Mjesec: kolovoz 2020.

MRAČNA OSOBNOST I NJEZINI ASPEKTI

Pojmom mračne trijade u psihologiji se označava konstelacija negativnih karakteristika osobnosti. Prema istraživačima, mračna trijada sastoji se od tri skupine štetnih osobina ličnosti: narcizma, makijavelijanizma i psihopatije. U novije vrijeme neki istraživači svemu ovome pridružuju i sadizam. Suština cijele ove priče je u tome da se naznačene negativne karakteristike u praksi javljaju manje ili više povezano. Na primjer, psihopat je vrlo često istovremeno i sadist, kao što je i narcis – makijavelijanist. Stoga istraživači i nastoje u praksi proučavati ove osobine povezano. Pri tome se ne pazi samo na pojavnost nekih karakteristika, već i na njihov intenzitet. Jer tendencija prema nekom ponašanju ne znači istovremeno i krajnju utvrđenost u istom. Međutim, i same tendencije neminovno pozivaju na stanovit oprez, bez obzira bilo riječ o samima nama ili o drugim ljudima.

Narcizam
Narcizam bi se najjednostavnije mogao opisati kao egoistična preokupacija samim sobom. Zbog velikog iskustva u održavanju blistave slike o sebi, ovakve osobe se na prvu često znaju činiti vrlo šarmantnima. No ipak, njihov narcizam će kasnije biti velikom smetnjom u ostvarivanju kvalitetnih odnosa s drugima. Svi narcisi bi se općenito mogli podijeliti u dvije podskupine: Dok su prvi općenito spremni na apsolutno sve, drugi se radije služe distancom i ignorancijom. No, i jednima i drugima cilj je isti: održati sebe središtem ne samo svoga vlastitog, nego i tuđeg života.
Što bi rekao narcis? – Ljudi me vide kao rođenog lidera, te imam jedinstven talent da uvjerim druge u što god hoću. Dobro znam da sam poseban, jer mi drugi ljudi u ostalom to često i govore. Posjedujem iznimne kvalitete, i posve sam siguran da ću u nečemu već super uspjeti u životu. Drugi me jako trebaju, jer bez mene se ništa ne može obaviti kako treba.

Makijavelijanizam
Radi se o sklonosti prema manipulativnom i varljivom ponašanju koje izvire iz pomanjkanja poštovanja prema drugim ljudima, pri čemu se na potonje pretežito gleda kao na puka sredstva koja vode do ostvarenja željenog cilja.
Što bi rekao makijavelijanist?
– Smatram kako s drugima nije mudro dijeliti vlastite tajne. Koliko god da koštalo, prevažno je u životu imati utjecajne ljude na svojoj strani. Uvijek nastojim izbjeći izravne sukobe s ljudima, jer možda će mi zatrebati nekad u budućnosti. Ako želite uspjeti u životu, onda nemojte sebe puno isticati, nego se radije ulagujte. U svakom slučaju manipulacija je nauka koja zahtjeva pomno planiranje. I jako sam sretan kad mi se na kraju lukavi planovi ostvare.

Psihopatija
Psihopatija odražava plitke emocionalne reakcije. Relativni nedostatak emocija ovakve osobe dovodi do visoke tolerancije prema stresu, kao i slabe empatije te umanjenog osjećaja krivnje. Dakle, plitke emocije ih tjeraju da traže iznimno stimulativne i uzbudljive aktivnosti, što rezultira impulzivnošću i sklonošću prema sukobima. Osim toga, osobe sa izraženim psihopatskim tendencijama su iz istog razloga često sklone ostvarivati svoja prva seksualna iskustva već jako rano, kao što su u odrasloj fazi skloni promiskuitetu te seksualnim odnosima s potpunim neznancima. Dakle, kako uopće išta slabo osjećaju, tako su im potrebna izuzetno snažna uzbuđenja i stimulansi od kojih bi normalna osjećajna osoba takoreći sišla s pameti.
Što bi rekao psihopat?
– Za mene se često kaže da sam “izvan kontrole”. Sklon sam boriti se protiv autoriteta i njihovih pravila. Do sada sam imao više sukoba nego većina ljudi koje poznajem. Vrlo često, prvo nešto uradim pa tek onda tražim dopuštenje. Opasne situacije mi nisu nepoznanica, i do sada sam već više puta bio u sukobu sa zakonom. A tko mi se zamjeri, zasigurno će požaliti.

Sadizam
U strogom smislu riječi, sadizam predstavlja poremećeni obrazac ponašanja gdje se zadovoljstvo postiže nanošenjem tjelesne ili psihološke boli drugoj osobi, dok sve ovo u praksi često ima i naglašene seksualne konotacije. U širem smislu, sadističke tendencije pokazuje svaki onaj koji naglašeno uživa u tuđoj boli, pa makar ovu izazvao i netko sasvim drugi.
Što bi rekao sadist?
– Volim gledati kako se drugi bore, i zbilja uživam u nasilnim filmovima i video igricama. Jako mi je zabavno kad neki idiot nosom poljubi tlo, i strašno volim gledati borilačke sportove. Čisto zabave radi, često znam naokolo dijeliti otrovne i zajedljive komentare, i zbilja imam talent za povrijediti osobu jednom jedinom riječju. Čvrsto vjerujem kako neki ljudi uistinu zaslužuju da pate…

Kao kratki zaključak, mi u svakodnevnici često za nekoga znamo reći da je mračna ili negativna osoba. No ponekad se to dogodi samo zbog toga što netko ima drugačije mišljenje ili nam jednostavno nije simpatičan. U svakom slučaju, sa ovakvim i sličnim prefiksima treba biti jako oprezan, jer oni u konačnici označavaju nešto zbilja negativno i opasno.

Na kraju, za one koji poznaju engleski, stavljamo ovdje link za jedan prikladni test osobnosti iz naznačene domene konstelacije mračne osobnosti.

U Sarajevu, 13.VIII.2020.
M. B.

Izvori:
– Mark TRAVERS, How to Spot a Dark Personality, Psychology Today (9.VIII.2020.), https://www.psychologytoday.com/intl/blog/social-instincts/202008/how-spot-dark-personality (Stanje: 13.VIII.2020);
– PAULHUS, D. L., BUCKELS, E. E., TRAPNELL, P. D., & Jones, D. N. (2020). Screening for dark personalities: The Short Dark Tetrad (SD4). European Journal of Psychological Assessment. https://psycnet.apa.org/fulltext/2020-56123-001.html?sr=1 (Stanje 12.VIII.2020.);
– https://openpsychometrics.org/tests/SD3/;
– Thomas ERIKSON, Okruženi psihopatima. Kako izbjeći da vas iskoriste, Poetika, 2019.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Katarzyna Białasiewicz;

O sigurnosti

Štedimo novac jer se bojimo siromaštva i neimaštine. Gradimo kuću ili kupujemo stan jer se bojimo hladnoće, dana i noći pod otvorenim nebom bez ikakve zaštite. Četiri zida koja smo teškom mukom izgradili sigurna su zaštita. Rađamo djecu jer se bojimo smrti i strah nas je da će nas zaboraviti kad umremo. Djeca su zaštita od zaborava. Živimo i radimo imajući stalno pred očima to blagoslovljeno stanje: biti siguran/biti sigurna. Život se nažalost nekad pokazuje toliko nesigurnim da ni štednja, ni četiri zida ni djeca ne mogu dati stupanj sigurnosti za kojim čeznemo. Banka propadne i s njom zajedno naš novac. Netko je bez ikakvog osjećaja odgovornosti trošio naš novac na sumnjive investicije i ulaganja. Rat plane i naša kuća ili stan s tisućama tuđih „četiri zida“ biva razoren. Neki su starci duboko skriveni unutar svoja četiri zida zavaljeni u ugodnim naslonjačima uz pun stol „ića i pića“ odlučili da trebamo ostati bez krova nad glavom. Djeca odrastu i ponekad zaborave i ne javljaju se. Sve dok nešto imamo za što se možemo držati, koliko god bilo slabašno, vjerovat ćemo da smo sigurni. Čovjek se drži snažno za život bolesnog djeteta i sve dok se za njega bori, osjeća prisutnost sigurnosti: Izborit će se, pobijedit će bolest, jak je/jaka je. Nastupa li ikada trenutak u našem životu kada prestajemo biti sigurni? Mladi ljubavnici kada se nađu u vrtlogu međusobnih sukoba i optužbi za prevaru, dvoličnost i pretvaranje znaju sebi reći: Više ni u što nisam siguran/sigurna. Čovjek koji iznenada ostane bez svega od novca do krova nad glavom i obitelji također će s puno više prava nego mladi ljubavnici ustvrditi: Više nisam siguran jer nemam više ništa. Sigurnost povezujemo s imanjem ili nemanjem. Imati izgleda jest biti siguran. Nemati jest živjeti bez sigurnosti. Međutim, dosežemo li stanje apsolutne sigurnosti kada imamo? Ne. Inače ne bismo i dalje nastojali imati više, podebljati bankovni račun, proširiti kuću ili stan i slično. Radimo i borimo se ne samo jer želimo imati i izbjeći siromaštvo i neimaštinu nego još više jer želimo biti sigurni. Osigurati i zaštiti budućnost. Starost. Bolest. Samoću. Gubitke. Razočarenja. Gubitak posla. Ratovi. Ekonomske krize i obiteljski lomovi. Sve su to stanja i iskustva koja želimo preduhitriti. Biti zaštićeni kada dođu. Nekako se osigurati kako bismo se, ako ih već ne možemo izbjeći, od njih zaštitili. Mučno je iskusiti na vlastitoj koži urušavanje i gubitak sigurnosti. I oni koji govore kako su iz svega izišli jači, nisu do kraja iskreni. Jer su izišli s jasnom spoznajom da je sigurnost nemoguća na način na koji su planirali, dok nesigurnost vreba skrivena iza svakog sata i dana života i teško ju je predvidjeti.

Sigurnost nije ideal koji je nedostižan kao da je riječ o nečemu božanskom. Sigurnost je stanje stvari našeg konkretnog života. Međutim, jer je život često nepredviđen i životne okolnosti ponekad produbljuju našu nesposobnost da predvidimo budućnost, sigurnost ne može biti postignuta na način kako zamišljamo. Maštamo o sigurnosti bez kataklizmi i gubitaka, ali sve što postižemo jesu krhke sigurnosti kojima prijeti nepredvidivost svakodnevnog života i njegovih ponekad iznenađujućih i neplaniranih okolnosti. I novac u banci jest sigurnost, ali ne ona koja je trajna i vječna, kao što je to i krov nad glavom. Život se ne jednom pokazao nesigurnim i nezaštićenim i onda kada je novca bilo koliko smo htjeli, a krov nad glavom činio se neuništivim. Svejedno ćemo nastaviti živjeti i boriti se. Ne možemo zamisliti život u kojem smo potpuno nesigurni i nezaštićeni. Iz tog osjećaja da ne želimo živjeti na takav način živimo stvarajući krhke, kratkotrajne, ali stvarne i opipljive sigurnosti. I kada pogledamo veliki grad u kojem živimo, sve njegove zgrade, kuće i ulice, pred nama iskrsne misao o sigurnosti i zaštićenosti. Nekad je taj grad bio skoro cijeli razoren. Svi su krovovi nad glavom bili uništeni, sav novac nestao, mladi i djeca su poginuli ili ubijeni. Nitko nije bio siguran. Nitko nije bio zaštićen. Ali opet je izgrađen, kao što su se rodila druga djeca i drugi mladi. I nakon svega čovjek nije izgubio volju i želju za sigurnošću. I nakon svega želimo biti sigurni. Zaštićeni. I čovjek nikada neće prestati težiti tome da bude siguran. I koliko god sve bilo spaljeno do temelja i pretvoreno u pepeo, čovjek će iznova štedjeti, graditi i rađati. Čovjek ne može zamisliti svoj život živeći ga u trajnoj i vječnoj nesigurnosti i nezaštićenosti. Uvijek će štedjeti. Nikada neće prestati graditi i uvijek će biti onih koji će roditi novi život. Čovjek zna kakav je osjećaj, makar je prolazan i kratkotrajan, kad si siguran i zaštićen. I radi tog osjećaja spreman je učiniti sve što može. Ponekad je spreman učiniti nemoguće. Sigurnost je za čovjeka najprivlačnija ideja i za tu ideju izgradit će ponekad cijeli grad, stvaran i opipljiv da se zaštiti od nesigurnosti. U svemu što gradimo, činimo i borimo se kroz život pred očima nam je uvijek još nedosegnuti osjećaj mira i stabilnosti, osjećaj da više neće biti negativnih i loših okolnosti i promjena. Sve je to međusobno pomiješano. I nada da ćemo dosegnuti mir. I potreba da imamo stabilnost. I zadovoljstvo jer više nema loših životnih okolnosti. I sreća jer više nikada neće stvari ići prema lošem. Sve se to svakodnevno miješa u nama dok štedimo, gradimo i rađamo. Kao da svi radimo isto, kao da svi želimo isto, kao da svi maštamo i sanjamo o istom: sigurnost.

U Sarajevu 13. 8. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Romolo Tavani

O nezadovoljnom

Nezadovoljan je izdvojen od drugih. Oko sebe je stvorio krug koji jača njegovu osamljenost. On širi krug praznine u čijem je centru. Drugi ne ulaze u njegov krug. Uzalud susreti. Pozdravi. Druženja. Zajedništva. Nezadovoljan ostaje sam i zatvoren. Nezadovoljan živi od svoje povrijeđenosti. On je žrtva zavjere. Urota svih protiv njega. Iz sebe ne želi izići, drugima ne dopušta da mu priđu. S nezadovoljnim je najteže. Kao da ste Sizif koji gura tuđu dušu bez ikakvog vidljivog rezultata jer je ne možete pomjeriti s mjesta njezine uvrijeđenosti. Nezadovoljan može biti neobično zločest i opak. Hladan. Proračunat. Pakosno inteligentan. Pod krinkom zbunjenosti i neznanja može vam dobrano potrošiti živce prije nego shvatite da ste prevareni. Netko je napisao da nezadovoljnim vlada praznina koja sve ispunjava i sve prožima. Ako je nezadovoljstvo praznina, onda je istina. Nezadovoljan ne nosi u sebi ambis kojega se čovjek prepadne. Prije će biti da je nezadovoljan kao nekakva membrana koja s vremena na vrijeme propušta kroz sebe kapljice ogorčenosti, uvrijeđenosti, ozlojeđenosti i sujete iza kojih stoji tko zna kakav ponor ili praznina. Nezadovoljan svugdje oko sebe vidi prepreke, podmetanja, optužbe, klevetanja. Ništa mu nije pravo. Ništa nije kako treba. Osim njega. On je uvijek ispravan. Nepogrješiv. Umjeren. Tankoćutan. Nastupa s visoka. S pravom. On smije i može biti nezadovoljan. Dapače, on od sebe to očekuje i traži. Nitko nema pravo biti nezadovoljan njim. Pravo nezadovoljstva pripada isključivo njemu. Nezadovoljan je sebičnjak. Kralj svađa. Sve mu smeta. Ništa mu se ne sviđa. Nezadovoljan svemu pronalazi nedostatak. Ali baš svemu. Ništa se savršeno pred njim ne može opravdati kao savršeno. Ili dobro. Ili lijepo. I ako postoji bog, nezadovoljan bi mu prigovorio da nije savršen. Nezadovoljnom se ne može pomoći. Ili vrlo teško, pod cijenu gubitka svakog osjećaja strpljenja i psihičkog zdravlja. Opasno je pokušati izliječiti nezadovoljnog. Svoju bolest kao virus može prenijeti i na vas. Ubiti u vama svaku mogućnost da se radujete i budete sretni s malim stvarima, s malim zadovoljstvima i uspjesima, s vama dragim i malenim krugom ljudi. I vašoj najmanjoj radosti ili zadovoljstvu nezadovoljan će prigovoriti kao nečemu nepotrebnom, suvišnom, čak i kao nečemu zlom, gadnom i ružnom. Koliko je potrebno i ljudske i duševne izdržljivosti da svakodnevno kroz mjesece i godine čovjek trpi nezadovoljnog? Valjda negdje postoji granica i našeg strpljenja, razumijevanja i dobrote? Neka su nam nezadovoljstva zajednička, kratkotrajna, opravdana. Nekad nas drže slabije. Nekada čvršće. S njima nije lako, ali se preživi i izdrži. Ali kako preživjeti čovjeka ili osobu koji je sam po sebi u onomu što ga čini čovjekom uvijek i trajno nečim ili nekim nezadovoljan? I koji nikada, ama baš nikada neće sudjelovati u nekom našem zajedničkom malenom i beznačajnom zadovoljstvu i ispunjenosti. Je li sramota ili, ne daj bože, grijeh ako ostavimo takvog čovjeka ili ako se od njega odmaknemo? Kako ćemo drugačije preživjeti njegovu prazninu nezadovoljstva, njegov sve širi krug stvari, ljudi i odnosa s kojima nikada nije zadovoljan?

Nezadovoljnom je najteže sa samim sobom. Nezadovoljstvo traži ogroman psihički napor da se svaki dan ustane, živi i radi sa sviješću da sam uvijek i stalno nezadovoljan. Tu bolest i taj duševni bol rijetko tko može do kraja života otrpjeti, a da se prethodno ozbiljno ne razboli u nekom razdoblju života. Nezadovoljan je veliki teret. Život nam može pretvoriti u stvarni Sizifov posao stalnog mučenja, tlačenja, rezignacije i prigovaranja. Nezadovoljnom nikada nismo dovoljno dobri, čak i ako smo se svojim životom približili savršenom. Nezadovoljan nas stalno povlači dolje. Svom težinom se svaljuje na nas i ne da nam disati i živjeti život punim plućima. U svakom trenutku nezadovoljan u rukama drži kao nekakav oštar predmet kojim nas stalno bocka i otvara nam male rane na duši i psihi. Ne valja ovo. Ne valja ono. Nisam zadovoljan s ovim ili onim. Ti neprekinuti ubodi nezadovoljstva nas neprimjetno, ali stvarno ranjavaju i ubijaju u nama elan za životom i življenjem. Nezadovoljnog treba ostaviti. Inzistirati da nas ostavi na miru. Da nas ne truje i da nam ne ogađuje život. Neka sam živi sa svojim dubokim i opakim nezadovoljstvom. Neka ga nezadovoljstvo proždire i upropaštava. Zašto bismo morali dopustiti da i nas upropasti? Je li to neki nužni i nepovredivi božanski zakon da se uvijek i stalno nezadovoljnom ne smiju pokazati vrata i izlaz iz našeg života? Mnogo bismo manje nepotrebno i besmisleno trpjeli i podnosili kad bismo bili hrabri i nezadovoljnog izbacili iz života. Otpremili ga tamo gdje mu je mjesto. U njegov svijet stalnog prigovaranja, uvrijeđenosti, ozlojeđenosti i sujete. Neka svoj sizifovski kamen nezadovoljstva gura sam jer ga je i sam stvorio. Zašto bi naša leđa, ruke, noge, pamet i zdravlje trebali biti iskorišteni za nezadovoljstvo kojemu nismo uzrok? I koje nas malo pomalo truje i navodi da i sami postanemo nezadovoljni i tako sebi na vrat natovarimo nesnosan teret kojega uskoro nećemo moći ni sami izdržati? Ponekad nezadovoljnog treba zaobići u širokom luku. Teret i muku kakve nam nezadovoljan može natovariti na kosti ne bi nam ni sam vrag natovario koliko god nas mrzio i želio da propadnemo. Nitko nas ne može tako uništiti kao nezadovoljan koji nas svaki dan udara u glavu, u tjeme i u mozak oštricom svog nezadovoljstva i kao kakva paklena ili vražja naprava stalno govori isto: Ne valja ovo, ne valja ono, nisam zadovoljan s ovim, nisam zadovoljan s onim. Pri pomisli da s takvim treba živjeti svaki dan i noć nekoliko desetljeća, čovjek potajno, dok svi spavaju, poželi da se nije ni rodio, jer dok čovjek rezigniran, utučen i pomalo psihički rastrojen gleda lice pored sebe, primjećuje nezadovoljstvo koje se njime širi. Nezadovoljan je čak i snovima nezadovoljan! Što će tek biti kad se probudi? I hoću li izdržati noći i dane koji dolaze? Godine i desetljeća slušati taj pogani jezik koji svakodnevno uživa u tlačenju, prigovaranju, podbadanju pod izlikom nezadovoljstva! Možda bi bilo mudro, makar drugi mislili da nije pohvalno, skloniti se i pobjeći od nezadovoljnog negdje gdje se slobodnije i lakše diše i vedrije živi.

U Sarajevu 11. 8. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Luca Bertolli

O željenom

Željeno je uvijek u stanju promjene. I mi s njim. Nova promjena. Nova i drugačija želja. Znati što želimo je pokušaj da zaustavimo promjene u sebi. I oko nas. Konačni pronalazak željenog označava kraj promjena i završetak traganja kao u pričama o pronalasku blaga. Tragač nakon godina uspona i padova, krivih i pogrešnih tragova slučajno nabasa na jedan pravi trag. Kao pas ne ispušta trag iz vida. Pronalazi blago. Prestaje traganje. Nastupa razdoblje mirnog života i zadovoljnog podsjećanja kako se konačno nakon silnih peripetija domogao blaga. Željeno je uvijek nepoznato. Uzalud naše znanje o njemu. Željeno uvijek izmiče. Željeno je sklono velikom broju metamorfoza. Danas se javlja kao nova slika. Jučer je izgledalo drugačije. Sutra? Željeno će biti opet nešto drugo. Tragamo i tražimo željeno. Željeno je blago. Još uvijek nama nepoznato blago koje čeka na nepoznatom mjestu do kojega vode još uvijek nepoznati tragovi. Usput dok tragamo za željenim, pronalazimo raznolike tragove i stvari koje izgledaju kao željeno. Imaju karakteristike željenog. S vremenom s tugom i rezignacijom otkrivamo da je ono što smo mislili da je željeno jedna od njegovih metamorfoza, lica ili prikaza. Nešto je izgledalo kao željeno. Nije bilo. Ali što je željeno ili ono konačno i zadnje što želimo nakon kojega više nećemo željeti ništa? Ima li takvog željenog? Ako nema, ima li ljudi koji su ga pronašli? Koji nam mogu pokazati njihovo željeno? Je li njihovo željeno ono koje i mi želimo? Željeno ne pripada nikome od nas. Ono je samosvjesno. Nama se nudi kroz svoju privlačnost, taštinu i sujetu. Ako dosegnem željeno, bit ću netko drugi, netko izvan okvira, netko iznad ostalih. Željeno pronalazimo površno i slučajno. Onda kada ono dopusti da neki njegov dio nakratko pripadne nama. Željeno ima bezbroj lica. Zajedničko im je privlačnost i osjećaj sigurnosti. Novac, moć, ugled, uspjeh, utjecaj, zdravlje, kvaliteta, dug život, zadovoljstva, radosti, sigurnosti, osiguranja, kratkoročni ili dugoročni smislovi i svrhe različita su lica jednog te istog željenog kojega ne pronalazimo iako ga uporno lovimo zamkama i laskanjima. Željeno se poput neke rijetke zvijeri približi, dopusti da ga vidimo, čak i da ga pokušamo uloviti kao najveći trofej. I baš kad sve pripremimo, nanišanimo, zadržimo dah uvjereni da je konačno došao pobjednički trenutak iscrpljujućeg traganja, željeno izmakne. Naš pucanj promašuje. Ostaje onaj osjećaj kako nam je bilo na dohvat ruke. I taj osjećaj kako nam je željeno uvijek bilo ili uvijek jest na dohvat ruke tjera nas da ga lovimo i da mu postavljamo zamke sve u nadi da ćemo ga jednog dana uhvatiti i zarobiti.

Svaki put kada tragamo za željenim, ostavljamo prostor za nesigurnost i sumnju. Je li ono za čim tragamo željeno ili jedna od njegovih metamorfoza, jedno od njegovih lica? Nerijetko uhvatimo i zarobimo metamorfozu ili lice željenog u nekoj stvari, u nekoj osobi. Naša bolest i bol u tome je što se nećemo zadovoljiti metamorfozom ili licem željenog. Hoćemo željeno sa svim njegovim promjenama i licima. Hoćemo željeno onakvo kakvo ono jest. Željeno koje nas više ne može zavarati i usmjeriti na krivi trag. Ali kakvo je željeno u sebi i što je ono? Ako već tragamo za nečim, ne bismo li trebali znati što je ono? Uzbuđeni smo i napeti jer nam se čini da smo nadomak željenog i da prepoznajemo sva njegova lica. Kada se domognemo jednog od lica željenog, obuzima nas malaksalost i malodušnost. Nismo zarobili željeno, tek smo uhvatili jednu od njegovih bezbrojnih metamorfoza u nekoj stvari ili nekom čovjeku. Ali gdje je željeno samo? Kako ne možemo njega zarobiti? Ne znamo gdje je željeno. Ne možemo ga zarobiti. Željeno je i svugdje i nigdje. Nema lice. Nema trajnost. Nema čvrstoću. Željeno je stalno kretanje promjena i lica koja lovimo i hvatamo nadajući se da nakon toga nećemo željeti. Međutim, svaki put kad otkrijemo neko od lica željenog, moramo željeti dalje. Željeti dublje. Željeti jače. Željeti više. Ali željeti što ili koga? Nema odgovora. Ne možemo dati jer ga ne znamo. Lovimo metamorfoze željenog dok broj želja raste i daje nam do znanja do ono što smo uhvatili i zarobili nije željeno. Nešto je drugo. Ali što? Nitko ne zna. Ni mi. Naslućujemo da željeno ima puno lica koja se stalno mijenjaju. Neka lica željenog umiru. Neka padaju u zaborav. Neka nam dosade. Izazivaju nas i uzbuđuju nova i još neotkrivena lica željenog. Ali željeno ne dosežemo i ne pronalazimo. Krećemo se kroz metamorfoze i lica željenog tjerani mišlju kako je moguće u konačnici i na kraju smiriti se uz željeno i prestati željeti. Nije moguće. Željeno ostaje naše trajno i permanentno mjesto skrivenog blaga za kojega ne znamo gdje se nalazi, čiju mapu ne posjedujemo i o čijim tragovima ništa ne znamo. Jedini trag koji imamo jest stalna potreba da želimo i osjećaj da što smo strasno željeli i uhvatili još uvijek nije konačno i posljednje Željeno. Nije skriveno blago nakon čijeg pronalaska prestaju sve naše želje. Preostaje nam tragati za našim Željenim kroz bezbroj njegovih promjena i lica.

U Sarajevu 10. 8. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Spyros Arsenis

O povlačenju

Trebali bi znati i biti spremni učiti kada nekoga trebamo ostaviti na miru. Tiho i nenametljivo se povući i skloniti iz tuđeg vidokruga. Naša povučenost nije slabost. Ona je i lijek drugom. Njoj ili njemu treba prostor i vrijeme. Ako se nakon našeg povlačenja više ne susrećemo, u redu je. Svijet se nije srušio. Ne možemo uvjeravati sebe o našoj presudnoj važnosti za nekoga kroz nametljivost koja nema osjećaja za pristojnost i diskreciju. Povući se u stranu nije baš uvijek gubitak i neuspjeh. Stalna i nepotrebna nametljivost može biti gora od povlačenja i sklanjanja u stranu. Zašto nam pada na pamet da je naša prisutnost, ometanje tuđeg vidokruga i nasrtljivost uvijek korisna, potrebna i dobra? Uvijek treba osluškivati drugog kako bismo znali na vrijeme ili se povući ili biti prisutni. Kada je čovjek nasrtljiv i naporan, nesposoban povući se u stranu, istovremeno drugog ne vidi. Gleda sebe kao nekoga tko tu mora biti pod svaku cijenu. Ne primjećuje da se drugi guši i kopni pred njegovom nametljivošću. Što se više namećemo, drugi se dublje povlači u sebe. Što više nasrćemo, drugi odlazi od nas. Povlačenje se uzima kao promašaj. Nitko se izgleda nema namjeru povući jer naoko priznaje poraz. Ako treba drugoga do kraja sputati, nije važno. Najvažnije je ne povući se. Nasrnuti, navaliti, nametnuti se. Drugi se doima kao gubitnik. Sklanja se i povlači. Stalno. Neprestano. Možda je njegovo dostojanstveno i diskretno povlačenje snažnije od našeg nasrtaja. Ali u našem navaljivanju možemo li ikada na trenutak zastati i dublje promisliti zašto se drugi povlači i što nam time želi reći? Njegovu skromnost i nenametljivost tumačimo raznoliko. Kao kukavičluk. Kao izdaju. Kao oholost. Kao odbijanje. Tko je on ili ona da se smije tako dostojanstveno povući? Iritira nas ta tišina i mir kojim se drugi sklanja od naše nasrtljivosti i nametljivosti, naše vike i naše buke. Gnjevi nas to dostojanstveno držanje i taj pristojni stav kojim nam drugi daje do znanja da se povlači jer nam ne želi smetati ili u našem nasrtanju i navaljivanju vidi odraz nekulture i manjka kućnog odgoja. Nitko ne može biti dostojanstven u nametanju i nasrtanju. Dostojanstven se može biti u svjesnom i slobodnom povlačenju kada želimo biti sami i pušteni na miru. Takvo ponašanje ljuti nasrtljivce i navalnike i kad se povučemo, teško nas ostavljaju na miru. I kad ne govorimo i samo šutimo, oni svojim nasrtanjem žele govoriti umjesto nas. U um nam stavljaju misli koje ne mislimo. U srce osjećaje koje nemamo. U ruke stvari koje ne činimo. U usta riječi koje ne izgovaramo. Povlačenje nije tako težak i mučan potez ako je čovjek zadovoljan sobom i onim što jest. Ako je njegova samosvijest o samom sebi izgrađena i utemeljena. Nasrtljivi i oni koji navaljuju ponekad su nesretni i nezadovoljni kao što je onaj koji se povlači zadovoljan i ispunjen. Ako se naglo i iznenada povučemo, onda se dogodio neki nepredviđeni lom ili krah s kojim se sada ne možemo najbolje nositi. Takva povlačenja nisu rijetka. Nažalost. Nismo slobodni odlučiti želimo li se povući ili ne, nego smo prisiljeni. Istinsko povlačenje događa se onda kada smo sigurni da je učinjeno sve što se trebalo učiniti i da smo od sebe dali maksimum. Vjerujemo da ništa nismo prepustili slučaju. Ako i jesmo, kasnije taj slučaj neće utjecati na osjećaj zadovoljstva da smo se povukli u pravom trenutku. Rijetka su iskrena povlačenja. Ona su dugotrajna, dalekosežna i ne mogu biti neučinjena. Posljedice istinskog povlačenja su ljekovite i umirujuće. Poslije takvog povlačenja pronalazimo smirenje i ispunjenje. Strah nas napušta. Ostaje donekle čuđenje zašto se nismo povukli ranije. U istinskom povlačenju nema ništa sramotno, bilo čega zbog čega bismo se stidjeli. Istinsko povlačenje plod je mudrosti, zrelog promišljanja i ozbiljnog planiranja. Treba znati povući se u pravom trenutku. Tiho. Nevidljivo. Nenametljivo. Nenasrtljivo. Diskretno i dostojanstveno. Proširiti horizonte mira, tišine i intimne slobode nasuprot nasrtljivcima i nametljivcima. Pronaći svoj prostor zadovoljstva i ispunjenja. Za iskreno povlačenje, ono koje će nam donijeti više nego što ćemo izgubiti, treba učiti i osluškivati ljude i svijet oko sebe. Jer kad je čovjek nasrtljiv i nametljiv, ne može učiti i osluhnuti ni drugog ni sebe. Ako se povuče, bit će to duboko pogrešan korak zbog čega će cijeli život biti ogorčen na sve oko sebe. Tek u djelomičnom otklonu i izmaku od drugih i svijeta čovjek jasnije vidi veličinu i zahtjev povlačenja koje stavlja pred sebe. U nametljivosti i nasrtljivosti istinsko povlačenje može biti i kobno i pogrešno jer je prividno i neželjeno. Koliko god bilo teško, tek u odsutnosti svake nametljivosti i nasrtljivosti čovjek može istinski procijeniti je li došlo vrijeme da se povuče i posveti samom sebi.

U Sarajevu 7. 8. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Antonio Guillem

O skandalu

Rijetko u čemu se danas uživa kao što su to skandali u kojima sudjelujemo ulazeći tipkovnicama i ekranima u tuđi život. Tipkovnica i ekran ne samo da nam omogućuju pasivno promatranje nego možemo i aktivno sudjelovati u iznošenju i komentiranju tuđe intime i privatnosti. Čovjekova potreba da zaviri u tuđi život danas je kudikamo lakša i jednostavnija. Digitalni tragovi koje ostavljamo iza sebe kao što fotografije, poruke, komentari, rasprave pružaju mogućnost drugima da bez velikih poteškoća ulaze u naš privatni svijet. Skandal je posebno privlačan kada u njemu sudjeluju oni za koje se smatra da su u društvu važni, popularni, utjecajni i moćni. Velikom broju strastvenih sudionika koji anonimno sudjeluju u skandalu jedan skandal važnih i moćnih jest psihološko i duhovno gorivo koje danima pa i mjesecima hrani njihov svakodnevni život i maštu. Skandal je postao i ponekad temeljno socijalno i društveno tkivo koje povezuje inače one koji u stvarnom životu nisu ni prijatelji ni poznanici. Danas je se najlakše uključiti u razgovor s grupom nepoznatih ljudi ako znate kakav je skandal izazvao poznati glumac, glumica, nogometaš, pjevačica, redatelj, političar ili bilo tko koga su anonimni obožavatelji skandala označili važnim, popularnim i moćnim. Imamo priliku čuti o skandalima raznorodnih vrsta i podvrsta poznatih i slavnih, od kojih neki postaju poznati i važni ne po svojim ljudskim dostignućima koja bi mogla biti primjer drugima, nego po svojim padovima i promašajima koje ciljano izazivaju radi reflektora i slave. Sve manje ili nimalo ili negdje na kraju i stidljivo se čuje o nečijim uspjesima i poduhvatima zahvaljujući odricanju, naporu i radu. Puno više nas zanimaju razvodi, preljubi, psihički slomovi. S nekakvim izvitoperenim užitkom sudjelujemo u nečijoj propasti i gubitku gubeći skoro potpuno osjećaj da je taj netko također i čovjek. Skandal je naš najpoželjniji obrok i najdraži desert. Danas se već može i za doručak i ručak i večeru redovito i često konzumirati različite vrste skandala jer je jelovnik raznovrstan. Monoton nam je razvod poznate glumice od muža. Nije dovoljno sočan. Ništa zato. Na jelovniku naših bolesnih potreba naći će se nešto sočnije i masnije, recimo, video snimak prevare poznatog sportaša uhvaćenog i snimljenog u ljubavnom zanosu s nekom također poznatom gospođom, inače u društvu poznatoj kao vrlo suzdržanoj i vjernoj. Skandali mogu biti vrlo uznemirujući ovisno koliko smo gladni i koliko ljudožderski se želimo najesti tuđeg života, intimnosti, privatnosti, patnje i muke. Za svačiji pomalo poremećeni ukus i oboljelo nepce postoji odgovarajući skandal, potrebno je samo pritisnuti tipku i pustiti sadržaj, video, slike, prepisku. Ništa nas ne može tako ispuniti i zadovoljiti kao kada čitamo prepisku muža i žene koji pokušavaju pomoći svome braku i onda kada se međusobno optužuju za poteškoće i probleme. Naslađujemo se i uživamo u njihovoj patnji i želji da pokušaju spasiti što se spasiti može.

Skandal je naša svakodnevna potreba, jedan zlatni “šut” u vene naših donekle poremećenih potreba i želja bez kojega ne možemo zamisliti buđenje i spavanje, jutro i večer. Svakodnevna doza skandala mora nam biti isporučena, inače se osjećamo nezadovoljno, nesretno i zapostavljeno. Tek kad nam je isporučen svjež skandal već ujutro, tek tada počinjemo živjeti jer bez praćenja, čitanja i komentiranja tuđeg i privatnog ne možemo više zamisliti niti jedan jedini dan u životu, na poslu, u parku, dok hodamo, dok vozimo, dok vježbamo u teretani, dok trčimo, dok mislimo. Uredili smo stvari tako da svaka obavijest kojom nas titrajuće svijetlo iznad ili ispod zatamnjenog ekrana upozorava da se nešto događa bude neki sočni trač, skandal, nečija intima i privatnost. Naša neutaživa potreba za gledanjem, praćenjem i komentiranjem bilo čega što ima barem izdaleka obrise skandala koji dolazi demonstrira nam i donekle bolesno stanje našeg osobnog mišljenja, svijeta i mašte. Nesposobni razmišljati o nečemu drugom, nesposobni povući se u svijet vlastitog života i misli zarobljeni i hipnotizirani skandalom, ne možemo odmaknuti bilo oči, bilo prste u smjeru nečega što je dobro, plemenito ljudsko, bilo u nama, bilo u drugima. Sav nam je život postao skandal i život nam se kreće i rotira oko njega. Skandal je os i središte kružnice našeg života i on pojačava bolest našeg uma i izvitoperenost naše mašte i našeg nutarnjeg života. Kako drugačije nazvati našu bolesnu potrebu da intimu, privatnost, skrivenost i tajne nekog čovjeka ili ljudi javno konzumiramo kao najvažniju i najpotrebniju hranu za naš duh i nutarnji životu uvjereni ne samo da to smijemo nego i da nam se oduzimaju naša bogom dana prava kada nam se ne isporučuje dovoljan dnevni broj skandala u kojima ljudi pokušavaju, koliko je moguće, privatno i tiho razriješiti svoje teškoće i probleme. Smatramo da je naše apsolutno pravo da bilo tko o kome mislimo bez obzira na kriterija kako je važan, poznat i moćan ne smije imati nikakav problem, poteškoću, muku i patnju koja bi bila privatna za njega ili za nju i njihovu obitelj i njihova četiri zida. Jer našim prstima i očima koji lutaju bespućima tipkovnica i ekrana ništa i nitko ne smije ostati skriven. Jer je ravno skandalu da netko riješi svoje teškoće i probleme privatno i tiho a da mi za to nismo doznali i javno ispratili bilo svojim neumornim prstima, bilo znatiželjnim očima.

Bože sačuvaj kakav skandal da netko bez našeg znanja i uvida rješava svoje muke i patnje u tišini skrivenosti svoja četiri zida. Sve ćemo dopustiti, ali jedan takav skandal ne smije proći nekažnjeno! Nitko ne smije bez naše tipkovnice i našeg ekrana rješavati svoje probleme! To bi bio nezapamćen i nečuven skandal!!!

U Sarajevu 6. 8. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Antonio Guillem

Korak do neugodnosti – prvi dan na poslu

Alarm zvoni. Kad prije? Je li uopće spavala? Vjerojatno jest malo jer joj se po glavi vrzmaju mutne, nejasne slike nekog čudnog sna. Valjda je to bio san. No, nije ni važno. Treba se ustati i lagano se početi odijevati. Muka joj je od same pomisli. Udahne duboko, protrlja oči i nesigurno zakorači iz kreveta. Je li moguće da je ovaj dan tako brzo došao? Ne, definitivno nije spremna. Pogleda krevet. Da se barem može uvući, pokriti i ne izlaziti cijeli dan. Zna da ne može. Ulazi mama:

– Ah, lijepo, već si budna. Hoćeš kavu?

Nije ni uspjela progovoriti, a već je dobila odgovor:

– Hajde, ja ću skuhati kavu, a ti se spremaj.

– Ma zašto me uopće pita kad sama odgovara – prozbori mrzovoljno.

Počela se lagano spremati. Voli jutra, ali ne voli ih trošiti na uređivanje i dotjerivanje. To je oduvijek smatrala gubljenjem vremena. Udahne duboko. Što se može? Sama je birala. Sad bi izbor sigurno bio drugačiji. Tada nije baš razmišljala. Možda i jest, ne sjeća se više. Opet udahne duboko.

– Što se mora, nije teško. Tako kažu.

Tješila se tim riječima. Teško je itekako. No, unatoč svojim turobnim mislima koje su je uglavnom vukle nazad, imala je jaku volju. Ne zna kako joj je to uspijevalo. Valjda se rodila s tim. Ipak, možda ju je tijekom svih za nju neugodnih situacija ojačala. Neprimjetno. Kako god, sada je trenutak da volja prevlada, da ju pokrene. Ne smije zakasniti. To bi tek bilo neugodno. Štoviše, to bi bilo katastrofalno. Polako je navlačila na sebe odjeću koju je već prethodnu večer pripremila. Sada joj se učinila lošim izborom. No svjesna je da je sinoć bila kud i kamo trezvenija i sigurnija. Bolje da se drži sinoćnjeg izbora. Tko zna na što bi sličila da sad krene birati odjeću. Vjerojatno bi izgledala kao da se spremila za sahranu, a ne za prvi dan na radnom mjestu. Posao! Obli je hladan znoj. Osjeti još veću mučninu u želucu. Zašto je samo prihvatila ponudu? Da, nije razmišljala da će ovaj dan ipak doći. Ali došao je. Volja opet prevlada. Nastavi sa spremanjem. Treba nabaciti malo šminke. Pogleda se u zrcalo. Šminkanje?! Nasmija se glasno. Pa dobro, hajdemo i to obaviti.

Napokon je bila spremna. Na brzinu ispije par gutljaja kave, uzme stvari i pođe prema automobilu. Još jedna neugodnost. Trebala se sama odvesti do radnog mjesta, a nije bila na ti s vožnjom. Fokusirajući se na volan, gas, kočnicu, kvačilo, prometne znakove, kroz tih petnaestak minuta skroz je zaboravila gdje uopće ide. Tek kad je stigla na parking, ponovo ju obli hladan znoj. Kako će sad ući tamo? Već je zamišljala kako će se spotaknuti, pasti i izazvati salve smijeha svih prisutnih. Naravno, nije bilo tako. Ni blizu. Na svu sreću bila je neprimjetna te se stopila s masom. Tek nakon nekog vremena pojedinci su shvatili da je nova te joj pristojno uputili riječi dobrodošlice. Ugodno iznenađenje. Niti je bilo ikakvih neugodnosti, niti je bilo čudnih pogleda, niti su je puno propitkivali. Spremajući se to jutro, zaboravila je da je po sebi skoro nevidljiva i da je teško primjećuju. Iako joj često to nije išlo u prilog, sada je bila zahvalna što ima tu sposobnost proći svugdje neopaženo. Sad je žalila samu sebe što je morala prolaziti kroz toliku tjeskobu i što se pripremila za najgore. Zašto si to uvijek radi? Zašto mora biti toliki pesimist? Zaključila je da je to uvijek prisutni strah od nepoznatog. Ma nema veze. Važno da se njene slutnje nisu ostvarile i da sad nije sve nepoznato, a sutra će već, nada se, biti nešto lakše.

U Mostaru 6. 8. 2020.

K. L.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: alphaspirit

O izlazu

Nije lako pronaći izlaz. Život je poput goleme prostorije s bezbroj vrata na koja bi se moglo izići. I kad iziđemo, ne iziđemo izvan života. Uđemo u svoj život samo kroz neka nova vrata. Kompliciranost života nam ponekad izmiče. Pri pronalasku nekog izlaza iz života odmah se hvatamo kvake i otvaramo. Kad prođemo kroz vrata i vratimo se nazad u život, otkrivamo da je bilo još vrata kroz koja se moglo izići. Ali koja su vrata prava? Iza kojih vrata se nalazi ono što tražimo? Iza kojih vrata se skriva rješenje ili odgovor? Naš život ne dopušta istovremeno otvaranje svih izlaza. Kao da ne dopušta istovremeno otkrivanje svih rješenja i odgovora. Život se izgleda najbolje osjeća kad se s nama igra i zabavlja iako nama nije do zabave i još nam je manje do igre. Život bi se igrao skrivača i stavljao povez na naše oči da ne vidimo koja vrata trebamo pronaći i za koju kvaku uhvatiti. Ali nama nije uvijek do igre skrivača i pogađanja pravih vrata kroz koja bi trebali proći i pronaći rješenje. Nama je ponekad potrebna jasnoća, preciznost, hladna i trezvena glava i stabilno razmišljanje koji izlaz u životu je za nas najprihvatljiviji i najbezbolniji. U tom razmišljanju, zatvoreni zajedno sa životom u njegovim nutarnjim labirintima, događa nam se da umujemo i čekamo dok promatramo bezbroj izlaza kojima je ispunjen naš život. Izići ovdje? Hm… možda. Ili poći koji korak dalje? Onaj izlaz se čini boljim? Ili se vratiti nazad? Ostao je jedan izlaz neistražen, možda bismo se trebali vratiti? Iako se doima jednostavnim i lakim pronaći odgovarajući izlaz dok smo u labirintu života, tek kad se zamrse konci i niti našeg života, shvatimo koliko je teško pronaći izlaz. Kao da konci i niti života koje smo vukli za sobom ulazeći rođenjem u taj nepregledni labirint još više zbunjuju i otežavaju naše traganje za izlazom i odgovarajućim vratima. Dogodi se da se u labirintu života izgubimo. Ne figurativno ili pjesnički. Nego doslovno. Bespomoćni stojimo pred svim tim izlazima i vratima čiji nas skriveni sadržaj neodoljivo privlači. Što li se nalazi iza onih visokih vrata? Uspjeh, dobar brak, stabilan posao? Ona niska i pohabana vrata pomalo se doimaju odbojnima. Što je iza njih? Starost, samoća, utučenost, nesigurnost, stalna potraga da imamo normalan posao i život? Ne znamo dok ne uhvatimo za kvaku i otvorimo sebi izlaz. Možemo stajati na vratima koja smo otvorili i promatrati što je iza. Ali dok stojimo na vratima, život se ne događa osim u našoj mašti i našim snovima. Opet, ako prođemo kroz vrata i uđemo u život, ona će se sama zatvoriti i neće biti uvijek moguće otvoriti ih ponovo. Pa i ako ih uspijemo otvoriti, ono što ćemo ugledati neće biti isti krajolik. Labirint života je živi labirint. Stalno se mijenja. Pomiče se. Kreće se. Zatvara i uklanja neke izlaze i vrata. Stvara nove. Kao kada čovjek izabere jedna vrata i kroz njih prođe. Izabere, recimo, takav i takav život. I kad poželi vratiti se, možda će uspjeti otvoriti vrata koja je jednom davno život za njim zatvorio. Ali ono što će ugledati neće biti isto. Bit će to novi krajolik. Novi labirint. I sve će mu biti nepoznato i čudno. Kao kada čovjek ostari i otvori vrata kroz koja je ušao kao dječak ili mladić. Vidjet će da tamo nema više ni dječaka ni mladića i da je labirint života drugačiji. Malo ostario i oronuo i mnoga su vrata i izlazi uklonjeni i nestali. Ima još pokoji izlaz i još poneka vrata, ali se ne čine nimalo privlačnima i poželjnima. Ne čine se drugačijima od vrata koja je upravo otvorio. Ne može čak ni u sjećanje dozvati izgled labirinta iz vremena kad je bio mlad kada je labirint imao puno više zelenila i života u sebi i kada je broj vrata i izlaza bio daleko brojniji. Sad se sve svelo na nekoliko starih kvaka koje pomalo trule i otpadaju kad ih se čvršće uhvati rukom.

Što je moglo biti da smo izabrali neka druga vrata ili neki drugi izlaz u životu? Ništa. Dođemo na isto. Na starca koji u labirintu života vidi tek jedna ili dvoja vrata i sva vode u istom smjeru. Nema čak više ni labirinta. Staza ide pravo prema posljednjim vratima. Što se vidi iza tih posljednjih vrata koja treba otvoriti kada se labirint života osušio i sabio u jednu dugu stazu? Vidi li se svjetlo? Čuje li se radosni ritam života? Čuje li se veselje i radost? Zašto ne? Još nitko nije dokazao da i kada u životu otvorimo sve kako ne treba i život nam bude mučan i težak zbog naših krivih izlaza i pogrešnih vrata da su posljednja vrata koja trebamo otvoriti ona iza kojih se oduvijek skrivalo sve ono što smo u životu pokušali pronaći. Naravno da to nije bilo moguće dok je labirint života bio neistražen i neshvatljiv s beskrajnim brojem izlaza koji su svaki na svoj način bili privlačni ili odbojni. Ali sada kada se labirint života suzio na jedan naš pogled prema vratima do kojih vodi ravan put bez labirinta i mogućih izlaza, zašto se ne nadati da se iza tih posljednjih vrata nalazi konačni odgovor i objašnjenje za sve? Zašto se ne nadati da su to ona vrata i onaj izlaz koji nikako nismo mogli pronaći i koji nam je stalno izmicao? Labirint života mora imati konačni izlaz, vrata i kvaku koja ih otvara. Što ima veze ako smo konačno, makar stari, umorni i sami, uspjeli pronaći ih? Nije li životni labirint zapravo živa i neumorna igra sa životom u kojoj katkad radosno sudjelujemo, ali u kojoj ponekad i ne uživamo i koja nas muči, strastvena igra u kojoj pokušavamo pronaći ona vrata i onaj izlaz koje život svojim vještim igračkim sposobnostima od nas nastoji sakriti? Kad smo već uvučeni u labirint života i njegovu igru čija pravila ne razumijemo ili ih otkrivamo prekasno, zašto ne bismo igrali i vukli za sobom konce i niti rođenja koji su se namnožili i narasli kako smo odmicali od prvih vrata koja su nam otvorili da uđemo u život? Ništa ne možemo izgubiti. Vratiti se ne možemo, ali u svakom od nas do kraja ostane živjeti ono malo uzbuđenja i zadovoljstva kada se čovjek igra nejasno gledajući negdje naprijed, pitajući sebe ima li ova igra kraj ili nema? Možda je odgovor iza onog posljednjeg izlaza, posljednjih vrata i kvake koju ćemo posljednji put čvrsto stisnuti drhtavom rukom i gurnuti vrata da se otvore? Tko zna, možda se iza njih život nastavlja igrati s nama u nekom novom i preobraženom labirintu gdje su radost, mir i zadovoljstvo obostrano i vječno s beskonačnim brojem izlaza i vrata iza kojih se nalazi samo još više mira i radosti? Zašto se ne bismo nadali vječnom i preobraženom labirintu? Nije važno kako ćemo ga nazvati: raj, vječnost, mir, blagoslov. Najvažnije je da i tamo postojimo i nastavimo igrati u labirintu života, ovaj put bez muke, mučnine i straha što se krije iza kojih vrata, jer iza svakih se krije ono što smo oduvijek htjeli i za čim smo tragali. Zašto se barem ne nadati? Nije li i nada igra u koju često polažemo sve svoje karte kada se izgubimo u sadašnjem labirintu života? Zašto se ne nadati da bismo mogli pronaći i neke igrače koje smo poznavali i koji su nas poznavali? Zašto se ne nadati da bismo mogli igru igrati zajedno?

U Sarajevu 3. 8. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: iakovenko

O vremenu

Kao da su oduvijek dva vremena. Jedno vrijeme koje sam ja i jedno vrijeme koje ne pripada meni. Vrijeme koje ne pripada meni nikada neće biti moje jer ono ne pripada ni jednom čovjeku. Ravnodušno vrijeme koje otkucava prema vlastitim zakonima i skrivenim motivima i nije ga previše briga za ono što bih želio od njega. Ravnodušno vrijeme nema nikakvog osjećaja prema našim molbama kako bismo željeli više vremena niti ispunjava naše zahtjeve kada želimo da sretni i radosni trenutci traju dulje nego je predviđeno. Ravnodušno vrijeme postoji negdje u nepoznatom. Njegova je zadaća da broji, šuti i ne objašnjava. Ono ne može dati nikakav odgovor i uzaludno je i isprazno od njega očekivati nešto više. Jer ima svoj život odvojen od nas i njemu smo stranci kao i svi drugi ljudi. Ravnodušno vrijeme ne osjeća ništa ni prema nama ni prema sebi. Ono je gluho i nijemo i jedino što čuje su dosadni otkucaji naših života koji prolaze. Ono se ne uzbuđuje kada se netko od nas rađa ili umire. Njemu je sve isto poput jednoličnih otkucaja koje neumorno broji i mjeri. Od ovog vremena ne treba očekivati i tražiti odgovor i objašnjenje jer nije u njegovoj naravi pružiti nam što očekujemo. Ravnodušno vrijeme podsjeća na, recimo, neku stijenu ili prastaro drvo koje svaki put vidimo kada negdje prolazimo. Stijena i drvo se ne mijenjaju i čini nam se da su tu oduvijek i da nikada neće nestati za razliku od nas. Tako i ono ravnodušno vrijeme postojeći izvan naših domašaja, ne osjeća, ne objašnjava i ne očekuje niti se mijenja. Stoji mirno, tiho i nepromjenjivo i jedino što do nas dopire s one strane jesu ravnomjerni otkucaji minuta, sati i dana našeg postojanja. Upućivati usrdne molbe ravnodušnom vremenu da se promijeni, nešto učini ili da se vrati natrag ili ubrza naprijed je kao da pokušamo govoriti stijeni da se pretvori u pijesak ili prašinu. Kao što nas stijena neće poslušati, neće ni vrijeme.

Postoji vrijeme koje sam ja. Vrijeme kojega osjećam i koje mene osjeća. Vrijeme koje se sa mnom raduje i sa mnom tuguje. Vrijeme koje ne broji minute mog života, nego proživljava i doživljava moj život zajedno sa mnom. Kroz ovo vrijeme mogu putovati. Nisu li sjećanja i uspomene putovanje kroz vrijeme koje sam ja? Ne prolazi li vrijeme kroz mene kada se vraćam uspomenama i ne putuje li naprijed kada maštam o budućnosti? Oduvijek putujemo kroz vrijeme. Kroz ono vrijeme koje smo mi sami. Vrijeme koje osjećamo svojom dušom i nutrinom je propusno vrijeme. Nema početak jer se ne sjećamo trenutka rođenja, nema kraj jer nitko ne zna kako izgleda kada umremo, osim nas samih. Vrijeme koje sam ja doima se vječnim jer nema granica mogućnostima što mogu sve izgraditi od nekoliko sjećanja i par uspomena, kao što nema granica maštanjima o budućnosti. Nije riječ o fizičkom vremenu i mogućnostima tijela. Fizičko tijelo i fizičko vrijeme pripadaju onom ravnodušnom vremenu koje nam broji otkucaje života i nemilosrdno nas razotkriva i prokazuje kroz slabosti i nedostatke tijela i fizičkog postojanja. Riječ je o nekom nutarnjem vremenu kojim stalno putujemo prelazeći njegove granice i mogućnosti bez obzira na snagu i moć tijela i fizičkog postojanja. To je vrijeme koje ne broji. Nije ravnomjerno. Nije ravnodušno. U pitanju je neko divlje i plodno vrijeme koje doslovce staje kada patimo i žalimo ili ubrzava nevjerojatnom brzinom kada se radujemo i uživamo. U pitanju je neko vrijeme koje se postupno stopi s nama i postane ja. Što je vrijeme? Ja sam vrijeme koje se svojim putovanjem kroz samog sebe dolazeći i odlazeći samom sebi s beskrajnih i neobičnih nutarnjih putovanja suprotstavlja ravnodušnom vremenu i njegovim jednoličnim i preciznim otkucajima kojima pokušava zaključiti i završiti moj život i moje vrijeme. Ali ne predajem se tako lako. Ja sam vrijeme i u meni nema brojanja, otkucaja, jednoličnosti i ravnodušnosti. Ja sam vrijeme. U meni stalno buja i raste moj život kroz čija nepregledna prostranstva putujem. Odlazim i vraćam se. Ja sam vrijeme i od kako znam za sebe kroz njega putujem i otkrivam uvijek nešto novo o sebi. O svojoj prošlosti i svojoj budućnosti. Nema vremena osim ja ili mene vremena. Nekad se govorilo pa se brzo zaboravilo kako samo biće s dušom osjeća i zna vrijeme i kada ne bi bilo nikoga od nas, ne bi bilo vremena. Ja vrijeme je pravo i istinsko vrijeme mog života i življenja. Ravnodušno vrijeme postoji tek onda kada odustanem od sebe i prepustim se jednoličnim i ravnomjernim otkucajima života i trajanja. Dok god imam i jesam ja vrijeme, ravnodušno vrijeme ne postoji i nema ga i onaj koji kaže godine su samo broj još uvijek živi i osjeća ja vrijeme, jedino vrijeme koje pripada isključivo meni i kroz koje kada god hoću mogu putovati bez granica bilo da putujem u prošlost, bilo da idem u budućnost. Ne postoji vremenski stroj. Mi jesmo vremenski strojevi. Ja jesam vremenski stroj koji putuje vremenom koje sam ja sâm. Putovati kroz vrijeme znači proživljavati i doživljavati u samom sebi sve ono što je prošlo i ono što se ima dogoditi. Bez ikakvih ograničenja i granica. Biti izvan ravnodušnog vremena i njegovih otkucaja i brojanja. Njegove gluhoće i šutnje. Viknuti na sav glas protiv njegovog ravnodušnog i bezinteresnog nastojanja da me ugasi i okonča: Ja postojim! Ja sam vrijeme!

U Sarajevu 1. 8. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: azur13

Exit mobile version