O taštini

Taština je prazno samo-hvalisanje. Tašti su najbolji, najpametniji i najhrabriji. Ponavljaju kako su mogli postići sve ono što su neki drugi dobri, pametni i hrabri postigli. Mogli su i više od njih, ali im se nije dalo. Taštima je sve prelagano. Odatle izmišljaju o sebi ono što nisu učinili, a ono što je netko uspio rado podcjenjuju. Lijenost, nemar i nedostatke tašti prekrivaju vanjštinom. Precjenjuju svoj intelekt i stečeno znanje. Pametnije od sebe omalovažavaju, ponekad i vrijeđaju. Tašt misli da se vrlina može kupiti i onda ulaže u ono što je čovjeku izvanjsko. Tašt vjeruje da je vrlina kao stvar dostupna za prodaju samo treba ponuditi pravu cijenu. Taština je skrivanje. Skrivanje neuspjeha i nedostataka koji su nastali zbog lijenosti i nemara. Tašt precjenjuje svoje uspjehe i podvige. Razgovor u društvu počinje s rečenicom: Da sam htio mogao sam, ili: Kad sam ja u ono vrijeme. Tašt ne podnosi realni pogled na samog sebe. Pribjegava izmišljanjima. Taština je nezadovoljstvo, ogorčenje, prijezir što se nije uspjelo ili ne uspijeva u nečemu u čemu je čovjek imao ili ima sve mogućnosti i predispozicije. Kao kada se lijen student hvali kako je studirao na prestižnom sveučilištu uz sve moguće pogodnosti i privilegije na kojem nikad nije završio studij niti se trudio steći ozbiljno znanje. Taština mu neće dopustiti da to nazove neuspjehom iako to jest neuspjeh. Taština je ogorčenost i ljutnja na vrijeme i mladost koji su prošli, ali ih nismo iskoristili kako treba zbog nemara i lijenosti iako smo imali sve uvjete. Taština je osobina umišljenih. Često onih koji su dospjeli negdje visoko bez truda, rada i napora. Taština ne dopušta kritiku. Nikada. Nikakvu. Tašt ne može zamisliti bilo kakvu kritiku. Ako se kritika i dogodi, tašt će je prezrivo i svisoka odbaciti bez razmišljanja. Taština je bolest prijestolja i trona. Taština stoluje u nečijoj glavi koji je za sebe umislio da je neko više biće u odnosu na ostale. Taština je mjerna jedinica kojom se nečija ljudskost mjeri je li ili nije dostojna. Taština čovječnost mjeri odjećom, novcem, društvenim položajem, bogatstvom, računom u restoranu, računom s ljetovanja, kvadraturom stana, voznim parkom… Taština je gubitak osjećaja za bilo kakvu mjeru i tašt nerijetko biva prepoznat kao onaj koji nema mjere u sebeljublju i određivanju vrijednosti ljudima i stvarima. Taština ne poznaje jednakost jer proizlazi iz potrebe da se uvijek i svugdje u svemu bude glavni i prvi. I onda kada nije potrebno dokazivati snagu, hrabrost i moć, tašt ima potrebu biti glavni i prvi. Taština je bolesna potreba za dokazivanjem i pokazivanjem. Tašt nam uvijek nešto želi dokazati ili pokazati od imanja do karaktera. Taština je pretjerivanje i preuveličavanje. Tašt uvijek pretjeruje i preuveličava, posebno kad je riječ o njemu i njegovom posjedu. Taština je neprekinuto sebeljublje kako u imanju tako i činjenju. Taštom je uvijek potrebno istaknuti što ima i što je učinio makar su njegovi podvizi i posjedovanja ni po čemu drugačiji od drugih.

Taština je mržnja prema dobroj i stabilnoj prosječnosti, ona je i sklonost prema ekscesima i čudaštvima. Tašt kada primjećuje da se utapa u prosjek i svakodnevnost, pribjegava ekscentričnostima i iracionalnim djelima i ponašanjima. Tašt mora uvijek biti i ostati u centru pažnje i ponekad mu normalno ljudsko ponašanje neće biti dovoljno. Tašt mora sebe izdvojiti od svih i svega makar od sebe morao napraviti budalu i idiota. Sve će učiniti za taštinu, ako treba i vlastitu ljudskost srozati na razinu groteske i kretenizma. Taština se uzda u čovjekovu sklonost da vlada i bude kralj nad svima. Da mu se klanjanju i prigibaju pred njim glave, tijela i mišljenja. Taštu nema ništa draže kad mu se šuteći klanjaju i mrzi kad mu se netko otvoreno podsmjehuje pretvarajući ga u običnog i svakodnevnog čovjeka. Tašt ne podnosi biti običan i ljudski jer ga to podsjeća na normalan život. Taština je isto-mišljenje i tašt oko sebe okuplja one koji misle kao on, koji mu povlađuju i koji mu laskaju, koji se ne protive i suprotstavljaju. Tašt može ispasti budala kada ne uviđa da se netko dovoljno hrabar i pametan ismijava s njegovim likom i djelom. Ali taština je najvažnija, čak i onda kada skoro svi izvode komediju od njegovog lika, djelovanja i života. Taštom je najvažnije da mu se ulaguju i laskaju makar pri tom bio žrtva poruga i podsmijeha. Ne moraju iskreno misliti svoja ulagivanja i laskanja. Dovoljno je da ih izgovaraju. Tašt voli pohvale, slave i junačke govorancije na svoj račun i onda kada u njima nema ništa stvarno. Taština je stvaranje karakterne mitologije od samog sebe. Tašt nema ništa protiv toga da se o njegovim djelima i riječima govori kao o mitskim događajima. Iako su svi odreda lažni i izmišljeni. Tašt je egoistični mitoman. Jedan od onih koji za cjelokupnu stvarnost kaže: Stvarnost to sam ja! Koji za bilo koji dio stvarnosti kaže: E to o čemu govoriš, to sam ja! Taština je pokušaj pojedinca da cjelokupnu stvarnost uzurpira za sebe podlažući je sebi i svojim slikama pri čemu izmišljanja, laganja i fantaziranja čine prijeko potreban repertoar prekrajanja stvarnosti. Taština je diktatura narcisoidnosti nad nekim tko se slobodno i svjesno predaje da svojoj slici koju je izmislio bude sluga. Taština je služenje isključivo samom sebi i istovremeno nastojanje da se nad drugima vlada i da im se zabranjuje da narušavaju savršeno izgrađenu sliku. Taština ne podnosi one koji razmišljaju drugačije ili protiv nje. Taština je jednoumlje samohvale. Jednoumlje obožavanja samog sebe, svoga lika i djela koji je nerijetko izgrađen od bezočnog laganja i još bezočnijeg izmišljanja. Taštinu nikada nije zanimala stvarnost i tašt čovjek nerijetko se kreće u sferama svog privatnog nerealnog koje sa svakodnevnom ljudskom stvarnošću nema nikakve povezanosti. Tašt čovjek ne registrira stvarnost i ljude oko sebe. On primjećuje samog sebe, vlastitu pamet i znanje, stvari koje posjeduje, dvorac koji je za sebe izgradio kako nitko običan, svakodnevan i ljudski ne bi kojim slučajem ušao i konstatirao da je sve unutra prilično jadno, glupavo i na momente groteskno. Taština i tašt užasno se plaše stvarnosti i običnog čovjeka koji iz stvarnosti dolazi. Ili ga zaobilaze ili mu ne dopuštaju pristup. Taština je poremećaj percepcije stvarnosti i vlastitih dometa i sposobnosti. Tašt uvijek bira živjeti u svom poremećaju i osvetoljubiv je ako mu netko pokuša uništiti iluzije o njegovoj veličini i važnosti.

U Sarajevu 24. 8. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: prazis

O sujetnom

Sujetan nema osjećaja za ljudsko. Isključen je iz tijeka stvarnosti. Živi u vlastitim svjetovima koje je sam stvorio u kojima je neprikosnoven vladar. Sujetnost je umišljenost u savršenstvo onoga što radimo, govorimo, pišemo i mislimo. Sujetnom svaka riječ, misao, slovo odišu savršenstvom makar se ne razlikuju od izgovorenog ili rečenog nekog drugog čovjeka. Sujeta je izmišljeno savršenstvo bez pokrića o samom sebi. Neutemeljeno uvjerenje kojim jedan sebe drži visoko iznad svih drugih koji su ujedno za njega niža bića. Sujeta je nepošteno rangiranje jednog u odnosu na ostale jer je sujetan uvijek prvi, najbolji i najvažniji. Sujeta je ponižavajuća klasifikacija ljudi na mene kao božanstvo i na ostale koji su ništa više nego smrtnici i k tome još diletanti, neznalice, tupani. Sujeta je prijezir tuđih vrlina i pobožanstvenjenje osobnih mana. Sujetan nikad nije nesavršen. Ni u čemu. Sujetan je savršen i onda kada su njegove slabosti preuzele primat nad njegovim vrlinama. Sujeta je izmišljena vrlina oholih i uobraženih izgrađena na još gorim temeljima oholosti i prijezira prema onima koje se smatra i naziva nižima. Sujetan se prema ljudskom u njegovoj slaboj i nesavršenoj dimenziji odnosi s osjećajima prijezira i srama. Sujetan smatra da nije pristojno da uopće razmišlja o slabostima i nesavršenostima svoga osobnog ljudskog bića i karaktera jer je sramota i pomisliti da sujetno savršenstvo uopće može imati poneku nesavršenost. Sve što sujetan čini, radi i misli nikada ne može biti manje od najsavršenijeg što se ikada među ljudima činilo, radilo i mislilo. Sujetnog prati taština kao što sjenka prati čovjeka na svakom koraku. Taština je manifestacija sujete jer je sujeta mecena taštine. Sujeta podržava, proširuje i potiče taštinu kao kada sujetan govornik umisli da je njegova jedna izgovorena rečenica ravna cijeloj pjesničkoj biblioteci najljepše poezije. Sujetni su škrti na riječima i objašnjenjima jer misle da njihovo savršenstvo mogu razumjeti samo oni koje smatraju sebi jednakima i jer takvih nema, sujetni obično ostaju i opstaju kao samci i usamljenici vlastite zatvorenosti i skučenosti u nezaslužena, nepravedna i nepostojeća savršenstva, oholosti i prijezire koje su sami izgradili kao neprobojni zid oko sebe. Sujetan hoda s visoko uzdignutom glavom daleko više uzdignutom od onih koji samo „nosom nebo paraju“ i tek s vremena na vrijeme spusti prijeziran pogled prema svijetu nižih ljudskih stvorenja koja nisu dostojna njegove silne pameti, znanja, erudicije i elokvencije. Kao nekakav nepoznati kralj kojega svijet još nije otkrio čeka da ga svi prepoznaju kao najboljeg i najsjajnijeg među nama kojemu se svi trebamo pokloniti i biti mu zahvalni što će nad nama vladati. Sujetan ne poznaje niti priznaje poraz kojemu je on kriv. Svi neuspjesi i porazi sujetnog plod su zavisti nižih ljudskih bića, zavjera, manipulacija, nesposobnosti da ga se prihvati kao najsavršenijeg među nama. Sujetan lakonski za sebe govori kako on nije kriv što je on božanstvo dok smo, nažalost, mi ostali tek smrtnici, nevoljnici, grešnici i ubogi siromasi koji čekaju mrvice mudrosti i pameti s njegove intelektualne i umske trpeze za kojom po naravi svatko tko je sujetan isključivo jede sam svoje vlastite misli, ideje i promišljanja i onda, tu i tamo, otkine pokoji komadić svoga božanskog znanja da bi udijelio nešto i nama prostim neznalicama i nepoučljivim tupadžijama.

Ako išta mrzi i ne podnosi, sujetan mrzi poniznost u bilo kojem obliku. Recimo, intelektualna poniznost pred golemim ljudskim znanjem za sujetnog je ništa drugo nego intelektualna tupost onih koji nisu sposobni biti pametni u rangu s njegovom pameću. Sujetan nam govori da mi koji smo ponizni pred golemom bibliotekom ljudskog znanja smo zapravo glupani i neznalice. Uz nepodnošljivu taštinu koja sujetnog prati kao sjenka prati ga arogancija. Sujetan je „do zla boga“ arogantan. Sujeta je pokrovitelj arogancije kao što je pokrovitelj taštine. Nema sujetnog koji nije u većoj ili manjoj mjeri istovremeno koliko tašt, toliko i arogantan. Tašt je prema sebi kao prema božanstvu, a arogantan prema drugima kao prema beskorisnima. Taština ga uzdiže na božansko prijestolje, dok mu arogancija pomaže da ne osjeća nikakav stid jer druge stalno prezire i smatra nižima od sebe. Arogancija ga opravdava pred stidom, dok ga taština potiče da opravdava sebe baš zato što nema nikakvog osjećaja stida. Taština i arogancija su dva krila kojima sujetan leti prema svojim privatnim visinama odvojenim od bilo kakvog svakodnevnog ljudskog iskustva i življenja prožetog slabostima, zlima i nesavršenostima. Sujetan je uvijek negdje gore gdje mi obični smrtnici nikada nećemo doprijeti niti ćemo se ikada domoći tih neslućenih visina znanja, pameti i intelekta. Taština ga stalno tjera da leti visoko, dok ga arogancija potiče da sve druge koji su jednako pametni, mudri i vješti prezire i odbacuje kao neznalice. Taština i arogancija sujetnom pomažu izgradnju posebnog svijeta sastavljenog od predrasuda o drugima i laži o samom sebi. Taština ga laže o njemu, a arogancija ga uči predrasudama o drugim ljudima. Tako sujetan često kada ga susretnemo, biva pun taštine ili laganja o samom sebi i arogancije ili predrasuda o drugima po čemu onda zaključujemo da u sujetnog najmanje ima istinskog i pravog znanja, dočim kod njega najviše ima laganja i predrasuda bilo da preuveličava svoje sitne i malene ljudske domete, bilo da nemilice i bez ikakve poniznosti ponižava velike uspjehe i domete drugih. S koje kod strane promotrimo sujetnog, otkrivamo da je tu puno narcisoidnosti i umišljenosti, a malo ili gotovo nimalo onog ljudskog i poniznog koje svakog od nas potiče da iako nerijetko griješeći i promašujući, ne gubimo nadu, nego strpljivo, tiho i polako učimo i stječemo znanje o sebi, o drugima i stvarnosti koja nas okružuje i u kojoj živimo. Sujetan uči samo o sebi misleći da je on sam središte cjelokupne ljudske riznice znanja i pameti i sujetan nikada, ama baš nikada neće pomisliti kako je njegovo znanje ništa drugo doli izmišljeni i umišljeni svijet laganja o sebi i predrasuda o drugim ljudima. Praćen taštinom i arogancijom kao jahačima svoje intelektualne apokalipse, ne uviđa koliko ponekad sam ispada površan i predvidiv u svom neznanju i lupetanju besmislica za koje još samo on misli da su božanske mudrosti koje svi trebamo znati i od njega učiti iako su neke od njegovih besmislica već odavno poznate baš kao besmislice i beskorisne informacije koje ničemu ne služe, pogotovo ne istinskom znanju i mudrosti.

U Sarajevu 20. 7. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: theartofphoto

KOD PREDSJEDNIŠTVA

Glasan zvuk. Probija se. Kroz buku auta. Zvuk sportske jurilice. Zvuk papučice gasa pritisnute do kraja pri maloj brzini. Miris spaljenog benzina. Zvuk gasa prati zvuk jakih basova. Osjećaj da čak i asfalt tutnji i podrhtava. Zvuk basa udara jako i jednolično. Jedan te isti udarac u jednakim razmacima. Ženski glas koji zavija poput gladnog vuka ili životinje…

Ne bi se moglo reći da je riječ o pjevanju. Zvuči kao urlikanje žene kada se žestoko posvađa ili plače. Riječi se tek naziru. Kroz glasno i često stiskanje papučice gasa dok je auto u praznom hodu. Ona zavija. Ne pjeva. Bunda. Glas ječi i zavija i dalje. Skupe cipele. Nije ona na prodaju. Može druge kupiti. Nju ne može. Ona je jaka žena. Ona želi ljubav. Ne želi novac. Skupe torbice. Skupa auta. Ne želi jahtu. Put oko svijeta. Želi ljubav. Ne zanima je. Ona nije laka žena. Kao druge. Zavijanje završava u pokušaju da se dosegnu visoki tonovi koji inače zvuče uhu ugodno kad ih izvodi školovana osoba. Recimo operna pjevačica. Zavijanje prestaje. Ponovno basovi. Jako. Negdje u pozadini zvuk harmonike i flaute. Pada mi na pamet pastirska frula. Plemenit instrument. Za razliku od ovoga. Nekako izvještačeni i neprirodni. Kao da su vještački. Počinje druga strofa. Na semaforu još uvijek crveno. Nepoznati ženski glas ponovo počinje zavijati i derati se. Ja sam princeza. Ja sam dama. Ja sam žena. Ja samo želim ljubav. Ja nisam za jednu noć. Ja nisam kao druge. Ako me želiš. Budi princ. Oženi me. Pomalo iznenađujući kraj i vrlo brz prijelaz od princeze do princa i braka. Bas prestaje. Sve staje. Ženski glas ponovo. Samostalno. Neuvjerljivo. Loše. Neukusno. Očajno. Nekulturno. Zavijanje. Sve se sudara. Bas, harmonika, frula, bubnjevi i bezbroj nepoznatih instrumenata. Refren. Žensko zavijanje probija se kroz nesnosnu buku instrumenata. Oženi me. Oženi me. Oženi me. Budi moj princ. Bit ću tvoja princeza. Riječi pokušavaju pratiti udaranje basa, harmonike i frule. Konačno prestaje. Ali ne zadugo. Spikerica zahvaljuje slušatelju što je tražio ovu pjesmu. I njoj je najdraža. Najavljuje novu. Opet pjevačica. Vrlo egzotičnog imena. afrika. bubamara. sneki. stoja. taša. ceca. hani. Ne možeš biti siguran. Je li to jedna ili više njih?

Pored mene stariji čovjek. Vrećica u ruci. Kruh i jogurt. Gleda u stranu prema meni. Dubok uzdah. Glasno pitanje. Odakle balavcu pare za auto? Ne odgovaram. Šutim. Nastavlja govoriti. Za sebe. Da mu bude lakše. Radio. Cijeli život. Rudnik. Preživio nesreću pred sami rat. Puno rudara poginulo. Više od trideset godina kopao. Krampom. Lopatom. Motikom. Ima penziju. Ne može kupiti ništa. Cipele. Hlače. Odjeću. Može kupiti kruh i jogurt. Čudno mu. Nejasno mu. Kako za trideset godina rada ne može kupiti ništa? Gdje je balavac zaradio novac za auto? Gdje radi? Koji posao? Sliježem ramenima. Ne želim izgledati kao da starac mene pita. Nemam odgovor. Stid me. Ne znam što bih rekao. Šutim. Gledam pred sebe. Gledam balavca. Dvadeset godina? Možda. Student? Ne izgleda. Radnik? Ne vjerujem. Ruka nemarno položena na volan. Naočale skrivaju oči. Prsti bubnjaju u ritmu basa, harmonike, frule i ženskog glasa koji sada kao da jauče. Druga ruka zauzeta. Mobitel. Brzo klizanje prstima gore dole. Glava ne gleda naprijed. Vjerojatno ni oči. Zeleno pješacima. Prolazim. Starac iza mene nekoliko koraka. Zvuk sirene. Jak zvuk velikog broja obrtaja. Bolid se pokreće silovitom brzinom. Iz mjesta. Starac pada. Kruh i jogurt se rasipaju. Odjednom gužva. Vika. Galama. Starac ustaje. Balavac viče. Nadjačava spikericu koja najavljuje novu ženu egzotičnog imena. Novo zavijanje uz frulu i harmoniku. Starac pokazuje semafor. Zeleno. Pješacima. Balavac izlazi. Plave patike s malim znakom krokodila. Pametni sat neprirodno velik za njegovu ruku. Farmerice s natpisom na neprimjerenom mjestu. Od straga. Dolce i Gabana. Majica koja visi. Balavac. Nema ruke. Nema mišiće. Nema ništa. Nema tu čovjeka. Nema zrelosti. Nema mudrosti. Nema odraslosti. Tek dijete. Velika zlatna slova na prsima. Sjaje se na suncu. Armani jeans. Prilazi starcu. Naočale na licu. Unosi mu se u lice. Psuje. Vrijeđa. Prijeti. Starijem čovjeku. Starac šuti. Glava spuštena. Grčevito steže vrećicu. Ručak. Kruh i jogurt. Napola uništen i neupotrebljiv. Balavac se vraća. Sjeda. Pritišće gas do kraja. Auto stvara nesnosnu buku. Starac se sklanja. Na drugu stranu. Auto velikom brzinom odlazi. Kroz crveno. Jedan semafor. Dva semafora. Tri semafora. Pješaci se sklanjaju. Nitko ne prelazi. Svi stoje. Još uvijek se čuje zvuk harmonike i frule i ženskog jaukanja. U daljini se iza auta još uvijek čuje neprirodan ženski glas. Ostavit ću te radi drugog ne možeš mi ništa. Ja sam svoja. Ja sam vatra. Ja sam kraljica. Ja sam tvoja propast. Pobogu gdje nađu ovakvu kombinaciju riječi???????? Tko ovo piše?????????? Starac prelazi. Druga strana. Nekoliko koraka sam iza njega. Dva policajca stoje. Objašnjava im. Sve. Što se dogodilo. Traži da reagiraju. Gledaju ga. Nezainteresirano. Blijedo. S podsmijehom. Nisu nadležni. Oni čuvaju zgradu Predsjedništva. Tko je nadležan? Ne znaju. Nije njihov posao. Jedan od njih je iz grada. Zna o kome je riječ. Zna tko je vozač. Zna tko je balavac. Ima prekršaja u vrijednosti njegovih dvjesto-tristo penzija. Starac zbunjen. Zabezeknut. Zašto ništa ne učine? Ne mogu. Ne može nitko. Stara mu sutkinja ustavnog suda. Stari mu drži onaj hotel u centru grada. Tu dolaze svi. Predsjednici. Ministri. Religiozne vođe. Elita. Stari mu se druži s elitom. Već je udario ženu dole kod zgrade muzeja. Prije toga udario studenticu. Studentica ostala trajno nepokretna. Žena preživjela. Jedva. Bio na sudu. Nekoliko puta. Oslobođen. Greške. Sudska procedura. Starac nemoćno gleda. Steže vrećicu. Policajci se odmiču. Zvuk glasa preko aparata za njegovim pojasom. Šifra. Brojevi i slova. Netko stiže. Odmičem se u stranu. Starac također. Kolona auta. Crnih. Skupih. Kvalitetnih. Ispred Predsjedništva. Izlaze. Različiti ljudi. Neki nepoznati. Neki i poznati. S televizije. Novina. Pozdravljaju se. Grle se. Osmjehuju. Ulaze unutra. Starac uzdahne. Nemoćno. Bolno. Starački. Učinilo mi se da sam vidio suze. Ili je to bio odsjaj sunca? Odlazi. Polako. Hramlje. Polako krenem. Na drugu stranu. Hodam i mislim. Balavac. Vozač. Žensko jaukanje i deranje uz bas, harmoniku i frulu. Mislim. Ostavit ću te radi drugog ne možeš mi ništa. Ja sam svoja. Ja sam vatra. Ja sam kraljica. Ja sam tvoja propast. Gdje nađu takve riječi i tko je sposoban tako nešto napisati? I gdje pronađu sva ta egzotična imena, afrika, bubamara, stoja, sneki, taša, ceca, hani. Pronađu. U glavi. Ali ne svojoj. U glavi. U glavi vozača. U glavi balavca. U glavi njegove stare. Sutkinje ustavnog suda. U glavi njegovog starog. Vlasnika  hotela za elitu. U glavi elite. Kod Predsjedništva.

U Sarajevu, 6. 9. 2018.

O. J.

Exit mobile version