Oznaka: izazov

ČOVJEK I ZAGONETKA

Nikad, nikom i ništa ne treba davati sve na gotovo, osim naravno skroz maloj djeci i ozbiljnim bolesnicima. Ovdje postoji moguće i treći izuzetak, a to su oni zbilja nesebično zahvalni ljudi. Sa svima ostalima, oprez…

Zagonetka se obično definira kao dvosmisleno pitanje, kao ono što treba pogoditi promišljajući na temelju nejasna i dvosmislena opisa. Kad čujemo zagonetka, vjerojatno će nam prvo na pamet pasti (barem starijima) neka od naših tradicionalnih narodnih zagonetki. Recimo, „O gredi visi, o zlu misli“ (odgovor: puška), ili nešto benignije: „Na srid polja lonac vrije, a pod njim vatra nije“ (odgovor: mravinjak). Međutim, pored ovoga postoji cijeli niz različitih vrsta i oblika zagonetki: križaljka (ukrštenica ili skandinavka), akrostih, anagram, pletenica (blizugletka), pomicaljka, rebus itd. Pored toga postoji i cijeli niz matematičkih zagonetki, a danas je među njima osobito popularan japanski sudoku. Dodatno, tu je i posebna vrsta zagonetki kolja uključuje slaganje određenih predmeta u optimalnu cjelinu poput čuvene Rubikove kocke. Mlađe generacije danas često vole rješavati zagonetke koje se javljaju unutar video igrica i sl.

Inicijacijski korijeni zagonetke

Danas se zagonetke obično svrstavaju u područje hobija i razbibrige, međutim, u neka stara vremena one su imale i puno važniju inicijacijsku ulogu. Stariji članovi zajednice bi postavljali zagonetke mlađim članovima kako bi ovi potonji dokazali da su dovoljno zreli i pametni za punopravno članstvo te za uloge, zadatke i odgovornosti koje sljeduju odrasle ljude.

Novija istraživanja pokazuju kako rješavanje različitih zagonetki ne predstavlja samo dokaz nečije inteligencije nego i alat za dodatni razvoj logike i logičkog mišljenja, a sa svim ovim bi trebalo početi poprilično rano, već u predškolskom odgoju, uz napomenu da malu djecu svakako treba angažirati sa zagonetkama prikladnim njihovoj specifičnoj dobi i uzrastu.

Briga ili razbibriga?

Zagonetke su duboko integrirane u ljudskoj kulturi i tradiciji. Stoljećima su prenošene usmenim putem „s koljena na koljeno“. Recimo, spomenuti „sudoku“ je na Zapadu relativno nova stvar, ali u Japanu se igra već oko tisuću godina. Zapise o zagonetkama pronalazimo još u antičkim mitovima, pa i u Bibliji (npr. Suci 14). Sve nam ovo govori da je kultura rješavanja zagonetki nešto duboko ljudski te da nam dosta toga može reći o čovjeku, tj. o samima nama. Recimo na primjer, ako zagonetke danas već doživljavamo prvenstveno kao razbibrigu, zašto se onda rješavajući ih tako često iznerviramo? Znači li to možda da je izvjesna doza kreativnog nerviranja za nas u stvari vrlo ugodna i zabavna? Odgovor na ovo pitanje je izgledno potvrdan. Ljudi vole zagonetke i općenito različite izazove čak i više nego što to misle, a vole ih jer im ove dugoročno čine dobro: potvrđuju postojeće te dodatno unapređuju njihove najrazličitije sposobnosti. Stoga ne čudi ono da će se muškarac često recimo zadati da popravi neki uređaj koji ne zna popravljati, kao što će se i domaćica zadati da spremi neko jelo koje inače važi kao vrlo zahtjevno i komplicirano za pripremu. Doduše, bude tu često i bolnih neuspjeha, ali oni svakako neće umanjiti čari i veselje konačnog uspjeha.

Nikad, nikom i ništa ne davati sve na gotovo!

Slično kao što volimo zagonetke i izazove puno više nego što to mislimo, tako i ono „primanje na gotovo“ na kraju puno više mrzimo nego što u stvari mislimo. Zašto to toliko mrzimo a da i ne znamo? Pa upravo zato jer se volimo oko nečega i sami potruditi, a da to toliko ni ne znamo! Ovo svakako zvuči paradoksalno, ali to je život i to smo mi. Kako već rekosmo, nikad, nikom i ništa ne treba davati sve na gotovo, osim naravno skroz maloj djeci i ozbiljnim bolesnicima. Da, ipak možda postoji i treći izuzetak u ovome, a to su oni zbilja nesebično zahvalni ljudi. Sa svima ostalima, oprez! Zašto dobra domaćica često ostane potpuno razočarana, baš kao i dobar profesor, dobar stručnjak, dobar mladić, dobra djevojka i dobro svašta nešto? „Sve im/mu/joj na gotovo a oni ni ‘hvala’“, da ne spominjemo neki fin kompliment, pa ni osobitog zadovoljstva zbog primljenog. Samo prazni tupavi pogledi i još pride poneka bezosjećajna i neumjesna kritika?

Zato za kraj, svakako da nije lako s ljudima postići i dostići jedan optimalni odnos, ali što god radili računajmo sa onim: da oni vole zagonetke i izazove više nego što misle, kao što i ono „na gotovo“ mrze puno više nego što uopće misle. Stoga se i u svojoj svakodnevnoj komunikaciji izgledno moramo više služiti jednim jezikom zagonetki koji će naše sugovornike, suradnike i srodnike poticati na razmišljanje i aktivnost.

 

U Sarajevu, 23. 1. 2019.

M. B.

 

Izvori:

– Zagonetka, Hrvatski jezični portal, Izvor: http://hjp.znanje.hr/index.php?show=search (Stanje: 23. 1. 19.);

– Tradicionalne narodne zagonetke i odgovori, Narodni.net, Izvor: http://narodni.net/tradicionalne-narodne-zagonetke-odgovori/ (Stanje: 23. 1. 19.);

– A. Milojković, Igre koje razvijaju dečji intelekt, Mensa Srbije, Izvor: https://www.mensa.rs/iq/sigovi/ntc/igre-koje-razvijaju-decji-intelekt/ (Stanje: 23. 1. 19.);

– Zagonetka, Wikipedija – Slobodna enciklopedija, Izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Zagonetka (Stanje: 23. 1. 19.).

ŽIVOTNI PROBLEMI – PRILIKA ILI PREPREKA?

Svakodnevno se susrećemo s različitim životnim problemima. Često nam se čini kako je život zapravo sastavljen od problema. Čim riješimo jedan već se pojavljuju nova tri. Pitamo se dokle tako? Zašto ne možemo jednostavno malo uživati, biti bezbrižni barem jedan mali period života. S druge strane, uviđamo kako rješavanjem vlastitih problema postajemo iskusniji, zreliji, snažniji itd. Ili kako bi se ono reklo, ”Što nas ne ubije, ojača nas”. No, činjenica je da čovjek probleme ne može tek tako prihvatiti. U njegovoj je prirodi da bježi od problema, čovjek želi lagodan život. S tim u vezi švicarski psiholog Carl Gustav Jung navodi kako je zajednička karakteristika mladenačkog doba zadržavanje na dječjem stupnju svijesti jer njihov stupanj svijesti ne poznaje probleme budući da su u potpunosti ovisni o roditeljima.

Razlika poimanja neuroze kod Freuda, Adlera i Junga

Austrijski psiholozi Sigmund Freud i Alfred Adler drže da je neuroza bolest koje se treba riješiti, dakle daju joj negativno značenje, dok je za Junga neuroza signal i poruka za čovjeka. Prema Jungovom mišljenju, neurozu ne treba liječiti nego je ona ta koja liječi čovjeka. To je zapravo nastavak shvaćanja nekih velikana medicine u prošlosti, kao što su Heraklit i Paracelsus prema kojima je bolest nastojanje prirode da liječi čovjeka. To će reći da neuroza kao i različite bolesti organski uzrokovane upozoravaju čovjeka da nešto ne štima, da nije sve kako treba. Na taj način pokušava čovjeka prisiliti da se počne više baviti sobom. Znamo da se uslijed svakog upalnog procesa u organizmu povećava tjelesna temperatura. Tim nam organizam poručuje da se bori s nekim parazitima te nas tjera da poduzmemo nešto. Naravno da ne moramo nužno nešto poduzeti, ali onda nam se zasigurno ne piše dobro.

Problemi kao životne prilike

Stvari slično funkcioniraju i na planu našeg svakodnevnog života. Često smo preplavljeni problemima iz različitih područja života, bilo obiteljski, poslovni, socijalni, financijski itd. Problem nam signalizira da nešto ne funkcionira kako treba, da smo nešto zaribali ili pak da je netko drugi zaribao, a izravno se tiče i nas. U takvoj situaciji obično imamo dva izbora: odustati, tj, pustiti da se stvari odvijaju spontano pa gdje nas to dovede ili preuzeti inicijativu, tj. nastojati otkriti uzrok problema i pokušati ga riješiti. Prema tome, problem je ujedno i izazov: hoćemo li se prepustiti i kukati kako nam je teško ili ćemo nastojati nešto naučiti, otkriti, istražiti i tako postati bogatiji za novo iskustvo, a možda čak na temelju tih problema napraviti nešto korisno za sebe i druge oko sebe? Kao primjer možemo navesti neke od poznatih znanstvenika koji su na temelju vlastitih problema – bolesti, trauma iz djetinjstva itd. – izgradili uspješne karijere u nastojanju da istraže i riješe svoje tegobe. Već spomenuti Freud je u mladosti patio od teške neuroze te se u tome periodu počeo baviti autoanalizom, dakle svoje terapeutske tehnike prvo je iskušavao na sebi. To mu je pomoglo da objasni način liječenja različitih psihičkih smetnji koje nisu organski uzrokovane. Također spomenuti Alfred Adler izgradio je vlastitu psihološku teoriju na osnovu svojih fizičkih nedostataka. Budući da je bio rahitičan i krhke građe, nastojao je dokazati kako djeca svoje fizičke nedostatke kompenziraju aktivnim ili pasivnim otporom.

Navedeni primjeri nam pokazuju kako bez problema nema razvoja, postajemo statični i stagniramo, a da ne govorimo da se ne rješavanjem problema oni samo gomilaju. Svaki životni problem treba prihvatiti kao novu priliku za vlastiti napredak. Pa ako i ne uspijemo riješiti baš svaki problem, zasigurno nije sve izgubljeno. Jer iz ovoga proizlazi da nije samo cilj riješiti problem nego razvijati se tijekom rješavanja problema. Možemo zaključiti Jungovim riječima: ”Veliki životni problemi nisu nikada zauvijek riješeni. Izgleda da je njihov smisao u tome da neprekidno radimo na njima. Jedino nas to čuva od zaglupljivanja i statičnosti.”

U Mostaru, 21. 9. 2018.

K. L.

 

Izvori:

Izvor (foto): 123rf.com

Izazov i njegova procjena

Adekvatan izazov je poziv, poriv ili poticaj za ostvarivanjem nečega što realno i možemo ostvariti na temelju korištenja – recimo – 80-100% svojih mogućnosti. Ispod te granice, izazov nestaje; iznad te granice, ulazimo u područje pogibli i ludosti…

Ako bi vam npr. sad netko na euforičan način uputio izazov u vidu vlastitog slobodnog pada s vrha lokalne osmokatnice na tvrdu asfaltnu podlogu, naravno da biste mu odgovorili da još uvijek niste sišli s pameti. Međutim, ukoliko bi vas sad netko izazvao idejom da s jednim razumnim trudom i kroz razumno vrijeme možete početi zarađivati 50% više, vjerojatno biste „zagrizli“.

Izazov se obično definira kao ono što privlači i potiče na okušavanje snaga te jača želju za duhovnim ili fizičkim pustolovinama, a iz prethodnih primjera smo vidjeli kako svaki izazov ima neke svoje jasne granice. Pri tome će se na prevelik i preopasan izazov gledati kao na čistu ludost; s druge strane, na premali izazov se neće ni gledati kao na izazov. Npr., nitko neće reći za poslijepodnevno izležavanje na trosjedu uz TV program da je to neki izazov. Ali, ukoliko bi netko tako pokušao neprekidno ležati 15 dana u svrhu obaranja nekog rekorda u izležavanju, onda bismo rekli da je to ne samo izazov, nego i svojevrsna ludost.

Izazov i granična napetost

Kao i brojne druge stvari u prirodi, svaki izazov po sebi tendira da se ostvari unutar područja tzv. granične napetosti. Što bi to značilo? Cornellski profesor fizike Robert Thorne u ovom smislu navodi primjer ljudskog sluha: Uho je organ koji funkcionira u okvirima područja granične napetosti. Kad bi čuli malo slabije, bili bismo hendikepirani. Da čujemo malo više nego uobičajeno, preosjetljiv sluh bi nam uz određene blagodati donio i mnoštvo problema. Mnogo toga bi bilo preglasno, a čuli bismo i konstantan šum uslijed djelovanja slobodnih subatomskih čestica iz okoline na našu bubnu opnu. Jedini način da se izborimo s viškom sluha bila bi drugačija konstrukcija ušnih školjki. Naime, znamo iz prirode kako brojni sisavci imaju sposobnost podizanja ušiju kad žele nešto bolje čuti, kao i njihovog spuštanja kad im puni sluh nije potreban. No, i u njihovom slučaju ponovno vidimo kako sluh uvijek ima tendenciju razvijati se unutar spomenutog područja granične napetosti, tj. do one točke: Da ga je više, bilo bi ga previše; da ga je manje, bilo bi ga premalo!

Slično je i sa izazovom: adekvatan izazov je poziv, poriv ili poticaj za ostvarivanjem nečega što realno i možemo ostvariti na temelju korištenja – recimo – 80-100% svojih mogućnosti. Ispod te granice, kako rekosmo, izazov nestaje; iznad te granice, ulazimo u područje pogibli i ludosti. Po ovome vidimo da je izazov po sebi pozitivan proces koji nas potiče na potpuno ostvarenje naših urođenih mogućnosti i sposobnosti, a samim tim i na neminovni napredak. Jer naše sposobnosti mogu jačati i napredovati samo ukoliko iste koristimo u potpunosti. S druge strane, sve što se zapusti, sklono je stagnaciji i propadanju.

Kako prepoznati adekvatan izazov?

Puno je toga što nas u životu vodi prema krivim, pa ponekad i prema onim pogibeljnim izazovima.

Kao prvo, tu bismo mogli imenovati problem mimezisa/oponašanja. Erich Fromm reče kako “moderni čovjek živi u obmani da zna što želi, dok u stvari želi ono što se od njega očekuje da želi.” Dakle, s jedne strane, ovdje se radi o globalnim kulturološkim i marketinškim pritiscima; s druge strane, preostaje i onaj općeniti problem oponašanja kad pokušavamo biti poput nekih uspješnih ljudi iz bliže okoline, ne pitajući se pri tome koji su naši talenti i što bi na osnovu njih trebali pokušavati i raditi.

Drugi problem u svezi krivih i pogibeljnih izazova je moguće i posve prirodnog porijekla, a mogli bismo ga nazvati varkom snažne privlačnosti. Naime, kod većine ljudi se događa to da će strast za ostvarivanjem nekog izazova biti veća što je i sam izazov veći. Priroda nam izgledno na taj način želi pomoći. Tamo gdje će biti potrebno proliti veće količine krvi, znoja i suza obično dolazi i to jedno ogromno htijenje koje pokušava anulirati učinke nužne žrtve. Ali mi to ne znamo, pa uglavnom pomislimo suprotno: htijenje je silno, jer je stvar na dohvat ruke … a ona je u stvari jako, jako daleko! Bilo bi dobro kad bismo to znali odmah na početku života, ali eto, obično se to shvati tek kroz osobno iskustvo i brojne promašaje. Međutim, nije zgoreg to često sebi  ponoviti: Što je strast veća, izazov je zasigurno teži i pogibeljniji!

Umjesto zaključka: reciprocitet strasti i uspjeha…

Moglo bi se još puno toga govoriti o svim našim promašajima, jer stvar je takva: krivih puteva je uvijek više od onih pravih.

Stoga nas više zanima na koji način pronaći onaj vlastiti adekvatni izazov? O tome smo već pisali i odgovor je vrlo jednostavan: Treba ustrajavati u onim stvarima i situacijama gdje osjećamo strast izazova, ali gdje istovremeno vidimo jasne i relativno brze pozitivne pomake. Također, treba ustrajavati tamo gdje se usprkos velikom trudu i naporu na kraju dana osjećamo sretno i ugodno, i kad jedva čekamo novi dan kako bi nastavili sa ostvarivanjem svoga dragog izazova. S druge strane, gdje je očaj, bolesna iscrpljenost, sekiracija, dvojnosti, sumnje, stres, niski udarci, ponižavanje … jasno: spašavajte se dok možete!

 

 U Sarajevu, 8. 10. 2017.

M. B.

 

Izvor (foto): 123rf.com

Exit mobile version