O pomirenju

Ne mora uvijek biti za nas tragično kada osjetimo da više ne pripadamo nečijem životu. Možda se svijet ipak nije srušio onda kada smo prestali biti dio užeg kruga ili je između nas nestalo bliskosti. I onda kada se isključenje dogodilo iznenada i neplanirano, treba sve ponovo promisliti. Možda smo se s vremenom udaljili. Onako prirodno kao što se događa da se godine udaljuju jedna od druge bez glasnih lomova i pucanja. Kao što se i mi udaljavamo ostavljajući naše djetinjstvo iza sebe dok lagano ulazimo u zenit života. Ponekad se treba pomiriti s tim da se krug proširuje i da više nismo središte nečijeg interesa. I sami od vremena do vremena širimo svoje horizonte i otkrivamo nove stvari. Netko tko je bio u središtu našeg života prirodno se i neprimjetno udaljio. Više ga nema u našem vidokrugu. Pomiriti se s tim nije pitanje krivnje. Nije onaj nemir koji nam ne da ići naprijed jer nikako ne uspijevamo precizno odgonetnuti gdje je sve počelo i kako. U kom je trenutku udaljenost počela rasti? Nemoguće je odrediti sat i datum. Pomiriti se s tim nije ni onaj pesimistični odnos prema drugima kada, jer mislimo da se rađamo i umiremo sami, trebamo druge držati na udaljenosti od sebe i ne dopuštati im da nam postanu blizu i bliski. Pomiriti se je mirno prihvaćanje da neke udaljenosti dolaze prirodno, kao što i neke bliskosti dođu same od sebe. Ne smijemo zanemariti da naša međusobna udaljenost ponekad nema krivca ni u nama ni u drugom. Nitko od nas ne može cijeli život održavati savršeni krug odnosa u kojem se nitko ne udaljuje niti približava, nego svi kao okamenjeni stojimo uvijek na istoj udaljenosti jedni od drugih. Živimo smo, krećemo se, komuniciramo i nemoguće je i nezahvalno unaprijed trajno odlučiti i odrediti kakav će biti naš odnos i kolika će biti točna mjera naše blizine ili udaljenosti. Nemoguće je hermetički zatvoriti krug svog života i ne dopustiti nikomu da iziđe. Ili zabraniti nekomu da uđe. Krug je suviše porozan i propustljiv da bi nas štitio od blizine koju ne želimo ili sačuvao od udaljenosti koju odgađamo i koje se plašimo. Naša sloboda je suviše nepredvidiva da bi je život poput našega mogao zatvoriti u krug iz kojeg nema izlaska. U cijelom tom raznolikom i ponekad kaotičnom kretanju života uvijek ima vremena da se naučimo pomiriti se i prihvatiti. Pomirenje koje nas uči da nekoga držati i zadržati može biti jednako loše i za nju/za njega i za nas i što više zadržavamo i trudimo se spriječiti udaljenost koja se polako primiče samo otežava ionako već nesnosan odnos ili komunikaciju. Pomiriti se ne znači priznati poraz jer nije riječ o nadmetanju u kojem moramo pod svaku cijenu pobijediti. Pomiriti se je više kao slobodno pustiti da udaljenost učini svoje i od vremena do vremena sjetiti se, ali se nikad ne vratiti natrag jer razlog i motiv više ne postoje. Pomiriti se je više kao biti sretan i zadovoljan jer je udaljenost i onom drugom omogućila da stane na svoje noge, da prodiše, da se pronađe. Pomiriti se je više kao biti zahvalan što smo na vrijeme otkrili i zaključili da udaljenost može biti spas za oboje, kao da smo pronašli vrata koja vode u neki novi život i drugačiji svijet i sada sporazumno zajednički hvatamo za kvaku kako bismo ih otvorili. Svjesni smo da su iza njih dva različita i odvojena puta koji svaki vodi na svoju stranu i međusobno nas udaljavaju, ali nisu od onih putova koji vode u sukob, svađu i mržnju. Pomiriti se je poput priznanja krivice za koju se očekuje pravedna kazna s kojom se slažemo jer su proporcionalne jedna drugoj. Niti ćemo biti manje krivi, a više kažnjeni niti više krivi, a manje kažnjeni. Sve je savršeno na svom mjestu i sad možemo u miru nastaviti dalje. Nema više nemira, nema više preispitivanja, nema više neugodnih iščekivanja, iznevjerenih očekivanja, jalovih prijetnji i ultimatuma. Nema više preklinjanja, proklinjanja, međusobnog vrijeđanja, povrjeđivanja i omalovažavanja. Između nas više nema ogorčenosti i zlovolje. Nema sumnjičenja, podmetanja, laganja i varanja. Pomirenje je potpuno otkrivanje i razotkrivanje svega o čemu se šutjelo, što se podnosilo, što se trpjelo i prešućivalo. Ne mirimo se međusobno dok se prije potpuno ne pomirimo sa sobom. Istinsko pomirenje sa sobom je jedini stvarni, pravi i realni račun našeg odnosa s drugim sa svim onim što smo u taj odnos uložili, što smo tom odnosu pružili i posvetili. Tek pomireni sa sobom možemo istinski objektivno utvrditi i sebi dokazati što smo stvarno dobili, a što izgubili. Ako poslije pomirenja sa sobom i postoji nešto poput žaljenja, samosažaljenja i ljutne, ne trebamo se bojati da će to nad nama prevagnuti i upravljati našim životom. Istinsko pomirenje sa sobom suviše je snažno i moćno da bi ga nešto moglo stvarno uništiti koliko god nas to progonilo i mučilo. Pomiriti se sa sobom i prihvatiti sve što se dogodilo i što je prošlo rađa se i raste i traje. Na to pomirenje treba paziti, o njemu voditi brigu, biti nježan i obziran prema njemu jer je poslije svega za nas jedino ono preostalo kao novi put prema novom horizontu i drugačijem životu.

U Sarajevu 30. 1. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Dejan Krsmanovic

O pripadanju

I kad smo najusamljeniji, želimo pripadati. Ako nas nitko neće, pripadat ćemo sebi. To uvijek možemo. Kad smo dovoljno očajni, pustit ćemo se i pripadati stvarima iako su mrtve i nepokretne. I stvar nas može vezati uza se jače nego čovjek. Teško je pripadati ljudima ili čovjeku. Nismo sigurni koliko smijemo pripadati. Posve ili polovično. Pripadati jednim dijelom sebe? Drugim dijelom biti odsutni i ne pripadati nikomu? Zadržati za sebe ono najskrivenije i pripadati isključivo sebi? Nikada se ne otkrivati dokraja i ne razgolititi sebe do konačne neskrivenosti? Teško je pripadati. Nestabilno. Podložno promjenama i odlascima. Prolascima kroz život. Danas mi pripadaš. Sutra te već nema. Danas ti pripadam. Uskoro me nema. Ne znam te. Ne prepoznaješ me. Pripadanje nam izmiče. Ili nas razočara. Jer je djelomično. Nepotpuno. Polovično. Ponekad i dvolično. Glumljeno. Može li nam išta pripadati dokraja? Možemo li pripadati bez rezerve? Bez računice? Neka naša pripadanja su uvjetovana. Nismo ih birali. Dogodila su se. Nismo pitani. Ne znači da su time loša. Neka su dobra. Vrijedna. Važna. Korisna. Neka pripadanja su opterećujuća. Nametnuta. Teretna. Teško ih se osloboditi. Vuku se za nama. Slobodno i izabrano pripadanje je rijetko. Ali je istinsko. Rijetko jer se događa kada smo dovoljno slobodni i svjesni da biramo. Istinska jer tek tu i tamo slobodno odlučujemo pripadati. Izabrati slobodnu pripadnost može biti opasno. Neće nas svi razumjeti. Neki će nas osuditi. Neki će se podsmjehivati. Bit će i onih koji nas optužuju. Možda se isplati sve to izdržati za jedan udah slobode i zadovoljstva koji nas ispunjava u trenutku spoznaje da smo mi sami odlučili pripadati negdje ili nekomu. Kao što nas ta ista sloboda ispuni ponosom kada odbijemo pripadati tamo gdje ne želimo i nećemo jer imamo svoje razloge. Kome čovjek može istinski pripadati? Sebi? Možda, jer nikada sebe neće do kraja upoznati. Slobodno i istinski se pripada onomu što do kraja spoznajemo, nečemu što u sebi apsolutno ništa ne skriva od nas, nečemu što je pred nama dokraja otkriveno. Drugima ne možemo pripadati na taj način jer ni drugi sam ne zna sve o sebi. Ne možemo pripadati ni neživim stvarima jer one ne znaju niti skrivati niti otkrivati. Ne možemo ni sebi pripadati jer smo i sebi nepoznanica.

Pa kome onda možemo pripadati? Nikome i svakome. Nikome potpuno, svakome pomalo. Takvo pripadanje ne ispunjava i ne zadovoljava, ne čini sretnim. Stalno smo pod prismotrom i sumnjom ili nadziremo drugog. Je li mi pripada dokraja? Pripadam li ja njemu u potpunosti? Međusobno se ispitujemo i odmjeravamo. Tko kome više pripada i tko više krije ili otkriva? Najbezbolnije je pripadati sebi makar je monotono i mrtvo. Iznenaditi možemo samo sebe, ali i razočarati samo sebe i sebe dovesti u opasnost i stanje dvoličnosti. Sva ta loša skrivanja od sebe i od nastojanja da pripadamo sebi nama će se razbiti o glavu. Drugoga neće pogoditi i razočarati, drugi neće trpjeti, neće nam biti neugodno zbog naše dvoličnosti pred drugim. Sva muka potrebe da se pripada ostat će skrivena u nama i samo će nas razočarati jer ne pripadamo sebi dovoljno i kako treba. S drugima je teže. I opasnije. I za njih. I za nas. Pripadanje može biti spasonosno i iskreno. Može biti porazno. Ne ovisi o nama. Koliko god prošli neuspjeha u pripadanju, uvijek ćemo željeti pripadati. Bilo kada. Bilo kome. Svugdje. Svakome. I drugima. I sebi. Ne možemo biti i ne pripadati. Biti i ne pripadati ne postoji. I kada mislimo da smo najslobodniji jer ne pripadamo nikome i nigdje, još uvijek pripadamo sebi. Čovjek ne može postojati da barem sebi ne pripada kako može, zna i umije. Jer biti i živjeti, a ne pripadati čak ni sebi je nemoguće. Neizvedivo. Pripadati moramo. Nužno. Htjeli ili ne htjeli, pripadanju je svejedno. Pripadanje je nužni zakon koji nad nama vlada i onda kada smo odlučili ne pripadati nikome i nigdje, nego isključivo svom postojanju i svom življenju. Pripadanje suvereno nad nam vlada. Ne možemo ga se osloboditi. Kad bismo uspjeli, ne bi nas bilo. Onaj koji postoji i živi uvijek pripada. Onaj kojega nema ne pripada. Mi jesmo. Postojimo. I pripadamo. Nije važno kome. Kada. Gdje. Koliko dugo. Pripadamo ako ništa samima sebi. Odvojeni od svih i svega. Ali pripadamo…

U Sarajevu 14. 8. 2020

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: photogranary

Exit mobile version