O traču

Grupa nepoznatih stranaca brzo će barem privremeno postati prijatelji ako netko od njih prekine šutnju rečenicom: Čuo sam da je taj/ta neki dan… Brzina bliskosti koja nastaje nakon te rečenice ocrtava privlačnost i moć trača. Uz sve negativnosti i loše posljedice ne možemo ne priznati da je trač privlačan barem iz dva razloga. Pomaže nam da uspostavimo komunikaciju i socijalnu povezanost na najlakši i najbezbolniji način jer se lako ujedinimo oko „opanjkavanja“ odsutnog. Ukoliko smo objekt trača, pretvaramo se u legendu ili nekakav mit što nam ponekad čak i godi. Proći ulicom i čuti tolike glasove koji nas pitaju: Je li točno da si… Ili slušati došaptavanja poput: Je li to onaj/ona o kojem… Trač nas stavlja u središte interesa, u žižu tuđih misli i razgovora. U traču koji o nama kruži narastemo do mitskih proporcija. Onaj muškarac nije samo razveden nego je, prema tračevima, pravi „Casanova“ u ljubavi. Ona žena nije se samo dobro udala, ona je zavela bezbroj bogatih i slavnih. Trač nam nudi mogućnost da ne budemo odgovorni za ono za što bi inače bili. Umjesto da prijetimo drugom i otvoreno izražavamo mržnju, sigurnije je u nekoj grupi „istomišljenika“ izreći poneki „sočan“ trač na njegov/njezin račun i time smo postigli i više od mržnje i prijetnje. Trač je privlačan jer kao oni koji u njemu sudjelujemo bez odgovornosti možemo oštetiti koga želimo ili ne podnosimo. Trač je privlačan jer kao oni koji su objekt trača nadrastamo svoju običnu osobnost i postajemo legenda, car, mit, kralj ili carica, kraljica. Ja se nisam samo razveo, ja sam, kažu „sočni“ tračevi, najbolji ljubavnik u gradu. Iako je neistinito, zar to ne godi čovjekovom egu? Ja se nisam samo udala za utjecajnog, ja sam, kažu „sočni“ tračevi, prava „vamp“ žena kojoj nijedan muškarac nije odolio, svi su klečali pred mnom. Zar i to ne godi našem egu? Teško je odoljeti privlačnostima i mogućnostima trača. Bez opasnosti možemo ukloniti tolike koje ne podnosimo, koji nam se ne sviđaju, koji nam idu „na jetra“. Bez dokazivanja i truda možemo postati netko tko nikada nismo bili. Naša osobnost, naše sposobnosti i naše mogućnosti putem „sočnih“ tračeva rastu do neba. Iako možda obični i svakodnevni svojim sposobnostima i mogućnostima zahvaljujući blagoslovu „sočnih“ tračeva, postajemo gotovo nadnaravni i nadzemaljski. I nije tajna da takve tračeve podržavamo tako što ih ne pobijamo, nego, ako ništa drugo, o njima šutimo i ne odgovaramo na njih. Proći ulicom ili sjesti u društvo gdje su svi pogledi uprti u nas kao da očekuju nešto nevjerojatno jer su tračevi o nama obišli cijeli kvart ili naselje nije uvijek neugodno, negativno i porazno, nego je oblik moći koju imamo nad drugima. Oni su čuli tračeve o nama. O nama se priča. I sad čekaju odgovor. Mi šutimo i ne odgovaramo. Potajno želimo da trač traje i da se širi jer tako dominiramo nad umovima i mislima drugih kao i nad njihovim razgovorima. Postoji jedna dimenzija naše ljudskosti koja uživa u mogućnostima i dometima trača kada su ti tračevi usmjereni na rast i veličinu našeg ega i naše narcisoidnosti.

Bogat, moćna, ljubavnik, opasna, utjecajan, moćna su osobine koje uvećane tračevima nećemo umanjiti i oslabiti govorenjem istine o sebi jer to svjesno i slobodno ne želimo. Želimo da se „perje rasuto niz vjetar“ u kojem se govori o našim izmišljenim moćima i nezasluženim sposobnostima rasipa unedogled i svugdje. Želimo da nam se dive. Da budemo u središtu njihovih razmišljanja i privatnih druženja i sijela. Želimo da se o nama priča. I ponekad namjerno puštamo da „sočni“ trač o nama ide okolo jer ne želimo upropastiti izmišljenu sliku koju je trač o nama stvorio. Ako već „sočni“ tračevi govore o našoj moći, ugledu i ljubavnim snagama i financijskim mogućnostima, zašto se traču suprotstaviti istinom i tvrditi da ništa od toga nismo i nemamo? Ne možemo se oduprijeti i onda kada znamo da su „sočni“ tračevi jako udaljeni od istine i onoga što stvarno jesmo i možemo. Ponekad suviše volimo sebe da bismo trač koji nas pretvara u legendu pobijali stvarnom istinom o sebi. Ima i naše odgovornosti u „sočnom“ traču kada šutimo o sebi i ne želimo govoriti istinu o sebi, nego uživamo u „perju“ izmišljenih pohvala, pridjeva i naslova u koje se slavodobitno zaogrnemo kako bismo i pred sobom i pred drugima bili netko jer ne možemo prihvatiti sami sebe. Nije tajna da iz potrebe da budemo netko drugi i nešto više i veće sami odriješimo vreću „perja“ i pustimo ga niz vjetar niz ulicu kako bismo uskoro mogli proći dok nas drugi gledaju, o nama šapuću i u nas upiru prstom. Zar nismo osjetili strast, slast i privlačnost onog došaptavanja: Je li to onaj/ona što se priča da… Čovjek bi puno manje i rjeđe sudjelovao u „sočnim“ tračevima kada bi bio kadar uvidjeti i prihvatiti istinu o sebi kao o običnom, prosječnom i svakodnevnom ljudskom biću. U tom je privlačnost „sočnog“ trača čija smo ponekad žrtva. Ono obično, svakodnevno i prosječno u nama pretvara u fantastično, iznenađujuće, dramsko i nadljudsko u čemu kada nitko ne vidi neskriveno uživamo jer smo postali objekt i predmet tuđih misli i razgovora. Takvo zadovoljstvo i slast, tu i tamo, pokoji ljudski ego je sposoban sebi uskratiti i odbiti. Većina nas nije. Zato volimo i sudjelujemo u „sočnim“ tračevima. Iz zavisti prema onom za koga znamo da je običan i svakodnevan, a sada je postao važan, moćan i nadljudski. Mi želimo njegovo mjesto. Želimo da se o nama „sočno“ trača kao o njemu. Njega ćemo smijeniti nekim zlim i zlonamjernim tračevima kako bi sebe ustoličili. Kad se pojavi netko novi tko nas želi ukloniti, i on će se poslužiti istim metodom. Nas će smijeniti zlobnim tračevima kako bi se dočepao našeg mjesta. Kao da svi tračevi odreda nisu zli jer su svi uvijek lažni i izmišljeni čak i onda kada mislimo da su dobri i korisni? I tako se vrtimo u krug i međusobno smjenjujemo u začaranom krugu „sočnih“ tračeva smjenjujući jedni druge s naših nezasluženih i nepostojećih prijestolja. Možda trač kao forma ljudskog odnosa i ne bi opstao tako dugo među nama da se nismo svi barem jednom potajno nadali da ćemo biti predmet „sočnog“ trača koji će nas uzdignuti i uzvisiti iznad svih drugih ljudi. Možda trač ne bi opstao tako dugo da ne maštamo o osveti jer nas je netko razobličio istinom kao prosjek i mediokritet, s tim što mi istinu o sebi više ne prepoznajemo, nego stvarnu istinu o sebi doživljavamo kao zli i podao trač nečijeg „poganog i lažljivog“ jezika. U začaranom krugu trača istina prestane potpuno egzistirati i sve se vrlo brzo pretvori u nadmetanje izmišljotinama i lažima koje su zauzele mjesto istine i nije iznenađenje da „sočne“ tračeve utemeljene na lažima prihvaćamo kao najočevidnije i najjasnije istine. Drugo i ne možemo učiniti jer u stvaranju i izmišljanju „sočnih“ tračeva o sebi i o drugima i da hoćemo više se ne možemo prisjetiti što je stvarna istina o nama i o drugima. Volimo tračeve i u njima rado sudjelujemo iz razloga što nam pomažu da zaboravimo neugodne istine o sebi i da o sebi izmislimo privlačne i ugodne istine kojih nema. Trač je najkreativnija forma izmišljanja i laganja u kojem ponekad dosežemo zavidno savršenstvo jer želimo biti savršeni nasuprot bolno nesavršenoj stvarnoj istini o sebi i o drugima koji su s nama povezani.

U Sarajevu 15. 8. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: bowie 15

O dami

Reći o ženi kako u njoj ima nešto damsko i kako u njezinom držanju ima nečega aristokratskog, tumači se kao umišljenost. Ipak, damsko i aristokratsko u ženi ponajprije upućuje da u ženi ima nekakve prirodne gracioznosti koja dolazi iz same njezine duše i duha. Damom označujemo ženu koja svoj duh drži visoko iznad bilo kakve prljavštine i niskosti, bilo čega nedostojnog njezine duhovne snage i dostojanstva. Dama nije pekmezasta balavica koja nije sposobna ništa samostalno učiniti i misliti. Dama nije umišljena žena koja preuzima zasluge za ono za što nadilazi njezine mogućnosti i sposobnosti. Dama je žena čijoj nutarnjoj ljepoti koja iz nje isijava nije potreban nikakav ukras, dodatak, umjetna tvorevina jer njezin duh koji prosijava ljepotom prikazuje ženu koja ima izvrsnu mjeru i ukus u svemu što čini, radi i govori. Dama je žena koja prirodno i lagano, bez poteškoća i nedoumica spoznaje vlastitu vrijednost i veličinu i onda kada je sama sa sobom, i onda kada je prate mnogi pogledi i oči. Dama je stabilna i čvrsta osobnost koja svoju vrijednost i važnost pronalazi unutar sebe kroz rast i samospoznaju onoga što je sve morala u životu učiniti, prevladati i nadvladati da bi dosegla svijest o vlastitoj ljudskoj i moralnoj vrijednosti. Biti dama stvar je nutarnje izgradnje, čvrstoće i svijesti o dostojanstvu koje žena ima onda kada je u opasnosti da je nešto uprlja i potamni njezinu samosvijest o tome tko je ona. Kad kažemo nekoj ženi kako je dama, slično je kao kada joj kažemo da je lijepa. Kao što ljepota nikada do kraja ne otkriva ženu, nego što se ljepota više ističe ona ženu istovremeno i više skriva, tako i reći ženi da je dama znači da postoji nešto dražesno i čarobno u njoj što se istovremeno otkriva u njezinim gestama i pokretima, ali se istovremeno i skriva od nas. Ono što se skriva u ženi kao dami dolazi iz izvora njezinog nutarnjeg bića i tek se povremeno nazire u njezinim gestama kao što je, recimo, pokret rukom, držanje tijela i ples. Ne možemo odgonetnuti o čemu je riječ jer za nas ostaje skriveno i jer je skriveno, najviše nas privlači. Kada na to mislimo, nećemo reći kako nas je privukla obična gesta njezine ruke ili puko držanje njezina tijela, nego nas je privuklo ono što se pokazuje u gesti ruke i u držanju tijela. To skriveno u ženi što nekad gestu ruke neke žene čini čarobnom i gracioznom možemo nazvati nutarnjim izvorom njezine tajanstvenosti ili damom, jer dama je najčešće čarobna i tajanstvena. Ne zbog boje očiju, dužine kose, oblika ramena, nego zbog onoga što se pokazuje i isijava u boji njezinih očiju, kosi i ramenima. Izraz dama je preslab i nejak kada njime želimo označiti isključivo način na koji žena poštuje neka pravila bontona i ponašanja. To nije pravi smisao tog izraza. Značenje izraza dama uvijek dolazi iz isijavanja i pokazivanja duha i duše neke konkretne i stvarne žene i njezine samosvijesti i svijesti o tome tko je ona, koliko je važna i zašto je tomu tako. Dama je stvar ženinog duha i dubine njezine duše, a ne pitanje o njezinom odijevanju i načinu šminkanja. Dama je uvijek na jedan poseban način aristokratkinja. Ne aristokratkinja u smislu odnosa vlastele i kmetova. Dama je aristokratkinja zbog nutarnje samosvijesti i  nepokvarenosti njezinog duha, zbog svijesti da u sebi nosi nešto uzvišeno što je označava posebnom i specifičnom u odnosu na božansko i izvanljudsko. Dama je možda jedan od najljepših izraza da se u konkretnoj i ovoj ženi, ovdje i sada, pred nama povežu njezin duh, njezina samosvijest o dostojanstvu i važnosti, njezina hrabrost i požrtvovnost s njezinom vanjštinom. Geste i pokreti jedne dame uvijek su graciozni jer izviru iz njezine nutarnje samosvijesti da u sebi nosi plemenitu iskru božanskog i događaju se s određenom lakoćom i prirodnošću koja je svojstvena odnosu koji postoji, recimo, između glazbenog instrumenta i virtuoza. Dama kao da je stopljena sa svojim nutarnjim bićem odakle izvire njezina gracioznost, ljepota i ženstvenost i sve što čini i radi odiše savršenom mjerom gesti, artikulacije, govora, odijevanja, šminkanja. Dama iz svoje nutarnje gracioznosti i ženstvenosti bez bilo čije pomoći nepogrješivo zna što i kako se obući i za koju prigodu, kao što zna sve moguće geste i forme komunikacije bez obzira na društvo, temu i situaciju u kojoj se nalazi. Dama je posebna žena koja ima skoro pa univerzalno znanje o tome što i kako i u kojim okolnostima činiti i raditi, jer to znanje dolazi iz prirodnog izvora njezine nutarnje gracioznosti i ženstvenosti, odnosno njezinog duha. Riječju dama koriste se mnogi i mnoge. Ipak, više od same riječi o ženi da je dama govori nam sama žena kad je susrećemo. Njezine geste i pokreti, njezina savršena odmjerenost i umjerenost, njezin savršen osjećaj za sve što joj iznenada dolazi sa svih strana, njezin nepokolebljivi i čvrsti duh o vlastitoj važnosti i dostojanstvu nekad nas plaši. Ljudi se boje žene kao dame jer ih istovremeno i privlači njezina čudesna gracioznost i njezina nevjerojatna sposobnost da bude uvijek ženstvena i ona ih istovremeno plaši jer ne možemo dokučiti odakle izvire snaga njezinog damskog ponašanja i ophođenja. Rijetko tko je među nama dorastao jednoj nepatvorenoj i istinskoj dami među ženama jer dama zahtjeva priznanje njene nutarnje snage i veličine. Kako bismo izbjegli priznati tako nešto, pribjegavamo opisima žene kao umišljene, ohole, nedostižne i nedostupne. Važno je biti oprezan kada ženu opisujemo jer treba prvo dobro proučiti sebe kada pristupamo ženi. Nerijetko se događa da jer ne možemo podnijeti i prihvatiti da je neka konkretna žena dama i onda skrivajući naše neprihvaćanje govorimo o umišljenim, oholim, nedostižnim i nedostupnim ženama. Ima i takvih žena, ali među damama nema. Dama nije ohola, ona je samosvjesna. Dama nije umišljena, ona cijeni sebe vrednujući svoj duh kao plemenit. Dama nije nedostižna, ona radije odbija spustiti se na razinu koja nije za damu. Dama nije nedostupna, ona radije želi da bude poštovana. Kako ćemo prepoznati damu? Nema formule. Damu prepoznajemo po njezinoj ženstvenosti i gracioznosti i tajanstvenosti koja izvire iz njezine nutrine, po osjećaju koji nas njoj privlači ali i strahu koji nas istovremeno želi zaustaviti da joj priđemo. Privlačnost i strah pred ženom upućuje da pred sobom nemamo bilo koga, nego pred sobom imamo damu, jer prava dama najbolje zna da je istovremeno mnogima privlačna i da je se istovremeno mnogi i boje jer njezina vanjština, njezine geste, pokreti i položaj tijela pokazuju njezinu nutarnju nesalomljivu snagu i aristokratski duh. Zato biti damom za ženu nikada nije samo i jedino pitanje tijela i vanjštine, biti damom je stvar ženinog duha i samosvijesti o sebi iz kojih onda izvire njezina ženstvenost, privlačnost, gracioznost i tajanstvenost. Dama je osobina ženinog duha i duše.

U Sarajevu 8. 11. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Boris Ryaposov

Izazov i njegova procjena

Adekvatan izazov je poziv, poriv ili poticaj za ostvarivanjem nečega što realno i možemo ostvariti na temelju korištenja – recimo – 80-100% svojih mogućnosti. Ispod te granice, izazov nestaje; iznad te granice, ulazimo u područje pogibli i ludosti…

Ako bi vam npr. sad netko na euforičan način uputio izazov u vidu vlastitog slobodnog pada s vrha lokalne osmokatnice na tvrdu asfaltnu podlogu, naravno da biste mu odgovorili da još uvijek niste sišli s pameti. Međutim, ukoliko bi vas sad netko izazvao idejom da s jednim razumnim trudom i kroz razumno vrijeme možete početi zarađivati 50% više, vjerojatno biste „zagrizli“.

Izazov se obično definira kao ono što privlači i potiče na okušavanje snaga te jača želju za duhovnim ili fizičkim pustolovinama, a iz prethodnih primjera smo vidjeli kako svaki izazov ima neke svoje jasne granice. Pri tome će se na prevelik i preopasan izazov gledati kao na čistu ludost; s druge strane, na premali izazov se neće ni gledati kao na izazov. Npr., nitko neće reći za poslijepodnevno izležavanje na trosjedu uz TV program da je to neki izazov. Ali, ukoliko bi netko tako pokušao neprekidno ležati 15 dana u svrhu obaranja nekog rekorda u izležavanju, onda bismo rekli da je to ne samo izazov, nego i svojevrsna ludost.

Izazov i granična napetost

Kao i brojne druge stvari u prirodi, svaki izazov po sebi tendira da se ostvari unutar područja tzv. granične napetosti. Što bi to značilo? Cornellski profesor fizike Robert Thorne u ovom smislu navodi primjer ljudskog sluha: Uho je organ koji funkcionira u okvirima područja granične napetosti. Kad bi čuli malo slabije, bili bismo hendikepirani. Da čujemo malo više nego uobičajeno, preosjetljiv sluh bi nam uz određene blagodati donio i mnoštvo problema. Mnogo toga bi bilo preglasno, a čuli bismo i konstantan šum uslijed djelovanja slobodnih subatomskih čestica iz okoline na našu bubnu opnu. Jedini način da se izborimo s viškom sluha bila bi drugačija konstrukcija ušnih školjki. Naime, znamo iz prirode kako brojni sisavci imaju sposobnost podizanja ušiju kad žele nešto bolje čuti, kao i njihovog spuštanja kad im puni sluh nije potreban. No, i u njihovom slučaju ponovno vidimo kako sluh uvijek ima tendenciju razvijati se unutar spomenutog područja granične napetosti, tj. do one točke: Da ga je više, bilo bi ga previše; da ga je manje, bilo bi ga premalo!

Slično je i sa izazovom: adekvatan izazov je poziv, poriv ili poticaj za ostvarivanjem nečega što realno i možemo ostvariti na temelju korištenja – recimo – 80-100% svojih mogućnosti. Ispod te granice, kako rekosmo, izazov nestaje; iznad te granice, ulazimo u područje pogibli ludosti. Po ovome vidimo da je izazov po sebi pozitivan proces koji nas potiče na potpuno ostvarenje naših urođenih mogućnosti i sposobnosti, a samim tim i na neminovni napredak. Jer naše sposobnosti mogu jačati i napredovati samo ukoliko iste koristimo u potpunosti. S druge strane, sve što se zapusti, sklono je stagnaciji i propadanju.

Kako prepoznati adekvatan izazov?

Puno je toga što nas u životu vodi prema krivim, pa ponekad i prema onim pogibeljnim izazovima.

Kao prvo, tu bismo mogli imenovati problem mimezisa/oponašanjaErich Fromm reče kako “moderni čovjek živi u obmani da zna što želi, dok u stvari želi ono što se od njega očekuje da želi.” Dakle, s jedne strane, ovdje se radi o globalnim kulturološkim i marketinškim pritiscima; s druge strane, preostaje i onaj općeniti problem oponašanja kad pokušavamo biti poput nekih uspješnih ljudi iz bliže okoline, ne pitajući se pri tome koji su naši talenti i što bi na osnovu njih trebali pokušavati i raditi.

Drugi problem u svezi krivih i pogibeljnih izazova je moguće i posve prirodnog porijekla, a mogli bismo ga nazvati varkom snažne privlačnosti. Naime, kod većine ljudi se događa to da će strast za ostvarivanjem nekog izazova biti veća što je i sam izazov veći. Priroda nam izgledno na taj način želi pomoći. Tamo gdje će biti potrebno proliti veće količine krvi, znoja i suza obično dolazi i to jedno ogromno htijenje koje pokušava anulirati učinke nužne žrtve. Ali mi to ne znamo, pa uglavnom pomislimo suprotno: htijenje je silno, jer je stvar na dohvat ruke … a ona je u stvari jako, jako daleko! Bilo bi dobro kad bismo to znali odmah na početku života, ali eto, obično se to shvati tek kroz osobno iskustvo i brojne promašaje. Međutim, nije zgoreg to često sebi  ponoviti: Što je strast veća, izazov je zasigurno teži i pogibeljniji!

Umjesto zaključka: reciprocitet strasti i uspjeha…

Moglo bi se još puno toga govoriti o svim našim promašajima, jer stvar je takva: krivih puteva je uvijek više od onih pravih.

Stoga nas više zanima na koji način pronaći onaj vlastiti adekvatni izazov? O tome smo već pisali i odgovor je vrlo jednostavan: Treba ustrajavati u onim stvarima i situacijama gdje osjećamo strast izazova, ali gdje istovremeno vidimo jasne i relativno brze pozitivne pomake. Također, treba ustrajavati tamo gdje se usprkos velikom trudu i naporu na kraju dana osjećamo sretno i ugodno, i kad jedva čekamo novi dan kako bi nastavili sa ostvarivanjem svoga dragog izazova. S druge strane, gdje je očaj, bolesna iscrpljenost, sekiracija, dvojnosti, sumnje, stres, niski udarci, ponižavanje … jasno: spašavajte se dok možete!

 

 U Sarajevu, 8. 10. 2017.

M. B.

 

Izvor (foto): 123rf.com

Exit mobile version