Autor: Mario Bernadić

LJUDSKO TIJELO U BROJKAMA

Ljudsko tijelo u prosjeku sadrži 30 bilijuna stanica (ćelija), dakle, čisto u brojkama: 30.000.000.000.000.*
Zanimljivo, od tog broja čak 80% (oko 25 bilijuna) otpada na crvena krvna zrnca, s tim da ih žensko tijelo u prosjeku sadrži ipak nešto manje. Ljudsko tijelo svake sekunde stvara 2 – 3 milijuna novih crvenih krvnih zrnaca, a na dnevnoj razini to bi bilo između 173 i 259 milijarde. Inače, životni vijek crvenih krvnih zrnaca iznosi oko 120 dana. Osim crvenih krvnih zrnaca u krvotoku se nalazi i oko 147 milijuna trombocita i 45 milijuna limfocita.
Prosječni ljudski mozak sadrži 171 milijardu stanica, od toga 86 milijardi neurona i 85 milijardi tzv. glijalnih stanica koje podržavaju rad neurona.
No, sve bi ovo tek bio početak, jer u ljudskom tijelu egzistira 200 različitih vrsta stanica. Recimo, samo u ljudskom oku postoji 120 milijuna tzv. štapičastih stanica plus 6 milijuna tzv. konusnih, a ljudsko oko je po sebi toliko savršen i precizan stroj da ukoliko bi se njegova rezolucija pokušala izraziti digitalnim terminima i mjerama, iznosila bi gigantskih 576 megapiksela, a cijela stvar može razlikovati čak 10 milijuna boja.
Ljudska koža je satkana od 100 milijardi epitelnih stanica, a tu je i oko 60 milijuna osjetilnih receptora.
Stvari postaju još nevjerojatnije ako se zaviri u kompleksni unutarnji svijet stanica. Na primjer, ukoliko bi se iz cijelog ljudskog tijela povadile i odmotale sve DNK sekvence, mogli bismo stvoriti od njih neprekidnu nit dugu 16 milijardi kilometara, što je po sebi čak osamdesetak puta duže od prosječne razdaljine između Zemlje i Marsa, odnosno, radi se o dužini puta od Zemlje do Plutona i natrag.

Bakterije
Budite oprezni kada idući put budete htjeli nekome reći da je prljav ili kužan, jer u prosječnom ljudskom tijelu broj bakterija je čak i veći od broja normalnih stanica. Otprilike, 37 bilijuna, a u nekim slučajevima cifra se može popeti čak do 300 bilijuna. Većina ovih bakterija ne predstavljaju prijetnju za naše tijelo, a neke od njih su čak i korisne.

Ostalo
Ljudski nos posjeduje 1000 mirisnih receptora koji nam omogućuju da raspoznajemo do 50.000 različitih mirisa.
23.040 puta udahnemo tijekom dana, a naše srce u istom periodu odradi u prosjeku 115.200 otkucaja i pri tome proizvede dovoljno energije da bi veliki kamion s njom mogao prevaliti put od 30km.
U ljudskom tijelu postoji 640 mišića i 360 zglobova.
Na ljudskoj glavi raste prosječno 100.000 dlaka, od toga ih na dnevnoj razini stotinu otpadne.
Djeca imaju 300 različitih kostiju, no kako neke od njih s vremenom međusobno srastu, kod odraslih će brojka pasti na 206.
Ljudsko tijelo svaki dan proizvodi oko 800ml znoja, a tijekom prosječnog života od 75 godina proizvedemo 23.000 litara sline i pljuvačke.
U ljudskom tijelu je dovoljna količina željeza za proizvest veliki čavao od 7,6cm.
U budnom stanju, ljudski mozak proizvodi dovoljno električne energije za rad manje žarulje, a dnevno nam pridođe oko 60.000 misli.

Umjesto zaključka
S obzirom na uobičajenu tematsku usmjerenost naše web stranice, ove podatke svakako nismo iznijeli pokretani biološkim interesima, nego prvenstveno onim psihološkim, kulturološkim i duhovnim. Naime, kultura i civilizacija nas često osvješćuju kao one vječito-nemajuće, kao one kojima uvijek nešto fali ili kao one koji su bez prave prilike i šanse u životu. Stoga je dobro povremeno se zagledati u sve one brojke, u svu tu teško pojmljivu raskoš i obilje. Možda se iz toga rodi neka nova ideja i nadasve optimizam…

U Sarajevu, 12. 3. 2019.
M. B.

* Potreban je mali oprez u svezi različitog nazivlja brojeva. Engleski izvori će redovito umjesto bilijuna spominjati trilijune, iz jednostavnog razloga jer je engleski trilijun naš bilijun, dok je njihov bilijun naša milijarda!

Izvori:
– Jacquelyn CAFASSO, How Many Cells Are in the Human Body? (16.VII.2018.), Healthline, Izvor: https://www.healthline.com/health/number-of-cells-in-body (Stanje: 12.III.2019.);
-Hashem Al-Ghaili, The Human Body in Numbers (8.III.2019.), Izvor: https://www.facebook.com/ScienceNaturePage/videos/2033585203357604/ (Stanje: 12.III.2019.);

Izvor (foto): 123rf.com

ZAŠTO BOGATI I SLAVNI TAKO ČESTO PODIŽU RUKU NA SEBE?

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), svakih četrdeset sekundi neka osoba na svijetu počini samoubojstvo. Na godišnjoj razini, radi se o cifri od 800.000 ljudi. Pri tome se čini da nitko nije izuzet. Problem je manje-više podjednako prisutan na svim kontinentima. Ljudi se ubijaju i u siromašnim i u bogatim zemljama, bez većih oscilacija i u onim „sretnim“ i u „nesretnim“ društvima. Na svjetskoj razini ipak se čini da je problem nešto veći među sjevernjacima nego kod južnjaka. Tako, prema dostupnim podacima problem je najprisutniji kod grenlandskih i sjevernoameričkih Eskima. Također, na svjetskoj razini je izgledno da se na ovaj očajnički potez nešto češće odlučuju žene nego muškarci.
Od konkretnih razloga za samoubojstvo, depresija kumuje kod čak 90% slučajeva. Uz depresiju su vrlo često primiješani i neki drugi psihološki problemi, poput anksioznosti, PTSP-a, poremećaja hiperaktivnosti (ADHD), bipolarnog poremećaja i sl. Također, barem što se tiče Sjedinjenih Država, problem mnogo češće pogađa homoseksualnu i lezbijsku nego heteroseksualnu populaciju. Osim toga, čini se da su naznačenom problemu znatno više izloženi ovisnici o drogama i alkoholu od onih koji to nisu. Neki naglašavaju i to da problem osobito pogađa ljude u pedesetim godinama, što sugerira na krizu srednjih godina, klimaks i sl.

Zašto su to učinili kad su imali sve?
Često nas zatekne vijest o samoubojstvu neke bogate i slavne osobe, i tada se obično može čuti ono pitanje iz podnaslova: „Zašto, kad su imali sve?“ Pa imali su sve, ali uz to su izgledno imali i depresiju kao i neki od ostalih naznačenih problema. Premda među običnim svijetom važi da su pare najbolji mogući lijek za depresiju, u praksi se čini da i nije baš tako. Pa čak i obratno, novac i slava kao da predstavljaju dodatni okidač za depresiju. O tome ponešto progovara i Allison Gervais, psihoterapeutkinja iz zaljevske zone San Franciska, koja je inače nakrcana bogatim i slavnima. Ona nedvojbeno kaže da vas novac i slava ne mogu spasiti od depresije, anksioznosti, osjećaja praznine i slično. Čak, što više, mogu ih samo pojačati. Naime, što je neka društvena pozicija bogatija i sjajnija, to će ona generirati i više konkurentnosti i rivalstva. Jer sasvim je logično da je mnogo veća otimačina za poziciju filmske ili glazbene zvijezde nego ona za radno mjesto u tvornici ili rudniku. Zvijezde se u tom smislu dosta često susreću sa snažnim strahom od gubitka popularnosti. Tu je i strah od mišljenja javnosti, strah od starenja, ali i problem nemogućnosti prirodnog ponašanja zbog izloženosti javnosti. Oni trebaju puno više paziti na to kako se ponašaju, izgledaju, što govore od običnog čovjeka. A kako smo već nedavno pisali, gubitak osobne autentičnosti može imati razorne posljedice za čovjekovu psihu.
Američki neuroznanstvenik John Cacioppo o svemu ovome ističe i jedan dodatni problem, a po njemu je upravo taj i odlučujući – osamljenost. Pri tome ističe snažnu razliku između objektivne i percipirane osamljenosti. Bogati i slavni su okruženi mnoštvom ljudi koji se naprosto otimaju za njihovu pozornost, međutim, bogati i slavni će već prije ili kasnije shvatiti da su svi ti ljudi tu samo zbog nekog interesa, najčešće materijalnog, a ne zbog njih kao njih osobno.
Nedostatak pravog i iskrenog prijateljstva svakako može imati razarajući učinak na čovjekovu psihu, slično kao što prisustvo istog na čovjeka ostavlja pozitivan utjecaj ravan onom terapiji kod vrhunskog terapeuta. Može zvučati čudno, ali čini se da je ponekad na problem najbolje gledati doslovno kvantitativno: Problem zadržan samo za sebe ostaje cijeli problem; dok je problem podijeljen sa iskrenim prijateljem samo pola problema.

Kako god, više nego realne patnje bogatih i slavnih svakako mogu biti dobar poticaj da nanovo promislimo svoje životne prioritete i ambicije, jer na kraju je ipak najvažnije ono – biti sretan i zadovoljan čovjek. U svakom slučaju, sa slavom treba oprezno, jer slava je po sebi božanska kategorija, a tamo nekad još odavno, od arhaičnog vremena Gilgameša, područje božanskog se naspram čovjeka pokazuje kao područje zabranjenog i tragičnog.

U Sarajevu, 6.III.2019.
M. B.

Izvori:
– Brian KRANS, Being Successful Doesn’t Make You Immune from Suicide (11.6.2018.), Healthline, Izvor: https://www.healthline.com/health-news/being-successful-doesnt-make-you-immune-from-suicide#1 (Stanje: 6.III.2019.);
– Dona CHERIAN, Understanding celebrity suicides: Tackling depression and loneliness (20.6.2018.), Gulf News, Izvor: https://gulfnews.com/world/understanding-celebrity-suicides-tackling-depression-and-loneliness-1.2239540 (Stanje: 6.III.2019.);
– Lipi ROY, ‘They Had It All’: Five Major Misconceptions About Suicide (8.6.2019.), Forbes, Izvor: https://www.forbes.com/sites/lipiroy/2018/06/08/they-had-it-all-five-major-misconceptions-about-suicide/#206a41f7868d (Stanje: 6.III.2019.);

Izvor (foto): 123rf.com

KOJA JE RAZLIKA IZMEĐU OSJETLJIVOSTI I OSJEĆAJNOSTI?

Ukoliko govorimo o osjetljivosti i osjećajnosti (emotivnosti), s obzirom na zajednički korijen riječi, primjetno je da se radi o srodnim pojmovima, no, oni se istovremeno barem još toliko i razlikuju. S tim ujedno i jedna uvodna napomena. Kome se ne da čitati ponešto zahtjevniji teoretski dio koji slijedi, može odmah preći na zadnji podnaslov u tekstu, premda će i on ipak u konačnici biti jasniji ukoliko se sve fino pročita!
U biološkom kontekstu, najjednostavnije rečeno, osjetljivost bi bila sposobnost organizma da reagira na vanjske i unutarnje podražaje, i to u smislu trajnog nastojanja za uspostavom sebi prikladne ravnoteže. Međutim, o osjetljivosti se može govoriti i u kontekstu neživih stvari i predmeta, i to kao o svojstvima sustava koje sustav pokazuje pri promjenama promatranih veličina. Na primjer, mramor je vrlo osjetljiv naspram obične kuhinjske soli, kao što je i željezo neobično osjetljivo ukoliko se izloži utjecaju rastvora sumporne kiseline.
S druge strane, osjećaji (emocije) su nešto specifično ljudski. Slično osjetljivosti, i one mogu podrazumijevati čovjekovu reakciju na izravne izvanjske podražaje, ali i više od toga, one mogu izražavati čovjekov specifični odnos prema svijetu. Na primjer, šetate cestom i odjednom nabasate na velikog mišićavog, zubatog psa kojeg je neodgovorni vlasnik pustio da se slobodno šetka dvadesetak metara ispred njega … i naravno, spopada vas strah. Međutim, svi iz iskustva znamo da nas emocija straha može obuzeti i u posve sigurnom okruženju. To može biti strah od života ili strah od onoga što donosi sutrašnjica. U tom smislu i kažemo da se emocije – u ovom slučaju emocija – straha ne javljaju samo kao reakcija na izravni izvanjski podražaj, nego i kao svojevrsni čovjekov stav prema životu i svijetu.
U praksi postoji više klasifikacija i podjela emocija. Mi ćemo se ovdje u osnovi bazirati na klasifikaciji američkog psihologa Paula Ekmana (r. 1934.). On sve emocije dijeli na primarne i sekundarne. U primarne spadaju sreća, tuga, ljutnja, strah, iznenađenje i gađenje. Primarne emocije su urođene i univerzalne, te ih prati specifična facijalna ekspresija i tjelesna reakcija. Npr., sreća – smijeh i pozitivno uzbuđenje; tuga – suze, duboki uzdasi i potištenost; iznenađenost – širom otvorena usta i snažno lupanje srca… Osim toga, čini se da ove emocije dijelimo i s drugim višim sisavcima.
U sekundarne (složene) emocije spadaju: ljubav, nada, ljubomora, ponos, nježnost i mržnja. Po Ekmanu one su kulturološki i razvojno uvjetovane, premda različiti autori smatraju različito. Neki bi i njih radije svrstali među one urođene, dok s druge strane, recimo, u kršćanskoj se teologiji ljubav i nada uopće i ne shvaćaju kao emocije nego kao od Boga ulivene kreposti (vrednote).
Emocije bi po sebi trebalo razlikovati od raspoloženja premda ove dvije stvarnosti imaju dosta toga zajedničkog. Ipak, esencijalna razlika je u tome što su emocije kratkoročna dok su raspoloženja dugoročna psihološka stanja.

Moralna prosudba emocija
Univerzalno je prihvaćeno da se pozitivne emocije poput ljubavi, nade i sreće promatraju kao nešto pozitivno, dok se recimo ljubomora i mržnja vide kao nešto negativno. Međutim, ovdje je svakako potrebno biti ponešto i oprezan. Naime, u moralnom smislu čovjeka ne definiraju samo njegove emocije nego i životni ciljevi koje je izabrao i sebi zacrtao. Recimo, u ovom kontekstu je zanimljivo spomenuti kako se iz osobnih bilješki Majke Tereze da uvidjeti da je njen nutarnji emotivni život bio daleko od idiličnog. Manje-više cijeli svoj život se borila sa sumnjičavošću, snažnim osjećajem praznine, mrzovoljom i sl. S druge strane, među okorjelim zločincima možemo pronaći i one za koje se kažu da su bili duhoviti, nježni i brižni prema svojim najbližima, prijatelji životinja, mecene umjetnosti i sl. Kako rekosmo, izgledno je da zadnji pravorijek o nama i našem životu ne izriču naše kratkotrajne emocije nego prvenstveno ciljevi koje smo u životu odabrali i slijedili. No, ovo svakako ne znači da emocije po sebi ne posjeduju i svoj stanoviti moralni ili nemoralni potencijal. Za čovjeka i njegovu bližu okolinu je svakako puno bolje da se zna kvalitetno izboriti sa svojim negativnim emocijama te da zna nesebično živjeti i izražavati one pozitivne.

Vrlo posebni osjetljivi ljudi
Ako govorimo o osjetljivosti u jednom specifičnom psihološko-ljudskom smislu, nju bi primarno karakterizirala jedna čulna izoštrenost kao i općenita kognitivna dubina. Osjetljivi ljudi će recimo mnoge šale doživljavati neukusnim i zlonamjernim i stoga će ih njihovi bližnji možda često doživljavati teškima i nedruštvenima, no prava istina je posve drugačija. Premda se na prvu možda pokatkada čine kao prokletstvo, imati ih u životu puno više znači blagoslov. Upravo jer se užasavaju grubosti, mizerije, galame i rigidnosti, za svoje bližnje će činiti i donositi ono samo najbolje. Oni vide detaljno i sve to proživljavaju na dubok način. Teško im je bilo šta sakriti. Nepogrešivo će opaziti kad se iza nečijeg smijeha zapravo skriva ponor tuge ili obratno, kad se iza nečije prividne potištenosti skriva koristoljubljivi, manipulativni duh. Stoga se s njima mora iskreno ili nikako.
Premda može zvučati kontradiktorno, osjetljivi tipovi su obično puno više racionalni nego osjećajni, tj. emotivni. Jednostavno, njihov mozak je izložen stalnom prilivu velikog broja kvalitetnih i detaljnih opažanja. Stoga ih sve to puno prije potiče na duboko promišljanje a ne na ishitrene emotivne sudove i stavove. S druge strane, emotivci su upravo vrlo često neoprezni i površni promatrači. Pogled im je sužen, a i to suženo je počesto vrlo plitko. Zato ni ne uspijevaju biti dovoljno racionalni, nego ih vodi emocija. Emocija čini da neke ljude, situacije i stavove prihvate zdušno i nekritički, isto kao što i ona druga (negativna) emocija čini da neke ljude, situacije i stavove jednostavno i ishitreno odbace.
Premda se u jednom ovakvom racionalizirajućem usporednom srazu osjećajni naspram osjetljivih mogu činiti kao kakav zaostali relikt pretpovijesnog biološkog razvoja, u stvarnosti oni uopće nisu bez šansi. Njihova najveća mana je ujedno njihova najveća vrlina. Oni kako rekosmo znaju prihvaćati bezrezervno, slijepo i nekritički, a većina ljudi upravo to i voli. S druge strane, premda su – kako rekosmo – oni osjetljivi tipovi po sebi uglavnom kvalitetnije i dublje osobe, s njima će te se svakako uvijek pomalo osjećati kao da ste na testu iz matematike. Ili kao kratki zaključak na sve ovo: Osjetljivi ljudi su delikatni optimalni partneri za velike i daleke dosege, dok su oni osjećajni izgledno bolji suputnici u jednom normalnom i uobičajeno utabanom ljudskom životu.

U Sarajevu, 3. 3. 2019.
M. B.

Izvori:
– Barbara KOVAČEVIĆ, Ermina RAMADANOVIĆ: Primarne emocije u hrvatskoj frazeologiji, Rasprave 42/2 (2016.), str. 505–527.
– Osjetljivost, u: Hrvatska enciklopedija, Izvor: http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=45690 (Stanje: 3.III.2019.);
– Emocije i motivacija, Psihologija za maturu, Izvor: http://psihologijazamaturu.blogspot.com/2013/04/emocije-i-motivacija.html (Stanje: 3.III.2019.);
– 8 stvari koje osjetljivi ljudi rade drugačije (A. A.), ordinacija.vecernji.hr, Izvor: http://ordinacija.vecernji.hr/budi-sretan/upoznaj-sebe/8-stvari-koje-osjetljivi-ljudi-rade-drugacije/ (Stanje: 3. III. 2019.).

Izvor (foto): 123rf.com

KAKO MAŠTATI NA DJELOTVORAN NAČIN?

Mašta (fantazija, imaginacija, sanjarenje) je psihički proces, jedan od aspekata čovjekovog svekolikog mišljenja kojim se pomoću stvarnih predodžbenih elemenata stvaraju nove kombinacije cjeline imaginarne stvarnosti (npr., rog + konj = jednorog; ili ćilim + sposobnost letenja = leteći ćilim). Dakle, vidimo, mašta podrazumijeva sparivanje različitih ljudi, stvari, elemenata ili epiteta koji inače u stvarnosti egzistiraju raspareno, tj. odvojeno i uopće ih je vrlo teško sastaviti. Prije nego što se zadamo u ozbiljniju analizu i prosudbu, važno je pripomenuti da je mašta (koliko je poznato) specifična ljudska sposobnost. Unutar vidljive prirode, čovjek je jedino biće koji se svojim mišljenjem na ovaj način može uzdići iznad uhodane postojeće stvarnosti.
Mašta se u društvu i kulturi smatra ponešto i kontraverznom temom. Mnogi bi rekli da je to isključivo stvar male djece, ekscentričnih umjetnika i nerealnih romantika. S druge strane, mnogi velikani poput Einsteina, Tesle, Pascala i brojnih drugih su pohvalno govorili o mašti, ističući je kao moćno oružje vlastitog mišljenja i uspjeha.
Naznačeni diskurs izgledno postoji i stoga što nije svaka mašta ista. Temeljno bismo mogli govoriti o postojanju barem dvije različite mašte: onoj stvaralačkoj te onoj kompenzacijskoj mašti. Krenut ćemo od ove potonje:

Kompenzacijska mašta (sanjarenje) vrlo često predstavlja pokušaj bijega od težine stvarnosti i života. U tome smislu čovjek se prepušta imaginarnom stvaranju idealnih scenarija i kombinacija cjeline u čemu pronalazi određenu ugodu i olakšanje. Stoga bismo slobodno mogli reći da se ovdje radi i o svojevrsnom psihološkom obrambenom mehanizmu, pri čemu on nije opasan sve dok je čovjek i dalje svjestan što je to mašta a što stvarnost. U protivnom, ukoliko se ova granica počne topiti, onda se može početi govoriti i o nekoj patologiji.
Jedno važno pitanje u svezi kompenzacijske mašte je posjeduje li ona ikakvu stvaralačku snagu ili je osuđena na to da zauvijek ostane samo isprazna maštarija? Pa ukoliko čovjek s njom učini jedan odmak prema onoj drugoj – stvaralačkoj mašti, ona tada može imati svijetlu budućnost. U protivnom, jedina šansa koja joj preostaje je zapretena negdje u neumoljivim zakonima vjerojatnoće. Ono, u biti: sve je moguće, ali zavisi s kojom i kolikom vjerojatnoćom, pri čemu će važiti – što je maštarija veća, to će šansa za njezino spontano ostvarenje biti manja.

(Više o temi: http://poptheo.org/sve-je-moguce-ali/)

Stvaralačka mašta u biti kreće od tamo gdje je zaostala kompenzacijska mašta. Dakle, i ovdje na početku imamo neki fini idealni scenarij koji čovjeku garantira rasterećenje i ugodu. Međutim, stvaralački sanjar ne staje na tome. On se u biti aktivno pita na koji način ostvariti svoju zamisao, također, kojim sredstvima i metodama, uz čiju pomoć, u kojem vremenskom roku itd.? A nakon što plan bude razrađen do u tančine, pristupit će realizaciji svoje ideje.
Stvaralačka mašta podrazumijeva znatan misaoni napor i to je ujedno izgledno i glavni razlog zašto mnogi sanjari nikad za života ne odmaknu od svoje rudimentarne kompenzacijske mašte.
Osim naznačenog misaonog napora, stvaralačka mašta podrazumijeva i izvjesnu fleksibilnost i otvorenost. Ovdje bismo mogli govoriti o specifičnoj razlici ideje i njezinog odraza u našem umu. Recimo, uzmimo za primjer čovjeka kojeg snažno zaokuplja ideja o umjetničkom stvaralaštvu, pri čemu on obuzet primjerom velikih slikara i sam želi postati veliki slikar. Međutim, vrlo je moguće da se ta ideja umjetničkog stvaralaštva u njegovom umu dubinski odražava na neki drugi način. Što će reći da možda ipak pjesništvo predstavlja autentični način njegovog umjetničkog izražavanja (kao i možda nešto drugo). Slično vrijedi i za sva druga područja ljudskog rada i nastojanja. Slikovito rečeno, često idemo dobrim glavnim pravcem ili putem, ali nismo baš sigurni u koju od bočnih uličica na kraju trebamo smotati. Poput one misli od Majke Tereze: „Ako želiš spasiti svijet, onda idi kući i voli svoju obitelj.“ Dakle, adekvatni odraz ideje spasenja svijeta unutar nas će biti ljubav prema bližnjima!

Vizualizacija: U kontekstu stvaralačke mašte spomenut ćemo i vizualizaciju, pojam s kojim se danas u kontekstu popularne psihologije i „self help“ literature nerijetko manipulira. Često ćemo naći ono nešto: „Vizualizirajte svoj uspjeh i on će se i dogoditi“. Može se dogoditi, ali kako? Ako se pri tome fokusiramo isključivo na uspjeh kao takav, teško da će se išta dogoditi. Međutim, ukoliko pri tome vizualiziramo i cjelokupni put i proces koji vode do uspjeha, tada se možda nešto stvarno i dogodi. Ovakav način vizualizacije se danas često primjenjuje i u sportskoj psihologiji, a pogotovo u furioznim disciplinama gdje u malo vremena treba uraditi puno toga. Na primjer, brojni sprinteri prije utrke prolaze svoj kompletni nastup najprije u mislima. Zamišljaju i sam izlazak na trkalište, uživljavaju se u grandioznu ali bučnu stadionsku atmosferu, dolaze na start, startaju, u mislima prolaze doslovno svaki pojedini korak, sustižu svoje protivnike, prestižu ih, i na kraju slavno pobjeđuju. Ovakva sportska meditacija svakako može biti od velike pomoći za bolju koncentraciju i samopouzdanje, ali i za učinkovitiju koordinaciju rada mišića. Na kraju, slično vrijedi i za druge moguće primjene vizualizacije. Što je vizualizacija opsežnija i detaljnija, to će ona na kraju polučiti i bolje rezultate. U protivnom će se raditi samo o „dobroj“ staroj kompenzacijskoj maštariji koja doduše ne košta ništa, ali ni ne vodi uglavnom nigdje.

U Sarajevu, 25. 2. 2019.
M. B.

Izvori:
– http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=39353 (stanje: 25.II.2019.);
– Stephen R. COVEY, 7 navika uspješnih ljudi, Mozaik knjiga – Zagreb, 2015.
– Marijana STARČEVIĆ VUKAJLOVIĆ, „Što je mašta?“ (04, 2016), Nova akropola – za boljeg čovjeka i bolji svijet, Izvor: https://nova-akropola.com/filozofija-i-psihologija/psihologija/sto-je-masta/ (stanje: 25.02.2019.).
Izvor (foto): 123rf.com

IGRA KOJU IGRAMO – ILI ZAŠTO U SVAKOJ LAŽI NA KRAJU IMA BAREM POLA ISTINE?

Ratna vremena su mnogi mladi ljudi doživljavali kao izazov i priliku da pokažu svoju muževnost, hrabrost, heroizam i patriotizam. No bilo je i onih drugih koji su se pošto-poto nastojali izvući od rata, a pogotovo s bojišnice. Neki su pri tome bili dosjetljivi i kreativni, drugi čudni, a treći opet suludo brutalni prema samima sebi i svome tijelu: Propucavanje vlastite noge ili lomljenje iste uz pomoć dvije stolice i najboljeg prijatelja koji u rukama drži čekić ili metalnu polugu (pa za ovo skoro da treba više hrabrosti nego za ono otići u borbu???) S druge strane, oni čudni su bili baš čudni! Znali su čak obilaziti javne zahode i tamo oblizivati umivaonike i česme, sve to ne bi li priskrbili kakvu infektivnu žuticu. Zvuči krajnje odvratno, ali za neke je to jednostavno značilo godinu dana spasonosne poštede od fronta i pogibli. Ipak, najveće zvijezde među svim simulantima su bili oni koji su pokušavali odglumiti ludilo. Prema njima su na kraju čak i najveći „fajteri“ i patrioti znali pokazivati razumijevanja, ako zbog ničega drugog, onda zbog količine kreativnosti i tragikomike koju su pri tome pokazivali i stvarali. Međutim, rijetki su se na kraju uspijevali izvući na ovaj način i to su zbilja bili pravi majstori. Jedan od razloga, odnosno, prepreka je bila i ta što je u našem gradu za ovakve slučajeve bio zadužen psihijatar koji je važio kao veliki stručnjak, ali možda još važnije i kao kategorična i apsolutno nepotkupljiva osoba. No, kako već rekosmo, nekolicina se na kraju ipak uspjela izvući, a ja sam ih osobno poznavao dvojicu. Jedan je maestralno bio glumio šizofreniju, i to onu vjerojatno najtežu – paranoidnu. Drugi je glumio „sinkopu“. Ono, priča čovjek sve lijepo, kad odjednom prekid na pola riječi, desetak sekundi tupog buljenja u jednu točku, i zatim opet nagli nastavak priče od pola riječi kao da se ništa nije ni dogodilo…
I tako sam baš jednog ratnog dana smijući se pričao o svemu ovome svojoj majci, inače iskusnom medicinskom radniku, a ona je na to mrtva hladna rekla da ta dvojica „majstora“ moraju biti barem malo (ali stvarno) luda kad su uspjeli na komisiji preveslati jednog takvog stručnjaka. Kako sam ih dobro poznavao, pretpostavio sam da je mama bila barem djelomičnu u pravu. Jedan od njih je inače bio teški ekscentrik, neprilagođena osoba, umjetnička duša i istinski buntovnik, drugi je (sinkopa) opet bio dijete iz nesređene obitelji, sitni lopov i dokazani ulični fajter.

Zašto baš ta igra?
Pitamo se sada malo podrobnije koja je to i kakva veza između ove dvojice izvrsnih simulanata i eventualnih stvarnih psihičkih poteškoća koje su mogli imati? U ovom smislu postavljamo jednostavno pitanje iz podnaslova: Zašto baš ta igra? Isto pitanje važi i za one prethodno iznesene slučajeve. Naime, ako je u tim teškim vremenima nekome već toliko bilo stalo da se oslobodi vojske i ratovanja, za to su mogle dobro poslužiti i neke puno jednostavnije i bezbolnije metode. Npr., simuliranje dijabetesa! Kratko prije odlaska ljekaru pojedete recimo 300gr šećera i isti će se zatim na laboratorijskim pretragama zasigurno pokazati znatno povišenim. Sve ovo skupa ponovite još jedanput, dvaput na kontrolnim pregledima i dijagnosticiraju vam tešku bolest koja vas čini nesposobnim za vojsku. Ali eto, nekom je ipak bilo draže glumiti luđaka, kao što se nekom drugom bilo draže brutalno samoozljeđivati.
Svi mi u životu zbog različitih razloga igramo neke svoje igre, i ta Igra koju u životu igramo gotovo je uvijek puno tješnje s nama povezana nego što to mislimo. Jer igara, taktika i strategija je puno, ali mi se redovito i bez puno razmišljanja opredjeljujemo samo za jednu, jer baš tu jednu nekako doživljavamo kao logičnu i prirodnu. Upravo zbog toga, narav naše igre nam itekako može biti od pomoći da dosegnemo onaj otuđeni, ali itekako prisutni dio osobnosti s kojim se jednostavno u svakodnevnici ne uspijevamo identificirati.

U modi je biti osjećajan!
Pa jeste li ikada čuli i vidjeli da netko za sebe kaže da je bezosjećajan i hladan kao krokodil? Vjerojatno niste, jer danas je jako popularno biti osjećajan, čak što više – hipersenzibilan. Pa odakle onda tolika bezosjećajnost, hladnoća, kuliranje i ignoriranje s kojima se svakodnevno susrećemo. E pa, ljudi bi rekli da je to samo njihova igra … šta će jadni, eto boje se da ne budu povrijeđeni i namagarčeni, pa satraše sve oko sebe svojom hladnoćom, nezainteresiranošću i ignorancijom. Ali, svakog koji ovako razmišlja bi se neminovno moralo pitati ono već postavljeno pitanje: ZAŠTO BAŠ TA IGRA!? Pa ima i drugih igara. Recimo, zašto se ne igrati kooperativnosti i ultraljubaznosti, pa izmjeriti onda tuđe reakcije – uzvraćaju li dobrotom na dobrotu ili su jednostavno loš materijal za nas? Dakle, definitivno i nesumnjivo: tko se svakodnevno igra vlastitom hladnoćom i ignorancijom, to naspram njega ne može biti samo igra. Ne, to je jednostavno neosviješteni dio njegove osobnosti, a svega toga će se tek moći riješiti upravo ukoliko toga postane svjestan.
Svakako, u ovom smislu „poruka o sebi“ može ići i jednim suprotnim smjerom. Recimo, tome su osobito skloni introverti: sebe smatrati iznutra opasnima, pa čak i čudovišnima, a svoju poslovičnu ljubaznost i finoću doživljavati samo kao igru kojom se zavarava druge. Razotkrivanje će ovdje na kraju donijeti smiraj i samopoštovanje. Jer ukoliko se svaki dan igrate dobrote i finoće vi ste zapravo puno finiji i bolji čovjek nego što mislite!

U Sarajevu, 14.II.2019
M. B.

Izvor(foto): 123rf.com

KAKO SE NOSITI S TOKSIČNIM RODITELJIMA?

Znamo da odgoj djece prvotno pripada roditeljima. To je posve prirodno i normalno. Njihova je dužnost brinuti se o djeci, omogućiti im ne samo materijalnu sigurnost nego i onu emocionalnu. Svoje prve kontakte i odnose djeca stvaraju u krugu obitelji, ponajprije s majkom, a potom i s ostalim članovima. Već smo ranije spominjali kako je način na koji djeca doživljavaju sebe – njihovo poimanje sebe i saznanje da su jedinstveni usko povezano s razumijevanjem i shvaćanjem drugih, prije svega roditelja. To će reći da ako roditelji otpočetka grade jedan zdrav i skladan odnos sa svojom djecom, veća je vjerojatnost da će djeca kasnije lakše uspostavljati dobre odnose i s drugima. No, što ako roditelj nije dovoljno emocionalno zreo pa svoje neupravljane emocije projicira na djecu? U tom slučaju govorimo o toksičnim roditeljima. Kako bismo nešto više mogli reći o tome, bazirat ćemo se na tekstovima psihoterapeutkinja Andrea-e Mathews i Darlene-e Lancer pisanih za Psychology Today. One govore o znakovima prema kojima možemo prepoznati toksične roditelje i što u takvoj situaciji dijete treba napraviti, tj. kako se osloboditi od takvih roditelja.

Razlika između zdravog i toksičnog roditelja

Zdrav roditelj je onaj koji je dovoljno emocionalno zreo da posjeduje vlastiti psihološki materijal kojeg ne projicira na dijete. Emocionalna zrelost znači da roditelj može posjedovati vlastite emocije i koristiti emocije kao svoj vlastiti unutarnji sustav za razmjenu poruka – što olakšava samosvijest. Samosvijest znači da postoji jedan afektivni i emocionalni odnos sa samim sobom – koji uključuje veliku količinu samo-empatije i ljubavi prema sebi. Sve ovo znači da je roditelj samodostatan. Stoga, njegov odnos s drugima ne sadrži projekcije, neprikladne granice i toksičnost. Zdravi roditelji znaju kako bezuvjetno voljeti i odražavati autentičnost djeteta. Oni mogu stvoriti odgovarajuće granice i prikladno disciplinirati (tj. podučavati) dijete, istodobno poštujući autentičnost djeteta.
S druge strane, toksični roditelj nije emocionalno zreo. Stoga će sve svoje neupravljane emocije i svoj nesvjesni materijal projicirati na djecu. Toksični roditelj može, ali i ne mora imati dijagnozu mentalne bolesti ili poremećaja osobnosti. Problem s toksičnošću toksičnih roditelja je taj što dijete upija taj otrov još od djetinjstva i što je vjerovalo da je konzumiranje tog otrova normalno.
Kako prepoznati toksičnog roditelja?

Kako bi dijete moglo prepoznati je li njegov roditelj toksičan, obično mu se postavljaju sljedeća pitanja:
• Imaju li tendenciju pretjerano reagirati ili stvoriti scenu?
• Koriste li emocionalnu ucjenu?
• Postavljaju li česte ili nerazumne zahtjeve?
• Pokušavaju li vas kontrolirati? (”Na moj način ili nikako”)
• Kritiziraju li vas ili uspoređuju?
• Slušaju li vas sa zanimanjem?
• Da li manipuliraju, koriste krivnju ili igraju žrtvu?
• Okrivljuju li vas ili napadaju?
• Preuzimaju li odgovornost i ispričavaju li se?
• Poštuju li vaše fizičke i emocionalne granice?
• Zanemaruju li vaše osjećaje i potrebe?
• Jesu li vam zavidni ili se natječu?

Prema ovim pitanjima, ovisno je li odgovor potvrdan ili ne, možemo prepoznati radi li se o toksičnom roditelju. Naravno, ovakvo ponašanje mora biti kronično jer svaki roditelj ponekad može postupiti na sličan način kao i toksičan roditelj.

Kako se dijete može obraniti od toksičnog roditelja?

Dijete se pod svaku cijenu mora odvojiti od ovakvog roditelja. No, to svakako nije jednostavno. Obično se navodi pet stadija kroz koje dijete prolazi: poricanje, ljutnja, žalost, pregovaranje i prihvaćanje. Kako bi izbjegli strašne osjećaje ljutnje i tuge, djeca toksičnih roditelja obično preskaču ove stadije te onda zaglave u stadiju pregovaranja. To je stadij koji uključuje implikaciju ”AKO-ONDA”. Na primjer, AKO se brinem za svoju majku, ONDA mi ona neće naštetiti. Tek kada dijete shvati da je ono stvarno i da je važno, počinje faza prihvaćanja. To se obično događa kada to dijete odraste i počne donositi vlastite odluke. Ono postaje svjesno da postoji netko tko brine i može zadovoljiti sve njihove emocionalne i fizičke potrebe, za razliku od njegovog roditelja. Taj netko je on Sam. To znači da liječenje započinje sa samim djetetom – s njegovim osjećajima i stavovima. Potrebno je raditi na sebi. To ne znači da će se roditelj promijeniti, ali hoće dijete. Ponekad je potreban kvalitetan razgovor, a što je još važnije, oprost. Ono o čemu dijete (ili kasnije odrasla mlada osoba) mora voditi računa je sljedeće:

• Vaši roditelji se ne moraju izliječiti da bi vama bilo bolje.
• Vi niste vaši roditelji.
• Nisi ni ono uvredljivo što kažu o tebi.
• Ne morate se svidjeti svojim roditeljima, ali još uvijek možete biti vezani i voljeti ih.
• Aktivna ovisnost ili zlostavljanje od strane roditelja mogu vas potaknuti. Postavite granice i prakticirajte nevezivanje.
• Ne možete promijeniti ili spasiti članove obitelji.
• Ravnodušnost, a ne mržnja ili ljutnja, je suprotnost ljubavi.
• Mrziti nekoga ometa ljubav prema sebi.
• Neriješena ljutnja i gnjev vas povrjeđuju.

Umjesto zaključka
Bez obzira što odnos s roditeljima ponekad može imati važnu ulogu na način na koji shvaćamo sami sebe i svijet oko sebe te za uspostavu kasnijih odnosa, ipak imamo mogućnost popraviti ono što su roditelji krivo činili. Važno je raditi na sebi i ne dopustiti da nas tuđe pogreške spriječe u stvaranju kvalitetnog i zdravog života. Ne možemo cijeli život za svoje neuspjehe kriviti druge jer kako kaže latinska poslovica: ”Faber est suae quisque fortunae” – ”Svatko je kovač svoje sreće”.

U Mostaru, 11. 2. 2019.
S engleskog prevela i uredila Katarina Lauc

Izvori:
https://www.psychologytoday.com/us/blog/toxic-relationships/201808/12-signs-toxic-parent (Stanje: 10. 2. 2019.).
https://www.psychologytoday.com/us/blog/traversing-the-inner-terrain/201805/surviving-the-toxic-parent (Stanje: 10. 2. 2019.).

Izvor (foto): https://www.heimarbeit.de/liebe-eltern-so-fuehlen-sich-kinder-wenn-wir-streiten/

O BOŽANSKOM IZVORIŠTU LJUDSKE DUŠE

Promatrajući tijekom boravka na Galapagosu jednu vrstu ose potajnice (najeznice) kako polaže jajašca u živog domaćina (gusjenicu), iz kojih će se zatim izleći larve koje će se ‘nako bez žurbe hraniti tim živim domaćinom, Charles Darwin kasnije u jednom pismu svome prijatelju o tome zapisa: „To dobri Bog nije mogao stvoriti“!
U isto vrijeme otprilike će (prva polovica 19. st.), i mladi, genijalni, ali barem podjednako toliko i zlosretni Georg Büchner reći da su zlo i patnja zaglavni kamen ateizma u ovom svijetu. Odnosno, ponajveći problem koncepta „dobrog Boga“ bi svakako bilo zlo stvorenje.
Međutim, što ako je zlo ljudsko stvorenje po sebi upravo dokaz jednog dobrog i svemoćnog Boga? Zvuči kontradiktorno, ali pogledajmo malo bolje…
Pohlepa – „Zla kći iz dobre kuće!“
Lav je opasna zvjerka, ali nikad niti jedan lav nije pokušao biti kralj svih lavova. Detaljnije, svaki lav želi biti alfa-mužjak, ali alfa-mužjak svoga čopora, a ne alfa-mužjak svih lavova i lavica na svijetu. Situacija je slična i sa ostalim višim sisavcima. Niti jedan od njih nikad nije pokušao biti kralj cijele svoje vrste ili barem jednog njezinog većeg dijela. Odakle onda ovakve napasti čovjeku? Zašto on učestalo misli da ima pravo na sve? Kako već kod koga: netko bi sve pare ovog svijeta, netko bi svu vlast i moć ovog svijeta, netko bi sve znanje, netko užitak itd. Kako već rekosmo, to ne možemo baštiniti po svojoj tjelesnoj infrastrukturi, jer u vidljivoj prirodi toga jednostavno nema. Dakle, stvar je povezana s duševnom superstrukturom. Tko zna, možda je odgovor u tome da je naša duša proizašla iz singularne situacije u kojoj je sve bilo u svemu i ništa nije moglo biti po sebi otuđeno ni tuđe. Dakle, slično kao i ljubomora – „pohlepa je zla kći iz dobre kuće“!
„Pravo na ono najbolje“
Neki ljudi ne bi toliko ono SVE, ali bi zato ono najbolje. Jedno ali vrijedno! Tako razmišljaju premda oni sami možda i nisu najbolji. Kako, zašto, odakle im to? Pa moguće, opet slično: duša je izvorno proizišla iz onog NAJBOLJEG, i stoga ne čudi da se toga stalno nesvjesno prisjeća, te da pravo na ono najbolje osjeća svojim prirodnim i prirođenim pravom.
Nemirenje sa starenjem i smrću
I psi s vremenom posjede, ali nikad nećete vidjeti psa da se recimo negdje uvalja u katran kako bi izgledao mlađe. Oni s tim nemaju problema, kao ni sa umiranjem. Istini za volju, mnogi viši sisavci pokazuju znakove duboke tuge zbog gubitka druga ili srodnika, ali to njih obično ne drži duže od sat-dva ili maksimalno dan-dva. Zašto onda čovjek ima toliko problema s prihvaćanjem starenja i smrti kad već sve u vidljivoj prirodi stari, propada i umire? Opet slično kao u prethodnom slučaju: duša dolazi s mjesta gdje nema ni starih ni mrtvih! Zato se valjda u ovom svijetu nikad dovoljno ni ne može načuditi ovim uznemirujućim pojavama.
Ljutnja i razočaranost zbog neostvarenih zamisli
Psihotični bolesnici imaju svoje deluzije, dok zdravi ljudi imaju iluzije. Ovo dvoje je po sebi slično, s barem jednom esencijalnom razlikom. Naime, zdrav čovjek je svjestan da je njegova iluzija samo iluzija, dok bolesnik misli da je njegova deluzija stvarnost. U tom smislu, svaki normalan čovjek zna razlikovati između mašte i stvarnosti, kao i između teorije i prakse, međutim, ipak se ljuti ili biva razočaran kad se njegove zamisli lako ne ostvare. Zašto nas to toliko smeta ako već racionalno znamo da je teorija – teorija, a praksa – praksa, te da ovo dvoje i nije baš lako povezati? Opet moguće slično kao i u prethodnim slučajevima – naša duša je došla iz realma gdje nije bilo suštinske razlike između misli i djela. Teološki gledano, samo je Bog onaj koji stvara svojim logosom iz ničega. Što zamisli, to i stvori! Bez alata, zanata, bez – za to – potrebnog vremena kao i bez sirovina!
Uvjerenost o sveznanju koje nemamo
Pisali smo već ranije o Daning-Krugerovom efektu koji između ostalog nalaže da su stvarno čovjekovo znanje i uvjerenost o posjedovanju znanja često obrnuto proporcionalni. Tj. nešto jednostavnije rečeno, što netko manje zna, to obično misli da više zna. I obratno: istinski znalci su vrlo često poprilično oprezni i stidljivi kad je u pitanju hvalisanje vlastitim znanjem. Zašto se to događa? Možda zbog toga što duša dolazi od tamo gdje se sve zna?
Mentalitet „podrazumijeva se“!
„Nisi mi ni ‘hvala’ rekao! … Pa podrazumijeva se da sam ti zahvalan“! Ili: „Nisi mi se godinu dana javila! Pa podrazumijeva se da sam mislila na tebe!“ Stvarno, zašto ljudi tako često misle ili kao da misle da su drugi ljudi u potpunosti svjesni njihovih nutarnjih misli? Valjda isto kao u prethodnom slučaju, jer naše duše stižu iz stanja gdje je sve bilo znano i bjelodano, i gdje ništa skriveno nema, niti se uopće može skriti!
Nedostatak opreza – osobito kod mlađih!
Stvarno, zašto djeca vole toliko gurati prstiće u utičnice, te zašto toliko naokolo trče kad još ne znaju ni hodati kako treba. Pisali smo već ranije, da su dva naša jedina prirođena straha, strah od glasnih i ružnih zvukova, te strah od gubitka tla pod nogama. Svi ostali strahovi se mukotrpno uče kroz život. Dobro, a zar ne bi trebali biti malo bolje, recimo poput životinjica nakrcani različitim obrambenim instinktima; ipak je ovaj svijet poprilično opasno mjesto za život? Valjda opet isto: naša duša dolazi od tamo gdje nema nikakvog straha i opasnosti! Ovome bismo mogli pridodati i onaj „Meni se to ne može dogoditi mentalitet“, premda znamo da može. Čovjeku zbilja treba poprilično vremena da na ovom svijetu nauči sve moguće rizike i opasnosti…
Iluzija zvana „Stara dobra vremena“!
Uvijek ta neka „Stara dobra vremena“, a svi pokazatelji jasno daju do znanja da ih nikad zapravo nije ni bilo. Naravno, može se desiti da su neki aspekti života prije bili bolji, ali svakako ne svi. U svakom slučaju, i tijekom tih starih dobrih vremena ljudi su pričali o čemu već nego o nekim drugim starim dobrim vremenima… Odakle nam to? Valjda opet isto ili barem slično: naša duša se nesvjesno sjeća onog vremena ili točnije onog stanja prije vremena kad je stvarno sve bilo kako treba i baš na svom mjestu!
Ružno, glupo, ludo, bezobrazno…
Dobro, zašto ponekad tako ishitreno i bez razmišljanja ljude i situacije častimo ovako lošim atributima? Pri tome osobito mislimo na one posve nepravedne situacije kad nešto dobro i lijepo bude ni krivo ni dužno nagrđeno. Opet valjda isto, naša duša se nesvjesno prisjeća takve ljepote i dobrote naspram koje je zbilja sve na ovom svijetu ružno, glupo, ludo … Ali oprez, i druge duše se isto tako sjećaju tih predivnih stvari, puno boljih i ljepših od nas samih … Stoga nas taj nesvjesni koncept preuzvišene dobrote i ljepote mora ujedinjavati a ne svađati!
Lopte i baloni
Za kraj jedan veseliji argument o božanskom podrijetlu duše. Kad su ljudi bili pravili prvi avion jasno je da su pri tome kao uzor imali pticu. Ta mogućnost da se visoko i brzo leti poput ptice oduvijek je golicala maštu čovjeka. E sada, moguće malo glupo pitanje, ali odakle nam to da stvaramo lopte i balone? Tako nešto ne postoji u makro-prirodi. Ima ih doduše u mikro-prirodi (atom, ženska jajna stanica…), ali to smo tek nedavno saznali. Još važnije, uz lopte i balone se vežu samo fine stvari: sport, igra, zabava, razonoda, odmor. Zanimljivo, filozofija je još od antičkih vremena spominjala to da duša dolazi iz jednog sferičnog svijeta, te da je čak po sebi i sama duša jedna eterična sfera. U nekim interpretacijama višeslojna, po drugima jednostavna i kompaktna, ali eto, baš sfera…

Za kraj, ovdje se sada nećemo baviti teškim pitanjem odakle mi ovdje ako već nismo odavde, kao ni pitanjem, kamo na kraju idemo i odlazimo? O svemu tome više neki idući put… Ovdje smo samo pokušali ukazati na to da iza brojnih neugodnih datosti našeg života stoji jedna zapravo divna i čudesna priča koja nas itekako može oraspoložiti i potaknuti da ovaj život gledamo drugim očima.

U Sarajevu, 7. 2. 2019.
M. B.

Naslovna slika: Mario Bernadić: “Život prije života” – kompjuterski generirana grafika.

KAKO PREPOZNATI DA STE ZA NEKOGA SAMO STVAR?

Na pitanje iz naslova je odgovoriti poprilično lako. Samo treba malo promisliti i sebi posložiti kako se ljudi općenito odnose prema materijalnim stvarima. Pričate li sa svojim TV aparatom ili veš mašinom? Vjerojatno ne pričate, i bolje je da je tako, jer sa stvarima se ne priča. Stvari se posjeduju, stvari se koriste, očekujemo da služe svojoj svrsi i to je to. Kada ne funkcioniraju dobro, čovjek se zna grdno naljutiti. Vjerojatno da ne postoji ljudsko biće koje barem ponekad ne lupi svoj TV, kompjuter ili neki drugi uređaj u trenucima pojave smetnji i otežanog rada. Već rekosmo, od stvari očekujemo da funkcioniraju dobro, a kad funkcioniraju svakako im se nećemo zahvaliti, jer to njima ionako ništa ne može značiti, baš kao što im ne može značiti ni ono što ih ponekad lupimo, pa čak i ako ih malo jače lupimo… E sad, u vezi ovog lupanja ipak nailazimo na jednu razliku. Neki ljudi bolje paze svoje stvari jer žele da im ove dugo služe, a ako već ne dugo, onda barem žele da stvari budu u dobrom stanju kako bi se jednog dana nekome mogle dobro preprodati. Oni drugi ne haju toliko: koriste, habaju, unište i bace. Ali ipak u oba slučaja suština ostaje ista. Stvar je stvar, i ona nije živo biće. Ona je samo posjed koji kod svoga vlasnike ne budi neke posebne moralne osjećaje i obveze.
E sad, možda i najzanimljivija stvar iz domene posjedovanja stvari se javlja s pokušajem otuđivanja istih od strane drugih osoba. To je valjda i jedini trenutak kad stvar postaje prevažna, važnija ponekad čak i od zdravlja i života ljudske osobe. Mnoga zakonodavstva dopuštaju vlasnicima čak da radi očuvanja svoga posjeda na licu mjesta oduzmu lopovu život. Neka druga zakonodavstva ne dopuštaju likvidaciju lopova, ali isti na kraju biva skraćen za pokoji ud. U nekim drugim, opet, lopova se ne smije ni sjeckati ni tuči, ali smije ga se prisilno zadržati do dolaska policije, a ista će ga uz pomoć sudstva (gdje ono postoji) spremiti na robiju. Dakle, u potonjem slučaju, stvar nije veća od života i zdravlja lopova, ali je veća od njegove slobode… I nakon što stvar bude junački obranjena, ona opet postaje samo obična stvar, nešto što se troši i koristi, te nešto što ne uživa bilo kakva prava iz domene prava ljudske osobe.
E sad ako ovakav jedan posjednički odnos pokušamo identificirati u zoni međuljudskih odnosa, pronaći ćemo barem tri zajedničke uznemirujuće karakteristike:
1) Nedostatak komunikacije: Već rekosmo, sa stvarima se ne priča, i ako ste za nekoga samo stvar, ta osoba svakako neće imati potrebu da razgovara s vama nešto puno, a pogotovo ne redovito. Obraćat će vam se samo onda kad joj treba nešto konkretno, i tad će moguće biti čak i vrlo neumoljiva.
2) Nepriznavanje prava na slabost i pogrešku: Ljudski je griješiti, a ljudski je ponekad i biti slab, nervozan, neraspoložen, bezvoljan, mrljav i čupav. Nema nikakvih problema, sve će vam ovo progledati kroz prste netko za koga ste čovjek. No za koga ste stvar, morat će te uvijek biti na visini zadatka i morat će te uvijek služiti svojoj svrsi, tj. neće biti milosti i popuštanja.
3) Posesivnost: Kako već rekosmo, stvari postaju istinski važne tek onda kad postoji mogućnost da budu preotete. Na razini međuljudskih odnosa „posjednik“ će možda biti vrlo grub prema „lopovu“, ali i prema samoj „stvari“. Neki drugi će možda prije nastojati svoju „stvar“ odobrovoljiti, obećavat će joj kule i gradove, obećavat će osobnu promjenu, svašta nešto, ali kad stvar jednom bude vraćena, ona će opet postati samo stvar. Moglo bi se reći da posesivnost po sebi predstavlja osobito žensku slabost. Žene su često sklone pomisliti da su voljene samim tim što je netko prema njima izrazito posesivan. Također, sklone su umisliti da i one same nekog vole samo zato što osjećaju vlastitu posesivnost prema toj osobi. Naravno, posesivnost po sebi može biti dio zrele i duboke ljubavi, ali ona nikad ne može biti cjelina i suština ljubavi.

„Posjednik“ može biti bilo tko
Biti za nekoga stvar po sebi ne spada samo u domenu ljubavnih odnosa. Stvar – isto tako – možete biti i za svog prijatelja, radnog kolegu, osobito za šefa. Međutim, bitno je naglasiti da ljudi u većini slučajeva ne rade ovo svjesno. Mnogi „posjednici“ će u tom smislu čak biti uvjereni da im je ponašanje idealno i uzorno. Stoga će najbolje biti da „stvar“ pokaže svoju osobnost i razumnost, da pokaže da je svjesno i razumsko biće koje osjeća, misli, koje ima svoje vlastite želje i planove kao i dostojanstvo. Ovo je puno bolje i dugoročnije rješenje nego da svoga „posjednika“ pokušate zaplašiti s time da ste vi zapravo jedna vrlo „eksplozivna stvar“. Jer stvar, eksplozivna ili neeksplozivna je i dalje samo stvar i na ovaj način se problem samo produbljuje.

Gdje nema ljudskosti nema ni ljudi
„Dobar dan … Kako si … Jesi li u poslu … Imaš li minutu vremena?“ – Ovako se otprilike obraćaju ljudi prema ljudima. Zanimljivo je da u svim kulturama na svijetu postoji neki oblik službenog pozdrava. Uz to idu i neka uobičajena pitanja o zdravlju i raspoloženju. Još je uzornije ako se pri tome sugovornika upita za njegovo vrijeme, jer možda je čovjek upravo u poslu kojeg mora hitno završiti. „Posjednici“ najčešće i najradije sve ovo preskaču. Oni odmah prelaze na stvar. „Ej, treba mi hitno to i to … Donesi mi ono … Idi i uradi mi ovo!“
Pored svih ovih pojedinačnih incidenata, izgledno je da neljubaznost i nepoštovanje ljudske osobe predstavlja i svojevrsno opće mjesto lokalne kulture i mentaliteta. Zanimljivo je recimo da u našim južnoslavenskim jezicima uopće ne postoji konjuktiv kao zasebni jezični oblik koji služi za izražavanje želje, pretpostavke, mogućnosti i blage zapovjedi. Umjesto konjuktiva se u naznačene svrhe zato uobičajeno krpamo aoristom glagola biti: „Biste li bili ljubazni i učinili mi…“? S druge strane, recimo u njemačkom jeziku konjuktiv ne podrazumijeva samo zasebni glagolski oblik (npr. würden namjesto werden ili hätten namjesto haben), nego i odgovarajuću prateću sintaksu. Na primjer, naznačena blaga zapovijed podrazumijeva da drugoj osobi ne govorite što bi ona u danom momentu trebala raditi nego ono što biste vi uradili da ste na njezinom mjestu (Auf deiner Stelle würde ich so und so machen – Da sam na tvom mjestu, uradio bih to i to). Osobit tabu njemačkog konjuktiva predstavlja zapovjednička forma „ti moraš“. Premda se ovo na njemačkom može izreći, kod njih to važi kao svojevrsna kočijaško-uličarska forma izražavanja. Kulturan Nijemac – s druge strane – nikad nikom neće reći da nešto mora, jer mora se samo umrijeti – zar ne? S druge strane, kod nas se ovo „ti moraš“ smatra najnormalnijom i uzornom međuljudskom komunikacijom: „Kažem ti kao prijatelju, moraš to uraditi kako znaš i umiješ!“ ili „Draga, moraš to učiniti!“ itd. Tko zna, valjda su nam kroz povijest previše i predugo drugi zapovijedali da bi se sada lako mogli toga otarasiti.
Obično se kaže ono da je vrag u detalju, premda je izvorno ova poslovica namjesto vraga spominjala Boga. S par finih riječi i pokojim uljudbenim jezičnim oblikom možemo uistinu popraviti našu svakodnevnu komunikaciju, a samim tim i naše međuljudske relacije i odnose.

U Sarajevu, 31. 1. 2019.
M. B.

ČOVJEK I ZAGONETKA

Nikad, nikom i ništa ne treba davati sve na gotovo, osim naravno skroz maloj djeci i ozbiljnim bolesnicima. Ovdje postoji moguće i treći izuzetak, a to su oni zbilja nesebično zahvalni ljudi. Sa svima ostalima, oprez…

Zagonetka se obično definira kao dvosmisleno pitanje, kao ono što treba pogoditi promišljajući na temelju nejasna i dvosmislena opisa. Kad čujemo zagonetka, vjerojatno će nam prvo na pamet pasti (barem starijima) neka od naših tradicionalnih narodnih zagonetki. Recimo, „O gredi visi, o zlu misli“ (odgovor: puška), ili nešto benignije: „Na srid polja lonac vrije, a pod njim vatra nije“ (odgovor: mravinjak). Međutim, pored ovoga postoji cijeli niz različitih vrsta i oblika zagonetki: križaljka (ukrštenica ili skandinavka), akrostih, anagram, pletenica (blizugletka), pomicaljka, rebus itd. Pored toga postoji i cijeli niz matematičkih zagonetki, a danas je među njima osobito popularan japanski sudoku. Dodatno, tu je i posebna vrsta zagonetki kolja uključuje slaganje određenih predmeta u optimalnu cjelinu poput čuvene Rubikove kocke. Mlađe generacije danas često vole rješavati zagonetke koje se javljaju unutar video igrica i sl.

Inicijacijski korijeni zagonetke

Danas se zagonetke obično svrstavaju u područje hobija i razbibrige, međutim, u neka stara vremena one su imale i puno važniju inicijacijsku ulogu. Stariji članovi zajednice bi postavljali zagonetke mlađim članovima kako bi ovi potonji dokazali da su dovoljno zreli i pametni za punopravno članstvo te za uloge, zadatke i odgovornosti koje sljeduju odrasle ljude.

Novija istraživanja pokazuju kako rješavanje različitih zagonetki ne predstavlja samo dokaz nečije inteligencije nego i alat za dodatni razvoj logike i logičkog mišljenja, a sa svim ovim bi trebalo početi poprilično rano, već u predškolskom odgoju, uz napomenu da malu djecu svakako treba angažirati sa zagonetkama prikladnim njihovoj specifičnoj dobi i uzrastu.

Briga ili razbibriga?

Zagonetke su duboko integrirane u ljudskoj kulturi i tradiciji. Stoljećima su prenošene usmenim putem „s koljena na koljeno“. Recimo, spomenuti „sudoku“ je na Zapadu relativno nova stvar, ali u Japanu se igra već oko tisuću godina. Zapise o zagonetkama pronalazimo još u antičkim mitovima, pa i u Bibliji (npr. Suci 14). Sve nam ovo govori da je kultura rješavanja zagonetki nešto duboko ljudski te da nam dosta toga može reći o čovjeku, tj. o samima nama. Recimo na primjer, ako zagonetke danas već doživljavamo prvenstveno kao razbibrigu, zašto se onda rješavajući ih tako često iznerviramo? Znači li to možda da je izvjesna doza kreativnog nerviranja za nas u stvari vrlo ugodna i zabavna? Odgovor na ovo pitanje je izgledno potvrdan. Ljudi vole zagonetke i općenito različite izazove čak i više nego što to misle, a vole ih jer im ove dugoročno čine dobro: potvrđuju postojeće te dodatno unapređuju njihove najrazličitije sposobnosti. Stoga ne čudi ono da će se muškarac često recimo zadati da popravi neki uređaj koji ne zna popravljati, kao što će se i domaćica zadati da spremi neko jelo koje inače važi kao vrlo zahtjevno i komplicirano za pripremu. Doduše, bude tu često i bolnih neuspjeha, ali oni svakako neće umanjiti čari i veselje konačnog uspjeha.

Nikad, nikom i ništa ne davati sve na gotovo!

Slično kao što volimo zagonetke i izazove puno više nego što to mislimo, tako i ono „primanje na gotovo“ na kraju puno više mrzimo nego što u stvari mislimo. Zašto to toliko mrzimo a da i ne znamo? Pa upravo zato jer se volimo oko nečega i sami potruditi, a da to toliko ni ne znamo! Ovo svakako zvuči paradoksalno, ali to je život i to smo mi. Kako već rekosmo, nikad, nikom i ništa ne treba davati sve na gotovo, osim naravno skroz maloj djeci i ozbiljnim bolesnicima. Da, ipak možda postoji i treći izuzetak u ovome, a to su oni zbilja nesebično zahvalni ljudi. Sa svima ostalima, oprez! Zašto dobra domaćica često ostane potpuno razočarana, baš kao i dobar profesor, dobar stručnjak, dobar mladić, dobra djevojka i dobro svašta nešto? „Sve im/mu/joj na gotovo a oni ni ‘hvala’“, da ne spominjemo neki fin kompliment, pa ni osobitog zadovoljstva zbog primljenog. Samo prazni tupavi pogledi i još pride poneka bezosjećajna i neumjesna kritika?

Zato za kraj, svakako da nije lako s ljudima postići i dostići jedan optimalni odnos, ali što god radili računajmo sa onim: da oni vole zagonetke i izazove više nego što misle, kao što i ono „na gotovo“ mrze puno više nego što uopće misle. Stoga se i u svojoj svakodnevnoj komunikaciji izgledno moramo više služiti jednim jezikom zagonetki koji će naše sugovornike, suradnike i srodnike poticati na razmišljanje i aktivnost.

 

U Sarajevu, 23. 1. 2019.

M. B.

 

Izvori:

– Zagonetka, Hrvatski jezični portal, Izvor: http://hjp.znanje.hr/index.php?show=search (Stanje: 23. 1. 19.);

– Tradicionalne narodne zagonetke i odgovori, Narodni.net, Izvor: http://narodni.net/tradicionalne-narodne-zagonetke-odgovori/ (Stanje: 23. 1. 19.);

– A. Milojković, Igre koje razvijaju dečji intelekt, Mensa Srbije, Izvor: https://www.mensa.rs/iq/sigovi/ntc/igre-koje-razvijaju-decji-intelekt/ (Stanje: 23. 1. 19.);

– Zagonetka, Wikipedija – Slobodna enciklopedija, Izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Zagonetka (Stanje: 23. 1. 19.).

PSIHOPATIJA NEKOĆ I DANAS

Kad čujemo za riječ psihopat, vjerojatno će nam odmah na pamet pasti neponovljivi zaleđeni pogled filmskog dr. Hannibala Lectera, a starijem gledateljstvu moguće čak i prije smušeni ali krajnje nepredvidljivi lik Normana Batesa (Psycho).
S tim u vezi, odmah na početku po jedna dobra i loša vijest. Dobra je da nisu svi psihopati serijske ubojice, pa čak ni kriminalci, premda – s druge strane – svaki serijski ubojica po sebi jest psihopat. Loša vijest je ta da psihopata među ljudima ima znatno više nego što inače mislimo. Na razini cijelog društva, pretpostavlja se da oni čine oko 1,5% cjelokupne populacije, dok se kod istaknutih i cijenjenih zanimanja njihov broj – pretpostavka je – penje čak do 10%, jer psihopati jako vole takva mjesta i pozicije koje im pružaju moć, kontrolu i utjecaj nad običnim ljudima.

Ni zdravi, ni bolesni!
No, vratit ćemo se malo u bližu prošlost. Recimo, ako zavirimo u neku stariju medicinsku enciklopediju iz 60-tih godina XX. st., pronaći ćemo nešto drugačiju definiciju i klasifikaciju psihopatije nego što to pronalazimo danas. Prema velikom njemačkom psihijatru Kurtu Schneideru (1887.-1967.) pod psihopatijom treba razumijevati prirođenu abnormalnost ličnosti, bilo da od toga trpi dotična osoba ili društvo oko nje. Pri tome „abnormalna ličnost nije bolesna ličnost u medicinskom smislu. Kod nje se ne radi o bolesti nego o varijanti koja odstupa od normalnog prosjeka.“ S druge strane, psihoanalitička škola pod psihopatijom smatra „teški oblik karakterne neuroze“.
Kako se za psihopate kaže da nisu bolesni u punom smislu ali zato jesu abnormalni, bilo je potrebno uspostaviti određenu medicinsku klasifikaciju koja bi naznačila u kojem točno smjeru ide ta njihova abnormalnost. Premda je postojao veći broj ovakvih pokušaja, na kraju se najznačajnijim činio ipak onaj od spomenutog Schneidera.
On je izvršio podjelu psihopata u slijedeće tipove:
Hipertimici. U načelu ovo su pozitivne, aktivne i produktivne osobe s tingirano maničnim prizvukom. Ovo bi značilo da znaju biti vrlo neumjereni pa čak i ekstremni u emotivnim reakcijama. Također, skloni su naglim promjenama radnog mjesta i životne sredine, a mogu biti skloni i sitnim prijevarama. Površni su i nestalni, počesto vrlo svadljivi, premda veliki broj hipertimika spada u onaj produktivni dio stanovništva.
Depresivni tipovi. Najlakše ih je predstaviti kao antipodobove hipertimika. Oni pate zbog svoje depresije, ali također su teški za svoju okolinu. Vječito nezadovoljni, pesimisti, ne uspijevaju ništa vidjeti kao dobro, definitivno se ne znaju radovati. Previše razmišljaju i skloni su vlastitom precjenjivanju kao i podcjenjivanju okoline.
Nesigurno-malodušni tipovi. Kako sama riječ kaže, vrlo su nesigurni i neodlučni. Često se osjećaju nedoraslo naspram životnih izazova i zadaća. Vrlo su osjetljivi, ali zato mogu imati bogat nutarnji život. Kako nisu u stanju pravilno kanalizirati svoje emocije, one se nagomilavaju što na kraju rezultira povremenim arogantnim i agresivnim epizodama u ponašanju.
Fanatici predstavljaju snažne osobnosti s jakim nagonima, zadovoljne samima sobom. Aktivni, borbeni, eksplozivni; mnogi ih doživljavaju inspirativnim i uzbudljivim likovima. Fanatici, ukoliko nisu osobenjaci i čudaci, po prirodi su vođe. Rado će osnovati političku stranku ili religioznu sektu. U socijalnom smislu, često započinju velika nasilja i sukobe. Ako to ne, onda će minimalno biti skloni sudskom parničenju sa svim i svakim.
Tipovi željni uvažavanja ili tipovi histeričnog karaktera. Izvještačeni i teatralni, nerijetko je cijeli njihov život jedna besmislena predstava kojoj je jedini cilj istači sebe. Unutar ove skupine postoje dvije podskupine: Ekscentrici koji snažno vrednuju sve što je drugačije, te hvalisavci i pseudolozi. Ovi potonji su često vrlo vješti manipulatori, skloni velikim prijevarama.
Tipovi labilnog raspoloženja. Skloni su naglim promjenama raspoloženja bez većeg vanjskog povoda. U kriznim periodima odaju se alkoholu, bježe od kuće, izbjegavaju poslove i obveze.
Eksplozivni tipovi ili tipovi razdražljivog, impulzivnog i nasilnog karaktera. Žestoko reagiraju već kod najmanjeg povoda. Skloni su nanošenju teških ozljeda, pa i ishitrenom ubojstvu bez predumišljaja. Ponekad se u njihovom kontekstu govori o reakcijama „kratkog spoja“. U nekim situacijama baš kao da im nešto „kvrcne“ u glavi te u potpunosti izgube kontrolu nad svojim ponašanjem.
Bezvoljni tipovi. Najistaknutija im je psihološka karakteristika slabost volje. Kao takvi lako postaju pijuni u rukama jačih ličnosti. Vrlo su skloni zavidjeti onima za koje drže da su bolje prošli u životu od njih. Iz njihovih redova se regrutira znatan broj narkomana, kriminalaca i prostitutki.
Astenični tipovi. Radi se o vrlo heterogenoj grupi, no zajednička karakteristika bi im bila općenito neurotično ponašanje, uz snažan i učestao osjećaj zamora i iscrpljenosti.

Bezosjećajni tipovi
Premda ih Schneider u svojoj klasifikaciji ne izdvaja posebno, mi ćemo ih ovdje izdvojiti s opravdanim razlogom, jer po današnjim psihološkim i psihijatrijskim standardima upravo se bezosjećajne tipove smatra psihopatima u punom smislu riječi ili čak jedinim pravim psihopatima, dok su ostali – gore navedeni tipovi – u međuvremenu povezani s nekim drugim poremećajima ponašanja.
Glavna psihološka karakteristika bezosjećajnih tipova je pomanjkanje moralnih osjećaja samilosti, krivnje, savjesti i stida. Nesposobni su da osjete tuđu radost ili žalost, dakle, kod njih se radi manje-više o potpunom nedostatku empatije. Prema okolini su brutalni i bezobzirni. U ekstremnim slučajevima iz ove skupine niču pervertiti, sadisti, zločinci s predumišljajem, teški obiteljski zlostavljači, pa čak i serijski silovatelji i ubojice. Kako smo već na početku rekli, uživaju u potpunoj kontroli nad drugima. Oni se vole igrati Boga, odlučivati o tome tko će uspjeti a tko neće, tko će živjeti, a kome je već pomalo vrijeme i da umre. Vrlo često kod drugih vole izazivati strah i bol te uživati u tome. Čini se da su to ujedno jedine emocije koje prepoznaju i vrednuju. Neki autori kažu da je njihov glavni problem „nutrina“, tj. nedostatak iste. Njih zanima samo ono izvanjsko. Tako, u mnogim slučajevima zauzeto i pažljivo brinu o svojoj garderobi, frizuri, stilu i imidžu, a po tome procjenjuju i druge ljude. Koncept „nutarnje ljepote“ i dobre ljudske duše njima ne znači ništa. Stoga ne čudi da se bezosjećajne tipove ponekad klasificira i kao bezdušne psihopatske tipove.

Psihopat, sociopat, narcis – koja je razlika?
Pored potonja dva naziva, bezosjećajne (ili bezdušne) tipove se klasificira i kao antisocijalne psihopatske tipove. Tako dolazimo i do nečasnog naziva sociopat. Psihopat i sociopat su se nekada podrazumijevali i kao sinonimni pojmovi. Danas liječnici rijetko pacijentima prišivaju ovakve prefikse, nego se radije sve ovo vodi pod antisocijalnim poremećajem osobnosti. Ipak, između psihopata i sociopata se povlače neke jasne razlike, a one se po sebi tiču prvenstveno prisutnosti, odnosno, odsutnosti savjesti. Naime, u svezi psihopata se govori o potpunoj odsutnosti iste. Kakvo god grozno djelo radio, psihopat zbog toga neće osjećati bilo kakvu nelagodu ili grižnju savjesti. S druge strane, sociopati imaju savjest, ali ona je poprilično slabo razvijena. Oni počesto znaju intenzivno patiti zbog svog ponašanja i dijela ali se svejedno neće promijeniti. Stoga bi se moglo reći da se psihopat rađa, dok se sociopat postaje. Tu je često u pitanju i neadekvatan odgoj ali također i traumatično djetinjstvo.
U ovom kontekstu ćemo spomenuti i narcistički poremećaj ličnosti. Narcisi se u mnogo toga mogu ponašati vrlo slično prethodnim skupinama, pošto nedostatak empatije također i kod njih igra važnu ulogu. No, uzroci su drugačiji. Naime, narcizam je donekle normalna faza u razvoju mladalačke osobnosti, koja se u ovom slučaju ne uspijeva nadvladati. Stoga se pokatkad u kontekstu narcističkog poremećaja govori i o sekundarnom narcizmu. Ovakve osobe su preokupirane samima sobom, imaju prenapuhan ego, sklone su grandioznim idejama o samima sebi, imaju ogromna i nerealna očekivanja od života, očekuju da njihove vlastite potrebe svima budu na prvom mjestu, od drugih vječito očekuju hvalu i odobravanje, ne znaju se nositi s kritikom i sl.
Nažalost, zajedničko svim trima prethodnim skupinama je i to da njihovo liječenje donosi vrlo slabe rezultate, pa se one ekstremne slučajeve jedino može dugoročno zatvoriti „na sigurno“.
U Sarajevu, 29. 12. 2018.
M. B.

Izvori:
-dr. Mirko Dražen GRMEK (Ur.), Medicinska enciklopedija, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1970.
– Dr. Vladimir HODULIN, Psihijatrijsko-psihološki leksikon, Panorama, Zagreb, 1968,
– ARNOLD – EYSENCK – MELI, Lexikon der Psychologie, Neuausgabe, Herder Freiburg – Basel – Wien, 1972.
– Narcistički poremećaj ličnosti (narcizam) – uzroci i simptomi, Kreni zdravo, Izvor: https://www.krenizdravo.rtl.hr/zdravlje/mentalno_zdravlje/narcisticki-poremecaj-licnosti (Stanje: 28.12.2018.).
– Koja je razlika između psihopata i sociopata?, Centar zdravlja, Izvor: https://www.centarzdravlja.hr/zdrav-zivot/psihologija/koja-je-razlika-izmedju-psihopata-i-sociopata/?refresh=true (Stanje: 28.12.2018.).

Exit mobile version