Oznaka: sloboda

O zaljubljenosti

Zaljubljenost je netolerancija, iako poseban, magičan i čaroban oblik netolerancije. Ponekad se javlja kao odbijanje da se prihvate nedostatci, ograničenosti i nesavršenosti osobe u koju ste zaljubljeni. Zaljubljenost kao netolerancija dolazi i do izražaja u različitim dimenzijama vašeg promatranja osobe u koju ste ludo zaljubljeni. Ne tolerirate da bi osmijeh osobe u koju ste zaljubljeni mogao biti običan i svakodnevan, nego je uvijek predivan, nadzemaljski, neopisiv. Ne tolerirate da bi boja očiju osobe u koju ste zaljubljeni ako je plava mogla biti neka obična i jednostavna plava boja. Ako su plave poput neba, nebo je bezbojno u odnosu na plavetnilo očiju, ako su plave poput mora, more je sivo i u najsunčanijem danu u odnosu na nečije plave oči. Zaljubljeni u nekoga ne tolerirate nikakve nesavršenosti, nedostatke i mane i time osobi postavljate vrlo visoke, ponekad i teško ispunjive zahtjeve.

Ne tolerirate bilo kakav odmor između međusobne razmjene poruka, ne tolerirate bilo kakvu promjenu plana kada ste već sve isplanirali, ne tolerirate odustajanja, loša raspoloženja, obveze, ne tolerirate ništa što bi moglo stati između vas i osobe u koju ste zaljubljeni. Ne tolerirate paket prijatelja i poznanika koji dolaze zajedno s osobom u koju ste zaljubljeni, teško podnosite navike koje vam se ne sviđaju, ne sviđaju vam se obveze koje osoba ima, zapravo iako gotovo nemoguće, veoma zaljubljeni ljudi su povremeno vrlo netolerantni prema onima u koje su zaljubljeni iako su uvjereni da su najtolerantniji prema osobama u koje se veoma zaljube.

Neobično je kako dvoje ljudi zaljubljenih jedno u drugo ništa ne toleriraju jedno drugom, a opet ne mogu jedno bez drugog kao da je u pitanju nekakva igra. Zaljubljenost jest na neki način iscrpljujuća igra netolerancije između dvoje zaljubljenih koja ima svoja pravila koje samo oni razumiju i samo oni znaju kako se igra po tim pravilima. Njihovi prijatelji sa strane ne razumiju njihovu igru, njihova pravila i što je toliko problematično ako netko od njih ima nekih obveza i ne može doći u dogovoreno vrijeme ili će kasniti zbog nečega što je naglo iskrsnulo. Zaljubljenost je netolerantna prema odsutnosti i čak se može reći da zaljubljenost pomalo i mrzi odsutnost i na svakom koraku pokazuje svoju netoleranciju prema odsutnosti. Zašto nisi došla na vrijeme? Gdje si bio prije pola sata? Čekala sam te sat vremena sama i pila kavu. Zašto se nisi javila, zvao sam te sto puta????? Sve ove rečenice koje dvoje zaljubljenih u žaru vlastite igre s vlastitim pravilima izgovaraju jedno drugom pokazuju koliko su i jedno i drugo netolerantni prema odsutnosti onoga u koga su zaljubljeni. Ali nije zaljubljenost netolerantna samo prema odsutnosti.

Zaljubljenost ponekad nema tolerancije ni prema samoći onoga u koga ste zaljubljeni niti tolerira previše slobodu onoga u koga ste zaljubljeni. Zaljubljenost smatra odsutnost, samoću i slobodu svojim neprijateljima i bori se s njima za naklonost osobe u koju ste zaljubljeni. Bezbrojne poruke, dugi pozivi, zajednička druženja, izlasci, šetnje pokazuju koliko zaljubljenost ne može i ne želi tolerirati odsutnost, samoću i slobodu nekoga u koga ste zaljubljeni. Ali pobunit će se oni zaljubljeni ako njihove emocije i ponašanje prema osobi u koju su zaljubljeni nazovete netolerancijom. Nije li želja zaljubljenog da osoba u koju je zaljubljena bude uvijek tu, uvijek prisutna, uvijek dostupna i nije li prirodno da zaljubljenost ne podnosi odsutnost, samoću i slobodu osobe u koju smo zaljubljeni? Nije li logično da zaljubljenost po svojoj naravi zahtjeva od drugog da uvijek i stalno bude s nama i da nam bude dostupan? Teško je govoriti o generalnom pravilu jer dvoje zaljubljenih ima svoju specifičnu igru i svoja specifična pravila i svoju posebnu i čarobnu netoleranciju.

Zaljubljenost u sebi nosi određenu sebičnost, želju da se osobu uvijek ima uza se pri ruci, želju da se osobu nikada ne pusti iz ruku, želju da se ne dopusti da osoba umakne našem pogledu, ali nismo li onda netolerantni prema osobi kad je uvijek želimo imati pri ruci, nikada je ne pustiti iz ruku i nikada dopustiti da umakne našem pogledu? Ne potvrđujemo li time da nemamo u sebi puno tolerancije kada ne dopuštamo drugome odsutnost, samoću i slobodu? Zaljubljenost i jest neobični oblik netolerancije, zbunjujući osjećaj, pomalo iscrpljujući, pomalo ugodan, pomalo euforičan, pomalo neobičan, pomalo strašan jer se dvoje zaljubljenih kreću između dvije pa gotovo nemoguće stvarnosti, između neutažive želje da budu netolerantni prema odsutnosti, samoći i slobodi drugoga istovremeno znajući da ukoliko pokažu toleranciju prema odsutnosti, samoći i slobodi drugoga, postoji mogućnost da osobu izgube ili osoba izgubi za njih interes. I nikada ne mogu do kraja razlučiti i na pravi način odrediti granicu. Taj osjećaj zaljubljenosti koji je mješavina teško objašnjivih dojmova, ideja, osjećaja, misli ponekad se vidi u najbanalnijim svakodnevnim pitanjima koja onima koji nisu zaljubljeni ne znače ništa ili im se čudom čude.

Ponekad zaljubljena djevojka grozničavo razmišlja treba li momku poslati poruku sada ili za sat vremena ili možda ujutro ili možda za dva dana? Hoće li odgovoriti odmah ako pošalje, hoće li se sjetiti ako mu pošalje za dva dana tko je uopće ona? Nekome neupućenom ovakva pitanja su smiješna, ali njoj su pitanja u kojima kao da se radi o životu i smrti. Ponekad zaljubljen momak razmišlja hoće li odmah odgovoriti na poruku ili je pustiti da malo sačeka, hoće li joj prići da je pozdravi ili će se praviti da je ne zna da malo cijelu situaciju učini egzotičnom, tajanstvenom ili jednostavno nerazumljivom? Iako mogu izgledati banalna, ova pitanja su nekom mladiću od presudne važnosti za cijeli njegov život. Ili barem on tako misli. Konačno, kada počne igra između dvoje koji ovako razmišljaju, ta igra koju možemo zvati zaljubljenost dolazi sa posebnim pravilima igre samo za njih dvoje i svaka zaljubljenost između dvoje ljudi rađa potpuno novu igru sa potpuno novim pravilima koja se ne mogu primijeniti na igru nekog drugog para. Kada igra počne, obuzeti željom da budu jedno s drugim ne primjećuju netoleranciju kao jednu od osobina zaljubljenosti iako se oboje istovremeno bore i mrze odsutnost, samoću i slobodu onog drugoga nikada neće reći za sebe da nisu tolerantni, dapače reći će da su tolerantni i više nego bi trebalo.

I kad se zaljubljenost igra s pogledima dvoje zaljubljenih, ona ih ponekad čini slijepima upravo na dimenziju netolerancije koja postoji u zaljubljenosti. Zaljubljenost je najčudniji oblik netolerancije koji postoji između dvoje ljudi, jer dok svaku netoleranciju prati određeni osjećaj krivice i žalosti, zaljubljenost je jedina netolerancija u kojoj zaljubljena osoba ne osjeća krivicu i žalost, nego netolerancija pojačava osjećaj zadovoljstva i radosti, kao kad zaljubljena osoba ne želi pustiti od sebe osobu u koju je zaljubljena i ne poštuje njezinu želju za povremenom samoćom i slobodom. Jer zaljubljena osoba osjeća radost i zadovoljstvo što nekoga ima u svojim rukama i pred svojim očima, nekoga savršenog sa savršenim pogledom, osmijehom, očima.

I ako joj netko sa strane napomene da biti ludo zaljubljen znači biti netolerantan prema odsutnosti, samoći i slobodi drugoga, teško da bi se ikada složila s vama jer njezini osjećaji govore sasvim drugačije da što je više zaljubljena to je radosnija i zadovoljnija i da tu nema nikakve netolerancije prema bilo kome, svakako ne prema osobi u koju je zaljubljena.

Zato je zaljubljenost najneobičniji oblik netolerancije jer objektivno ne dati drugom da bude odsutan, slobodan i sam znači ne biti tolerantan, a opet subjektivno zaljubljena osoba se najbolje osjeća upravo kad je najnetolerantnija prema osobi u koju je zaljubljena. Nisu sve tolerancije i netolerancije tako jednostavne i lagane za shvatiti i zaljubljeni to najbolje znaju jer iako ponekad najnetolerantniji na svijetu jedno prema drugom, istovremeno izgledaju najsretniji i najradosniji među parovima koje susretnete na ulici iako netolerancija ostavlja iza sebe krivnju, tugu i žalost. Zaljubljenost iako nikada nije i neće biti do kraja objašnjiva, ostaje vrlo poseban i tajnovit oblik netolerancije između dvoje zaljubljenih i jedino njih dvoje razumiju svoju vlastitu igru sa svojim vlastitim pravilima.

To što se dvoje zaljubljenih ljute i čude kad im kažemo da su zapravo netolerantni jedno prema drugom samo pokazuje da ne razumijemo njihovu igru i njihova pravila ili smo zaboravili da kad smo bili zaljubljeni bili smo jako netolerantni prema osobi u koju smo bili zaljubljeni, ali opet kao nekim čudom ili magijom smo oboje bili sretni i ljutili smo se i čudili kad su nam sa strane govorili da smo netolerantni jedno prema drugom, a mi smo samo bili zaljubljeni jedno u drugo. Ni danas nam nije jasno zašto je zaljubljenost oblik netolerancije jer kad smo bili zaljubljeni, osjećali smo da smo najtolerantniji prema svima, svemu i svakomu, a posebno prema osobi u koju smo bili zaljubljeni iako je drugima sve to izgledalo potpuno drugačije. Svaka pojedinačna zaljubljenost između dvoje zaljubljenih je posebna, magična i čarobna netolerancija koju nitko osim njih dvoje ne može razumijeti, možda i jedina netolerancija koja ljude ne čini nesretnima i žalosnima nego radosnima i ispunjenima.

Biti zaljubljen/zaljubljena znači tolerirati do maksimuma prisutnost, blizinu, miris, osmijeh, pogled, dodir osobe u koju ste zaljubljeni i istovremeno to znači biti netolerantan/netolerantna prema odsutnosti, samoći, slobodi te iste osobe i tako sebe staviti u paradoksalan položaj kojega sami ponekad ne možete objasniti ni sebi ni drugima. Jer dok ne dopuštate da između poruka koje razmjenjujete prođe nekoliko sekundi, istovremeno osjećate i potrebu da ponekad malo i budete i odsutni, i sami i slobodni, ali niste to u stanju jer bilo kakva odsutnost, samoća i sloboda u vama izaziva duboku  i tupu bol i tako nastavljate iscrpljujuću igru zaljubljenosti, tu čarobnu i magičnu igru netolerancije između vas i onoga ili one u koga/u koju ste zaljubljeni i koji/koja je zaljubljena u vas.

Zaljubljenost je iscrpljujuća igra netolerancije koju ponekad ne možete prestati igrati, a ponekad se i bojite prestati igrati i radije igrate jer to daje neobičnu boju vašem svakodnevnom svijetu i magičnu i čarobnu boju vašem svakodnevnom  životu.

U Sarajevu, 13. 4. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

MOGUĆNOST IZBORA – KADA JE VIŠE ZAPRAVO MANJE

Mogućnost izbora uglavnom predstavlja nešto poželjno. Time potvrđujemo da smo slobodna bića jer se možemo slobodno odlučiti za koji od dva ili više ponuđenih izbora ćemo se opredijeliti. Smatramo da je uvijek bolje imati više mogućnosti izbora i ako postoji samo jedan, čini nam se da smo ograničeni, predodređeni pa čak i zarobljeni. Tako ponekad zavidimo onima koji npr. imaju izvrsne ocjene tijekom školovanja pa im se otvara veći izbor studija koje mogu upisati, a onda i poslova koje mogu raditi. Isto tako, često sa žaljenjem gledamo sve one uspješne i bogate ljude i čini nam se kako su daleko sretniji od nas jer imaju više mogućnosti u svome životu upravo zato jer imaju više novca. No, kad se nađemo u situaciji da možemo birati, shvaćamo da to i nije tako zavidna situacija jer se onda pojavljuje dilema koji je izbor optimalan i kako doći do njega. Upravo o ovome problemu piše američki psiholog Barry Schwartz u djelu ”Paradoks izbora: zašto je više zapravo manje”.

Mogućnost izbora i sreća

Schwartz je na temelju većeg broja istraživanja došao do zaključka da nas veći izbor ne čini sretnijima. Štoviše, ponekad može umanjiti naše zadovoljstvo jer ne pruža nužno kvalitetniji život ili više slobode. Danas općenito imamo više mogućnosti nego što su to npr. naši roditelji i djedovi i bake imali. No, slušajući njihove priče počesto zaključujemo kako su bili zadovoljni onim što su imali, ako ništa, zasigurno su bili manje pod stresom nego mi danas. Jedan od razloga možda leži u tome što oni nisu imali mogućnost uspoređivanja jer su živjeli u mjestima gdje su svi manje-više bili u jednakoj situaciji. Ali, s pojavom televizije, interneta i sl. suočeni smo s ogromnim brojem ljudi koji su u mnogo čemu drugačiji od nas te se tako uspoređujemo s njima. Schwartz izdvaja tri posljedice naglog povećanja mogućnosti izbora:

  • svaka odluka iziskuje više truda
  • vjerojatnost pogrešaka je veća
  • psihološke posljedice tih pogrešaka su veće.

Biološka nespremnost

Zapravo, Schwartz vjeruje kako mi biološki nismo spremni za mnogo izbora s kojima se suočavamo u suvremenom svijetu. Kroz povijest ljudi su uglavnom birali na način ”uzmi ili ostavi”, tj. pravili su razliku između onoga što je dobro ili loše – to je bilo ključno za preživljavanje. Danas ljudi većinom biraju između dobrog, boljeg i najboljeg.  To je daleko kompleksnije i teže. Ako naposljetku i donesemo odluku, onda se javlja misao jesmo li možda pogriješili. Ako se ispostavi da jesmo, onda se javlja kajanje zbog propuštene prilike. Također, vrlo često se događa da kada smo suočeni s dvije privlačne mogućnost, na kraju ne odaberemo nijednu. To podsjeća na pripovijest ”Buridanov magarac” u kojoj, nastojeći dokazati kako ljudska volja nije određena vanjskim motivima, francuski filozof Jean Buridan opisuje magarca koji se ne može odlučiti između dvaju jednakih plastova sijena te na kraju ugiba od gladi.

”Maksimajzeri” i ”zadovoljnici”

Nadalje, kada je u pitanju traganje za optimalnim izborom, čini se kako bi logično bilo između mnoštva mogućnosti izabrati ono što je ”dovoljno dobro”, umjesto uvijek tražiti ono ”najbolje”. To je jednostavnije i lakše. U tom smislu Schwartz dijeli ljude na ”maksimajzere” i ”zadovoljnike”. Prvi uvijek traže najbolje bez obzira na okolnosti. Zbog toga puno vremena potroše na analizu, razmišljanje, ”vaganje” prije nego donesu konačnu odluku. Iako često uistinu donesu objektivno najbolju odluku, oni su ipak nezadovoljni i nesretni. Razlog toga je njihov stav – previše su samokritični i uvijek ih prate one žalosne misli: ”mogao sam”, ”želio sam, ”trebao sam”. S druge strane, ”zadovoljnici” nikad ne teže onom najboljem. Čak i ako pogriješe, oni se ne uznemiruju puno oko toga jer smatraju da su u tom trenutku učinili ono što su mogli. Oni znaju da ne mogu stvoriti savršen svijet za sebe pa im onda ni ne smeta što svijet sam po sebi nije savršen. Iako to možda djeluje dosta neambiciozno, pasivno itd. u pravilu su, kako im i ime kaže, daleko zadovoljniji, imaju više duševnog mira i optimistični su.

Sreća je u granicama

Ono što je zaista paradoksalno glede odnosa sreće i slobode jest činjenica da nam istinsku sreću pružaju bliski odnosi s obitelji i prijateljima, a isti nam zapravo ograničavaju slobodu. Na primjer, brak smanjuje našu slobodu da imamo više od jednog partnera. Također, istraživanje je pokazalo kako su pripadnici određene religiozne zajednice sretniji od onih koji ne pripadaju sličnim zajednicama iako ih te zajednice  pozivaju na određeni način života koji je pun pravila i zabrana. Kao zaključak na ovo Schwartz konstatira kako bi bolje bilo da vrijeme koje trošimo baveći se stotinama mogućnosti uložiti u bliske odnose jer mogućnosti nam neće poboljšati kvalitetu života, ali bliski odnosi definitivno hoće. Njegov recept za sreću je dvostruk: donosite neopozive odluke i neprestano budite zahvalni za život koji živite.

U Mostaru, 3. 4. 2019.

K. L.

 

Izvori:

http://wp.vcu.edu/univ200choice/wp-content/uploads/sites/5337/2015/01/The-Paradox-of-Choice-Barry-Schwartz.pdf, Barry Schwartz, The Paradox of Choice: why more is less, HarperCollins e-books.

Tom Butler-Bowdon, 50 klasika psihologije, V.B.Z. d.o.o., Zagreb, 2011.

Izvor (foto): 123rf.com

DIGITALNIM MINIMALIZMOM PROTIV DIGITALNE OVISNOSTI

Slika prva: Recimo, susjed vam se propio, rođak vam kocka, a mladić iz susjedne zgrade se drogira. Sve odreda uznemirujuće informacije koje bude zabrinutost, sažaljenje, ali nerijetko i bijes. No, što ako u vlastitom stanu imate ovisnika zalijepljenog za ekran kompjutera, tableta ili pametnog telefona, a tek što u slučaju da ste i vi jedan od tih a da toga uopće niste ni svjesni?

Slika druga: Ovdje je naravno riječ o nekim novim, atipičnim ovisnostima, ali ipak pravim ovisnostima koje kao i sve druge ostavljaju katastrofalne psihofizičke i socijalne posljedice. E sad, nije da to nikako ne primijetimo, nego nekako jednostavno nam se sve to skupa i ne čini toliko opasnim kao ono prvo. Ovo ne čudi, jer društvo redovito treba nešto vremena, opažanja, novih saznanja i iskustava kako bi neko ponašanje moglo biti prepoznato kao opasna ovisnost. Primjera radi, kad se ono pušenje bilo masovno proširilo dvadesetih godina prošlog stoljeća, u početku ga nitko nije percipirao kao opasnost premda su pušači već onda bili snažno kašljali. Čak što više, u to vrijeme pušenje se smatralo pozitivnim i vrlim ponašanjem. Ono se prepoznavalo kao znak otmjenosti, profinjenosti i napredne društvenosti. Ako ste u ono vrijeme željeli biti “in” morali biste početi pušiti, pa čak i da vam to sve skupa nije prijalo … dakle, vrlo slično onoj današnjoj situaciji kad vam se u školi rugaju djetetu ukoliko nema veliki, lijepi, novi, blještavi pametni telefon.

Opasni “lajk”

Američki kompjuterski znanstvenik Cal Newport u svojem Digitalnom minimalizmu predstavlja istoimenu ideju koju vidi kao lijek naspram sve veće digitalne ovisnosti našeg društva i vremena. On počinje svoje razmišljanje tamo nekad s 2007. godinom kada FriendFeed uvodi opciju “lajka”. Simpatični i svima nam dragi plavi palac u narednom vremenu postaje opći standard svih društvenih stranica. S jednim klikom daješ drugima do znanja da ti se nešto sviđa, a i oni tebi. Međutim, “lajk” je ponešto i opasna alatka, jer kad god ga kliknete time dajete do znanja moćnim administratorima društvenih stranica što vam se sviđa i što vas zanima, pa će se oni svojski potruditi da u buduće dobijete još takvih sadržaja. S jedne strane, to izgleda kao pozitivno ugađanje i omogućavanje ugodnog korisničkog iskustva, međutim, s druge strane, društvene stranice nas tako bez povratka utapaju u svoj vlastiti svijet. Njima je u interesu da imaju što više članova i da je to članstvo što duže prisutno na stranici jer za njih to znači još više novca od oglašavanja, no za nas može značiti pravu i opasnu ovisnost.

Može biti opasno i za starije korisnike. Recimo, ovisnost o društvenim mrežama danas postaje i jedan od sve češćih razloga za rastavu braka. No, opasnost je kudikamo veća za mlađu, tzv. iGeneraciju, tj. za sve one rođene nakon 1995. Pametne telefone i druge srodne uređaje oni koriste u prosjeku čak devet sati dnevno. Američka psihologinja, specijalizirana za generacijska istraživanja, Jean M. Twenge u ovom kontekstu govori o katastrofalnim psihofizičkim posljedicama. Ona naglašava da su ljudi desecima tisuća godina živjeli onako kako su živjeli, i svo to vrijeme ljudski mozak se prilagođavao upravo takvom načinu života. On je fino podešen za žive međuljudske interakcije. Stoga ne čudi da je današnji prosječni mozak poprilično zbunjen. On počinje dvojiti što je virtualno a što realno. Tako su mladi ljudi sve više asocijalni, depresivni, suicidalni, razdražljivi, nerealni i nadasve usamljeni, a iščupati se lako iz tog digitalnog zagrljaja i nije moguće, jer im u međuvremenu virtualna stvarnost sve više postaje ona zadana (default) stvarnost.

Dvije ekonomske krilatice i jedna amiška mudrost 

Spomenuti prof. Newport svakako nije jedan od onih ravnozemljaških neoludista koji bi sada to nešto preko noći raskrstili manje-više sa svom tehnologijom i civilizacijskim dostignućima općenito. Tehnologija je po sebi donijela jako puno dobrih mogućnosti, alata i rješenja. Njegova ideja je u suštini jednostavna: mi trebamo kontrolirati digitalnu tehnologiju a ne ona nas, a rješenje se pri tome zove digitalni minimalizam. 

Digitalni minimalizam se u osnovi bazira na dvije ekonomske krilatice kao i na jednoj amiškoj mudrosti:

  • Jurnjava je skupa (Clutter is costly); 
  • Optimizacija je važna (Optimization is important); 
  • Odstraniti iz života ono što ne podupire naše temeljne vrijednosti;

Prva krilatica se odnosi na jednu od ideja nove ekonomije  Davida Thoreaua, koju je iznio u svojem djelu Walden. Radi se o jednoj opsežnoj kalkulaciji životnih troškova na temelju onoga što je za nas uistinu važno. Npr., nalazite se u dilemi da li pješačiti svako jutro do posla ili kupiti u tu svrhu automobil? Thoreau smatra da ukoliko želimo kupiti automobil pri tome moramo računati da on košta zapravo puno više nego što nam se u početku čini. Tu treba uračunati i troškove osiguranja, goriva i održavanja, ali i neizbježni stres zbog zarade -za to- potrebnog novca. S druge strane, redovita jutarnja šetnja, premda ponekad naporna, nesumnjivo je zdrava, i za naše tijelo, i za našu psihu.  Dakle, tek na kraju, kad se sve pomno ispita, trebalo bi donijeti onu konačnu odluku o kupovini. Newport sve ovo projicira i na naš izbor digitalnih aplikacija današnjice. Što s njima dobivam, a što gubim? Koliko stvarne koristi, a koliko stresa, gubitka vremena i slično?

U sličnom smjeru nastavlja i druga navedena krilatica. Ono, da je optimizacija važna, temelji se na ekonomskom zakonu umanjujućeg povratka (The Law of Diminishing Returns). Ovdje se daje primjer tvornice automobila i njezinog vlasnika koji želi povećati proizvodnju. U to ime prima nove radnike na posao. Što više radnika, to i veća proizvodnja kao i dobit. Međutim, vlasnik na kraju neće moći naprimati bezbroj radnika jer bi ovi u jednom trenutku počeli smetati jedni drugima. Doslovno bi se sudarali, a proizvodnja bi počela padati. Prevedeno u svijet digitalne ovisnosti, to bi moglo značiti da nam ne trebaju nužno uvijek nove aplikacije i njihovi sadržaji nego da trebamo znati optimizirati ono što već imamo.

I na kraju ono sa Amišima. Newport navodi kako se često krivo govori da su Amiši u potpunosti antitehnološki nastrojeni, a što po sebi i nije istina. Amiši su u tom smislu samo vrlo kritični i podozrivi, te će na kraju koristi samo onu tehnologiju za koju zajednički procjene da ne dovodi u pitanje njihove temeljne vrijednosti, a to su obitelj i zajednica. Tako na primjer, Amiši rado koriste alatni stroj glodalicu, ali ne i pametni telefon.

Neki konkretni potezi

Ovdje se pitamo što bi na kraju konkretno trebao poduzeti jedan prosječni digitalni ovisnik? Ima dosta toga, no oni najteži slučajevi bi -navodi Newport- definitivno trebali prvo poduzeti jedan digitalni post- tako da se izrazimo. Baš kao i kod svake druge ovisnosti trebalo bi krenuti od jednomjesečnog čišćenja organizma, tj. točnije, ovaj put uma. Za neke će inače u drugom slučaju biti vrlo teško poduzeti sve ono ostalo. Kao na primjer:

  • Bilo bi dobro u dnevni raspored uvrstiti neko pristojno vrijeme za poruke i društvene mreže, i ne zalaziti tamo mimo tog striktno određenog vremena;
  • Kome je to preteško za održati, mogao bi poduzeti slijedeće. Ukoliko recimo ne možete bez Facebooka onda ga nemojte držati instaliranog na svim svojim uređajima. Dovoljno je da ga imate na kućnom kompjuteru, ali ne i na tabletu, poslovnom kompjuteru i pametnom telefonu. Tako će te ono vrijeme na poslu ili vani tijekom izlazaka moći provoditi konstruktivnije i opuštenije;
  • Vjerojatno vam se svima događalo ono da tijekom usputnog surfanja naletite na nešto zanimljivo što bi stvarno vrijedilo pročitati, ali kako trenutno nemate vremena, tako to odgodite za nekad kasnije. Međutim, kasnije više to ne možete naći ili jednostavno zaboravite što ste planirali. S druge strane, ako uzmete to čitati odmah, gubite vrijeme za ono drugo što ste bili isplanirali. Glede ovog problema Newport podsjeća kako za ovakve situacije postoji i vrlo zgodna aplikacija pod imenom Instapaper. Ona omogućuje da jednostavno spremimo sve te zanimljive stvari i ostavimo ih recimo za vikend ili neki drugi dan kad budemo imali više vremena za neobvezno čitanje i razgledanje.
  • Glede izlazaka i druženja s prijateljima, Neport ističe kako bi najbolje bilo ni ne nositi pametni telefon sa sobom. Podsjećamo, naš mozak je podešen za živu međuljudsku interakciju i ovakve prilike ne bi trebalo kvariti buljenjem u pametni telefon. Ukoliko već ne možete bez toga da budete koji sat nedostupni, onda bi za ovakve prilike trebalo koristiti neki rezervni, jednostavniji rudimentarni telefon, samo za pozive i SMS poruke.
  • Mnogi ljudi primjećuju kako bi im bilo pametnije da se skinu s društvenih mreža, ali pri tome onda obično sami sebi kao kontraargument navode kako je ipak dobro da tamo ostanu, jer im društvene mreže omogućuju jednostavnu i besplatnu komunikaciju s dragim ljudima. Međutim, Newport ističe kako je ovo najčešće najobičnija samoobmana. Premda na društvenim mrežama imamo po 500, 600 prijatelja mi tamo najčešće komuniciramo tek s nekoliko bliskih ljudi, a snjima bismo i bez društvenih mreža mogli još kvalitetetnije telefonski komunicirati putem Skypea ili VIbera, jer tekstualne poruke i nisu najsretniji način komuniciranje. Opterećuju oči, mozak, dokazano kvare naše pisanje i sl.
  • … I naravno, sve ono ostalo što je već spomenuto, a što bismo jednostavno mogli označiti proaktivnim životnim stavom. Svemu pristupati razumski i racionalno. Čemu to i to služi? Trebali mi to uopće? Što dobivam a što gubim? Narušava li to moje temeljne vrijednosti i sl.

U svakom slučaju, problem digitalne ovisnosti bi trebalo ozbiljno shvatiti. Starijim ljudima ona znatno kvari sveukupnu kvalitetu života, dok za one mlađe doslovno može biti pogibeljna.

U Sarajevu, 29.III.2019. 

M. B. 

Izvor: Cal NEWPORT, Digital Minimalism: Choosing a Focused Life in a Noisy World, Penguin Random House LLC., 2019.

Izvor(foto): 123rf.com

O odricanju

Dati nekome ono što ti više ne treba i bez čega možeš može biti dar, ali nije odricanje.  Dati stari odjeću koju više ne želiš i koja ti ne treba nekome tko nema odjeće jest dar, ali nije odricanje. Zašto ne dati novu odjeću koju smo tek kupili nekome tko nema odjeće, a sebi ostaviti staru koja više nije u modi? Dati višak onoga što mi smeta, što želim baciti nekome drugom nikada nije odricanje. Odricanje počinje ondje gdje se čovjek odriče nečega bez čega ne može i čega se ne želi odreći. Odricanje nema veze s viškom i nepotrebnim stvarima kojih se želim riješiti i tako nekome učiniti dobro. Odricanje je povezano s onim bez čega nikako ne mogu i ne želim.

Kada muškarac i žena žele sklopiti brak, ponekad misle da se trebaju odreći nečega što im ne treba i čega imaju previše. Pa tako se samozavaravaju kako će se odreći viška slobode, viška vremena, viška ljubavi, viška strpljenja, viška komunikacije i dati svome mužu ili svojoj supruzi ono što im više ionako ne treba i što žele baciti. Za sebe će zadržati svoju slobodu, svoje vrijeme, svoje strpljenje, svoju komunikaciju, svoju ljubav. Ali to je duboko pogrešno, jer na raspolaganju imaju samo jednu slobodu, jedno strpljenje, jednu ljubav, jedno vrijeme kojega se u stvarnosti ne žele odreći, jer znaju da ništa od toga nemaju viška i ne žele se toga odreći. Ima puno razloga zbog čega se brakovi raspadaju, danas su razlozi često ekonomski odnosno financijski, ali jedan od razloga svakako je zabluda kako će se u braku odreći onoga što im ionako ne treba pa u želji da to bace i da se toga riješe dat će to drugome počevši od ljubavi pa do vremena. Ali nitko ne voli da se pred njega baca ono što više čovjeku ne treba i što je čovjek potrošio, iskoristio i sada se želi toga riješiti, jer u čovjeku to ne stvara osjećaj da je riječ o istinskom daru kojim se želi drugoga učiniti sretnim i ispunjenim.

Pravilo je vrlo jednostavno. Svako odricanje je uvijek darivanje, ali svako darivanje nije uvijek odricanje nego bacanje starog, nepotrebnog i potrošenog u lice i pred noge nekomu drugom koje se pogrešno naziva odricanje. Odricanje počinje prvo s mišlju da se odričem onoga bez čega ne mogu i čega se stvarno ne želim odreći i čega se zapravo nisam obvezan odreći nego imam pravo to zadržati. Muškarac i žena prije braka imaju pravo na svoje vrijeme, na svoju slobodu, na strpljenje sa sobom, na vlastiti novčanik, na vlastito dostojanstvo, na ljubav prema sebi. Nitko im, ljudski gledano, ne bi trebao prigovarati što sve to žele zadržati za sebe i nitko ih ne može prisiliti da to podijele s nekim drugim. Njih dvoje imaju pravo ostati sami ako to žele i ne odreći se ničega. Možemo reći da imaju pravo ostati sebični i zadržati svoju slobodu, svoje vrijeme i svoje financije za sebe. Imaju pravo biti svjesni važnosti svoje osobne slobode, svojih osobnih želja, svoga privatnog vremena, i svojim rukama zarađenog novca.

Odricanje može početi tek kad se stekne svijest da se ne moraju toga odreći i da se ne žele u stvarnosti toga odreći, jer im je to isuviše važno, jer im je prevažno. Ovo je prvi trenutak odricanja, svijest koliko je istinsko i duboko odricanje teško i zahtjevno i koliko nismo spremni na odricanje. Na odricanje me nitko ne može prisiliti, jer istinsko odricanje počiva na mojoj slobodi i samo ukoliko to želim istinski, a to uključuje odricanje od onoga što zovemo sebičnost. Sebičnost ne nestaje davanjem onoga što mi je višak i onoga što mi ne treba i onoga što želim baciti i čega se želim riješiti. Čak i popularni tretmani mršavljenja, odricanja od hrane, slatkiša radi pukog fizičkog izgleda nisu odricanje, jer je sve usmjereno na fizički izgled na samog sebe i više sam prisiljen to činiti nego što bih to želio slobodno. Tamo gdje postoji nezadovoljstvo ne može biti stvarnog odricanja koje bi usrećilo i ispunilo čovjeka. Još uvijek smo u području sebičnosti prema samima sebi. Svladavanje sebičnosti je istinski cilj odricanja. Odricanje nije toliko povezano s količinama i veličinama kao što smo redovito uvjereni i naučeni. Kao što smo naučeni da se samo u velikim stvarima može biti sebičan, ali nikada u malim stvarima. Ali ni to nije istina. Netko tko ima sto kruhova i ne želi ih podijeliti nije ništa manje sebičan od onoga koji ne želi podijeliti pola kruha. Za sebičnost je svejedno jesu li u pitanju mnoga gladna usta koja žele kruh ili su u pitanju samo jedna gladna usta. Sebičnost ne cilja na veličinu niti količinu, nego na dušu i nutrinu i tko kod kaže da se može biti sebičan samo u velikim stvarima, ali ne i u malima ne govori istinu.

Odricanje zahtjeva odricanje od stvari koje su jedinstvene i neponovljive i koje se ne mogu pretvoriti u višak za bacanje, jer po svojoj naravi ne mogu biti višak. Čak i nova jakna, nove cipele, novi mobitel kojega se ne želimo odreći nisu stvari za bacanje dok ih ne potrošimo do mjere da ih više ne želimo. Kao nove one su jedinstvene i za nas neponovljive. Isto vrijedi i za neke vrijednije stvari. Imamo samo jedno vrijeme na raspolaganju, samo jednu sposobnost ljubavi koju možemo darovati, samo jedan život kojega možemo živjeti i ništa od ovoga nabrojanog nemamo viška niti za bacanje, zato ih se ne možemo odreći tako lako. Apsurd je govoriti o višku ljubavi, o višku vremena,  o višku komunikacije, o višku strpljenja. Ništa od toga nemamo viška, zato ne volimo, zato nismo strpljivi, zato nemamo vremena, zato ne želimo razgovarati, jer se ne želimo toga odreći i svjesni smo da to nije nikakav višak koji bacamo i kojega se želimo riješiti.

Odricanje u određenim okolnostima nije moguće bez posebne intervencije koju oni koji vjeruju u Boga zovu milošću koja čini ono što sam čovjek nikada ne bi učinio, jer ne može, nema snage, nema hrabrosti. Majka koja ima dva izbora da spasi ili svoj život ili život svoga djeteta na kraju svoje trudnoće ima nemoguć izbor. Svi ćemo reći kako ima pravo sačuvati svoj život, jer to je prirodno i ljudski i ima pravo na to, ali zašto ona odlučuje spasiti život svoga djeteta tako što se odriče svoga života? A ne postoji višak života ili mogućnost da nekome bacimo život kad ga potrošimo, jer nam više ne treba, a da pri tome nastavimo živjeti.

Svejedno ona ispunjava sva tri elementa odricanja: svjesna je da život nije višak koji se daje kad nam više ne treba, unatoč drugačijim savjetima ona slobodno odlučuje odreći se vlastitog života da bi spasila život svog djeteta, i nesebično daruje samu sebe za život drugog, odriče se sebičnosti da bi bila nesebična do svetosti. Svoje odricanje ne gleda kao količinu ili mjeru, jedno dijete, dvoje djece, troje djece. Za nju to nije pitanje količine i mjerenja. Takvo odricanje nije uvijek moguće bez onoga što mi koji vjerujemo nazivamo Božjom milošću bez obzira hoće li se netko s nama složiti ili neće, jer odricanje od vlastitog života je specifičan čin u odnosu na čak i ona odricanja kada se odričemo novih stvari i dajemo ih drugome kome su potrebne.

Na kraju, jedan od najvećih čina odricanja ikada, neponovljiv, jedinstven u svojoj jedinstvenosti za nas kršćane učinio je sam Bog. Odrekao se ne nečega što mu ne treba, nečega što mu je višak, nečega što je potrošio i bacio nama kao da smo životinje, nečega starog i pohabanog. Odrekao se svoje ljubavi, svoje dobrote, svoje svemoći, odrekao se samog sebe i postao čovjekom. Nije se odrekao viška i nečega što mu ne treba, nego se odrekao samog sebe i darovao samo sebe ljudima. Kada je u evanđelju od nedjelje Isus rekao za udovicu da je ubacila u hramsku riznicu sve što je imala jer je dala sve što ima za razliku od onih koji su ubacivali ono što im više ne treba, podsjetio nas je na to da je odricanje nešto puno ozbiljnije i daleko zahtjevnije od našeg shvaćanja odricanja kao davanja onoga što nam ne treba i što više ne želimo, jer nam smeta i želimo to baciti.

Podsjetio nas je na važnu istinu koja vrijedi univerzalno i svugdje: svako darivanje nije uvijek odricanje, ali svako slobodno i svjesno odricanje – od onoga bez čega ne mogu i ne želim i na što imam pravo – uvijek je darivanje bez obzira o čemu se radi i o čemu je riječ i nikada nema veze s mjerom i količinom nego sa sebičnošću i ponekad čovjek nije sposoban za odricanje vlastitim snagama nego je potreban i „zahvat odozgor“ za neponovljiv čin odricanja.

P.S. Svako darivanje nije odricanje, ali svako gore opisano odricanje uvijek je i nužno je istinski dar  i darivanje. Ako netko ne vjeruje u to uvijek je slobodan praktično probati i uvjeriti se…

 

U Sarajevu, 14. 11. 2018.

O. J.

RAZGOVOR O ATEIZMU (Razgovor o paklu – VII. dio)

„Ateizam, mladi prijatelju, onako kako ga čovjek razumije je rasprava koja od samog početka stoji na krivoj strani. Ateizam nije pitanje o Tvorcu, nego pitanje o slobodi da se prema Tvorcu može biti vlastitom odlukom i vlastitom sviješću apsolutno i vječno ravnodušan. A to je, moj mladi prijatelju u konačnici pitanje slobode, a ne pitanje postojanja bilo čega ili bilo koga.“

Mlađi đavao se nije osjećao dobro već nekoliko dana i smetalo ga što stariji đavao ne obraća pažnju na njega i ne pita ga o njegovim problemima i pitanjima. A imao je puno pitanja koja su mu pobuđivala određene sumnje. Nervozno se promeškolji u kožnom naslonjaču i spusti čašu na stol pored sebe. Stariji đavao nije obraćao pažnju na njega. Sjedio je duboko zavaljen u kožni naslonjač i lijeno otpuhivao dim cigarete. Ili je uživao u nečemu ili je razmišljao. Mlađem đavlu večeras vino nije sjedalo kako treba iako je bilo riječ o skupocjenom vinu jedne fine i slatke portugalske sorte. I naravno, bilo je dovoljno staro, ali nije mu išlo najbolje i čaša je već duže vremena stajala puna i iako ju je prinosio ustima, još nije okusio ni kapi.

– Mi nismo ateisti, je li tako? Nemamo mogućnost nevjerovanja. Jest da mrzimo, ali vjerujemo. Osuđeni smo vjerovati i to ne možemo nikako izbjeći. Iz naše perspektive mržnja nije ateizam ako vjeruješ u ono što mrziš i znaš da postoji. Ljudi se međusobno mrze, ali vjeruju jedni drugima da postoje. Ljudi nisu ateisti kada mrze i znaju i vjeruju da ono što mrze postoji. Razmišljajući o ljudima čini mi se da smo mi najveći vjernici. Mrzimo puno jače i snažnije. Ali i razgovjetnije i jasnije znamo da Tvorac kao objekt naše mržnje stvarno postoji. Toliko smo bijedni da se ne možemo odlučiti ni za ateizam. Mlađi đavao je rezignirano gledao prema prozoru. Kiša je ugodno padala i bubnjala po prozorskom staklu. Mlađi đavao se osjećao pomalo umorno. Večeras je duže nego obično držao vino na stolu koje je stajalo u punoj čaši.

– Ne, nismo ateisti. Nikada nismo bili. I ne možemo biti. Na kraju krajeva, nema ateista. Čak ni među ljudima. Za ateizam nije potrebno apsolutno nevjerovanje jer ga nema. Kao što ni za vjeru nije potrebno apsolutno vjerovanje jer ga također nema. Za ateizam je potrebna apsolutna ravnodušnost. Kao kad bi se neki čovjek našao pred licem Tvorca i ne bi osjetio apsolutno ništa ni ljubav, ni mržnju, ni žalost, ni radost. Ateizam je apsolutna ravnodušnost i nema nikakve veze s vjerom i nevjerom. Naravno, čovjek misli da biti ateist znači mrziti Tvorca, negirati ga, odbacivati ga. Ali to nije ateizam. Ako o nečemu razmišljaš bilo da ga mrziš ili ljubiš makar postojalo samo u tvojoj glavi ono ipak postoji. U tvojoj glavi. Čovjek nije ateist jer i kad ne vjeruje u stvarnog Tvorca, trudi se ne vjerovati u Tvorca kojega je zamislio u svojoj glavi, u Tvorca kojega smatra svojom osobnom projekcijom i sebe za to optužuje i progoni. Biti ateist mladi prijatelju znači biti ravnodušan do mjere ništavila i nepostojanja. A do takvog ateizma je nemoguće dospjeti i takvih ateista nema. Pa čak ni među nama. I naš pakao nije nikakav dokaz ateizma, nego dokaz postojanja Tvorca, jer što bi nam trebao pakao kad Tvorca ne bi bilo? Ne bi li sve bilo pakao? Ali kad bi postojala vječna i apsolutna ravnodušnost poput ništavila koja bi pred licem Tvorca bila nepomična i bezosjećajna do mjere apsolutnog, to bi bio ateizam. Ateizam nije negiranje Njegovog postojanja. To je pogrešno. Ako razmisliš da negirati bilo što znači donekle tvrditi da negdje postoji. Ne mora se znati kako i na koji način postoji. Ni potvrđivanje njegovog postojanja nije borba s ateizmom. Ateizam ne želi ni dokazati da Tvorca nema niti želi opovrgnuti da Tvorca ima. Ateizam je čista, vječna, apsolutna ravnodušnost pred postojanjem cjelokupne stvarnosti. Stariji đavao otpuhne dim cigarete visoko prema stropu. Ostavi cigaretu u veliku pepeljaru od mesinga, ustane i priđe prozoru.

– Onda to znači da se ateizam krivo shvaća i ako želiš biti ateist moraš nijekati postojanje cjelokupne stvarnosti, a ne samo postojanje Tvorca? Ima određene logike u nijekanju onoga što se ne može uskladiti s razumijevanjem stvarnosti. Ali ne ide li to na jezičak na vagi u korist ljudi jer nisu poput nas pa ne bi trebali imati obvezu baviti se stvarnostima koji su iznad njih? Mlađi đavao prebaci ruke iza glave i nasloni se na naslon upirući pogled prema stropu.

– Ateizam nije nijekanje ni Tvorca ni cjelokupne stvarnosti jer nijekati ih bi značilo priznati im barem da postoje u glavi onoga koji ih niječe bio to čovjek ili netko od nas. Nijekanje je potvrđivanje. Naravno, pitanje je može li čovjek potvrditi da Tvorca nema ili nijekanjem Njegovom postojanja potvrđuje Njegovo postojanje? Tu se ljudi međusobno ne slažu i treba ih prepustiti njihovim međusobnim sukobima oko toga. Ja uopće ne mislim na ljudsku verziju ateizma koja je, budimo iskreni, isključivo utemeljen na iskustvu različitih zala koje čine ljudi ili se prirodno događaju. To je uvijek solidan kamen temeljac za ateizam, a i čvrsta prepreka za vjeru. Oduvijek smo to poticali i na tome radili i na tome i sad radimo. Tu nema dileme i sumnji. Ali to je ljudski ateizam. Ja mladi prijatelju govorim o božanskom ateizmu, onom ateizmu kojega bismo mi htjeli, ali ne možemo. Naš ateizam nije negiranje postojanja Tvorca, naš ateizam, kad bi bio moguć, ne bi bio ni ateizam pobune protiv Tvorca. Naš ateizam bi bio apsolutna ravnodušnost pred Njegovim postojanjem. Takav ateizam je nemoguć jer nam nedostaje najvažniji sastojak. Sloboda. Ateizam je sloboda od nijekanja i potvrđivanja postojanja ili nepostojanja Tvorca. Zapravo, mladi prijatelju ateizam je sloboda, a biti ateist znači biti slobodan, biti vječno i apsolutno ravnodušan prema stvarnosti i prema Tvorcu. Zato mi ne možemo biti ateisti jer nismo slobodni, ali ne može ni čovjek biti ateist jer ne zna u stvari koliko je slobodan. Ateizam, mladi prijatelju onako kako ga čovjek razumije je rasprava koja od samog početka stoji na krivoj strani. Ateizam nije pitanje o Tvorcu, nego pitanje o slobodi da se prema Tvorcu može biti vlastitom odlukom i vlastitom sviješću apsolutno i vječno ravnodušan. A to je, moj mladi prijatelju u konačnici pitanje slobode, a ne pitanje postojanja bilo čega ili bilo koga. Stariji đavao i dalje je stajao kod prozora i zurio vani. Mlađem đavlu se činilo da mu godi zvuk kiše po prozoru.

– To bi onda značilo da bi dostizanje apsolutne slobode značilo i istinski ateizam, zar ne? Jer kad se dosegne apsolutna sloboda, onda se slobodno može odbacivati, tvrditi, nijekati? Nije li čovjek već na tom putu? Nisu li im takvi zakoni, razmišljanja… ne ukida li sve moguće zakone i pravila da dostigne taj ateizam apsolutne slobode od nijekanja i potvrđivanja? Nije li Tvorac onda na taj način jedini stvarni ateist jer je apsolutno slobodan? Mlađi đavao se malo promeškolji u naslonjaču i dohvati čašu vina i otpije poveliki gutljaj.

– To bi bilo istina kad bi Tvorac bio i apsolutno ravnodušan. Ali mi znamo da to nije slučaj. Stoga o Tvorcu ne možemo govoriti kao o ateistu jer mu nedostaje ravnodušnost. Mladi prijatelju, kad govorim o ravnodušnosti, ne mislim na one bijedne ljudske izlike i razumijevanja kako biti ravnodušan znači biti hladan, dalek, udaljen, nezainteresiran. To su, složit ćeš se sa mnom, prilično blijede i loše slike ravnodušnosti. Ja mislim mladi prijatelju na ravnodušnost kao vječno ništavilo odakle vječno promatraš sav sjaj i ljubav Tvorca i pri tom ne osjećaš ništa jer si ravnodušan do mjere ništavila. To je pravi i istinski ateizam mladi prijatelju. Zato su ljudi iako su do toga došli na slučajan način, ateizam nazvali određenim nepostojanjem misleći na Tvorca. Ali to nije ateizam. Ateizam je ništavilo ravnodušnosti prema svemu što postoji uključujući i Tvorca. Takvo nešto je moguće samo onom tko bi bio apsolutno slobodan da slobodno izabere ništavilo ravnodušnosti kao svoju svrhu i smisao. A to nitko ne može izabrati, ni čovjek, ni mi, ni anđeli, jer nitko od nas nije tako slobodan. Mi pogotovo, a čovjek samo do određene mjere. Jedino je Tvorac slobodan na taj način, ali Tvorac nije ravnodušan i zato ateizma onako kako bih ja htio da ga ima, nema i neće ga biti jer Tvorac nije ravnodušan do mjere ništavila, nego je obratno: Pun je života do mjere neizdržljivosti, tako da je ateizam kako ga čovjek zamišlja samo igranje riječima sa stvarnostima koje čovjek nikada neće razumjeti do kraja.

Stariji đavao se okrene i vrati u naslonjač. Cigareta je dogorjela i stariji đavao pripali novu. Nema ateista, mislio je stariji đavao, uvlačeći duboko dim cigarete, jer ateizam onako kako ga je on zamišljao bio bi i suviše strašan. Bio bi gori i od samog pakla i on sam koliko god mrzio Tvorca do srži svoga bića puno bi teže podnio da je ravnodušan prema Njemu, jer koliko god mrzio Tvorca više se bojao vječnog ništavila. Bilo mu je drago donekle što nema slobodu i što je čovjek i suviše nesavršen da bi prodro svojim umom u cjelokupnu stvarnost, i što je bio i suviše zaokupljen svakodnevnim životom da bi razumio strahotu slobode u kojoj je, prema njegovom razmišljanju, sadržaj ateizma. Jer samo apsolutna sloboda je jedini put prema ateizmu kako ga je stariji đavao vidio, koja onda mora završiti u apsolutnoj ravnodušnosti. Stariji je đavao znao da nitko osim Tvorca nije apsolutno slobodan, i da on osobno nije ni najmanje ravnodušan jer Tvorca mrzi do iznemoglosti, a to je njemu kao iskusnom zloduhu bilo dovoljno da vrlo dobro zna da Tvorac postoji. Ljudski ateizmi ga nisu nikada ni zanimali, ionako je čovjeka smatrao nižim stvorenjem koje je nepravedno dobilo darove koji su trebali pripasti njemu. Zato je stariji đavao mrzio i čovjeka i ni prema njemu nije bio ravnodušan i da mu netko kaže da čovjek ne postoji, postojao bi bar u njegovoj glavi jer toliku mržnju prema čovjeku je teško bilo izbaciti iz svoga đavolskog uma. Na kraju krajeva, mislio je stariji đavao, ateizam je moguć samo za apsolutno slobodne. A to nije nitko osim Tvorca. Zato je stariji đavao donekle također mrzio čovjeka, ne samo jer je za razliku od njega bio slobodan, nego također jer si je umislio da je apsolutno slobodan. Stariji đavao znao je da to nije istina. Zato je redovito izbjegavao raspravljati s onim ljudima koji su tvrdili da su apsolutno slobodni i mogu činiti što žele iako im je i on sam bio dokaz da nije tako. Radije je posjećivao one ljude koji su bili sumnjičavi prema tome da je čovjek baš apsolutno slobodan. Jer takvi su vjerovali u neka pravila i zakone, među ostalim i u pakao. Oni prvi koji su se smatrali apsolutno slobodnim, nisu vjerovali ni u što i redovito bi mu se rugali kad bi razgovarao s njima. Njih je zaobilazio u širokom luku čekajući da umru i da im se onda osveti ukoliko ne bi promijenili mišljenje prije smrti.

U Sarajevu, 28. 9. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

O SLOBODI

Je li dovoljno osloboditi se nečega ili nekoga da bi čovjek rekao za sebe i sebi slobodan sam? Je li dovoljno srušiti granicu ili više njih da bi se moglo reći kako smo slobodni? Slobodu ponekad promatramo kao mogućnost između dva ili više izbora. Kao mogućnost ne samo da budemo slobodni, nego kao i mogućnost da ne budemo i ne želimo biti slobodni.

Ako bi nam netko rekao da nemamo izbora osim jednog, onda tvrdimo da nismo slobodni. Ali kad bismo imali mogućnost da ne izaberemo i tu jednu mogućnost, onda bismo rekli za sebe slobodni smo. Kao kad bi nam netko rekao tvoj jedini izbor je da učiniš ono što tražim od tebe i ništa drugo i ništa više. Ne bismo se smatrali slobodnima. Ali kad bi nam bilo rečeno imaš mogućnost učiniti samo tu jednu stvar i nijednu više, ali imaš mogućnost i od nje odustati, onda bismo tvrdili kako smo slobodni.

Biti slobodan za nas znači više mogućnost da ne biramo ono što se od nas traži. Za nas je ropstvo – izgleda – ako pred nama stoji samo jedna odluka i nemamo mogućnosti za drugu ili više njih. Za nas je sloboda postala sposobnost da se odustane i da se bira. Biti slobodan paradoksalno znači za nas imati mogućnost ne donijeti nikakvu odluku, nego se odlučiti da ne odlučujemo ništa i ne činimo ništa. Ali ima okolnosti u životu gdje se smatramo slobodnima iako nemamo nikakvog drugog izbora i ne možemo se povući i ne odlučiti.

Primjeri mogu biti ekstremni i oni nisu tako morbidni i uvrnuti kako bi ih netko mogao odmah protumačiti. Recimo na primjer, čovjek koji umire od teške bolesti. On nema izbor povući se i odlučiti da ne želi biti bolestan. Neki bi rekli njegovo stanje je nužno. Kada gledamo njegovo stanje kao bolesnika, onda njegovo stanje jest nužno i on će nužno umrijeti. Za nas tu nema slobode. U pitanju je nužnost. Ali što kada taj isti bolesnik prigrli svoje vlastito umiranje kao čin slobode kada slobodno kaže sam sebi kako iako nema drugog izbora jer se ne može učiniti zdravim, prihvaća slobodno svoju smrt? Tko je on? Je li on morbidan, uvrnut? Je li on slobodan ili je rob nužnosti? Ili recimo na primjer, čovjek u stanju jake ljubavi prema osobi. On ne može biti slobodan jer je nesposoban povući se bez ogromnih posljedica. Naš odgovor je obično kako je on rob svojih osjećaja i kako nije sposoban okončati stanje u kojem se nalazi. Njegovo stanje ljubavi je nužno. Ali što ako taj isti čovjek odluči iako nema drugog izbora osim ljubavi izabrati slobodno tu istu ljubav? Ne možemo reći da nije slobodan, ali kako je moguće biti slobodan ako imaš samo jedan izbor, a ne više njih?

Postoje dva shvaćanja slobode. Sloboda da se odluči na način da se ne odluči ništa. Sloboda da se odluči na način da se nema drugog izbora nego samo jedan izbor. Ovaj prvi doživljaj slobode je danas najviše rasprostranjen. Nije toliko u pitanju izbor između dvije ili više stvari, koliko je u pitanju mogućnost da se može biti slobodan tako da se ne odluči ništa. Mi bismo teško nazvali slobodom stav bolesnika koji bolest bira kao jedini izbor. Prije bismo rekli da je osuđen na bolest. Rekli bismo nije ni mogao izabrati ništa drugo jer mu ništa drugo osim bolesti nije ni bilo ponuđeno. Ali kada bi imao mogućnost odlučiti se tako da ne odluči ništa, onda bismo rekli da je slobodan. Kao kad bi bolesnik rekao sebi: imam dvije mogućnosti, bolest na jednoj strani i odricanje od bolesti na drugoj strani. Ovo odricanje ne mora biti tako da će čovjek postići zdravlje. Na ovakvim primjerima kao što je neizlječivi bolesnik može se primijetiti apsurdnost našeg shvaćanja slobode kao mogućnosti da se odluči o ničemu. Da se povučemo.  Međutim, što kada taj isti bolesnik kaže sam sebi: moja bolest je neizlječiva i drugog izbora osim bolesti nemam, ali ću je svejedno prihvatiti i to slobodno. Nećemo li reći kako je njegova ideja slobode iluzija jer u stvari on i nema i nije imao izbora od samog početka? Nametanje shvaćanja slobode kao izbora između dvije stvari učinila nas je nesposobnima da bismo mogli biti slobodni i onda kada pred sobom možemo izabrati isključivo jednu stvar i kada nam se ništa drugo ne nudi i neće nam se ponuditi. Za nas je važnije da imamo slobodu kao mogućnost da ne odlučimo ništa, nego da imamo izbor između dvije ili više mogućnosti.

Već dugo vremena rasprostranjeno mišljenje o slobodi je da je sloboda mogućnost da se možemo povući i ne učiniti ništa kad god hoćemo i želimo. Ne mora značiti da želimo nešto drugo. Dovoljno je da budemo slobodni tako da možemo odlučiti da ne odlučimo ništa kao kad bi bolesnik odlučio da ne želi biti bolestan i da je to stvarna mogućnost. Tako mi danas shvaćamo slobodu. Ali svakodnevno iskustvo takvo shvaćanje slobode čini manjkavim i pomalo apsurdnim. Je li majka koja ima dijete slobodna zato što bi mogla imati mogućnost da dijete ne voli i da može reći slobodna sam jer mogu odlučiti da ne volim svoje dijete, iako ga volim. Je li liječnik koji operira pacijenta slobodan jer u svakom trenutku može reći slobodan sam da ne operiram? Nije li sloboda da majka nema nijednog drugog izbora osim ljubavi prema djetetu i da se tomu izboru preda slobodno i da ga slobodno izabere? Ne vrijedi li to isto i za liječnika? Nije li liječnik slobodan kada ima samo jedan izbor da spasi život pacijentu da izabere slobodno samo taj izbor i ipak bude slobodan? Uzmite bezbroj primjera iz svoga svakodnevnog života. Jeste li slobodni zato što možete reći i imate mogućnost da ne odlučite piti kavu, ali je svejedno pijete? Ili ste slobodni zato jer je kava ujutro vaš jedini izbor koji je za vas nužan da biste preživjeli dan i taj izbor pravite slobodno svako jutro? Jednostavno postavite sebi pitanje je li sloboda u tome da uvijek možete ne činiti ono što sada činite, ili je sloboda u tome da činite ono što sada činite jer nemate drugog izbora, ali se svejedno osjećate slobodni?

Cijelo pitanje o slobodi možemo prebaciti i na religiozno područje. Je li čovjek slobodan zato što ima izbor u odnosu na Boga, ili nije slobodan jer je Bog njegov jedini izbor? Ali ako je Bog njegov jedini izbor, gdje je tu sloboda? Kad susrećemo ljude koji ne vjeruju u Boga, naša prva pomisao je da je sloboda mogućnost da ne vjerujemo u Boga? Kako bi inače postojali oni koji ne vjeruju, ako bi Bog bio naš jedini izbor? Srednjovjekovni teolog i filozof Toma Akvinski o ovom pitanju dao je vrlo korisne savjete i uputstva, a nekima i odgovore. Ukratko, neka stvar može biti jedini izbor, ali ne mora biti nužna ni protivna čovjekovoj slobodi. Da bismo ovo malo domislili, uzmimo primjer zdravlja i bolesti. Rekli bismo zdravlje i bolest su dvije mogućnosti i čovjek prirodno ide za zdravljem. Mi ćemo reći kako čovjeka na kraju čeka bolest bez obzira koliko zdravo živio jer to znamo iz iskustva. Ali zato što bolest i smrt čekaju čovjeka na kraju ne znači da ih čovjek svjesno bira tijekom svog života. Međutim, što ako čovjek nezdravim životom dođe u situaciju neizlječive bolesti i što ako je potpuno zanemario drugu mogućnost, mogućnost zdravlja? Naš odgovor je odmah kako je svejedno jer svi na kraju se razbolimo i umremo. Time tvrdimo da su bolest i smrt nužni i da nema slobode ni mogućnosti izbora da ne obolimo i da ne umremo.

Ali što ako čovjek iako svjestan da su bolest i smrt jedini izbor, svejedno ih slobodno izabere? Nije li apsurdno govoriti o slobodi kad nemate izbora osim jednog? Mogli bismo reći da nije. Kada je riječ o Bogu (ukoliko čovjek vjeruje), nije apsurdno govoriti kako iako je Bog jedini izbor čovjek je slobodan izabrati Boga ili Ga ne izabrati. Ali ovo je shvatljivo samo ako postoje posljedice slobode koje se prenose na život s one strane fizičkog života i fizičke smrti. Ako je fizička bolest i smrt zaista završetak svega, onda nitko od nas nije slobodan bez obzira koliko se u životu trudio zdravo živjeti ili uništavati svoje zdravlje. Sasvim je svejedno. Ali ako postoji nešto nakon bolesti i smrti, onda stvari izgledaju drugačije. Vjernik koji boluje neizlječivo može slobodno izabrati smrt iako je jedini izbor jer vjeruje u postojanje Boga i vječnosti. Možda vjeruje u nagradu za patnju.  Onaj koji ne vjeruje može također izabrati bolest i smrt kao jedini izbor kao oblik hrabrosti pred životom iako ne vjeruje u nagradu za svoju bolest. Ne stavljamo naglasak na pitanje kome je lakše u bolesti, onome koji vjeruje ili onomu koji ne vjeruje? Radi se o tome da se može biti slobodan, čak i onda kad se nema nijednog izbora nego samo jedan izbor koji se čini nužan i neizbježan.

Sloboda se ne čini apsurdna kada imate samo jedan izbor i nijedan drugi, ali čini se pomalo apsurdnim smatrati se slobodnim na način da možete izabrati da ne budete bolesni ili da čovjek ne umre, iako se sve to ima dogoditi. Svi smo često u dilemi oko vlastite slobode. Jesam li slobodan zato što mogu ne odlučiti ništa i imam tu mogućnost da kažem sebi slobodan si jer uvijek možeš ne odlučiti o bilo čemu i bilo komu? Naše poimanje slobode danas je uglavnom na ovaj način. Biti slobodan znači imati mogućnost ne odlučiti. Jesam li slobodan zato što nemam nijednog drugog izbora osim ovoga koji je preda mnom i kojega ne mogu izbjeći i gdje je tu sloboda? Ovakvo shvaćanje slobode nama je danas neprihvatljivo.

Ali stvar je u tome kad malo bolje istražite svoj život i svoja svakodnevna iskustva, shvatit ćete da ste slobodni često zato jer imate samo jedan izbor i nijedan drugi. Iznenadit ćete se koliko je vaše slobode oblikovano ovakvim izborima. Slobodni ste voljeti svoje dijete, svoje roditelje, svoga muža, svoju ženu, slobodni ste piti kavu ujutro, slobodni ste operirati pacijenta, slobodni ste biti bolesni i nemate drugog izbora nego upravo te izbore. Ali svejedno se osjećate slobodni. Ponekad ste sretni i zadovoljni jer nemate drugog izbora nego da volite svoje dijete, da volite svoju ženu, svoga muža, da spasite život pacijentu, da učinite dobro, da budete bolesni, da vjerujete u Boga možda. Onaj tko bi vam rekao da ste slobodni ne voljeti svoje dijete i svoju obitelj, da ste slobodni ne spasiti pacijentu život, da ste slobodni ne vjerovati u Boga, da ste slobodni ne činiti dobro, da ste slobodni da čak ne budete slobodni ako to ne želite, ne biste ga razumjeli. Ne biste ga razumjeli zašto vas smatra robom i zašto vas sažalijeva. Ne biste razumjeli zašto smatra da je sve to što činite bilo nužno. Ne biste razumjeli zašto smatra da niste slobodni, a za sebe tvrdi da jest. Prije će se on vama učiniti kao netko tko nije slobodan jer uvijek ima izbor odlučiti se da ne odluči ništa i on tako i čini. Vama se to ne čini kao sloboda, možda jest, ali ponekad vam se čini pomalo apsurdno kako sam slobodan ako slobodno mogu odlučiti ne spasiti pacijentu život? Nije li logično da mu spasim život i da je to jedini i nužni izbor i ipak se ne osjećam kao da nisam slobodan nego sam slobodan do svog ljudskog maksimuma? Paradoks slobode ćemo teško ikada dokučiti do kraja, ali može li se reći da sam slobodan i onda kada imam samo jedan jedini izbor i nijedan drugi i može li se reći da nisam slobodan čak i onda kad mogu odlučiti da ne odlučim ništa???

U Sarajevu, 31. 8. 2018. 

O. J. 

 

Izvor (foto): 123rf.com

POČETAK

Sama. Konačno. Toliko mjeseci. Previše. Previše dana. Previše sati. Previše minuta. Bez tišine. Previše riječi. Previše posla. Previše svađe. Previše kritike. Previše samokritike. Hm? Razmišlja. Previše čega? Da! Previše same sebe. Popuštanje. Isprike. Samoponiženje. Samoprijekor. Izgubila je sebe. Zašto? Ne zna. Nejasno. Je li mogla prije? Jest! Je li trebala prije? Svakako! Zašto to nije učinila? Prebire misli. Nutrina joj otežava. Dobacuje joj. Zašto to nisi učinila prije? Zašto si čekala sve dosad? Gdje ti je bila pamet? Gdje ti je bila intuicija?

Uzdah. Trebala sam poslušati intuiciju. Ponovno nutrina. Ovaj put jače i glasnije. Da, trebala si poslušati intuiciju, zašto nisi??????????? Neugodna tišina između nje i njezine nutrine. Ne slažu se. Nisu se složili na početku. Ona je bila za. Intuicija je bila protiv. Srce je bilo oduševljeno. Razum je bio skeptičan. Osjećaji su bili živi. Razum je bio agnostik. Nezainteresiran. Hladan. Je li trebala poslušati razum? Nije li joj intuicija govorila kroz razum?

Nutrina joj prigovara. Tiše. Ne ječi glasno protiv nje. Sada slijedi ono što ne voli. Nutrina koja govori. Logično. Razumski. Metodično. Nutrina počinje. Ona šuti. Logički dio. Zli ljudi čine zlo. Dobri ljudi čine dobro. On je bio zao. Bit će dobar prema njoj? Nelogično! Promijenit će se? Još manje logično!!! Razumski dio. Zašto nije slušala? Govorili su joj. Upozorenja. Skretanje pažnje. Znakovi da nešto nije u redu. Pravila se da ne vidi. Nerazumno!!! Metodički dio. Bio je zao, bio je pokvaren, bio je nasilan, bio je grub. Zašto je bio takav? Metodički dio. Jer je loš čovjek.

Pokušava odbaciti nutrinu. Nije sve tako loše. Znao je biti nježan. Kupovao joj poklone. Govorio joj lijepo. Nutrina neumoljivo. Ovaj put čvršće i glasnije. Pokloni? Za koliko šamara? Suza? Nježnost??????????? Za koliko gorčine i fizičkih udaraca? Nutrina opet tiše. Podsjeća. Doziva slike. Doziva bol. Doziva strah. Ona se strese. Pitanje? Možda je nutrina u pravu? Odmahuje. Glavom. Negativno. Nutrina ne zna ništa. Logika ne zna! Razum ne zna! Logika i razum su čiste gluposti!!! Kakva metoda logike i razuma!!! Nema tu metode!!! Voli ga. Jako. Žestoko. Nutrina se povlači s osjećajem sažaljenja prema njoj. Odjednom osjeća mržnju. Prema nutrini. Prema sebi. Mrzi je. Zašto je sažalijeva? Mrzi nutrinu. Mrzi sebe. Ne vidi to. Slijepa je. Nutrina šuti.

Ona nastavlja. Krivica? Da!!! Konačno rješenje!!! Otkrila je blago. Krivica. Kriva je. Nije voljela dovoljno. Pružala premalo pažnje. Premalo ljubavi. Premalo svega. Promijenit će ga. Kako? Pružit će više. Previše. Ljubavi. Žrtve. Pažnje. Čini se sretnom. Previše će riješiti sve. Bit će bolji. Bit će nježan. Voljet će je. Samo treba dati sve. Sve što ima. Sve što jest. Razmišlja o krivnji. Krivnja je dobra. Krivnja tjera. Na više. Na bolje. Krivnja traži žrtvovanje. Do kraja. Razmišlja. Ne dopušta nutrini da govori. Ona nije žrtva. Ne. Nutrina vara. Nutrina laže. On je dobar. Nutrina se pokušava probiti. Ne dopušta. Odbija. Zabranjuje logiku. Ne dopušta razum.

Naglo ustaje. Što učiniti? Da nutrina ne progovara? Okupirati se. Zaposliti. Raditi. Napraviti plan. Pospremanje. Frizura. Kava. Kupovina. Dan će proći. Odličan plan!!! Ugodan osjećaj smisla u glavi. Pospremanje. Osjećaj entuzijazma dok čisti. Osjećaj zadovoljstva. Nema nutrine. Ne čuje se. Ne govori. Nutrina šuti. Čisti mahnito. Gotovo divljački. Glasna glazba. Njezina omiljena grupa. Zaboravlja na vrijeme. Zaboravlja na njega. Njegove udarce. Njegov prijezir. Njegovu nježnost. Zaboravlja sve.

Frizura? Naglo diže pogled. Zaboravila je. Nema veze. Ne mora danas. Ima sutra. Otkazuje kavu. Prijateljice zabrinute. Nešto nije u redu? Sve je u redu. Ne želi van. Ne želi nigdje. Samo želi biti… sama. Danas. Bez ikoga. Danas ne želi obveze. Želi slobodu. Biti slobodna. Misli da je čudna. Zašto? Tko nalazi slobodu u pospremanju stana? Nitko. Nitko? Osim nje. Ona nalazi. Lijep osjećaj. Brisanje prašine kao brisanje gorčine. Brisanje poda kao brisanje krivnje. Pospremanje ormara kao pospremanje nutrine. Nakratko zastaje. Treba predah. Znojna je. Disanje je glasno. Bez straha. Ne mora hodati na prstima. Hoda bosim stopalom. Ne mora šutjeti. Govoriti tiho. Ne mora. Ne treba. Pjeva. Spontano. Glasno. Slobodno.

Nutrina odjednom. Iznenada. Kao lopov. Pitanje? Za koga čisti? Zašto? Zastaje. Nutrina kvari raspoloženje. Zašto uopće progovara? Nutrina probija jače. Glasnija je. Hrabrija je. Ne traži dozvolu. Sjeda na pod. Konačno popušta nutrini. Nutrina ne provaljuje. Čudno? Mislila je drugačije. Zadržava dah. Oči zatvorene. Nutrina žubori tiho. Ne kao oluja. Ne kao divlja rijeka. Kao izvor vode. Kao mirno jezero.

Nutrina govori. Sluša. Nutrina počinje. Pitanja. Bezbroj pitanja. Zašto čisti? Za koga? Za njega? Neće vidjeti. Za sebe? Radi sebe? Neće pomoći. Krivnja ostaje. Gorčina ostaje. Neugodan osjećaj da nije cijenjena? Ostaje. Nutrina ne prigovara. Nutrina je racionalna. Logična. Metodična. Neka razmisli dobro? O čemu? Nema što razmišljati. Promijenit će se. On? Možda? Imao je priliku. Bezbroj prilika. Nije iskoristio. Nijednu. Nikada. Samo isprike. Umoran. Odgovoran posao. Stres. Zarađuje radi nje. Njoj treba. Sigurnost. Zaštita. Sve radi. Radi nje. Za nju.

Nutrina se ne slaže. Udarci radi nje? Uvrede na račun njezina izgleda? Zlobno o njezinom intelektu? Isticanje njezinih nedostataka pred drugima? Radi nje???????? Nutrina se ne slaže. Ovaj put žestoko i silovito. On ne voli. On ne mrzi. On uživa. U čemu? Ona pita kao da ne razumije. Nutrina joj se podsmjehuje. Upozorava. Glumiš. Površnost. Neznanje. Znaš da sam u pravu!!! Nutrina slavodobitno klikće. Slavi. On uživa!!!!!!! Nutrina vrišti. Uživa u tvom samoprijeziru. Tvojoj krivnji. Tvojoj gorčini. Osjećaju manje vrijednosti. Želi da nestaneš. Polako. Bolno. Želi da se istopiš. Kao snijeg. Kao pahulja.

Napet trenutak. Ona šuti. Nutrina šuti. Vrućina. Oko očiju. U očima. Suza? Slobodno. Smiješ!!! Trebaš!!! Nutrina hrabri. Dopusti sebi. Pusti sebi. Budi ono što jesi. Nitko ne vidi. Ne čuje. Ne zna. Znamo mi. Nutrina i ti. Nutrina neće nikome reći. Pusti ih!!! Neka ih!!! Ona pušta. Konačno. Predaje se. Nutrini. Nutrina je obuhvaća. Kao plašt. Kao zaštita. Kao utočište. Kao ljubav. Nutrina je dodiruje. Miluje. Ne brini. Ne očajavaj. Prošlo je. Završilo je sve. Kraj.

Slomljena je. Jecanje dopire u daljini. Negdje daleko. Jecanje dolazi bliže. Plač dolazi bliže. Suze dolaze bliže. Još uvijek ne želi. Otima se. Nutrina je miluje. Hrabri. Pusti ih. Došli su da ti pomognu. Bujica navire negdje. Duboko. Sagradila je branu. Zid. Nutrina je nagovara. Sruši zid!!! Pusti ga neka padne!!! Neka se uruši!!! Boji se. Strah. Što kada zida nestane? Što kada bujica probije? Utopit će se? U gorčini? U krivnji? Nutrina je hrabri. Ponovo. Nećeš se utopiti. Čeka te površina. Čeka te pučina. Otvoreno more. Pusti bujicu!!! Otvara oči. Otvara usta. Istovremeno. Suze i vrisak. Suze i krik. Leži na podu. Previja se. Bol je nepodnošljiva. Ne čuje. U ušima zaglušujuća tutnjava. Rika bujice. Bujica nosi pred sobom.

Kao da se ne sjeća koliko je dugo trajalo. Noć je. Dugo je ležala na podu. Nema bujice. Nema rike. Nema suza. Nema vriska. Nutrina i ona. Same. Nutrina je grli. Uspjela si!!! Pobijedila si!!! Ti si junakinja, ti si heroina, ti si pobjednica!!! Ustani pobjednice!!! Pobjednici ne leže. Ne plaču. Ne vrište. Pobjednici hodaju. Uspravno. Uzdignute glave. Hrabro. Smiono gledaju oči drugih. Ustaje se. Još uvijek je na podu. Sjeda. Konačno sama. Konačno slobodna. Nema straha. Nema krivnje. Nema gorčine. Bujica je razorila sve. Odnijela sve. Ali ne i nju. Ona je pobijedila bujicu. Ukrotila divlju rijeku. Ugasila usplamtjeli vulkan.

Konačno na red dolaze logika, razum, metoda. Nutrina progovara. Savjetuje. Ostaviti ga? Da. Definitivno. Ne zaslužuje nju. Ne želi takav život. Život straha. Boli. Patnje. Udaraca. Zlostavljanja. Želi slobodu. Želi život. Želi zrak. Ustaje s poda. Jak osjećaj. Moć. Snaga. Sada sve može. Nutrina odobrava. Nutrina savjetuje. Pazi. Budućnost. Ne činiti istu grešku dvaput. Slušaj. Obrati pažnju uvijek. Logika. Razum. Metoda. Kima glavom. Slaže se. Govori nutrini. Sad sam nova osoba. Druga žena. Nova žena. Na početku. Ja sam početak. Ja mogu sve. Nutrina odobrava. Ti si nova žena. Ti si nova osoba… ti si novi početak. Drugačiji. Hrabriji. Mudriji. Snažniji. Moćniji. Jači. Ti si bujica. Divlja rijeka. Usplamtjeli vulkan. Ti si snažna…

U Sarajevu, 15. 8. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

O poslovnim dilemama današnjice – riskantna sloboda “freelancinga” ili prividno sigurna podčinjenost udruženog rada ?

Ideja o savršenom poslu s apsolutnom slobodom dobila je i svoj kolokvijalni izričaj freelancer. Riječ je o samozaposlenoj osobi koja ne ovisi o trajnom ugovoru ili nekoj specifičnoj firmi. Ideja freelancera je ideja koja u svojoj biti ima privlačnu misao kako je biti slobodan i raditi ono što te ispunjava ideal radnog života i vijeka. Freelancer je zamišljen kao slobodan putnik, slobodan tragač. Freelancer je tehnološki postmoderni nomad koji ide za sa svojom slobodom i eventualnim poslom. Freelanceru je daleko važnije biti slobodan, nego imati siguran posao.

Po toj matrici netko sa sigurnim poslom, ali bez mogućnosti da živi život freelancera čini se sputan, zarobljen, generalno neslobodan. Nemaju svi mogućnost, privilegiju, hrabrost ili što već biti freelancerima. Čovjek po naravi radije teži sigurnosti, nego slobodi pa iz želje da bude siguran dopušta da bude zarobljen. Zbog nesigurnosti bira slobodno biti sputan. Treba li zavidjeti freelanceru na njegovoj slobodi, ili pokušati dati smisao vlastitom poslu kojega se radi? Treba li tražiti ispunjenje u slikama freelancera diljem bespuća interneta od planinskih visina do egzotičnih gradova i skupih hotela ili se zadovoljiti poslom od osam sati koji se svaki dan odvija na relaciji od nekoliko kilometara kroz loš gradski saobraćaj i stalne prometne gužve?

Slika 1: Freelencer na “radnom mjestu”. Izvor(foto):123rf.com 

Čovjekova dilema i povremena zavist prema onome tko sam sebe opisuje freelancerom je pokazatelj jednog dubljeg shvaćanja života. To dublje shvaćanje nazivamo dilemom. I kad je riječ o freelanceru i poslu dilema je upravo pitanje: želim biti slobodan i raditi ono što želim ili želim vezan i biti siguran i raditi ono što me ispunjava? Ova dilema kod freelancera se završava tako da freelancer radije bira slobodu, nego posao. Iz tog razloga freelancer nekad radi i posao koji ne želi, ali taj nedostatak nadoknađuje mišlju kako je slobodan. S druge strane, ova dilema kod čovjeka koji igra na sigurno završava tako što nastoji zavoljeti i uživati u poslu kojega radi i tako nastoji nadoknaditi gubitak slobode. Međutim, s godinama i s vremenom i freelancer i onaj koji igraju na sigurno susreću se s novom dilemom i pitanjima. Jedno od tih pitanja je i sljedeće. Freelancer se pita do kada biti slobodan i konačno naći neki siguran posao. Čovjek koji igra na kartu sigurnog posla se pita dokad biti zarobljen poslom i osloboditi se i dokopati se željene slobode i „čistog zraka“.

Nije točno kako svi zavide freelancerima na njihovoj slobodi, jer ima i freelancera koji zavide običnom čovjeku na sigurnom poslu. Ponekad freelancer mašta o tome da bude zarobljen poslom i sigurnošću, a onaj koji ima siguran posao mašta o tome da bude oslobođen i pušten u nesigurnost. Odnos freelancera i sigurnog čovjeka je jedna vrste paradigme ili dileme koju svatko prije ili kasnije susretne u vlastitom životu. Ako me posao koji imam ispunjava, ako je siguran i iako sam vezan i zarobljen radnim vremenom, planiranjima, šefovima, obiteljskim životom, trebam li prijeći u prostor slobode ostaviti sve i biti postmoderni nomad? Ne da bih imao drugi posao, nego da budem slobodan. S druge strane, je li vrijeme da dobrovoljno se odreknem dijela vlastite slobode i prestanem biti freelancer, da se skrasim, nađem neki siguran posao, steknem prijatelje, obitelj i život u nekom gradu? Ne da bih bio slobodan, nego da bih imao siguran posao, odnosno sigurnost. Odnosno da se slobodno zarobim.

Na početku studija koji se na neki način uzima kao ona prijelomna točka koja će u većoj ili manjoj mjeri obilježiti čovjekov život, pogotovo ako se bira neki specifičan fakultet koji ne nudi širok prostor za različite poslove postalo je čini se pomalo romantičarski i idealistički razmišljati hoće li me ispuniti budući rad? Razlog tome je što si danas, pogotovo kod nas u BiH, teško može dopustiti takav luksuz da se još i razmišlja hoće li me budući rad ispuniti s obzirom na nemogućnosti oko pronalaska posla uopće. No, ta dilema će se javiti kasnije kada čovjek iziđe iz razdoblja nesigurnosti i pronađe posao. Kada ode u drugu zemlju, kada stegne dovoljan broj godina iza sebe u poslu, onda će se javiti ako ne dilema, onda barem pitanje: jesam li trebao raditi nešto drugo, jesam li trebao biti slobodniji, hrabriji, odvažniji? Jesam li trebao biti pametniji, mudriji? Jesam li trebao izabrati ovo zvanje i ovaj posao ili neki drugi? Svi smo mi ponekad upravo u takvoj dilemi pogotovo nakon godina i godina rada u određenom poslu. Iako vezani poslovnim i obiteljskim vezama kao liječnici, profesori, električari, stolari, bravari ponekad se čovjek upita jesam li trebao biti glumac, profesionalni fotograf, sportaš.

To je onaj trenutak kada u čovjeku progovara freelancer, čovjek koji je želio biti slobodan i možda misli s dozom sumnje da je previše zarobljen. Freelancer nije puko zanimanje, prazan pomodni izraz kako bi se opisalo neradnika, zgubidana i lijenčinu. Freelancer je skrivena želja, neostvareni tajni plan o životu negdje drugo kao netko drugi i u nekom drugom poslu i zanimanju, freelancer je skrivena požuda za biti slobodan od sigurnosti i svakodnevnice posla. Za što se god odlučimo prije ili kasnije javit će se pitanje: biti slobodan i nesiguran ili biti siguran i zarobljen?

 

U Sarajevu, 28. 4. 2018.

O. J.

JUDA

Iškariot je bio malo mjesto uz rimski garnizon. Od kako sam prvi put otvorio oči, u mene je ušao osjećaj mržnje prema okupatorima. Mrzio sam sve što je imalo veze s Rimom. Njihovu moć, raskoš, vojsku, orla koji se ponosno isticao na njihovim zastavama, njihove kohorte, njihove mačeve, koplja i štitove.

Prvi put sam susreo rimskog vojnika kao dječak od sedam godina. Vraćao sam se s ocem Benjaminom iz polja. Bilo je vrijeme proljetne žetve usjeva. Umoran i gladan nosio sam očev srp u rukama, dok je otac na leđima nosio snop svježe požnjevene pšenice. Sunce se polako spuštalo prema brdu na zapadu iza kojeg se nalazio veliki grad Jeruzalem. Maštao sam o odlasku u Jeruzalem. Čuo sam priče o njegovoj veličini i ljepoti. Škiljeći na sunce koje je ugodno grijalo moje lice nisam primijetio siluetu koja nam je dolazila u susret. Otac stane. Skine zavežljaj. Pogledam u smjeru u prema kojem se otac okrenuo. U susret nam je dolazio visok čovjek. Plašt mu se lagano vijorio na vjetru. Na glavi je imao željeznu kacigu pričvršćenu kožnim pojasom ispod njegova vrata. Uz njegovo bedro ljuljao se kratak mač s velikom drškom o pojasu. Stranac zastane i pruži ruku mome ocu. Otac se nasmije i uzvrati pozdrav. Rukuju se i zagrle. Rimski vojnik grlio se s mojim ocem. Mržnja me prožme i prema ocu i prema tom vojniku. Vojnik razmjeni nekoliko riječi s ocem na aramejskom. Pogleda me, osmjehne se i dodirne mi kuštravu crnu kosu teškom i ispucalom rukom. Izmaknem se. Otac me u čudu pogleda. Rimski vojnik nije obraćao posebnu pozornost na moj potez. Kasnije upitam oca zašto se rukovao i zagrlio s tim vojnikom. Otac mi objasni da se vojnik zove Poncije Pilat i da je zapovjednik garnizona i da su već godinama moj otac i on prijatelji i da zapovjednik pomaže našem mjestu tako što smanjuje poreze i ne uzima sve što je propisano oko usjeva i stoke, nego dosta ostavlja i nama da možemo živjeti. Očevo svjedočanstvo o rimskom zapovjedniku nije promijenilo moj osjećaj mržnje prema okupatorima. Štoviše, moja mržnja je rasla sa spoznajom da ovisimo o milosrđu čovjeka koji nas je okupirao i koji ima vlast nad nama. Ocu to izgleda nije smetalo. Svake subote išao bi u sinagogu na molitvu i vraćao se. I ja sam išao s njim. Nezadovoljan, gledao sam gomilu staraca s bradama i pokojeg mladog čovjeka kako čitaju Toru i tumače Božji zakon. Rabin koji bi nakon čitanja govorio o pročitanom nikada nije spominjao rimske okupatore i borbu protiv njih. Govorio je kako će Jahve izbaviti svoj narod i kako obećani Mesija uskoro dolazi.

Negdje u dječačkoj dobi kada sam imao trinaest godina, u Iškariot je došao novi zapovjednik garnizona. Poncije Pilat s kojim je otac gajio prijateljstvo premješten je. Novi zapovjednik garnizona rimski general bio je ambiciozan, zao i pokvaren. Uskoro je u Iškariotu počelo ponestajati hrane, porezi su narasli i postalo je nepodnošljivo živjeti pod teškim nametima. Jer sam navršio propisanu dob, bilo mi je dopušteno samostalno pohađati subotom sinagogu. Jedne subote rabin je tumačio redak iz proroka Izaije o Sluzi Božjem ističući kako se moramo nadati, jer Mesija uskoro dolazi. Prožet bolom i ljutnjom ustanem i optužim rabina da zavodi stanovnike Iškariota i da se protiv rimskog okupatora i novog zapovjednika garnizona moramo boriti, osvojiti garnizon i njih protjerati. Jedan od starijih stanovnika Iškariota Ruben, koji je uvijek sjedio na desnoj strani iza hramskog svijećnjaka, oštro me ukori kao mladog i neobuzdanog. Još se nekoliko starijih javi optužujući me za mladost i sirovost koreći pri tom i moga oca što me pušta da sam dolazim i govorim na subotnjem bogoslužju. Ljutit i povrijeđen iziđem iz sinagoge. Što izlapjeli starci znaju o slobodi i želji da se bude slobodan? Zatvoreni kao ptice u kavezu boje se razmišljati o slobodi, svijetu bez kaveza, zato radije biraju da ostanu zatvoreni. Otac me ukori zbog ponašanja prema starijima i zabrani mi ubuduće ići u sinagogu bez njega ili nekoga starijeg da me prati. Od te subote prestadoh ići na bogoslužje. Dok bi većina muškaraca Iškariota subotom molili u sinagogi, ostajao bih kod kuće razmišljajući o Mesiji koji je trebao doći. Zamišljao sam velikog vojskovođu koji će nas osloboditi rimskog biča i mrskog i pokvarenog zapovjednika garnizona. Noću bih sanjao potoke rimske krvi koje je Mesija pobio svojim mačem. Zamišljao sam kako mi Mesija pruža mač da odsiječem glavu rimskom generalu koji je mučio i otimao našu zemlju, usjeve i vodu. S ocem sam se sve češće prepirao oko toga. Otac je bio pobožan i ponizan Židov koji je vjerovao u dolazak Mesije koji će osloboditi naš narod od ropstva. Smatrao je da ne trebamo činiti ništa. Trebamo čekati.

Vrijeme je prolazilo. Sve više sam shvaćao da u Iškariotu živi grupica preplašenih ljudi koji se ne usude ustati i boriti za svoja prava i svoju slobodu. Najviše što su činili jest što su subotom u sinagogi molili za strpljenje i šutke davali sve što bi teškom mukom stekli rimskom satrapu. Prezirao sam ih. Prezirao sam njihov kukavičluk i poniznost, prezirao sam svoga oca i njegovo strpljivo čekanje koje mi je više ličilo na bunilo čovjeka koji čeka utopiju da se ostvari, nego na stvarni pogled čovjeka koji se mora ako treba i silom usprotiviti vlasti koja ga je tlačila. Godinama se prijezir u meni skupljao i prema mojim sumještanima, i prema ocu i prema rimskoj vlasti.

Jedne jeseni kroz selo naiđe skupina pobunjenika i napadnu garnizon. Iako su bili poraženi s nekoliko ubijenih i ranjenih, krišom noću uzmem veliki očev bodež za klanje i pobjegnem s njima prema Jeruzalemu. Sviđali su mi se. Zvali su se bodežari ili sjekači. Bila je to mala skupina mladih muškaraca koja je povremeno napadala rimske stražarske kule i rimske vojnike. Njihov vođa zvao se kao i ja Juda. Bio je visok, krupan i plećat sjajnih crnih očiju. Kad bi govorio protiv Rimljana i kako ih trebamo ubijati, oči bi mu luđački sjale od zanosa. Bili smo zaneseni njegovim nastupima i govorima. Smatrao sam da bi on mogao biti Mesija i bio sam spreman položiti život za njega. Uskoro se o nama pročulo. Počeli su nam pristupati i drugi Židovi iz drugih mjesta oko Jeruzalema i širom Galileje. Uskoro smo postali veliki pokret od nekoliko stotina naoružanih muškaraca. Jednom nakon nekoliko mjeseci uspješnih napada na rimske vojnike i stražarske kule Rimljani nam postave zasjedu. Okruže nas i napadnu. Pobiju nekoliko stotina muškaraca. Nas stotinjak zajedno s Judom zarobe. Odvedu nas u Jeruzalem. Judu odmah pogube na gradskom trgu odsijecanjem glave. Ostale strpaju u tamnice.

Nekoliko tjedana proveo sam u tamnici. Jednog dana u moju tamnicu uđe rimski zapovjednik. Odmah prepoznah Poncija Pilata nekadašnjeg zapovjednika garnizona u Iškariotu i prijatelja mog oca. Reče mi kako se u Galileji pojavio neki čovjek kojega narod zove Mesijom i da spasim život ponudi mi da se priključim pokretu tog Mesije i izvijestim ga o svemu. Koliko god sam prezirao i mrzio rimsku vlast znao sam da nemam izlaza. Pristanem obećavajući sebi da ću jednog dana kad sve prođe sam Pilatu odsjeći glavu. Rimski vojnici mi skinu okove i izvedu me van. Dadnu mi upute gdje trebam ići i zavežljaj hrane i nešto novaca u maloj kožnoj kesi. Uputim se prema vanjskim zidinama Jeruzalema. Nekoliko dana hodao sam kuda su me uputili rimski vojnici. Konačno nakon četiri dana stignem do jednog malog mjesta nekoliko kilometara udaljenog od Jeruzalema. Na ulazu u selo pored bunara susretnem nekoliko muškaraca. Sjedili su u krug. U sredini je sjedio čovjek i nešto govorio. Zastanem. Bilo ih je jedanaest. On je bio dvanaesti. Zastane. Svi usmjere pogled prema meni. Čovjek u sredini upita me kako se zovem i odakle sam. Rekoh mu. Upita me bi li ostavio sve i pošao za njim. Htjedoh reći da me rimski upravitelj Pilat prijatelj mog oca poslao da uhodim nekoga tko se predstavlja Mesijom. Prešutim. Nešto je bilo u njemu što me odmah privuklo i opčinilo kao da sam bio zaljubljen. Poslije tolikog vremena osmjehnem se i bez osjećaja prijezira i mržnje sjednem s ostalima na travu. Nazva me Judom Iškariotskim. Upoznah i druge. Petar, Ivan, Andrija, Matej, Tadej… On se zvao Isus i kako sam čuo od onih koji su ga pratili bio je iz Nazareta. Nazaret je bio blizu Iškariota. Nazvah ga Isus Nazarećanin. Svidjelo mu se. Nakon razgovora, ostali se upute u mjesto. Mene uzme za ruku i odvede ma stranu. Dade mi veliku kožnu kesu punu novaca i reče mi da ću biti zadužen za hranu. Imao je pogled poput sanjara koji ide za nečim velikim, činilo se dok mi je govorio za kesu i hranu da uopće ne misli o tome, nego da su mu misli negdje drugo. Dadne mi kesu i ode za ostalima. Krenem za njim. Nekoliko sati je ostao u tom mjestu. Govorio im je o kraljevstvu, ljubavi, milosrđu. U jednom trenutku doveli su pred njega čovjeka koji je imao usahlu ruku. On zagrli tog čovjeka nešto mu prošapće na uho i odmakne se. Čovjek ispruži ruku. Bila je zdrava. Uzvik oduševljenja se prolomi kroz okupljeno mnoštvo. I sam ostanem osupnut. Nisam mogao vjerovati. Mislio sam da je to bio trik koji je smislio u dogovoru s nekim iz sela. Tada reče ljudima da ušute. I poče im govoriti o dobrima i lošima, o jarcima i ovcama, o lijevima i desnima. Mnoštvo je opčinjeno slušalo. Nitko nije treptao, protestirao, gotovo se činilo kao da gledam zamrznutu sliku na kojoj se nitko ne pomjera dok njegov glas kroz sliku čini da ljudi odjednom postaju živi. Njegov glas je bio blag, smiren i melodičan. Govorio je aramejski, ali kao da je govorio aramejski koji je jedino njemu bio poznat i kojega nitko drugi nije poznavao osim njega. Bio sam opčinjen načinom na koji je govorio. Tu večer smjestili smo se na maloj uzvišici izvan naselja. Skupio nas je u krug. Tumačio nam je sve što je taj dan govorio mnoštvu. Nakon toga odmakne se od nas nasamo. Nisam mogao odoljeti znatiželji, pa mu priđem i upitam ga tko je on i je li on Mesija? Osmjehne se i ništa ne reče.

Dani i tjedni su prolazili. Hodali smo Galilejom uzduž i poprijeko. Propovijedao je i činio čudesa. Nakon nekoliko tjedana shvatim da je on taj kome me Pilat poslao da izvidim tko je i da mu javim. Jednog dana dok smo boravili u blizini Jeruzalema, krišom pošaljem poruku Pilatu o Isusu Nazarećaninu. Bio sam razočaran jer to nije bio Mesija kojeg sam očekivao i kojeg sam sanjao kao dječak. Bio je putujući sanjar sa skupinom istomišljenika koji su živjeli izvan stvarnosti. Nisam želio Mesiju koji govori o milosrđu, ljubavi, grijesima i oproštenju. Želio sam Mesiju koji će mačem pobiti mrske Rimljane, ali i sve one koji su s Rimljanima surađivali. Na moju žalost on je činio suprotno. Ne samo da je među njegovim sljedbenicama bio meni mrski carinik Matej, nego je i ljudima govorio kako treba ljubiti one koji nas progone i opraštati im. Počeo sam sve više prezirati i njega i njegovu putujuću skupinu. Udaljio sam se od njega iako sam stalno bio s njim. Prezirao sam njegovu blagost, njegov sanjarski pogled i njegovu fanatičnu vjeru. Počeo sam ga mrziti, jer je zavodio narod da bude pokoran i da se uzda u spasenje od Boga. Bio je gori od mog oca i staraca iz Iškariota koji su iščekivali Mesiju. Uskoro se pročulo o njemu. Počeli su ga mrziti i tražiti i Židovi i Rimljani. Rimljani, jer je bio faktor nestabilnosti i u onako nemirnoj pokrajini, a Židovi, jer su ga smatrali opasnim za religijski poredak. Posebno Veliki svećenik. Zato smo se počeli skrivati. Nestalo je onog prvotnog oduševljenja kod ostalih. I on sam je govorio kako će ga ubiti. Ostali njegovi učenici počeli su polako sumnjati u njega. Kad bi se povukao nasamo, sjedili bi i raspravljali. Počeli su sumnjati u njega, u ono što je govorio i u njegovo zdravlje. Bio sam mudriji od većine od njih, jer sam davno shvatio da ovo ne vodi ničemu i da ćemo svi na kraju stradati. Govorio sam ostalima da se trebamo skloniti od njega. Neki su se kolebali, neki su bili za, neki su odbijali napustiti ga. On sam, uglavnom je šutio i sve češće se povlačio u samoću. Više s nama nije govorio, tek tu i tamo ako bi nešto trebalo učiniti. Uskoro je ostalo opasno bilo gdje pojaviti se. U dosluhu s Pilatom, Veliki svećenik mi se javi. Obeća da će nas ostale sve poštedjeti ako ga predamo. Izložim to ostalima. Neki odmah pristanu. Neki su se premišljali. Petar se usprotivi i nazva me izdajicom i kukavicom.

Jednu večer sjedili smo za večerom. Govorio nam je o svojoj smrti, muci koja je pred njim. Tada progovori o uskrsnuću. Svi smo ga u čudu pogledali. Pomislih u sebi da je stvarno poludio i da ga se trebamo što prije riješiti jer ćemo zbog njega izgubiti glavu. Umoči kruh i pruži mi. S pogledom prijezira uzmem kruh i pogledam ga. U mojim očima se zrcalio prijezir, nevjera i podsmijeh prema čovjeku koji je tvrdio da je Mesija. Ponosno ga pogledam u oči nijemo mu govoreći da sam od početka znao da od njega i cijelog ovog veselog društva neće biti ništa, za nekoliko dana kada njega uhvate i ubiju.

Međutim, njegov pogled je bio drugačiji i kao da je u meni nešto izronilo iz dubine mojeg bića. Pogledom mi je govorio da sve zna, ne zato što mu je netko rekao, nego je njegov pogled prodirao duboko u mene i sjekao me na najtanje dijelove i žile. Pogled mu je sjekao moj um, srce, savjest, moju dušu. Svojim pogledom rasjekao je moje biće do temelja. Tada je iz mene izronilo nešto nepoznato, skriveno duboko u meni i to nešto se usprotivi njegovu pogledu i pogleda s mržnjom i ohološću u njega. On je i dalje šutio i gledao i njegov pogled je prestao biti obično gledanje u oči drugog čovjeka, on je gledao moju dušu kao da je drži u rukama poput predmeta okrećući je na sve moguće strane kako ništa ne bi ostalo skriveno njegovom pogledu.

Obuzme me neobičan i nepoznat strah. Bio je to pogled nekoga tko nije s ovog svijeta. Skrenem pogled. On se nagne prema meni i reče mi da pozdravim Pilata i Velikog svećenika i da učinim brzo ono što trebam učiniti. Drugi se zbunjeno okrenuše prema nama dvojici ne shvaćajući što se događa. Ustanem. Pogledam ga još jednom. Ostanem preneražen. Njegov pogled je gorio neobičnim plamenom. Kao da sam jedini u tom trenutku znao i shvatio da preda mnom stoji Mesija kojega idem izdati Pilatu i Velikom svećeniku. Rastrojen iziđem vani u noć dok je ono što se u meni probudilo pod njegovim pogledom govorilo da je za mene oproštenje vječno zatvoreno.

Nemajući hrabrosti ući natrag i ponovno susresti njegov pogled, saberem se i odlučnim korakom krenem prema Jeruzalemu dok je nešto u meni i dalje tutnjalo poput bijesne oluje koju više nisam mogao kontrolirati i koja me potpuno obuzela govoreći mi kako čovjeku poput mene koji od malena prezire i mrzi nijedan pogled ljubavi i milosrđa više ne može pomoći i da je bolje da požurim, jer Poncije Pilat i Veliki svećenik s nestrpljenjem iščekuju moj dolazak.

 

U Sarajevu, 20. 2. 2018.

O. J.

O očekivanjima drugih

Očekivanja su uvijek u opasnosti da budu iznevjerena. Očekivanja nikada do kraja nisu ostvarena. Iznevjerenost i neostvarenost očekivanja stvaraju napetost. Napetost stvara nezadovoljstvo, a nezadovoljstvo stvara bijeg u sebe. Čovjek nesposoban prihvatiti da neka očekivanja niti mora ispuniti niti trebaju biti ostvarena sklanja se u svoju nutrinu. Ali tu ne pronalazi mir.

Tu pronalazi sukob sa samim sobom, jer drugi zahtijevaju da očekivanja budu ostvarena i ispunjena, a za to čovjek više nema ni volje, ni snage, ni želje. Kako se oduprijeti zahtjevima drugih koji nam nameću očekivanja koja ne želimo, očekivanja koja nisu naša, očekivanja koja osobno čovjeku ne znače ništa? Možda je dobro početi od drugoga koji pred nas postavlja zahtjev i traži da se njegova očekivanja ispune. Ukoliko drugi pred nas stavlja određena očekivanja, treba ponovno preispitati vlastitu slobodu pred očekivanjima drugog. Mogu li i smijem li slobodno odlučiti da očekivanja drugoga nisu moja očekivanja i da očekivanja drugoga ne mogu nametnuti nutarnju obvezu čovjeku tako da očekivanjima drugih ne može, ne smije i ne treba reći ne? Sloboda čovjeka u odnosu na očekivanja drugih nije isključiva sloboda koja uvijek govori ne, nego uključujuća sloboda koja slobodno bira između onih očekivanja kojima sloboda kaže da i onih kojima sloboda kaže ne. Čovjek je iznutra slobodan reći da onim očekivanjima drugih za koja odluči da ih može i treba prihvatiti ne zato jer ih i on želi, nego jer je iznutra slobodan reći da tim očekivanjima bez obzira kako ta očekivanja doživljava onaj drugi koji ih postavlja, traži, zahtjeva. Samo ukoliko je čovjek slobodan iznutra, oslobođen izvanjskih obveza, nametanja, zahtjeva, uvjeta, samo iznutra slobodan čovjek može reći da očekivanjima drugih, kao što im može reći i ne. Frustracija koja nastaje u čovjekovoj nutrini kad mu drugi nameću očekivanja koja ne želi i ne smatra svojima je osjećaj da čovjek nije slobodan iznutra odlučiti se kako želi ili ne želi ispuniti očekivanja drugog, nego izvana osjeća pritisak obveze koja sputava njegovu nutarnju slobodu tjerajući ga pri tom da izvana daje obećanja, a iznutra se puni jalom i gnjevom što je obećanja dao. Ukoliko odgovara sa da na očekivanja drugih iz svoje nutarnje slobode ne osjeća poteškoću ni teret radi očekivanja drugih. Iz svoje nutarnje slobode on se odlučuje ispuniti očekivanja drugih jer je to sam slobodno odlučio učiniti. Tada čovjek ne osjeća jal i gnjev što drugi od njega nešto očekuje. Iznutra slobodan čovjek shvaća da očekivanja drugih ne mogu biti nametnuta kao izvanjska obveza njegovoj nutarnjoj slobodi. Uvijek slobodan iznutra čovjek može reći ne želim, ne smatram, ne trebam ispuniti očekivanja drugoga. Ovakav stav nutarnje slobode pred očekivanjima drugih često se smatra individualističkim stavom čovjeka kojega ništa ne zanima, koji živi kako hoće i kako želi i koji ne registrira postojanje drugih oko njega. Ali to je tako samo u očima drugih koji mu izvana nameću očekivanja koja nisu njegova. Drugome je najteže prihvatiti da njegova očekivanja kao i njihovo ispunjenje nisu važna i potrebna čovjeku koji je iznutra slobodan da im kaže ne. Iznutra slobodan čovjek u odnosu na očekivanja drugih je čovjek koji je svjestan da očekivanjima drugoga nekad može, treba i smije jednostavno reći ne.

 

Sarajevo, 8. 12. 2017.

O. J.

Exit mobile version