Blog – Stranica 37 – Poptheo Web Portal

Četiri vrste pogleda i četiri vrste ljudi

Ponekad čovjek ima potrebu da ga netko gleda i prema toj potrebi za pogledom ljude možemo svrstati u četiri kategorije.

U prvu kategoriju spadaju ljudi koji traže pogled bezbroj anonimnih očiju, pogled publike i tu ubrajamo sve one koji se nazivaju zvijezdama filmskim, glazbenim, sportskim.

U drugu kategoriju spadaju oni koji traže pogled velikog broja poznatih očiju gdje ubrajamo ljude koji organiziraju privatne zabave, druženja i koktele i koji uvijek tu i tamo mogu pronaći par poznatih očiju da ih gledaju.

U treću kategoriju ubrajamo one koji imaju potrebu da budu pred očima voljenog bića i kada se oči voljenog bića zatvore, za njih prestaju važiti svi drugi pogledi svih drugih ljudi. Kao i u slučaju prve kategorije, kada se svjetla reflektora ugase i nastupi mrak, pogledi za zvijezdu prestaju postojati. U ovu treću kategoriju spadaju dvoje koji se strastveno vole i koji su strastveno zaljubljeni jedno u drugo.

U četvrtu kategoriju spadaju oni koji žive pod izmišljenim pogledima odsutnih bića. U ovu grupu spadaju sanjari i romantičari, oni koji čine nešto vođeni iluzijom da ih voljena osoba stvarno promatra i gleda što nije slučaj kao kad zaljubljen muškarac čini nešto zbog neke žene s kojom je nekad bio u ljubavnoj vezi i s kojom stvarno više nema nikakvog kontakta. On još uvijek nešto čini za nju iako ga ona više ne vidi, ne promatra i ne gleda.

Tako četiri vrste pogleda kojima bismo htjeli biti izloženi daju četiri kategorije ljudi: zvijezde i s njima povezane poglede koji dolaze preko svjetla reflektora i svjetla kamera, organizatore i s njima povezane poglede prijatelja i poznanika iz ugodnih malih dvorana, malih barova, i dnevnih boravaka, zaljubljene ili voljene i s njima povezani pogled koji dolazi od voljene osobe pored njih, sanjare ili romantičare i s njima povezan pogled koji u stvarnosti ne dolazi od voljene osobe nego se zamišlja da je taj pogled još usmjeren stvarno na vas.

Ako biste se usudili na trenutak promisliti o ovoj podjeli ako se već niste svrstali, u koju biste kategoriju ljudi smjestili sebe: zvijezda, organizator, zaljubljen ili voljen, romantik ili sanjar? Pripadate li samo jednoj kategoriji ili se kategorije u vašem slučaju međusobno miješaju ili pripadate u neku kategoriju koje ovdje nema?

U Sarajevu, 6. 6. 2019.

O. J.

Izvor: Milan Kundera, Nepodnošljiva lakoća postojanja, Nova Knjiga, Podgorica, 2016., str. 237-238.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: melitas

O ČEMU RAZMIŠLJAJU LJUDI NA SAMRTI?

U svojem bestseleru iz 2012. „Top five regrets of the dying” (Pet stvari za kojima umirući ljudi najviše žale), australska medicinska sestra za palijativnu skrb Bronnie Ware progovara o svojim dojmljivim iskustvima s ljudima na samrti.

Zanimljivo, nikad nije čula da je netko pred smrt žalio što u životu nije imao više seksa, novca ili vlasti. S druge strane, ljudi su najviše žalili za slijedećim stvarima:

1. „Žalim što nisam bio vjerniji sebi, a ne toliko očekivanjima drugih ljudi”: Ovo je uopće prema autorici najčešće žaljenje kod umirućih. Tek pred pragom neumoljive smrti, ophrvani teškom bolešću i slabošću, u trenucima kad više ništa sami ne mogu poduzeti, ljudi razaznaju koliko je dragocjen taj dar osobne slobode i izbora što nam se za života daje.

2. „Žalim što sam radio toliko puno”: Prema autorici, ovo je češće znala čuti iz usta umirućih muškaraca, ali nerijetko i od žena. Jako vrijedni ljudi na kraju shvate da su u međuvremenu propustili mnogo toga od života. Shvaćaju da su se trebali više družiti, putovati i biti sa svojom djecom.

3. „Žalim što nisam hrabrije izražavao svoja osjećanja”: Ponekad zbog ponosa, ponekad zbog mira u kući, ljudi prešute puno toga. Tek na kraju shvate da ih je to ograničilo u životu ili da ih je zbog toga bila ophrvala dugotrajna gorčina i potištenost.

4. „Žalim što nisam ostao u kontaktu sa svojim prijateljima”: Upravo, što zbog posla, što zbog ugađanja tuđim „nosevima” ljudi kroz život zapuste pa i prekinu brojna vrijedna prijateljstva. I naravno, na kraju zbog toga jako žale, jer tek pred smrt shvaćamo da je iskreno prijateljstvo jedna od uopće najvrijednijih stvari pod ovim nebom.

5. „Žalim što si nisam dopustio/la da budem sretniji/ja”: Autorica pod ovim žaljenjem aludira na čovjekov strah od promjene, a što je po sebi opet povezano s ljudskim neradim napuštanjem tzv. zone komfora. Naime, ljudi tek pred pragom smrti definitivno shvaćaju da sreća nije lutrija nego izbor. Sreća se ne iščekuje; za njom moramo aktivno tragati.

Ljubav, smisao i obitelj

Spomenut ćemo ovdje i jednu drugu autoricu iz slične domene. Kerry Egan je kao bolnička kapelanica također imala u životu priliku mnogo razgovarati sa umirućim i teško bolesnim ljudima. Kao teologesi bilo joj je zanimljivo da umirući ne razgovaraju toliko često izravno o Bogu, ali zato jako puno razgovaraju o ljubavi, smislu i vlastitoj obitelji. No, ona smatra da su upravo to one stvari po kojima čovjek i spoznaje Boga u svojem životu. Pri kraju života, ljude sustižu snažna sjećanja na ljubav koju su primili ili je nisu primili, kao i na onu vlastitu ljubav koju su dali ili nisu dali. Kako rekosmo, puno razgovaraju i o svojoj obitelji, jer tu su im se desile one najljepše, ali često i one najružnije stvari u životu. Žele oprostiti, i žele da im bude oprošteno.

Aluzije putovanja

I na kraju ćemo nešto o samom kraju, tj. o čovjekova posljednja 72 sata života. Medicinski radnici koji rade sa umirućima svjedoče o svojevrsnoj aluziji putovanja koja se javlja kod mnogih umirućih u posljednja tri dana života. Traže cipele, pitaju jesu li ovjerene karte i vize, spominju neke stjuardese koje ih hoće ukrcati na neki avion i sl. A i osobno sam čuo jednog starog gospodina koji mi se povjerio kako zadnjih nekoliko mjeseci stalno sanja da putuje svemirom i to nevjerojatnom brzinom. Uskoro je bio umro.

Za kraj, stara srednjovjekovna mudrost kaže „Memento mori” – „Čovječe, sjeti se da ćeš umrijeti”, s tim da ovaj „Memento mori” nije bio samo pobožna krilatica nego i svojevrsna teorija, kao i meditativna praksa. Smrt je posljednja, nepobitna istina čovjekovog života, pa se valjda u skladu s tim i ne može istinito i mudro živjeti bez misaone anticipacije na vlastitoj smrti. Jer kako vidjesmo, tek pred vratima smrti čovjek razaznaje što je uistinu bilo vrijedno i za što se u životu uistinu trebalo boriti.

U Sarajevu, 5. VI. 2019.

M. B.

Izvori:

– Patricia PEARSON, Opening Haeven’s Door, Atria, New York – London – Toronto – Sydney – New Delhi, 2014.

– https://www.theguardian.com/lifeandstyle/2012/feb/01/top-five-regrets-of-the-dying (Stanje: 5. VI. 2019.);

– https://kerryegan.com/ (Stanje: 5. VI. 2019.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Yuriy Klochan

O knjigama

Iako ćeš ih povremeno napuštati, one će tebe vjerno čekati. Dugi niz godina skrivene i prekrivene prašinom, prekrivene zaboravom i sve slabijim pamćenjem strpljivo će te čekati bez glasa pobune ili protivljenja. Kada sam ili sama u gluho doba noći osjetiš potrebu za blizinom, one će doći i pridružiti se tvom trenutku samoće i tišine. Otrest će prašinu sa sebe, urediti se kako najbolje znaju i umiju samo za tebe, obući će svoje najljepše korice samo za ovaj trenutak ne pitajući te jesi li vrijedan ili vrijedna nakon što su morale godine provoditi same pokrivene slojevima zaborava željno iščekujući noć kada ćeš ih se sjetiti i nježno ukloniti s njih prašinu. Tolike godine one željno iščekuju znatiželjan i udubljen pogled koji ne odlazi rastreseno od njih. Godinama žive u nadi da će jednom tvoj pogled pasti na njihove ostarjele i požutjele korice. Dok čekaju strpljivo u tami do koje ne dopire puno svjetla, one se raduju potajno onom trenutku kada će tvoje zaljubljene oči promatrati slova i rečenice. Dok čekaju da ih uzmeš, one se potajno uređuju da samo za tebe budu najljepše kada tvoja ruka pređe preko hrapavih i suhih korica. Slova i rečenice u njima miruju i sanjaju, čekaju tebe da ih probudiš svojim dodirom i svojim očima i svojim tihim šapatom u gluho doba noći. One kriju neotkrivene svjetove, još neostvarena putovanja, skrivaju staze i puteljke kojima se čak ni glavni junak ne kreće sve dok ga ti ne oživiš svojim tihim glasom dok čitaš. Dok čeka negdje u mračnom kutu, sve u njoj miruje kao da bez tvojih očiju i tvoga glasa pred sobom nemaš ništa drugo doli hrpu mrtvog i beživotnog papira. Dok čeka svoj ples, ne može napraviti ni najmanji plesni korak jer mora je voditi pravi plesni znalac. Netko tko zna koji ples voli i na koji način želi da njezini koraci idu za tvojima i na koji način želi biti dodirnuta i gledana dok pleše. I ne samo ona. Slova i riječi su bez tebe samo nejasni i mutni znakovi bez reda, mrtvi poput olovnih ili glinenih vojnika koji niti dišu niti udišu život. Ali kada se tvoj pogled spusti na nju i tvoje usne izgovore tiho prva slova i prve riječi, događa se čudo. Iako se bojiš jer prvi put plešeš s njom, imaš osjećaj da ste se oduvijek poznavali i oduvijek bili suđeni jedno drugom. Zajedno sa slovima i rečenicama ona nepogrešivo prati ritam tvojih koraka i tvoga plesa. Plešeš kroz zanimljiv početak, kratko zastaješ kod uzbudljivog zapleta i nastavljaš plesati kroz fabulu kroz mnoštvo likova i glavnih junaka. S ljubavlju plešeš kroz pametne i humoristične dijaloge između likova, zajedno se s njom iz svega glasa smiješ glavnom junaku koji ti uzvraća smijeh, s njim razgovaraš, savjetuješ ga, s njim tuguješ, s njim raspravljaš, tražiš od njega objašnjenja. Kako se ples bliži kraju, pomalo sabireš dojmove i ples prelazi u tihi razgovor između tebe i nje. Kao zavjerenici razmišljate zajedno o priči i glavnom junaku i je li moglo biti drugačije i predlažeš i neke drugačije završetke što ona s odobravanjem prihvaća i savjetuje da ti pokušaš napisati cijelu priču ponovo s drugačijim, novim iznenađujućim završetkom. Ona će te upućivati, savjetovati, obasipati sitnim mudrostima i znanjima koja će ti trebati da sam napišeš novi završetak. Vodit će te kroz skrivene riznice znanja, kroz čudesne krajolike i pejzaže, otkrivat će ti skrivene tajne koje postoje samo među riječima. I kad učini sve za tebe, kad je iscrpiš do kraja i ostaviš je prašini zaborava prekrivenu mnoštvom novih slova, riječi i rečenica, ona će te i dalje čekati tiho i nenametljivo da joj se vratiš. Neopterećeno će čekati prekrivena novim koricama koje su ljepše, novije, svježije i ne tako pohabane i žute kao njene, ali ona se neće plašiti starosti niti umiranja. Njezin je najveći strah ne da ćeš je zaboraviti, nego da je više nećeš nikada otvoriti jer ona je živa tek kad je ti otvoriš i njezina slova i riječi plešu životnu priču glavnog junaka samo pred tvojim očima i samo dok ih ti gledaš i vidiš. Bez tebe ona je samo hrpa beznačajnog papira, ali s tobom ona je životna snaga koja se strastveno predaje tvom pogledu da kroz tvoj pogled njezine stare korice ponovno žive novim i uzbudljivim životom. Ona nije ljubomorna niti zavidi jer tvoj znatiželjni pogled ne gleda samo nju nego se okreće i mnogim drugima koje kao i ona čeznutljivo gledaju u tvom pravcu da ih pogledaš i otvoriš i oživiš njihove korice, slova, riječi i rečenice. Ona obožava dijeljenje i rado te potiče da i druge voliš kao i nju i da i s drugima strastveno plešeš kao i s njom. Nagovara te da i druge otvaraš i putuješ novim i nepoznatim svjetovima i susrećeš nove junake i junakinje, potiče te da i u drugima otkrivaš nove i fantastične priče, zaplete i vrhunce. Ona je najsretnija kada može biti u društvu s njoj sličnima i pripovijedati o tvojoj želji i strasti da ih otvaraš i znatiželjno otkrivaš svjetove skrivene u čudesnim tkanjima od slova i riječi i rado pripovijeda o tvojoj želji da ih sve upoznaš i da sa svima zaplešeš uz zvuke njihovih neodoljivih zapleta i priča. Ne možeš ih čuti kako glasno razgovaraju koliko god naprezao svoj sluh niti ih možeš vidjeti kako plešu koliko god naprezao svoj pogled. One razgovaraju međusobno samo kada ih ti uzmeš u ruke i kreću se samo onda kada pomjeraš njihove korice da bi uronio u njihov skriveni i tajni svijet. Bez tebe one su papirni leševi, mrtva i nepokretna slova i rečenice. Bez tebe nikada neće oživjeti, ali s tobom one uskrsavaju i njihovi junaci i priče postaju živi. Tvoja moć nad njima je apsolutna, a opet one nemaju straha pred tobom čak i onda kada im prijetiš vatrom i uništenjem jer one su nositelji one lude i posljednje nade da ćeš im se smilovati i umjesto vatrom njihove korice spaliti svojom znatiželjom i strašću da upoznaš neki potpuno novi svijet i nekog potpuno novog i neobičnog junaka. One te obožavaju i kad su zaboravljene na prašnjavim policama, u mraku biblioteka u zagušljivim i vlažnim podrumima, vole te i onda kada se zbog tvoga nemara i nebrige raspadaju podsjećajući tek s nekoliko redaka kako su u sebi krile život koje su ti željele pokloniti besplatno kao dar. Obožavaju te jer si ti njihov stvoritelj, onaj koji udahnjuje u njih život jer si onaj koji mrtvi papir pretvara u velike životne priče, sudbine, ljubavi, tragedije, nesretne i sretne završetke, obožavaju te jer si ti njihov životvorac jedini koji u njihov prazan krvotok u njihova mrtva i nerođena slova, riječi i rečenice ubrizgavaš svježu krv dok ih čitaš, pišeš i pripovijedaš. Njihovo strpljenje je bezgranično, njihova nada neograničena, njihova šutnja beskrajno strpljiva, njihov zaborav nikada ne gubi pamćenje na onoga koji ih je prvi put stvorio perom i tintom, olovkom, izgovorenim glasom dok čita ili recitira. One su beskrajno zahvalne za svako slovo koje se krije između njihovih korica i koje na tvoj poziv oživljava kao feniks kako bi satkalo cijele svjetove i galaksije od riječi i rečenica i njihova beskrajna zahvalnost traje i onda kada od slojeva prašine i zaborava i svjetovi i junaci u pričama zamru i ušute. I tada kada se čini da su mrtve, one gotovo neprimjetno dišu ispunjenje životom od korice do korice, riječi, rečenice, junaci i priče napeto iščekuju svoga jedinog i glavnog junaka s kojim sve počinje i bez kojega ništa ne može početi. Prekrivene tvojim zaboravom, nemarom, nepažnjom, slabim pamćenjem, bezvoljnošću i ravnodušnošću one čekaju strpljivo. Naslonjene jedna uz drugu međusobno se hrabre i nastoje pogoditi koja će od njih prva u tvojim rukama ponovno udahnuti život punim plućima. Međusobno se došaptavaju dok u gluho doba noći sjediš pored prozora i naprežeš uši jer ti se čini da čuješ šapat koji te poziva da priđeš njihovom svijetu i uroniš u njega. I kada odlučiš prići prašnjavoj polici koju si dugo zaboravljao, među njima se uzbuđenje penje do neslućenih granica. Konačno, dok uzimaš jednu od njih, nema među njima zavisti, ljutnje i ljubomore. Dok uz osmijeh i znatiželjan pogled otvaraš korice, već tada one su pune nade i radosti jer će i njihove korice biti u tvojim rukama. Ne možeš čuti njihovu radosnu viku i uzbuđenje. Uzbuđenje tolikih slova, riječi, junaka i priča. Samo čuješ šapat, šapat koji će sve više prerastati u bujicu radosti kako budeš jednu po jednu otvarao i čitao dok u gluho doba noći slušaš šapat riječi i priča, šapat koji te neodoljivo poziva da otvoriš korice i uroniš u potpuno novi i čudesan svijet priče i mašte, svijet koji je nažalost samo groblje ako nema tvojih ruku da pišu slova, tvojih ruku da otvaraju korice, tvojih očiju da gledaju riječi i tvoga glasa da čita rečenice i tako dovode u život bezbrojne junake i junakinje čija priča, zaplet i rasplet čini da i gluho doba noći i samoća izgledaju kao iluzija i nešto što stvarno ne postoji jer si uronjen u potpuno novi svijet koji te dugo čekao i čekat će te uvijek i onda kada ti na njega potpuno zaboraviš dok prekriven zaboravom i prašinom strpljivo živi u nadi da će mu tvoje ruke, tvoje oči i tvoj glas udahnuti novi život otvarajući dugo vremena zatvorene korice hrapave i žute od vremena koje još uvijek prolazi dok one tiho, nenametljivo, šutljivo i strpljivo čekaju da okreneš uho i pogled prema polici i konačno otkriješ odakle dolazi taj neodoljivi šapat koji te već duže vremena poziva na uzbudljiv ples skriven među njihovim koricama satkan od mnoštva slova, riječi i rečenica.

U Sarajevu, 4. 6. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Ivan Kruk

O odlascima

Ima nešto u odlasku što se ne može ni riječima zahvatiti. Ima nešto u odlasku što se iznutra osjeća kao mješavina čežnje, straha, radosti, nade i iščekivanja. Kada netko odlazi iz našeg života, ostaje samo mogućnost da iznutra osjećamo taj odlazak. Nedostaju nam riječi, rečenice i geste da opišemo što se s nama događa. Vanjskom svijetu se čini da je nama samo malčice žao i da smo malčice utučeni jer netko odlazi. Ali to je privid, skrivanje. Skrivamo nekontrolirane nutarnje bujice koje silovito protječu kroz naše biće ostavljajući iza sebe uništene obale osjećaja. Odlaskom nekoga iz našeg života obale naše nutrine dotad sigurne zaštitnice od napada svijeta postaju uništene i razorene obale nesigurnosti, izgubljenosti, protesta, nade.

Ipak odlasci nekih ljudi iz našeg života su dobrodošli. Rado ubrzamo nečiji odlazak i olakšanje koje preplavi čovjeka nečijim odlaskom signalizira da je možda trebao to učiniti i ranije. Odlaske nekih ljudi iz našeg života potajno želimo i ciljano planiramo, mirno i metodički jer smo već odvagali što ćemo dobiti i što ćemo izgubiti nečijim odlaskom iz našeg života. Izvagali smo čovjekovu prisutnost u našem životu i koliko je moguće razumno zaključili da je bolje za nas da taj čovjek ode iz našeg života jer ne vidimo da će u budućnosti biti dobro za nas ako taj čovjek ostane s nama ili blizu nas. Iako su odlasci nekih ljudi iz našeg života dobrodošli, nismo uvijek svjesni kako je potrebno da netko iz našeg života ne samo treba, nego i mora otići i to što prije. Ponekad zaslijepljeni osjećajima, nutarnjim strahovima i preprekama slobodno oslijepimo sami sebe i lažemo sebi da taj čovjek ne treba otići iz našeg života iako puno toga govori drugačije.

Čudimo se ženi koja godinama trpi fizičko i psihičko nasilje od muža zlostavljača i čudimo se kako ne vidi da bi bilo najbolje da on što prije ode iz njezinog života. Čudimo se i mužu koji godinama trpi neodgovornost i nebrigu supruge za obitelj i čudimo se kako ne vidi da bi bilo dobro i za njega i za djecu da ona ipak ode ako je moguće što prije. Uvijek smo iznenađeni kada vidimo takav odnos. Međutim, ne postupamo li i sami poput onih kojima prigovaramo da ne vide pored zdravih očiju ono što im se događa da je to otrovna atmosfera i da će ih prije ili kasnije koštati zdravlja? Kada dvije prijateljice razgovaraju o svojim muževima pa jedna kaže drugoj kako joj je žao što ona trpi alkoholičara a ova joj odgovori da je njezin muž kockar, zašto se ova ljuti i govori nema veze što je kockar važno je da ne pije? Niste li i nismo li se nekad našli upravo u takvim situacijama da drugom objašnjavamo kako je potrebno da što prije netko ode iz njihovog života, a ljutimo se i protestiramo kada netko na isti način nas upozori na nekoga u našem životu?

Odlasci ljudi iz naših života čak i onda kada su ljudi zli i kada je njihov odlazak potreban i hitan, nikada nisu lagani jer odlasci ljudi iz naših života donose sa sobom i jednu novost. Donose sa sobom ono o čemu već znamo kako izgleda, ali to ne želimo prihvatiti. Odlasci ogoljuju čovjeka i ogoljuju stvarnost. Odlazak nekog iz našeg života zguli i podere sve one slojeve ružičastih i pogledu ugodnih tapeta koje smo godinama lijepili na stvarnost vlastitog života. Tko bi se usudio nastaviti živjeti život ogoljen do njegove brutalne stvarnosti? Odatle nastaje i naša ponekad pogrešna i loša želja i navika da stvari krijemo i skrivamo lažući da će biti bolje. Kako će žena prihvatiti da je njezin muž godinama loš i zao čovjek koji je maltretira ili kako će muž prihvatiti da je njegova supruga godinama neodgovorna prema obitelji ili da se uvijek ne bavimo tuđim brakovima neka svatko za sebe pronađe primjer iz vlastitog života i vlastitog iskustva. Odbijamo prihvatiti da netko ode iz našeg života čak i onda kad je taj zao i čini nam zlo i kad ga prema svim pravilima razuma trebamo što prije pustiti da ode jer odbijamo prihvatiti stvarnost onakvu kakva ona jest. Zato teško puštamo ljude da odu iz našeg života i nije to samo zbog toga jer smo s nekim izrazito emotivno vezani, nego i zato jer ne možemo očima pogledati ogoljenu stvarnost našeg života, braka, posla, međuljudskih odnosa. Kao što iznenadni odlazak drage osobe u smrt ogoli svu bijedu, strahotu, tragičnost i krhkost ljudskog života do njegove surove stvarnosti tako i odlasci ljudi iz našeg života stvaraju opasnost da ćemo se susresti sa stvarnošću pa odlaske drugih odgađamo, sprječavamo i ne dopuštamo. Nikako da dođemo do spoznaje da je ponekad dobro, umirujuće i spasonosno da netko ode iz našeg života jer je strah od stvarnosti jači od našeg razuma i našeg nutarnjeg stanja.

Nečiji odlazak iz našeg života uvijek će kao izdajica prokazati dio skrivene stvarnosti koju smo željeli sakriti od sebe i od drugih ili možda čak za nju nismo ni znali. Roditelj koji se teško odvaja od svog djeteta koje odlazi na fakultet susreće stvarnost odsutnosti vlastitog djeteta, muž koji ostavlja suprugu i supruga koja ostavlja muža susreće stvarnost gubitka, praznine, baka koja ostavlja unuka ili unuku susreće stvarnost odsutnosti smijeha i dječije radosti, dijete koje sahranjuje roditelja susreće stvarnost smrti kao opasnosti koja i njega vreba od samog početka njegovog života. Ne želimo dopustiti ljudima da odlaze iz našeg života jer se želimo zaštiti od stvarnosti, a stvarnost ponekad hladna i bezosjećajna ne vodi računa o našim nesigurnostima i strahovima. Stvarnost se pojavi kao nenajavljen gost na nekoj intimnom događaju ili proslavi, kao gost kojega vam je neugodno izbaciti sa zabave jer nije dobrodošao, ali mu ne smijete reći ništa nego nevoljko i na silu tražite mu mjesto među već prisutnim gostima koji negoduju zbog prisutnosti stranca.

Toliko se ponekad plašimo stvarnosti koja će nas zapljusnuti nečijim odlaskom da i zle ljude zadržavamo u životu i ne dopuštamo im da odu. Toliki je naš strah od stvarnosti i toliko smo nesigurni kako ćemo se sa stvarnošću nositi da godinama i desetljećima trpimo zlostavljanja, uvrede, omalovažavanja samo ne bi li smo sebe zaštitili od stvarnosti prema onoj vrlo lošoj i nimalo dobroj misli a što će selo reći? Ali ne radi se tu uvijek o tome što će selo reći, ponekad se koristimo ovom misli da bismo sakrili strah od toga a kako će stvarnost izgledati kada on ili ona konačno ode iz mog života. Neobjašnjivo je to nekome tko misli da poznaje stvarnost i da se stvarnosti ne treba plašiti. Neobjašnjivo mu je kako ljudi trpe zle i pokvarene ljude godinama jer se plaše stvarnosti i ne možete mu objasniti kako je strah od stvarnosti života jedan od najvećih ljudskih strahova. Kako pomoći onome ili onoj kojega je strah od stvarnosti paralizirao pa se protivi bilo kakvom pokušaju da mu skrenete pozornost da taj i takav čovjek mora što prije otići iz njenog ili njegovog života jer će stvarnost postati uskoro puno surovija i brutalnija nego što je bila? Kako promijeniti čovjekovu percepciju stvarnosti i uvjeriti ga razumski da kada nasilnik, neodgovoran, zlostavljač, prevarant, ubojica, kockar, alkoholičar, ode iz života, stvarnost će biti možda surova, ali će postati puno surovija ako ne dopusti i ne zatraži što prije da ovaj ode iz njegovog života? Kako čovjeka uvjeriti da se ne plaši nove stvarnosti koja nastaje nečijim opravdanim i nužnim odlaskom iz njegovog života?

Odlasci ljudi iz života su teški i ponekad nepodnošljivi i onda kad su ti odlasci hitni i potrebni. Teški su i nepodnošljivi jer u dubini svog bića plašimo se stvarnosti i onda radije puštamo da netko godinama i desetljećima razara naše nutarnje obale ljubavi, mira i zadovoljstva koje smo godinama i s pažnjom gradili, puštamo jer se bojimo stvarnosti i čudimo se takvim ljudima. Čudimo im se kako nisu sposobni pustiti nekoga da ode i da neka nova rijeka poteče njihovim nutarnjim obalama i da izgrade neke nove nutarnje obale sazdane od mira, povjerenja i radosti. Ne možemo se čudom načuditi sve do trenutka kada i sami puštamo da to isto netko čini nama, a mi se svojski trudimo da mu ne dopustimo da ode iz našeg života. I čudimo se ljudima kojima smo se sami čudili što nam govore kako bi bilo dobro i potrebno da tog čovjeka što prije pustimo i otjeramo iz svoga života.

Čudimo se jedni drugima i čuvamo grčevito svoje uništene nutarnje obale i zagađene rijeke postajući nesigurni, zlovoljni, preplašeni, cinični i sarkastični, ali svi jednako uplašeni kakva bi mogla biti stvarnost ako on ili ona ode iz života iako već dugo trpimo i zlo i pokvarenost i time pokazujemo koliku moć nad nama ima ta misao a što će selo reći dok se u pozadini krije strah od nove i drugačije stvarnosti kao da nismo više sposobni shvatiti i vidjeti da neka nova buduća stvarnost neće i ne mora biti surova i brutalna kao ova sadašnja. Ali mi i dalje šutimo i trpimo puštajući da stvarnost postane sve brutalnija i surovija do mjere kada prestanemo vjerovati da za nas uopće ima neke nove stvarnosti u budućnosti.

I tako poput leša kojega rijeka izbaci uz obalu plutamo našim nutarnjim razorenim obalama i prljavim rijekama samo razmišljajući i misleći na to o bože što će selo reći ili strah me je nove i buduće stvarnosti pa ću radije zabraniti zlu i pokvarenosti da odlazi iz mog života i nikada mu neću dopustiti da ode i da me napusti. I naravno, nastavit ćemo se čuditi jedni drugima i savjetovati jedni druge o odlascima ljudi iz našeg života svi jednako nespremni da nekoga konačno natjeramo da ode iz našeg života jer mislimo da je sadašnja stvarnost i trenutak u kojem živimo sve što smo imali i što ćemo imati od vlastitog života i življenja. Odlazak čovjeka i odlasci ljudi iz našeg života otkrivaju stvarnost koju smo skrivali od sebe i od drugih i zato ih ne volimo i ne dopuštamo i držimo se toga kao da je riječ o nepromjenjivom zakonu.

Odlasci otkrivaju stvarnost koje se bojimo i koju ne želimo vidjeti; to je željezni stisak koji još uvijek čeličnom voljom i moći vlada umovima mnogih žena i muškaraca koji se čude kako netko sebi dopušta živjeti u tom željeznom stisku ne primjećujući da su i sami poslušni i šutljivi robovi tog istog željeznog stiska kao i oni kojima se čude što sve to trpe i podnose.

I ni jedni ni drugi više ne vjeruju da je moguća neka nova stvarnost od one u kojoj se trenutno nalaze i žive i zabranjujući zlim i lošim ljudima da odu iz njihovih života nastavljaju se čuditi jedni drugima i savjetovati jedni druge o stvarnosti; znaš moj muž je kockar, ali hvala bogu ne pije kao tvoj muž; ili moja žena je neodgovorna prema djeci, ali hvala bogu ne oda okolo kao tvoja žena; ili moj prijatelj uzima drogu, ali hvala bogu još nikoga nije ubio kao onaj tvoj prijatelj; ili moj poznanik prodaje auta kojima vraća kilometražu, ali hvala bogu još se nitko nije žalio jer spusti cijenu kad prodaje, a ne kao onaj tvoj koji ne spušta cijenu; ili naš načelnik putuje po svijetu za potrebe općine bez opravdanja i pravdanja novaca, ali hvala bogu obećao nam je završiti asfalt kad se vrati sa službenog puta, a ne kao onaj vaš načelnik;

I tako unedogled primjera je koliko hoćete, samo se osvrnite oko sebe. I nastavimo se čuditi jedni drugima i plašiti mogućnosti da bi neka nova stvarnost mogla biti ipak bolja za nas od one u kojoj smo sada. Kad bismo barem jednom u životu skupili hrabrosti za nečiji odlazak iz našeg vlastitog života koji je radi naše osobne zdravije i radosnije buduće stvarnosti i potreban i nužan i hitan. Kako bismo njegovim ili njezinim odlaskom došli do zrnaca nade da će sutra stvarnost ipak iako brutalna i surova biti barem malčice mirnija, sigurnija i radosnija i dok se to ne dogodi stalno ćemo izmišljati i stvarati razloge za nečiji neodlazak iz našeg života čak i onda kada neodlazak čovjeka iz života znači zlo, patnju i ozbiljne probleme.

U Sarajevu, 1. 6. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

VAŽNOST PRVOG DOJMA: Prema čemu procjenjujemo jedni druge nakon samo par trenutaka poznanstva?

Zasigurno ste više puta čuli kako je prvi dojam koji drugi stječu o nama ili mi o njima najvažniji. Neki se možda neće složiti s time, tj. može spadaju u onu grupu ljudi koja smatra da je prvi dojam varljiv i nepouzdan. Bilo kako bilo, činjenica je da se prilikom prvog susreta s drugima formira nekakvo mišljenje i stav o dotičnim osobama, a hoćemo li se povoditi njime ili ne svatko odlučuje na osnovu svoga iskustva.

Što ljudi procjenjuju kod drugih prilikom prvog susreta?

Prema najnovijim istraživanjima koja su proveli harvardski profesori i psiholozi Amy Cuddy, Susan Fiske i Peter Glick proizlazi da je prvi dojam uistinu važan, a oni su se pozabavili pitanjem što to ljudi procjenjuju prilikom prvog susreta. Ističu kako samo u nekoliko trenutaka tijekom prvog susreta ljudi odgovore na dva ključna pitanja vezana za osobu koju su sreli: ”Mogu li poštovati tu osobu?”, i ”Mogu li vjerovati toj osobi?”. Dakle, poštovanje i povjerenje ili nedostatak istih su dvije važne stavke koje proistječu iz prvog susreta. Jednom stečene, teško se mogu izgubiti i obratno, ako na prvom susretu izostaju, kasnije ih je teže pa skoro i nemoguće steći. Na pitanje koja od ove dvije stavke je važnija, poštovanje ili povjerenje, psiholozi odgovaraju kako je povjerenje daleko važnije od poštovanja. Dakle, povjerenje uz koje su usko vezani toplina i prijateljstvo ili nedostatak istog su najkritičniji faktori prema kojima nas ljudi procjenjuju. Oni dalje navode na koje sve stavke utječe ta brza procjena. To su: osobni i profesionalni odnosi, posao (sadašnji ili budući), utjecaj, promicanje, potencijal zarade, intimnost, samopoštovanje itd.

Umjesto zaključka

Iz ovoga vidimo kako prvi dojam puno otkriva o daljnjim odnosima s tek upoznatim osobama, stoga mu trebamo pridavati više pažnje ako smo to do sada zanemarivali. Možda nam nekad i neće biti toliko važno ostaviti dobar prvi dojam jer ionako ne planiramo graditi dublje odnose s određenim ljudima, ali kada se radi o razgovoru za posao ili sastanku s osobom koja nam se sviđa, tada zaista trebamo pripaziti. Nadalje, ako već u ranoj fazi poznanstva nedostaje povjerenja i poštovanja, potrebno je sebi posvijestiti kako se tu kasnije i neće moći puno toga promijeniti na bolje te u skladu s tim donijeti neke konkretne odluke o nastavku tog odnosa.

U Mostaru, 30. 5. 2019.

K. L.

Izvori:

https://www.powerofpositivity.com/people-decide-two-things-about-you-in-seconds/?fbclid=IwAR07khZHSiyLf1lk2hAcVdEcpLVzQKWJKGzv1kzKe8j1Anhws3a9bZNzFMs (Stanje: 30. 5. 2019.).

https://www.businessinsider.com/HARVARD-PSYCHOLOGIST-AMY-CUDDY-HOW-PEOPLE-JUDGE-YOU-2016-1

https://www.businessinsider.com/SCIENCE-OF-FIRST-IMPRESSIONS-2015-11/#IF-YOURE-TRUSTWORTHY-1

https://www.psychologytoday.com/intl/blog/media-spotlight/201605/the-science-making-better-first-impression

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: ammentorp

O plaćanju računa i sreći

Nije uvijek ugodna obveza plaćati račune. Čekanje u redu, gužve na šalteru, neljubazno osoblje, krivo izračunata potrošnja struje, vode, plina. Obveza je još neugodnija i teža kada nemate novaca da ih platite. Računi vas ne pitaju imate li, možete li i kad ćete platiti. Kao nevidljiva sila nad kojom nemate kontrolu oni se redovito i uporno pojavljuju u vašem poštanskom sandučetu, zakačeni za ulazna vrata vašeg stana, gurnuti ispod vrata dočekaju vas na hodniku, susjed vam maše kovertom čim dođete s posla. Računi koje plaćate su različiti. Većina tih računa odnosi se na troškove materijalnog života i fizičku potrošnju resursa (struja, voda, plin, telefon, odvoz smeća, održavanje zgrade, rata kredita…) koji su potrebni za jedan normalan ljudski život. Računi imaju i svoju cijenu ovisno od toga koliko trošite, jeste li štedljivi ili rasipni, koliko kvadrata ima vaš stan, koliko često koristite telefon, koliko vam treba mjesečno plina za kućanstvo… Svaki račun dolazi s konkretnom cifrom koliko treba platiti.

Nikada neće dobiti račun za neku od usluga koje koristite na kojem će umjesto točne cifre pisati platite koliko možete. Računi ne dolaze nikad s tako velikodušnom ponudom. Što biste pomislili kada biste jednog dana dobili potpuno novi račun, nepoznat u svijetu računa koji se zove račun za životne trenutke. I ovdje nije riječ o životu poslije smrti, nagradi i kazni. Račun za usluge života naplaćivao bi točno propisanom cifrom životne trenutke koji se uobičajeno ne mjere ciframa niti ekonomskim standardima. Uskoro će svima nama doći računi za mjesec svibanj kao i rate kredita. Plin, struja, voda i ostale usluge. Zamislite da među računima za svibanj stigne potpuno nov račun koji glasi na vaše ime, naplata se odnosi na životne trenutke. Račun je izdala novosnovana državna firma Federalno ministarstvo za izračunavanje životnih trenutaka. U tom novom računu iznos koji trebate platiti iznosi nekih recimo pet stotina do tisuću maraka. Gledate račun i gledate stavke. U stavkama piše da će vas sreća i zadovoljstvo zbog proslave prvog svibnja koštati oko osamsto maraka, sljedeća stavka kaže da će vam se zbog kratke depresije zbog povratka na posao račun umanjiti za dvjesto maraka. Sljedeće stavka gdje ste sretni jer je vaše dijete dobilo peticu koštati pedeset maraka, a sljedeća stvaka gdje ste se opravdano naljutili na kolegicu s posla umanjit će vam mjesečni račun za sto maraka.

U romanu Račun pisca Jonasa Karlssona glavni junak radi u videoteci i živi prilično monotonim i dosadnim životom. Nema nikakav socijalni život osim jednog prijatelja koji mu ponekad ide na živce. Jednog dana među računima pronalazi račun na kojem je ogroman iznos, nekoliko milijuna kruna. Račun je izdala firma koja se zove WRD, firma koja je zadužena za naplatu života i životnih trenutaka. Dug se računa prema broju DS bodova (bodovi koji izračunavaju vrijednost životnih trenutaka) gdje veliki broj DS bodova označava dugotrajna i intenzivna razdoblja sreće, zadovoljstva, smisla i što imate više DS bodova to će vam račun biti veći. Manji broj DS bodova označava manje razdoblja sreće, manje zadovoljstva, manje smisla života i time manji račun koji trebate platiti. Ukoliko niste u mogućnosti platiti račun, možete uzeti kredit ako ste kreditno sposobni ili možete prodati kuću, stan ili bilo koju vrijednost da pokušate otplatiti dug. Glavni junak romana prvo ne vjeruje da je tako nešto moguće i ne vjeruje da je toliko dužan s obzirom da je njegov život daleko od života s puno intenzivnog zadovoljstva, radosti, strasti i smisla. U početku odbija platiti račun. Međutim, svaki mjesec račun uredno dolazi i cifra se povećava. U jednom trenutku stiže i upozorenje o neplaćanju i da će doći do nezgodnih posljedica ukoliko dužnik ne plati.

Tada glavni junak stupa u kontakt s firmom preko službenice koja se zove Mod. Mod mu objašnjava da je još prije nekoliko godina vlada odlučila dati dozvolu firmi WRD da naplaćuje životne trenutke jer život košta i nitko ne može biti radostan, sretan, zadovoljan i ispunjen životom besplatno. Kao olakšavajuću okolnost Mod ističe da se trenutci poput tuge, žalosti, depresije odbijaju od ukupnog iznosa kao dio odbitka od ukupnog duga. Konačno firma WRD glavnog junaka pokušava primorati da plati astronomski iznos, međutim utvrđuju da on nema nikakvih materijalnih mogućnosti da plati traženo pa onda s njim sklapaju ugovor. Ugovor je tajan, glavni junak potpisuje ugovor u kojem se njegov dug zamrzava i on može nastaviti živjeti sve dok ili ne dobije na lotu ili na neki drugi način ne dođe do novca da plati. Jedini uvjet koji mu je postavljen jest da je ugovor tajan i da nikome ne smije govoriti da mu je dug trenutno zamrznut i da ne mora platiti ništa jer nema odakle. Tajnovitost činjenice da mu je dug zamrznut i da samo on i odgovorni u firmi WRD o tome znaju glavni junak komentira rečenicom na kraju romana: „Samo ja ovdje znam da sam možda najsretnija osoba u zemlji. I to potpuno besplatno“.

Karlssonov roman je zanimljiv, ali i donekle uznemirujući jer oslikava društvo u kojem se sve može kupiti i prodati bez obzira o čemu je riječ. I emocije, sreća, ljubav, strast, smisao, depresija, usamljenost, tuga, sve je moguće izračunati, odrediti mu cijenu i po mogućnosti naplatiti ili odbiti od ukupne cijene. Karlssonov roman vraća nas na ono staro i nikad odgovoreno pitanje: ”Može li novac kupiti sreću”? Ima ih koji će reći da novac ne može kupiti sreću i onih koji će reći da može, ali nitko se od njih neće složiti sa svojim protivnikom o tome što je sreća. Karlssonov roman postavlja takva pitanja na jedan zanimljiv i zabavan način. Jer ako se sve može platiti novcem, zašto nam država ili neka firma u ime države ne bi naplaćivala one trenutke koji ipak nisu tako usko povezani s novcem? Zašto vam se ne bi naplaćivao trenutak radosti kada ste uzeli u ruke svoje tek rođeno dijete, zašto vam se ne bi naplaćivala zanesenost prve ljubavi, zašto vam se ne bi naplaćivao ponos zbog uspjeha vašeg djeteta u životu? Zašto mjesečno ne biste plaćali stotinu do dvjesto maraka za sretne trenutke iz proteklog mjeseca? Uskoro nam svima stižu računi za mjesec svibanj, zašto ne biste platili i neke sitne radosti i zadovoljstva iz mjeseca svibnja?

Ne samo da Karlssonov roman uznemiruje um oko pitanja može li se kupiti sreća, roman također i postavlja pitanje želi li se čovjek odreći trenutaka neuspjeha, žalosti i tuge pomoću novca? Želi li se čovjek odreći žalosti koju osjeća zbog gubitka voljene osobe kako bi uštedio? Neće li odricanje od žalosti izbrisati i samu tu osobu i spoznaju koliko nam je značila? Žalost i tuga su podsjetnik da je netko imao iznimno značenje za naš život. Može li se novcem otkupiti žalost i bi li svatko od nas pristao da se njegove žalosti, nervoze, tuge i neuspjesi odbiju od ukupne cijene sreće koju trebamo platiti za mjesec svibanj? Bi li netko od nas bio voljan recimo odreći se iskustva tuge i žalosti zbog gubitka voljene osobe ako bi mu račun za mjesec svibanj iznosio dvjesto maraka i bio bi umanjen za pedeset maraka zbog žalosti i tuge kako bi uštedio tih pedeset maraka? Loša iskustva, neuspjesi, porazi bili bi mjesečna ušteda na računu životnih trenutaka.

Uznemirujuća je pomisao koja se provlači kroz retke romana da bi čovjek ciljano i smišljeno išao za tim da poveća mjesečnu ratu žalosti, nervoze, tuge kako bi umanjio račun za sreću, radost i strast jer bi se prije svega vodio pitanjem koliko novca mogu uštedjeti i zaraditi i kako da potrošim što manje i sačuvam što više novca. Ako je formula izražena u romanu da patnja, žalost, neuspjeh povećavaju zaradu jer automatski umanjuju dug, a radost, zadovoljstvo, umanjuju zaradu i troše novac jer povećavaju, dug onda bi netko bez imalo promišljanja izabrao radije zaradu nego potrošnju.

Situacija u kojoj se našao glavni junak Karlssonova romana nije isključivo fiktivna i izmišljena, ona ima podlogu u stvarnom životu ljudi jer ljudi ponekad misle da se sve može naplatiti i prodati pa čak i ono što nije mjerljivo novcem. Rečenica koju na kraju izgovara glavni lik romana o tome da samo on jedini zna da je sretan i da je to potpuno besplatno nije ništa drugo nego preformulirana mudra izreka kako su neke od najvažnijih stvari u životu ipak besplatne i roman se od početne ideje kako su najvažnije stvari u životu zapravo uvijek i isključivo naplative novcem završava optimističnom mišlju kako u životu svakog čovjeka ima životnih trenutaka koji se ne mogu naplatiti i kupiti novcem niti je čovjek spreman odreći se nekih trenutaka kako bi uštedio novac.

Što biste vi učinili da početkom lipnja dobijete račun životnih trenutaka za mjesec svibanj gdje vam piše da trebate platiti dvjesto maraka za sitne radosti i zadovoljstva i strasti koje ste doživjeli u mjesecu svibnju i da će vam se odbiti pedeset maraka za trenutke neuspjeha, žalosti i krize? Pri tom nemojte kao glavni lik Karlssonova romana taj račun shvatiti neozbiljno i odgađati plaćanje jer bi vam konačni iznos na kraju mogao biti u stotinama tisuća maraka koje nećete nikada moći platiti. Možete se nadati kao i junak romana da će vam novim ugovorom dug za životne trenutke biti zamrznut, ali to će biti poslovna tajna o tome nećete smjeti govoriti nikome i nikada. Morat ćete kao i Karlssonov junak šutjeti o tome da su neke od najvažnijih stvari u životu ipak besplatne i da je tajna koju ste tek na kraju kao i lik romana shvatili kada ste došli u situaciju da primjetite da ne posjedujete ništa materijalno čime biste otplatili život i najvažnije životne trenutke, ali ste svejedno koliko toliko još uvijek sretni i zadovoljni svojim životom.

Ali o tome morate šutjeti jer vas na to obvezuje ugovor s firmom. I kao što glavni junak ne zna kakva je to uopće firma WRD i odakle joj vlast da naplaćuje život, tako i mi ne znamo kakva je firma koja bi nam naplaćivala životne trenutke i odakle joj vlast da to čini, ali mi osjećamo da smo s nekim ipak potpisali ugovor o životnim trenutcima i to osjećamo najviše kada nam nedostaju trenutci radosti i sreće i zadovoljstva i kada nas trenutci žalosti i tuge čine jačima i snažnijima.

Kao da osjećamo da postoji neka nepoznata i nevidljiva firma s kojom smo potpisali tajni govor da nećemo sve u životu kupovati i prodavati jer postoje životni trenutci koji nisu predviđeni za prodaju i kupovinu, koji izmiču svakom tržištu i za njih nema niti tržišta niti cijene.

U Sarajevu, 30. 5. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Iakov Filimonov

ZAŠTO UČENICI NE VOLE ŠKOLU … I POSTOJI LI ŠANSA DA JE ZAVOLE?

Ljudski mozak predstavlja iznimno moćan biološki računalni stroj. Toliko moćan, da čak i najnapredniji super-kompjuteri današnjice zaostaju za njim još uvijek barem dvije ili tri decenije intenzivnog tehnološkog i znanstvenog razvoja. Međutim, istovremeno možemo konstatirati sa žaljenjem kako i najobičniji matematički kalkulator od 10KM neuporedivo brže obavlja elementarne matematičke operacije od ljudskog mozga. Zato se možemo pitati u čemu se onda ogleda ta navedena i razvikana superiornost ljudskog mozga? Ono u čemu se naš mozak najbolje snalazi jest kretanje i prepoznavanje uzoraka. Recimo, mi se bez problema krećemo neravnim terenom, a u gradskoj špici ćemo među stotinama ljudskih lica u sekundi prepoznati ono koje poznajemo. Ovo nam moguće i ne zvuči kao nešto posebno, međutim, iz računalne perspektive gledano, ovo su tako napredne i superiorne sposobnosti koje još uvijek uvelike nadilaze i najmoćnije laboratorijske super-kompjutere današnjice.

Upravo s navedenim primjerom, u svojem djelu „Zašto učenici ne vole školu” američki kognitivni psiholog Daniel T. Willingham započinje svoje razmišljanje o suvremenom obrazovanju. Mnogi roditelji diljem svijeta se svakodnevno, a pogotovo u jutarnjim satima susreću s frustrirajućim dječjim prigovorom koji otprilike glasi: „Ali, ja stvarno ne želim da idem u školu!” S naznačenim prigovorom se na svoj način svakodnevno susreću i brojni nastavnici. Stoga unapređenje obrazovnog sustava mora predstavljati zajedničku brigu današnjeg društva, a ono moguće kreće upravo sa onim navedenim primjerom, odnosno, s boljim razumijevanjem ljudskog mozga. Sa onim: kako on funkcionira; što voli a što ne; što mu je prirodno a što neprirodno; koji zadaci su mu lagani a koji energetski preizazovni i suviše zahtjevni?

Kratkoročno i dugoročno pamćenje

Jedna od bitnih pretpostavki Willinghamovog djela je to da čovjekov mozak baš poput kompjutera također posjeduje jednu kratkoročnu, tako da kažemo, radnu memoriju (RAM), te onu dugoročnu ili duboku memoriju (ROM). Čovjekov mozak u stvari ne sliči na kompjuter, nego obratno, kompjuter je taj kojeg su rani računalni znanstvenici bili organizirali po uzoru na ljudski mozak. Dakle, većinu svakodnevnih zadataka čovjek obavlja uz pomoć one kratkoročne memorije. Ona je brza i fleksibilna ali ne pamti dugo. Stoga se važni podaci i iskustva moraju nekako premjestiti u onu dugoročnu memoriju, a o tome odlučuje dio mozga koji se zove hipokampus, a hipokampus će opet dugoročno pospremiti samo ono što smatra egzistencijalno važnim. Samim tim stižemo i do prvog velikog izazova suvremenog obrazovanja…

Znanje i koristoljublje

Društvo nikad ne voli one notorne intereščije među ljudima koji ne biraju ni ciljeve ni sredstva kako bi se domogli željenog cilja. Međutim, u jednoj određenoj mjeri svi smo intereščije i to jednostavno spada na našu ljudsku prirodu. Carmine Gallo u „Tajnama prezentacija Stevea Jobsa” ističe kako se čovjek nikad ne može nečega ozbiljno prihvatiti ukoliko u tome ne vidi svoj osobni interes. Taj interes ne mora striktno biti materijalne prirode … može se raditi i o emocionalnom interesu ili o snažnom iskustvu i osjećaju izazova. No, kakav god da je, ovaj interes mora postojati. Što god prezentirali ljudima, ako ih pri tome želite ozbiljno zagrijati, oni će se nekako morati osjetiti osobno pogođenima. Morat će osjetiti da im vi dajete nešto što im je prijeko potrebno. Stoga i svaka solidna lekcija nekako mora povezivati čovjekove elementarne interese sa svojim sadržajem. Zašto im je to potrebno? Što s tim dobivaju? Zašto bi uopće o tome trebali nešto učiti? U tom smislu sjećam se svoje nastavnice matematike s kraja osnovne škole. Često nam je ponavljala kako ona zna da nas je već barem pola iz razreda čvrsto odlučilo jednoga dana studirati nešto što nema nikakve veze s matematikom, ali da nam je određeno matematičko znanje ipak i pored toga potrebno. Kako ćemo jednog dana zbrajati račune? Kako ćemo proračunati količinu potrebnih namjernica za deset ljudi ako poslovično kuhamo samo za troje? Kako ćemo proračunati u trgovini namještaja može li željeni ormar uopće stati u našu sobu? Koliko nam je farbe potrebno za ličenje stana s obzirom na ukupnu površinu zidova i plafona i sl.?

U tom smislu, u jednoj američkoj eksperimentalnoj srednjoj školi su nastavu doslovce postavili naglavačke. Tu se više ne ide od predmeta prema zanimanju, nego obratno, od zanimanja prema predmetu. To zapravo ni ne liči na školu, nego više na nekakvu tvorničku halu. Na početku školovanja svaki učenik bira projekt koji ga zanima. Netko će praviti automobil, netko računalni program, netko će raditi namještaj itd. Učenici zatim započinju projekt i onda nailaze na najrazličitije prepreke i probleme, i tek tad zapravo i zovu nastavnike u pomoć. Nastavnik dolazi, procjenjuje situaciju i upućuje učenika koje gradivo mora svladati kako bi mogao riješiti problem na koji je naišao. Naravno, što je izabrani projekt po sebi ambiciozniji i kompleksniji, to će učenik tijekom školovanja morati steći i više znanja. Neki tako moraju učiti i puno stvari koje po sebi spadaju na fakultetsko obrazovanje. Dobro se pomuče, ali rado se pomuče jer rade na nečemu svom, i to na onom svom što ih jako zanima.

Bez otkrivanja naznačenog osobnog interesa u nastavnom procesu, informacije će se teško domoći moždanog neokorteksa jer im hipokampus to neće dopustiti. U tom smislu navest ću i jedan vlastiti, nadam se, vrlo zanimljiv primjer. Kad sam pred upis postdiplomskog studija morao izvaditi popis položenih predmeta s dodiplomskog studija, na navedenoj listi sam opazio jedan predmet kojeg se nikako nisam mogao sjetiti. Ne samo ispita, nego ni samog predmeta. Naprosto sam se mogao zakleti da taj predmet nikad nisam bio ni slušao, a na popisu je jasno stajalo da sam ga položio i to devetkom, i to sve kod profesora koji je važio kao strah i trepet. O čemu je ovdje riječ? Pa sasvim jasno, cijela stvar je bila riješena kratkoročnom memorijom, jer je moj hipokampus bio procijenio da je cijelo to šikaniranje posve bespotrebno mom neokorteksu. Jedina misija koju je moj mozak bio procijenio kao opravdanu jest popunjavanje još jedne kućice u indeksu. Misija obavljena, a zatim i ekspresno zaboravljena!

Dakle, stoga bi svaki nastavnik „pod muss” morao znati da se učenici svakako na ovaj ili onaj način mogu natjerati da nešto nauče. Ali hoće li to dugotrajno zapamtiti, dogodit će se samo ukoliko procjene da im je to znanje stvarno potrebno. Bez toga će se sve svesti na zbilja bespotrebno i beskorisno šikaniranje.

Primjeri su uvijek korisni

Ovdje se opet pobliže vraćamo Willinghamu i njegovom djelu. On govori između ostalog i o kontekstualnosti našeg znanja, pri čemu će neki novi kontekst biti najlakše usvojen ukoliko u našoj glavi već postoji neki njemu približan, sličan kontekst. U tom smislu on ističe kako se u nastavnom procesu uvijek dobro obilato koristiti primjerima i analogijama iz svakodnevnog života i općeg ljudskog iskustva. Ti već postojeći približni konteksti u našem pamćenju su nešto poput sidrišta za nove informacije. Znanje se puno lakše lijepi na ono „približno nešto” a ne na „nepostojeće ništa”.

Temeljni principi

Willingham nadalje ističe kako u nastavnom procesu počesto vrijedi ono da je manje zapravo više. Nastavnici bi za svaki predmet trebali definirati one temeljne principe i pitanja, te na tome dosta raditi, i to sa učenicima često ponavljati. Naime, neosporno je da složena znanja pretpostavljaju usvajanje velikog broja informacija, međutim, to će na kraju biti moguće samo ukoliko učenici u svojim glavama imaju dobro posložene one naznačene temeljne principe i pitanja. Stoga bi nastavnik iz svakog udžbenika po kojem radi sebi prvo morao izvući onih 20-30, tako da kažemo, strateških rečenica. U tom slučaju će se na kraju bolje „provući” i cijeli udžbenik.

Stara srednjovjekovna lekcija

Neovisno o Willinghamovom radu, ovdje bi istakao i onu jednu prastaru srednjovjekovnu lekciju iz filozofije Sv. Tome Akvinskog. Naime, na jednom mjestu on krajnje jednostavno ali i posve briljantno primjećuje kako „samo vatra može raspaliti vatru”, ili u ovom slučaju kako samo strast može potaći strast. Ukoliko nastavnik samom nastavnom procesu pristupa mlako, površno i nezainteresirano, uopće se neće morati čuditi što su mu i učenici takvi. Ukoliko sami nismo oduševljeni onim što iznosimo, teško da ćemo i druge uspjeti oduševiti.

Poučak za roditelje

I na kraju nešto važno za same roditelje. Kako smo nedavno pisali, djeca prvenstveno uče oponašanjem a ne toliko slušanjem mudrih savjeta. Premda ponekad bude i izuzetaka, ono u stilu da od djece intelektualaca ne bude ništa, kao što nekad i od neukih roditelja ispadnu vrsni intelektualci, u prosjeku ipak važi ono da „jabuka ne pada daleko od stabla”. Djeca će puno vjerojatnije čitati knjige ukoliko ih čitaju i njihovi roditelji, a bez redovitog čitanja nema ni ozbiljnog intelektualnog života.

U Sarajevu, 28.V.2019.

M. B.

Izvori:

– Daniel T. WILLINGHAM, Why Don’t Students Like School?: A Cognitive Scientist Answers Questions About How the Mind Works and What It Means for the Classroom, Jossey-Bass, San Francisco, 2009.

– Ray KURZWEIL, How to Create a Mind: The Secret of Human Thought Revealed, Penguin Books, New York, 2013.

– Carmine GALLO, Steve Jobs – Tajne njegovih prezentacija, Školska knjiga – Zagreb, 2013.

– MariaTeresa FUMAGALLI – Beonio BROCCHIERI – Massimo PARODI, Povijest srednjovjekovne filozofije. Od Boetija do Wycliffea, KS – Zagreb, 2013.

Izvor (foto): 123rf.com Copyright: ferli

O nepripadanju

U romanu Ericha Marie Remarquea Na zapadu ništa novo glavni junak Paul Bäumer tijekom prvog svjetskog rata dobije priliku da ode na dopust i na trenutak zaboravi na sve strahote rata, ubijanja i sva krvoprolića i pogibije koje je vidio. Došavši na dopust, glavni junak romana odmah na početku dopusta završava u nekoj krčmi ili restoranu s grupom starijih ljudi, domoljuba koji ga časte pivom i koji mu uskoro počinju objašnjavati što bi sve oni učinili samo da dođu na front i što bi sve trebalo učiniti samo da se njima dopusti da oni zapovijedaju vojskom. U tim trenutcima dok se glavni junak pita je li ovi ljudi uopće znaju što je rat i kako izgleda, prožima ga jedna čudna misao. On se želi vratiti na bojište jer je tamo na bojištu sav njegov život i ljudi koji imaju značenje za njega. Ta misao kasnije će se javiti tijekom posjete kući i roditeljskom domu gdje Paul Bäumer u susretu sa sestrom, ocem i bolesnom majkom sve više osjeća iskustvenu nelagodu koju možemo nazvati nepripadanjem. Paul Bäumer osjeća da ne pripada više svijetu iz kojega je ponikao, on zna da pripada ratu i da je rat jedini prostor, jedino iskustvo i jedino vrijeme gdje će osjećati pripadnost, pripadnost svojim prijateljima iz brigade, pripadnost glavnom zapovjedniku kojega ne podnosi, pripadnost bojištu i ratu. I već tijekom dopusta Paul Bäumer razmišlja što će biti od njegovog života i kako će ga živjeti ako preživi i vrati se kući.

Tih nekoliko stranica Remarqueova romana opisuju iskustvo i običnih ljudi koji se tu i tamo nađu u stanju osjećaja kao da ne pripadaju ondje gdje su se rodili, odrasli, ponikli i živjeli kada se nakon nekoliko godina prvi put obrecnu u rodnom mjestu u potrazi za osjećajem pripadnosti nekomu i nečemu. Remarque slika nepripadnost kao proces koji prolazi kroz nekoliko različitih faza. Kada konačno dobije dopust, Paul Bäumer doživljava izuzetno jak osjećaj radosti, euforija prožima cijelo njegovo biće. Ta euforija se prije svega tiče svakodnevnih stvari koje su čovjeku potrebne, normalan krevet, mogućnost kupanja, topla soba, malo bolja hrana. Euforija se produbljuje spoznajom da će susresti svoje roditelje i sestru i konačno vidjeti rodni grad iz kojega je toliko dugo bio odsutan. Na putu kući euforija zbog dopusta zamijenjena je određenim oblikom nostalgije za bojištem, ali ne zbog ratovanja i ubijanja. Nostalgija se odnosi na prijatelje vojnike s kojima je dijelio i dijeli sve strahote rata. Pri dolasku na željeznički peron u rodnom gradu nastupa osjećaj važnosti jer je on vojnik koji se negdje daleko bori za domovinu. Dok prolazi peronom udivljene oči prate Paula Bäumera, tu i tamo netko ga i potapše po ramenu hrabreći ga da ne posustane i ne odustane.

Nakon važnosti slijedi neugodna faza koju možemo nazvati otriježnjenje. Prva faza događa se u krčmi ili restoranu gdje grupa staraca Bäumeru objašnjava što bi i kako bi sve oni učinili samo da dobiju priliku da odu na frontu ili da zapovijedaju vojskom. Bäumer već tu doživljava otriježnjenje ali i određenu frustraciju pitajući se jesu li ovi ljudi uopće svjesni što je rat i kako rat izgleda. Druga faza otriježnjenja dolazi u susretu s obitelji. Majka je već bolesna i to teško (karcinom), nema se novaca za operaciju, otac nešto radi, ali to nije dovoljno, nema se dovoljno novaca za hranu. Bäumer doživljava jednu situaciju koju možemo opisati kao susret s nepripadnošću. Taj susret se odvija psihološki tako što Bäumer istovremeno razmišlja o ratnim strahotama koje je vidio i doživio i činjenici da njegovu majku ne mogu operirati jer nema novaca da se operacija plati. Bäumer u ovoj slici pokušava povezati iskustvo da svakodnevno vidi mrtve, ranjene i iskustvo da majka trpi bolove jer se nema novaca za operaciju. Bäumer pokušava pomiriti svoje iskustvo, a to je izvanredno stanje rata sa svakodnevnim životom svoje obitelji u čemu nema ničega izvanrednog. Bäumer u tome ne uspijeva i može se čak naslutiti da postoji kod njega i skrivena želja da dopust koji je dobio što prije prođe i da se vrati na bojište i u rat. Prema psihološkoj skici koju je nacrtao Erich Maria Remarque u glavnom liku romana Paulu Bäumeru nepripadnost se kao proces kreće kroz sljedeće faze: euforija, nostalgija, otriježnjenje, želja. Ne pripadati negdje ili nekome nije uvijek pitanje pripadnosti nekom mjestu, gradu, konkretnoj osobi ili skupini osoba. Nepripadnost je ponekad i psihološko stanje u kojem ne možemo određene odnose međusobno pomiriti i staviti ih u okvir koji smo izgradili zbog čega u nama nastaje osjećaj zbunjenosti kao da nismo dovoljno prilagođeni trenutku, vremenu, mjestu, osobi.

Iskustvo nepripadnosti iskusili su recimo oni koji su za vrijeme rata kod nas u BiH morali napustiti svoje kuće, gradove, prijatelje, obitelji i odlučili se nakon dugo vremena posjetiti mjesto ili grad gdje su rođeni i djelimično odrasli. Uvijek postoji osjećaj euforije kad se vraćate u posjetu, osjećaj radosti koga ćete sve vidjeti, tko će vas prepoznati i koga ćete vi prepoznati. Kako izgleda grad ili mjesto u kojem ste rođeni i u kojem ste rasli, je li se što promijenilo? Dok putujete nakon toliko godina natrag, rađa se u vama i osjećaj nostalgije prema mjestu ili gradu gdje trenutno živite. Bilo gdje u svijetu izgradili ste život iz početka, stekli prijatelje, obitelj, imate određene navike i životnu rutinu na koju ste navikli i već tijekom putovanja sve vam to na neki način nedostaje. Kada dođete u rodni grad ili mjesto, slijedi iskustvo važnosti. Ta važnost uočljiva preko onih koji vas pozdravljaju, tapšaju po ramenu, žele vas častiti pićem i pitaju vas kako je tamo u dalekom svijetu, u jednom trenutku postali ste središte njihovog svijeta kao Paul Bäumer kada ga skupina staraca časti pivom i hvali njegove ratne zasluge. Nakon toga slijedi prva faza otriježnjenja. Ako ste bili vojnik za vrijeme rata u BiH, može se dogoditi da će vam sada svi kao i oni starci iz romana početi „pametovati“ što bi oni i kako bi oni sve učinili za vrijeme rata samo da su bili na ratištu i da su mogli zapovijedati vojskom. Već tu u prvoj fazi otriježnjenja, pitate se znaju li ovi ljudi uopće što je rat i kako rat izgleda? Tu se naravno nadovezuju i teme o lošoj političkoj situaciji, lošoj ekonomiji, korupciji i ideji kako bi sve bilo bolje samo da netko od njih dobije vlast na jedan dan. Tu dok vas časte pićem, nastupa i određena frustracija. Druga faza otriježnjenja nastupa kod susreta s rodbinom i prijateljima s kojima ste bili povezani. Nakon kratkog euforičnog susreta i zagrljaja slijede svakodnevne teme, recimo kako je mali od strica završio fakultet, kako je baka još dobro i drži se, kako je tetka imala operaciju žućne kese, kako je najmlađi unuk počeo trenirati nedavno nogomet i puno drugih svakodnevnih tema s kojima više htjeli ili ne htjeli niste povezani. Onda malo prošetate mjestom ili gradom i vidite puno nepoznatih lica, novih ulica, zgrada i više se tu ne snalazite. U onom trenutku kada zastanete i pogledate recimo zgradu u kojoj ste čuvali prvu liniju obrane i vidite da je sada tu izgrađen tržni centar i hotel i da stare zgrade više nema, u vama se lagano probudi taj osjećaj nepripadnosti, stanje u kojem više ne možete pomiriti svoje strašno iskustvo izvanrednog stanja kao što je rat i ovo svakodnevno iskustvo kojemu upravo svjedočite jer više ne posjedujete okvir u koji bi istovremeno stavili rat i ono čemu svjedočite danas.

I poput Paula Bäumera u vama se javlja želja da se vratite u novi svijet koji ste izgradili za sebe i za svoju obitelj, kao što se Paul Bäumer želi vratiti na bojište i u rat i vi se želite vratiti u Ameriku, Kanadu, Dansku, Švedsku ne zato što ne volite svoju rodbinu ili mrzite ne daj bože svoj rodni grad ili mjesto, nego zato što osjećate tu pritajenu nelagodu sada kad ste se konačno vratili kući nakon toliko godina. Ta povremena nelagoda, to nesnalaženje sada kada ste se vratili da posjetite sve ono što ste davno napustili zove se nepripadnost i ona nije nepripadnost u konkretnom smislu. Vaše rodno mjesto ili grad je još uvijek vaš, kao i vaša rodbina i poznanici koji su ostali, ali vi sami u vlastitoj nutrini kao da više ne pripadate tom gradu, tom mjestu, tim ljudima. Kao i Paul Bäumer junak romana bit ćete oprezni i ljubazni i truditi se da nikoga ne povrijedite, ali će se u vama javljati sve jača želja da se vratite tamo gdje sada živite. Razmišljate o svojoj kući, o svom vrtu, svom poslu, kolegama, prijateljima o svom svijetu kojega ste tamo vani izgradili za sebe i svoju obitelj.

Hoćemo li osuditi Paula Bäumera sada kada je Remarque pred nas iznio cijeli njegov psihološki put i stanje nepripadnosti koje je osjetio kada se kratko s bojišnice vratio na dopust? Hoćemo li imati razumijevanja za njegovu želju da se vrati na bojište i u rat ili bi radije da ostane sa svojom obitelji i onim starcima u krčmi ispunjen nelagodom jer osjeća da više tu ne pripada, ali je opet dovoljno ljubazan da to nikome ne kazuje?

Hoćemo li osuditi naše sunarodnjake koji su negdje vani izgradili svoje nove živote i svjetove i ponekad se poput Paula Bäumera osjećaju nelagodno jer ne pripadaju više našem svijetu, ali su dovoljno ljubazni da nam o tome ne kazuju? Hoćemo li imati razumijevanja za naše sunarodnjake koji se žele što prije vratiti tamo gdje su izgradili nove živote za sebe i svoje obitelji?

Junak romana Paul Bäumer pogiba na kraju rata kada komandni oficir jer je bojište mirno zapisuje: „Na zapadu ništa novo“, i možda je to bilo i sretnije rješenje za Paula Bäumera nego da ostatak života proživi kao onaj koji ne pripada nigdje i nikome. Naši sunarodnjaci razasuti po cijelom svijetu nadajmo se nemaju tako tragične završetke kao junak Remarqueva romana Paul Bäumer, nadajmo se da su izgradili za sebe i svoje obitelji svjetove u kojima se ne osjećaju neprilagođeno, svjetove u kojima osjećaju da pripadaju negdje i pripadaju nekome.

Tragičnost naših raspršenih sudbina nakon rata u BiH ogleda se i u tome što nas još uvijek ima koji osjećamo da ne pripadamo nigdje i nikome i još uvijek tražimo svoje mjesto, grad i ljudsko biće kome ćemo pripadati. Kao što bi, nadajmo se da je Remarque napisao drugi dio romana, duh Paula Bäumera progonio savjesti onih koji su ga tapšali po ramenu i nagovarali da ide u rat tako bi i danas duhovi mrtvih trebali progoniti one koji su mlade slali u rat zbog kojih se danas mi njihovi potomci povremeno osjećamo kao da ne pripadamo gradu, mjestu u kojima živimo i ljudima s kojima živimo i još uvijek progonjeni nepripadnošću tražimo svoje mjesto pod suncem negdje daleko izvan ove zemlje, daleko od staraca koji nas tapšaju po ramenu i nagovaraju da se vratimo na bojište i u rat onda kada smo tek na početku svog života.

U Sarajevu, 27. 5. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Cory Thoman

“FILOZOFIJA ZA ŽIVOT I OSTALE OPASNE SITUACIJE”

Biti filozof ne zvuči uvijek dobro, jer među filozofima je puno cinika, skeptika i sofista. Prvi sve izruguju, oni drugi sve dovode u pitanje, dok treći uživaju u beskonačnim ispraznim raspravama. No, sve to i nije baš filozofija, barem ne ona prava. U ovom tekstu ćemo nastojati predstaviti zanimljivo djelo Julesa Evansa – „Filozofija za život i ostale opasne situacije”. S pozicija modernog stoicizma, ali i njemu srodne kognitivne bihevioralne terapije, autor nas vodi kroz zanimljivo proputovanje arhaičnim svijetom antičke filozofije, iznoseći iz njezine bogate riznice mudrosti primjenjive i korisne, itekako i u ovom našem današnjem vremenu.

Ovdje se otprilike polazi od rimskog stoika Epikteta i njegovog stajališta kako nas kao ljude ne uznemiravaju stvari nego naše mišljenje o njima. Mnogo vremena kasnije, ova mudrost će biti inspiracijom i Albertu Ellisu, utemeljitelju kognitivne bihevioralne terapije (nadalje: CBT). Ellis je bio mišljenja da glavni uzročnik psihičkih problema kod čovjeka i nije poremećena moždana kemija nego neka pogrešna i štetna uvjerenja koja kroz život usvajamo. Naime, kad god nam se nešto dogodi, to aktivira i naše pokušaje interpretacije toga događaja, a što na kraju sa sobom donosi i neke emocionalne posljedice. Ovdje se navodi konkretan primjer: Pali ste na vozačkom ispitu, i sad vas muči osjećaj poraza. Mislite kako ste ispali glupi, gubite samopouzdanje i padate u depresiju. Međutim, isti događaj se može i sasvim drugačije protumačiti, kao svojevrsna prilika da u životu nešto još bolje i temeljitije naučimo i svladamo. Vidimo, u oba slučaja događaj je posve isti, ali su različite interpretacije istoga, a samim tim i emocionalne posljedice koje s njima idu.

Premda je ovdje već naznačena tijesna veza između CBT-a i antičke filozofije, autor filozofiju ipak smatra dominantnijom. Naime, dok je u praksi CBT većinom koncipiran kao privremeni kurs, filozofija se, s druge strane, nameće kao cjeloživotna disciplina. Druga prednost filozofije bi bila njezina društveno-politička osviještenost. Recimo, Platon je smatrao da bi filozofi kao najmudriji članovi društva ujedno trebali i vladati. S druge strane, Aristotel je smatrao da bi se svaki čovjek trebao pozabaviti s pitanjem: „Što je to jedno dobro ljudsko društvo”?

Onaj drugi put čovjekovog samo-poboljšanja, antička filozofija je trasirala kroz trajno i otvoreno pitanje o značenju božanskog, te o smislu života i našeg postojanja na ovom svijetu.

Stoici su vjerovali da je univerzum prožet božanskom inteligencijom, te je stoga ono „živjeti po razumu” za njih ujedno značilo živjeti u skladu s prirodom.

S druge strane, epikurejci su bili materijalistički nastrojeni i nisu vjerovali u život nakon smrti, ali su usprkos tome smatrali da svoje živote moramo provesti na najbolji mogući način, upravo zato jer je naše vrijeme na ovom svijetu kratko.

Tako ujedno dolazimo do dva centralna lajtmotiva antičke filozofije. Premda su se različite filozofske škole po svojim stajalištima međusobno znatno razlikovale, ipak je u konačnici postojala temeljna suglasnost oko barem dvije stvari: težnja prema dobru i cjeloživotna disciplina promišljanja.

Samokontrola i trening uma za prihvaćanje realnosti

Život u antička vremena nije bio lagan. Prosječni životni vijek iznosio je svega dvadesetak godina, a mnogi su bili osuđeni na to da taj kratki život prožive kao prezreni robovi. Za stoicizam se pouzdano može reći da je bio filozofija duboko uronjena u probleme svoga vremena, te da je pretežito i bila fokusirana na prevladavanje problema s kojima se čovjek suočava. Stoga bi se centralni fokus stoicizma mogao upravo izraziti na slijedeći način: Fokusirati se na (i mijenjati) stvari koje su u našoj moći, te raditi na strpljivom prihvaćanju onih stvari koje to nisu. To je u suštini jedini način da izbjegnemo dugoročne frustracije i poboljšamo svoju radnu i životnu efikasnost. (Zanimljivo, mnogo kasnije i Martin Heidegger nakon dugoročnog promišljanja u svjetlu svojeg programa opsežne filozofske dekonstrukcije dolazi do skoro istovjetnog zaključka: prihvaćati egzistencijalnu „bačenost” – tj. sve ono na što ne možemo utjecati, te nastojati dobro iskoristiti „nabačaje” – odnosno, sve one dobre prilike koje nam život pruža.) U tom smislu, jedan primjer: Recimo, ostali ste bez posla. I što će te učiniti? Čovjeka u takvim situacijama lako spopadne ogorčenost i manija traženja krivaca. Kriva je ekonomija ili je kriv sada već bivši šef? Možda i radne kolege? Potišteni ste, i osjećate se krajnje odbačeno? Stoici bi to jednostavno apsolvirali ovako: Jednostavno prihvatite da ste ostali bez posla, uopće se nemojte zamarati pitanjem tko je kriv, nego se svim snagama bacite na traženje novog radnog mjesta, pa moguće nađete jedno čak i znatno bolje nego prethodno.

Glede naznačenog prihvaćanja neželjenih životnih situacija, rimski državnik i filozof Seneka je čak savjetovao da na dnevnoj razini razmišljamo o neminovnosti poraza, patnje i smrti u našem životu. Tako će nam duša biti posve spremna kad se tako nešto prije ili kasnije i dogodi. Za stoike je ovo bilo nešto poput svakodnevnog treninga. Čvrsto su vjerovali da se um mora redovito vježbati slično kao što i ambiciozni olimpijski sportaši svakodnevno uvježbavaju svoje tijelo.

S druge strane, epikurejci su bili hedonisti, vjerovali su u užitak, ali su u svemu tome nepravedno došli na loš glas zahvaljujući razvratnim rimskim patricijskim krugovima koji su svoje učestale orgije i bahanalije opravdavali tobožnjim epikurejizmom. Epikur definitivno nikad nije naučavao takav stil života. On je vjerovao u užitak, s tim, kako je isticao, i pretjerani užitak vodi u patnju. Stoga je istinski užitak ležao u umjerenosti. Zato se kod epikurejaca može govoriti o jednom prosvijetljenom, racionalnom hedonizmu. Užicima treba pristupati promišljeno, i pri tome prednost davati dugoročnim užicima, pošto su oni kratkoročni obično opasni po zdravlje.

Pitagorejci su također prakticirali neke stvari svojstvene i za modernu psihoterapiju, a osobito CBT. Trudili su se postići jedan svojevrsni „pogled odozgor”; sagledati svoj život iz perspektive vječnosti. Upravo je jedan takav pogled dovodio čovjeka do svijesti o prolaznosti i kratkoći života. A kad se to jednom živo shvati, čovjeku jedino preostaje odluka za sreću, jer čemu trošiti to kratko vrijeme na uzaludno živciranje i zlovolju? Odatle je slijedilo i prakticiranje svojevrsnih racionalnih mantri. Naime, premda se pitagorejci i nisu baš najbolje kužili u moderni psihološki koncept nesvjesnog, na neki način osjećali su da to postoji. Iz vlastitog iskustva su znali kako nas počesto mogu zaposjesti sumorne i frustrirajuće misli, i da onda po njima počnemo tonuti sve dublje i dublje. Stoga bi oni pronašli sebi kakvu smislenu ohrabrujuću misao i ponavljali bi je sebi u takvim situacijama. Npr.: „Zaslužuješ da budeš sretan!”

Premda je po izvornoj vokaciji bio povjesničar i biograf, Plutarh je po nekim vlastitim filozofskim i psihološkim umijećima definitivno bio čovjek ispred svoga vremena. Naime, za njega je bilo sasvim jasno da ljudi, a osobito mala djeca, prvenstveno uče oponašajući druge ljude, a što će puno puno kasnije eksperimentalno dokazati psiholog Albert Bandura. Ovo bi značilo, ako želiš izvrsnu djecu, moraš biti izvrstan roditelj – nema ti druge! Djeca usvajaju ono što vide da stariji rade, a ni približno toliko ono što oni govore. Jedini način da nešto dobro ispadne od naših uzvišenih i plemenitih ideja jest da živimo po njima. Zbog toga je Plutarh savjetovao i ono da se čitaju biografije velikih povijesnih likova. Ako ćemo već slijediti tuđi primjer, a uvijek tako ispadne, onda je bolje da nasljedujemo one dokazano velike ljude.

Spomenut ćemo i velikog Aristotela. Nakon dugo promišljanja na pitanje „za što smo stvoreni”, Aristotel je nabasao na tri stvari: stvoreni smo za sreću, zajedništvo i racionalnost. Ono prvo je istaknuo jer je shvatio da mi što god namjeravali, uvijek to nastojimo jer s time želimo da dosegnemo sreću. Ono drugo je također valjda jasno. Teško je biti sretan među nesretnim ljudima, i zato po Aristotelu ljudi mogu samo zajednički postići jednu takvu sretnu harmoniju. I na kraju ono treće – racionalnost je upravo ono što nas čini posebnima i što nas odvaja od ostalih, nižih, bića na zemlji. Stoga je jedini način da se bude čovjek, ono da budeš racionalan; bez toga nema ni one tako žuđene sreće. Iz svega ovoga se svakako ne isključuju ni emocije, međutim, racionalni put do sreće podrazumijeva da se one trebaju kultivirati u vrline, pri čemu vrlina nije ništa drugo do li emocija kultivirana do savršenstva. Ovo racionalno kultiviranje emocija opet po sebi podrazumijeva uspostavu ravnoteže između suprotstavljenih ekstremnih emocija. Npr, vrlina odvažnosti je po Aristotelu svojevrsna ravnoteža emocija silovitosti i bojažljivosti. Tako ove dvije ograničavajuće i uznemirujuće emocije u svojevrsnom međusobnom braku postaju žuđenom vrlinom. Reklo bi se stoga, izvrsna lekcija i za današnje vrijeme. Često nas zbunjuje pa i plaši postojanje ovakvih kontradiktornih i naizgled beskorisnih emocija u nama, pa zato u takvim situacijama trebamo misliti upravo u smjeru vrline. Oboje je potrebno da bismo bili vrli i kreposni ljudi. Svakako, Aristotel će dodati i to da se vrline ne uče iz knjiga, nego svakodnevnim vježbanjem i to među ljudima. To je jedini način da žuđena vrlina postane habitus – naše uhodano, prirodno stanje i navika.

Državni programi pomažu, ali na kraju je ipak sve do nas

U današnje vrijeme, različite vlade, a osobito one na Zapadu sve više raspoznaju vrijednost nekih od ovdje navedenih tehnika samo-poboljšanja i postizanja sreće. Tako je recimo prije koju godinu britanska vlada investirala čak 500 milijuna funti u temeljitu izobrazbu 6.000 CBT terapeuta. To svakako nešto znači, međutim, autor na kraju ističe da je izbor u konačnici na nama, koliko ćemo raditi na sebi i hoćemo li uopće raditi. Na kraju nas zato napominje ono da se počesto trebamo sjetiti kako je naš život kratki bljesak svijetla u ultimativnoj tami univerzuma. Iskoristimo ga najbolje što možemo!

U Sarajevu, 21.V.2019.

M.B.

Izvor: Jules EVANS, Philosophy For Life And Other Dangerous Situations, London – Sydney – Auckland – Johannesburg, Random House Group company, 2013.

Izvor (foto): 123rf.com Copyright: Ion Choisea

O događajima

U životu nailazimo na velike događaje. Neki od tih događaja su osobni i nisu povezani s velikim svjetskim događajima i svjetska povijest za njih nikada neće doznati. O velikim događajima našeg života neće pisati povijest niti će arheolozi pronalaziti ostatke našeg života i naših događaja. Mladi bračni par koji čeka svoje prvo dijete nije zanimljiv svjetskoj povijesti, student koji upravo diplomira također, brucoš koji upravo upisuje fakultet, radnik koji upravo odlazi u mirovinu. Nevjerojatan je broj događaja u našem životu koji nikada neće biti predmet povijesnog interesa i arheoloških iskapanja, nikada neće biti zabilježeni u velikim događajima ljudske povijesti, niti će nas itko spominjati u nekom budućem udžbeniku povijesti.

Ipak ti događaji, naši osobni i intimni događaji su središte našega svijeta i naše osobne povijesti tako da ponekad svjetske događaje ne mjerimo prema datumu kad su se dogodili, nego prema onomu što se nama dogodilo u životu. Niste li ponekad čuli rečenicu koja počinje riječima: „Bilo je to one godine kad smo se vjenčali…“. Te godine počeo je nekakav svjetski događaj možda rat, možda svjetsko prvenstvo u nekom sportu, možda se dogodila nekakva kataklizma, možda su te godine ljudi hodali površinom Mjeseca. Svim tim događajima prethodio je jedan događaj kojega svjetska povijest nije niti zabilježila, to je bio naš osobni događaj, naš osobni i nutarnji svijet se promijenio i zauvijek preobrazio ili kako to volimo reći: „Bilo je to one godine kad smo…“, čime se potvrđuje da čovjek ne mjeri povijest samo prema velikim svjetskim događajima o kojima svi ponešto znamo i o kojima svi u školi učimo. Mjerimo povijest i svjetske događaje i prema našim osobnim događajima, našim nutarnjim i intimnim promjenama koje su se dogodile, koje svjetska povijest neće nikada zabilježiti.

Rado volimo početi rečenicu i riječima poput ovih ili sličnih: „Sjećam se dobro, bilo je to one godine kad mi je otac umro, a ja čudesno preživio bolest i ozdravio od koje sam trebao umrijeti prema prognozama liječnika“. Nema veze što se te godine recimo urušio Berlinski zid ili se dogodilo nešto veliko na pozornici svjetske povijesti. Svjetsku povijest i njezine događaje promatramo kroz sliku naših osobnih i privatnih događaja koji su za nas epohalni i neizbrisivi i svjetsku povijest počinjemo mjeriti našim osobnim događajima. Naši privatni, nepoznati, intimni i osobni događaji su nam potrebni kada svjetski događaji krenu nizbrdo ili kada nam zaprijete brisanjem naše osobne povijesti i naših osobnih događaja. Rat kao svjetski događaj preživljavamo ponekad pukom srećom i slučajnošću. Ali rat ponekad preživljavamo i vraćajući se na naše osobne događaje, na naše osobne i privatne povijesti gdje pronalazimo razloge i smislove za preživljavanje i življenje. Nije li tako često rečenica: „Sjećaš li se prije rata kako smo…“ pokazatelj da naši osobni i privatni događaji mogu poslužiti kao sredstvo smisla u vrijeme potpunog besmisla. I kada govorimo jedni drugima: „Sjećaš li se prije rata kako smo…“, pred očima i u sjećanju uvijek imamo najčešće neke osobne događaje nepoznate svjetskoj povijesti poput sjećaš li se kako smo prije rata posjećivali muzej, odlazili na koncerte, glumili u školskoj predstavi, igrali se u dvorištu, bili zaljubljeni u nepoznatu curu ili dečka u razredu.

Osobni i privatni događaji su temelj naše svakodnevnice. Kada svakodnevnica postaje monotona i dosadna sjećanjem rado pobjegnemo do nekog od naših osobnih događaja iz prošlosti kako bi smo svakodnevnicu učinili malčice zabavnijom i uzbudljivijom. Kao što svakodnevnicu osvježavamo osobnim događajima iz života koji već prošao, tako i neki veliki svjetski događaj kojega ne možemo kontrolirati, a koji na nas neminovno utječe osmišljavamo našim osobnim događajima. Pozivanjem na osobne događaje u vrijeme rata kojega ne možemo kontrolirati i koji je izvor besmisla nastojimo dati smisao svakom zlu i razaranju. Prolazimo pored srušenih kuća, zgrada, mostova, grobova i govorimo nekome: „Sjećaš li se kad smo ispred ove zgrade gledali onu djevoku s drugog sprata…“, ili dok gledamo nečiji grob: „ Sjećaš li se kako je uvijek u razredu htio biti najbolji…“. Svjetska povijest i svjetski događaji ponekad niti imaju smisla niti ih možemo razumjeti. Kad su u pitanju svjetski događaji koji u sebi nose zlo, patnju i umiranje, naši osobni događaji iz našeg privatnog života često ostanu i ostaju zadnja obrana pred potpunim besmislom i gubitkom svrhe. Tko bi rekao da jedan događaj kao vjenčanje dvoje zaljubljenih kojega svjetska povijest nikada neće zabilježiti ima takvu snagu da i u najzločestijim i najbrutalnijim događajima svijeta i njegove povijesti može biti događaj koji daje i smisao i svrhu životu dvoje ljudi?

Kad smo zahvaćeni strahotama svjetskih događaja kojima nismo uzrok i koji nas nastoje samljeti i pretvoriti u nevidljive mrvice povijesti, naši osobni događaji, naši privatni događaji ljubavi, plemenitosti i žrtve pretvaraju se u jedinu stvar koja imao smisao u cijelom kaosu kojim smo zahvaćeni. Iako osobni događaji iz našeg života, naše svadbe, rođenja, proslave, radosti, žalosti i umiranja ponekad pomalo izblijede iz našeg privatnog pamćenja kada se sudarimo sa tragedijom nekog velikog događaja povijesti koji prijeti da nas uništi, ti privatni događaji ožive poput živih slika ili filma u kojem smo mi i glavni glumci i redatelji. Odjednom izblijedjeli događaj iz našeg osobnog života uskrsne u obliku žive i pokretne slike i ne samo da se maglovito prisjećamo tog sretnog osobnog događaj kao što je recimo proslava nekog rođendana, nego ožive i svi ljudi, svi ukusi, svi mirisi i buka tog dana i te proslave i čini se kao da se taj radosni događaj događa upravo pred našim očima. Osobni događaji talože se u prostorima našeg pamćenja i tamo mogu ostati godinama, desetljećima i s vremenom izblijede i izgube se u magli novih događaja koji stalno pristižu. Usprkos njihovoj nejasnoj prisutnosti i zaboravu naši privatni osobni događaji mogu se vratiti u našu sadašnju svijest ili kao poticaj dosadnoj svakodnevnici ili kao obrana od nekog zlog svjetskog događaja.

Svakodnevnica može umrtviti čovjeka, paralizirati njegove nutarnje živce i sposobnost da osjeća ponekad do razmišljanja kako je svakodnevnica besmislena, monotona, dosadna i ubitačna i nema nijednog razloga da se nešto čini, radi i živi. Onda ugledamo staru fotografiju neke proslave i film se pokrene, ugledamo odraslog čovjeka sina ili kćer i prisjetimo se njegovih i njezinih prvih koraka, ugledamo brata ili sestru sjetimo se prve dječije prepirke oko igračke, ugledamo prijatelja i sjetimo se prvog zajedničkog dana u školi, ugledamo starca ili staricu i sjetimo se i sebe i njega ili nje kako smo nekad bili mladi na početku zajedničkog života i s velikim planovima za budućnost. Ponekad svjetski događaji čine ono što ne želimo i vode nas tamo gdje nećemo i nemoćni pred takvim događajima, hvatamo se grčevito za naše osobne i privatne događaje koje svjetska povijest ne bilježi, ne pamti i ponekad prezire i odbacuje. Prestrašeni, uplašeni, zbunjeni i s osjećajem razarajuće samoće moramo ponekad vidjeti nastradlog, umirućeg, tragediju, smrt, umiranje i opet kao i uvijek zastanemo i film se pokrene… Gledamo uništeno i razoreno kino i sjećamo se kako smo tu prvi put gledali film, sjećamo se kako je u toj uništenoj zgradi bio plesni studio u kojem je plesala djevojka u koju smo potajno bili zaljubljeni, sjećamo se kako smo u toj uništenoj dvorani započeli svoje prve sportske korake, sjećamo se kako smo u tom parku prvi put čuli dvoje zaljubljenih koji jedno drugom obećavaju bezuvjetnu ljubav bez obzira na sve opasne svjetske događaje i sve dosadne i monotone svakodnevnice.

Naši privatni i intimni događaji se neće naći u udžbenicima povijesti, svjetska povijest ih neće zabilježiti niti će nas arheologija jednog dana pronaći i izložiti u muzeju kao neki poseban primjerak zaboravljenog vremena i proživljene prošlosti. Ipak sve dok živimo, dišemo i mislimo svjesni smo važnosti tih osobnih događaja za naš život i njegov smisao i njegovu svrhu. U ponekad dosadnoj svakodnevnici i nekom besmislenom ili zlom svjetskom događaju naši osobni događaji su jedino što stoji kao izvor entuzijazma za svakodnevnicu ili izvor smisla tijekom nekog rata ili kataklizme. Ponekad se premalo prisjećamo tih dobrih i radosnih osobnih događaja koji su obilježili naš život, pokušavamo se bez njih probiti se kroz život. Međutim, nekad je ipak bolje malo zastati i pogledati svoju staru suprugu preko puta dok drhtavim rukama pokušava popraviti svoje sijede vlasi i prisjetiti se i reči naglas: „Sjećaš se kad smo bili mladi kako nam ništa nije moglo stati na put“. Možda se neće dogoditi ništa, a možda se ipak dogodi da i ona zastane i prisjeti se tog osobnog događaja kad je zajedno s njim bila mlada, na početku i puna života.

Svjetska povijest nikada neće zabilježiti dvoje staraca koji sjede jedno nasuprot drugom razmjenjujući međusobno osobne i intimne događaje, nećemo ih nikada vidjeti u muzeju kao svjedoke prošlog vremena jer ih arheologija neće ni tražiti niti se njima baviti. Ali njih dvoje razmišljajući o svojim osobnim i privatnim događajima i djeleći ih međusobno ostat će upisani u vječnoj knjizi onih osobnih, privatnih i nepoznatih povijesti najvećeg broja ljudi koji svojim pamćenjem i prisjećanjem na osobne događaje svog ljudskog života daju podstrek monotonoj svakodnevnici i daju svrhu životu kada neki svjetski događaj poput rata prijeti da uništi svaki smisao i svaku svrhu.

U Sarajevu, 20. 5. 2019.

O. J.