O SLOBODI

Je li dovoljno osloboditi se nečega ili nekoga da bi čovjek rekao za sebe i sebi slobodan sam? Je li dovoljno srušiti granicu ili više njih da bi se moglo reći kako smo slobodni? Slobodu ponekad promatramo kao mogućnost između dva ili više izbora. Kao mogućnost ne samo da budemo slobodni, nego kao i mogućnost da ne budemo i ne želimo biti slobodni.

Ako bi nam netko rekao da nemamo izbora osim jednog, onda tvrdimo da nismo slobodni. Ali kad bismo imali mogućnost da ne izaberemo i tu jednu mogućnost, onda bismo rekli za sebe slobodni smo. Kao kad bi nam netko rekao tvoj jedini izbor je da učiniš ono što tražim od tebe i ništa drugo i ništa više. Ne bismo se smatrali slobodnima. Ali kad bi nam bilo rečeno imaš mogućnost učiniti samo tu jednu stvar i nijednu više, ali imaš mogućnost i od nje odustati, onda bismo tvrdili kako smo slobodni.

Biti slobodan za nas znači više mogućnost da ne biramo ono što se od nas traži. Za nas je ropstvo – izgleda – ako pred nama stoji samo jedna odluka i nemamo mogućnosti za drugu ili više njih. Za nas je sloboda postala sposobnost da se odustane i da se bira. Biti slobodan paradoksalno znači za nas imati mogućnost ne donijeti nikakvu odluku, nego se odlučiti da ne odlučujemo ništa i ne činimo ništa. Ali ima okolnosti u životu gdje se smatramo slobodnima iako nemamo nikakvog drugog izbora i ne možemo se povući i ne odlučiti.

Primjeri mogu biti ekstremni i oni nisu tako morbidni i uvrnuti kako bi ih netko mogao odmah protumačiti. Recimo na primjer, čovjek koji umire od teške bolesti. On nema izbor povući se i odlučiti da ne želi biti bolestan. Neki bi rekli njegovo stanje je nužno. Kada gledamo njegovo stanje kao bolesnika, onda njegovo stanje jest nužno i on će nužno umrijeti. Za nas tu nema slobode. U pitanju je nužnost. Ali što kada taj isti bolesnik prigrli svoje vlastito umiranje kao čin slobode kada slobodno kaže sam sebi kako iako nema drugog izbora jer se ne može učiniti zdravim, prihvaća slobodno svoju smrt? Tko je on? Je li on morbidan, uvrnut? Je li on slobodan ili je rob nužnosti? Ili recimo na primjer, čovjek u stanju jake ljubavi prema osobi. On ne može biti slobodan jer je nesposoban povući se bez ogromnih posljedica. Naš odgovor je obično kako je on rob svojih osjećaja i kako nije sposoban okončati stanje u kojem se nalazi. Njegovo stanje ljubavi je nužno. Ali što ako taj isti čovjek odluči iako nema drugog izbora osim ljubavi izabrati slobodno tu istu ljubav? Ne možemo reći da nije slobodan, ali kako je moguće biti slobodan ako imaš samo jedan izbor, a ne više njih?

Postoje dva shvaćanja slobode. Sloboda da se odluči na način da se ne odluči ništa. Sloboda da se odluči na način da se nema drugog izbora nego samo jedan izbor. Ovaj prvi doživljaj slobode je danas najviše rasprostranjen. Nije toliko u pitanju izbor između dvije ili više stvari, koliko je u pitanju mogućnost da se može biti slobodan tako da se ne odluči ništa. Mi bismo teško nazvali slobodom stav bolesnika koji bolest bira kao jedini izbor. Prije bismo rekli da je osuđen na bolest. Rekli bismo nije ni mogao izabrati ništa drugo jer mu ništa drugo osim bolesti nije ni bilo ponuđeno. Ali kada bi imao mogućnost odlučiti se tako da ne odluči ništa, onda bismo rekli da je slobodan. Kao kad bi bolesnik rekao sebi: imam dvije mogućnosti, bolest na jednoj strani i odricanje od bolesti na drugoj strani. Ovo odricanje ne mora biti tako da će čovjek postići zdravlje. Na ovakvim primjerima kao što je neizlječivi bolesnik može se primijetiti apsurdnost našeg shvaćanja slobode kao mogućnosti da se odluči o ničemu. Da se povučemo.  Međutim, što kada taj isti bolesnik kaže sam sebi: moja bolest je neizlječiva i drugog izbora osim bolesti nemam, ali ću je svejedno prihvatiti i to slobodno. Nećemo li reći kako je njegova ideja slobode iluzija jer u stvari on i nema i nije imao izbora od samog početka? Nametanje shvaćanja slobode kao izbora između dvije stvari učinila nas je nesposobnima da bismo mogli biti slobodni i onda kada pred sobom možemo izabrati isključivo jednu stvar i kada nam se ništa drugo ne nudi i neće nam se ponuditi. Za nas je važnije da imamo slobodu kao mogućnost da ne odlučimo ništa, nego da imamo izbor između dvije ili više mogućnosti.

Već dugo vremena rasprostranjeno mišljenje o slobodi je da je sloboda mogućnost da se možemo povući i ne učiniti ništa kad god hoćemo i želimo. Ne mora značiti da želimo nešto drugo. Dovoljno je da budemo slobodni tako da možemo odlučiti da ne odlučimo ništa kao kad bi bolesnik odlučio da ne želi biti bolestan i da je to stvarna mogućnost. Tako mi danas shvaćamo slobodu. Ali svakodnevno iskustvo takvo shvaćanje slobode čini manjkavim i pomalo apsurdnim. Je li majka koja ima dijete slobodna zato što bi mogla imati mogućnost da dijete ne voli i da može reći slobodna sam jer mogu odlučiti da ne volim svoje dijete, iako ga volim. Je li liječnik koji operira pacijenta slobodan jer u svakom trenutku može reći slobodan sam da ne operiram? Nije li sloboda da majka nema nijednog drugog izbora osim ljubavi prema djetetu i da se tomu izboru preda slobodno i da ga slobodno izabere? Ne vrijedi li to isto i za liječnika? Nije li liječnik slobodan kada ima samo jedan izbor da spasi život pacijentu da izabere slobodno samo taj izbor i ipak bude slobodan? Uzmite bezbroj primjera iz svoga svakodnevnog života. Jeste li slobodni zato što možete reći i imate mogućnost da ne odlučite piti kavu, ali je svejedno pijete? Ili ste slobodni zato jer je kava ujutro vaš jedini izbor koji je za vas nužan da biste preživjeli dan i taj izbor pravite slobodno svako jutro? Jednostavno postavite sebi pitanje je li sloboda u tome da uvijek možete ne činiti ono što sada činite, ili je sloboda u tome da činite ono što sada činite jer nemate drugog izbora, ali se svejedno osjećate slobodni?

Cijelo pitanje o slobodi možemo prebaciti i na religiozno područje. Je li čovjek slobodan zato što ima izbor u odnosu na Boga, ili nije slobodan jer je Bog njegov jedini izbor? Ali ako je Bog njegov jedini izbor, gdje je tu sloboda? Kad susrećemo ljude koji ne vjeruju u Boga, naša prva pomisao je da je sloboda mogućnost da ne vjerujemo u Boga? Kako bi inače postojali oni koji ne vjeruju, ako bi Bog bio naš jedini izbor? Srednjovjekovni teolog i filozof Toma Akvinski o ovom pitanju dao je vrlo korisne savjete i uputstva, a nekima i odgovore. Ukratko, neka stvar može biti jedini izbor, ali ne mora biti nužna ni protivna čovjekovoj slobodi. Da bismo ovo malo domislili, uzmimo primjer zdravlja i bolesti. Rekli bismo zdravlje i bolest su dvije mogućnosti i čovjek prirodno ide za zdravljem. Mi ćemo reći kako čovjeka na kraju čeka bolest bez obzira koliko zdravo živio jer to znamo iz iskustva. Ali zato što bolest i smrt čekaju čovjeka na kraju ne znači da ih čovjek svjesno bira tijekom svog života. Međutim, što ako čovjek nezdravim životom dođe u situaciju neizlječive bolesti i što ako je potpuno zanemario drugu mogućnost, mogućnost zdravlja? Naš odgovor je odmah kako je svejedno jer svi na kraju se razbolimo i umremo. Time tvrdimo da su bolest i smrt nužni i da nema slobode ni mogućnosti izbora da ne obolimo i da ne umremo.

Ali što ako čovjek iako svjestan da su bolest i smrt jedini izbor, svejedno ih slobodno izabere? Nije li apsurdno govoriti o slobodi kad nemate izbora osim jednog? Mogli bismo reći da nije. Kada je riječ o Bogu (ukoliko čovjek vjeruje), nije apsurdno govoriti kako iako je Bog jedini izbor čovjek je slobodan izabrati Boga ili Ga ne izabrati. Ali ovo je shvatljivo samo ako postoje posljedice slobode koje se prenose na život s one strane fizičkog života i fizičke smrti. Ako je fizička bolest i smrt zaista završetak svega, onda nitko od nas nije slobodan bez obzira koliko se u životu trudio zdravo živjeti ili uništavati svoje zdravlje. Sasvim je svejedno. Ali ako postoji nešto nakon bolesti i smrti, onda stvari izgledaju drugačije. Vjernik koji boluje neizlječivo može slobodno izabrati smrt iako je jedini izbor jer vjeruje u postojanje Boga i vječnosti. Možda vjeruje u nagradu za patnju.  Onaj koji ne vjeruje može također izabrati bolest i smrt kao jedini izbor kao oblik hrabrosti pred životom iako ne vjeruje u nagradu za svoju bolest. Ne stavljamo naglasak na pitanje kome je lakše u bolesti, onome koji vjeruje ili onomu koji ne vjeruje? Radi se o tome da se može biti slobodan, čak i onda kad se nema nijednog izbora nego samo jedan izbor koji se čini nužan i neizbježan.

Sloboda se ne čini apsurdna kada imate samo jedan izbor i nijedan drugi, ali čini se pomalo apsurdnim smatrati se slobodnim na način da možete izabrati da ne budete bolesni ili da čovjek ne umre, iako se sve to ima dogoditi. Svi smo često u dilemi oko vlastite slobode. Jesam li slobodan zato što mogu ne odlučiti ništa i imam tu mogućnost da kažem sebi slobodan si jer uvijek možeš ne odlučiti o bilo čemu i bilo komu? Naše poimanje slobode danas je uglavnom na ovaj način. Biti slobodan znači imati mogućnost ne odlučiti. Jesam li slobodan zato što nemam nijednog drugog izbora osim ovoga koji je preda mnom i kojega ne mogu izbjeći i gdje je tu sloboda? Ovakvo shvaćanje slobode nama je danas neprihvatljivo.

Ali stvar je u tome kad malo bolje istražite svoj život i svoja svakodnevna iskustva, shvatit ćete da ste slobodni često zato jer imate samo jedan izbor i nijedan drugi. Iznenadit ćete se koliko je vaše slobode oblikovano ovakvim izborima. Slobodni ste voljeti svoje dijete, svoje roditelje, svoga muža, svoju ženu, slobodni ste piti kavu ujutro, slobodni ste operirati pacijenta, slobodni ste biti bolesni i nemate drugog izbora nego upravo te izbore. Ali svejedno se osjećate slobodni. Ponekad ste sretni i zadovoljni jer nemate drugog izbora nego da volite svoje dijete, da volite svoju ženu, svoga muža, da spasite život pacijentu, da učinite dobro, da budete bolesni, da vjerujete u Boga možda. Onaj tko bi vam rekao da ste slobodni ne voljeti svoje dijete i svoju obitelj, da ste slobodni ne spasiti pacijentu život, da ste slobodni ne vjerovati u Boga, da ste slobodni ne činiti dobro, da ste slobodni da čak ne budete slobodni ako to ne želite, ne biste ga razumjeli. Ne biste ga razumjeli zašto vas smatra robom i zašto vas sažalijeva. Ne biste razumjeli zašto smatra da je sve to što činite bilo nužno. Ne biste razumjeli zašto smatra da niste slobodni, a za sebe tvrdi da jest. Prije će se on vama učiniti kao netko tko nije slobodan jer uvijek ima izbor odlučiti se da ne odluči ništa i on tako i čini. Vama se to ne čini kao sloboda, možda jest, ali ponekad vam se čini pomalo apsurdno kako sam slobodan ako slobodno mogu odlučiti ne spasiti pacijentu život? Nije li logično da mu spasim život i da je to jedini i nužni izbor i ipak se ne osjećam kao da nisam slobodan nego sam slobodan do svog ljudskog maksimuma? Paradoks slobode ćemo teško ikada dokučiti do kraja, ali može li se reći da sam slobodan i onda kada imam samo jedan jedini izbor i nijedan drugi i može li se reći da nisam slobodan čak i onda kad mogu odlučiti da ne odlučim ništa???

U Sarajevu, 31. 8. 2018. 

O. J. 

 

Izvor (foto): 123rf.com

MILOST VS. ZASLUGA

Milost je vrlo važan teološki pojam. Da bi nešto bilo milost potrebna su dva uvjeta: da bude nezasluženo od strane onoga kome se iskazuje milost, te da bude neuvjetovano kod onoga koji iskazuje tu milost. Na primjer, ukoliko vas lopov sa uperenim pištoljem ljubazno zamoli da mu date sve pare što imate uza se, tu se svakako ne može govoriti o milosti, nego o pljački, jer ne da ste u ovom slučaju samo uvjetovani, nego ste čak uvjetovani golim životom.

Uzmimo drugi primjer, ako roditelji kupe djetetu nove cipele, je li to onda milost? Nije! Istina da dijete nije s nečim konkretnim zaslužilo te cipele, ali ono je još uvijek dijete i ne može ih samo sebi zaraditi i kupiti. S druge strane, roditelj je i u ovom slučaju uvjetovan, jer je zakonski dužan da se brine o svome djetetu i njegovim potrebama, upravo jer je ono još uvijek nesamostalno i nemoćno.

No, ukoliko neki prosjak diskretno moli za pomoć i vi mu izađete u susret, to je onda milost. On vašu pomoć ni s čim nije zaslužio, a vi ni s čim niste ni uvjetovani. Naravno, i o ovome bi se dalo raspravljati. Neki drugi teološki naglasci bi rekli da svaki čovjek zaslužuje pomoć samim tim što je čovjek – ljubljeno Božje stvorenje, a i za darovatelja bi se moglo reći da je uvijek manje ili više uvjetovan – također zato što je čovjek, ljubljeno stvorenje Božje koje je pozvano da se uči od božanske svetosti i dobrote, a ne da vlastitu zloću i tvrdoću opravdava tuđom – još većom – zloćom i tvrdoćom.

S potonjim smo zapravo dotakli i samu opravdanost/nužnost milosti u našem životu. Bog je onaj koji je milostiv, milosrdan, bogat dobrotom, te koji poziva čovjeka da i sam to u životu nasljeduje.

Teška neka riječ za naše vrijeme

U teologiji se također kaže da je riječ milost postala na neki način nedobrodošla u našem vremenu. Ova riječ kod nekih može buditi i neke poviješću inicirane frustracije. Predočimo si – recimo – nemilosrdnog vladara kojem se podanici silom prilika moraju obraćati s „milostivi gospodine“ ili „milostiva gospođo“, što će reći da ova riječ kod nekih može evocirati snažne arhaične konotacije jednog nepravednog društvenog poretka.

No, još više od toga, u današnjem vremenu ljudi se više interesiraju za zasluge nego za milosti. Tako bi netko rekao: „Pusti se ti meni milosti; daj ti meni što zaslužujem po zakonu!“ Sve jasno, ali ipak ostaje pitanje, kako ćemo znati da je netko nešto stvarno zaslužio i u kojoj mjeri?

Klizak teren zvani zasluga

Njemački književnik Martin Kessel  alias Hans Bruhl reče jednom zgodom glede odlikovanja: “Tko traži odlikovanje, nije ga zaslužio, a tko ga je zaslužio, nije mu ni potrebno.” Ovdje se radi otprilike o logici: ako nešto stvarno zaslužuješ onda to nećeš ni morati tražiti, jer sigurno ćeš biti nagrađen za dobro što si učinio. S druge strane, ukoliko netko mora puno moljakati i pričati o svojim zaslugama, to znači da ta njegova zaslužnost i nije posve uočljiva i jasna po sebi.

Jedna dobra zgoda sa Silvijom Berlusconijem kaže kako su mu u njegovim premijerskim danima jednom prilikom došli predstavnici štrajkača koji su tražili veća primanja. I tako su mu oni uporno objašnjavali da oni zaslužuju veće plaće, da bi im neumoljivi Silvio na kraju ponudio šokantno rješenje: „Najtoplije vam savjetujem da počnete zarađivati više“. Gospodin Silvio svakako nije svetac, ali nitko mu nikad nije mogao osporiti da je poslovno uspio krenuvši od same nule. Ratno siroče, još kao dječačić počeo raditi na pijaci, nosajući kave i radeći najgore poslove. Uspio uštedjeti za vlastiti štand, onda i za drugi, pa polako otvorio nekakvu radnjicu u sklopu pijace, pa drugu, treću… i sve tako polako do pozicije najmoćnijeg Talijana i jednog od najmoćnijih ljudi svijeta. I sad oni njemu „mi zaslužujemo“ … a on će „ako zaslužujete, onda jednostavno sebi i zaradite“.

Milost ipak nije nadiđena

Živimo u vrlo nezadovoljnom vremenu. Većina ljudi je uvjerena da zaslužuje više: bolji posao, boljeg šefa, boljeg partnera, bolje prijatelje, bolju državu … pa čak i boljeg Boga. Ok, tko zaslužuje onda neka jednostavno nađe i uzme sve to što mu po zakonu i pravu pripada. Ili možda ipak ne zaslužujemo sve to, premda smo opijeni sviješću o vlastitoj posebnosti, važnosti i vrijednosti. To i jest učestala svijest našega vremena: jako smo posebni i vrijedni, premda drugi to ne opažaju. Pa zar su svi slijepi ili možda ja ipak nisam toliko vrijedan koliko mislim. Ne bojmo se priznati ovo drugo … to svakako nije kraj. Štoviše, tek to može predstavljati novi sretni početak, jer milost još uvijek postoji, i na nebu i na zemlji. Ono, kako i gordi Martin Luther zaključi pred vlastitu smrt: „Svi smo mi prosjaci.“

 

 U Sarajevu, 7. 2. 2018.

M. B.

Exit mobile version