Zastupnik

Voditeljica. Našminkana. Pristojna. Spremna. Sugovornik? Zastupnik. Mlad. Premlad? Možda trideset pet. Skupo odijelo. Zastupnik. Dvostruki. Federalni. Državni. Jedna plaća. Dva bijela hljeba. Dva paušala. Naknade. Dvije. Za odvojeni život. Plaća? Minimalna. Četiri hiljade. Dodaci na plaću? Paušal. Odvojen život. Službeno auto. Vozač. Mobitel. Oko hiljadu. Nekad i više. Nekad hiljadu i po’. Ukupno. Između pet i pet i po’ hiljada. Mjesečno??? Da. Mjesečno. Malo nervozan. Kamere. Reflektori. Voditeljica. Krupni plan. Lijepe crte lica. Najava emisije. Najava gosta. Zastupnik. Dvostruki. Pet i po’ hiljada mjesečno. Godišnje? Oko sedamdeset hiljada. Govori. Zastupnik. Odmjereno. Samouvjereno. Uvjerljivo. Kao da zaslužuje. Toliko para. Sve zaradio. Sam. Radom. Pošteno. Po zakonu. Voditeljica. Kamera. Krupni plan. Nije li previše? Njeno lice. Lijepo. Upitan pogled. Penzioneri. Tristo pedeset maraka. Zastupnik. Meškolji se. Vruće. Reflektori. Kamere. Govori. Govori. Zakoni. Procedure. Akti. Podakti. Zakonske norme. Poštivati ustav. Poštivati Dayton. Neće Srbi. Neće Hrvati. Neće Bošnjaci. Nacionalizam. Patriotizam. Probosanske snage. Prestaje. Vruće. Otpušta kravatu. Skupa. Voditeljica. Pitanje? Odreći se? Mjesečno? Barem tristo maraka? Privatno? Ljudski? Humanitarni razlozi? Dio plaće? Ili barem paušal? Naknadu za odvojeni život? Ipak. Pet hiljada mjesečno. Zastupnik. Šutnja. Kratko. Udah. Govori. Teško. Ne može. Poštivati zakon. Poštivati procedure. On bi. Ne može. Ne smije. Postoje procedure. Načini. Parlamentarni. Demokratski. Entitetski. Voditeljica. On može. Šta? Podnijeti. Šta? Zahtjev. Voditeljica. Parlamentarna procedura. Smanjenje plaća. Paušala. Naknada. Zastupnik. Ruke i prsti prepleteni. Nakašljavanje. Vidite… Kolegij doma. Klub zastupnika. Vitalni nacionalni interes. Poslovnik. Sjednica. Komplikovano. Zahtjevno. Prijedlog zakona. Promjena zakona. Promjena tački dnevnog reda. Izmjene poslovnika. Voditeljica. Ali on? Privatno? Samostalno? Kao čovjek? Kao pojedinac? Zastupnik. Iznerviran. Na previše. Nakašljavanje. Namještanje kravate. Vidite… Glavno pitanje. NATO i EU. Probosanske snage. Prijeti raspad. Odcjepljenje. Ne damo. Pedalj. Zemlje. Bosanske. Voditeljica. Nije tema. Tema. Plaće, paušali? Zastupnik. Plaće? Paušali? Bijeli hljeb? Kasnije. Kad uđemo. NATO. EU. Ulazak u NATO. U EU. Bolja ekonomija. Veće plaće. Bez razlike. Za sve. Nema alternative. Jedinstvena država. Bosna. Nepodijeljena. I Hercegovina? Prekida. Voditeljica. Zastupnik. Prekinut. Zbunjen. Molim? Voditeljica. A Hercegovina? Da, da i Hercegovina. Govorite Bosna. Stalno. Nije važno. Borba. Za cjelovitost. Jedinstvo. Voditeljica. Vratimo se. Kuda? Našoj temi. Kojoj? Plaće i paušali zastupnika. Zastupnik. Kašljucanje. Vidite… Prsti isprepleteni. BiH. U krizi. Odlaze. Ljudi. Mladi. Boriti se. Zaustaviti. Odlazak. Zapošljavanje. Gradnja. Fabrike. Njegova stranaka. Oformirala. Komisiju. Stručnu. Prate. Podatke. Trendove. Nakon komisije. Zakon. Parlamentarna procedura. Pozitivne promjene. Međutim, međutim… Zastupnik. U kameru. Ozbiljan pogled. Sudbonosan. Kolosalan. Probosanske snage. Poziv. Borba. Ne damo. Državu. Nikom. Ni milimetar. Poziv. Građankama (zastupnik je osjetljiv na činjenicu da je voditeljica žena) i građanima. Voditeljica. Završava. Rezignirano. Reflektori. Ugašeni. Kamere. Ugašene. Zastupnik? Izlazi. Vani? Vani čeka. Auto. Službeno. Vozač. Mobitel. Službeni. Svaki mjesec. Zastupnik. Pet hiljada. Godišnje? Oko sedamdeset hiljada. Kroz dvije godine? Oko sto pedeset hiljada. Gore dole. Zastupnik. Brine. Za nas. O nama. Za građanke (pisac je također osjetljiv na prisustvo žena u napisanoj riječi) i građane. Za nas. Bosance i Hercegovce. Brine. O nama. Za nas. Bori se. Brine za pet hiljada. Mjesečno. Možemo li? Tko? Pa mi! Građanke i građani. Bosne i Hercegovine. Penzioneri. Studenti. Roditelji. Mladi. Nezaposleni. Žiranti. U kreditu. Možemo li? Šta? Pa brinuti o zastupniku! Federalnom. Državnom. Umjesto on za nas. Možemo li? Brinuti o našem federalnom i državnom zastupniku???? Za pet hiljada mjesečno. Nećemo. Paušal. Bijeli hljeb. Odvojen život. Naknade. Službene vozače i mobitele. Samo pet hiljada. Mjesečno. I mi smo. Kao i zastupnik. Patrioti. Probosanski. Želimo. NATO. EU. I pet hiljada mjesečno.

U Sarajevu 27. 2. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Charles Wollertz

O malodušnosti

Postoje boli s kojima možemo živjeti. Nije onako kako bismo željeli, ali nije ni teško. Kao kada smo malo prehlađeni. Nije ugodno, ali se može. Ili kad nas malo boli zub. Nije prejako. Podnošljivo je. Bol smeta, ali ne smeta u obavljanju svakodnevnog posla. Prije ili kasnije ta mala neznatna bol postat će smetnja i tražit ćemo adekvatno rješenje.

Kada govorimo o bolima koje su neznatne i podnošljive, među njih možemo ubrojiti i malodušnost. Riječ sugerira da je riječ o tome kako imamo malo duše, malo duha, malo vjere, malo snage. Malodušnost je tiha i neznatna bol. Blaga prehlada koja zahvati dušu. Duša i dalje živi normalno i radi sve što treba. Ipak duša osjeća prisutnost tupe i neznatne boli u sebi. Kao što osjećamo podnošljivu bol kod nejake zubobolje tako i kod malodušnosti osjećamo nejake bolove koji nas opterećuju. Kod malodušnosti duša je još uvijek zdrava kao što je kod blage prehlade cijeli organizam još uvijek zdrav. Malodušnost počinje smetati kao i svaka nejaka bol. Jedno vrijeme možemo tolerirati i podnositi prehladu, zubobolju i sve raditi kao da se ništa ne događa. Ali nas dugotrajna zubobolja iscrpi, oslabi nam san, oslabi nam apetit, izvlači nam živce makar bila podnošljiva. Nismo naviknuti na dugotrajnu bol makar je i jedva osjećali. I malodušnost možemo sebi tolerirati jedno vrijeme. Trudimo se da je ne primijetimo, nastojimo je ignorirati kad god možemo. Međutim, malodušnost nam počinje s vremenom smetati. Ona polako i strpljivo iscrpljuje našu radost, naš entuzijazam, naš životni elan i životnu energiju.

Malodušnost je poput ispijanja svega pozitivnog iz duše pomoću slamke i to kap po kap. Malodušnost nam ovdje oduzme kap radosti, ondje nam oduzme kap elana, tamo nam oduzme kap entuzijazma, oduzme nam i pokoju kap vjere u sebe i naše sposobnosti i mogućnosti. Malodušnost se često izražava riječima ne mogu i prije nego smo pokušali nešto učiniti. Malodušnost hoće da unaprijed odustanemo od najmanjeg mogućeg napora da sebe usrećimo i sebi pružimo radost. Malodušnost hoće da nas uvjeri da nas nikakva sitnica neće usrećiti, ali niti neka velika stvar. Malodušnost isto reagira i kada nam netko radosno pruži zagrljaj i kada nam se netko potpuno preda. Na oba ova dara malodušnost odgovara s jednim monotonim i dosadnim reagiranjem kao da se ništa nije dogodilo. Malodušnost možemo zato nazvati svejednost, stanjem u kojem se ničemu istinski ne radujemo niti nas išta usrećuje.

Malodušnost svemu nalazi mane i zamjerke. Malodušnost je svadljiva, ali ne bučno i glasno. Malodušnost se s nama prepire tiho ali uporno i stalno tjera svoje poput blage prehlade koja ne popušta. Zašto ti ovo treba, zar stvarno misliš da ti to možeš, pa i ako možeš, što ćeš novo vidjeti, zar misliš da su tvoje sposobnosti dovoljne da to postigneš, zašto ne bi ostali u stanju u kojem jesmo, zar misliš da si bolji od drugih, zašto misliš da ćeš svojom kreativnošću nešto postići, tvoje sposobnosti i mogućnosti su preslabe, zašto bismo pokušali napraviti više od sebe i od svog vlastitog života… Sve su ovo riječi koje malodušnost izgovara na uho naše duše i truje je slabeći njezinu moć i snagu da u nama pokreće interes, kreativnost i entuzijazam za novo.

Ponekad čovjek ne zna da je malodušan. Osjeća se umorno, ne može ništa, umanjuje svoje sposobnosti i kreativne mogućnosti, ne vjeruje da u budućnosti može postići nešto više, odustaje prije nego i pokuša, izgovara se upirući u druge da ne bi ništa morao barem pokušati promijeniti.

Ali kao što je nejaka zubobolja ili blaga prehlada nešto što boli mene i ne može boljeti drugoga, tako i moja malodušnost ne može boljeti tuđu dušu nego moju. I moja malodušnost može utjecati na radost i sreću drugih kao što moja blaga prehlada može prijeći na drugoga i kao što moja zubobolja može pokvariti moje dobro raspoloženje i ja mogu pokvariti raspoloženje onih koji su sa mnom.

Sve boli prije ili kasnije moraju se pokušati pobijediti, htjeli mi to ili ne. Blaga prehlada može prerasti u ozbiljne zdravstvene probleme kao i nejaka zubobolja. I jedna i druga bol su znak da nešto nije u redu s našim organizmom, s našim tijelom. Malodušnost može prerasti u teže duhovno stanje apatije i ravnodušnosti. Prisutnost malodušnosti u našem životu upućuje na to da naša duša nije zdrava i nije dobro.

I moguće su i teže posljedice malodušnosti po našu dušu. Od gubitka želje za nečim novim, vjere u vlastite sposobnosti i mogućnosti, do gubitka osjećaja da nas bilo što može obradovati i usrećiti.

U Sarajevu 22. 2. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Anna Grigorjeva

O preživjelom

Moć i moćan preziru preživjelog. Tko ima apsolutnu moć, za njega je najgore prihvatiti da postoji jedan preživjeli. Kada neki moćnik uzurpira pravo na preživljavanje kao svoj metafizički apsolut, jedan preživjeli sličan njemu najveća je opasnost za njegovu moć. Kada bi neki vojskovođa preživio bitku vrativši se sam, stekao bi ogromnu moć. Jer u određenom smislu preživjeti znači biti izabran. I biti izabran je put do stjecanja moći. Pojava jednog preživjelog vojnika kojemu je dotični vojskovođa zapovijedao na bojnom polju slabi njegovu moć jer dokazuje da vojskovođa nema specijalnih moći. Vojskovođa nije izabrani kako je o sebi govorio drugima. Onaj koji posjeduje moć, jer je jedini preživio, mrzi drugoga koji je preživio isto. Drugi je prijetnja njegovoj moći i njegovom izabranju. Preživjeli može biti dokaz kako nema nikakvog izabranja, nego se možda vojskovođa spasio bijegom od bojnog polja ili gurajući ispred sebe svoje podređene da bi spasio svoju vlastitu kožu.

Preživjeli je opasan za moć. Njegovo svjedočanstvo može uništiti izabranje moćnog i svesti ga na običnog kukavicu i dezertera. Moćan ne podnosi preživjelog. Preživljavanje smatra svojom osobnom privilegijom. Svi pogledi usmjereni su na njega kao jedinog istinskog junaka koji je preživio. Od kukavice i dezertera postaje heroj. Sve dok se ne pojavi drugi koji je preživio i koji možda zna drugačiju istinu od one koju je moćni ispričao onima koji su ga slušali. Preživjeli je opasnost koja se mora ukloniti. Ako se ne ukloni preživjeli, junaštvo, herojstvo i izabranje moćnog prijeti da postane izmišljotina, laž i zabluda. Jer postoji još jedan koji je vidio i čuo što se stvarno dogodilo i kako se sve zbilo.

Moć i moćan ne vole preživjelog. Ne podnose ga. Uklanjaju ga jer ga se plaše. Plaše se onoga što je vidio i čuo i što bi mogao javno reći o moćnom. Preživjeli tuguje što nitko nije preživio osim njega. Moćan slavi što je on jedini ostao živ i što može od svog preživljavanja stvoriti izmišljeno herojstvo i junaštvo. Preživjeli oplakuje svačiji život, pa čak i život onoga koji ga je pokušao ubiti. Moćan se raduje što nitko nije preživio osim njega. Zato preživjeli nema straha kada susretne još nekoga tko je preživio, raduje se još jednom spašenom ljudskom životu. Moćan se boji preživjelog i čim ga spazi, pokušat će ga odmah ukloniti da ne bi ovaj rekao istinu. Preživjeli se petlja u aktivnosti i planove moćnog što moćni ne može nikada dopustiti. Moćan osjeća odvratnost prema preživjelom i jedva može zauzdati mržnju u svojim očima i razočarenje što nije odradio posao kako valja.

Apsolutna moć ne trpi preživjele i sve ih odreda uklanja ako može i onda kada više nema bitke i borbe. Preživjeli je najveća opasnost za lažno mesijanstvo moćnog i njegovu metafiziku izabranja da bude jedini gospodar i tumač istine i onoga što se dogodilo. Preživjeli opet ne traži ništa. Ni moć ni vlast ni položaj. Traži da se kaže istina. Kada preživjeli traži da se kaže istina, moćan već zna što slijedi. Gubi se aureola junaštva, heroj postaje kukavica i dezerter, a umišljeno izabranje od strane bogova postaje psihički poremećaj u glavi moćnog. Jer nakon što preživjeli izrekne istinu, slika o moćnom postaje drugačija. Ne samo da prestaje biti moćan. On prestaje biti nadčovjek, prestaje biti mesija, izabrani. Postaje vojskovođa koji je pobjegao i ostavio svoju vojsku da izgine. Zato moćan traži poput gramzive zvijeri da ukloni preživjelog prije nego ovaj uspije progovoriti. Zna da sva njegova moć izvire iz njegove misli kako nitko nije preživio osim njega. I ako se pojavi još jedan koji je preživio, sve je gotovo.

Malo je reći da moć i moćan preziru preživjelog. Oni ga mrze i žele ga ukloniti. Moćan i preživjeli ne mogu nigdje biti zajedno. Niti ih se može ostaviti same na jedan trenutak. Preživjeli je još naivan i raduje se što je i moćan spasio golu kožu. Misli da je i moćnom drago što ga vidi. I preživjeli širi ruke prema moćnom. Moćan skriva oružje iza leđa i čeka da ubije preživjelog. Njegovo mesijansko ludilo i izabranje ne može podnijeti da se netko raduje njegovom preživljavanju. Moćan mrzi i sam život i sve tuđe živote, osim vlastitog i u njegovoj bolesnoj mašti nema i ne smije biti preživjelih. Preživjeli ništa o tome ne zna. Radosno i nevino širi ruke sretan što je još barem jedan preživio osim njega. Nesvjestan onoga što ga čeka. Moć i moćan  mrze i ubijaju preživjelog jer on je podsjetnik da njihovo izabranje i mesijanstvo nije ništa drugo nego oblik ludila. Ludila koje od kukavičluka i nečovječnosti stvara lažne junake i heroje koji samo zvjeraju oko sebe opreznim pogledima i skrivaju lica da ih neki preživjeli ne bi ugledao radujući se što su i oni koji su moćni preživjeli.

Moćan ne podnosi radost preživjelog jer iz dubine svog bića mrzi život. Više od života mrzi preživjelog jer preživjeli ga podsjeća da u panteonu bogova ima onih bogova koji ne daju preživjelom da umre i nestane. Preživjeli ga podsjeća da je prerano sebe proglasio bogom. I zato ga mrzi jer preživjeli svojom pojavom pripovijeda o drugačijem bogu, bogu kojega bi moćan, kad bi mogao, ubio kao i što želi ubiti preživjelog. O bogu kakav moćan nikada neće moći postati jer u njegovom luđačkom i izvitoperenom božanskom poretku nema ničega osim moći i njega samog. I zato je svaki preživjeli i eventualno bog koji ga je spasio predmet skrivenog pogleda mržnje koji čeka priliku da ubije obojicu. I boga i preživjelog.

U Sarajevu 19. 2. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: crazymedia

O životnom putovanju

Zašto nas ponekad u životu sustigne ono čega se plašimo? Ili ono što ne želimo? Ne mislimo na rat i smrt. Smrt sustigne svakog čovjeka. Rat sustigne većinu ljudi. Mislimo na ono što nam se dogodi kao pojedincu. Kao kada vas sustigne posao kojega nikada niste željeli raditi. Ili kada vas sustigne razdoblje u životu kojega ste se najviše plašili. Je li riječ o prokletstvu? Ili o sposobnosti čovjeka da sam u svoj život dovede ono što ne želi i čega se plaši? Za neobjašnjive pojave kojih se bojimo i koje ne želimo da nam se dogode, a ipak nam se dogode teško je naći racionalno objašnjenje. Kao kada čovjek sebi govori nikada u životu neću raditi taj i takav posao i on se za nekoliko godina nađe upravo u tom poslu. Kao kada muškarac sebi kaže nikada se neću oženiti takvom i takvom ženom. I pronađe upravo takvu ženu. Kao kada žena kaže nikada se ne bih udala za takvog i takvog muškarca. I uda se upravo za jednog takvog. Postoji misao koja kaže sve što ne želiš i čega se plašiš, jednog dana pokuca na tvoja vrata. Prizivamo li neželjeno strahom i odbijanjem? Ako bismo se postavili tako da ćemo prihvatiti sve što nam se događa, hoćemo li time smanjiti mogućnost da ne završimo u onome čega se plašimo i što ne želimo? Ponekad možete susresti ljude koji vam ispričaju svoju životnu priču. U njihovom pričanju ponekad treba obratiti pažnju na taj važan detalj. Sve što nisam htio/htjela želio/željela na kraju me sustiglo. I način života. I posao. I način obiteljskog života. Nerazumno se i neobjašnjivo plašimo i odbijamo unaprijed nešto o čemu još ništa ne znamo. Ono što će nas sustići ne mora i nije uvijek negativno. Dapače, učini nas sretnima. Kao kada se netko plaši posla za kojega misli da će biti dosadan. Ispostavi se da posao s vremenom postane dinamičan i kreativan i čovjek u njemu uživa. Ili kao kada se netko plaši i odbija obiteljski život. Život se čini sputan. Monoton. Svakodnevan. Čovjek se plaši da se neće znati prilagoditi takvom životu. Ispostavi se da ga obiteljski život ispuni i dadne smisao njegovom životu. Nije sve čega se plašimo u budućnosti i što ne želimo zlo i mračno. Ima dobrog i radosnog koje nas čeka da se ostvari u našem životu. Iako ga ispočetka promatramo sa strahom i odbijanjem i činimo sve ne bi li smo ga izbjegli. Možete tu i tamo čuti nekoga kako govori: Nikada nisam htio takav i takav život i uvijek me bilo strah takve i takve obveze. I to što nisam želio i čega sam se plašio me na kraju stiglo. Ali sam sretan i zadovoljan. Plašio sam se bez razloga. Kako nazvati taj odnos između nas koji se plašimo i ne želimo da nas nešto sustigne i iskustva kada nas je to sustiglo? Postoji li neko ime za taj odnos? Možemo taj odnos nazvati, recimo, životnim putovanjem. Kao kad bismo putovali opasnom cestom koja je poznata kao opasna zbog velikog broja krivina, magle i nepažljive vožnje. Nije ugodno putovati takvom cestom. Koliko god smo oprezni, uvijek se plašimo i ne želimo da nam se nešto dogodi. Kada prođemo sigurno i dođemo na odredište, onda se hrabrimo i govorimo sebi: Ta cesta i nije bila tako opasna; treba samo paziti i voziti oprezno i prema pravilima. Na kraju kao da smo uživali što smo vozili tu dionicu. Na kraju nam se ne čini tako opasnom i nepoznatom. Slično nam se događa kroz životno putovanje. Bojimo se da će nas sustići ono što nas jako plaši i ono što nikako ne želimo. Ali nas sustigne. Onda primijetimo da to što nas je sustiglo i nije tako strašno i da uživamo u onome što nismo željeli i što smo odbijali. Treba biti otvoren životnom putovanju. Čak i onim mogućim i budućim trenutcima i situacijama koji nas plaše, koje odbijamo i od kojih se na sve moguće načine sklanjamo i krijemo. Nije sve čega se plašimo zlo niti je sve što odbijamo i ne želimo napor i teret. Shvatimo to kada pođemo živjeti neko od tih iskustava. Kao kada se netko plaši škole i ne želi raditi s djecom jer se uvijek toga bojao i nikada to nije želio. S vremenom, gle čuda, zavoli i svoj posao i djecu s kojom radi. Ima toliko toga čega se iracionalno plašimo i što kategorički odbijamo činiti iako to još nismo ni iskusili ni probali. Mudro je ponekad dozvoliti životnom putovanju da nas dovede na odredište i da se tek onda strpljivo i korak po korak upoznamo s onim što nas plaši i što ne želimo. Jer tek u susretu s tim možemo procijeniti opravdanost našeg straha i našeg odbijanja. Zna se i dogoditi da zavolimo i uživamo u onomu što je bilo predmet našeg straha i odbijanja. Kao kada susretnete muškarca i ženu koji po svim mjerilima nikako ne odgovaraju jedno drugom. Ipak su još uvijek zajedno. I dok se osmjehuju, govore vam kako su se uvijek plašili jedno drugog i kako nikad nisu željeli završiti zajedno. Ipak jesu. I sretni su. Naravno ima onih koji nisu toliko uspješni. Ali susresti makar i rijetko dvoje ljudi koji su se plašili jedno drugog i nisu niti u snu pomišljali da budu zajedno i vidjeti kako zajedno rastu i stare budi tračak nade da ono što sustigne bilo koga od nas, ono čega se plašimo i ne želimo ne moraju na kraju biti zlo, loše, negativno. Može biti dobro. Dapače, toliko dobro da nas učini zadovoljnima i sretnima.

U Sarajevu 15. 2. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: 

Čemu težiti?

Da bismo bili zadovoljni, ne smijemo imati sve. Nedostatak je uvjet zadovoljstva. Imati sve početak je gubitka motiva. Težiti zadovoljstvu uvijek opterećeni nedostatcima. Kad vam za savršen rezultat nedostaje nešto. To što nam nedostaje tjera nas da budemo savršeniji i bolji. Kao kada netko u određenom sportu osvoji sve što se može osvojiti. Prestaju izazovi, prestaju motivi. Potraga za savršenstvom blijedi. Apsolutno zadovoljnom čovjeku teško je sačuvati sreću i razloge da se i dalje trudi i napreduje. Čovjek bez ijednog jedinog nedostatka ili nesavršenstva u bilo kojem obliku nije zadovoljan. Tražeći zadovoljstvo, traži savršenstvo. Brkajući jedno s drugim, čini sebe nesretnim i nezadovoljnim. Savršenstvom dosežemo određenu razinu koju se ne može izgubiti olako. Kao kada postignemo savršenstvo u sviranju gitare. U slikanju. U dizajnu. Takva postignuta savršenstva se ne mogu lako postići. Ali jednom kad se postignu, ne mogu se lako izgubiti. Mogu oslabiti. Ali ne i izgubiti. Čak i godinama poslije, nakon nekoliko sati slikanja otkrivate da još uvijek posjedujete dio savršenstva. Savršenstva se stječu. Radom. Naporom. Vježbom. Zadovoljstva se kupuju. Novcem. Trgovinom. Izgledom. Bogatstvom. Posjedovanjem. Savršenstvo nedostatak doživljava kao poticaj. Kao kada vam nedostaje još malo vježbe da svladate korake nekog zahtjevnog plesa. Nedostaje vam još malo gipkosti, preciznosti, lepršavosti. Ali ove nedostatke ne smatrate teretom i razlogom da odustanete. Oni vas potiču i traže od vas da ih savladate. Zadovoljstva nedostatke vide kao teret i prepreke. Kao kad niste zadovoljni oblikom svoga nosa. Nešto vam smeta iako je riječ o normalnom i pravilnom ljudskom nosu. Ali vi niste zadovoljni. Hoćete savršen nos. Koji ne postoji. Možda zato ljudi izobliče svoja lica i tijela jer nisu zadovoljni misleći da je moguće postići savršenstvo lica i tijela. Savršenstvo je stanje čovjekova duha u odnosu prema nedostatcima koji ga potiču da bude savršeniji. Karakteristika čovjeka koji traži savršenstvo je osjećaj za stvarnost i skromnost. Kao kada profesionalni skakač u vodu doseže određeno savršenstvo u izvođenju skoka. Svladao je nedostatke, ali zadržava osjećaj za stvarnost i skromnost. Zna da je njegov skok donekle savršen, ali nije apsolutno savršen. Nikada neće biti. Zadovoljstvo je stanje čovjekova tijela u odnosu prema nedostatcima koji ga čine nezadovoljnim i nesretnim. Karakteristika čovjeka koji traži zadovoljstvo je megalomanija i oholost. Kao kada netko u nedostatku savršenog fizičkog izgleda čini sve da ga učini savršenim, uvjeren da njegovo tijelo zaista može postati apsolutno savršeno. Što ne može. Zbog toga se nezadovoljstvo produbljuje i raste megalomanija i oholost jer tko smije nezadovoljnom čovjeku reći da ne može biti savršen. Nezadovoljan kupuje, onaj koji teži za savršenstvom vježba, uči i trudi se. Između savršenog i zadovoljnog čovjeka postoji razlika. Savršen čovjek tek na kraju osjeća zadovoljstvo. Kao kada slikar usavrši svoj karakteristični stil do savršenstva. U slikanju uživa i osjeća zadovoljstvo. Zadovoljan čovjek na kraju ne doseže savršenstvo i osjeća nezadovoljstvo. Kao kada netko gledajući svoj svježe operirani nos na kraju nije zadovoljan jer umišlja da još uvijek postoji asimetrija između nosa i lica koju jedino on uočava. Čovjek koji želi biti zadovoljan prvo teži savršenstvu jer iz savršenstva proizlazi zadovoljstvo. Tko želi biti nezadovoljan, dovoljno mu je da odustane od savršenstva i teži isključivo zadovoljstvu. Posebnu ulogu u odnosu prema zadovoljstvu ili savršenstvu igraju nedostatci. Tko teži savršenstvu, nedostatke vidi kao prilike i poticaje. Vidi sebe ne kao kažnjenika. Vidi sebe kao ratnika koji mora pobijediti u prevažnoj bitci. Tko teži zadovoljstvu, nedostatke vidi kao terete i zapreke. Svladava ih, ako je moguće, tako da se s njima niti bori niti ih želi svladati. Svladava ih drugim sredstvima. Novcem. Moći. Izbjegavanjem. Kao kada idemo u školu. Netko teži savršenstvu i školu svladava znanjem, trudom, radom i na kraju postiže određeno savršenstvo u znanju kao i zadovoljstvo što zna. Netko opet teži zadovoljstvu i školu vidi kao prepreku i teret. I on je svladava. Neradom, bježanjem, izbjegavanjem obveza. Na kraju također postiže rezultat. Neznanje i nezadovoljstvo što ništa ne zna. Čovjek može težiti bilo čemu u životu ovisno od njegovih zamisli, planova i želja. Razlikujemo se po tome težimo li određenom savršenstvu ili zadovoljstvu. Treba znati da to dvoje nije isto. Iz ovih različitih težnji ponekad proizlazi ona čudna pojava ljudi koji imaju puno, ali su nezadovoljni i onih koji imaju manje, ali su zadovoljni. Jedni su težili prema savršenstvu kroz zadovoljstvo i sebe učinili nezadovoljnima. Drugi su težili prema savršenstvu kroz vježbanje u savršenstvu i na kraju pronašli i zadovoljstvo. Danas težimo najčešće zadovoljstvu. Tu i tamo netko teži savršenstvu. Zato nas je puno nezadovoljnih i malo sretnih.

U Sarajevu 12. 2. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: alphaspirit

O savršenstvu

Jedna mala nesavršenost upropasti savršenstvo. Kao kad na savršeno našminkanom licu primijetimo jedva vidljiv nedostatak. Kao kada na potpuno novom automobilu primijetite malenu ogrebotinu. Jedva vidljivu. Savršenstva gube vrijednost kad na njima uočimo i najmanji nedostatak. Kao nečija savršena biografija. I savršen život. Maleni skandal uništi sve. Mali nedostatci savršenstava nas razočaraju. U mjeri da ćemo odbaciti nešto skoro savršeno. I novo. Kao kad ostavite ženu. Savršena je. Osim jedva primjetnog nedostatka na našminkanom licu. Kao kad ostavite muškarca. Savršen je. Osim jedva primjetnog deformiteta na ruci. Ili stopalu. Kao kada poludite od razočarenja. Jer na vašem novom autu primjećujete jedva vidljivu ogrebotinu. Uzalud što je sve drugo savršeno. I žena. I muškarac. I automobil.

Jeste li primijetili kako savršenstva u našim očima gube vrijednost i ljepotu čim otkrijemo na njima i najmanji nedostatak? Sjećate li se osjećaja razočarenja jer nedostaje maleni dio savršenosti da sve bude kako treba? Razočarenje što savršenoj stvari ili savršenom biću nedostaje sitnica. Beznačajna. Ali nedostaje. Što će nam savršeno? Zašto tražimo savršeno? Zašto nas nesavršeno ne usrećuje? Prosječne stvari ne volimo uvijek. Korištene su. Zbog njih se nećemo razočarati. Ne smetaju nam njihovi nedostatci. Ogrebotine. Svako savršenstvo jednom će postati korišteno. Prosječno. Zato volimo nove stvari. Neotvorene. Netaknute. Tražimo savršenstvo. Mislimo da su savršene. Ili nas podsjećaju na savršenstvo.

Neobično, zar ne? Ne postoji kriterij savršenstva. Ne postoji savršeno lice. Ne postoji savršena stvar. Ipak tražimo savršenstvo. Kupujemo novo. Neotpakovano. Ne postoji savršena žena. Ipak je tražimo. Ne postoji savršen muškarac. Ipak ga tražimo. Podsvjesno oko sebe tražimo savršenstvo. Kao da savršenstvo negdje stvarno postoji. Kao kriterij svega što mislimo da je savršeno. Ne znamo koji su kriteriji savršenstva. Osjećamo ih. Vidimo ih. Dodirujemo ih. U licima. U rukama. U ljudima. U stvarima. Kao da sve oko nas pomalo liči na nešto savršenije. U svemu naslućujemo savršenstvo. Kao da postoji savršena ruka. Savršen nos. Savršeno tijelo. Kao da sve što postoji odgovara nekom savršenijem kriteriju. Nekoj savršenoj slici svijeta.

Čudno je. Nemati kriterij i nazivati stvari savršenima ili nesavršenima. Zašto je ova ruka savršena, a ona druga nije? Zašto je lice ove žene savršeno, a lice one druge žene nije? Ljudi pokušavaju pronaći kriterij savršenstva. Mjerenja. Takmičenja. Proporcije. Ljudski pokušaji da stvore kriterij je ljudski pokušaj da zarobe savršenstvo u svoja ljudska mjerila. Čovjek je ponekad zarobljen. Lažnim savršenim. Nepostojećim savršenim. Ljudsko ne može odrediti niti propisati mjeru savršenstva. To može samo savršenstvo. Ali što je ono i kakvo je ono? Gdje je savršenstvo? Ne znamo. Ali ga osjećamo. Vidimo. Dodirujemo. Čujemo. U prirodi. U licu. U tijelu. U ruci. U glazbi.  Oko sebe osjećamo prisutnost savršenstva. Ne znamo kako izgleda. Ne znamo je li ga moguće dodirnuti. Ne znamo je li ga moguće čuti.

Savršenstvo postoji. Pokušavamo ga zarobiti ljudskim mjerilima savršenstva. Pokušavamo zarobiti čovjeka u savršenstvo. Koje smo izmislili. Kojemu smo odredili kriterije. Mjerenjem. Vaganjem. Težinom. Brojem godina. Bojom kose. Izgledom tijela. Ali nitko od nas ne zna odgovoriti na pitanje što je savršenstvo. I svi naši kriteriji su magloviti pokušaji da zarobimo nešto što je uvijek oko nas, ali nam čim ga pokušamo uhvatiti, izmiče iz ruku.

Postoji savršenstvo. Osjećamo. Ne znamo kriterij. Mislimo da znamo. Zato mjerimo, vagamo, opisujemo, upisujemo, odmjeravamo, premjeravamo. Kidamo savršenstvo na komadiće misleći da smo jednim sitnim dijelom savršenstva zarobili savršenstvo u našu nesavršenu ljudskost. Savršenstvo je cjelovito. Nedjeljivo. Ako je tako, onda je i njegov kriterij savršen. Cjelovit. Nedjeljiv. Savršen kriterij savršenstva. Nitko ga od nas ne zna. Ali svi ga osjećamo. Naslućujemo. Vidimo. Postoji savršenstvo. Prema kojem kriteriju? Ne znamo. Nitko od nas ne zna. I glupo je nečiju ruku i lice nazvati savršenim, a nečiju drugu ruku i lice nazvati neasvršenim. Na temelju kojeg kriterija savršenstva?

U Sarajevu 9. 2. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Peeratam Tangtua

Zemljište

Dvojica. Sjednu. Kafa. Odvojen stol. Koverta. Drugi. Uzima. Ustaje. Pita. Toalet? Broji. Dvadeset hiljada. Uredno. Stotice. Pedestice. Pečat banke. Virman. Građevinska firma. Vraća se. U redu? Upitno. Prvi. U redu. Drugi. Širok osmijeh. Sad posao. Veličina? Parcela? Tri hiljade kvadrata? Vlasništvo? Riješeno. Sporovi? Nema. Riješeni. Vlasništvo? Općina. Jedan kroz jedan. Kako? Fino. Općina kupila. U katastru bilo. Njiva. Prenamijenili. Općinsko vijeće. Prva zona. Građevinsko zemljište. Arhitekti? Struka? Prvi. Pita. Drugi. Briga me. Odmahuje. Imamo. Ljude. Svoje. Koga? Arhitekte. Geodete. Sve. Platimo. Odrade. Izmjere. Prenamijenimo. Uključeni? Prvi pita. Drugi. Šuti. Misli. Počinje. Nabraja. Načelnik. Koliko njemu? Deset hiljada. Direktor zavoda. Kojeg? Urbanističkog jarane, kojeg drugog! Koliko? Pet hiljada. Glavni arhitekt. Koliko? Tri hiljade. Geodet. Koliko? Hiljadu i po’. Hm. Prvi. Računa. Računa. Devetnest i po’ hiljada. Treba. Još. Dvadeset? Može. Bit će dovoljno. Sigurno? Drugi potvrđuje. Općinsko vijeće? Drugi potvrđuje. Naše. Pod kontrolom. Sigurno? Neće zapeti. Neće. Ima još. Para. Ako zapne. Drugi kimne. Drugi. Torba. Vadi. Papiri. Zove. Konobar! Zatvori. Ovaj dio. Nitko. Ne ulazi. Ne smije. Lista papire. Formulari. Natječaj. Prodaja zemljišta. Drugi. Olovka. Objašnjava. Piše. Prvi. Šuti. Prati. Odjednom. Stani! Kako? Sakrili? Drugi. Općina. Vlasnik. Jedan kroz jedan. Jednostavno. Zna ljude. U katastru. U općinskom sudu. Novi upis. Manja parcela. Manje kvadrata. Kupuje njivu. Zapravo. Kasnije. Općinsko vijeće. Prenamjena njive. U zemljište. Građevinsko. Više kvadrata. Atraktivnije. Skuplje. Puno. Prvi. Izvorna cijena? Dvjesto hiljada. Kasnije? Nakon prenamjene? Drugi. Milion i po’. Prvi. Zvizne. Tiho. Ne vjeruje. Toliko??????? Drugi. Miran. Hladan. Da. Toliko. Pare? Od prodaje? Čega? Pa građevinskog! Milion i po’ maraka? Dvjesto hiljada. Kome? Direktoru? Čega? Autocesta. Ostalo? Dijele. Milion i trista hiljada. Svakom. Dio. Načelniku. Direktoru zavoda. Glavnom arhitektu. Geodetu. Članovima općinskog vijeća. Kupac? Pita. Prvi. Drugi. Izgovara. Ime. Prvi. Iznenađen. Nije naš?????? Njihov je! Zašto nije naš? Naši nemaju para. Njihov? Nije u redu. Ali. Ima. Pare. Znaš za pare? Nemaju nacionalnost. Religiju. Identitet. Prvi. Sliježe ramenima. Tačno. U pravu si. Završavaju. Drugi ustaje. Sprema papire. Izlazi. Dodiruje kovertu. Dvadeset hiljada. Još. Devetnest i po’. Telefon. Riješeno. Natječaj? Prekosutra. Žalbe? Kakve žalbe? Zrak? Vjetar? Zelenilo? Zagađenje? Zaboravi. Smatraj riješenim! Nešto kasnije. Prvi. Ulazi. Ured. Zove. Telefon. Devetnest i po’ hiljada. Još. Na stolu. Kalendar. Promotivni. Građevinska firma. Poznata. Nešto kasnije. Drugi. Kuca. Ulazi. Kuca. Druga vrata. Tko je? Odgovara. Ulazi. Načelnik. Direktor zavoda. Glavni arhitekt. Predsjedavajući općinskog vijeća. Kafa? Drugi. Potvrđuje. Kako je prošlo? Drugi. Osmijeh. Koverta. Na stolu. Načelnik. Broji. Svi. Osmijeh. Riješeno. Odlično. Još dvadeset hiljada. Odlično. Svaka čast! Rukuju se. Načenik. Podsjeća. Milion i po’. Dijele. Drugi. Podsjeća. Ne zaboraviti. Šta? Dvjesta hiljada. Direktoru autocesta. Načelnik. Uzdahne. Zadovoljno. Ostaje. Milion i trista hiljada. Njima. Tajnica. Ulazi. Kafa. Predsjednik općinskog vijeća. Odmjerava. Nakon izlaska tajnice. Sekstički komentar. Glasan smijeh. Sva četvorica. Drugi. Razmišlja. Milion i trista hiljada maraka. Voli pare. Obožava. Nemaju. Nacionalnost. Religiju. Identitet. On? Razmišlja. Nema identitet. Ide. Uvijek. Samo. Za tragom para. Ne zanima ga. Drugo. Ništa. I nitko.

U Sarajevu 7. 2. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Nattapol Sritongcom

O zaboravu

Ima različitih zaborava. Teško ih je sve posložiti. Neki su nevažni. Kao kad zaboravite ostaviti ključ u vratima i stavite ga na stol. Važnost zaborava ovisi od događaja na koji se odnosi. Neke događaje ne zaboravljamo. Neke zaboravljamo. Ne možemo uvijek odlučivati o kolektivnim zaboravima. Ponekad nas se i ne tiču. Nismo bili dionici događaja na koje se zaborav odnosi.

Među zaboravima postoje oni koji se tiču nas. Oni su osobni. Osobni zaborav je pomirenje sa samim sobom. Prihvaćanje da drugačije nije moglo biti iako je bilo najgore moguće i najteže za preživjeti. Osobni zaborav nije gubitak pamćenja. Nije oboljenje od bolesti koja napada mozak i fizičku memoriju u našoj glavi. Osobni zaborav je preobražaj. Izgradnja novog svijeta. Kao kada zaboravite uvredu. Ali zaboravite tako da ne ostane nikakav trag u vama. Kao da nikada prije niste susreli onoga koji vas je uvrijedio. Osobni zaborav početak je oproštenja.

Nije uvijek lako utvrditi što treba učiniti prvo. Zaboraviti ili oprostiti, ili obrnuto? S tim se mučimo. O tome se pitamo. Cijeli život. Ako zaboravim do kraja, tko će pamtiti događaj? Ako ne zaboravim do kraja, kako ću oprostiti? Ima jedna misao o zaboravu koja ide otprilike ovako: zaboraviti znači oprostiti bogu što ne postoji da spriječi kraj. Kao da treba zaboraviti bogu što nam je propustio pomoći kad je najviše trebao. Opet se vraćamo na isto. Kako zaboraviti nekome tko je trebao biti uz nas? Osobni zaborav uključuje onoga koji nas na neki način povrijedi. Uključuje i onoga koji nije spriječio uvredu.  Iza kolektivnog zaborava se možemo sakriti. Nismo direktno pitani jesmo li zaboravili. Ne moramo dati izravan odgovor. Možemo ga sakriti u masi i kakofoniji glasova drugih.

Osobni zaborav ne dopušta skrivanje. Postavlja izravno pitanje i zahtjeva izravan odgovor. Možemo se sakriti i iza kolektivnog oproštenja. Nismo izravno pitani opraštamo li ili ne opraštamo. Zato u kolektivnim zaboravima i kolektivnim oproštenjima uvijek ima nešto od ljudske dvoličnosti. Osobni zaborav ne trpi licemjerje. Pred nas stavlja otvoreno pitanje koje glasi opraštaš li ili ne opraštaš? Osobni zaborav tiče se uvijek samo mene i nikoga drugog. I nitko drugi ne može za mene zaboraviti. Kod kolektivnog zaborava može se dogoditi da me se i ne tiče i ne moram zaboraviti. Mogu pamtiti ako želim.

Ako je zaborav početak oproštenja, uvijek je teže meni kad trebam zaboraviti. Lakše je zaboraviti kad smo grupa, kolektiv. Kolektivni zaborav ne može izroditi oproštenje ako nema osobnog zaborava. Osobni zaborav početak je kolektivnog zaborava, kao što je osobno oproštenje početak kolektivnog oproštenja. I uvijek nailazimo na pitanje: zašto zaboraviti onda kada nema onoga tko je bio smisao života, kad nema više onoga koji ne postoji da spriječi kraj?

Zaborava je puno. Najbolji su oni koji s ranama uklanjaju i ožiljke. Bili oni osobni ili kolektivni. I osobni i kolektivni zaboravi postaju istinski zaboravi kada nema ožiljaka. Kada je snaga bilo osobnog bilo kolektivnog oproštenja izbrisala i njih. Ostaje dilema. Uvijek. I nije lako razmrsiva. Ako istinski zaboravim ili zaboravimo želeći novi početak i novi svijet, jesam li pravedan prema onom koga više nema, koji je bio smisao života? Ako istinski ne zaboravim ili ne zaboravimo, onda neće biti novog početka i novoga svijeta. Ni za mene ni za njega. Ni za nas. Ni za njih. Opet nije li bog onaj koji treba to učiniti umjesto mene. Umjesto nas.  Ali kako će to učiniti kad ga nije bilo da spriječi kataklizmu?

Zaborav je težak teret. Radije ga nosim. Nije lako odlučiti se zbaciti ga. Ispada da sam kukavica. U odnosu na one koji traže da ne zaboravim. Na njegovo mjesto postaviti oproštenje zahtjeva nezamislivu žrtvu. Priznati da je onaj koji je bio smisao života trpio uzalud. Priznati da bog nije postojao da spriječi zlo. Zaborav je gordijski čvor. Dvostruka oštrica koja visi iznad naših pamćenja i memorija. Oštrica koja bi nas oslobodila tereta da pamtimo preživljeno. Oštrica koja bi nas okrivila da smo izdali one koji su bili smisao života. Zaborav je pitanje. Bez odgovora. Postoje parcijalni i privremeni odgovori. Ali nema konačnog odgovora. U odnosu na zaborav, mi smo kao na klatnu. Ljuljamo se između želje i potrebe da zaboravimo jer nas pamćenje počinje boljeti. I između straha i osjećaja krivice da nam nije dopušteno zaboraviti iako možda želimo.

Zaborav je klatno. Teško životno klatno na kojem se svakodnevno ljuljaju naše savjesti i unutarnje borbe. Zaboraviti ili ne zaboraviti? Kao sat. Tik – tak. I tako nekad moramo cijeli život. Ljuljati se na klatnu zaborava jer ne znamo što nam je činiti i što smijemo učiniti. Zaboraviti ili ne zaboraviti? Kao sat koji otkucava. I mi se ne možemo odlučiti na koju stranu klatna konačno treba prevaliti i zaustaviti sat.

U Sarajevu 4. 2. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: thomaseder

Konferencija

Reflektori. Blicevi. Novinari. Gužva. Galama. Zvonjava. Košnica. Bezbroj glasova. Nadvikivanje. Kratka šutnja. Najava. Ministar. Dolazi. Pet minuta. Kasnije. Ulazi. Ministar. Novinari. Ruke u zraku. Savjetnik. Pokazuje. Predzadnji red. Novinar. Pitanje. NATO dokument? Sadržaj? Ulazak u NATO? EU dokument? Proširenje? Ministar. Samouvjereno. Osmijeh. Nema dileme. Ulazak u NATO i EU. Budućnost. Bolja. Svim građanima. Novinar. Drugi. Pitanje. Entitet? Protiv? Ministar. Ne znam. Nismo razgovarali. Vidjet ćemo. Zapravo… Entitet. Koga briga! Ne zanima me! Idemo u NATO. Idemo u EU. Novinar. Treći. Pitanje. Kantonalna koalicija? Optužbe za izdaju? Ministar. Nema izdaje. Borac. Veteran. RVI. Ranjen. Borio se. Ginuo. Malčice nervozan. Novinarka. Četvrta. Pitanje. Diploma? Kupljena? Privatni fakultet? Nema akreditaciju. Diploma. Ministrova. Nevažeća? Ili? Zašto je protiv? Njegova stranka. Čega? Zakona. O provjeri diploma. Njegova diploma?! Kupljena?!!? Ljutit pogled. Glasno. Direktno. Novinarki. Prijeteći. Plaćenica! Agentica! Ubačena! Provokatorica! Radi za Hercegovce! Mrzi Bosnu! Nije patriot! Ruši državu! Ruši institucije! Novinarka. Mirna. Gleda. Ne sklanja pogled. Oči. Sve oči. Gledaju. Nju. Ponavlja. Glasnije. Vaša diploma? Kupljena? Privatni fakultet? Jest? Nije? Vaš odgovor? Ministar. Zadiže nogavicu. Pokazuje. Ožiljak. Vidiš?!!!? Jel’ vidiš??!!! Od metka. Ratovao. Patriot. Nosio pušku. Pješačio. Glava u torbi. Ona? Ništa ne zna. Nije ratovala. Nije patriot. Ne voli Bosnu. Novinarka. Čeka. Odgovor. Vaša diploma ministre? Novinarka. Glasno. Ministre! Niste jedini. Drugi. Također. Ratovali. Nosili oruđje. Ranjeni. Poginuli. Nema veze. Diploma. S ratom. S ožiljkom. S puškom. S pješačenjem. Diploma? Kupili ste? Postoje dokazi. Vaš savjetnik? Novinarka. Ponovo. Savjetnik. Kašlje. Malčice crvenila. U licu. Nema. Šta nema? Diplomu. Kvalifikaciju. Natječaj? Kako je prošao? Kako je zaposlen? Bez diplome. Ministar. Jako ljut. Gnjevan. Prijeti. Tužba. Kleveta. Protiv. Novinarke. Urednika. Uredništva. Novina. Sud. Novinarka. Ruka u zraku. Potvrda. Službena. Ne postoji fakultet. Nema smjera. Izmišljen. Diploma. Nevažeća. Nepostojeća. Novinarka. Pitanje. Ministre? Ostavka? Moralno? Ministar. Moral? Moral!!!???? Moral?????!!!!! On ginuo. Borio se. Ona. Balavica. Uživala. Pobjegla. Vani. Amerika? Njemačka? Danska? Švedska? Gdje je bila???????!!!!!!!! Roditelji? Njezini? Sigurno bogataši. Utekli. Pobjegli. Kukavice. Nisu patrioti. Ne vole Bosnu. Novinarka. Otac? Njezin? Ubijen. Rat. Borac. Nosio pušku. Pješačio. Majka? Trajni invalid. Granata. Cijeli rat. Opkoljeni. Neimaština. Glad. Žeđ. Bijeda. Strah. Rat? Dijete. Imala deset godina. Ipak. Ona. Novinarka. Završila fakultet. Službeno. Ima. Diplomu. Pravu. Šutnja. Neugodno. Šute. Svi. Savjetnik. Bez diplome. Prošao najtečaj. Pitanje? Nitko? Završava. Ruke. Spuštene. Sve. Odlaze. Ministar i savjetnik. U hodniku. Ministar. Tko je ona? Savjetnik. Tko? Novinarka? Ne znam. Saznaj. Doznaj. Sve. Otkrij. Napakuj. Izmisli. Naravno. Savjetnik. Zna ljude. Rade za velike pare. Odlično. Plaćanje? Ministar. Ima. U budžetu. Zamaglit ćemo. Sakriti. Novinarka. Nekoliko sati kasnije. Stoji. Trotoar. Kišna ulica. Zujanje. Mobitel. Urednik. Razgovor? Ujutro? U redakciji. Odmah. U devet. Zašto? Kršenje. Pravila. Kodeksa. Etike. Novinarske. Ona razmišlja. Otkaz? Vjerojatno. Gleda papir. Službeni dopis. Pečat. Potpis direktora. Agencija za obrazovanje. Odgovor negativan. Ne postoji. Univerzitet „Obrazovanje za bolju budućnost“. Nema ga. Nigdje. Ministrova diploma? Nevažeća. Nepostojeća. Službeno. Istinito. Objektivno.

U Sarajevu 31. 1. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: gmast3r

Peron

Gleda. Puno ljudi. Mladih ljudi. Peron neuredan. Prljav. Opušci. Ostatci hrane. Plastične boce. Zašto odlazi? Razmišlja. Beskrajan niz razloga. Posao. Plaća. Sigurnost. Standard. Poštovanje. Stručnost. Priznanje. Dostojanstvo. Prestaje razmišljati. Zadovoljna. Motiva beskrajno puno. Udahne. Kašalj. Zrak kiselkast. Metalan okus. Kao krv. Smog i magla. Gleda oko sebe. Koferi. Veliki. Mali. Različiti oblici. Raznobojni. Muški. Ženski. Razmišlja. Jedan kofer. Jedan cijeli život. Jedna cijela priča. Jedna povijest. Kako? Na koji način? Život stane u jedan kofer. Život stane u dvadeset kilograma. Čudno. Tužno. Mirna je. Ne optužuje. Ne traži. Ne prigovara. Ne pita. Osjeća i zna. Mogu više. Želim bolje. Mladić. Visok. Zgodan. Gleda. Osmijeh. Pruža ruku. Topao i čvrst stisak. Dušan. Glas dubok. Umirujući. Amra. Uzvraća stisak. Kuda? Dušan. Umirujući glas. Upitan pogled. Hamburg. Dobila posao. Ima prijateljicu. Otišla prije. Zadovoljna. On? Hannover. Informatika. Odakle? On? Banja Luka. Zašto ide? Dušan. Šutnja. Nije mogao. Ne može. Nemoguće je. Politika. Apsolutna kontrola i nadzor. Nepodoban. Nesklon politici. Mrzi je. Nepodoban? Kako? Otkrio kriminal. Njegova firma. Krađa. Novci. Pranje. Vladajuća stranka. Prijetnje. Otkaz. Ona? Sarajevo. Zar nije bolje? Nije. Radila. Čekala. Plaću. Nema. Mjesecima. Nema vlasti. Nema budžeta. Ne zna zašto. Ratne zasluge. Premalo stručnih. Premalo sposobnih. Uvjeti posla. Čudni. Neobični. Njoj nepoznati. Nejasni. Gdje si bio u ratu? Na čijoj strani? Gdje ti je bio otac? Tko je nosio pušku? Tko je ranjen? Jesi li Bošnjakinja, Srpkinja ili Hrvatica? Ne razumije. Rođena poslije. Nakon rata. Ne želi ništa. Biti čovjek. Ništa više. Bit će dovoljno. Dušan gleda. Udiše. Smog. Kod njih slično. Gore. Jedan čovjek. Jedna politika. Jedna vlast. Jednoumlje. Diktatura. Šute. Djevojka. Mlada. Nasmijana. Zagrljaj s Dušanom. Prijatelji. Godinama. Ispružena ruka. Iskren osmijeh. Ivona. Mostar. Amra uzvraća. Osmijeh. Dušan govori. Amra. Hamburg. Ivona. Mostar. Slično. Posao? Naravno. Ali uvjet. Koji? Pripadnost političkoj stranci. Aktivno sudjelovanje. Skupovi i manifestacije. Članska iskaznica. Nije htjela. Ne zanima je. Voli svoj grad. Voli ljude. Ne voli politiku. Ne podnosi. Kuda? Amrino pitanje. Dublin. Irska. Posao. Govori engleski. Raduje se. Novo iskustvo. Novi život. Nova budućnost. Bolja. Sigurnija. Povratak? Odmahuje. Ne. Ne planira. Tri kofera. Dušan. Veliki. Crni. Muški. Ruksak. Amra. Veliki. Bijeli. Tvrd. Plastika. Otporan na udarce. Odličan. Za putovanja. Ivona. Mali kofer. Stvari poslala prije. Brat. Marin. Dublin. Radi. Čeka je. Tri kofera. Tri života. Tri priče. Tri mladosti. Nepovratne. Odlaze. Peron prljav. Smog i magla. Prvi autobus. Hamburg. Amra. Razmjena brojeva. Ostati u kontaktu? Možda? Tko zna? Rukovanje. Zagrljaji. Sretno!!! Nemoj se vraćati!!! Ostani!!! Dušan i Ivona. Dovikuju. Ne čuje. Osmijesi. Mahanje. Ostaju. Čekaju. Još malo. Koji minut. Hannover. Dublin. Stalno pristižu. Novi koferi. Veliki. Mali. Raznobojni. Dolaze. Prolaze. Životne priče. Životne povijesti. U koferima. U dvadeset kilograma težine. Peron prljav. Magla i smog. Nitko ne vidi. Ne zna. Ne čuje. Koferi odlaze. Odlaze. Životne priče. Ljudski životi. Odlaze. Veliki. Mali. Muški. Ženski. Raznobojni. Koferi. Odlaze…

U Sarajevu 28. 1. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Songquan Deng

Exit mobile version