kolovoz 2020. – Poptheo Web Portal

O muškarcima i ženama

Muškarac želi proizvedenu ženu. Njezin karakter i izgled bi trebali biti na neki način poput dodataka kod kupovine automobila. Oni dubljeg džepa žele ženu s „full“ opremom. Ona mora biti dovršena prema muškarčevoj zamisli. I žena želi proizvedenog muškaraca. I on mora imati „full“ opremu. Ona mora biti čedna, vamp, privlačna, atraktivna, šutljiva, razdragana, pametna, ponizna, autonomna, poslušna. Žena mora funkcionirati kao mehanizam međusobno odvojenih karakternih osobina tako da se istovremeno njezine osobine mogu po potrebi uključiti ovisno što muškarcu treba u trenutku. Atraktivnost, čednost, slobodan duh, povučenost moraju istovremeno biti spojeni i razdvojeni kako bi muškarac mogao sebi ugoditi već prema vlastitim željama. On mora biti zgodan, markantan, dobro građen, po mogućnosti situiran, drvosječa sa zavidnom spisateljskom karijerom i pjesničkim ugledom, nenametljiv, nježan, brižan, intelektualac, ratnik, junak, princ na konju koji dok osvaja voljenu ženu nekim mudrim citatom iz teške knjige, spremno udara toljagom ljubomorne prinčeve koji se sumnjičavo vrzmaju oko njegove dragane. Njegove osobine moraju biti istovremeno i razdvojene i spojene kako bi žena po potrebi mogla sebi ugoditi ovisno o njezinim trenutnim potrebama. Nedostataka ne smije biti. Oboje žele gotov proizvod koji ukoliko ima jedan nedostatak, neće biti uzet u razmatranje. Oboje žele novo s proizvodne trake. Nema govora o bilo kakvom trudu, naporu, borbi. Muškarac ženi mora doći nov, umotan u foliju, zapakovan i testiran na moguće greške i po mogućnosti s garancijom na mnogo stvari. Garancija na izgled, garancija na godine, garancija na financije, garancija na karakter, garancija na ljubavne sposobnosti i domete, garancija na intelektualne moći. Lista garancija je povelika, skoro veličine jednog povećeg romana od nekoliko stotina stranica. Žena muškarcu mora doći nova, umotana u foliju, zapakovana i testirana na moguće greške i naravno s garancijom čija lista je također prilična. Garancija na izgled, na godine, na rađanje, na ljubavne čarolije, na fizičku snagu u kući i izvan kuće, na zvučnu izolaciju da ne prelazi određeni broj decibela kad govori, na mogućnost da bude uključena kad treba i isključena kad ne treba. Nijedno ne želi nesavršenu osobu oko koje se mora truditi i za koju se mora boriti. Oboje žele proizvod. Opravdanje zašto im je dopušteno tražiti gotov proizvod kao i kod svakog proizvoda pronalaze u plaćanju. Muškarac kaže kako je platio za ženu svojom karijerom, odricanjem, zarađivanjem, dok žena kaže kako je platila za muškarca svojim izgledom, mladošću, zaradom, karijerom. Oboje su uvjereni da im ono što su uložili u sebe daje puno pravo da sebi kupe muškarca ili ženu. Kada se proizvod nabavlja, glavni motiv nabavke proizvoda je moje apsolutno zadovoljstvo. Muškarac i žena kada kupuju gotov proizvod, na umu imaju isključivo sebe. Onaj drugi kojega kupuju ih ne zanima. On ili ona je stvar. Predmet. Nema osobnost. Tu su da ispune egoističku potrebu.

Muškarci i žene ponekad smatraju jedni druge proizvodima koji moraju imati sve što treba kako bi se mogli koristiti za osobnu upotrebu korisnika. Bilo kakva greška, ponekad i najmanja u proizvodu, razlog je da se proizvod baci ili vrati, odnosno ostavi. Savršeni konzumenti ne toleriraju nikakve pa ni najmanje nedostatke proizvoda kojega žele imati i koristiti. Sve mora biti na svom mjestu savršeno i besprijekorno složeno. Muškarci i žene s nedostatcima ne ulaze u uži izbor. Oni koji se još nadaju kakvom takvom proizvodnom uspjehu na ljestvici upotrebe uvijek imaju blagodat plastičnih poboljšanja, to jest ugradnje i nadogradnje opreme kako bi se bolje predstavili u lancu kupovine, proizvodnje i potrošnje. Nitko ne želi nesavršenu osobu s kojom bi se u zajedničkom naporu i nastojanju gradila osobnost s više ljudskog lica. Muškarac i žena nerijetko hoće samo proizvod koji još svježe miriše na tvornicu snova i iluzija iz koje je izišao jer nemaju nikakvu namjeru zajednički ulagati, truditi se i boriti. Oni žele probati, potrošiti i odbaciti što se inače radi s proizvedenim stvarima, ali se počelo raditi nerijetko i sa živim ljudima, odnosno muškarcima i ženama. Nesavršen muškarac i žena nisu opcija jer traže zajednički trud, napor i borbu. Savršeno proizvedeni muškarci i žene koji u sebi spajaju nemoguće i nedostižno su tražena roba na tržištu. Oko njih se ne treba truditi i za njih se ne treba boriti jer i sami traže savršene proizvode koji ispunjavaju svaku želju i svaki prohtjev bez zajedničkog napora. Osobina stvari ili predmeta je njegova izdvojenost od svega ostalog. Svaki predmet i stvar možemo odvojiti od svega, promatrati ga izolirano sa svim njegovim osobinama. Muškarac i žena kao proizvodi su predmeti koji su izloženi za promatranje, kupovinu i potrošnju ovisno o ukusu kupaca kao usamljeni otoci koji moraju pokazivati svu svoju ljepotu, ali ne smiju govoriti o svojoj usamljenosti. Kada su proizvodi onda i muškarci i žene nemaju nikakvo pravo niti dopuštenje biti „roba s greškom“ makar te „greške“ bile duboko ljudske potrebe za blizinom, brigom, sigurnošću i toplinom. Takve „greške“ nisu dopuštene i mogu ozbiljno ugroziti prodajnu privlačnost muškarca i žene i znatno im oboriti cijenu na tržištu gdje savršeni konzumenti oba spola traže gotove proizvode čija je najvažnija oznaka da se oko njih i s njima ne treba truditi i zajednički rasti, nego kupiti, probati, potrošiti i baciti ukoliko proizvod ne odgovara korisniku. Muškarci i žene danas nerijetko traže proizvode. Ne žele i mrsko im je živjeti s osobama. Osoba je naporna. Ima svoje zahtjeve. Traži razumijevanje. Hoće za sebe dio slobode. Traži da sudjeluje u zajedničkim odlukama. Ima stavove. Ima mišljenja. Osoba govori. Pita. Ispituje. Protestira. Buni se. Ne slaže se. Ali osoba je i nešto drugo. Požrtvovna. Razumna. Oslonac. Spremna pomoći. Pruža podršku. Ljubi. Voli. Pruža nježnost. Proizvod ne bi trebao imati ništa od osobe. Kao proizvod bio bi oslobođen „tvorničkih greški“ koje čine ljudskost i došao bi kao savršen mehanizam koji ispunjava sve želje i prohtjeve bez pogovora, pitanja i pobune. Muškarci i žene nerijetko tragaju i trče za proizvodima. Sve manje ih privlači i sve im je teže tragati i tražiti osobu. Svi žele gotov proizvod. Žele muškarca ili ženu koji u sebi nema nijednu kvalitetu osobe osim onih koje sami odrede da proizvod mora imati. Riječ je o puno „dodatne opreme“ koji proizvod čine korisnim, upotrebljivim, mogućim za trošiti i odbaciti jer to je i svrha proizvoda. Korisnost, upotrebljivost, trošenje i odbacivanje. Svrha osobe je nešto drugo i što god to bilo to nisu korisnost, upotrebljivost, trošenje i odbacivanje. Muškarac ili žena koji sebe smatraju osobama s pravom odbacuju da ih se u tom pogledu smatra proizvodima s određenim paketom opreme koji će služiti nečijem isključivom zadovoljstvu i želji.

U Sarajevu 31. 8. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Roman Samborskyi

O žrtvovanju

Žrtvovanje za drugog može biti mučno i teško. Obećanje o žrtvovanju još nije pravo iskustvo. Žrtvovanje za drugog završava kao konkretnost i stvarnost. Ako ste obećali da ćete se žrtvovati, dolazi trenutak kada će se od vas tražiti da ispunite obećano. Obećano žrtvovanje koje bježi od konkretnog zahtjeva bezočna je i podmukla laž. Drugi će se osloniti na vaše obećanje da ćete se žrtvovati ne znajući da tako ne mislite. Kada odustanete od konkretnog žrtvovanja, s pravom će se vaš postupak protumačiti kao izdaja, bijeg, kukavičluk i dvoličnost. Ako niste spremni konkretno se žrtvovati, nemojte obećavati. Drugog ćete unaprijed osloboditi razočarenja i ogorčenosti, a sebe straha i napetosti dok iščekujete da se vaše obećanje konkretizira u nekom stvarnom životnom problemu kojemu nikada niste bili ni dorasli. Ružno je igrati se s tuđim nadama i pouzdanjima. Obećajte se žrtvovati za ono u što ste sigurni da možete makar to bilo nešto svakodnevno i neznatno. Nemojte drugom obećavati nemoguće žrtve koje ste spremni za njega učiniti samo da biste dobili njegovu naklonost, stekli njegovo ili njezino divljenje. Čovjek bi morao naučiti kako obećanje da će se žrtvovati može postaviti pred njega vrlo nezgodne i nezahvalne zahtjeve koje ne može ispuniti i od kojih će preplašen pobjeći. Lako je obećati žrtvovanje. Najlakše je. Ne izgleda skupo reći drugom: Obećavam da sve ću učiniti za tebe, žrtvovat ću sve što imam i sve što jesam. Na prvu dobiva se puno više davanjem velikih i megalomanskih obećanja o žrtvovanju nego što se gubi. Ali kad se nađemo u konkretnoj životnoj okolnosti koja od nas traži stvarnu žrtvu za drugog, velika obećanja se rasplinu kao prašina na vjetru. Moguće da će se netko osjećati povrijeđenim i uvrijeđenim ako ne obećamo da ćemo se u svemu žrtvovati za njega. Oprezni smo. Realni. Relativno dobro svjesni naših mogućnosti i sposobnosti da se žrtvujemo za drugog i ne želimo preći granicu i sebe pretvoriti u lašce i laskavce. Neugodno je kada netko kaže: Neću učiniti sve za tebe, učinit ću ono što mogu i to može biti malo u tvojim očima, ali će biti učinjeno za tebe, više od toga ne mogu obećati koliko god ti očekivao/očekivala. Skloni smo odbacivati ljude koji nisu spremni obećati da će žrtvovati sve jer mislimo da nisu dovoljno ljudi, kao što smo spremni nasjesti na obećanje da će netko žrtvovati sve za nas iako možemo procijeniti da laže ili nam laska. Kad je riječ o žrtvovanju za drugog, draže nam je laganje i laskanje nego stvarne mogućnosti nečijeg žrtvovanja za nas. Maštamo da će se za nas žrtvovati od krajnjih granica, dok u stvarnosti nije spreman/spremna učiniti ništa i ništa ne čini. Ovdje ne govorimo o izvanrednim ljudima, izvanrednim okolnostima i njihovim izvanrednim žrtvama kojih uvijek ima među nama. Riječ je o nama. Svakodnevnim ljudima s našim svakodnevnim životnim pričama i okolnostima čiji se život ne odvija u sjeni velikih žrtvovanja za druge, nego u sjeni svakodnevnih i običnih žrtvica za drugog od kojih odustajemo.

Nije nikakvo žrtvovanje maštati o tome što će sve učiniti za svoju ženu dok muškarac neće u svakodnevnom životu žrtvovati se za nju kroz obične i svakodnevne stvari kao što su pomoć u kući, oko djece. Nije nikakvo žrtvovanje maštati o tome što će sve učiniti za muškarca dok žena u svakodnevnom životu nije spremna žrtvovati se u onome što im je oboma obično i svakodnevno. Uvijek smo skloniji maštati o žrtvovanju za drugog nego se konkretno i stvarno žrtvovati u nečemu ne tako zahtjevnom i teškom što se od nas danas traži. Nismo ponekad svjesni opasnosti i posljedica davanja velikih i snažnih obećanja kako ćemo se žrtvovati dokraja za drugog. Ponekad ne znamo koliko takvo obećanje može biti teško i zahtjevno i natjerati nas u bijeg i ostavljanje drugog na cjedilu. Onaj koji ne želi obećati da će učiniti sve i žrtvovati se za drugog dokraja, uvijek će biti označen kao kukavica, izdajica, netko tko je neljudski i nečovječno usmjeren. Njegov ugled bi spasilo prazno obećanje da će učiniti sve makar zna da ne može i neće. Što je čovjek koji obeća velika žrtvovanja za drugoga i od njih pobjegne u odnosu na čovjeka koji ne obeća toliko i prizna da ne može i neće obećati sve, nego tek neznatno? Je li bolji onaj koji obeća naveliko i ostavi drugog na cjedilu samog od onoga koji je obećao puno manje, ali se žrtvovao i nije slagao? Nije popularno priznati da niste spremni žrtvovati se dokraja za drugog, nego samo ono što znate da možete izvršiti. Nekako ostavljate dojam slabića i jadnika i vaša nespremnost da obećavate na temelju laganja i laskanja doživljava se kao neljudsko ponašanje. Kako samo možete i kako se usuđujete priznati da niste spremni dokraja žrtvovati se za drugoga? Gdje vam je ljudskost? Gdje vam je čovječnost? Teško je odgovoriti na ovakve objede i optužbe. Vrlo teško. Ponekad kad se žrtvujete nevidljivo, ali ustrajno, strpljivo i svakodnevno za drugog koji vam je prigovorio da niste čovjek, možda se njegovo mišljenje promijeni. Ali možda. Bilo kako bilo, pitanje žrtvovanja za drugog je pitanje i iskrenosti prema samom sebi i vlastitim mogućnostima. Pred sobom uvijek treba imati misao kako će se obećanje da se žrtvujemo za drugog prije ili kasnije javiti kao vrlo konkretan i opipljiv zahtjev. Po nekakvom nepisanom pravilu obećanje da ćemo se žrtvovati za drugog pronaći će put do nas kroz stvarne i sasvim ljudske potrebe drugoga kojima smo se obećali žrtvovati. Ako pobjegnemo iako smo prethodno megalomanski obećali žrtvovati se dokraja, pokazat ćemo se lašcima i izdajicama i drugi će zbog nas izgubiti nadu, pouzdanje i oslonac u druge. Ako ne pobjegnemo iako smo prethodno obećali da ne možemo i nećemo se moći žrtvovati dokraja, ali ćemo ispuniti ono što smo obećali, pokazat ćemo se iskrenima i poštenima. Zaboravljamo da naše žrtvovanje za drugoga ne mora uvijek riješiti sve njegove muke i patnje jer smo pred njima nemoćni. Ali drugi nikada neće zaboraviti da nismo obećali apsolutno sve, da smo obećali malo i neznatno, ali to malo smo ispunili i žrtvovali se, nismo ga spasili, nismo mu pomogli u svemu, ali smo učinili nešto što je jedva osjetno i vidljivo. I to je ponekad naš domet. Nismo sposobni za velike žrtve. Strah nas je velikih obećanja i žrtvovanja svega za drugog. Ne možemo. Nismo sposobni. Ali možemo neznatno i svakodnevno. Možda je to nekad drugom potrebnije i važnije. Potrebnije i važnije od naših silnih i velikih obećanja i spremnosti na žrtvu dok neznatno i svakodnevno ne činimo ništa i mirno promatramo drugog kako se trudi, bori i muči.

U Sarajevu 26. 8. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: buntewelt

O taštini

Taština je prazno samo-hvalisanje. Tašti su najbolji, najpametniji i najhrabriji. Ponavljaju kako su mogli postići sve ono što su neki drugi dobri, pametni i hrabri postigli. Mogli su i više od njih, ali im se nije dalo. Taštima je sve prelagano. Odatle izmišljaju o sebi ono što nisu učinili, a ono što je netko uspio rado podcjenjuju. Lijenost, nemar i nedostatke tašti prekrivaju vanjštinom. Precjenjuju svoj intelekt i stečeno znanje. Pametnije od sebe omalovažavaju, ponekad i vrijeđaju. Tašt misli da se vrlina može kupiti i onda ulaže u ono što je čovjeku izvanjsko. Tašt vjeruje da je vrlina kao stvar dostupna za prodaju samo treba ponuditi pravu cijenu. Taština je skrivanje. Skrivanje neuspjeha i nedostataka koji su nastali zbog lijenosti i nemara. Tašt precjenjuje svoje uspjehe i podvige. Razgovor u društvu počinje s rečenicom: Da sam htio mogao sam, ili: Kad sam ja u ono vrijeme. Tašt ne podnosi realni pogled na samog sebe. Pribjegava izmišljanjima. Taština je nezadovoljstvo, ogorčenje, prijezir što se nije uspjelo ili ne uspijeva u nečemu u čemu je čovjek imao ili ima sve mogućnosti i predispozicije. Kao kada se lijen student hvali kako je studirao na prestižnom sveučilištu uz sve moguće pogodnosti i privilegije na kojem nikad nije završio studij niti se trudio steći ozbiljno znanje. Taština mu neće dopustiti da to nazove neuspjehom iako to jest neuspjeh. Taština je ogorčenost i ljutnja na vrijeme i mladost koji su prošli, ali ih nismo iskoristili kako treba zbog nemara i lijenosti iako smo imali sve uvjete. Taština je osobina umišljenih. Često onih koji su dospjeli negdje visoko bez truda, rada i napora. Taština ne dopušta kritiku. Nikada. Nikakvu. Tašt ne može zamisliti bilo kakvu kritiku. Ako se kritika i dogodi, tašt će je prezrivo i svisoka odbaciti bez razmišljanja. Taština je bolest prijestolja i trona. Taština stoluje u nečijoj glavi koji je za sebe umislio da je neko više biće u odnosu na ostale. Taština je mjerna jedinica kojom se nečija ljudskost mjeri je li ili nije dostojna. Taština čovječnost mjeri odjećom, novcem, društvenim položajem, bogatstvom, računom u restoranu, računom s ljetovanja, kvadraturom stana, voznim parkom… Taština je gubitak osjećaja za bilo kakvu mjeru i tašt nerijetko biva prepoznat kao onaj koji nema mjere u sebeljublju i određivanju vrijednosti ljudima i stvarima. Taština ne poznaje jednakost jer proizlazi iz potrebe da se uvijek i svugdje u svemu bude glavni i prvi. I onda kada nije potrebno dokazivati snagu, hrabrost i moć, tašt ima potrebu biti glavni i prvi. Taština je bolesna potreba za dokazivanjem i pokazivanjem. Tašt nam uvijek nešto želi dokazati ili pokazati od imanja do karaktera. Taština je pretjerivanje i preuveličavanje. Tašt uvijek pretjeruje i preuveličava, posebno kad je riječ o njemu i njegovom posjedu. Taština je neprekinuto sebeljublje kako u imanju tako i činjenju. Taštom je uvijek potrebno istaknuti što ima i što je učinio makar su njegovi podvizi i posjedovanja ni po čemu drugačiji od drugih.

Taština je mržnja prema dobroj i stabilnoj prosječnosti, ona je i sklonost prema ekscesima i čudaštvima. Tašt kada primjećuje da se utapa u prosjek i svakodnevnost, pribjegava ekscentričnostima i iracionalnim djelima i ponašanjima. Tašt mora uvijek biti i ostati u centru pažnje i ponekad mu normalno ljudsko ponašanje neće biti dovoljno. Tašt mora sebe izdvojiti od svih i svega makar od sebe morao napraviti budalu i idiota. Sve će učiniti za taštinu, ako treba i vlastitu ljudskost srozati na razinu groteske i kretenizma. Taština se uzda u čovjekovu sklonost da vlada i bude kralj nad svima. Da mu se klanjanju i prigibaju pred njim glave, tijela i mišljenja. Taštu nema ništa draže kad mu se šuteći klanjaju i mrzi kad mu se netko otvoreno podsmjehuje pretvarajući ga u običnog i svakodnevnog čovjeka. Tašt ne podnosi biti običan i ljudski jer ga to podsjeća na normalan život. Taština je isto-mišljenje i tašt oko sebe okuplja one koji misle kao on, koji mu povlađuju i koji mu laskaju, koji se ne protive i suprotstavljaju. Tašt može ispasti budala kada ne uviđa da se netko dovoljno hrabar i pametan ismijava s njegovim likom i djelom. Ali taština je najvažnija, čak i onda kada skoro svi izvode komediju od njegovog lika, djelovanja i života. Taštom je najvažnije da mu se ulaguju i laskaju makar pri tom bio žrtva poruga i podsmijeha. Ne moraju iskreno misliti svoja ulagivanja i laskanja. Dovoljno je da ih izgovaraju. Tašt voli pohvale, slave i junačke govorancije na svoj račun i onda kada u njima nema ništa stvarno. Taština je stvaranje karakterne mitologije od samog sebe. Tašt nema ništa protiv toga da se o njegovim djelima i riječima govori kao o mitskim događajima. Iako su svi odreda lažni i izmišljeni. Tašt je egoistični mitoman. Jedan od onih koji za cjelokupnu stvarnost kaže: Stvarnost to sam ja! Koji za bilo koji dio stvarnosti kaže: E to o čemu govoriš, to sam ja! Taština je pokušaj pojedinca da cjelokupnu stvarnost uzurpira za sebe podlažući je sebi i svojim slikama pri čemu izmišljanja, laganja i fantaziranja čine prijeko potreban repertoar prekrajanja stvarnosti. Taština je diktatura narcisoidnosti nad nekim tko se slobodno i svjesno predaje da svojoj slici koju je izmislio bude sluga. Taština je služenje isključivo samom sebi i istovremeno nastojanje da se nad drugima vlada i da im se zabranjuje da narušavaju savršeno izgrađenu sliku. Taština ne podnosi one koji razmišljaju drugačije ili protiv nje. Taština je jednoumlje samohvale. Jednoumlje obožavanja samog sebe, svoga lika i djela koji je nerijetko izgrađen od bezočnog laganja i još bezočnijeg izmišljanja. Taštinu nikada nije zanimala stvarnost i tašt čovjek nerijetko se kreće u sferama svog privatnog nerealnog koje sa svakodnevnom ljudskom stvarnošću nema nikakve povezanosti. Tašt čovjek ne registrira stvarnost i ljude oko sebe. On primjećuje samog sebe, vlastitu pamet i znanje, stvari koje posjeduje, dvorac koji je za sebe izgradio kako nitko običan, svakodnevan i ljudski ne bi kojim slučajem ušao i konstatirao da je sve unutra prilično jadno, glupavo i na momente groteskno. Taština i tašt užasno se plaše stvarnosti i običnog čovjeka koji iz stvarnosti dolazi. Ili ga zaobilaze ili mu ne dopuštaju pristup. Taština je poremećaj percepcije stvarnosti i vlastitih dometa i sposobnosti. Tašt uvijek bira živjeti u svom poremećaju i osvetoljubiv je ako mu netko pokuša uništiti iluzije o njegovoj veličini i važnosti.

U Sarajevu 24. 8. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: prazis

PSIHOLOGIJA FILMOVA KATASTROFE

Filmovi katastrofe su se u zadnjih dva desetljeća prometnuli u svojevrsnu „zlatnu koku” velikih holivudskih filmskih studija. Bez obzira radilo se tu o posve prirodnoj katastrofi, ratnom scenariju ili invaziji napredne vanzemaljske vrste, izgledno je da će se na kraju rijeke gledatelja sliti u filmske dvorane diljem svijeta. Pitanje je zašto? Zbog čega po sebi užasavajući i krajnje uznemirujući prikazi uništenja i propasti tako dobro prolaze kod globalne filmske publike, i to bez obzira na sve postojeće kulturološke i svjetonazorske razlike?

O svemu ovome postoji veliki broj teorija i mišljenja, a ovdje ćemo spomenuti samo neke: Možda bi za početak trebalo povući određenu paralelu između suvremenog filma katastrofe i negdašnje antičke tragedije. Kako je ova u svoje vrijeme također bila obožavana od strane publike, tako su i veliki umovi toga doba rado raspravljali o svemu tome. Platon je imao općenito loše mišljenje, kako o samoj antičkoj tragediji tako i o pjesništvu toga doba uopće. Smatrao je kako ove razbuktavaju ljudske strasti umjesto da ih smiruju. Njemu je ipak proturječio njegov učenik Aristotel koji je tragediju dovodio u vezu s pojmom katarze. Tragedija je prema Aristotelu kod publike trebala prvo pobuditi strah, a zatim i sažaljenje, pročišćavajući na taj način čovjekove osjećaje. U sadašnje vrijeme Ronald Emmerich, poznati majstor filmske katastrofe, dovodi potonje također rado u vezu s pojmom katarze. Premda ne dosljedno na Aristotelov način, i Emmerich ovdje ipak primjećuje to svojevrsno dvoslojno iskustvo gledanja tragedije. Gledatelj se isprva užasava prizorima uništenja i katastrofe, da bi se zatim ohrabrio i obradovao spoznajom kako par pravih ljudi na kraju ipak može „spasiti dan”. Donekle slično ovome razmišlja i američki filmaš te filmski znanstvenik Wheeler Winston Dixon. U svojoj knjizi „Katastrofa i sjećanje” on navodi da ljudi idu gledati filmove katastrofe kako bi sebi dokazali da mogu proći i kroz najgore moguće iskustvo, te da su na neki način, samim tim, zapravo i besmrtni.

Filmovi katastrofe i promjena političkih naglasaka

Krajem devedesetih i početkom dvijetisućitih, filmovi katastrofe su se učestalo bavili uništenjem New Yorka. Sjećam se kako sam i sam u to vrijeme, u jednom te istom tjednu, u dva različita filma gledao kako u prahu i pepelu nestaju jedne te iste znamenitosti New Yorka. Ovome nasuprot, zadnjih godina smo na filmskom platnu često imali priliku gledati uništavanje američkih vladinih zgrada i nacionalnih znamenitosti u Washington DC-u („Pad Olimpa”, „Pad Bijele kuće”). Wheeler Winston Dixon smatra kako se ovo javlja kao posljedica sve veće političke polarizacije u američkom društvu, pri čemu svaka strana želi uništiti onu drugu te se zatim obje slažu s naznačenim filmskim uništenjima, liječeći tako nagomilane frustracije iz svakodnevnice. No, više autora u svemu tome vidi i naznake jedne takve stvarne tragedije koja bi se mogla dogoditi u bliskoj budućnosti.

Zombi film i strah od „ljudskoga roja”

Nedavno smo cijeli jedan tekst bili posvetili psihologiji zombi filmova. Ovdje prilažemo još jednu malu naznaku od pisca John Wildmana za Filmcomment.com. Prema njemu, suvremena fascinacija zombi filmom utjelovljuje čovjekov strah od neosviještenog ljudskoga mnoštva, dakle, od svojevrsnog ljudskoga roja … od ljudi koji su se u međuvremenu počeli ponašati kao mravi i insekti.

Filmovi katastrofe kao izraz ideje nužnosti pojednostavljenja kompliciranog svijeta

Pored brojnih neizravnih i simboličnih konotacija, u ljudskoj fascinaciji filmovima katastrofe zasigurno ima i nečeg izravnog. Mnogi gledatelji jednom ovakvom svijetu žele kraj, ali ne zato što općenito mrze ljudsko društvo i život, nego zato što mrze jedno ovakvo komplicirano i stresno ljudsko društvo i život. U tome smislu filmovi katastrofe se pokazuju kao nositelji ideje nužnosti dolaska jednog „pojednostavljenog svijeta”. Slično ovome, prema američkom sociologu Johnu Hoopesu, užasi filmova katastrofe su po sebi kadri relaksirati i neke druge brige i strahove suvremenog čovjeka. On je napet zbog iščekivanja vlastite smrti ili zbog smrti svojih bližnjih. A sve to je opet tijesno povezano sa strahovima proizišlim iz problematike ljudske brige i odgovornosti. Nešto u stilu: „Što će oni jadni ako ja prvi odem, ili šta ću jadan ja ako oni prvi odu?” Stoga se jedan kataklizimički scenarij „Svi istovremeno letimo u zrak”, koliko god čudno zvučalo, suvremenom čovjeku kudikamo može činiti kao sretno rješenje. Jer u tom slučaju nema više brige, nema više odgovornosti, nema više tuge, ali ni loših financijskih posljedica i neisplaćenih kredita zbog vlastite smrti ili smrti svojih bližnjih …

Dakle, sve nam ovo govori da je u današnje vrijeme strah od života postao kudikamo i veći od straha od smrti, pri čemu u igri preostaje i onaj, zapravo, najgori mogući scenarij: Da se istovremeno pribojavamo i života i smrti. No, možda je to ujedno i najkorisnije za čovjeka – da teži nečemu što nije smrt, ali ni onaj prezahtjevni kao i nerjetko tragični život kakvog inače poznajemo.

Za sami kraj, spomenut ćemo i onaj jedan ponešto drugačiji pogled na filmove katastrofe, koji onkraj različitih napetih teorija i dramatiziranja zastupa mišljenje kako suvremeni filmovi katastrofe prvenstveno predstavljaju odraz današnje napredne filmske tehnologije koja vam omogućuje da snimite ama baš što poželite. Prema prije spomenutom autoru Johnu Wildmanu, publika tako ne trči u kina isključivo radi svojih nagomilanih strahova, nego i zbog jednostavne želje da vidi atraktivan i uzbudljiv vizualni spektakl, koji upravo zato što je vizualan, i jest toliko globalno razumljiv i popularan. No, svejedno bismo i ovo mišljenje mogli sasvim lijepo zakomplicirati dodatnim pitanjem: Ako se danas već može snimiti što god čovjeku palo napamet, zašto mu onda baš katastrofe toliko često padaju? Zašto radije ne recimo neki idilični prizori rajskoga života? Dakle, filmovi katastrofe zasigurno predstavljaju vrlo složen psiho-sociološki fenomen kojeg je po sebi nemoguće lišiti i svih onih dramatičnih tumačenja, viđenja i konotacija.

U Sarajevu, 23.VIII.2020.

M.B.

Izvori:

– Wheeler Winston Dixon, Disaster and Memory: Celebrity Culture and the Crisis of Hollywood Cinema (Columbia University Press, 1999);

– Kelly KONDA, Box Office: The Psychology of Disaster Movies, or Why San Andreas Sold So Many Tickets in Los Angeles & San Francisco (3.VI.2015.), We Minored In Film, https://weminoredinfilm.com/2015/06/03/box-office-the-psychology-of-disaster-movies-or-why-san-andreas-sold-so-many-tickets-in-los-angeles-san-francisco/ (Stanje: 23.VIII.2020.);

– Tom BROOK, The lure of the disaster movie (1.VIII.2013.), BBC.com, https://www.bbc.com/culture/article/20130731-the-lure-of-the-disaster-movie (Stanje: 23.VIII.2020.).

– Katarza. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 23. 8. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=30849>.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: sangoiri;

O krhkosti

Reći za ženu da je krhka može biti simpatičan kompliment. Ali opisati je u onome što jest kao krhku, nije točno. Krhkost nije fizička osobina. Krhkost nije emotivna karakteristika. Krhkost je iskustvo nezaštićenosti. Osjećaj iznenadne bespomoćnosti pred događajem u kojem bez objašnjenja nekoga gubimo. Iako su stvari lomljive i podložne propadanju, nećemo zbog njih govoriti kako smo krhki. Svjesni smo da nas nikakav automobil i njegova najnovija zaštita ne može zaštiti od prebrzog udarca u betonski stup, kao što nas nikakva sigurnost aviona ne može zaštiti od posljedica naglog pada s velike visine. Naše iskustvo krhkosti nije povezano sa stvarima. Usmjereno je na ljude. Krhkost je nezaštićenost našeg života pred događajem koji dolazi. Iskustvo bespomoćnosti pred naglim i iznenadnim gubitkom. Krhkost opisujemo skoro pjesnički s određenom čežnjom: Eh, što ti je čovjek, danas te ima, sutra te nema. Krhki smo pred katastrofama, krhki smo pred bolestima, krhki smo pred neuspjesima, krhki smo pred porazima. U svemu gdje iznenada i nepredviđeno gubimo pomislit ćemo: Eh, što ti je čovjek, jučer imao sve, danas nema ništa. Ne govorimo o stvarima: Eh, što ti je auto, danas ga preplatiš, sutra ne vrijedi ni upola cijene. Kao da se slažemo s iskustvom da su stvari predviđene da budu potrošene, zastarjele, odbačene, zamjenjive novima. Ali ne i čovjek. Ali ne i osoba iz naše blizine. Nju se ne zamjenjuje. I što je u nama jača svijest da smo izgubili nekog nenadoknadivog za naš život, krhkost kao iskustvo postaje u nama jače i jasnije. I naše shvaćanje krhkosti kulminirat će u čežnji za onim koga više nema: Eh, što ti je čovjek, danas te ima, sutra te nema.

Krhkost sazrijeva u nama. Ona ne nastaje onda kada sebi ne možemo objasniti zašto smo bez nekoga ostali. Još smo u razdobljima pitanja, sumnje, gnjeva, mržnje i ogorčenosti na nekoga tko možda upravlja sudbinama svih nas. Događa se da treba poprilično vremena proći da se krhkost pojavi pred nama i da je osjećamo jasno i opipljivo kao iskustvo bespomoćnosti i nezaštićenosti. Iskustvo krhkosti kao da stvara u nama nepotpuni osjećaj pomirenja s gubitkom kao da smo negdje duboko u sebi prihvatili bolnu istinu rečenice: Eh, što ti je čovjek, danas te ima, sutra te nema. O tome razmišljamo i kad naglo izgubimo nekoga tko nam je jako blizak obiteljski, rodbinski, prijateljski. Kao da u iskustvu krhkosti prihvaćamo i svoju u tuđu i prolaznost svih nas koji se međusobno susrećemo i poznajemo. Krhkost nije iskustvo očaja. Krhkost nije neugodna i tragična bespomoćnost. Ona nas ne opterećuje. Ona se javlja kao mirno razmišljanje o tome da smo svi na svoj način bespomoćni i nezaštićeni pred iznenadnim i nepredviđenim. Ali svjesni svoje krhkosti, živimo, trudimo se, borimo se, radujemo se, čak smo i životom zadovoljni u sjenci krhkosti. Kao da nas iskustvo i osjećaj krhkosti upućuje na misao da unaprijed treba pokušati živjeti unutar svijeta i stvarnosti u kojima smo prolazni, u kojima nam stvari ne mogu pružiti zaštitu pred iznenadnim događajem ili situacijom koja nam oduzima sve što imamo ili jesmo. Krhkost je mirenje s osobnom prolaznošću, prihvaćanje stanja nezaštićenosti i bespomoćnosti ne kao stanja očaja, depresije i malodušnosti. I muškarci i žene su jednako krhki i ništa ih u tome ne razlikuje. Niti njihov izgled, niti njihova snaga, niti njihove mogućnosti, sposobnosti. Svi smo jednako krhki pred iznenađenjima života i nepredviđenim događajima koji, nažalost, mogu oduzeti što smo mislili da je najsigurnije i najzaštićenije i nedostupno tragediji i gubitku. Krhkost je naše zajedničko iskustvo. Međusobno nas prožima iako se ne poznajemo i ne susrećemo, ali ga prepoznajemo bez suvišnih objašnjenja kad bilo kada ili bilo gdje čujemo rečenicu: Eh, što ti je čovjek, danas te ima, sutra te nema. Ili: Eh, što ti je čovjek, ništa doli krhkost kao nezaštićenost i bespomoćnost pred onim što mu iznenada oduzima sve što je smatrao najsigurnijim i najzaštićenijim uključujući i njega samoga…

U Sarajevu 20. 8. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Romolo Tavani

ZAGONETKA ZVANA ŽIVOT

Ništa u životu ne treba požurivati. Ni rođenje ni smrt. Sve dođe u svoje vrijeme. Onda kada je spremno. Jer što se dogodi s ptićem kada ga prerano izvadimo iz njegove ljuske? Teško da će preživjeti. Nije spremno. Ne tada. Još nije došao njegov trenutak. Priroda najbolje zna kad je vrijeme za izlazak iz ljuske, iz udobnosti i topline u ovaj često pohladan i neudoban svijet. Ali zašto smo onda tako često nestrpljivi? Zašto požurujemo sebe, druge, svoj život, razne događaje? Zar zaista mislimo da smo se spremni i pripremljeni rodili? Žalimo se kako je život kratak, a cijelo vrijeme trudimo se požuriti ga. Dok smo djeca, jedva čekao da odrastemo. Dok idemo u školu, jedva čekamo da iz nižih razreda prijeđemo u više pa onda da iz škole prijeđemo na fakultet. Dok smo u vezi, jedva čekamo kad ćemo ući u brak. Onda dođu djeca, pa jedva čekamo da odrastu i počnu skrbiti o sebi. Neprestano smo nestrpljivi, neprestano nešto iščekujemo. Tek kada zađemo u duboku starost, želimo se vratiti na početak. A zašto? Možda kako bismo opet požurivali život, ali ovoga puta u drugom smjeru. Da, teško je biti strpljiv i čekati da se dogodi ono što želimo. No vrlo lako se, a često tako i biva, događa ono što ne želimo. Bismo li požurivali da smo znali kako će se stvari odvijati? Sumnjam. Uvjereni smo u vlastite planove koje što prije treba realizirati i maštamo kako ćemo onda konačno uživati. No to se ne događa. Iskustvo nas tome pokušava poučiti. Pokušava, ali izgleda da su ti pokušaji uzaludni. Loši smo učenici. Svim silama se trudimo biti sprinteri, a život od nas traži da budemo maratonci. No mi nismo spremni za maratonske utrke. Nismo. Kako ćemo biti kad od malih nogu trčimo samo na kratke staze, želimo što prije doći do tog cilja. Tako smo naučili od starijih, a isto to prenosimo na mlađe. Možda je to sve zato što svatko od nas umišlja da je napredniji od drugih. Jer eto, meni ne treba toliko vremena kao drugima, ja to mogu brže. Umišljamo si da smo brži i od samog vremena, samog života.

Ali onda nas vrijeme i život pregaze. Ni ne primijetimo. Prijeđu preko nas kao preko suhog otpalog lišća. Uopće ih nije briga što nismo proživjeli život kako smo htjeli. Uopće ih nije briga što nismo spremni okončati neodživljeni život. Prema njihovom izračunu došao je kraj. Kraj jednog neodživljenog života, kraj neispunjenim željama, kraj neostvarenim očekivanjima. Nismo stigli uživati. Nismo stigli živjeti. A kako ćemo kad smo se žurili dovesti život njegovom kraju. Zašto se onda bunimo? Zašto se onda ne osjećamo ispunjeno i zadovoljno? Što smo tražili, to smo i dobili. Sjetimo se kasno. Sjetimo se tek kad počnemo žutjeti i kad nas nemilosrdni vjetar pokušava otrgnuti od izvora života. Zanimljivo. Žurimo cijeli život, a onda zakasnimo primijetiti da je došao kraj. Apsurd, rekli bismo. Možda. A možda je to upravo smisao života. Života koji nam ne da vladati sobom, koji se stalno natječe s nama i na koncu uvijek pobjeđuje. Može li drugačije? Ne znamo. Možda može. Treba samo pokušati. Nije kasno. Nadamo se da nije. Ne znamo ni to. Živimo život o kojem ne znamo ništa. Ni kad će započeti ni kad će završiti. Zato što mi nismo tvorci života niti njegovi vlasnici. Darovan nam je. Još kad bi uz njega dolazila i uputstva za upotrebu, bilo bi dobro. Ipak ne dolaze. S razlogom. Darovan nam je kao enigma. Na nama je da tu enigmu riješimo. Dešifriramo. Rješenje dolazi na kraju. I onda na ovom svijetu nema dalje. Zato ne smijemo požurivati, nego polako i strpljivo, dan po dan, odgonetavati zagonetku zvanu život.

U Mostaru 20. 8. 2020.

K. L.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: anyaberkut

O melankoliji

Melankolija je emotivna utučenost zbog onoga što se može izgubiti iako ga trenutno posjedujemo. Melankolija je žalovanje koje ne prestaje jer je onaj za kojim se žali još uvijek tu ili je živ. Kao zaljubljen čovjek koji je uplašen jer, iako uživa u ljubavi, predviđa da će se jednom u budućnosti ugasiti. Melankolik nastoji ugasiti ljubav svojim depresivnim predviđanjima o njezinom krahu dok još uživa u njoj. Melankolik nastoji izgubiti ono što još nije izgubljeno jer svemu predviđa rđav kraj. Tako je i melankolija potištenost duha koji predviđa da će sve izgubiti jednog dana iako još uvijek sve posjeduje. Moto melankolije i melankolika je kratak: svemu jednom dođe kraj/svemu jednom mora doći kraj. Prirodno je kako svemu dođe kraj, ali čovjek ne očajava nad tim, nego izvlači maksimum za sebe bilo da je riječ o ljubavi ili životu. Melankolik neumoljivo predviđa da svemu mora doći kraj i zašto se truditi oko nečega što će uskoro biti izgubljeno. Melankolik stalno živi s osjećajem da mu sve izmiče iz ruku iako zapravo sve čvrsto drži u svojim rukama. Odatle je melankolija nekakav fatalizam koji odlučuje unaprijed da je sve izgubljeno iako se izgubljeno još uvijek nalazi u posjedu melankoličnog. Ljubavnici koji uživaju vrhunac teško stečene ljubavi i razmišljaju kako njihovoj ljubavi jednom mora doći kraj iako je ona upravo na vrhuncu su melankolici. Posjeduju ljubav, ona im pripada dok istovremeno razmišljaju o njezinom kraju. Melankolija je žalovanje za onim što još nije izgubljeno. Neuspješno žalovanje koje prethodi gubitku. I prije nego se nešto izgubi, već se počinje za tim žaliti. Kako se u čovjeku melankolija rađa i kako postaje melankolik? Melankolija počinje željom. Jačina želje može donijeti rezignaciju. Rezignacija će generirati razočarenje. Razočarenje će donijeti nezadovoljstvo koje nijedna ispunjenja želja ne može izliječiti. Muškarac i žena mogu željeti jedno drugo željom koja nadilazi njezin uobičajeni intenzitet. Čine sve da je ispune. Kad to učine, postoji mogućnost razočarenja. Željeni muškarac ili željena žena nisu ispunili zahtjeve intenziteta želje. Možda su ispunili neke druge zahtjeve, ali ne i zahtjev želje. Intenzitet želje jači je od bilo kojeg ispunjenog zahtjeva. Želja je bila prejaka, muškarac ili žena nisu trebali biti toliko željeni jer ne odgovaraju intenzitetu želje. Osjećaj da se dalo previše, a dobilo se daleko manje. Intenzitet želje zbog kojega su muškarac i žena bili spremni proći sve i svašta slabi i prelazi u razočarenje. Razočarenje će s vremenom prijeći u rezignaciju. Rezignacija u nezadovoljstvo. Iz ovog procesa rodit će se melankolija. Melankolija će biti žalovanje za izgubljenim koje se posjeduje jer izgubljeno nije zadovoljilo intenzitet želje. Kao kada su muškarac i žena u najkvalitetnijem razdoblju ljubavnog života nezadovoljni i žale za izgubljenim koje posjeduju jer ni jedno ni drugo nisu ispunili očekivanja koja je intenzitet želje probudio u svakom od njih.

Melankolija će biti istovremeno i nezadovoljstvo i rezignacija iako se nalaze u najboljem razdoblju međusobnog odnosa. Tako će melankolija postati u isto vrijeme nekoliko različitih stvari. Melankolija će biti neizlječivo nezadovoljstvo. Melankolija će biti rezignacija. Melankolija će biti razočarenje. Melankolija će biti fatalizam koji unaprijed odustaje od željenog i gubi ga iako ga još uvijek posjeduje. Melankolija na kraju prelazi u stvarni čin odustajanja od drugog. Melankolija se kao emotivno iskustvo kreće između nekontrolirane i nerealne želje na početku do odustajanja od nekoga koga se još uvijek ima kao objekt ljubavi. Melankolik će reći: Volio sam ili sam ljubio previše, ali moram odustati iako smo sada u razdoblju najboljeg ljubavnog odnosa, jer jednom svemu mora doći kraj. Melankolija nije nikakav pogled na prošlost osim kao prigovor drugom da je bio toliko željen da ništa što čini ne može nadomjestiti intenzitet te želje. Melankolija koja gleda u prošlost, u sadašnjost se vraća kao prigovor, prijekor i optužba. Melankoličan ponavlja: Da samo znaš kako sam te volio/voljela, želio/željela. Ali i već u toj prvotnoj strastvenoj želji melankolija je postojala kao misao: ali svemu jednom mora doći kraj. Zato je melankolik fatalist. Svemu jednom mora doći kraj, čak i intenzivnoj želji koja na početku spaja dvoje ljubavnika. Melankolik trajno živi i osjeća u sjeni tog za njega poraznog fatalizma: svemu jednom mora doći kraj. I ako svemu treba doći kraj, što onda i treba li išta činiti ili se prepustiti? Melankolik se najradije prepušta struji izgubljenosti koja se još ne događa, ali je on neumoljivo predviđa. Unaprijed potajno odustaje od svega jer je njegov životni pokretač misao o kraju svega što sad ima. Sve će to jednom biti izgubljeno za njega. Melankolik ne živi u sadašnjosti. Sadašnjost je uvijek uvod u kraj i završetak. Prošlost mu treba kao podsjetnik na intenzitet želje kojom je volio ili ljubio kako bi iz toga nastao prigovor ili optužba ili nezadovoljstvo. Budućnosti nema, ona je već završena i prije nego se dogodila. Melankolik svemu predviđa kraj iako taj kraj još ne dolazi. Na vrhuncu ljubavi, moći, zdravlja, uspjeha fatalistički gleda naprijed prema završetku onoga što još uvijek čvrsto drži u svojim rukama. Melankolik je uvijek pesimist. Ako svemu mora doći kraj, onda ništa ne može zadovoljiti melankolika, osim nečega što nikada ne bi imalo završetka. Melankolik ne zna uživati u sadašnjem. On je poput unaprijed ožalošćenog čovjeka koji je pošao na sahranu koja se još nije dogodila i nema se još za kim žaliti jer nitko još nije umro. Ali jer je smrt neizbježna, znači bit će žalosti, stoga treba početi žalovati iako je pokojnik još uvijek vedar, čio i zdrav. Žaliti unaprijed za onim što će biti izgubljeno dok se to posjeduje potpuno i stvarno melankolika odvaja od mogućnosti da istinski bude sretan, zadovoljan i ispunjen. Melankolik je uvijek pomalo nezadovoljan, prazan i zabrinut jer ne može umaći vlastitom fatalizmu: svemu jednom mora doći kraj. Možda je tako. Ali i ne mora. Ako već mora doći svemu kraj, neće ovdje odmah i sada sve završiti. Melankolik ne vjeruje jer ne vjeruje u trajanje bilo čega. I prije nego se nešto dogodilo ili dok se događa, za njega je već sve okončano iako zapravo još uvijek traje. On je već krenuo na sahranu dok drugi s živim pokojnikom još uvijek razgovaraju.

U Sarajevu 18. 8. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Ann-Christine Höglund

ZLONAMJERNA RADOST (SCHADENFREUDE)

Schadenfreude je njemačka složenica nastala sredinom 18. stoljeća a koju će u izvornom obliku posuditi i Englezi stoljeće kasnije. Na naš jezik bi se najlakše mogla prevesti kao „zlonamjerna radost” a koja se javlja kod ljudi kao osjećaj zadovoljstva i sreće naspram tuđeg neuspjeha ili nesreće.
Filozofska i duhovna literatura davno su još uočile ovaj problem a u osudi zlonamjerne radosti izgledno je najoštriji bio njemački filozof Arthur Schopenhauer (1788-1860). Za njega nije bilo nikakve dileme; dok je zavist smatrao još uvijek ljudskom, zlonamjernu radost (Schadenfreude) je vidio đavolskom. Jednostavno, po njemu jedna od najradikalnijih i najgnusnijih moralnih devijacija uopće. Njemu nasuprot, rabin Harold Kushner u zlonamjernoj radosti vidi univerzalnu, pa čak i zdravu ljudsku reakciju, u čemu si jednostavno ne možemo pomoći. U svojem djelu „Kad se loše stvari događaju dobrim ljudima”, on navodi slijedeći primjer: „(Ljudi) ne žele da njihovi prijatelji budu bolesni, ali ne mogu si pomoći da ne osjete neugodan grč zahvalnosti što se (loše) ipak dogodilo nekome drugom, a ne njima.” Dakle, na tragu „dvostrukog moralnog učinka”, za Kushnera je zlonamjerna radost sasvim pozitivna datost sve dok naglasak ne leži na nesreći drugoga, nego prvenstveno na vlastitoj sreći zbog izbjegnutosti nesreće.
Potonji primjer nam pomaže shvatiti da nije svaka zlonamjerna radost jednaka, ni po uzroku nastanka ni po naknadnim moralnim implikacijama. U tom smislu, današnja psihologija govori o, u osnovi, tri različite zlonamjerne radosti:
– Agresijom utemeljena zlonamjerna radost prvenstveno se tiče identiteta grupe. Dakle ovdje govorimo o specifičnim rivalstvima iz domene „naši-njihovi”, pri čemu se tuđi neuspjeh doživljava kao potvrda superiornosti i valjanosti vlastite grupe.
– Rivalstvom utemeljena zlonamjerna radost – sve je slično kao i u prethodnom slučaju, s razlikom da se sučeljavanje događa na osobnoj razini.
– Pravdom utemeljena zlonamjerna radost nastupa tamo gdje se tuđi neuspjeh ili nesreća doživljava kao pravedna kazna zbog neke prethodno učinjene pogreške ili zbog općenito pogrešnog ponašanja. Zanimljivo je da već mala osamnaestomjesečna djeca pokazuju jednu ovakvu tendenciju radovanja, no i pored ovoga primjera, psihologija zlonamjernu radost općenito smatra više djetinjastim oblikom ponašanja. Jednostavno, zrele ljudske osobnosti ne mogu osjećati radost zbog tuđe nesreće, dok one, tako da kažemo, poluzrele mogu, ali će se barem potruditi da to otvoreno ne pokazuju.
Stoga bi možda ovdje trebalo malo zastati i zapitati se zbog čega zrele osobnosti ne mogu osjećati jednu ovakvu zlonamjernu radost? U prvom redu, moglo bi se reći da osobne zrelosti nema bez izgrađenosti, a izgrađenosti nema bez borbe, izgaranja, te brojnih poduzetih pokušaja i pogreški. To je sve jednostavno dio procesa sazrijevanja i stoga se zrela osoba kudikamo neće radovati kad vidi da netko drugi nešto neuspješno pokušava i posrće. Doduše, neće zbog toga posebno ni tugovati, jer kako rekosmo, to je put kojim svatko navlastito mora proći. Bolje onda takvima iskazati toplu ljudsku podršku i uputiti im pokoji koristan savjet. Drugi razlog zbog kojeg se zrela osoba nikad neće radovati tuđoj nesreći leži i u boljem razumijevanju međuljudskih rivalskih procesa. Kako smo o tome već ranije pisali, rivalstvo nije samo animozitet, ono naprotiv iznenađujuće podrazumijeva i izvjesnu sličnost i bliskost među rivalima. „Jednoj bijesnoj mački ništa toliko nije slično kao druga bijesna mačka” (Girard). Ili drugim riječima, identičnost cilja oko kojeg se bore, nepobitno svjedoči i o suštinskoj međusobnoj sličnosti rivala. Ne volimo se jer se svađamo ili se svađamo jer se volimo – pravi odgovor će znati oni koji uistinu vole…
Kao kratki zaključak, mogli bismo reći da zlonamjerna radost kudikamo predstavlja neotuđivi dio čovjekovog razvojnog procesa, te samim tim i svojevrsni indikator, i to u smislu – sve dok ovo budemo osjećali, bit će neosporan znak da još puno toga u životu imamo za proći, naučiti i sebi priznati.
U Sarajevu 18. VIII. 2020.
M. B.
Izvori:
– Shanon PAULUS, Schadenfreude is a Childish Emotion, Smithsonian Magazine (25. VII. 2014.), https://www.smithsonianmag.com/smart-news/schadenfreude-childish-emotion-180952163/ (Stanje: 18. VIII. 2020.);
– https://en.wikipedia.org/wiki/Schadenfreude (Stanje: 18. VIII. 2020.).
– Rudolf LUETHE, Heitere Aufklärung: Philosophische Untersuchungen zum Verhältnis von Komik, Skepsis und Humor,
https://books.google.ba/books?id=7RdLDwAAQBAJ&pg=PA39&redir_esc=y#v=onepage&q&f=false;

René GIRARD, Nasilje i sveto, Književna zajednica Novog Sada, 1990.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Oxana Lebedeva;

O traču

Grupa nepoznatih stranaca brzo će barem privremeno postati prijatelji ako netko od njih prekine šutnju rečenicom: Čuo sam da je taj/ta neki dan… Brzina bliskosti koja nastaje nakon te rečenice ocrtava privlačnost i moć trača. Uz sve negativnosti i loše posljedice ne možemo ne priznati da je trač privlačan barem iz dva razloga. Pomaže nam da uspostavimo komunikaciju i socijalnu povezanost na najlakši i najbezbolniji način jer se lako ujedinimo oko „opanjkavanja“ odsutnog. Ukoliko smo objekt trača, pretvaramo se u legendu ili nekakav mit što nam ponekad čak i godi. Proći ulicom i čuti tolike glasove koji nas pitaju: Je li točno da si… Ili slušati došaptavanja poput: Je li to onaj/ona o kojem… Trač nas stavlja u središte interesa, u žižu tuđih misli i razgovora. U traču koji o nama kruži narastemo do mitskih proporcija. Onaj muškarac nije samo razveden nego je, prema tračevima, pravi „Casanova“ u ljubavi. Ona žena nije se samo dobro udala, ona je zavela bezbroj bogatih i slavnih. Trač nam nudi mogućnost da ne budemo odgovorni za ono za što bi inače bili. Umjesto da prijetimo drugom i otvoreno izražavamo mržnju, sigurnije je u nekoj grupi „istomišljenika“ izreći poneki „sočan“ trač na njegov/njezin račun i time smo postigli i više od mržnje i prijetnje. Trač je privlačan jer kao oni koji u njemu sudjelujemo bez odgovornosti možemo oštetiti koga želimo ili ne podnosimo. Trač je privlačan jer kao oni koji su objekt trača nadrastamo svoju običnu osobnost i postajemo legenda, car, mit, kralj ili carica, kraljica. Ja se nisam samo razveo, ja sam, kažu „sočni“ tračevi, najbolji ljubavnik u gradu. Iako je neistinito, zar to ne godi čovjekovom egu? Ja se nisam samo udala za utjecajnog, ja sam, kažu „sočni“ tračevi, prava „vamp“ žena kojoj nijedan muškarac nije odolio, svi su klečali pred mnom. Zar i to ne godi našem egu? Teško je odoljeti privlačnostima i mogućnostima trača. Bez opasnosti možemo ukloniti tolike koje ne podnosimo, koji nam se ne sviđaju, koji nam idu „na jetra“. Bez dokazivanja i truda možemo postati netko tko nikada nismo bili. Naša osobnost, naše sposobnosti i naše mogućnosti putem „sočnih“ tračeva rastu do neba. Iako možda obični i svakodnevni svojim sposobnostima i mogućnostima zahvaljujući blagoslovu „sočnih“ tračeva, postajemo gotovo nadnaravni i nadzemaljski. I nije tajna da takve tračeve podržavamo tako što ih ne pobijamo, nego, ako ništa drugo, o njima šutimo i ne odgovaramo na njih. Proći ulicom ili sjesti u društvo gdje su svi pogledi uprti u nas kao da očekuju nešto nevjerojatno jer su tračevi o nama obišli cijeli kvart ili naselje nije uvijek neugodno, negativno i porazno, nego je oblik moći koju imamo nad drugima. Oni su čuli tračeve o nama. O nama se priča. I sad čekaju odgovor. Mi šutimo i ne odgovaramo. Potajno želimo da trač traje i da se širi jer tako dominiramo nad umovima i mislima drugih kao i nad njihovim razgovorima. Postoji jedna dimenzija naše ljudskosti koja uživa u mogućnostima i dometima trača kada su ti tračevi usmjereni na rast i veličinu našeg ega i naše narcisoidnosti.

Bogat, moćna, ljubavnik, opasna, utjecajan, moćna su osobine koje uvećane tračevima nećemo umanjiti i oslabiti govorenjem istine o sebi jer to svjesno i slobodno ne želimo. Želimo da se „perje rasuto niz vjetar“ u kojem se govori o našim izmišljenim moćima i nezasluženim sposobnostima rasipa unedogled i svugdje. Želimo da nam se dive. Da budemo u središtu njihovih razmišljanja i privatnih druženja i sijela. Želimo da se o nama priča. I ponekad namjerno puštamo da „sočni“ trač o nama ide okolo jer ne želimo upropastiti izmišljenu sliku koju je trač o nama stvorio. Ako već „sočni“ tračevi govore o našoj moći, ugledu i ljubavnim snagama i financijskim mogućnostima, zašto se traču suprotstaviti istinom i tvrditi da ništa od toga nismo i nemamo? Ne možemo se oduprijeti i onda kada znamo da su „sočni“ tračevi jako udaljeni od istine i onoga što stvarno jesmo i možemo. Ponekad suviše volimo sebe da bismo trač koji nas pretvara u legendu pobijali stvarnom istinom o sebi. Ima i naše odgovornosti u „sočnom“ traču kada šutimo o sebi i ne želimo govoriti istinu o sebi, nego uživamo u „perju“ izmišljenih pohvala, pridjeva i naslova u koje se slavodobitno zaogrnemo kako bismo i pred sobom i pred drugima bili netko jer ne možemo prihvatiti sami sebe. Nije tajna da iz potrebe da budemo netko drugi i nešto više i veće sami odriješimo vreću „perja“ i pustimo ga niz vjetar niz ulicu kako bismo uskoro mogli proći dok nas drugi gledaju, o nama šapuću i u nas upiru prstom. Zar nismo osjetili strast, slast i privlačnost onog došaptavanja: Je li to onaj/ona što se priča da… Čovjek bi puno manje i rjeđe sudjelovao u „sočnim“ tračevima kada bi bio kadar uvidjeti i prihvatiti istinu o sebi kao o običnom, prosječnom i svakodnevnom ljudskom biću. U tom je privlačnost „sočnog“ trača čija smo ponekad žrtva. Ono obično, svakodnevno i prosječno u nama pretvara u fantastično, iznenađujuće, dramsko i nadljudsko u čemu kada nitko ne vidi neskriveno uživamo jer smo postali objekt i predmet tuđih misli i razgovora. Takvo zadovoljstvo i slast, tu i tamo, pokoji ljudski ego je sposoban sebi uskratiti i odbiti. Većina nas nije. Zato volimo i sudjelujemo u „sočnim“ tračevima. Iz zavisti prema onom za koga znamo da je običan i svakodnevan, a sada je postao važan, moćan i nadljudski. Mi želimo njegovo mjesto. Želimo da se o nama „sočno“ trača kao o njemu. Njega ćemo smijeniti nekim zlim i zlonamjernim tračevima kako bi sebe ustoličili. Kad se pojavi netko novi tko nas želi ukloniti, i on će se poslužiti istim metodom. Nas će smijeniti zlobnim tračevima kako bi se dočepao našeg mjesta. Kao da svi tračevi odreda nisu zli jer su svi uvijek lažni i izmišljeni čak i onda kada mislimo da su dobri i korisni? I tako se vrtimo u krug i međusobno smjenjujemo u začaranom krugu „sočnih“ tračeva smjenjujući jedni druge s naših nezasluženih i nepostojećih prijestolja. Možda trač kao forma ljudskog odnosa i ne bi opstao tako dugo među nama da se nismo svi barem jednom potajno nadali da ćemo biti predmet „sočnog“ trača koji će nas uzdignuti i uzvisiti iznad svih drugih ljudi. Možda trač ne bi opstao tako dugo da ne maštamo o osveti jer nas je netko razobličio istinom kao prosjek i mediokritet, s tim što mi istinu o sebi više ne prepoznajemo, nego stvarnu istinu o sebi doživljavamo kao zli i podao trač nečijeg „poganog i lažljivog“ jezika. U začaranom krugu trača istina prestane potpuno egzistirati i sve se vrlo brzo pretvori u nadmetanje izmišljotinama i lažima koje su zauzele mjesto istine i nije iznenađenje da „sočne“ tračeve utemeljene na lažima prihvaćamo kao najočevidnije i najjasnije istine. Drugo i ne možemo učiniti jer u stvaranju i izmišljanju „sočnih“ tračeva o sebi i o drugima i da hoćemo više se ne možemo prisjetiti što je stvarna istina o nama i o drugima. Volimo tračeve i u njima rado sudjelujemo iz razloga što nam pomažu da zaboravimo neugodne istine o sebi i da o sebi izmislimo privlačne i ugodne istine kojih nema. Trač je najkreativnija forma izmišljanja i laganja u kojem ponekad dosežemo zavidno savršenstvo jer želimo biti savršeni nasuprot bolno nesavršenoj stvarnoj istini o sebi i o drugima koji su s nama povezani.

U Sarajevu 15. 8. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: bowie 15

O pripadanju

I kad smo najusamljeniji, želimo pripadati. Ako nas nitko neće, pripadat ćemo sebi. To uvijek možemo. Kad smo dovoljno očajni, pustit ćemo se i pripadati stvarima iako su mrtve i nepokretne. I stvar nas može vezati uza se jače nego čovjek. Teško je pripadati ljudima ili čovjeku. Nismo sigurni koliko smijemo pripadati. Posve ili polovično. Pripadati jednim dijelom sebe? Drugim dijelom biti odsutni i ne pripadati nikomu? Zadržati za sebe ono najskrivenije i pripadati isključivo sebi? Nikada se ne otkrivati dokraja i ne razgolititi sebe do konačne neskrivenosti? Teško je pripadati. Nestabilno. Podložno promjenama i odlascima. Prolascima kroz život. Danas mi pripadaš. Sutra te već nema. Danas ti pripadam. Uskoro me nema. Ne znam te. Ne prepoznaješ me. Pripadanje nam izmiče. Ili nas razočara. Jer je djelomično. Nepotpuno. Polovično. Ponekad i dvolično. Glumljeno. Može li nam išta pripadati dokraja? Možemo li pripadati bez rezerve? Bez računice? Neka naša pripadanja su uvjetovana. Nismo ih birali. Dogodila su se. Nismo pitani. Ne znači da su time loša. Neka su dobra. Vrijedna. Važna. Korisna. Neka pripadanja su opterećujuća. Nametnuta. Teretna. Teško ih se osloboditi. Vuku se za nama. Slobodno i izabrano pripadanje je rijetko. Ali je istinsko. Rijetko jer se događa kada smo dovoljno slobodni i svjesni da biramo. Istinska jer tek tu i tamo slobodno odlučujemo pripadati. Izabrati slobodnu pripadnost može biti opasno. Neće nas svi razumjeti. Neki će nas osuditi. Neki će se podsmjehivati. Bit će i onih koji nas optužuju. Možda se isplati sve to izdržati za jedan udah slobode i zadovoljstva koji nas ispunjava u trenutku spoznaje da smo mi sami odlučili pripadati negdje ili nekomu. Kao što nas ta ista sloboda ispuni ponosom kada odbijemo pripadati tamo gdje ne želimo i nećemo jer imamo svoje razloge. Kome čovjek može istinski pripadati? Sebi? Možda, jer nikada sebe neće do kraja upoznati. Slobodno i istinski se pripada onomu što do kraja spoznajemo, nečemu što u sebi apsolutno ništa ne skriva od nas, nečemu što je pred nama dokraja otkriveno. Drugima ne možemo pripadati na taj način jer ni drugi sam ne zna sve o sebi. Ne možemo pripadati ni neživim stvarima jer one ne znaju niti skrivati niti otkrivati. Ne možemo ni sebi pripadati jer smo i sebi nepoznanica.

Pa kome onda možemo pripadati? Nikome i svakome. Nikome potpuno, svakome pomalo. Takvo pripadanje ne ispunjava i ne zadovoljava, ne čini sretnim. Stalno smo pod prismotrom i sumnjom ili nadziremo drugog. Je li mi pripada dokraja? Pripadam li ja njemu u potpunosti? Međusobno se ispitujemo i odmjeravamo. Tko kome više pripada i tko više krije ili otkriva? Najbezbolnije je pripadati sebi makar je monotono i mrtvo. Iznenaditi možemo samo sebe, ali i razočarati samo sebe i sebe dovesti u opasnost i stanje dvoličnosti. Sva ta loša skrivanja od sebe i od nastojanja da pripadamo sebi nama će se razbiti o glavu. Drugoga neće pogoditi i razočarati, drugi neće trpjeti, neće nam biti neugodno zbog naše dvoličnosti pred drugim. Sva muka potrebe da se pripada ostat će skrivena u nama i samo će nas razočarati jer ne pripadamo sebi dovoljno i kako treba. S drugima je teže. I opasnije. I za njih. I za nas. Pripadanje može biti spasonosno i iskreno. Može biti porazno. Ne ovisi o nama. Koliko god prošli neuspjeha u pripadanju, uvijek ćemo željeti pripadati. Bilo kada. Bilo kome. Svugdje. Svakome. I drugima. I sebi. Ne možemo biti i ne pripadati. Biti i ne pripadati ne postoji. I kada mislimo da smo najslobodniji jer ne pripadamo nikome i nigdje, još uvijek pripadamo sebi. Čovjek ne može postojati da barem sebi ne pripada kako može, zna i umije. Jer biti i živjeti, a ne pripadati čak ni sebi je nemoguće. Neizvedivo. Pripadati moramo. Nužno. Htjeli ili ne htjeli, pripadanju je svejedno. Pripadanje je nužni zakon koji nad nama vlada i onda kada smo odlučili ne pripadati nikome i nigdje, nego isključivo svom postojanju i svom življenju. Pripadanje suvereno nad nam vlada. Ne možemo ga se osloboditi. Kad bismo uspjeli, ne bi nas bilo. Onaj koji postoji i živi uvijek pripada. Onaj kojega nema ne pripada. Mi jesmo. Postojimo. I pripadamo. Nije važno kome. Kada. Gdje. Koliko dugo. Pripadamo ako ništa samima sebi. Odvojeni od svih i svega. Ali pripadamo…

U Sarajevu 14. 8. 2020

O. J.