Autor: Mario Bernadić

KAKO RAZLIKOVATI IZMEĐU NUTARNJIH, SUBJEKTIVNIH i OBJEKTIVNIH, IZVANJSKIH PROBLEMA?

Izvjesni gospodin Ken Baldwin, inače jedan od rijetkih preživjelih koji su pokušali izvršiti suicid skokom sa znamenitog mosta Golden Gate u San Francisku, reče poslije svega toga, da je nakon što se upravo bio otisnuo od ograde mosta istog trenutka shvatio kako su svi njegovi nagomilani životni problemi apsolutno rješivi osim ovog jednoga – da je upravo skočio s Golden Gate-a.

Neki će danas u ovom smislu reći da je ljudska psiha pravo čudo: u obzoru mira i blagostanja ona postaje autodestruktivna, dok je s prvim naznakama smrtne opasnosti opet počinje obuzimati divlja žeđ za životom.

Već smo ono jednom pisali, a kako sve to sroči njemački teolog Ottmar Fuchs: „Očaj je privilegija onih ljudi kojima u životu dobro ide. S druge strane, tko je u pravoj nevolji, on nema vremena za očajavanje. Njemu je potreban svaki atom snage za preživljavanje.”

Stoga ovdje postavljamo jedno čudno, ali vjerujem i posve valjano pitanje: S obzirom na nevjerojatnu količinu svakodnevne kuknjave, ogleda li se najveći problem današnjice u mnoštvu raznovrsnih problema ili u nedostatku istih – misleći pri tome barem na one istinske egzistencijalne probleme? Drugim riječima, ovdje je pitanje: Kad danas registriramo neki problem, koliko je to stvarno neki objektivni problem, a koliko naš subjektivni emotivni doživljaj nečega što po sebi možda i nije toliko veliki problem?

Ovdje bi prvo trebalo reći da objektivni problemi stvarno postoje i ne primjećivati ih nikako je podjednako loše kao i ono previše ih primjećivati. Stoga bi se i moglo reći da se cijela ova problematika vrti oko pitanje adekvatne mjere. Ako na kraju dana uvidim da su se danas dogodila tri ozbiljna problema ali i barem pet stvari zbog kojih se trebam radovati, s dosta visokom sigurnošću bi se dalo zaključiti da se nalazim na tragu jednog objektivnog životnog promišljanja i djelovanja. Međutim, ako na kraju dana zaključim da je danas sve bilo problem ili barem to da je onaj jedan bio toliko strašno velik da se poslije njega uopće ni ne isplati razmišljati o nečem dobrom što se dogodilo, tada sa sigurnošću možemo reći da nas je ophrvao neki subjektivni negativni osjećaj. To je naprosto nešto poput naočala ali u psihološkom smislu: ako su zelene i tebi onda sve izgleda zeleno ili ako su plave, onda i tebi sve postaje plavo.

Dobro, kako se iščupati iz svega ovoga? Kako već rekosmo na početku, neki oblici buđenja sigurno postoje, ali oni su po sebi uvijek bolni i stresni. Recimo, da nas sutra pohara neki veliki potres, cunami ili pandemija, možete biti 100% sigurni da bi se sa sjetom sjećali kako vam je danas bilo zapravo neopisivo lijepo. Ali baš zbog toga, bolje je ne zazivati nesreću, nego nekako pokušati sebi iznutra posvijestiti ove stvari.

Počeli smo s Golden Gateom, pa ćemo s njim i završiti. Jedan samoubojica, ovaj put nažalost uspješni, ostavio je u svojoj sobi oproštajnu poruku: „Krećem prema mostu … ako mi se putem do tamo nasmiješi samo jedan čovjek, neću skočiti”! Nažalost, nitko mu se nije nasmiješio. Stoga, ne smije se nikad u životu podcjenjivati ovakve male znakove pažnje i dobrote, jer vidimo, nekad je to doslovno pitanje smisla i besmisla, pitanje života i smrti.

U Sarajevu, 15.VI.2019.

M. B.

Izvor (foto): https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Ggb_by_night.jpg; Copyright: Daniel Schwen

O ČEMU RAZMIŠLJAJU LJUDI NA SAMRTI?

U svojem bestseleru iz 2012. „Top five regrets of the dying” (Pet stvari za kojima umirući ljudi najviše žale), australska medicinska sestra za palijativnu skrb Bronnie Ware progovara o svojim dojmljivim iskustvima s ljudima na samrti.

Zanimljivo, nikad nije čula da je netko pred smrt žalio što u životu nije imao više seksa, novca ili vlasti. S druge strane, ljudi su najviše žalili za slijedećim stvarima:

1. „Žalim što nisam bio vjerniji sebi, a ne toliko očekivanjima drugih ljudi”: Ovo je uopće prema autorici najčešće žaljenje kod umirućih. Tek pred pragom neumoljive smrti, ophrvani teškom bolešću i slabošću, u trenucima kad više ništa sami ne mogu poduzeti, ljudi razaznaju koliko je dragocjen taj dar osobne slobode i izbora što nam se za života daje.

2. „Žalim što sam radio toliko puno”: Prema autorici, ovo je češće znala čuti iz usta umirućih muškaraca, ali nerijetko i od žena. Jako vrijedni ljudi na kraju shvate da su u međuvremenu propustili mnogo toga od života. Shvaćaju da su se trebali više družiti, putovati i biti sa svojom djecom.

3. „Žalim što nisam hrabrije izražavao svoja osjećanja”: Ponekad zbog ponosa, ponekad zbog mira u kući, ljudi prešute puno toga. Tek na kraju shvate da ih je to ograničilo u životu ili da ih je zbog toga bila ophrvala dugotrajna gorčina i potištenost.

4. „Žalim što nisam ostao u kontaktu sa svojim prijateljima”: Upravo, što zbog posla, što zbog ugađanja tuđim „nosevima” ljudi kroz život zapuste pa i prekinu brojna vrijedna prijateljstva. I naravno, na kraju zbog toga jako žale, jer tek pred smrt shvaćamo da je iskreno prijateljstvo jedna od uopće najvrijednijih stvari pod ovim nebom.

5. „Žalim što si nisam dopustio/la da budem sretniji/ja”: Autorica pod ovim žaljenjem aludira na čovjekov strah od promjene, a što je po sebi opet povezano s ljudskim neradim napuštanjem tzv. zone komfora. Naime, ljudi tek pred pragom smrti definitivno shvaćaju da sreća nije lutrija nego izbor. Sreća se ne iščekuje; za njom moramo aktivno tragati.

Ljubav, smisao i obitelj

Spomenut ćemo ovdje i jednu drugu autoricu iz slične domene. Kerry Egan je kao bolnička kapelanica također imala u životu priliku mnogo razgovarati sa umirućim i teško bolesnim ljudima. Kao teologesi bilo joj je zanimljivo da umirući ne razgovaraju toliko često izravno o Bogu, ali zato jako puno razgovaraju o ljubavi, smislu i vlastitoj obitelji. No, ona smatra da su upravo to one stvari po kojima čovjek i spoznaje Boga u svojem životu. Pri kraju života, ljude sustižu snažna sjećanja na ljubav koju su primili ili je nisu primili, kao i na onu vlastitu ljubav koju su dali ili nisu dali. Kako rekosmo, puno razgovaraju i o svojoj obitelji, jer tu su im se desile one najljepše, ali često i one najružnije stvari u životu. Žele oprostiti, i žele da im bude oprošteno.

Aluzije putovanja

I na kraju ćemo nešto o samom kraju, tj. o čovjekova posljednja 72 sata života. Medicinski radnici koji rade sa umirućima svjedoče o svojevrsnoj aluziji putovanja koja se javlja kod mnogih umirućih u posljednja tri dana života. Traže cipele, pitaju jesu li ovjerene karte i vize, spominju neke stjuardese koje ih hoće ukrcati na neki avion i sl. A i osobno sam čuo jednog starog gospodina koji mi se povjerio kako zadnjih nekoliko mjeseci stalno sanja da putuje svemirom i to nevjerojatnom brzinom. Uskoro je bio umro.

Za kraj, stara srednjovjekovna mudrost kaže „Memento mori” – „Čovječe, sjeti se da ćeš umrijeti”, s tim da ovaj „Memento mori” nije bio samo pobožna krilatica nego i svojevrsna teorija, kao i meditativna praksa. Smrt je posljednja, nepobitna istina čovjekovog života, pa se valjda u skladu s tim i ne može istinito i mudro živjeti bez misaone anticipacije na vlastitoj smrti. Jer kako vidjesmo, tek pred vratima smrti čovjek razaznaje što je uistinu bilo vrijedno i za što se u životu uistinu trebalo boriti.

U Sarajevu, 5. VI. 2019.

M. B.

Izvori:

– Patricia PEARSON, Opening Haeven’s Door, Atria, New York – London – Toronto – Sydney – New Delhi, 2014.

– https://www.theguardian.com/lifeandstyle/2012/feb/01/top-five-regrets-of-the-dying (Stanje: 5. VI. 2019.);

– https://kerryegan.com/ (Stanje: 5. VI. 2019.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Yuriy Klochan

ZAŠTO UČENICI NE VOLE ŠKOLU … I POSTOJI LI ŠANSA DA JE ZAVOLE?

Ljudski mozak predstavlja iznimno moćan biološki računalni stroj. Toliko moćan, da čak i najnapredniji super-kompjuteri današnjice zaostaju za njim još uvijek barem dvije ili tri decenije intenzivnog tehnološkog i znanstvenog razvoja. Međutim, istovremeno možemo konstatirati sa žaljenjem kako i najobičniji matematički kalkulator od 10KM neuporedivo brže obavlja elementarne matematičke operacije od ljudskog mozga. Zato se možemo pitati u čemu se onda ogleda ta navedena i razvikana superiornost ljudskog mozga? Ono u čemu se naš mozak najbolje snalazi jest kretanje i prepoznavanje uzoraka. Recimo, mi se bez problema krećemo neravnim terenom, a u gradskoj špici ćemo među stotinama ljudskih lica u sekundi prepoznati ono koje poznajemo. Ovo nam moguće i ne zvuči kao nešto posebno, međutim, iz računalne perspektive gledano, ovo su tako napredne i superiorne sposobnosti koje još uvijek uvelike nadilaze i najmoćnije laboratorijske super-kompjutere današnjice.

Upravo s navedenim primjerom, u svojem djelu „Zašto učenici ne vole školu” američki kognitivni psiholog Daniel T. Willingham započinje svoje razmišljanje o suvremenom obrazovanju. Mnogi roditelji diljem svijeta se svakodnevno, a pogotovo u jutarnjim satima susreću s frustrirajućim dječjim prigovorom koji otprilike glasi: „Ali, ja stvarno ne želim da idem u školu!” S naznačenim prigovorom se na svoj način svakodnevno susreću i brojni nastavnici. Stoga unapređenje obrazovnog sustava mora predstavljati zajedničku brigu današnjeg društva, a ono moguće kreće upravo sa onim navedenim primjerom, odnosno, s boljim razumijevanjem ljudskog mozga. Sa onim: kako on funkcionira; što voli a što ne; što mu je prirodno a što neprirodno; koji zadaci su mu lagani a koji energetski preizazovni i suviše zahtjevni?

Kratkoročno i dugoročno pamćenje

Jedna od bitnih pretpostavki Willinghamovog djela je to da čovjekov mozak baš poput kompjutera također posjeduje jednu kratkoročnu, tako da kažemo, radnu memoriju (RAM), te onu dugoročnu ili duboku memoriju (ROM). Čovjekov mozak u stvari ne sliči na kompjuter, nego obratno, kompjuter je taj kojeg su rani računalni znanstvenici bili organizirali po uzoru na ljudski mozak. Dakle, većinu svakodnevnih zadataka čovjek obavlja uz pomoć one kratkoročne memorije. Ona je brza i fleksibilna ali ne pamti dugo. Stoga se važni podaci i iskustva moraju nekako premjestiti u onu dugoročnu memoriju, a o tome odlučuje dio mozga koji se zove hipokampus, a hipokampus će opet dugoročno pospremiti samo ono što smatra egzistencijalno važnim. Samim tim stižemo i do prvog velikog izazova suvremenog obrazovanja…

Znanje i koristoljublje

Društvo nikad ne voli one notorne intereščije među ljudima koji ne biraju ni ciljeve ni sredstva kako bi se domogli željenog cilja. Međutim, u jednoj određenoj mjeri svi smo intereščije i to jednostavno spada na našu ljudsku prirodu. Carmine Gallo u „Tajnama prezentacija Stevea Jobsa” ističe kako se čovjek nikad ne može nečega ozbiljno prihvatiti ukoliko u tome ne vidi svoj osobni interes. Taj interes ne mora striktno biti materijalne prirode … može se raditi i o emocionalnom interesu ili o snažnom iskustvu i osjećaju izazova. No, kakav god da je, ovaj interes mora postojati. Što god prezentirali ljudima, ako ih pri tome želite ozbiljno zagrijati, oni će se nekako morati osjetiti osobno pogođenima. Morat će osjetiti da im vi dajete nešto što im je prijeko potrebno. Stoga i svaka solidna lekcija nekako mora povezivati čovjekove elementarne interese sa svojim sadržajem. Zašto im je to potrebno? Što s tim dobivaju? Zašto bi uopće o tome trebali nešto učiti? U tom smislu sjećam se svoje nastavnice matematike s kraja osnovne škole. Često nam je ponavljala kako ona zna da nas je već barem pola iz razreda čvrsto odlučilo jednoga dana studirati nešto što nema nikakve veze s matematikom, ali da nam je određeno matematičko znanje ipak i pored toga potrebno. Kako ćemo jednog dana zbrajati račune? Kako ćemo proračunati količinu potrebnih namjernica za deset ljudi ako poslovično kuhamo samo za troje? Kako ćemo proračunati u trgovini namještaja može li željeni ormar uopće stati u našu sobu? Koliko nam je farbe potrebno za ličenje stana s obzirom na ukupnu površinu zidova i plafona i sl.?

U tom smislu, u jednoj američkoj eksperimentalnoj srednjoj školi su nastavu doslovce postavili naglavačke. Tu se više ne ide od predmeta prema zanimanju, nego obratno, od zanimanja prema predmetu. To zapravo ni ne liči na školu, nego više na nekakvu tvorničku halu. Na početku školovanja svaki učenik bira projekt koji ga zanima. Netko će praviti automobil, netko računalni program, netko će raditi namještaj itd. Učenici zatim započinju projekt i onda nailaze na najrazličitije prepreke i probleme, i tek tad zapravo i zovu nastavnike u pomoć. Nastavnik dolazi, procjenjuje situaciju i upućuje učenika koje gradivo mora svladati kako bi mogao riješiti problem na koji je naišao. Naravno, što je izabrani projekt po sebi ambiciozniji i kompleksniji, to će učenik tijekom školovanja morati steći i više znanja. Neki tako moraju učiti i puno stvari koje po sebi spadaju na fakultetsko obrazovanje. Dobro se pomuče, ali rado se pomuče jer rade na nečemu svom, i to na onom svom što ih jako zanima.

Bez otkrivanja naznačenog osobnog interesa u nastavnom procesu, informacije će se teško domoći moždanog neokorteksa jer im hipokampus to neće dopustiti. U tom smislu navest ću i jedan vlastiti, nadam se, vrlo zanimljiv primjer. Kad sam pred upis postdiplomskog studija morao izvaditi popis položenih predmeta s dodiplomskog studija, na navedenoj listi sam opazio jedan predmet kojeg se nikako nisam mogao sjetiti. Ne samo ispita, nego ni samog predmeta. Naprosto sam se mogao zakleti da taj predmet nikad nisam bio ni slušao, a na popisu je jasno stajalo da sam ga položio i to devetkom, i to sve kod profesora koji je važio kao strah i trepet. O čemu je ovdje riječ? Pa sasvim jasno, cijela stvar je bila riješena kratkoročnom memorijom, jer je moj hipokampus bio procijenio da je cijelo to šikaniranje posve bespotrebno mom neokorteksu. Jedina misija koju je moj mozak bio procijenio kao opravdanu jest popunjavanje još jedne kućice u indeksu. Misija obavljena, a zatim i ekspresno zaboravljena!

Dakle, stoga bi svaki nastavnik „pod muss” morao znati da se učenici svakako na ovaj ili onaj način mogu natjerati da nešto nauče. Ali hoće li to dugotrajno zapamtiti, dogodit će se samo ukoliko procjene da im je to znanje stvarno potrebno. Bez toga će se sve svesti na zbilja bespotrebno i beskorisno šikaniranje.

Primjeri su uvijek korisni

Ovdje se opet pobliže vraćamo Willinghamu i njegovom djelu. On govori između ostalog i o kontekstualnosti našeg znanja, pri čemu će neki novi kontekst biti najlakše usvojen ukoliko u našoj glavi već postoji neki njemu približan, sličan kontekst. U tom smislu on ističe kako se u nastavnom procesu uvijek dobro obilato koristiti primjerima i analogijama iz svakodnevnog života i općeg ljudskog iskustva. Ti već postojeći približni konteksti u našem pamćenju su nešto poput sidrišta za nove informacije. Znanje se puno lakše lijepi na ono „približno nešto” a ne na „nepostojeće ništa”.

Temeljni principi

Willingham nadalje ističe kako u nastavnom procesu počesto vrijedi ono da je manje zapravo više. Nastavnici bi za svaki predmet trebali definirati one temeljne principe i pitanja, te na tome dosta raditi, i to sa učenicima često ponavljati. Naime, neosporno je da složena znanja pretpostavljaju usvajanje velikog broja informacija, međutim, to će na kraju biti moguće samo ukoliko učenici u svojim glavama imaju dobro posložene one naznačene temeljne principe i pitanja. Stoga bi nastavnik iz svakog udžbenika po kojem radi sebi prvo morao izvući onih 20-30, tako da kažemo, strateških rečenica. U tom slučaju će se na kraju bolje „provući” i cijeli udžbenik.

Stara srednjovjekovna lekcija

Neovisno o Willinghamovom radu, ovdje bi istakao i onu jednu prastaru srednjovjekovnu lekciju iz filozofije Sv. Tome Akvinskog. Naime, na jednom mjestu on krajnje jednostavno ali i posve briljantno primjećuje kako „samo vatra može raspaliti vatru”, ili u ovom slučaju kako samo strast može potaći strast. Ukoliko nastavnik samom nastavnom procesu pristupa mlako, površno i nezainteresirano, uopće se neće morati čuditi što su mu i učenici takvi. Ukoliko sami nismo oduševljeni onim što iznosimo, teško da ćemo i druge uspjeti oduševiti.

Poučak za roditelje

I na kraju nešto važno za same roditelje. Kako smo nedavno pisali, djeca prvenstveno uče oponašanjem a ne toliko slušanjem mudrih savjeta. Premda ponekad bude i izuzetaka, ono u stilu da od djece intelektualaca ne bude ništa, kao što nekad i od neukih roditelja ispadnu vrsni intelektualci, u prosjeku ipak važi ono da „jabuka ne pada daleko od stabla”. Djeca će puno vjerojatnije čitati knjige ukoliko ih čitaju i njihovi roditelji, a bez redovitog čitanja nema ni ozbiljnog intelektualnog života.

U Sarajevu, 28.V.2019.

M. B.

Izvori:

– Daniel T. WILLINGHAM, Why Don’t Students Like School?: A Cognitive Scientist Answers Questions About How the Mind Works and What It Means for the Classroom, Jossey-Bass, San Francisco, 2009.

– Ray KURZWEIL, How to Create a Mind: The Secret of Human Thought Revealed, Penguin Books, New York, 2013.

– Carmine GALLO, Steve Jobs – Tajne njegovih prezentacija, Školska knjiga – Zagreb, 2013.

– MariaTeresa FUMAGALLI – Beonio BROCCHIERI – Massimo PARODI, Povijest srednjovjekovne filozofije. Od Boetija do Wycliffea, KS – Zagreb, 2013.

Izvor (foto): 123rf.com Copyright: ferli

“FILOZOFIJA ZA ŽIVOT I OSTALE OPASNE SITUACIJE”

Biti filozof ne zvuči uvijek dobro, jer među filozofima je puno cinika, skeptika i sofista. Prvi sve izruguju, oni drugi sve dovode u pitanje, dok treći uživaju u beskonačnim ispraznim raspravama. No, sve to i nije baš filozofija, barem ne ona prava. U ovom tekstu ćemo nastojati predstaviti zanimljivo djelo Julesa Evansa – „Filozofija za život i ostale opasne situacije”. S pozicija modernog stoicizma, ali i njemu srodne kognitivne bihevioralne terapije, autor nas vodi kroz zanimljivo proputovanje arhaičnim svijetom antičke filozofije, iznoseći iz njezine bogate riznice mudrosti primjenjive i korisne, itekako i u ovom našem današnjem vremenu.

Ovdje se otprilike polazi od rimskog stoika Epikteta i njegovog stajališta kako nas kao ljude ne uznemiravaju stvari nego naše mišljenje o njima. Mnogo vremena kasnije, ova mudrost će biti inspiracijom i Albertu Ellisu, utemeljitelju kognitivne bihevioralne terapije (nadalje: CBT). Ellis je bio mišljenja da glavni uzročnik psihičkih problema kod čovjeka i nije poremećena moždana kemija nego neka pogrešna i štetna uvjerenja koja kroz život usvajamo. Naime, kad god nam se nešto dogodi, to aktivira i naše pokušaje interpretacije toga događaja, a što na kraju sa sobom donosi i neke emocionalne posljedice. Ovdje se navodi konkretan primjer: Pali ste na vozačkom ispitu, i sad vas muči osjećaj poraza. Mislite kako ste ispali glupi, gubite samopouzdanje i padate u depresiju. Međutim, isti događaj se može i sasvim drugačije protumačiti, kao svojevrsna prilika da u životu nešto još bolje i temeljitije naučimo i svladamo. Vidimo, u oba slučaja događaj je posve isti, ali su različite interpretacije istoga, a samim tim i emocionalne posljedice koje s njima idu.

Premda je ovdje već naznačena tijesna veza između CBT-a i antičke filozofije, autor filozofiju ipak smatra dominantnijom. Naime, dok je u praksi CBT većinom koncipiran kao privremeni kurs, filozofija se, s druge strane, nameće kao cjeloživotna disciplina. Druga prednost filozofije bi bila njezina društveno-politička osviještenost. Recimo, Platon je smatrao da bi filozofi kao najmudriji članovi društva ujedno trebali i vladati. S druge strane, Aristotel je smatrao da bi se svaki čovjek trebao pozabaviti s pitanjem: „Što je to jedno dobro ljudsko društvo”?

Onaj drugi put čovjekovog samo-poboljšanja, antička filozofija je trasirala kroz trajno i otvoreno pitanje o značenju božanskog, te o smislu života i našeg postojanja na ovom svijetu.

Stoici su vjerovali da je univerzum prožet božanskom inteligencijom, te je stoga ono „živjeti po razumu” za njih ujedno značilo živjeti u skladu s prirodom.

S druge strane, epikurejci su bili materijalistički nastrojeni i nisu vjerovali u život nakon smrti, ali su usprkos tome smatrali da svoje živote moramo provesti na najbolji mogući način, upravo zato jer je naše vrijeme na ovom svijetu kratko.

Tako ujedno dolazimo do dva centralna lajtmotiva antičke filozofije. Premda su se različite filozofske škole po svojim stajalištima međusobno znatno razlikovale, ipak je u konačnici postojala temeljna suglasnost oko barem dvije stvari: težnja prema dobru i cjeloživotna disciplina promišljanja.

Samokontrola i trening uma za prihvaćanje realnosti

Život u antička vremena nije bio lagan. Prosječni životni vijek iznosio je svega dvadesetak godina, a mnogi su bili osuđeni na to da taj kratki život prožive kao prezreni robovi. Za stoicizam se pouzdano može reći da je bio filozofija duboko uronjena u probleme svoga vremena, te da je pretežito i bila fokusirana na prevladavanje problema s kojima se čovjek suočava. Stoga bi se centralni fokus stoicizma mogao upravo izraziti na slijedeći način: Fokusirati se na (i mijenjati) stvari koje su u našoj moći, te raditi na strpljivom prihvaćanju onih stvari koje to nisu. To je u suštini jedini način da izbjegnemo dugoročne frustracije i poboljšamo svoju radnu i životnu efikasnost. (Zanimljivo, mnogo kasnije i Martin Heidegger nakon dugoročnog promišljanja u svjetlu svojeg programa opsežne filozofske dekonstrukcije dolazi do skoro istovjetnog zaključka: prihvaćati egzistencijalnu „bačenost” – tj. sve ono na što ne možemo utjecati, te nastojati dobro iskoristiti „nabačaje” – odnosno, sve one dobre prilike koje nam život pruža.) U tom smislu, jedan primjer: Recimo, ostali ste bez posla. I što će te učiniti? Čovjeka u takvim situacijama lako spopadne ogorčenost i manija traženja krivaca. Kriva je ekonomija ili je kriv sada već bivši šef? Možda i radne kolege? Potišteni ste, i osjećate se krajnje odbačeno? Stoici bi to jednostavno apsolvirali ovako: Jednostavno prihvatite da ste ostali bez posla, uopće se nemojte zamarati pitanjem tko je kriv, nego se svim snagama bacite na traženje novog radnog mjesta, pa moguće nađete jedno čak i znatno bolje nego prethodno.

Glede naznačenog prihvaćanja neželjenih životnih situacija, rimski državnik i filozof Seneka je čak savjetovao da na dnevnoj razini razmišljamo o neminovnosti poraza, patnje i smrti u našem životu. Tako će nam duša biti posve spremna kad se tako nešto prije ili kasnije i dogodi. Za stoike je ovo bilo nešto poput svakodnevnog treninga. Čvrsto su vjerovali da se um mora redovito vježbati slično kao što i ambiciozni olimpijski sportaši svakodnevno uvježbavaju svoje tijelo.

S druge strane, epikurejci su bili hedonisti, vjerovali su u užitak, ali su u svemu tome nepravedno došli na loš glas zahvaljujući razvratnim rimskim patricijskim krugovima koji su svoje učestale orgije i bahanalije opravdavali tobožnjim epikurejizmom. Epikur definitivno nikad nije naučavao takav stil života. On je vjerovao u užitak, s tim, kako je isticao, i pretjerani užitak vodi u patnju. Stoga je istinski užitak ležao u umjerenosti. Zato se kod epikurejaca može govoriti o jednom prosvijetljenom, racionalnom hedonizmu. Užicima treba pristupati promišljeno, i pri tome prednost davati dugoročnim užicima, pošto su oni kratkoročni obično opasni po zdravlje.

Pitagorejci su također prakticirali neke stvari svojstvene i za modernu psihoterapiju, a osobito CBT. Trudili su se postići jedan svojevrsni „pogled odozgor”; sagledati svoj život iz perspektive vječnosti. Upravo je jedan takav pogled dovodio čovjeka do svijesti o prolaznosti i kratkoći života. A kad se to jednom živo shvati, čovjeku jedino preostaje odluka za sreću, jer čemu trošiti to kratko vrijeme na uzaludno živciranje i zlovolju? Odatle je slijedilo i prakticiranje svojevrsnih racionalnih mantri. Naime, premda se pitagorejci i nisu baš najbolje kužili u moderni psihološki koncept nesvjesnog, na neki način osjećali su da to postoji. Iz vlastitog iskustva su znali kako nas počesto mogu zaposjesti sumorne i frustrirajuće misli, i da onda po njima počnemo tonuti sve dublje i dublje. Stoga bi oni pronašli sebi kakvu smislenu ohrabrujuću misao i ponavljali bi je sebi u takvim situacijama. Npr.: „Zaslužuješ da budeš sretan!”

Premda je po izvornoj vokaciji bio povjesničar i biograf, Plutarh je po nekim vlastitim filozofskim i psihološkim umijećima definitivno bio čovjek ispred svoga vremena. Naime, za njega je bilo sasvim jasno da ljudi, a osobito mala djeca, prvenstveno uče oponašajući druge ljude, a što će puno puno kasnije eksperimentalno dokazati psiholog Albert Bandura. Ovo bi značilo, ako želiš izvrsnu djecu, moraš biti izvrstan roditelj – nema ti druge! Djeca usvajaju ono što vide da stariji rade, a ni približno toliko ono što oni govore. Jedini način da nešto dobro ispadne od naših uzvišenih i plemenitih ideja jest da živimo po njima. Zbog toga je Plutarh savjetovao i ono da se čitaju biografije velikih povijesnih likova. Ako ćemo već slijediti tuđi primjer, a uvijek tako ispadne, onda je bolje da nasljedujemo one dokazano velike ljude.

Spomenut ćemo i velikog Aristotela. Nakon dugo promišljanja na pitanje „za što smo stvoreni”, Aristotel je nabasao na tri stvari: stvoreni smo za sreću, zajedništvo i racionalnost. Ono prvo je istaknuo jer je shvatio da mi što god namjeravali, uvijek to nastojimo jer s time želimo da dosegnemo sreću. Ono drugo je također valjda jasno. Teško je biti sretan među nesretnim ljudima, i zato po Aristotelu ljudi mogu samo zajednički postići jednu takvu sretnu harmoniju. I na kraju ono treće – racionalnost je upravo ono što nas čini posebnima i što nas odvaja od ostalih, nižih, bića na zemlji. Stoga je jedini način da se bude čovjek, ono da budeš racionalan; bez toga nema ni one tako žuđene sreće. Iz svega ovoga se svakako ne isključuju ni emocije, međutim, racionalni put do sreće podrazumijeva da se one trebaju kultivirati u vrline, pri čemu vrlina nije ništa drugo do li emocija kultivirana do savršenstva. Ovo racionalno kultiviranje emocija opet po sebi podrazumijeva uspostavu ravnoteže između suprotstavljenih ekstremnih emocija. Npr, vrlina odvažnosti je po Aristotelu svojevrsna ravnoteža emocija silovitosti i bojažljivosti. Tako ove dvije ograničavajuće i uznemirujuće emocije u svojevrsnom međusobnom braku postaju žuđenom vrlinom. Reklo bi se stoga, izvrsna lekcija i za današnje vrijeme. Često nas zbunjuje pa i plaši postojanje ovakvih kontradiktornih i naizgled beskorisnih emocija u nama, pa zato u takvim situacijama trebamo misliti upravo u smjeru vrline. Oboje je potrebno da bismo bili vrli i kreposni ljudi. Svakako, Aristotel će dodati i to da se vrline ne uče iz knjiga, nego svakodnevnim vježbanjem i to među ljudima. To je jedini način da žuđena vrlina postane habitus – naše uhodano, prirodno stanje i navika.

Državni programi pomažu, ali na kraju je ipak sve do nas

U današnje vrijeme, različite vlade, a osobito one na Zapadu sve više raspoznaju vrijednost nekih od ovdje navedenih tehnika samo-poboljšanja i postizanja sreće. Tako je recimo prije koju godinu britanska vlada investirala čak 500 milijuna funti u temeljitu izobrazbu 6.000 CBT terapeuta. To svakako nešto znači, međutim, autor na kraju ističe da je izbor u konačnici na nama, koliko ćemo raditi na sebi i hoćemo li uopće raditi. Na kraju nas zato napominje ono da se počesto trebamo sjetiti kako je naš život kratki bljesak svijetla u ultimativnoj tami univerzuma. Iskoristimo ga najbolje što možemo!

U Sarajevu, 21.V.2019.

M.B.

Izvor: Jules EVANS, Philosophy For Life And Other Dangerous Situations, London – Sydney – Auckland – Johannesburg, Random House Group company, 2013.

Izvor (foto): 123rf.com Copyright: Ion Choisea

POGLED ODOZGO

Poznavao sam jednog finog gospodina koji je s krizom srednjih godina upao u grdne probleme s pićem. Potrajalo je to sigurno nekoliko godina, te bivalo sve gore i gore. I onda, jednog dana ga sretnem, za divno čudo, trijeznog. Bio je poprilično uznemiren. Započe razgovor sa mnom. Reče kako je upravo negdje usput sreo pijanog čovjeka. Teturao je, baljezgao, bljuvao, i na kraju završio u vlastitoj bljuvotini. I reče fini gospodin na kraju tog kratkog razgovora: “O moj Bože, zar i ja tako ružno izgledam!?” Njemu je to očito bilo dovoljno, jer ga poslije toga nitko nikad više nije vidio pijanog.

Navest ćemo i jedan drugi, benigniji, primjer. Svi ste se vjerujem našli u čudu kad ste prvi put čuli svoj glas na nekoj audio ili video snimci. Zvuči dosta drugačije nego što čujemo sami sebe dok pričamo. Ništa čudno. Dok govorimo naše uši hvataju glas koji izlazi iz desetak centimetara udaljenog izvora. Osim toga, popriličan dio zvučnog transfera tada se odvija preko slušne kosti. Stoga je logično da čujemo sebe na sasvim drugačiji način kada naš glas dolazi iz nekog vanjskog izvora.

Otprilike o tome želimo danas govoriti, promatrati sebe iz neke vanjske perspektive nije identično onome kako inače sebe gledamo. Pogled odozgor na sebe same može nas u svezi nekih stvari poprilično uznemiriti. No, to je po sebi trenutak istine koji nas itekako može osloboditi vlastitih mitova i zabluda te uvesti u jedno novo, kvalitetnije razdoblje života.

Anti-planiranjem do plana

Na našim prostorima i ne postoji neka kultura planiranja vlastitog vremena i aktivnosti. I kad oni zapadnjaci stalno nešto bilježe u rokovnik, može nam se čak učiniti i smiješnim. Stoga, da bi uopće shvatili važnost jednog takvog planiranja, bilo bi dobro započeti s nečim što bih nazvao anti-planiranjem: jednostavno, probajte zapisivati što radite i koliko ste na što potrošili vremena tijekom dana. Što god na kraju budete vidjeli, bit će to jedan istinski pogled na same sebe odozgor, svojevrsna autobiografska ptičja perspektiva. Koja korist od svega toga? Pa recimo, puno je lakše danas prodangubiti pet sati uz TV nego sutra čitati u svom notesu o tome – kako ste jučer čak pet sati gledali TV. Naravno, može se to sve skupa voditi i detaljnije, bilježeći pri tome i svoje misli. I kad čovjek recimo na kraju bude čitao kako je jučer puna tri sata ljutito u sebi prežvakavao neku staru svađu ili osobni neuspjeh, izgledno će odlučiti da bi bilo pametnije ubuduće ne upadati u takva mizerna stanja.

Psihološka dobrobit planiranja 

I kad dangubimo, na neki način ono svoje vlastito dangubimo. No, što je uopće to naše? Postoje različite razine svijesti i egzistencije. Ljudi možemo biti samo po onome ljudskome a ne animalnom. Ono što nas izdvaja iz svijeta životinja nisu instinkti i nagoni, nego razum, svijest, sloboda i odgovornost. Poslužit ćemo se ovdje u to ime onom Heideggerovom sintagmom kako neki ljudi ne žive nego bivaju življeni. 

Zašto je danas toliko anksioznosti, toliko straha da ćemo izgubiti kontrolu? Pa moguće zato što smo je na neki način već izgubili. Ulazimo u dan bez jasnog plana, vizije i izbora. Mjesto da ga proživimo, mi dopuštamo da isti biva proživljen.

Naravno, postoji i ona druga strana medalje koja bi rekla da je jedan život vođen po 100% striktnom planu također na neki način neljudski. Osobe koje nemaju za nas ni pet minuta vremena jer su si nešto detaljno isplanirale poslovično doživljavamo bezdušnima. Reklo bi se, naravno da planovima ne treba robovati, ali ih svejedno trebamo imati. Nije problem ako nam se danas dogode dva-tri neplanska sata, ali neka zato onih ostalih dvanaest (u budnom stanju) bude po redu i planu.

Jednostavna logika – široka primjena 

Japanci kažu da njihova tradiciolna “kakeibo” metoda vođenja osobnih troškova garantira tridesetopostotnu uštedu vlastitih prihoda. Kakibo nije ništa drugo nego strpljivo vođenje osobnog dnevnika, ovaj put onog financijske prirode. Bilježe se svi prihodi i svi rashodi. Rashodi se pri tome dijele u različite grupe, recimo: režije, stanarina, hrana, odijeća, hobi, zabava, putovanja, krediti i sl. Reklo bi se ništa posebno, a tako dokazano učinkovito. Vidimo, opet slično kao i ono maloprije: jedno je bezbrižno trošiti svoj novac, a sasvim je drugo sutra čitati o svemu tome. Kad svoje financijske navike pogledamo iz one blažene “ptičje perspektive”, skoro ćemo sigurno nešto početi mijenjati. Jednostavno, čovjeku postane jasno da će se u nekim stvarima morati malo suzdržati kako bi preostalo dovoljno i za one druge potrebne stvari.

U Sarajevu, 29. IV. 2019. 

M. B. 

Izvor(foto): 123rf.com; Copyright: Manit Khumrod

Historija Boga

U ovom tekstu ćemo pokušati na sažet način predstaviti inače poprilično opsežno djelo engleske autorice Karen Armstrong iz 2003.: „Historija Boga”. U maniri komparativne religije autorica poduzima poprilično ambiciozan korak nastojeći sagledati ukratko cjelokupnu povijest čovjekovog pitanja o Bogu.

Bilo da ste posvećeni vjernik ili odbijajući ateist, morate se složiti da su religije, a općenito velike monoteističke tradicije oblikovale ljudsku povijest.

Međutim, za samu autoricu veza između religije, s jedne strane, i svijeta, s druge strane, je izrazito  dvostrana, što će reći da je religija nesumnjivo utjecala na svijet, ali i svijet na religiju. Pod potonjim se osobito misli na utjecaj antičke filozofije, kao i na povijesne periode egzila tijekom kojih su se religije silom prilika miješale sa utjecajima stranih kultura i mišljenja. U posebnu kategoriju izvršitelja utjecaja na religiju spadaju i neki istaknuti pojedinci unutar samih religija (teolozi, mistici, sveci, mudraci…) koji su svojim razmišljanjem i djelovanjem ostavili neizbrisiv pečat na cjelokupnu pojavnost pripadajuće im religije.

Mnogostruke konceptualizacije Boga

Što je za vas Bog? Prije svega Stvoritelj, netko Svemoćan ili možda ipak nekakva difuzna Duhovna Sveprisutnost? Autorica ističe da različite konceptualizacije Boga postoje već tisućama godina, stoga ona svoje teološko putovanje započinje na drevnom Bliskom Istoku prije 14.000 godina gdje su paganska plemena iznjedrila različita božanstva već prema vlastitom poimanju i osjećaju.

Sljedeću važnu etapu susrećemo u Mezopotamiji, kolijevci zapadne civilizacije, čije drevno društvo rađa već i neke razvijene religijske oblike. Ljudi drevne Mezopotamije doživljavaju svoje društvo kao vrlo krhko i nestabilno, stoga štuju božanstva čija je moć i zadaća suprotstavljat se destruktivnim i kaotičnim silama koje neprestance prijete svekolikom prirodnom i društvenom poretku. U tom kontekstu, babilonski mit o stvaranju Enuma Elish govori o porijeklu prvih bogova koji su izbjegli iz primordijalne pustoši. Ova božanstva su bila povezivana s vodom, zemljom i nebom. Pri tome se smatralo da je babilonski bog zaštitnik – Marduk stvorio ljudsku vrstu miješajući zemaljsku prašinu sa svojom krvi. Iz toga je proizlazilo da su ljudi polubožanske prirode.

No, jedna semitska grupa će se po svojim vjerskim uvjerenjima ipak znatno izdvojiti od drugih. Izraelci, koji su se smatrali potomcima Abrahamovim, a ime dobili po njegovu unuku Jakovu, kasnije prozvanim Izraelom, štovali su božanstvo koje je dijelilo mnoge osobine s paganskim bogom  Višnjim (El Elyon), ali nešto se pri tome ipak znatno razlikovalo: Izraelci su pokazivali snažnu tendenciju da štuju samo jednog boga, a što i nije bilo baš u onom općeprihvaćenom paganskom duhu toga vremena. Ipak, za tog jednog i jedinog Boga Biblija koristi različita imena. U hebrejskoj Bibliji Starog zavjeta najčešće se pojavljuju dva imena: Jahve i Elohim. Ovo prvo za Izraelce je bilo osobito sveto jer su smatrali da je to Božje ime koje je Mojsiju objavio sam Bog. Upravo zbog te posebnosti za Židove sve do dana današnjeg izgovaranje ovog svetog imena predstavlja nemalu nelagodu. Radije se samo naklone ili umjesto Jahve kažu Elohim. To bi ujedno bio i teološki razlog zašto je u mlađim slojevima Starog zavjeta prevladalo spomenuto “Elohim” namjesto Jahve. S druge strane, liberalni istraživači smatraju kako se ovdje radilo o dva prastara različita božanstva koja su se naknadno stopila oko izraelske ekskluzivno monoteističke ideje.

Ljubomorni Bog

Premda je izvorno štovan kao Bog otaca (Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev) i Bog rata (Bog nad vojskama), Izraelci će s vremenom otkrivati i brojne druge Jahvine osobine koje će ga definitivno kvalitativno izdvojiti od drugih bogova. Na tom putu će osobitu ulogu imati proročki pokret. Oni su se deklarirali kao svojevrsni glasnogovornici Božji. Tako će s vremenom rasti svijest o Jahvinoj svetosti, pravednosti i miroljubljivosti. Za razliku od drugih bogova koji su kroz mitološke prikaze opisivani kao oni koji se stalno oko nečega i protiv nekoga bore, Jahve je predstavljen kao suvereni svemogući vladar čija misao spontano prelazi u djelo. Osim toga, Jahve se opisuje kao Bog koji se osobno objavljuje smrtnicima, što za paganske bogove i nije bilo svojstveno. Također, u biblijskom kontekstu vrlo rano se javlja i svijest o Božjoj transcendenciji. Jahve je Onaj bitno drugi i drugačiji. Istovremeno blizak, ali i krajnje dalek. On nije antropomorfno božanstvo po prikazu vrlo slično ljudima. Naprotiv, Njega je uopće zabranjeno prikazivati na ljudski način. Njegova moć je nesputana i ne da se ograničiti i vezati za neki određeni lik i mjesto. Dok su paganska božanstva “preferirala” vrhove velikih grandioznih planina (Olimp, Ande, Himalaji, planina Fuji u Japanu itd.), dotle je Jahve istovremeno bio posvuda i nigdje. Možda i ključna osobina Jahvina bila je ta da je On prikazivan kao ljubomorni Bog. Nije podnosio nikakvih drugih bogova, i čovjeka je tražio samo za sebe. Ovo će dovesti do toga da Izraelci prije svih drugih naroda postanu ekskluzivni, čisti monoteisti. U kontekstu čovjekovog stvaranja, Biblija je isticala još jednu jedinstvenu Jahvinu značajku. Za razliku od poganskih božanstava, Jahve stvara čovjeka kao vrhunac svoga božanskog stvaralaštva, tako da ovdje dolazi do izražaja čovjekovo jedinstveno dostojanstvo. On ovdje nije tek usputno stvorenje ili nekakav božanski referent za prljave i teške poslove, nego vrlo posebno stvorenje s kojim Bog ima velike planove. Prodor antičke kulture i misli u židovski svijet (otprilike 3. st. pr. Kr.) dovest će do nekih dodatnih teoloških pomaka i pojašnjenja. Jahve se sada opisuje i kao mudri Bog, te dodatno jača svijest o njegovoj transcendenciji. Aristotelov filozofski koncept je vidio Boga kao nepokretnog pokretača, što je govorilo u prilog Boga koji je, filozofskim rječnikom rečeno, prvenstveno svršni (finalni), a ne djelatni uzrok stvaranja. Jednostavnije rečeno, ovo bi značilo da je Bog prije svega temelj svekolike stvarnosti, a ne nebeski tutor koji odozgo na sve pažljivo motri i stalno se nešto i nekome miješa.

Isusova slika o Bogu

Neki bi danas rekli da Isus iz Nazareta i nije ništa posebno novo rekao što već prije njega nije izrekao veliki židovski rabin Hilel Stariji: Čovjekoljublje kao suština zakona i bogoštovlja, te zlatno pravilo – “Ne čini drugom, što ne želiš da drugi tebi čini.” Tome možda govori u prilog i povijesna činjenica da su se kršćanstvo i judaizam službeno razišli tek pedesetak godina nakon Isusovog (zemaljskog) života. Isusovi apostoli i učenici su sve do tada i dalje išli u židovski hram, molili se i prinosili žrtve kako to inače rade svi Židovi. Možda se u svemu ovome radilo tek o različitim naglascima. Isus je rado isticao one benevolentne i ljubezne aspekte Božjeg bića. Puno mu je bliža bila ona slika Boga – Oca od slike Boga – suca. Ipak, ako se bolje pogleda, puno toga je već od početka bilo bitno drugačije u svezi Isusa iz Nazareta. U dobi od oko tridesetak godina kreće sa svojim javnim poslanjem. Obilazi galilejska sela i gradove naviještajući skori dolazak Kraljevstva Božjeg. Bilo je nešto posebno u njegovom nastupu, glasu i pojavi. Mnogi Izraelci počinju u njemu viđati obećanog mesiju, no istovremeno neki njegovi postupci i kritične izjave bude sumnju i ljutnju kod službenih vjerskih autoriteta. Ovaj spor će nadalje tinjati da bi se oko tri godine kasnije dogodio potpuni šok za Isusove pristalice i simpatizere. U Jeruzalemu biva uhapšen i ekspresno osuđen kao najgori buntovnik i bogohulitelj, te ga razapinju uoči blagdana Pashe skupa s dvojicom drugih razbojnika. Međutim, već koji dan kasnije, njegovi učenici počinju svjedočiti da je Isus ustao od mrtvih i činilo se da su njihova vjera, hrabrost i entuzijazam postali jači nego ikad prije.

Pavlov pečat

U situaciji nagle Isusove smrti, a zatim i čudesnih uskrsnih ukazanja izgledno se ponajbolje snašao novopečeni apostol Pavao. Ovaj Taržanin je inače malo prije toga stigao u Jeruzalem po pozivu velikog svećenika kako bi pomogao oko razbijanja novonastale kršćanske sljedbe koju su židovski poglavari u tom trenutku očito doživljavali kao odmetnutu, heterodoksnu židovsku sektu. Međutim, nakon što se po vlastitom kazivanju i sam bio susreo sa uskrslim Kristom, Pavao se takoreći preko noći promeće u najgorljivijeg kršćanskog misionara, te u prvog i ujedno najvažnijeg teologa Crkve. Isusovoj smrti na križu pripisuje univerzalni žrtveno-otkupiteljski karakter, te razvija teologiju Isusovog bogo-sinovstva. Sa ovim će ideja o Bogu biti radikalno redefinirana. Od politeističkog mnoštva, preko židovskog ekskluzivno jednog i jedincatog Boga, ovdje se stiže do trojedinog Boga. Dakle, ovdje se ne radi o triteizmu kako to neki i danas pokušavaju ustvrditi, nego o složenom konceptu jednog Boga u trima osobama: Ocu, Sinu i Duhu Svetomu. Oko ovog pitanja će i među samim kršćanima u narednim stoljećima biti mnogo prijepora. Neki će više isticati Isusovo čovještvo, oni drugi više njegovo božanstvo, a kristološki nauk će na koncu biti tek usklađen u četvrtom stoljeću, na ekumenskim saborima u Niceji i Carigradu. Bilo kako bilo, apostol Pavao je bio i ostao na neki način duboko kontraverzna ličnost; za kršćane kao onaj koji je zaslužan za manje-više sve, za one ostale kao netko tko je kriv za sve, a osobito za to jer je navodno iskrivio izvorni Isusov nauk.

Vrlo adaptivna religija

Kršćanstvo će se od malog vjerskog pokreta s periferije Rimskog carstva poprilično brzo proširiti diljem cijelog naseljenog svijeta toga vremena. Nakon tri stoljeća osporavanja i progonstava, početkom četvrtog stoljeća konačno i jedan rimski car postaje kršćaninom. Car Konstantin daje  kršćanstvu dugo žuđenu slobodu djelovanja, a s tim će doći i brojne druge beneficije, tako da će već krajem četvrtog stoljeća kršćanstvo biti proglašeno službenom rimskom religijom. Ovaj period je kršćanstvu pružio brojne prilike ali i izazove. U filozofsko-teološkom smislu bilo je potrebno mnoge kršćanske ideje pomiriti sa antičkim načinom mišljenja. Na primjer, pored već spomenute ideje Trojedinog Boga, za antički način razmišljanja se spornim činio i nauk o božanskom “stvaranju iz ničega”. Naime, antički filozofi su smatrali kako iz ničega može jedino nastati ništa, osim toga, Aristotel je antičkom svijetu dosta uspješno nametnuo ideju o vječitom kozmosu bez početka. U prevladavanju ovih razlika posebno će se istaći Sv. Augustin na Zapadu, kao i tzv. Oci Kapadočani na Istoku (Bazilije Veliki, Grgur iz Nise i Grgur Nazijanski). Autorica za potonju trojicu tvrdi da je njihova teologija Trojedinog Boga po sebi više skrivanje nego razotkrivanje. Na taj način su nastojali sačuvati ovaj sveti pojam od suvišnih i štetnih ljudskih antropomorfizama, te ga prekriti velom tajne.

U svakom slučaju, kršćanstvo će se u naznačenom periodu pokazati poprilično adaptivnom religijom. Bilo je kadro asimilirati u sebe brojne nove elemente, pa čak i one koji su se prethodno naspram njega činili potpuno nespojivima, a ipak je u svemu tome na kraju opstajalo kao svoje i jedinstveno.

Islam – potpuno predanje Bogu

Muhamed Ibn Abdulah rođen je 570 godine poslije Krista u Meki, današnja Saudijska Arabija. Muslimani ga obično pišu kao Muhamd a. s. (alejhis-selam – arap. Mir Božji bio s njim). Meka je u Muhamedovo vrijeme bila važno ekonomsko središte zbog tzv. Puta tamjana koji se protezao od arapskog poluotoka sve do Egipta. No, Meka je istovremeno bila i veliko središte politeističkog idolopoklonstva koje je u to vrijeme među Arapima bilo izrazito prošireno. Muhameda je to žalostilo. Bio je odan ideji jednog vrhovnog Boga, među Arapima znanog kao Allah. Zbog svega toga rado se povlačio od vreve Meke u umirujuću osamu. Po islamskoj predaji, jedne takve noći, sedme u mjesecu Ramadanu, ukazuje mu se anđeo Gabrijel (Džibril) koji ga pozva da “recitira”. Tom zgodom, Gabrijel mu je prenio prvih pet redaka Kur’ana. Sa stanovišta islama, Muhamed nije stvorio neku novu religiju nego je samo restaurirao prastari izvorni monoteizam. S druge strane, kršćani i židovi su istu ipak doživljavali kao sasvim novu vjeru, tako da na koncu među ovim tradicijama postoje brojne poveznice i sličnosti, ali također i razlike kao i brojna neriješena pitanja.

U središtu Muhamedovog nauka leži ideja čovjekovog potpunog predanja Bogu. Muhamed je već od samog početka pozivao na odbacivanje idolopoklonstva te na suzdržavanje od gomilanja bogatstva. Nit’ jedno nit’ drugo se nikako nije svidjelo bogatim trgovcima iz Meke, pa tako za Muhameda počinje istinska i opasna pustolovina koja će ga odvesti do progonstva u Medinu, pa sve do njegovog trijumfalnog povratka nazad.

U narednim stoljećima će doći do ekspanzije arapskog svijeta koji se kroz ratna osvajanja proširio diljem Bliskog Istoka. Na tom putu, Arapi će svakako svugdje ostvarivati svoj utjecaj, međutim, istovremeno su se i sami upoznavali s brojnim novim idejama i konceptima. U devetom stoljeću će naznačena sinteza mišljenja dovesti do pravog procvata filozofije, znanosti i umjetnosti unutar islamskog svijeta. U ovom kontekstu se spominje Faylasufs, specifična islamska filozofija sa snažnim utjecajem aristotelizma. Naime, islamski učenjaci tog vremena su naprosto bili oduševljeni Aristotelovom filozofijom, osobito s njegovom logičkom dedukcijom dokazivanja Božje opstojnosti. Međutim, da bi pristajanje bilo potpuno, morali su nadvladati i neka očita doktrinarna razmimoilaženja. Aristotelov “Bog” je bio potpuno transcedentan. On jest bio prvi pokretač i uzrok svijeta, ali nije se miješao u zemaljske stvari niti se objavljivao smrtnicima. Stoga se islamski filozofi okreću promatranju vidljivog svijeta kako bi bolje apsolvirali njegovu vezu s Bogom, a sve ovo će dovesti do pravog procvata matematike, astronomije kao i brojnih drugih znanosti.

Misticizam

Autorica primjećuje kako su tri velike monoteističke religije sa sobom donijele jednu sliku poprilično osobnog Boga. Židovi i kršćani bi rekli da Bog stvara, održava i sudi; istovremeno voli, ali i kažnjava. Muslimani slično tome vele da Bog vidi, čuje i sudi. Međutim, pri tome je zanimljivo da sve tri religije pored one svoje dominantne i uobičajene struje donose i stanovitu mističnu tradiciju. U islamu je to sufizam, u judaizmu kabala, a u kršćanstvu recimo krug nastao oko njemačkog dominikanca Meistera Eckhardta. Svaki od spomenutih misticizama donosi nešto drugačiju sliku Boga iz ponešto drugačije vjerske prakse nego što je ona uobičajena. Kako već kod koga, u misticizmu do izražaja dolaze meditacija, kontemplacija, pronicanje u dubinu simbolizama. Misticizam često podrazumijeva i neke alternativne tehnike disanja kojima se postižu promijenjena stanja svijesti. Stoga je izvan samog misticizma i teško opisati čemu on vodi. Ovdje se čovjek i ne susreće toliko s jednom jasnom i predefiniranom slikom Boga, nego se više radi o postizanju snažnih iskustava prožimanja, jedinstva, nadahnuća, nutarnjeg iscjeljenja i posvemašnjeg mira.

Nevolje i prilike Novog vijeka

Petnaesto i šesnaesto stoljeće će se pokazati stresnim za sve tri monoteističke religije, no iz svega toga će se roditi i neke nove prilike. Židovi u ovom periodu bivaju protjerani iz Španjolske. Novi egzil će potaknuti i jedno novo duhovno usmjerenje, takozvanu safed kabalu. Ona je nastojala na dislokaciju gledati kao na nešto pozitivno, kao na samu suštinu pobožnosti, jer naime, sam judaizam i jest stasao tijekom onog povijesnog izlaska Izraelaca iz Egipta.

S druge strane, u isto vrijeme, u kršćanskoj Europi se događa reformacija, koja će podijeliti Europu na katolički Jug i protestantski sjever. Vođa reformacije, odmetnuti katolički redovnik Martin Luther po sebi je težio obnovi kršćanstva na temeljima jednostavne i žive apostolske vjere i prakse. U fokus dolaze pojmovi Pisma, vjere i milosti. Njegov pristaša, a kasnije i oponent Johann Calvin će više staviti naglasak na reorganizaciju ekonomskog i političkog života, što će doprinijeti  stvaranju jednog hiperproduktivnog, tehnicističkog Zapada kakvog danas poznajemo.

U isto vrijeme, u muslimanskom svijetu se zaoštravaju neki sukobi na temelju stare islamske podjele suniti/šijiti. Početkom 16. stoljeća azerski vladar Šah Ismail će proširiti svoju vlast na velike dijelove današnjeg Iraka i Irana, pri čemu će prisiljavati šije da postanu njegovim podanicima.

Od prosvjetiteljstva do naših dana 

Prosvjetiteljstvo nije odbacilo Boga kako se često veli, ali jest odbacilo onu Njegovu tradicionalnu predodžbu. S jedne strane, neki su preferirali onog Boga prirode koji je identičan cjelokupnosti stvarnosti (panteizam). S druge strane, još se više operiralo s Bogom koji stoji iza prirodnih zakona, ali koji se po sebi ne bavi poviješću i sudbinama ljudi (deizam). Tradicionalna vjera je u zapadnom svijetu tako bila skoro u potpunosti prognana iz javne sfere života, te svedena na privatnu stvar. Stare filozofije, koje su do ne tako davno bile službenice religije sada su na neki način postale njezine gospodarice.

U devetnaestom stoljeću doći će do jačanja doktrinarnog ateizma, s tim kako autorica ističe, ateizam u suštini i nije potpuno nijekanje Boga nego njegova radikalno drugačija interpretacija. Prvak doktrinarnog ateizma, Ludwig Feuerbach je ideju Boga posmatrao jednostavno kao čovjekovu projekciju. Više nije vrijedilo ono biblijsko “i stvori Bog čovjeka”, odsad je vrijedilo “stvori čovjek Boga”. Feuerbach je držao da je Bog nastao tako što je čovjek svoje najbolje osobine projicirao na Njega, i sad je kao bilo vrijeme da čovjek te osobine vrati sam sebi, odnosno, da ih postane svjestan.  Dakle, nova slika Boga je u suštini bila nova slika emancipiranog čovjeka, sa izoštrenim sluhom prema vlastitom dignitetu i individualizmu. Istovremeno, i islamski svijet će pretrpiti krizu koja se prvenstveno ogledala u slabljenju Osmanskog carstva, a zatim i kroz njegovu potpunu sekularizaciju u modernu Tursku pod vodstvom Mustafe Kemala Ataturka.

U dvadesetom stoljeću se jako puno toga izdogađalo. Između ostalog, Jean Paul Sartre je pokušao nadomjestiti ideju Boga idejom humanizma, smatrajući da čovjek samo po njemu može postati istinski čovjek. Židovski filozof Hans Jonas je nakon užasa holokausta doveo u pitanje samu ideju Božje svemoći, jer po njemu jedan svemoćni Bog jednostavno ne bi dopustio toliko stradavanje svojih vjernika. S druge strane, feministice će dovesti u pitanje koncept jednog “muškog” Boga koji je svojstven svim tradicionalnim monoteizmima.

Neki bi danas slavodobitno rekli da je tradicionalna slika Boga, barem na Zapadu, u potpunosti nadvladana. Međutim, to i ne mora nužno biti tako. Jer, kako autorica ističe, potreba za Bogom i dalje postoji, baš kao i potreba za smislom jer cijela historija pitanja o Bogu i nije ništa drugo nego povijest čovjekove potrage za smislom i svrhom života. Ljudi ne vole osjećaj praznine i nečim će ga uvijek pokušati ispuniti i zakrpiti. Stoga se i ovo naše vrijeme može shvatiti kao vrijeme novog preispitivanja pitanja o Bogu.

U Sarajevu, 24. 4. 2019.

S engleskog preveo i uredio Mario Bernadić

 

Izvor (foto): 123rf.com

DIGITALNIM MINIMALIZMOM PROTIV DIGITALNE OVISNOSTI

Slika prva: Recimo, susjed vam se propio, rođak vam kocka, a mladić iz susjedne zgrade se drogira. Sve odreda uznemirujuće informacije koje bude zabrinutost, sažaljenje, ali nerijetko i bijes. No, što ako u vlastitom stanu imate ovisnika zalijepljenog za ekran kompjutera, tableta ili pametnog telefona, a tek što u slučaju da ste i vi jedan od tih a da toga uopće niste ni svjesni?

Slika druga: Ovdje je naravno riječ o nekim novim, atipičnim ovisnostima, ali ipak pravim ovisnostima koje kao i sve druge ostavljaju katastrofalne psihofizičke i socijalne posljedice. E sad, nije da to nikako ne primijetimo, nego nekako jednostavno nam se sve to skupa i ne čini toliko opasnim kao ono prvo. Ovo ne čudi, jer društvo redovito treba nešto vremena, opažanja, novih saznanja i iskustava kako bi neko ponašanje moglo biti prepoznato kao opasna ovisnost. Primjera radi, kad se ono pušenje bilo masovno proširilo dvadesetih godina prošlog stoljeća, u početku ga nitko nije percipirao kao opasnost premda su pušači već onda bili snažno kašljali. Čak što više, u to vrijeme pušenje se smatralo pozitivnim i vrlim ponašanjem. Ono se prepoznavalo kao znak otmjenosti, profinjenosti i napredne društvenosti. Ako ste u ono vrijeme željeli biti “in” morali biste početi pušiti, pa čak i da vam to sve skupa nije prijalo … dakle, vrlo slično onoj današnjoj situaciji kad vam se u školi rugaju djetetu ukoliko nema veliki, lijepi, novi, blještavi pametni telefon.

Opasni “lajk”

Američki kompjuterski znanstvenik Cal Newport u svojem Digitalnom minimalizmu predstavlja istoimenu ideju koju vidi kao lijek naspram sve veće digitalne ovisnosti našeg društva i vremena. On počinje svoje razmišljanje tamo nekad s 2007. godinom kada FriendFeed uvodi opciju “lajka”. Simpatični i svima nam dragi plavi palac u narednom vremenu postaje opći standard svih društvenih stranica. S jednim klikom daješ drugima do znanja da ti se nešto sviđa, a i oni tebi. Međutim, “lajk” je ponešto i opasna alatka, jer kad god ga kliknete time dajete do znanja moćnim administratorima društvenih stranica što vam se sviđa i što vas zanima, pa će se oni svojski potruditi da u buduće dobijete još takvih sadržaja. S jedne strane, to izgleda kao pozitivno ugađanje i omogućavanje ugodnog korisničkog iskustva, međutim, s druge strane, društvene stranice nas tako bez povratka utapaju u svoj vlastiti svijet. Njima je u interesu da imaju što više članova i da je to članstvo što duže prisutno na stranici jer za njih to znači još više novca od oglašavanja, no za nas može značiti pravu i opasnu ovisnost.

Može biti opasno i za starije korisnike. Recimo, ovisnost o društvenim mrežama danas postaje i jedan od sve češćih razloga za rastavu braka. No, opasnost je kudikamo veća za mlađu, tzv. iGeneraciju, tj. za sve one rođene nakon 1995. Pametne telefone i druge srodne uređaje oni koriste u prosjeku čak devet sati dnevno. Američka psihologinja, specijalizirana za generacijska istraživanja, Jean M. Twenge u ovom kontekstu govori o katastrofalnim psihofizičkim posljedicama. Ona naglašava da su ljudi desecima tisuća godina živjeli onako kako su živjeli, i svo to vrijeme ljudski mozak se prilagođavao upravo takvom načinu života. On je fino podešen za žive međuljudske interakcije. Stoga ne čudi da je današnji prosječni mozak poprilično zbunjen. On počinje dvojiti što je virtualno a što realno. Tako su mladi ljudi sve više asocijalni, depresivni, suicidalni, razdražljivi, nerealni i nadasve usamljeni, a iščupati se lako iz tog digitalnog zagrljaja i nije moguće, jer im u međuvremenu virtualna stvarnost sve više postaje ona zadana (default) stvarnost.

Dvije ekonomske krilatice i jedna amiška mudrost 

Spomenuti prof. Newport svakako nije jedan od onih ravnozemljaških neoludista koji bi sada to nešto preko noći raskrstili manje-više sa svom tehnologijom i civilizacijskim dostignućima općenito. Tehnologija je po sebi donijela jako puno dobrih mogućnosti, alata i rješenja. Njegova ideja je u suštini jednostavna: mi trebamo kontrolirati digitalnu tehnologiju a ne ona nas, a rješenje se pri tome zove digitalni minimalizam. 

Digitalni minimalizam se u osnovi bazira na dvije ekonomske krilatice kao i na jednoj amiškoj mudrosti:

  • Jurnjava je skupa (Clutter is costly); 
  • Optimizacija je važna (Optimization is important); 
  • Odstraniti iz života ono što ne podupire naše temeljne vrijednosti;

Prva krilatica se odnosi na jednu od ideja nove ekonomije  Davida Thoreaua, koju je iznio u svojem djelu Walden. Radi se o jednoj opsežnoj kalkulaciji životnih troškova na temelju onoga što je za nas uistinu važno. Npr., nalazite se u dilemi da li pješačiti svako jutro do posla ili kupiti u tu svrhu automobil? Thoreau smatra da ukoliko želimo kupiti automobil pri tome moramo računati da on košta zapravo puno više nego što nam se u početku čini. Tu treba uračunati i troškove osiguranja, goriva i održavanja, ali i neizbježni stres zbog zarade -za to- potrebnog novca. S druge strane, redovita jutarnja šetnja, premda ponekad naporna, nesumnjivo je zdrava, i za naše tijelo, i za našu psihu.  Dakle, tek na kraju, kad se sve pomno ispita, trebalo bi donijeti onu konačnu odluku o kupovini. Newport sve ovo projicira i na naš izbor digitalnih aplikacija današnjice. Što s njima dobivam, a što gubim? Koliko stvarne koristi, a koliko stresa, gubitka vremena i slično?

U sličnom smjeru nastavlja i druga navedena krilatica. Ono, da je optimizacija važna, temelji se na ekonomskom zakonu umanjujućeg povratka (The Law of Diminishing Returns). Ovdje se daje primjer tvornice automobila i njezinog vlasnika koji želi povećati proizvodnju. U to ime prima nove radnike na posao. Što više radnika, to i veća proizvodnja kao i dobit. Međutim, vlasnik na kraju neće moći naprimati bezbroj radnika jer bi ovi u jednom trenutku počeli smetati jedni drugima. Doslovno bi se sudarali, a proizvodnja bi počela padati. Prevedeno u svijet digitalne ovisnosti, to bi moglo značiti da nam ne trebaju nužno uvijek nove aplikacije i njihovi sadržaji nego da trebamo znati optimizirati ono što već imamo.

I na kraju ono sa Amišima. Newport navodi kako se često krivo govori da su Amiši u potpunosti antitehnološki nastrojeni, a što po sebi i nije istina. Amiši su u tom smislu samo vrlo kritični i podozrivi, te će na kraju koristi samo onu tehnologiju za koju zajednički procjene da ne dovodi u pitanje njihove temeljne vrijednosti, a to su obitelj i zajednica. Tako na primjer, Amiši rado koriste alatni stroj glodalicu, ali ne i pametni telefon.

Neki konkretni potezi

Ovdje se pitamo što bi na kraju konkretno trebao poduzeti jedan prosječni digitalni ovisnik? Ima dosta toga, no oni najteži slučajevi bi -navodi Newport- definitivno trebali prvo poduzeti jedan digitalni post- tako da se izrazimo. Baš kao i kod svake druge ovisnosti trebalo bi krenuti od jednomjesečnog čišćenja organizma, tj. točnije, ovaj put uma. Za neke će inače u drugom slučaju biti vrlo teško poduzeti sve ono ostalo. Kao na primjer:

  • Bilo bi dobro u dnevni raspored uvrstiti neko pristojno vrijeme za poruke i društvene mreže, i ne zalaziti tamo mimo tog striktno određenog vremena;
  • Kome je to preteško za održati, mogao bi poduzeti slijedeće. Ukoliko recimo ne možete bez Facebooka onda ga nemojte držati instaliranog na svim svojim uređajima. Dovoljno je da ga imate na kućnom kompjuteru, ali ne i na tabletu, poslovnom kompjuteru i pametnom telefonu. Tako će te ono vrijeme na poslu ili vani tijekom izlazaka moći provoditi konstruktivnije i opuštenije;
  • Vjerojatno vam se svima događalo ono da tijekom usputnog surfanja naletite na nešto zanimljivo što bi stvarno vrijedilo pročitati, ali kako trenutno nemate vremena, tako to odgodite za nekad kasnije. Međutim, kasnije više to ne možete naći ili jednostavno zaboravite što ste planirali. S druge strane, ako uzmete to čitati odmah, gubite vrijeme za ono drugo što ste bili isplanirali. Glede ovog problema Newport podsjeća kako za ovakve situacije postoji i vrlo zgodna aplikacija pod imenom Instapaper. Ona omogućuje da jednostavno spremimo sve te zanimljive stvari i ostavimo ih recimo za vikend ili neki drugi dan kad budemo imali više vremena za neobvezno čitanje i razgledanje.
  • Glede izlazaka i druženja s prijateljima, Neport ističe kako bi najbolje bilo ni ne nositi pametni telefon sa sobom. Podsjećamo, naš mozak je podešen za živu međuljudsku interakciju i ovakve prilike ne bi trebalo kvariti buljenjem u pametni telefon. Ukoliko već ne možete bez toga da budete koji sat nedostupni, onda bi za ovakve prilike trebalo koristiti neki rezervni, jednostavniji rudimentarni telefon, samo za pozive i SMS poruke.
  • Mnogi ljudi primjećuju kako bi im bilo pametnije da se skinu s društvenih mreža, ali pri tome onda obično sami sebi kao kontraargument navode kako je ipak dobro da tamo ostanu, jer im društvene mreže omogućuju jednostavnu i besplatnu komunikaciju s dragim ljudima. Međutim, Newport ističe kako je ovo najčešće najobičnija samoobmana. Premda na društvenim mrežama imamo po 500, 600 prijatelja mi tamo najčešće komuniciramo tek s nekoliko bliskih ljudi, a snjima bismo i bez društvenih mreža mogli još kvalitetetnije telefonski komunicirati putem Skypea ili VIbera, jer tekstualne poruke i nisu najsretniji način komuniciranje. Opterećuju oči, mozak, dokazano kvare naše pisanje i sl.
  • … I naravno, sve ono ostalo što je već spomenuto, a što bismo jednostavno mogli označiti proaktivnim životnim stavom. Svemu pristupati razumski i racionalno. Čemu to i to služi? Trebali mi to uopće? Što dobivam a što gubim? Narušava li to moje temeljne vrijednosti i sl.

U svakom slučaju, problem digitalne ovisnosti bi trebalo ozbiljno shvatiti. Starijim ljudima ona znatno kvari sveukupnu kvalitetu života, dok za one mlađe doslovno može biti pogibeljna.

U Sarajevu, 29.III.2019. 

M. B. 

Izvor: Cal NEWPORT, Digital Minimalism: Choosing a Focused Life in a Noisy World, Penguin Random House LLC., 2019.

Izvor(foto): 123rf.com

“PA, ZAR OPET!?” – ILI MALI ESEJ O SVAKODNEVNOJ ŽIVOTNOJ BORBI I LJUBAVI

Tako, ponekad netko nešto nikako da posluša ili da čuje, ili da uradi, a fino smo mu govorili, štoviše, ponavljali, molili, čak i galamili… Džabe, neće pa neće. Ili isto tako, ponekad neka stvar ili uređaj neće da sluša, često se kvari ili se ne kvari, ali radi po svom, a ne po našem, pa što reći nego ono “Pa, zar opet!?” Ma možda nije ni stvar u pitanju nego jednostavno mi: oko nekih stvari se često ušeprtljamo, pa stvorimo sebi dupli posao, a stvarno bismo htjeli sve to fino tečno i na brzaka obaviti.

Čovjek se naprosto ponekad uspaniči od pomisli da će se s takvim nekakvim situacijama morati boriti cijeli svoj život, no iznenađujući odgovor bi mogao glasiti “a zašto ne”!? Naime, ne ostvarujemo li poslovično najbolje rezultate upravo u onim područjima gdje smo se oko nečega spremni zauzeto i nesebično boriti svaki dan ili barem skoro pa svaki?

U životu svakog od nas zasigurno postoje dvije vrste ljubavi. Jednu bismo mogli nazvati aktivna, a drugu pasivna. Kad ovdje kažemo “ljubav” ne mislimo pod tim striktno na međuljudsku ljubav nego općenito na sve. Može to biti i neki hobi u pitanju, interes i sl. Aktivno volimo sve ono oko čega nam se nije problem nesebično žrtvovati, raditi, boriti se, oko toga trošiti svoje vrijeme. S druge strane, pasivno volimo sve ono što zapravo i ne volimo toliko, ali očekujemo da to nešto ili netko voli nas. Pasivna ljubav računa sa spontanim i sretnim razvojem događaja. Ona očekuje da joj sve nekako samo dođe pod ruku. Ako je drugačije, brzo se zamori ili eksplodira, upravo jer je ona po sebi jedna slaba ljubav.

Pasivno volimo sve ono što želimo, sve ono za čim možda čak i ludo žudimo, ali ipak se zbog nekih razloga oko toga nismo spremni potruditi. Kako rekosmo, radije i dalje očekujemo da će se stvari nekako riješiti same od sebe ili će druga strana već nešto samostalno poduzeti. Pasivna ljubav će i dalje htjeti biti ljubljena, ali ne i ljubiti. Ali od ovoga obično na kraju ne bude ništa. Kako smo već ranije jednom pisali, Albert Camus je upravo ovakve situacije svrstavao pod apsurd, imajući pri tome na umu ono da su svijet i život potpuno nijemi za zahtjeve našeg srca. Jednostavno, ostvarenja i uspjesi su prijatelji one prave, aktivne ljubavi, one kojoj nije problem svakodnevno gorjeti i izgarati.

Navest ćemo za kraj jedan možda atipičan primjer: zašto se većina ljudi udeblja nakon onih mukotrpnih i iscrpljujućih mjesec dana dijete? Možda zato što vašem željenom izgledu nije dovoljno mjesec dana odricanja, bez obzira koliko ono veliko bilo. Jednostavno, vaš željeni idealni izgled zahtjeva od vas cjeloživotnu borbu; općenito manje jesti i više se kretati, i o tome se jednostavno svaki dan mora voditi računa. Jednom slatkohranom, buckastom biću ovo će se svakako učiniti prezahtjevnim i skoro pa okrutnim. No, ukoliko o svemu tome pitamo one kojima je izgled “fit” a forma “top”, najvjerojatnije će vam reći kako ni njima sve to ne pada lako, nego jednostavno, da je u pitanju svakodnevna cjeloživotna borba.

Mi ćemo i dalje verojatno pokušavati neke stvari obavljati bez puno zalaganja i muke. Loša vijest je da će rezultati pri tome biti slabi, međutim postoji i ona dobra vijest koja kaže da se uvijek možemo početi više truditi i zalagati oko nekih životnih stvari.

U Sarajevu, 27. III. 2019. 

M. B. 

Izvor(foto): 123rf.com

SMRTONOSNI INŽENJERI: JEDNA ZANIMLJIVA STUDIJA O VEZI NASILNOG EKSTREMIZMA I VISOKOŠKOLSKOG OBRAZOVANJA

U ovom tekstu u osnovnim crtama želimo prikazati zanimljivo djelo autorskog dvojca Dieaga Gambette i Steffena Hertoga: Engineers of Jihad: The Curious Connection between Violent Extremism and Education (Inženjeri džihada: zanimljiva veza između radikalnog ekstremizma i obrazovanja). U temeljima studije naznačenog talijanskog socijologa i njemačkog (po poslu kuvajtsko-britanskog) politologa stoji opažanje kako među islamskim radikalima, ali i zapadnim ultradesničarima današnjice postoji neobično velik broj osoba inženjerske struke. 

Tu se navode i neka konkretna imena: Recimo, Seifeddine Rezgui, dvadesettrogodišnji student elektrotehnike koji je 2015. na plaži u Soussi (Tunis) kalešnjikovom likvidirao 38 turista, a 39 ih ranio. Ili Scott Crawford, američki industrijski inženjer i samozvani pripadnik Ku Klux Klana koji je u dvanaestom mjesecu 2016. osuđen na tridesetgodišnju robiju zbog pokušaja izrade naprednog oružja sa x-zrakama kojim je planirao ubijati muslimane. Ili opet, uzbekistanski ISIL-ov operativac Abdulgadir Masharipov, inače diplomirani fizičar i kompjuterski znanstvenik koji je tijekom dočeka Nove 2017. u jednom istanbulskom noćnom klubu ubio 39 posjetitelja. Ili nešto ranije, u bližoj prošlosti, unutar džihadističke skupine koja je 6. 10. 1981. izvršila atentat na egipatskog predsjednika Anwara Sadata, bilo je čak 7 inženjera. Ili još ranije, nacizam se dogodio upravo u Njemačkoj koja je bila i ostala inženjerska super sila. S druge strane, zadnja decenija je u ovom smislu donosila i neke šokantne obrate i transfere. Tako se u knjizi navodi i primjer nekih britanskih inženjera koji su iz bijelih supremacijskih ekstremističkih skupina prihvatili radikalni islam i zatim prešli u ISIL. 

Gambetta i Hertog u svojoj knjizi donose i brojne tabele i statističke podatke. Npr., jedna studija provedena na 207 visokoobrazovanih radikalnih islamista pokazuje da su među njima bila čak 93 inženjera, dok je onih sa završenim islamskim naukama bilo svega 38. S druge strane, jedna studija provedena među studentima 17 europskih zemalja o pravima homoseksualaca pokazuje da su izrazito homofobne stavove najčešće zastupali tko drugi nego opet inženjeri (oko 23%).

U ovoj čudnovatoj svezi nasilnog ekstremizma i tehničkih znanosti postoji i jedan značajan izuzetak, a to su ljevičarski ekstremisti. Naime, različite studije pokazuju da je među njima čak ponajmanje inženjera, a ponajviše osoba iz područja humanističkih i socijalnih znanosti, a koje poslovično važe kao ponajmanje sklone radikalizmu. Drugo važno odstupanje u svezi ljevičarskih ekstremista se odnosi i na visok procenat žena koje sudjeluju u aktivnostima ovakvih organizacija i pokreta. Dok je istih u islamističkim i desničarskim skupinama relativno minoran broj, žene su u posljednjih stotinjak godina igrale poprilično važnu ulogu u ljevičarskim organizacima. Npr., u njemačkoj frakciji terorističke organizacije Crvene brigade žene su činile čak 47% članstva. Autori se pri tome ne referiraju na izgledno još “ženstveniji” Kurdski radnički PKK, očito dvojeći radi li se ovdje o terorističkoj ili normalnoj vojnoj formaciji … ili je – tko zna – ovdje opet u pitanju neka moderna zapadna “politička korektnost”.

 Među brojnim intrigantnim tabelama, autori u knjizi donose i tablicu ideološke usmjerenosti među diplomantima s područja 17 europskih zemalja. Otprilike, inženjeri, ekonomisti i pravnici naginju “dobro” u desno. Humanisti, psiholozi i socijolozi u lijevo, dok su medicinari otprilike u ideološkom centru.

Za sam kraj, jedno konkretno pitanje: ako inženjeri već toliko naginju prema ekstremizmu, zašto je to tako? Odgovor na ovo pitanje autori traže u okvirima socijalne psihologije. Otprilike, ovdje na kraju ispada da tehničke znanosti po sebi ne kvare ljude, nego puno prije da samim tehničkim znanostima teže oni ljudi koji po prirodi naginju i radikalizmu. Zbog čega? Zašto je inženjerski poziv privlačan takvim ljudima?

Čini se im je svijet mašina privlačan jer je tu sve čisto, sve jasno. Zna se čemu služi koji dio i gdje je kome mjesto. Također, postoji jasna struktura i transparentna hijerarhija, a samim tim i jedna kompaktna i bliska sinergija svih raspoloživih dijelova. Dakle, otprilike sve ovo oni bi htjeli vidjeti i u ljudskom društvu: jednu jasnu strukturu, hijerarhiju, organizaciju i podjelu uloga kao i poslova, a što bi po sebi omogućilo toplu i sigurnu bliskost među ljudima. Zvuči odlično, međutim iskustvo pokazuje da ovakav inženjerski pristup društvu generira neviđene ratove i zločine. Koliko god to čudno zvučalo, jedno istinski sretno društvo na kraju kao da podrazumijeva ono ljudsko pravo na nesavršenost, neodređenost i nejasnoću, kao i puno strpljenja, praštanja i ljubavi.

Umjesto zaključka, možda najbolje spomenuti onu misao Uga Foscola: “Što je čovjek ako se prepusti samo hladnom proračunatom razumu? Zločinac, teški zločinac!”

U Sarajevu, 21. III. 2019.                                                                                                                                              M. B. 

Izvor: DIEGO GAMBETTA AND STEFFEN HERTOG, ENGINEERS OF JIHAD  The Curious Connection between Violent Extremism and Education, Princeton University Press, New Jersey, 2018. (drugo izdanje). 

Izvor (foto): 123rf.com

Slušajte s vašim srcem i glavom – kvalitetno rješavanje sukoba

Vrlo je teško u jeku rasprave na ispravan način izraziti ono što mislimo i osjećamo, a još je teže razumijeti osjećaje osobe s kojom se raspravljamo. Često pribjegavamo različitim argumentima kako bismo dokazali da smo u pravu, ali time samo potičemo sugovornika da se još više brani. Stoga ovdje donosimo tekst u kojem autor James L. Creighton piše o tehnikama koje možemo primijeniti kako bismo jednostavnije riješili sukobe s nekom osobom. Iako on prvenstveno govori o sukobima između supružnika, tehnike se mogu primijeniti u svim našim odnosima. Tekst je pisan za Psychology Today.

Prihvaćanje tuđih misli i osjećaja

Jedan od vidljivih zakona odnosa jest taj da otpornost stvara otpornost. Ako se raspravljate, suprotstavljate ili odbacujete ono što vaš partner kaže, dobit ćete isti otpor s njegove strane. Neki od nas misle da ako pružimo još nekoliko činjenica, još nekoliko argumenata, možemo natjerati drugu osobu da vidi stvari iz naše perspektive. Ako raspravljate s osjećajima vašeg partnera, to govori da ili niste voljni slušati ili ne cijenite partnerove osjećaje. Jedan od uzroka otpora je uvjerenje da ako ne popravimo trenutno emocionalno stanje osobe, ona će se zauvijek tako osjećati. To nije daleko od istine jer kada odbacujemo nečije osjećaje, to uzrokuje da ta osoba još snažnije brani iste. S druge strane, tek kada se osjećaji prihvate, postoji mogućnost da će se promijeniti. Ponekad se ljudi u vrlo kratkom vremenu mijenjaju ako su njihovi osjećaji prihvaćeni.

Cilj učinkovitog slušanja je upravo prihvaćanje. No, prihvaćanje ne znači suglasnost. Postoji velika razlika. Na primjer:

Suglasnost – ”U pravu ste, trebala se prvo savjetovati s vama. I ja bi se tako uzrujala”.

Prihvaćanje – ”Dakle, povrijeđeni ste jer ona nije tražila vaš savjet”.

Prihvaćanje pokazuje da razumijete i prihvaćate da se osoba osjeća na način na koji se osjeća. Suglasnost znači da vi odobravate njihove osjećaje te se i sami tako osjećate.

Dvije tehnike koje omogućuju prihvaćanje tuđih osjećaja

Jedna od najvrednijih vještina kojom možete poboljšati vaše odnose jest Aktivno slušanje. Aktivno slušanje razvio je dr. Carl Rogers i primjenjivao ga je u terapijske svrhe, ali ono može biti od velike koristi u svim međuljudskim odnosima. Uz to je i iznimno vrijedna vještina za vođenje sastanaka.

Aktivnim slušanjem pokušavate shvatiti stvarnost druge osobe čak i kad se uvelike razlikuje od vaše. Ne morate se nužno sporazumjeti s tom stvarnošću jer ponekad to znači da se morate odreći vlastite. Ono što vi trebate jest pokazati razumijevanje te da druga osoba to prepozna.

Aktivno slušanje odvija se tako da osoba vlastitim riječima sažme osjećaje i misli druge osobe te onda zajedno s njom provjeri je li ju ispravno razumjela. Teoretski je lako, ali primijeniti u praksi je vrlo teško.

Postoje četiri glavne smjernice za učinkovito aktivno slušanje:

  1. Sažmite, nemojte prosuđivati.
  2. Sažmite i osjećaje i misli.
  3. Razmislite o intezitetu sugovornikovih osjećaja.
  4. Izbjegavajte uvodne fraze.

Dakako da je prepoznavanje potrebe za ovom vještinom prvi korak ka kvalitetnijem rješavanju sukoba, ali na tome ne treba stati. Ako želite uistinu postati dobar aktivni slušatelj, potrebno je puno vježbe.

No, također mogu postojati trenutci kada aktivno slušanje nije moguće. Ponekad možete sami biti preplavljeni vlastitim osjećajima da jednostavno nema prostora još i za tuđe. To osobito vrijedi ako ste meta ljutnje ili frustracije druge osobe. Budući da će otpor samo pogoršati situaciju, možete upotrijebiti drugu tehniku koja se zove Petominutno pravilo. Funkcionira tako da svaka osoba dobije pet minuta da kaže sve što želi i na način na koji želi. Druga osoba ne smije prekidati. Zatim se zamijene. Ako nakon toga osobe još uvijek imaju potrebu nešto reći, onda naprave još jedan krug.

Razlog učinkovitosti ovoga pravila jest to što vam unutar pet minuta nitko ne govori da ste glupi, loši, ludi zbog toga što se osjećate onako kako se osjećate. Također, pet minuta je dovoljno da se intezitet osjećaja smanji.

Umjesto zaključka

Navedene tehnike mogu djelovati dosta komplicirano i neizvedivo jer često je izrazito teško kontrolirati vlastite osjećaje kad naiđemo na neodobravanje i odbacivanje od strane ljudi koji su nam važni i vrlo bliski. No, upravo zato što nam je stalo do tih osoba, trebamo se potruditi naći kvalitetniji način rješavanja naših sukoba jer zapravo sve je bolje od otpora i potiskivanja. Stoga, vrijedi pokušati primijeniti barem jednu od ove dvije.

U Mostaru, 15. 3. 2019.

S engleskog prevela i uredila Katarina Lauc

 

Izvor:

https://www.psychologytoday.com/us/blog/loving-through-your-differences/201903/listening-your-heart-and-head (Stanje: 12. 3. 2019.).

Izvor (foto): 123rf.com

Exit mobile version