Grupa nepoznatih stranaca brzo će barem privremeno postati prijatelji ako netko od njih prekine šutnju rečenicom: Čuo sam da je taj/ta neki dan… Brzina bliskosti koja nastaje nakon te rečenice ocrtava privlačnost i moć trača. Uz sve negativnosti i loše posljedice ne možemo ne priznati da je trač privlačan barem iz dva razloga. Pomaže nam da uspostavimo komunikaciju i socijalnu povezanost na najlakši i najbezbolniji način jer se lako ujedinimo oko „opanjkavanja“ odsutnog. Ukoliko smo objekt trača, pretvaramo se u legendu ili nekakav mit što nam ponekad čak i godi. Proći ulicom i čuti tolike glasove koji nas pitaju: Je li točno da si… Ili slušati došaptavanja poput: Je li to onaj/ona o kojem… Trač nas stavlja u središte interesa, u žižu tuđih misli i razgovora. U traču koji o nama kruži narastemo do mitskih proporcija. Onaj muškarac nije samo razveden nego je, prema tračevima, pravi „Casanova“ u ljubavi. Ona žena nije se samo dobro udala, ona je zavela bezbroj bogatih i slavnih. Trač nam nudi mogućnost da ne budemo odgovorni za ono za što bi inače bili. Umjesto da prijetimo drugom i otvoreno izražavamo mržnju, sigurnije je u nekoj grupi „istomišljenika“ izreći poneki „sočan“ trač na njegov/njezin račun i time smo postigli i više od mržnje i prijetnje. Trač je privlačan jer kao oni koji u njemu sudjelujemo bez odgovornosti možemo oštetiti koga želimo ili ne podnosimo. Trač je privlačan jer kao oni koji su objekt trača nadrastamo svoju običnu osobnost i postajemo legenda, car, mit, kralj ili carica, kraljica. Ja se nisam samo razveo, ja sam, kažu „sočni“ tračevi, najbolji ljubavnik u gradu. Iako je neistinito, zar to ne godi čovjekovom egu? Ja se nisam samo udala za utjecajnog, ja sam, kažu „sočni“ tračevi, prava „vamp“ žena kojoj nijedan muškarac nije odolio, svi su klečali pred mnom. Zar i to ne godi našem egu? Teško je odoljeti privlačnostima i mogućnostima trača. Bez opasnosti možemo ukloniti tolike koje ne podnosimo, koji nam se ne sviđaju, koji nam idu „na jetra“. Bez dokazivanja i truda možemo postati netko tko nikada nismo bili. Naša osobnost, naše sposobnosti i naše mogućnosti putem „sočnih“ tračeva rastu do neba. Iako možda obični i svakodnevni svojim sposobnostima i mogućnostima zahvaljujući blagoslovu „sočnih“ tračeva, postajemo gotovo nadnaravni i nadzemaljski. I nije tajna da takve tračeve podržavamo tako što ih ne pobijamo, nego, ako ništa drugo, o njima šutimo i ne odgovaramo na njih. Proći ulicom ili sjesti u društvo gdje su svi pogledi uprti u nas kao da očekuju nešto nevjerojatno jer su tračevi o nama obišli cijeli kvart ili naselje nije uvijek neugodno, negativno i porazno, nego je oblik moći koju imamo nad drugima. Oni su čuli tračeve o nama. O nama se priča. I sad čekaju odgovor. Mi šutimo i ne odgovaramo. Potajno želimo da trač traje i da se širi jer tako dominiramo nad umovima i mislima drugih kao i nad njihovim razgovorima. Postoji jedna dimenzija naše ljudskosti koja uživa u mogućnostima i dometima trača kada su ti tračevi usmjereni na rast i veličinu našeg ega i naše narcisoidnosti.
Bogat, moćna, ljubavnik, opasna, utjecajan, moćna su osobine koje uvećane tračevima nećemo umanjiti i oslabiti govorenjem istine o sebi jer to svjesno i slobodno ne želimo. Želimo da se „perje rasuto niz vjetar“ u kojem se govori o našim izmišljenim moćima i nezasluženim sposobnostima rasipa unedogled i svugdje. Želimo da nam se dive. Da budemo u središtu njihovih razmišljanja i privatnih druženja i sijela. Želimo da se o nama priča. I ponekad namjerno puštamo da „sočni“ trač o nama ide okolo jer ne želimo upropastiti izmišljenu sliku koju je trač o nama stvorio. Ako već „sočni“ tračevi govore o našoj moći, ugledu i ljubavnim snagama i financijskim mogućnostima, zašto se traču suprotstaviti istinom i tvrditi da ništa od toga nismo i nemamo? Ne možemo se oduprijeti i onda kada znamo da su „sočni“ tračevi jako udaljeni od istine i onoga što stvarno jesmo i možemo. Ponekad suviše volimo sebe da bismo trač koji nas pretvara u legendu pobijali stvarnom istinom o sebi. Ima i naše odgovornosti u „sočnom“ traču kada šutimo o sebi i ne želimo govoriti istinu o sebi, nego uživamo u „perju“ izmišljenih pohvala, pridjeva i naslova u koje se slavodobitno zaogrnemo kako bismo i pred sobom i pred drugima bili netko jer ne možemo prihvatiti sami sebe. Nije tajna da iz potrebe da budemo netko drugi i nešto više i veće sami odriješimo vreću „perja“ i pustimo ga niz vjetar niz ulicu kako bismo uskoro mogli proći dok nas drugi gledaju, o nama šapuću i u nas upiru prstom. Zar nismo osjetili strast, slast i privlačnost onog došaptavanja: Je li to onaj/ona što se priča da… Čovjek bi puno manje i rjeđe sudjelovao u „sočnim“ tračevima kada bi bio kadar uvidjeti i prihvatiti istinu o sebi kao o običnom, prosječnom i svakodnevnom ljudskom biću. U tom je privlačnost „sočnog“ trača čija smo ponekad žrtva. Ono obično, svakodnevno i prosječno u nama pretvara u fantastično, iznenađujuće, dramsko i nadljudsko u čemu kada nitko ne vidi neskriveno uživamo jer smo postali objekt i predmet tuđih misli i razgovora. Takvo zadovoljstvo i slast, tu i tamo, pokoji ljudski ego je sposoban sebi uskratiti i odbiti. Većina nas nije. Zato volimo i sudjelujemo u „sočnim“ tračevima. Iz zavisti prema onom za koga znamo da je običan i svakodnevan, a sada je postao važan, moćan i nadljudski. Mi želimo njegovo mjesto. Želimo da se o nama „sočno“ trača kao o njemu. Njega ćemo smijeniti nekim zlim i zlonamjernim tračevima kako bi sebe ustoličili. Kad se pojavi netko novi tko nas želi ukloniti, i on će se poslužiti istim metodom. Nas će smijeniti zlobnim tračevima kako bi se dočepao našeg mjesta. Kao da svi tračevi odreda nisu zli jer su svi uvijek lažni i izmišljeni čak i onda kada mislimo da su dobri i korisni? I tako se vrtimo u krug i međusobno smjenjujemo u začaranom krugu „sočnih“ tračeva smjenjujući jedni druge s naših nezasluženih i nepostojećih prijestolja. Možda trač kao forma ljudskog odnosa i ne bi opstao tako dugo među nama da se nismo svi barem jednom potajno nadali da ćemo biti predmet „sočnog“ trača koji će nas uzdignuti i uzvisiti iznad svih drugih ljudi. Možda trač ne bi opstao tako dugo da ne maštamo o osveti jer nas je netko razobličio istinom kao prosjek i mediokritet, s tim što mi istinu o sebi više ne prepoznajemo, nego stvarnu istinu o sebi doživljavamo kao zli i podao trač nečijeg „poganog i lažljivog“ jezika. U začaranom krugu trača istina prestane potpuno egzistirati i sve se vrlo brzo pretvori u nadmetanje izmišljotinama i lažima koje su zauzele mjesto istine i nije iznenađenje da „sočne“ tračeve utemeljene na lažima prihvaćamo kao najočevidnije i najjasnije istine. Drugo i ne možemo učiniti jer u stvaranju i izmišljanju „sočnih“ tračeva o sebi i o drugima i da hoćemo više se ne možemo prisjetiti što je stvarna istina o nama i o drugima. Volimo tračeve i u njima rado sudjelujemo iz razloga što nam pomažu da zaboravimo neugodne istine o sebi i da o sebi izmislimo privlačne i ugodne istine kojih nema. Trač je najkreativnija forma izmišljanja i laganja u kojem ponekad dosežemo zavidno savršenstvo jer želimo biti savršeni nasuprot bolno nesavršenoj stvarnoj istini o sebi i o drugima koji su s nama povezani.
U Sarajevu 15. 8. 2020.
O. J.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: bowie 15
