Autor: Mario Bernadić

UZ BOŽIĆ 2018. – TAJNA KRISTOVE ZVIJEZDE

Evanđeoski tekst zbori: „Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskome u dane Heroda kralja, gle, mudraci se s Istoka pojaviše u Jeruzalemu raspitujući se: ‘Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti’. Kada to doču kralj Herod, uznemiri se on i sav Jeruzalem s njime. Sazva sve glavare svećeničke i pismoznance narodne pa ih ispitivaše gdje se Krist ima roditi. Oni mu odgovoriše: ‘U betlehemu judejskome jer ovako piše prorok: A ti, Betleheme, zemljo Judina! Nipošto nisi najmanji među kneževstvima Judinim jer iz tebe će izaći vladalac koji će pasti narod moj – Izraela! Tada Herod potajno dozva mudrace i razazna od njih vrijeme kad se pojavila zvijezda. Zatim ih posla u Betlehem: ‘Pođite, reče, i pomno se raspitajte za dijete. Kad ga nađete, javite mi da i ja pođem te mu se poklonim’. Oni poslušavši kralja, pođoše. I gle, zvijezda kojoj vidješe izlazak iđaše pred njima sve dok ne stiže i zaustavi se povrh mjesta gdje bijaše dijete. Kad ugledaše zvijezdu, obradovaše se radošću veoma velikom. Uđu u kuću, ugledaju dijete s Marijom, majkom njegovom, padnu ničice i poklone mu se. Otvore zatim svoje blago i prinesu mu darove: zlato, tamjan i smirnu“ (Mt 2, 1-11).
Navedeni tekst nam ne daje na uvid sve detalje i činjenice u kontekstu pojave ove nove misteriozne zvijezde, no, kaže nam da se ista pojavila te još važnije: da su na osnovu nje mudraci iz daljine nekako razaznali rođenje velikog kralja i to tamo negdje u maloj i zabitoj Judeji. Tekst ne govori na osnovu kojih znanja su oni to zaključili, ali svjedoči da su mudraci bili vrlo uvjereni u vrijednost i autentičnost svojih saznanja. Eto, kad konačno pronalaze dijete, oni ne zdvajaju i ne bave se nekim dodatnim provjerama i ispitivanjima, nego se jednostavno bacaju u poklonstvo, prinoseći pri tome još i vrlo vrijedne darove. I sama struktura darova govori nešto o tome da su oni bili itekako svjesni veličine i jedinstvenosti ovog djeteta. Zapravo, sami darovi upućuju na njegovu spasiteljsko-mesijansku funkciju. Tako se zlato od davnina promatralo kao znak kraljevskog dostojanstva i moći. S druge strane, tamjan se koristio prvenstveno u bogoslužju. Ljudi su kađenjem stvarali ugodan mirisni dim s kojim se častilo Boga i ostale nebesnike. Prinošenje tamjana jednom djetetu je značilo da se istom pridaje božansko značenje, međutim, potonje treba uzeti s dozom opreza, jer su mudraci dolazili iz kulture u kojoj su se manje-više svi kraljevi i veliki junaci častili kao bogovi ili barem sinovi božji. Treći dar – smirna je već nešto više simptomatična. Ova skupocjena mirisna pomast se u Starom svijetu koristila kod ukopa kraljeva i drugih bogatih velikaša. Ovdje se postavlja pitanje, zašto mudraci posmrtnu pomast poklanjaju jednom tek novorođenom djetetu? Jesu li možda oni u ovom smislu razaznavali nešto i o njegovoj ranoj i nasilnoj smrti? O ovome nije lako govoriti, no kršćanska tradicija je od davnina pozitivno akceptirala navedenu pretpostavku. Mudracima ćemo se kasnije ponovno vratiti, ali prvo nešto o samoj zvijezdi.

Teorija o kometi
Kristova zvijezda se danas često predstavlja i slika kao kometa. Radi se o sjajnim nebeskim tijelima s dugim i blistavim repom. Promjer im je obično od 10 do stotinu kilometara, a sastavljene su ponajviše od ugljika i leda. Zbog visokog postotka ugljika kometi su zapravo potpuno crni. Počinju lijepo svijetliti tek kad se na svome putu nađu u blizini sunca. Tada se zbog sunčeve toplote led počinje intenzivno otapati, a novonastala vodena para počinje reflektirati sunčanu svijetlost prema zemlji. Danas se uobičajeno smatra da Kristova zvijezda nipošto nije mogla biti kometa, jer su se iste u starom svijetu smatrale zlokobnim znakovima koji prethode velikim nesrećama: ratovima, epidemijama, gladi i sušama. Ova zloslutna interpretacija pojave kometa je bila živo prisutna sve do u kasni Srednji vijek, tako da je vrlo malo vjerojatno da se kod pojave Kristove zvijezde radilo o kometu. Za novu tradiciju je zapravo bio odgovoran talijanski renesansni slikar Giotto. Ovaj je prvi počeo slikati Kristovu zvijezdu kao kometu, a onda su ovu praksu počeli preuzimati i drugi umjetnici, tako da je ona s vremenom postala uobičajena. Međutim, osobno bih primijetio da se iz cijele priče kometa ipak ne može isključiti, jer sam Isus Krist je imao taj nenadmašan talent da ljudsko zlo preokreće u dobro, bilo da je riječ o osobnim sudbinama, bilo o uvriježenim simbolima. I jedan drugi zlokobni simbol je isto tako transformirao: križ – od sredstva okrutne egzekucije za najgore, proklamirao je univerzalni simbol duhovnosti i spasenja!

Teorija o Supernovi
Poznati matematičar i astronom Johannes Kepler je 1603. god. opazio na nebu jednu konjukciju (blizak susret) planeta Jupitera i Saturna. Godinu dana kasnije je na gotovo istom mjestu na nebu opazio i jednu supernovu. Pri tome je krivo zaključio da konjukcije prethode supernovama, jer to što je on opazio bilo je posve slučajno. Kako je već ranije bio precizno izračunao da se u 7. god. prije Krista dogodila jedna konjukcija Jupitera i Saturna, sukladno tome je zaključio da se poslije toga dogodila i jedna supernova, te da je ona bila vjerojatno ta famozna Kristova zvijezda. Inače, supernove nastaju eksplozijom vrlo masivnih zvijezda na kraju njihovog životnog ciklusa. Radi se o nevjerojatno snažnoj i blještavoj eksploziji, vidljivoj i na nevjerojatnim kozmičkim odstojanjima. Danas se ova teorija redovito ne uzima ozbiljno u razmatranje i to iz jednostavnog razloga što su marljivi kineski astronomi u to vrijeme već redovito promatrali i bilježili sve nebeske fenomene. A iz njihovih sačuvanih bilješki je sasvim bjelodano da u vrijeme Isusovog rođenja nije bila zabilježena niti jedna supernova. No, Kepler je ipak bio na dobrom putu, premda je nesmotreno zapostavio svoje najvažnije opažanje. Naime, većina današnjih astronoma povezuje Kristovu zvijezdu upravo s naznačenom konjukcijom Jupitera i Saturna koju je Kepler bio izračunao za 7. god. prije Krista!

Teorija konjukcije
Dakle, Kepler je vrlo dobro započeo, ali je krivo završio. Izgledno je da ga je bilo zbunilo samo vrijeme proračunate konjukcije. Naime, kako rekosmo, radilo se o 7. god. prije Krista, a on je u skladu sa uvjerenjima svog vremena bio uvjeren da se Krist rodio one „nulte“ godine, od koje se nova era i broji. No, s vremenom su svi postajali sigurniji da se Krist nije rodio one „nulte“ godine, već otprilike četiri do sedam godina prije toga, ili paradoksalno rečeno, četiri do sedam godina prije samog sebe. Ovo računanje godine Isusovog rođenja je danas prihvaćeno i od strane većine kršćanskih teologa. Jednostavno, puno dokaza upućuje na to da se Isus rodio koju godinu prije nego li se to tradicionalno računalo. Dakle, u naznačeno (novo) vrijeme Isusovog rođenja se dogodila jedna i to trostruka konjukcija. Pod ovim „trostruko“ se podrazumijeva kako se bliski susret Jupitera i Saturna dogodio u tri navrata te godine, po jednom u svibnju, rujnu i prosincu.
E sad se opet vraćamo mudracima. Navedena konjukcija nije važna samo zbog svoje sjajne pojavnosti, nego i zbog svog simboličnog značenja unutar starobabilonske astrologije. Ukoliko su mudraci bili učeni babilonci onog vremena ili ukoliko su barem dobro poznavali babilonsku astrologiju, tada postaje sasvim jasno zašto su se onomad pojavili pred Isusom sa svojim darovima. Stari Babilon je imao dobro razvijenu astronomiju, čak, moglo bi se reći i začuđujuće dobru. S važnom napomenom, oni kretnje i konstelacije nebeskih tijela nisu promatrali kao neku zasebnu neovisnu stvarnost. Naprotiv, oni su smatrali da svaki događaj na nebu ima svoj pandan i ovdje na zemlji, a to više nije samo astronomija, nego i astrologija. Planet Jupiter se u Babilonu nazivao kraljevskim planetom i sukladno tome su ga dovodili u vezu sa svojim najvišim božanstvom Mardukom. S druge strane, planet Saturn su promatrali kao njima susjednog izraelskog kralja, a da stvar bude još intrigantnija, navedena konjukcija iz 7. godine pr. Kr. se dogodila u tzv. sazviježđu ribe (zapravo riba, jer dvije su…), koje su opet po njihovim astrološkim shvaćanjima predstavljale nebesku presliku tadašnje Palestine, u kojoj se Isus i rodio. Dakle, ovdje imamo susret tri važna nebeska simbola: Palestina – izraelski kralj – vrhovni bog i kralj! Tko je tad bio mudar i bogobojazan u Babilonu: spremio se, ponio darove i otišao se pokloniti!
Vidimo, teorija konjukcije se pokazuje dosta ozbiljnom, no, ni ona nije posve bez mana. Tako neki astronomi ističu da konjukcija samo na prvi pogled izgleda poput jednog sjajnog nebeskog tijela. Tko se bolje zagleda primijetit će da se ovdje radi o dva bliska, ali jasno odvojena tijela, a apostol Matej ovome nasuprot koncizno govori o samo jednom novom nebeskom tijelu.
Svakako da ima još i drugih tumačenja o Kristovoj zvijezdi. Neki alternativci tvrde da se radilo o takozvanoj „merkaba“ pojavi, pojmu koji u Starom Zavjetu pokatkad označava pokretno mistično Božje prijestolje (Ezekijel), a katkad vatrenu nebesku kočiju (poput one što uznese proroka Iliju). Merkaba se opet danas počesto prikazuje kao nekakvo istinsko nutarnje čovjekovo ustrojstvo. U tom smislu se ona poistovjećuje s geometrijskim oblikom dodekaedera (trodimenzionalni heksagram), a osim ovoga postoje i mnoga druga egzotična rješenja, no za njih ovdje nemamo niti dovoljno vremena niti dovoljno prostora.
U konačnici možemo reći da Kristova zvijezda pripada totalitetu Kristove tajne, a u svemu tome čovjeku je ponešto spoznatljivo, ali nikad ne sve u potpunosti.
U Sarajevu, 25. 12. 2018.
M. B.
Tekst je izvorno objavljen u Katoličkom Tjedniku.

NEUROZNANOST I PITANJE SUDBINE LJUDSKE SVIJESTI NAKON SMRTI

U životu postoji nekoliko stvari koje istovremeno uspijevaju biti fascinantne, misaono provokativne, kao i zastrašujuće. Jedna od njih je svakako i smrt.
Još od samog osvita čovječanstva čovjek intenzivno razmišlja o pitanju što se događa nakon smrti? Ako zastanete i malo bolje razmislite shvatit će te da postoje samo dva moguća odgovora: događa se nešto ili ništa!
Naravno da je religija na strani prvog odgovora, međutim, čovjek kao da se i dalje otprilike pita: „Jesam li samo otpadni materijal za reciklažu ili sam nešto više od toga“?
Koji odgovor je točan?
Pa, ukoliko biste pitali američkog anesteziologa i profesora Sveučilišta u Arizoni – dr. Stuarta Hameroffa, on bi svakako odgovorio da se nešto itekako događa, te da to sve skupa ima neke veze s ljudskom sviješću.
No, ovdje bi kao prvo u kratkim crtama trebalo pojasniti što je to svijest.
Prema Oksfordskom engleskom rječniku riječ „svijest“ se definira kao:
– stanje budnosti i svjesnosti vlastitog okruženja;
– svijest o percepciji nečega od strane neke osobe;
– činjenica svjesnosti uma samoga sebe i okolnoga svijeta;
Sasvim očekivano, o pitanju stanja svijesti tijekom i nakon smrti se jako puno raspravlja. Neki smatraju da je čovjekova svijest prvenstveno posljedica složenih aktivnosti nervnog sustava, te da se samim tim s čovjekovom smrću gasi i svijest. Druga skupina bi ustvrdila kako izvor čovjekove svijesti leži prvenstveno u nekoj izvanjskoj, najčešće vječnoj sili kao što su: Bog, univerzum, duh, duša, um, životna sila itd.
Orch-OR teorija
Dr. Hameroff vodi institut za proučavanje svijesti pri Sveučilištu u Arizoni, i proučavanjem svijesti se bavi već pedesetak godina, a osobito s obzirom na njezinu povezanost s poljem kvantne mehanike.
Kvantna mehanika je jedno od fundamentalnih područja fizike koja nastoji opisati prirodne fenomene koji se javljaju kod najnižih mogućih mjerljivih razina energije, npr. kod elementarnih atomskih i subatomskih čestica.
Da bi pojasnili koliko je kvantna mehanika važna za Hameroffovu teoriju kao i općenito za našu percepciju stvarnosti, ukratko ćemo se osvrnuti na eksperiment s kojim je tamo nekad davno sve i počelo – eksperiment s dvostrukim prorezom („Double-slit Experiment“).
Eksperiment s dvostrukim prorezom predstavlja klasičnu demonstraciju teorije kvantne mehanike, čak prije nego što je ona bila zvanično formulirana. Danas ga se izvodi s različitim varijacijama, a prvi put je izveden još 1801. godine od strane Thomasa Younga. Young je htio konačno utvrditi ima li svjetlost čestičnu ili valnu prirodu i u tu svrhu je osmislio jednostavan ali učinkovit eksperiment. Između izvora svjetlosti i projekcijske površine umetnuo je metalnu ploču s dva vertikalna proreza. Prema njegovoj pretpostavci, ukoliko bi svjetlost bila čestične prirode, na projekcijskoj površini bi se onda trebala projektirati dva vertikalna svjetlosna traga – slična onima kroz koje je svjetlost već prošla. S druge strane, ukoliko bi svjetlost po sebi bila valne prirode, onda bi se na projekcijskog površini trebali ukazati višestruki vertikalni tragovi, neki svjetliji, neki tamniji (uslijed međusobnog preklapanja raspuknutih svjetlosnih valova). Međutim, na kraju se dogodilo nešto šokantno. Svjetlost se ponašala čas kao da je valne, čas kao da je čestične prirode, i to već ovisno o ponašanju vršitelja eksperimenta. Kad god bi nastojali koristiti detektor fotona, svjetlost bi se počela ponašati „čestično“, dok se inače ponašala „valno“. Doslovno, kao da je svjetlost na neki način bila svjesna da ju se izbliza promatra te bi tada počela mijenjati svoje ponašanje. Kasnije su slični rezultati postignuti i sa subatomskim česticama, konkretnije, sa elektronima, tako da se danas pouzdano zna – premda ne još iscrpno zbog čega – da se elektroni pokatkada ponašaju kao čestice, a pokatkad kao valovi.
U svakom slučaju, sićušni svijet kvantne mehanike se u mnogo toga pokazao egzotičnim, čak i bajkovitim. Tu nailazimo na mnoštvo fenomena koji kao da imaju više veze s maštom nego sa uhodanom realnosti. Tu nailazimo na nedeterminiranost, nepredvidljivost, bilokalizaciju, paralelne i višestruke scenarije, naznake međučestične komunikacije brže od brzine svjetlosti i sl.
„Kvantna svjesnost“
Što ljudski um ima zajedničko sa Univerzumom?
Odgovor je: Dvije stvari.
1) I o jednom, i o drugom znamo relativno malo.
2) No, u obje navedene stvari pronalazimo tzv. kvantne vibracije.
I ovo dvoje bi trebalo dobro upamtiti …
Premda međusobna korelacija dvije stvari po sebi ne podrazumijeva uzročnost, smije se reći da nekakav odnos između ljudskog uma i Univerzuma ipak postoji, no važno je utvrditi kakav to odnos?
Ovdje se sada ponovno vraćamo gore navedenoj „Orch-OR teoriji“. Godine 1996. dr. Hameroff, zajedno s matematičarem i fizičarem Rogerom Penroseom, predložio je orkestriranu teoriju objektivne redukcije svijesti ili teoriju “Orch-OR”.
Prema teoriji Orch-OR, svijest proizlazi iz sićušnih proteinskih struktura unutar mozga zvanih mikrotubule.
Na fiziološkoj razini, mikrotubule se opisuju kao “transportne trake stanica” koje prenose stanične resurse i materijale. Mikrotubule su također uključene u staničnu diobu i strukturiranje stanica. Međutim, mikrotubule također sadrže i kvantnu energiju.
„Podrijetlo svijesti odražava naše mjesto u svemiru kao i prirodu našeg postojanja. Je li svijest evoluirala iz složenih računalnih operacija među neuronima unutar mozga, kao što većina znanstvenika tvrdi? Ili je svijest, u nekom smislu, bila ovdje cijelo vrijeme, kao što to zastupaju različiti duhovni pristupi?“
Hameroff i Penrose odgovaraju na naznačeno retoričko pitanje slijedećim riječima:
“… naša teorija zadovoljava oba ova gledišta, sugerirajući da svijest potječe od kvantnih vibracija u mikrotubulama, proteinskim polimerima unutar moždanih neurona, koji upravljaju neuronskom i sinaptičkom funkcijom, te povezuju moždane procese sa samoorganizirajućim procesima u finoj mjeri “proto-svjesne” kvantne strukture stvarnosti.
Da bi ovo koliko-toliko pojasnili spomenut ćemo dvije stvari. Dr. Hameroff, kao dugogodišnji iskusni anesteziolog, bio je više puta svjedokom čudnih iskustava nekih svojih pacijenata iz zone kliničke smrti. Ljudi su se sjećali do u tančine različitih detalja iz operacione dvorane, premda to po svom stanju i nisu trebali vidjeti i čuti. A pri tome su osobito bili dojmljivi pacijenti na kojima se provodila tzv. kriogena reanimacija (medicinski potpomognuto spuštanje tjelesne temperature, najčešće kod složenih oštećenja ili zahvata na mozgu, s ciljem očuvanja vrlo osjetljivih moždanih stanica od neminovnog propadanja). Neki od tih pacijenata su se „fotografski“ dobro sjećali brojnih detalja iz operacione dvorane premda su im u tom trenutku svi moždani parametri bili ravni nuli. Ovo je Hameroffa i potaklo da razmišlja u smjeru kako svijest nije u potpunosti materijalno uvjetovana. No, s druge strane, redovito i svakodnevno svijest je itekako tijesno povezana s moždanim funkcijama. Npr., neka moždana oštećenja od ljudi naprave polusvjesne ili nesvjesne „biljke“, premda se, eto, u nekim drugim situacijama svijest pokazuje u potpunosti neuvjetovanom u odnosu na moždanu strukturu i funkcije.
Treba imati na umu da je spomenuti dvojac objavio svoja otkrića još prije dvadesetak godina. Od toga vremena do danas uslijedio je osjetan tehnološki napredak. Stvaraju se sve bolji dijagnostički medicinski uređaji, tako i oni za skeniranje i praćenje rada mozga. U svakom slučaju, brojna nova promatranja i istraživanja kao da potvrđuju Hameroffovu i Penroseovu teoriju.
Orch-OR teorija i smrt
Zakon o očuvanju energije, koji je unutar znanstvene zajednice čvrsto prihvaćen, kaže da energija ne može biti ni stvorena niti uništena. Međutim, ona može mijenjati oblike svoga postojanja.
Energija koja je u nama, također prije ili kasnije mora promijeniti svoj oblik. To je “zakon”.
Umjesto zaključka:
Kvantna energija je temeljni građevni blok svemira.
Kvantna energija nalazi se u nama.
Jesmo li i mi sami produkt Univerzuma?
Hoćemo li jednostavno ‘otići kući’ nakon što odbacimo svoj tjelesni oblik, kao što Hamerof i Penrose predlažu?
Hrana za razmišljanje…

U Sarajevu, 22. 12. 2018.
Sa engleskog preveo i uredio Mario Bernadić

Izvori:
– Science Explains What Happens To Your Soul After Death, Power of Positivity, Izvor: Science Explains What Happens To Your Soul After Death (Stanje: 22.12.18.);
– Double-Slit Expeiment, Wikipedia, the free encyclopedia, Izvor: https://en.wikipedia.org/wiki/Double-slit_experiment (Stanje: 22.12.18.).

KAKO RAZUMJETI ONE KOJE JE NEMOGUĆE RAZUMJETI?

U ovom tekstu ćemo nastojati prikazati djelo švedskog komunikologa Thomasa Eriksona: Okruženi idiotima. Kako razumjeti one koje je nemoguće razumjeti? Djelo je na našim prostorima izašlo 2018. u ediciji izdavačke kuće Znanje iz Zagreba.

Odmah na početku valja reći kako se iza provokativnog naslova krije zbilja inteligentno i praktički primjenjivo djelo. Kako smo već istakli i u sažetku: Već u ranoj mladosti formiramo stav prema kojem su svi oni s kojima znamo dobro i uspješno komunicirati dobri i pametni, dok oni s kojima to ne znamo – su idioti. Međutim, postoje načini i znanja u smislu bitnog unapređenja vlastitih komunikacijskih vještina, tako da čovjek može uspješno početi komunicirati čak i sa onima za koje je mislio da su nemogući i beznadni slučajevi. Da bi nas približio pojedinim tipovima ljudskih osobnosti, Erikson se služi klasičnom Hipokratovom podjelom osobnosti, koju – međutim – ponešto adaptira i unapređuje. Tako su kolerici ovdje „crveni“, sangvinici – „žuti“, flegmatici – „zeleni“, a melankolici – „plavi“. Pri tome su žuti i crveni ekstroverti, a plavi i zeleni introverti. Zatim, crveni i plavi tipovi su više orijentirani prema problemima i zadacima, a žuti i zeleni prema odnosima. Sve ovo Erikson u knjizi predstavlja i prikladnom shemom:

Erikson ističe kako njegov model svakako nije savršen, te da mu se sigurno ima što prigovoriti. Međutim, on također ističe kako je isti niknuo iz njegove dugogodišnje prakse bavljenja međuljudskom komunikacijom, te stoga svakako može biti inspirativan i koristan.

S obzirom da je vrlo teško jedno složeno djelo iscrpno prikazati na stranicu – dvije, ovdje ćemo se ukratko fokusirati na svaki od četiri tipa osobnosti, te pokušati naznačiti na koji način s kim treba komunicirati.

Crveni – „Pravila su tu da se krše!“

Crveni tip: ekstrovert orijentiran prema rješavanju konkretnih problema i zadataka. Energični, marljivi, prodorni, vrlo otvoreni, čak indiskretni. Žive u sadašnjem trenutku, obično uspijevaju uraditi za trojicu. Rado krše pravila, ali ne zbog zlobe ili prljava dobitka, nego zato što im se vječito žuri. Marljivo sabiru kazne iz prometa, a u poslu će rado zaobići i neku idiotsku dosadnu papirologiju, jer jednostavno, nemaju oni vremena za to.

Po Eriksonu, sa svojom velikom energijom i elanom crveni su skloniji od svih ostalih tipova druge vidjeti kao gomilu nesposobnih idiota. S druge strane, ovi drugi njih također redovito doživljavaju pretežito negativno: kao ambiciozne manijake, bezobrazne, bezobzirne, indiskretne itd.

U komunikaciji, crveni su već kako rekosmo (pre)otvoreni i brzopleti. Ako mu se nešto ne sviđa, odmah će vam to reći i to često na vrlo neprimjeren način. A osobito ih živciraju duge i predetaljne priče, jer kako rekosmo – njima se žuri. Drugi će se pred njihovom eksplozivnom energijom često povući i zatvoriti, međutim to je greška koja će eventualnu krizu samo produbiti. S crvenima se komunicira onako kako oni to najviše vole: izravno, otvoreno, iskreno i emotivno nabijeno. Možda se neće posve složiti s vašom reakcijom, ali barem će vas cijeniti.

Žuti – „Osjećam da sam u pravu!“

Žuti tip: također ekstrovert, ali više orijentiran prema odnosima. Erikson kaže da ih je vrlo lako prepoznati. Oko koga u velikom društvu vidite najviše ljudi, i gdje je najviše smijeha, e osoba u sredini svega toga je izgledno „žuti“. Karizmatični su, dopadljivi, zanimljivi, vrlo rječiti, ali pomalo i nerealni kao i površni. Reklo bi se da žive u budućnosti. Idealisti su, ali pri tome teško mogu detaljno objasniti kako se stiže do tih njihovih ideala. Vole novotarije, bilo da je riječ o stvarima ili idejama, ali zato im podjednako sve brzo i dosadi pa opet traže nešto novo. Stoga im je teško zadržati pažnju, a osim toga – katastrofalni su slušači; doslovno ono: „Na jedno uđe, na drugo iziđe“.

Stoga u komunikaciji sa žutima Erikson predlaže slijedeće: Kao prvo, potrebno je naoružati se osmijehom, jer žuti jedino dobro funkcioniraju u pozitivnom okruženju. Tako će te im dati do znanja da ih cijenite kao i to da vam je drago što postoje, i što su sad upravo tu s vama. Žuti će vas već zbog toga nesebično zasuti svojim zlatno-sunčanim žutilom. Međutim, kako su slabi slušači, unaprijed se naoružajte strpljenjem i upornošću, i pri tome im nikad ne govorite ono: „Pa stotinu puta sam ti već rekao“, nego jednostavno recite što ste mislili po stotinu i prvi put. Poslušat će vas prije ili kasnije!

Premda će se možda neko upitati a što će mi uopće, važno je istaknuti da žuti imaju nevjerojatnu moć uvjeravanja i kao takvi su uvijek korisni i kao prijatelji, i kao poslovni suradnici. Erikson tvrdi da oni doslovno mogu prodati sve: „I led Eskimu, i pijesak beduinu.“ Baš sve…

Zeleni – „Oni koji su davno odlučili da neće donositi nikakve odluke!“

Ne mogu svi biti posebni i karizmatični, pa netko mora biti i prosječan obični čovjek. To su po Eriksonu „zeleni“ – ujedno najčešći tip ljudske osobnosti. Znaju biti dobri i pouzdani prijatelji, kao i vjerni bračni drugovi i roditelji. Međutim, jako su pasivni. Plaše se velikog posla, plaše se i velikih promjena i planova. Zato su najsretniji kad ih se pusti na miru. Tako se otprilike i ponašaju: stabilni su, ne toliko rječiti i ekspresivni, radije sjede po strani i slušaju što drugi govore. Vrlo su nepovjerljivi prema istinskim autoritetima i znalcima, s druge strane, često naivno povjerljivi prema svakojakim protuhama i neutemeljenim medijskim natpisima i objavama. „Pa bilo u novinama“ ili pak ono „Rek’o mi prijatelj“ – za njih često nema dalje. Da, i neodlučni su vrlo, kako Erikson kaže – davno su se odlučili da neće donositi nikakve odluke!

Erikson kaže da sa zelenima treba komunicirati blago, ali iznimno strpljivo i uporno. Stalno ih je potrebno „gurati“ i poticati, ali sve to skupa pomalo. A takvi su otprilike i na poslu. Ne treba ih plašiti velikim planovima, nego bi te velike planove trebalo izlomiti na manje dijelove, pa im na dnevnoj razini davati male, konkretne zadatke. To im je već prihvatljivije. Zeleni po prirodi nisu vođe, nego oni koje se vodi. Stoga im tuđe vodstvo uopće ne smeta, ali kako rekosmo, treba ih voditi blago, strpljivo i sve to nešto pomalo! U protivnom, vjerojatno vam se neće otvoreno suprotstaviti, ali rado će vas ogovarati iza leđa i namjerno će zabušavati. Da, zeleni su izrazito skloni jednom tihom, pasivnom otporu.

Plavi – „majstori Excela!“

Plavi vam vjerojatno nikad neće stvoriti neki veliki problem u životu. Marljivi, posvećeni, odgovorni, racionalni, korektni, međutim, pored svega toga – ipak – dosta teški i komplicirani za komunikaciju i suradnju. Pri tome je izgledno najveći krivac njihova iznimna posvećenost detaljima. Njima ništa nije nevažno, a obavljene zadatke su u stanju provjeravati do u beskonačnost. Plavi su perfekcionisti, a za perfekciju treba dosta vremena, i zbog toga su plavi poslovično veoma spori, te ih se stalno mora požurivati. Obožavaju tablice, proračune, statistike… Erikson kaže da će te ih u poslovnom okruženju najlakše prepoznati po tome što će im na kompjuteru vjerojatno biti otvoren Microsoft Excel.

Zbog poslovične kompliciranosti i opterećenosti detaljima i nisu nešto rječiti. Ukoliko plavi odluči ispričati vic, to bi se lako moglo pretvoriti u noćnu moru. Kako s njima komunicirati? Erikson veli da ako želite s njima nešto raspraviti, dobro se naoružajte činjenicama i argumentima. Plavima ne možete bacati floskule, a neće proći ni neki bučni afektivni ispadi. Jednostavno, morate ih uvjeriti logikom i argumentima! Osim toga, budite spremni da ih uvijek požurujete i podsjećate na rokove. Jer ako to ne činite, oni će se bezbrižno posvetiti onomu što najviše vole – detaljima.

Upoznati druge, upoznati samog sebe

Erikson u knjizi upozorava na jednu stvar. Naravno da nitko od nas u stvarnosti nije obilježen samo jednom bojom. Svi smo mi najčešće glede osobnosti kombinacija dviju ili čak više različitih boja. No, suština priče pri tome ostaje ista, jer boje u konkretnim slučajevima obično nisu nerazgovjetno pomiješane, nego su već raspoređene po različitim sferama života. Na primjer, netko je uglavnom zeleni tip, ali kad su u pitanju temeljne vrijednosti i odluke, lako se prometne u crvenog. Ili netko je u poslovnom smislu „plav“, ali privatno je više ‘nako zelen.

Uglavnom, vrijednost Eriksonovog sustava nije samo u tome što nam može biti od pomoći u razumijevanju drugih ljudi, nego i nas samih, jer ako poznajemo dovoljno sami sebe, tada ćemo puno lakše i sa onima drugim. Ako ništa, moći ćemo ih egzaktnije i na vrijeme upozoriti s kim imaju posla!

U Sarajevu, 8. 12. 2018.

M. B.

NA KOJI NAČIN SE INTROVERTI TREBAJU PONAŠATI U JEDNOM EKSTROVERTNOM SVIJETU?

Ovdje prenosimo jedno razmišljanje dr. Susan K. Whitbourne objavljeno u Psychology Today.

Introverti se mogu osjećati vrlo nepristalo i neprilagođeno u kulturi koja više cijeni ekstroverte. Nešto poput „kvadratnog klina u okrugloj rupi“.

Krenuvši već od školskih dana, „zvijezde“ su obično ekstroverti. Bilo da se radi o pametnjakovićima koji smjelo i spretno raspravljaju s nastavnicima i učiteljima, bilo da je riječ o dobrim zabavljačima koji briljiraju na školskim priredbama i eventima ili jednostavno samouvjerenim galamdžijama koji uvijek uspijevaju biti u centru pažnje i zbivanja. U svakom slučaju, introverti će već u školskom razdoblju biti u situaciji da se osjećaju i doživljavaju manje vrijednima i bitnima.

Međutim, ovdje valja naglasiti kako je naznačena dominacija ekstroverta karakteristična prvenstveno za suvremenu zapadnjačku kulturu. S druge strane, mnoge svjetske kulture uopće ne cijene ekstroverte, štoviše, osuđuju njihovo nasrtljivo i preotvoreno ponašanje.

Prema Rodneyu Lawnu i njegovim kolegama (2018.) u Centru za pozitivnu psihologiju na Sveučilištu u Melbourneu, idealna osoba “individualističkog Zapada” bi bila “samostalna, ekspresivna u ponašanju i komforna u poziciji središta pozornosti” (str. 2). Prema ovoj teoretskoj slici, osobe naglašene ekstraverzije će u skladu s tim izgledno biti sretnije od samozatajnih osoba koje se vole držati po strani. No, spomenuti australski istraživači istovremeno primjećuju da ovo ne važi i za druge kulture, što će reći da se introverti po sebi mogu osjećati nesretnima isključivo u jednoj kulturi koja naglašeno vrednuje ekstroverte.

Pritisak suvremene zapadnjačke kulture danas je takav da on na neki način introverte konstantno tjera da izigravaju ekstroverte, a to za sobom neminovno povlači gubitak autentičnosti, a koja je po sebi bitna komponenta osobne sreće. Zanimljivo je da su još neki psihoanalitičari sa sredine XX. st., poput Karen Horney i Alfreda Adlera, diskutirali o problemu visoke psihološke cijene koja se mora platiti zarad održavanja lažnog sebstva. Čovjekova psihološka dinamika je takva da će on ipak biti najsretniji ukoliko bude slijedio nutarnje orijentire, ili u ovom slučaju konkretnije, ukoliko vam se sjedi po strani i mirno sluša što drugi govore, svakako vas neće učiniti sretnijima to da na silu stanete u centar zbivanja i ukradete svu pažnju za sebe.

Lawn i suradnici su na kraju proveli i jedno konkretno psihološko istraživanje na teritoriju Australije. Sudjelovalo je 349 osoba starosne dobi od 18 do 61 godine. 58% su bili rođeni Australci, a 42% Australci kineskog i azijskog podrijetla. Cilj je bio u istraživanje uključiti kako „individualističke zapadnjake“ tako i „kolektivističke istočnjake“, a pitanja su pokušala utvrditi naznačeni razmjer kulture, osobne psihološke dinamike i sreće. Rezultati istraživanja su pokazali kako većina ispitanika prepoznaje da žive u zemlji koja visoko vrednuje ekstraverziju, tako da su se ekstroverti na kraju ujedno pokazali više sretnima sa snažnijim osjećajem autentičnosti. Međutim, s druge strane među introvertima su se sretnijima pokazali oni koji su odlučili ostati vjernima sebi, ne prihvaćajući pri tome izazove i pritiske jedne ekstrovertne kulture.

Stoga bi se moglo kratko i zaključiti: možda ovo uistinu jeste vrijeme ekstroverta, ali ukoliko ste introvert, najpametnije vam je ostati to što jeste, jer na kraju vam ništa neće moći nadoknaditi gubitak vlastite autentičnosti.

U Sarajevu, 7. 12. 2018.

Sa engleskog preveo i uredio Mario Bernadić

 

Izvor:

Susan KRAUS WHITBOURNE, „How Introverts Can Make It in an Extraverted World. New research shows how introverts can learn to become happier with themselves“, (4.12.2018.), Psychology Today,  https://www.psychologytoday.com/intl/blog/fulfillment-any-age/201812/how-introverts-can-make-it-in-extraverted-world (Stanje: 7.12.2018.); poziva se na Lawn, R. B., Slemp, G. R., & Vella-Brodrick, D. A. (2018). Quiet flourishing: The authenticity and well-being of trait introverts living in the west depends on extraversion-deficit beliefs. Journal of Happiness Studies: An Interdisciplinary Forum on Subjective Well-Being. doi:10.1007/s10902-018-0037-5.

Izvor (foto): 123rf.com

ŠTO ODRASLI MOGU NAUČITI OD DJECE?

Svijet je lijep isključivo dok ga se gleda dječjim očima…

Sjećam se k’o dijete, u blizini zgrade gdje smo stanovali počeo se graditi jedan novi veliki stambeni objekt. Gradilište je bilo posvuda, i oteglo se to dobro, možda i dvije godine. Jednog dana radnici su greškom presjekli veliku vodovodnu cijev koja je cijelo naše naselje opskrbljivala vodom, a iskopan, nizak teren na gradilištu je pogodovao da se tu na kraju formira pravo jezerce, promjera barem 50 metara i dubine metar. Odrasli su bili ljuti, pa čak i očajni, a od nas djece nitko sretniji. Po cijele dane smo provodili uz jezerce, pravili brodiće, puštali ih; bacali kamenčiće i sa zanimanjem promatrali nastale valove, a kad bi se navečer vratili kući, čudili bismo se roditeljima što i njima jezerce nije bilo super kao nama. Istini za volju, u stanu nije bilo vode, ali su je komunalci ipak redovito distribuirali cisternama. Dakle, trebalo se radovati, ili smo barem mi tako mislili…

I tako je djetinjstvo sretno prolazilo. Dok je padao snijeg, radovali smo se što pada snijeg. Kad bi padala kiša, radovali smo se što  pada kiša, kad bi zapeklo ljetno sunce, radovali smo se neumoljivom vrelom ljetnom suncu… I onda čovjek na kraju jednog dana odraste, te snijeg postane „jao, snijeg!“, kiša – „jao, kiša!“, a ljetno sunce – „kuku, sunce!“. A da ne spominjemo povremene probleme s vodo- i elektroopskrbom … to su već skoro pa kataklizmički događaji.

U cijeloj stvari je možda i najzanimljivije to što se naznačena promjena vidika čovjeku kroz život dogodi spontano i neprimjetno, i čovjek se na kraju toliko učvrsti u svojem pesimizmu i zlovolji da naprosto zaboravi da je u njegovom životu ikad postojao period kad su manje-više sve stvari izgledale ljepše, sretnije i smislenije. A možda se upravo toga važno prisjećati, i to redovito, jer kako ono primijeti Hermann Hesse: Svijet je lijep isključivo promatran dječjim očima, dakle dok ga se gleda zaigrano, a ne analitički i osvajački.

Naznačeni problem je svojevremeno opažao i veliki Dostojevski. Sam po sebi teški mrgud, izmučen epilepsijom i stalnim nutarnjim duševnim borbama. Pripisivali su mu da je teški mizantrop koji mrzi sve i svakoga. Međutim, sam Dostojevski je opažao da to nije konačna istina o svijetu i čovjeku. Osjećao je da postoji i onaj drugi vidik, vidik čistih ljudskih duša koje u svemu vide samo dobro. Takav je između ostalih bio i njegov lik Makara Ivanovića koji u Mladiću progovara:

„Sve je mirno, zrak lagan, trava raste — rasti samo, travice dobroga Boga! Ptičica pjeva — pjevaj samo, ptičice dobrog Boga! Malo dijete vrišti u naručju svoje majke. Bog te sačuvao, mali čovječe, rasti i budi sretan!“

Dostojevski na kraju spoznaje da je život po sebi izuzetno dobar, ali da je problem u tome što to čovjek kao da ne želi shvatiti: “Život je raj, i svi smo mi u raju, ali mi to nećemo da znamo; a kad bismo htjeli da znamo, odmah bi sutra na cijelom svijetu nastao raj” (Braća Karamazovi).

Za kraj, svakako ne spadam među one koji djecu vide isključivo kao bezgrešne preslatke male anđele. Znaju djeca biti i grešna, i teška, i nemoguća. No, ipak, postoji i ta dimenzija dječje duše zbog koje ne smijemo nikada u potpunosti odrasti, ili ako smo već odrasli, onda moramo ponovno podjetinjiti, jer kako već rekosmo, svijet je lijep isključivo gledan dječjim očima. Zbog toga valjda i sam Isus Krist izreče ono: „Ako ne postanete kao djeca, nećete uči u kraljevstvo nebesko“ (Mt 18,3).

Naznačenu transformaciju nije lako postići, no važno je znati da je ona moguća, jer to postoji u nama: ta potisnuta dimenzija raja koju smo itekako osjećali dok smo bili djeca.

U Sarajevu, 2. 12. 2018.

M. B.

 

Izvor (foto): 123rf.com

VJERUJEMO LI U TO DA VJERUJEMO?

Kada govorimo o izvanjskim aspektima vjere u Boga, odnosno, o vjeri kao organiziranom sustavu vjerovanja i bogoslužja  tada obično koristimo pojam religije. S obzirom da religija podrazumijeva vidljive i konkretne stvari (obredi, rituali, bogomolje, knjige, institucije, hodočašća, vjerske škole…), ona po sebi može biti predmetom ne samo teologije, nego i jedne svjetovne religiozne znanosti. U tom smislu religija može biti predmetom zanimanja sociologije, politologije, psihologije, arhitekture, različitih likovnih, scenskih i glazbenih umjetnosti itd.

Međutim, ukoliko vjeru u Boga promatramo imanentno, kao nutarnji čovjekov stav (fides quae creditur) ili čin (fides qua creditur), tada radije koristimo – upravo – pojam vjere, odnosno, vjeroispovijesti. Ovo je po sebi vrlo važan naglasak, zapravo prevažan, jer ukoliko ste vjernik, vi se svrstavate u nešto što se zove katolička, islamska, pravoslavna (ili neka ina) VJEROISPOVIJEST, a ne u nešto što bi se zvalo katolički FAKTICITET, islamska ČINJENIČNOST ili pak pravoslavna NEPOBITNOST.

Moglo bi se već ovdje proizvoljno, ali ipak sa popriličnom sigurnošću reći da se barem 90% sukoba oko vjere bazira na nedostatku pravilnog shvaćanja naravi vjerskih istina, jer vjerske istine su baš to što jesu – istine vjere, a ne vidljive i opipljive materijalne činjenice. Ovo svakako ne znači da je vjera u Boga po sebi besmislena i neutemeljena. Vjera također ima svoje fakte i činjenice, no one nisu vidljivog i opipljivog materijalnog reda. Dakle, ovdje se ne može pokazati prstom i reći „eno ga tamo“ ili „evo ga ‘vamo“. Također, ovdje se čovjek ne može pozivati na ustaljene i iscrpne kvantitativne vrijednosti i mjere. Naprotiv, ovdje ulazimo u svijet konvergentnih indirektnih dokaza, ontoloških umovanja, analoškog govora i metafore. Stoga i ne čudi da se vjera po sebi najlakše i najprije veže za filozofiju i etiku, a ne toliko za ostala znanstvena područja.

Također, vjernik se uopće ne bi ni trebao stidjeti ukoliko već ne raspolaže čvrstim materijalnim dokazima i činjenicama premda ga svijet već nekoliko stoljeće pokušava uvjeriti u suprotno. Materijalno osim konkretno znači i ono drugo: krhko, prolazno, relativno, promjenjivo, zapaljivo, ukradljivo – jednom riječju kontigentno.

Izokrenuti vjernik zvani ateist

Slično kao što vjernik počesto zaboravlja da ne raspolaže materijalnim dokazima i činjenicama, tako i nevjernik jednako često previđa činjenicu da su njegove činjenice zapravo vrlo tanke i upitne činjenice. Ateist je sklon vjerovati kako je on nadvladao nebulozu i djetinjaste sanjarije vjerovanja. Ponosi se svojom faktičnošću i odanošću razumu i materijalnim dokazima, međutim, slabo uviđa da se njegov cjelokupni svjetonazor bazira na logičkoj pogrešci zvanoj Argumentum ad ignorantiam (argument iz neznanja). Naime, logika stvari sugerira kako nedostatak dokaza da nešto postoji nije ujedno dokaz da to ne postoji, a ateist baš to čini: dokida Božju egzistenciju nedostatkom dokaza iste. Pa zar ovo nije logično? Pa nije! Uzmimo jedan primjer iz sudske prakse: Nedostatak dokaza da je osumnjičeni za ubojstvo stvarno ubojica po sebi nije dokaz da je on apsolutno i konačno nevin. Možda će se kasnije činjenice ipak pojaviti, pa će se suđenje obnoviti, a što se u praksi često i događa. Ili više egzistencijalno: nedostatak dokaza da mi je netko prijatelj ne znači nužno da mi je on neprijatelj. To bi bilo zbilja pogrešno zaključivanje. Možda je ta osoba naspram mene neki površni ali dobronamjerni poznanik, a ima još vremena i za to da se možda jednog dana dokaže prijateljem, jer svi manje-više imamo iskustvo da nam u nevolji pomoć vrlo često dođe od strane nekoga od koga se to i nismo nadali… Dakle, činjenice su po sebi moćni ali ograničeni entiteti. One imaju svoj jasan doseg i okolnosti djelovanja. Ne možemo ih rastezati dokle i za što sve hoćemo, jer bi inače s tim upali i u onu  drugu logičku pogrešku  –  pogrešku kompozicije.

U svakom slučaju, ateizam po sebi predstavlja svojevrsnu izokrenutu formu vjerovanja. Kako to primijeti Joseph Ratzinger (Benedikt XVI.) u svojem Uvodu u kršćanstvo: otprilike – kao što vjernik vjeruje da Bog postoji, tako ateist vjeruje da Bog ne postoji. Te kao što vjernik ponekad uznemireno posumnja da Boga nema, tako ateist ponekad pun zebnje posumnja da Boga možda ipak ima. Sve je to jednostavno od vjere i do vjere…

Već da i još ne

Jedna od glavnih karakteristika vjerskih istina jest njihov svojevrsni eshatološki karakter. Ovim se želi reći da neke stvarnosti koje osjećamo već u sadašnjosti, poput ljubavi, istine, slobode, dobrote … da će tek u jednoj konačnoj budućnosti doći do pune snage i izražaja. Upravo zbog toga ozbiljni religiozni sustavi po sebi nisu naivni i zanesenjački, barem ne u svojim „main stream“ manifestiranjima. Oni su itekako svjesni da je stvarnost drugačija i da počesto proturječi „radosnoj vijesti“, i stoga čovjeku ne preostaje ništa drugo nego da poput praoca Abrahama „u nadi, protiv svake nade“ vjeruje (usp. KKC 164.-165.). Iz ovoga proizlaze i neki specifični moralni zahtjevi: upravo jer se istine vjere po sebi postupno i polagano ostvaruju u povijesti, vjernik je onaj kojem ponajviše dolikuje stav strpljivosti i postojanosti. On se ne treba dati smesti pred zbivanjima i izazovima koji danas jesu, a sutra već nisu. On itekako zna da revolucija proždire djecu svoju, jednako kao i svjetovna slava i prolazni užici. Ima razumijevanja i samilosti prema tuđim slabostima i padovima, jer sam zna, po vlastitoj koži, kako se ponekad brutalno teško održati ispravnim i uspravnim u nemirnim vodama života.

S druge strane, izbjegavanje puta strpljivosti i postojanosti rađa i onim dviju imanentno vjerskim devijacijama: Reklo bi se da jedni teže dobrim ciljevima, ali na potpuno krivi način (fanatici i radikali), drugi opet teže krivim ciljevima na naizgled dobar način, bilo da je riječ o paušalnim tradicionalistima ili liberalnim progresivcima. I jedni i drugi pristupaju vjerskim istinama kao plemenitim sloganima i simbolima kojima nastoje prikriti svoju posvemašnju uronjenost u vulgarno svjetovnjaštvo i politikanstvo.

U Sarajevu, 17. 11. 2018.

M. B.

 

Izvor (foto): 123rf.com

DRUGI STVARNO PONEKAD DRUGAČIJE MISLE

Jeste li ikad osjetili tijekom žustre diskusije ili pak otvorene svađe s drugima ono nešto kao da se oni iznutra itekako slažu da ste Vi u pravu, ali vam jednostavno to ne žele priznati? Vjerojatno ste osjetili, i vjerojatno ste bili u pravu o tome kako i oni znaju da ste u pravu!

Ali bez brige, to je sasvim ljudski, osobito ako budemo iskreni pa priznamo da smo i sami više puta osporavali tuđe pravo premda smo u dubini duše osjećali da su itekako u pravu. Michel Foucault bi glede toga jednostavno konstatirao da je moć krvotok zbilje. U pozadini svega što ljudi rade i govore, pa čak i onoga što se radi ili govori u najboljoj nakani, uvijek se skriva prikrivena, manje ili više svjesna volja za moć, odnosno, želja za podčinjavanjem i kontrolom drugih. Ne možemo tek tako nekome priznati da je pametniji od nas jer ako priznamo, samim tim se stavljamo pod njegovo vodstvo i patronat; jer u prirodi stvari je da pametniji i sposobniji trebaju vladati.

Zar smo toliko često protiv prirode!? Zapravo i nismo, jer u prirodi stvari pronalazimo i ono nešto drugo što bi se najjednostavnije dalo nazvati kušnjom, a ona opet nije ništa drugo do li: dati dobrima i pametnima ozbiljnu priliku da uistinu dokažu da su dobri i pametni. U biblijskoj tradiciji stoji da se čak i Bog počesto služi kušnjom, pa zašto onda ne bi i mi ljudi to malo? Uglavnom, tko posustane već ovdje, i nije nešto pametan, jer pamet bez upornosti i spremnosti da se malo pretrpi upravo zbog pameti, i ne znači puno.

Zadovoljstvo postojećim

Mercedes-Benz je krajem devedesetih godina prošlog stoljeća s dosta entuzijazma radio na konceptu pod nazivom E 2000. Pored brojnih naprednih rješenja, ponajveće je bilo to da su na konceptu sve uobičajene kontrole poput kola upravljača (volana), mjenjača i papučica kočnice, kvačila i gasa bile zamijenjene jednom jedinom ručicom. Sasvim jednostavno, lijevo je trebalo biti lijevo, desno – desno, natrag – ubrzavanje, prema naprijed – usporavanje i kočenje. Mercedes je otišao daleko s razvojem naznačenog koncepta, ali su zatim jednog dana obznanili da ipak odustaju. Zašto? Ispitivanje tržišta je nepobitno pokazalo da potencijalni kupci nisu bili spremni odreći se klasičnih komandi, premda im je Mercedesov koncept svakako izgledao zanimljivo i sofisticirano. Tako dakle, mi ljudi se često čvrsto vežemo za postojeće stvari premda ne sumnjamo u to da postoje i bolje. Kao da vam netko ponudi boljeg tatu ili mamu. Apsolutna većina bi ovakav prijedlog smatrala uvredljivim, pa čak da su i ovi zamjenski roditelji uistinu znatno bolji ljudi.

Stoga se ne trebamo čuditi ako nam ponekad bude odbijen poneki zbilja pametan prijedlog. Ljudi ponekad doista i iskreno ne žele bolje jer su zadovoljni i sa onim postojećim.

O ukusima se najviše raspravlja

Premda se ono kaže da se ne raspravlja, u praksi je sasvim obratno, raspravlja se itekako, i to o svemu i svačemu: Ronaldo ili Messi, zabavnjaci ili narodnjaci, more ili planina, meso ili povrće, demokracija ili totalitarizam, Amerika ili Rusija, otvorene granice ili bodljikava žica, jednobojno ili šareno, tamnije ili svjetlije, slatko ili slano, glasno ili tiho, šetnja ili trčanje itd. Baš kao i u prethodnom slučaju s Mercedesovim konceptom, neki od najboljih menadžera današnjice kažu kako je uvijek nužno druge pitati za mišljenje. Jednostavno, nama se neke naše stvari i ideje mogu činiti zbilja genijalnim i revolucionarnim, a da je drugima to istovremeno skroz bez veze.

Odmah i da zaključimo: Ono što je neuspješnima nepremostiva prepreka, to je uspješnima alat i sredstvo. Mnogi ljudi se ohlade i razočaraju već s prvim odbijanjem i osporavanjem, pa o čemu god da je riječ. S druge strane, neki drugi će u ovakvoj situaciji hitro zgrabiti olovku i bilježnicu te ljubazno zamoliti: „Imate li mi još što prigovoriti?“ Bez obzira na njihove različite motive, bez uvažavanja mišljenja drugih ljudi nikad nećemo uspjeti. To je jedini mogući način da se neka ideja iz idealnog okruženja našeg nutarnjeg svijeta ucijepi i u izvanjskoj stvarnosti. Naravno, i glede ovoga će važiti na kraju da neki jednostavno ne žele bolje. Sasvim su zadovoljni sa svojom imaginarnom ulogom „neshvaćenog i odbačenog genija“, i više od toga im ni ne treba…

U Sarajevu, 11. 11. 2018.

M. B.

 

Izvor (foto): 123rf.com

DVIJE LJUBAVI

Postoji kontrast ljubav/mržnja, ali postoji i jedan drugi, možda još i oštriji te dublji kontrast, kontrast ljubav/ljubav.

Hans Urs von Balthasar primijeti da je gnjev – koliki god bio – prolazna stvarnost, dok je samo ljubav trajna, odnosno, vječna. Zato ovdje i velimo: eventualni spor oko ljubavi, tj. oko različitih perspektiva ljubavi može polučiti ambise i podjele kakvi su mržnji posve van domašaja. Upravo jer je ljubav, ako jest ljubav, po sebi vječna.

Nekom je ljubav ono „dođi, da budemo nesretni skupa“, drugom je „dođi, da se radujemo skupa“.

Nekom je ljubav „dođi, da zajedno tapkamo po mraku, drugom je, dođi, da zajedno hodimo u svjetlosti“.

Nekom je ljubav „žrtvuj se i iskrvari za mene“, drugom je „želim te cijeli život gledati kako napreduješ i ostvaruješ se“.

Nekom je ljubav „boluj i ti sa mnom“, nekom je „pomozi mi da i ja budem zdrav“.

No, čekaj malo! Nije li ovo sve skupa ljubav? Ne podrazumijeva li ona sve ove čudnovate i duboke kontraste? Ne kaže li se i kod vjenčanja ono „u dobru i zlu, zdravlju i bolesti…“!? Da, kaže se, ali na egzistencijalnoj, praktičnoj razini nešto će uvijek dominirati i pretezati.

Istina, i u mračnoj ljubavi bit će ponekad svijetlih momenata, kao što će i u svijetloj ljubavi biti pokatkada mraka. Ali ipak, mrak je mrak, a svjetlo je svjetlo … to su ipak dva nespojiva, različita svijeta.

I tako, ljubav je tu da spaja, ali ponekad razdvoji ljude dublje, trajnije i temeljitije od bilo kakve oštrice, eksplozije i povijesnog usuda. Jer neki ljudi jednostavno ne žele da budu sretni, ali svejedno, još uvijek žele ljubav.

U Sarajevu, 4. 11. 2018.

M. B.

 

Izvor(foto): 123rf.com

SIMBOLIČKO ZNAČENJE BOJA

U kojem god se kutku svijeta našli, crveni ventil na česmi će značiti da se tu pušta topla voda, kao što će nam plavi ventil biti prepoznatljiv znak hladne vode. S druge strane, kad vidimo muškarca ili ženu u crnini, za prirodno je pretpostaviti da je ta osoba u žalosti ili pak možda želi izraziti ozbiljnost položaja koji obnaša … U svakom slučaju, nema sumnje da nam boje svakodnevno pričaju neku svoju priču, jer nose i svoja specifična značenja.

Bijela

Prije nego što konstatiramo da bijela boja simbolizira čistoću i savršenstvo, važno je naglasiti da ne postoji opći koncensus da li se ovdje uopće radi o boji, jer neki drže da je bijela tek potencijalna boja, ali ne i boja u punom smislu. Kao svojevrsni spoj svih boja sunčevog spektra ona predstavlja i simbol jedinstva.

Tradicionalno ju se smatralo i bojom imućnosti: mlijeko, bijeli kruh, bijeli šećer, bijeli konj, bijelo odijelo, bijela kuća … to su mogli priuštiti samo oni dobrostojeći. Samim tim, bijela bolja onda postaje i bojom velikih ljudskih ambicija.

Ponegdje na Istoku ju se smatra i bojom smrti. No, to je zapravo vrlo povezivo i s njezinim poslovičnom zapadnim značenjem kao boje čistoće, nevinosti i savršenstva. Jer da bi se ovo troje postiglo, sve ono staro na neki način prethodno mora umrijeti. Stoga ne čudi da su u kršćanskoj tradiciji novokrštenici kroz tjedan dana morali nositi bijele haljine. One su trebale naznačiti njihovo novo rođenje, ali i smrt onog starog grešnog čovjeka.

Crvena

Kako je već spomenuto u uvodu, crvena se generalno uzima kao topla, odnosno, vruća boja. To je boja krvi, samim tim i boja života. Međutim, to je i boja vatre koja je jako korisna dok je pod kontrolom, no koja van kontrole postaje simbolom destrukcije i uništenja. Stoga je crvena i vrlo kontraverzna boja. U kombinaciji s plavom, smatra ju se božanskom, dok u kombinaciji s crnom, smatra ju se đavolskom. U tom smislu, crvena je istovremeno boja ljubavi, ali i boja opasnosti (npr. znak „stop“ kao i različiti znakovi upozorenja).

Na dalekom Istoku, crvena je boja tzv. korijenske čakre u čovjeku, a s tim u vezi joj se onda propisuju i neki terapijski učinci. Npr. depresivni ljudi bi trebali unijeti što više crvenih tonova u svoje životno okruženje, a trebali bi i što više konzumirati crveno voće i povrće: jabuka, cikla, rotkva, rajčica…

Plava

Ovo je boja mora i neba, samim tim i boja stabilnosti i dubine. Uz plavu se vežu mahom pozitivna značenja: duhovnost, iskrenost, sklad, intelektualni život, dobre komunikacijske vještine, smirenost, ljubaznost. Na Istoku ju se gleda izrazito numinoznom bojom jer su recimo indijski prikazi božanstava mahom plave boje.

Međutim, plava je istovremeno i hladna boja, pa se s tim u vezi iza nje mogu skrivati fini, sofisticirani, ali istovremeno i poprilično hladni ljudi.

Žuta

Uz plavu i crvenu, ovo je treća temeljna boja. Kako je žuta boja sunca i zlata, sasvim je prirodno da nosi i različita superlativna značenja. To je boja autentičnosti i istine, ali i boja trijumfa i pobjede; boja radosti, sreće, odanosti i poštenja. No, ne kaže se uzalud ono da nije zlato sve što sjaji. Upravo jer su sjaj i svijetlo po sebi dobri, mnogi ljudi onda iz nižih pobuda lažno i prijevarno svijetle. Stoga se žuta dovodi u vezu i sa svim onim negativnim, suprotnim osobinama od svih prethodno nabrojanih.

Na Istoku ju se smatra bojom čovještva. Uz nju se vežu autentičnost i samouvjerenost, a središte svega toga (po Istočnjacima) je negdje u stomaku (solarni pleksus). No, i zapadna psihologija psihosomatiku egzistencijalnih strahova veže počesto upravo za područje stomaka.

Zelena

Zelena je boja lišća, bilja i raslinja, ali također i boja rijeka i jezera, pa i mora kad nije vedro; stoga ju se uzima i bojom prirode. To je umirujuća i obnavljajuća bolja. Stoga su joj i značenja mahom pozitivna. Ona je boja vitalnosti i dugovječnosti, ali također i boja nade i mladosti. Sa ovim potonjim ipak ponekad može poprimiti i negativna značenja (za mlade i neiskusne ljude se često kaže da su „zeleni“).

Zelena je i boja sigurnosti, uzmimo za primjer prometni semafor, ili znakove na različitim tehničkim uređajima: dok crveno označava oprez i zabranu, zeleno uvijek predstavlja siguran radni mod.

Dok ju se na Istoku smatra bojom srca, na Zapadu ju se ponekad označava i bojom ljubomore i zavisti. Npr., ono čuveno: „pozelenio od zavisti“.

Smeđa

Ovo je boja zemlje, pa se negdje oko toga vrti i sva njezina kontraverzna simbolika. To je tlo pod našim nogama, kao i podloga za svo raslinje i hranu. Tako smeđa može označavati stabilnost i plodnost, ali i sigurno utočište. Vojnici na bojištu znaju da „lopata glavu čuva“, tj. da se pred ratnom pogibli najsigurnije ukopati u zemlju, a tako su u prošlosti često preživljavali i sami civili – negdje pod zemljom.

S druge strane, uz zemlju se vežu i neka negativna značenja. Ona je kadra isprljati i ublatiti čovjeka. Slično tome, uz zemlju se vežu i prirodni procesi umiranja i raspadanja. Nije slučajno da se u većini kultura mrtvi ukopavaju baš u zemlju. Opet, s tim u vezi umiranje može imati dobre i loše konotacije. Ono po sebi može značiti asketsko uzdizanje, ali i obratno, grešničko otpadanje od ideala čovještva.

Crna

Crna je izgledno najkontraverznija boja, s tim da ona pouzdano nije boja. Crna u fizikalnom smislu predstavlja potpuni nedostatak svjetla, tj. njegove refleksije. Stoga i ne čudi da su joj značenja većinom loša. To je boja smrti i tuge, a vrlo često i boja „sila tame“. Svjetlo je život, a crna se tome protivi.

No, i nije sve tako crno u vezi crne. Crno označava i eleganciju, misleći ovdje na odjeću („crno uvijek prolazi“). Crna znači i tajanstvenost, a tajanstvenost je često ljudima jako privlačna. Ona može značiti i ozbiljnosti kao i odgovornost neke službe. Nije slučajno da suci, svećenici, diplomati i profesori u mnogim kulturama nose crna odijela i odore. Crna je i boja upozorenja. Upravo zbog brojnih negativnih značenja, iza crne odjeće se nerijetko skrivaju i neke nesigurne osobe, a što je osobito često kod mladih i adolescenata. S tim u vezi, crna boja onda može značiti i izgradnju vlastitog mira ili slično tome – smiraj noći.

Slično smeđoj, i crna se može uzimati kao boja zemlje, te poprimiti onda i sva ona značenja koja se vežu uz nju.

Siva

Kao svojevrsnu „svijetlo crnu“ i ovu boju slijede brojna loša značenja. No, siva se uzima i kao izrazito neutralna boja, a kao takva može biti upravo boja neutralnosti i neovisnosti.

Ljubičasta

Ova mješavina plave i crvene boje je u prirodi vrlo rijetka, tako da onda sa sobom nosi i neka vrlo posebna značenja. U stara vremena, dok su sve boje bile prirodnog podrijetla, a već rekosmo da je ova boja u prirodi dosta rijetka, ljubičasta je bila vrlo ekskluzivna i skupa boja rezervirana za bogataše i vladare. S tim je purpur ujedno poprimao i neka negativna značenja, uzimajući tu u obzir poslovičnu raskalašenost i nemoral visokih društvenih krugova. No i sasvim obratno od toga, u zapadnoj kršćanskoj tradiciji se ova boja uzima kao boja pokore, a na Istoku kao boja konekcije sa onim duševnim i božanskim.

Narančasta

Narančasta boja nosi sa sobom energiju crvene i radost žute. To je i citrusna boja, te kao takva obećava zdravlje tijelu i radost nepcu. Na Istoku je vezuju uz kreativnost, kako uz onu radnu i umjetničku tako i uz onu tjelesnu (prokreativnost). No, upravo jer je toliko lijepa i razigrana, u nekim slučajevima može poprimiti i negativna značenja, kao na primjer – agresiju i nekontroliranu strast.

U Sarajevu, 27. 10. 2018.

M. B.

 

Izvori:

– Didier COLIN, Rječnik simbola, mitova i legendi, Naklada Ljevak, Zagreb: 2004.

– Color Meaning, Color Wheel Pro – See Color Theory in Action, Izvor: http://www.color-wheel-pro.com/color-meaning.html (Stanje: 27. 10. 2018.).

Izvor (foto): 123rf.com

PET STVARI KOJE LJUDI OBIČNO IZGOVARAJU KADA LAŽU

Postoje li pouzdani verbalni pokazatelji da netko laže? Ovo je vrlo intrigantno pitanje, kako na osobnoj razini tako i šire. Stručnjaci koji se danas bave ovim problemom, kažu kako ne postoje 100% pouzdani verbalni pokazatelji da netko laže, no ipak postoje neke specifične formulacije kojima se pojedinci počesto koriste dok pokušavaju zanijekati ili dovesti u pitanje neke zajedničke i općenito prihvaćene relacije i istine.

Pri tome se počesto čak ni ne radi o cjelovitim formulacijama nego samo o pojedinim specifičnim riječima ali također i o grupama riječi. Pri tome ćemo se osobito osloniti na razmišljanje američkog psihologa Jacka Schafera iznesenog za Psychology Today.

1) „Toliko o tome.“

Prijedlog „o“ javlja se ovdje kao „kvalifikator“. Bilo da netko sa ovom formulacijom završava svoj govor ili to iznosi kao zaključak na tuđu izjavu, navedena formulacija sugerira da osoba o cijeloj stvari zna znatno više, ali ne želi da govori. Naravno, s tim se više upućuje na nečiju neiskrenost, a ne toliko na eksplicitnu laž. Bilo kako bilo, istinoljubive i iskrene osobe nemaju problema s tim da ispričaju sve što znaju, bez obzira na moguće posljedice i reperkusije. Za kraj, vrlo slično ovom „toliko o tome“ je i ono „to je to“.

2) „Ne možeš to dokazati!“

Ovdje smo već vrlo moguće na tragu vrlo ozbiljnom lažljivcu ili prevarantu. Riječ „dokazati” sugerira da postoje dokazi za provjeru navodne pretpostavke ili optužbe, ali sugovornik do sada nije uspio otkriti te skrivene dokaze. Iskreni ljudi u ovakvim situacijama ne misle u smjeru onoga „dokazati“: Oni znaju da nema dokaza jer nisu učinili ono za što ih je sugovornik optužio. S druge strane, ljudi koji obmanjuju znaju da dokaz postoji, ali sugovornik još nije otkrio dostatne dokaze koji bi potkrijepili optužbu.

3) „Zašto bih to učinio?“

Ovo je po Schaferu već za „crvenu uzbunu“! Istiniti i iskreni ljudi su direktni. Na krivu optužbu oni najčešće odgovaraju kratko i jasno: „Nisam to učinio!“ S druge strane, lažljivci su skloni izbjegavanju i okolišanju. Rado koriste formulacije kojima zapravo kupuju vrijeme ne bi li u međuvremenu smislili neku uvjerljiviju obranu. O nečemu sličnom je svojevremeno govorio i veliki Dostojevski: „Istina je uvijek kratka i jasna. S druge strane, laž je nakinđurena i komplicirana, te zapetljana u samu sebe.“

4) „Jel’ me to optužuješ?“

Ovdje se susrećemo s vrlo sumnjivom protuoptužbom iz domene „Napad je najbolja obrana“. Sumnjivac jednostavno pokušava prebaciti lopticu na drugu stranu, te slično kao u prethodnom slučaju, želi dobiti nešto dragocjenog vremena za smišljanje nekog smislenijeg opravdanja. Schafer smatra da bi na ovakvu lukavu protuoptužbu najbolje bilo odgovoriti na jedan od dva moguća načina: Izravnom optužbom: „Da, optužujem te“!; ili nešto taktičnije: „Tko je uopće spomenuo optužbu?“ Naime, krivci su najčešće svjesni toga da su krivi, te su vrlo opterećeni možebitnom skorom optužbom. Nevini ne razmišljaju o optužbi, jer pouzdano znaju da nisu krivi.

5) „Ne sjećam se da sam to učinio.“

Lažljivci i varalice se često pozivaju na nedostatak sjećanja, međutim, s tim se samo nesvjesno i suptilno razotkrivaju. Naime, ako poštenu osobu suočite s nečim što doista nije počinila, ona će vjerojatno sasvim jednostavno odgovoriti: „Ne znam“ ili „Nemam pojma“. Jer ukoliko u čovjekovoj glavi sjećanje na neki događaj doista ne postoji, tada nema mjesta ni kvalifikatorima tipa „ne sjećam se“ i „toga“. Što će reći, ako nema sjećanja, onda nema ni ovog sjećanja na sjećanje! S obzirom da se lažljivac i varalica itekako sjećaju čega se sjećaju, oni nesvjesno ni ne pokušavaju u potpunosti zanijekati sjećanje nego kao da radije igraju na opciju nepotpunog sjećanja. Stoga će iskusan istražitelj ili barem mudar sugovornik na ovo vjerojatno postaviti pitanje: „A čega se sjećate“?

Za kraj, po Schaferu, ukoliko želimo razotkriti tuđe obmane i laži onda je najbolje da pažljivo slušamo i razmatramo što to osoba govori. Jer riječi kao takve nikad ne ispadaju isključivo od same osobe. One su istovremeno i odraz stvarnosti koja se dogodila. Stoga će i izgovorene riječi, htjeli mi to ili ne, uvijek sadržavati i neke naznake prave istine koja se dogodila.

U Sarajevu, 18. 10. 2018.

M. B.

 

Izvor: 

Jack SCHAFER, 5 Things People Commonly Say When They’re Lying. Common responses that should not be ignored, Psychology Today (19. 11. 2016.),

https://www.psychologytoday.com/us/blog/let-their-words-do-the-talking/201611/5-things-people-commonly-say-when-theyre-lying (Stanje: 18.10. 2018.).

 

Izvor (foto): 123rf.com

Exit mobile version