nekoga koga su izgubili kao što je i ona ptičica iz rečenice uporno pokušavala svojim pjevanjem i cvrkutanjem reći kako je i ona osjetila gubitak kada je izgubila voljenu osobu, pjev ptice istovremeno je bio i šutnja i bijes i žaljenje i zato je Oz mogao zapisati tu rečenicu jer samo u rijetkim trenutcima moguće je čak i da čovjek i ptica osjete na isti način da su izgubili nekoga i oboje o tome progovore na sebi svojstven način. Da je ptica iz njegove rečenice mogla pisati o svom gubitku, napisala bi vjerojatno isto kao što je zapisao i Amos Oz, a da je Oz mogao umjesto ptice pjevati njezinim glasom, njegovo pjevanje i cvrkutanje zvučalo bi isto kao njeno. Rijetki su trenutci kada dvoje bića na sasvim drugačijoj ljestvici života kao što su čovjek i ptica mogu istovremeno progovoriti na isti način o gubitku voljene osobe, kao što su nevjerojatno dragocjeni trenutci kada se dvoje ljudi stope u jedno dok se međusobno u šutnji, bijesu i žaljenju ujedinjuju kako bi podijelili svoje gubitke onih kojih više nema.

U Sarajevu, 9. 4. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; copyright: Nadezdha Prokudina

Exit mobile version