žaljenje – Poptheo Web Portal

Uvijek se nađe nešto što smo propustili u životu. Ili netko. Nije naša krivica. I nije samosažaljenje u pitanju. Događa nam se da nam se nešto u životu dogodi prekasno. Kao kad ljudi susretnu prekasno savršenu osobu za sebe. Dobar dio života već je na neki način završen. Već su skoro sve proživjeli. Dogodi se da otkrijemo što želimo biti u životu. I raditi. Otkrijemo prekasno. Spoznaja dođe prekasno. Ili mislimo da nikada nije kasno? S obzirom na okolnosti, izgleda da se sada ništa ne može učiniti. Ništa se ne može početi ispočetka. Nema povratka natrag. Nismo krivi. Nije bilo prilike da nam se sve to dogodi ranije. Nije bilo mogućnosti da budemo ono što smo istinski htjeli. Nekad nas život prisili na drugačije postupke i odluke od onih koje smo duboko u sebi željeli učiniti i donijeti. Nije ugodno za čovjeka otkriće pogotovo kad je nenadano kako je htio nešto drugo u životu. I svjestan je u ovom trenutku kako ne može ništa učiniti kako bi to promijenio. Ili iznova počeo. Negdje u toj spoznaji, u tom osjećaju nastaje žaljenje. Kao iskustvo da nismo krivi za propuštene životne mogućnosti i prilike koje smo stvarno trebali ugrabiti i iskoristiti. Došle su prekasno, nisu bile tu kad su trebale biti i nismo krivi jer se tako odigralo. Ima i onih žaljenja gdje s pravom trebamo kriviti sebe. Optužiti sebe kako nismo izabrali ono što smo istinski željeli. Kao i onih mogućnosti koje nikada nismo dobili priliku susresti i probati ostvariti. Žaljenja koja su rezultat naše krivice kao što je manjak hrabrosti i vjere u sebe progone nas. Možda će tako biti kroz život do njegovog prirodnog svršetka. Takva žaljenja imaju objašnjenje i objašnjenje je način i kako ih razumijemo i kako se s njima nosimo. Krivi smo jer smo možda bili kukavice. Ima i onih žaljenja, i ona nas od vremena od vremena sustižu, koja nemaju uzrok i izvor u nama samima. Nije u pitanju ni hrabrost ni kukavičluk. Nešto ili netko je došao prekasno kriviti i tu se ne može ništa učiniti. Postoji razlika između nekoga tko prokocka i upropasti kvalitetan talent kojega je bio svjestan od samog početka i koji je imao dobre uvjete da talent usavrši. I drugog tko iznenada otkrije da ima talent za nešto što ga usrećuje i ispunjava, ali je prekasno to otkrio i shvatio. Kao što postoji razlika između muškarca koji od samog početka svojim djelovanjem i načinom života razara odnos s kvalitetnom i dobrom ženom i muškarca koji slučajno i neplanirano susretne ženu za koju sada zna da je na neki način za njega idealna, ali je izgleda prekasno za novi život i novi početak. U ovim životnim iskustvima odnosno spoznajama rađaju se naša žaljenja. Kao spoznaje da će i u najbolje isplaniranom i življenom životu dolaziti trenutci zbog nečega ili nekoga kada će se život preispitivati zajedno s odlukama koje su donesene i smislovima koji su izabrani kao putokazi i vodiči kroz život. Žaljenje nije isključivo tek emotivno iskustvo osobne krivice jer smo nešto ili nekoga propustili iako smo imali idealne uvjete i najbolje okolnosti. Žaljenje je spoznaja o tome da se nikada neće moći apsolutno tvrditi da se u životu ni najmanja sitnica nije propustila i promašila. Žaljenje nas poučava kako se nekim ljudima jednom ili nekoliko puta u životu događa bolna spoznaja, jedna vrsta bolnog otkrivenja i prosvjetljenja. Otkrivenje koje čovjeku daje do znanja da svatko ima nešto zbog čega žali i zbog čega mu je krivo jer je nešto propustio. Bez obzira čija je krivica u pitanju, njegova ili onoga što on nerijetko naziva sudbinom.

Žaljenje nam otkriva i kako je život spreman na iznenađenja i promjene za koje ne znamo i ne možemo ih predvidjeti, ne znamo možemo li im se čak i nadati. Žaljenje je pokazatelj kako ono što nazivamo životom i mislimo da je život biva povremeno relativno, promjenjivo i za nas šokantno te se ne uspijevamo postaviti na pravi način. Ako pravi način postoji u takvim okolnostima. Odbijamo promišljati život i pitati se je li ovo život kakav smo stvarno željeli jer se bojimo da bismo mogli pronaći i dobiti neželjene i neugodne odgovore. Žaljenje je nekakvo opterećenje u nama, kao sumnja, kao pitanje i kao dilema koju relativno dobro držimo i nastojimo držati pod kontrolom. Događa se da otkrivamo kako živimo život kojega ne želimo. Nismo htjeli. Nije bio naš. Otkrili smo to ne zato što smo od samog početka krivci takvog života, nego dogodila se neka velika promjena. Nešto veliko i novo i drugačije smo otkrili o sebi. Nekog smo drugog i novog susreli. Pronašli smo nešto što daje više ispunjenja životu. Nije riječ o samosažaljenju. Njega treba izbjegavati. Osjećaj da smo potpuno bezvrijedni i nesposobni. Zakasnili smo i ništa se više ne može učiniti. Baš ništa početi iznova. Ako pokušamo zbog žaljenja ponovno živjeti tako što ćemo si život preokrenuti, možda neće biti najbolji rezultat. Svjesni smo svojih stvarnih dometa i mogućnosti. I trebali bi biti. Žaljenje je pomalo prevrtljivo i nesigurno, ali i privlačno i zavodljivo. Stvara u nama neugodan osjećaj da smo dosad živjeli promašeno i da ćemo tek sada početi živjeti punim plućima. Žaljenje nam ništa ne kazuje o posljedicama naših novih izbora i odluka u budućnosti. Na tu temu žaljenje ne govori. Ne proriče budućnosti i ništa o njoj ne zna. Niti jamči niti ne jamči da će budućnost biti manje ili možda više prožeta osjećajem da smo djelomično ili potpuno promašili u životu. Žaljenje se bavi sadašnjim trenutkom koji je jedini stvaran dok o prošlosti i budućnosti i ako govori, to čini na način snova: što smo mogli, a nismo i što ćemo učiniti i planiramo. Žaljenje može biti kao nekakav iznenadni impuls i poriv. Sada se nešto sudbinsko događa. Neko presudno iskustvo, neka presudna promjena, neki novi susret s drugim. Sada je trenutak, ako ga ne ugrabimo, gotovo je. Ali je li tako u životu i može li se na ovaj način kroz život? Nitko ne znam pa ni sami kako će sve na kraju ispasti i što će se dogoditi. Bolje ili ne od onoga kakav je život sada? Je li žaljenje naš stvarni pomoćnik ili se pretvara? Jesmo li stvarno promašili ili nas žaljenje prisiljava da mislimo i osjećamo kao da smo promašili i propustili? Osjećamo pomalo taj kameleonski osjećaj koji nas prati. Ne znamo temelji li se na stvarnosti našeg života ili su u pitanju snovi koji su nedostižni i nerealni. Žaljenje nije površno iskustvo i spoznaja. U njegovim slojevima i labirintima moguće je izgubiti se i ne znati razliku između stvarnog života i snova o životu. Zbunjeni smo žaljenjem. U dilemi smo i nesigurni. Jesmo li promašili i propustili ili smo samo ljuti zbog snova i ljutnja će nas proći? Žaljenje se smješta između stvarnosti našeg života i naših snova o životu. Negdje se tu ugnijezdi i živi u nama. Ono je poput nestabilnog jezička na vagi. Čas prevagne na stranu života i pusti nas na miru, čas je na strani snova i uznemiruje nas. Zbog te igre koju žaljenje igra s nama ponekad nismo sigurni na što nas ono upućuje. Na naš život ili naše snove. I mi smo poput onog kipa pravednosti čije su oči svezane u odnosu na budućnost. Osjećamo samo kako se jezičak žaljenja kreće iz ruke u ruku između života i snova. Ali ne možemo vidjeti budućnost ispod poveza sadašnjosti. Ne znamo hoće li se žaljenje prestati kretati tamo gdje smo krenuli nekim novim izborom i prilikom koja nam se pružila. I to nas muči. Postajemo nemirni.

U Sarajevu 12. 4. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: hikrcn

Ponekad gubimo. Gubimo pomalo od svega. Gubimo pomalo od stvari, pomalo od ljudi, pomalo od života, pomalo od radosti. Tu i tamo kada sabiremo, kao da sabiremo naše gubitke. Izraelski pisac Amos Oz u svojoj autobiografskoj knjizi Priča o ljubavi i tmini sada kao odrastao čovjek opisuje samoubojstvo majke kad mu je bilo dvanaest godina u različitim periodima svoga života na koji način je taj gubitak djelovao na njega, njegovog oca i obiteljske veze.

U jednom dijelu Oz piše kako je gubitak majke, njezina smrt bila jedina stvar o kojoj on i njegov otac nikad nisu razgovarali, nijednom. Njegov otac je umro a da nikada nisu riječi prozborili o njegovoj majci. Opis kojega Oz donosi proizlazi iz općeljudskog iskustva da svaki veliki gubitak mora uključiti nekakvu vrstu šutnje i šutnja o gubitku može, kao u slučaju njegova oca, potrajati do kraja života. Svaki gubitak osobe koja ima značenje za čovjekov život uključivat će šutnju koja može potrajati doista veoma dugo. Tu šutnju zbog gubitka Oz opisuje sljedećim riječima: „Nismo razgovarali ni kad je umrla. Od dana njezine smrti do dana smrti moga oca gotovo dvadeset godina poslije, nas dvojica o njoj nismo razgovarali ni jedan jedini put. Ni jednu jedinu riječ. Kao da nikada nije ni postojala. Kao da je njezin život bio jedna cenzurirana stranica otkinuta iz sovjetske enciklopedije“.

Gubitak osobe, gubitak drugoga ne mora uvijek biti fizički, ali i kad nije fizički, gubitak će uključivati šutnju ili barem djelimičnu šutnju o toj osobi. Rijetko tko veselo brblja ili želi govoriti previše o nekome koga je izgubio. Šutnja je sastavni dio gubitka, ali samo kod gubitka osobe, kod gubitka živog čovjeka mi šutimo. Kada gubimo stvari, predmete, ključeve, torbice, mobitele pa čak kad ih i ne pronađemo o njima ne šutimo pred drugima, njih čak i ne spominjemo. U ovom kratkom odlomku iz autobiografskog djela Amosa Oza nalazi se jedna neobična činjenica vezana za nas ljude. Mi samo šutimo kad gubimo jedni druge i šutnja može potrajati dugo ponekad i predugo, ali uglavnom ne šutimo kad izgubimo neku stvar ili neki predmet. Šutnja koja nastaje nakon gubitka živog čovjeka je znak nezamjenjivosti osobe u našem životu. Stvari i predmete možemo zamijeniti relativno brzo, zato o njima ne šutimo kad ih više nemamo. Ali kada izgubimo živu osobu bilo da je umrla ili nas je ostavila i otišla svojim putem, rađa se šutnja kao svijest da je živi čovjek prisutan u našem životu na neki način bio nezamjenjiv.

I ta šutnja o kojoj Amos Oz pripovijeda u ovom kratkom odlomku podsjetnik je da su ljudi koje smo na ovaj ili onaj način izgubili barem nama bili nezamjenjivi. Šutnja njegovog oca o smrti njegove majke upućuje na to da je majka njegovom ocu bila nezamjenjiva, iako se njegov otac kasnije ponovno oženio. Činjenica da je njegov otac šutio cijeli život ističe nezamjenjivost njegove majke u životu njegovog oca. Šutnja ne znači držati uvijek jezik za zubima, ne govoriti i biti nijemi cijeli život, nego šutjeti o nezamjenjivoj osobi. Ne šutimo li i sami ponekad o našim voljenima dok preko usta prevaljujemo bezbrojne slogove i slogove riječi, rečenica i tekstova. Šutjeti ne znači ne govoriti, nego samo šutjeti i ne govoriti o onome ili onoj koju smo izgubili.

Gubitak uključuje snažan emotivni naboj kojega Amos Oz opisuje i naziva bijesom i on sam opisuje ga na sljedeći način: „Plakao bih i preklinjao bez srama, grlio joj noge, možda bih se čak pretvarao da sam izgubio svijest ili bih sam sebe tukao i udarao sve dok se ne bi pojavile modrice, kao što sam nju vidio da čini u trenutcima očaja. Ili bih navalio na nju kao ubojica, bez oklijevanja podigao vezu i smrskao je o njenu glavu. Ili bih je izudarao peglom koja je stajala na polici u kutu sobe. Ili bih iskoristio njenu slabost, legao na nju, zavezao joj ruke na leđa, zgrabio i uništio sve te njene tablete, pilule kapsule, otopine, tinkture, sirupe.“ Bijes uvijek slijedi gubitak. Čak i kad izgubimo neki predmet ili stvar poput ključeva hvata nas bijes, ali taj bijes traje kratko i taj se bijes javlja u trenutku kada smo izgubili ključeve, ali on brzo i prolazi. Kada izgubimo živog čovjeka, dragu i voljenu osobu, bijes se javlja kasnije, može se čak javiti i nakon desetljeća ključanja u nama i provaliti u našim zrelim i kasnim godinama. Bijes zbog gubitka osobe može se dugo taložiti u nama, biti skriven u nama godinama i onda odjednom eksplodirati i to na osobu koju smo izgubili. Naš bijes usmjeren je na onoga koga više nema s nama, nije usmjeren na nas niti nekoga drugog, nego ponekad na onog koga smo izgubili kao što Amos Oz opisuje svoj bijes zbog gubitka majke i taj bijes usmjeren je na nju. Zanimljivost tog bijesa nije u njegovoj razornoj moći kao da je riječ o bijesu koji želi uništiti. U pitanju je bijes koji vraća u život izgubljenu osobu, neobičan bijes koji ne razara, nego svojom snagom vraća u naš život izgubljenu osobu.

Kada bijes zbog gubitka popusti, dolazi posljednji osjećaj, posljednje iskustvo, osjećaj žaljenja kojega se nikada ne možemo i nećemo osloboditi. Amos Oz žaljenje opisuje jednom prekrasnom slikom u jednoj rečenici: „…i ujutro se više nije probudila, čak ni kad je zarudjela zora i kad ju je između listova fikusa u bolničkom vrtu počela dozivati vesela, silno začuđena ptičica, zvala ju je i zvala uzalud, no bez obzira na to pokušavala je opet i opet, i još i danas katkad pokuša“. Ove riječi Amos Oz napisao je 2001. godine u dobi od 62 godine o svojoj majci s kojima i završava njegovo izvanredno autobiografsko djelo. U nekoliko rečenica o gubitku majke sažeo je jednu generalnu sliku osjećaja ili iskustva gubitka nekoga tko više nije s nama bilo da fizički više nije među nama bilo da nas je napustio i otišao svojim životnim putem.

Svaki gubitak sastavljen je na različite načine od šutnje, bijesa i žaljenja koji se međusobno isprepliću, sukobljavaju, hrvaju i vraćaju u čovjekov život poput iznenadnih i nepredviđenih valova koje nije moguće predvidjeti i kontrolirati. Nekad šutimo jer smo nekoga izgubili, nekad smo bijesni na osobu koju smo izgubili, a nekad žalimo za izgubljenom osobom, i sve troje i šutnja i bijes i žaljenje su ponekad usmjereni na osobu koju smo izgubili i sve troje vodi prema toj osobi na ovaj ili onaj način iako ni u jednom od toga troje nema mržnje, želje da se uništi i razori. I šutnja i bijes i žaljenje gotovo pa nemoguće su ipak ništa drugo nego jedna posebna ljubav i trajna čežnja za izgubljenim živim čovjekom i samo u slučaju gubitka šutnja, bijes i žaljenje nisu rušilački nego izgrađuju samog čovjeka i njegov odnos prema davno izgubljenoj osobi.

Čini se kako Amos Oz ne prihvaća ideju kako se čovjek mora prije ili kasnije pomiriti s gubitkom osobe, živog čovjeka jer nije moguće uvijek i do kraja nastaviti živjeti kao da se gubitak uopće nije dogodio, ostaje samo nemogućnost da predvidimo u kojem razdoblju našeg života će se javiti gubitak, hoće li doći iznenada tiho kao šutnja, hoće li doći glasno kao bijes ili će doći kao plač u obliku žaljenja. Mi to doživljavamo na različite načine. Nekad mislimo na izgubljenu osobu i cijeli dan šutimo i ne želimo govoriti, nekad nas obuzima bijes na njezin iznenadni i neobjašnjivi odlazak pa bjesnimo u sebi, nekad nas obuzima žaljenje, teško opisiv osjećaj kada u punom svijetu boja, lica i riječi vidimo crno, ne želimo gledati lica i zanijemimo. Svi ti osjećaji su podsjetnik kako se nikada nećemo pomiriti s gubitkom i da gubitak u nama otvara ponekad isuviše dubok ponor praznine da bi ga i najjače ljubavi i najzvonkiji osmijesi mogli ispuniti.

Možda za nekoga Amos Oz nije uspio izreći temeljne oznake gubitka, možda samo izriče svoj osobni osjećaj o tome kako je smrt njegove majke na njega djelovala i djeluje i tad kada u dobi od 62 godine zapisuje sve gore navedene rečenice. Možda se netko neće složiti s njegovim podsvjesnim inzistiranjem da je nemoguće do kraja pomiriti se s gubitkom i da je možda bolje odustati od pokušaja da se pomirimo s tim. Ipak, kao da je Amos Oz uspio u nekoliko rečenica sažeti često nama teško opisivo stanje u kojem se tu i tamo nađemo kada nekoga izgubimo.

Kada mladić i djevojka prekinu nakon višegodišnje veze pa dane i tjedne provode u zamračenim sobama, izbjegavaju bilo kakav kontakt s vanjskim svijetom, nije li u toj zamračenoj sobi bez svijetla prisutan gubitak sa svim svojim elementima, nije li mračna i zagušljiva soba i šutnja i bijes i žaljenje? Kada postoji strah od bilo kakve ljubavi nakon razvoda braka, nije li taj strah samo gubitak prisutan sa svim svojim elementima i šutnjom i bijesom i žaljenjem? Kada postoji strah, nelagoda i neugoda od bilo kakve komunikacije nakon što nas je netko bez objašnjenja ostavio, nije li strah zapravo gubitak sa svim svojim elementima i šutnjom i bijesom i žaljenjem?

Svi smo mi na ovaj ili onaj način, cjelovito ili potpuno, trajno ili privremeno nekoga izgubili i gubitak nas prati danas i sada kao šutnja, sutra i za koji dan kao bijes, a uskoro će nas loviti kao žaljenje mirisima, riječima, gestama, bojom glasa izgubljene osobe. Kada šutimo, kada smo bijesni, kada žalimo, možda se samo bojimo reći sebi da smo nekoga izgubili i da se ne možemo i nećemo nikada s tim pomiriti iako možda nismo toliko kadri sažeti naš gubitak u nekoliko rečenica kako je to duboko i iskreno učinio Amos Oz u svojoj Priči o ljubavi i tmini.

Svatko može pokušati poniknuti negdje duboko u sebe, u onu teško ispunjivu prazninu i promisliti za sebe je li gubitak uvijek sastavljen od šutnje, bijesa i žaljenja i je li Amos Oz u pravu ili nije kada između redaka kojima opisuje gubitak majke piše kako se čovjek nikada ne može pomiriti s gubitkom voljene osobe i zato ponekad šuti, ili bijesni ili žali.

Ili umjesto svega toga piše kao Amos Oz o svom gubitku jer u slučaju Amosa Oza pisanje kao da je i u njegovim zrelim godinama podsjetnik da se nije pomirio s gubitkom i njegovo pisanje izriče iskustvo mnogih koji šute, koji su bijesni i koji žale, mnogih koji ne mogu predvidjeti i znati kada će šutjeti, kada će bjesniti i kada će žaliti, mnogih koji ne mogu predvidjeti kada će ih gubitak pohoditi i podsjetiti na nekoga koga su izgubili kao što je i ona ptičica iz rečenice uporno pokušavala svojim pjevanjem i cvrkutanjem reći kako je i ona osjetila gubitak kada je izgubila voljenu osobu, pjev ptice istovremeno je bio i šutnja i bijes i žaljenje i zato je Oz mogao zapisati tu rečenicu jer samo u rijetkim trenutcima moguće je čak i da čovjek i ptica osjete na isti način da su izgubili nekoga i oboje o tome progovore na sebi svojstven način. Da je ptica iz njegove rečenice mogla pisati o svom gubitku, napisala bi vjerojatno isto kao što je zapisao i Amos Oz, a da je Oz mogao umjesto ptice pjevati njezinim glasom, njegovo pjevanje i cvrkutanje zvučalo bi isto kao njeno. Rijetki su trenutci kada dvoje bića na sasvim drugačijoj ljestvici života kao što su čovjek i ptica mogu istovremeno progovoriti na isti način o gubitku voljene osobe, kao što su nevjerojatno dragocjeni trenutci kada se dvoje ljudi stope u jedno dok se međusobno u šutnji, bijesu i žaljenju ujedinjuju kako bi podijelili svoje gubitke onih kojih više nema.

U Sarajevu, 9. 4. 2019.

O. J.

Oznaka: žaljenje

O žaljenjima

O gubitku