Gorčina je tihi ubojica duše, dugoročni, neumorni i uporni krvnik čovjekovog radosnog i vedrog duha. Gorčina se neprimjetno, dugotrajno i strpljivo taloži na nutarnjim žilama i venama čovjekove duše. Krvotok duše ispunjen radošću, zadovoljstvom, vedrinom gorčina mijenja neprimjetno novim krvotokom, krvotokom nezadovoljstva, bezvoljnosti, zavisti, mržnje, želje za osvetom. Zdrave stanice duše one koje kroz naše misli, ideje i sanjarenja prenose radost, entuzijazam, nadu, kreativnost zamjenjuju bolesne stanice gorčine one koje kroz našu nutrinu prenose ogorčenost, nezadovoljstvo, frustraciju. Gorčina je nepredvidiva bolest duha, teško je predvidjeti kad će se određeni simptomi gorčine pojaviti, na koji način, koliko snažno i prema kome. I kakve će posljedice ostaviti. Kakve god posljedice ostavi one neće biti dobre.
Kada odjednom poput šoka netko na nas istrese divlju bujicu uvredljivih i ponižavajućih riječi nakon godina mirnog života i šutnje, nismo li oduzeti do te mjere da se ne možemo pomaknuti s mjesta, a kamoli odgovoriti na ono što smo čuli? Kako su prošle prethodne godine i što se dogodilo i tko je osoba koja stoji preda mnom? Takva pitanja motaju se po našem umu jer se još uvijek ne možemo oporaviti od šoka. Pitamo se što smo učinili, gdje smo pogriješili, jesmo li krivi ili nismo? Onda kad se bijes i bujica smiri, pred nama se poput velikog i skrivenog mozaika, poput džinovske slagalice počne pojavljivati ono što stoji u pozadini svega. Gorčina. Jer nismo bili na raspolaganju, jer nismo bili dobri, jer nismo bili susretljivi, jer nismo bilo pažljivi. Bezbroj malih sitnih dijelova slagalice koju je drugi pred nas iznio u obliku gorčine. Počinjemo razumijevati da u gorčini ima nešto dijabolično, počinjemo razumijevati da u gorčini ima nešto ubojito jer je gorčina umalo ubila i nas i onoga tko je ogorčen na nas. Zato je gorčina tihi ubojica duše i naših međusobnih odnosa jer se godinama skuplja neprimjetno kao uspavani vulkan koji bez najave i predviđanja eruptira i uništi sve oko nas. Nažalost, ponekad i nas uništi i onda kada možda i nismo toliko krivi za tuđu gorčinu. Kada nam netko nakon godina šutnje i tišine saspe u lice tako razornu bujicu uvreda od koje se vjerojatno naš odnos nikada više neće oporaviti i biti kao prije, otkrivamo i jednu novu osobinu gorčine.
Otkrivamo da ono što prvo gorčina zahvati i ono što prvo obolijeva od gorčine jesu naša sjećanja, pamćenja, memorije i prošlost. Naše sjećanje i pamćenje je na prvom mjestu u kojega stanice gorčine poput ljutnje, mržnje, želje za osvetom navale i prodru. I ne samo da stanice gorčine zaraze pamćenje i sjećanje, one su tako bolesno razorne da i ona dobra sjećanja i pamćenja također budu zaražena, bolesna i na kraju potpuno istrunu. Znamo da se dogodilo u onom trenutku kada nam netko blizak izgovori uvrede, poniženja i psihička zlostavljanja zaboravljajući sva radosna i vedra sjećanja i memorije. To nas i čudi. Kako je on ili ona mogao zaboraviti vedra sjećanja, dobra pamćenja, zadovoljstva prošlosti koja smo međusobno dijelili, kako se dogodilo da u njegovoj ili njezinoj nutrini nije ostalo nikakvog sjećanja na zajedničku dobrotu, radost, zadovoljstvo, nježnost, blizinu, podršku? Kad dopremo do ovih pitanja tada ponekad možemo razumjeti razornu moć i snagu gorčine možda jedine duhovne bolesti koja se ne može medicinski dijagnosticirati, a opet ostavlja iza sebe vidljive posljedice i tragove svoga razaranja najintimnijih međuljudskih odnosa.
Osim što gorčina kao bolest duše prvo zahvaća čovjekovo sjećanje i pamćenje, gorčina tjera na šutnju i odgađanje. Gorčina čovjeka sili da šuti, da nakuplja u sebi, da taloži sve simptome u dubini svoje duše nastojeći ga tako ispuniti da gorčina postane oblik uživanja i željnog iščekivanja trenutka kada će provaliti iz nas. Tko se to nije našao u situaciji da u sebi taloži gorčinu, da je skuplja kao dragocjene kapi vode u pustinji u svojoj duši samo da bi je jednog dana poput žestoke poplave mogao ispljunuti iz sebe na drugoga? Onaj bolesni, ali opet ispunjavajući osjećaj kako ću joj ili kako ću mu sve reći kada dođe vrijeme i kako zasad treba šutjeti i trpjeti jer se vrelo gorčine još nije dovoljno zagrijalo i napunilo otrovom. Jer kad ispljunem svoju gorčinu na njega ili nju, mora biti dovoljno snažna bujica da ga spali do temelja njegove duše i da spali sve moguće mostove između nas. Gorčina uživa u čekanju, gorčina pronalazi duboku strast u odgađanju izbacivanja otrova iz mene prema nekom drugom i mi smo ponekad obuzeti tom bolesnom strašću da odgađamo i skupljamo otrov gorčine u sebi, ponekad smo poput zmije otrovnice koja može dugo u stanju hibernacije čekati da naiđe pravi plijen da u njega zarijemo duboko svoje zube i izbacimo sav otrov gorčine koji se u nama nakupio. Da jednim dubokim ugrizom gorčine paraliziramo i ubijemo svoj plijen i naš međusobni odnos.
Duhovno bolesno sjećanje, pamćenje, uživanje u čekanju i strast odgađanja čine tajni i skriveni sastojak gorčine, magični napitak kojim se opijamo svako malo trujući svoju nutrinu kako bismo je puni otrova mogli upotrijebiti kada dođe dugo željeni trenutak. Sjećanje i pamćenje na sve loše, na sve ono o čemu smo šutjeli, o čemu nismo govorili, uživanje u čekanju i odgađanju da vidimo izbezumljeno i zbunjeno lice drugoga kada ga ugrizemo gorčinom čine glavni sastojak otrova koji kako se u nama stvara i nas same pomalo truje i lagano ubija. Ali postoji u nama bolesna izdržljivost koja nas tjera da ne odustanemo od gorčine, bolesna izdržljivost koju otrov gorčine hrani kada malakšemo i poželimo odustati od osvete, mržnje, uvreda koje tiho, neprimjetno i strpljivo spremamo za drugoga. Bolesna izdržljivost da sami sebe iznutra razaramo i trujemo je također vrlo važan sastojak gorčine. I dok je vrijeme u mnogim događajima života naš neprijatelj jer ponekad prolazi prebrzo, uzima nam drage ljude, jedino je gorčini vrijeme prijatelj i gorčina i vrijeme su najbolji i najvjerniji saveznici. Gorčina vrijeme pretvara u vječnost. Za gorčinu da je izbacimo kao otrov na drugog vrijeme je od velike važnosti i igra jednu od najvažnijih uloga jer odlagati gorčinu, čekati da se čaša otrova gorčine do kraja napuni u nama stvara onaj bolesni osjećaj uživanja u vremenu kada ćemo za mjesec, godinu, desetljeće doći na svoje i drugoga otrovati gorčinom i pokušati ga uništiti. Zato su vrijeme i gorčina zavjerenici koji nas bez našeg znanja i dogovora uvlače u svoj pakleni plan kako bi nas zarazili bolešću i zarazili našu nutrinu, duh i dušu.
Obično znamo koji su sastojci određenih lijekova i koji su lijekovi potrebni za određene bolesti, rijetko ili gotovo nikad ne razmišljamo o tome koji su sastojci određene bolesti i kako se od nje obolijeva. Gorčina je nutarnja bolest u čijoj definiciji bi trebali biti sljedeći sastojci: zaražen krvotok duše nezadovoljstvom, mržnjom, željom za osvetom i zaražene stanice koje kolaju i kreću se čovjekovom nutrinom, zaraženo pamćenje, bolesno sjećanje na isključivo i samo zlo i loše, dugotrajna šutnja, odgađanje, čekanje, bolesna izdržljivost, vrijeme. Kada se ovi sastojci međusobno pomiješaju u odgovarajućim omjerima, dobije se bolest gorčine, trajno, dugotrajno ponekad neizlječivo oboljenje koje prvo i posebno razara i truje samog nositelja bolesti, a posljedično uništava ili teško ranjava i one koje bolesnik ugrize i ispusti otrov u njih.
U Sarajevu, 18. 4. 2019.
O. J.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Teeramet Thanomkiat
