sloboda – Stranica 2 – Poptheo Web Portal

LJUBAV I SLOBODA NA PLANINI – II. DIO

Starac je dolje, niže od špilje u kojoj je meditirao, na sunčanoj padini planine imao kolibu i omanji vrt koji se kupao na blještavom planinskom suncu. Dok se spretno kretao raduckajući nešto između lijeha, mladić je u blizini lješkario na živopisnoj postelji od mirisnog planinskog bilja i kratke ali snažne planinske trave. Činilo mu se sve jasnije zašto se starac baš tu bio naselio. „Pa ovo je pravi raj”, primijeti mladić. „Da, jeste”, potvrdi starac. „Ali zato zimi zna biti poprilično nezgodno, premda je to i tada pravi raj”, nastavi starac.

Mladiću istoga trena kroz glavu proleti slika debelog snježnog prekrivača i fijuk ledenog planinskog vjetra. „Šteta što ne može biti stalno ovako sunčano i toplo”, reče.

„Tko želi trajno uživati u raju, neminovno se mora odmaknuti od one ‘ugodno je pozitivno – neugodno je negativno’ logike, a današnji čovjek upravo ni ne traje više koliko mu traje život, nego samo onoliko kratko koliko uživa”, ustvrdi starac. „Zato više nije u stanju vidjeti raj … kako onaj na nebu tako ni ovaj na zemlji … nego tek povremeno, na jedvite jade, uspijeva nekako nategnuto vjerovati u njega.“

„Ali zar u raju ne bi trebalo biti stalno lijepo?”, samouvjereno će mladić.

„Lijepo definitivno jeste, ali ni jedna ljepota nije tu da bismo neprestance uživali u njoj”, odgovori starac. „Ljepota ima pravo pokatkad tu stajati i za nekog drugog ili čak isključivo sama za sebe, baš kao što ponekad može biti prisutna i bez ikakvog valjanog razloga. Stoga su i hedonist i filozof počesto podjednako u krivu. Dok prvi u svemu traži uživanje, onaj drugi u svemu proganja smisao i svrhu. A zadnji temelj postojanja nije nužnost, pa makar i ona čisto pozitivna, nego sloboda.”

Mladić će: „Zar to ne bi trebala biti ljubav”?

„Ljubav i sloboda su jedno te isto”, samouvjereno će starac.

„Zar ljubav nije radikalno odreknuće od slobode?”, sada već posve zabrinuto upita mladić.

„Ako nekog stvarno ljubiš, poštivat ćeš njegovu slobodu, pa makar ti se cijelo srce slamalo od boli.”

„Ima smisla”, primijeti mladić. „Ali zašto se onda uvijek na kraju u priču o ljubavi i slobodi mora umiješati i ta nesretna bol?”

„Pa zato što su ljubav i sloboda, ako to stvarno jesu, po sebi neizmjerno važne i dragocjene. Eto, zar bi poželio ikome jednu takvu ljubav i slobodu zbog kojih bi mu bilo posve svejedno ima li ih tu i dalje ili više ne?”

„Sve to ima smisla”, složi se mladić. „Ali opet, zar nije sve to skupa moglo ispasti nekako bolje i podnošljivije?”

Starac je upravo iz tla bio izvukao jednu veliku sočnu mrkvu, otresajući s nje grumenčiće vlažne zemlje. „Pogledaj”, reče. „Da bismo je mogli pojesti, morat ćemo je oljuštiti, jer naši stomaci ne podnose najbolje prirodne nečistoće. No, s tim ćemo se ujedno lišiti i brojnih vitamina, kao i drugih vrijednih sastojaka koji se, baš kao nama uz inat, vole koncentrirati uz prljavu i toksičnu koru. Tako je inače i s drugim povrćem i voćem, ali često i sa svim drugim stvarima, situacijama, pa čak i s ljudima, kao i čitavim institucijama. Priroda je nevjerojatno uporna u tendenciji da ono najbolje i ono najgore združuje skupa u jednom te istom paketu.”

„Pa eto, čemu sve to … to i pitam?”, prkosno će mladić.

„Možda je bolje pitanje ‘čemu mi’“, smireno će starac. „Životinja će, recimo, pojesti jedan ovakav čitav plod bez ikakvih problema. Ostaje, dakle, pitanje zašto je to nama neprimjereno? Zašto stalno nešto moramo birati, odvajati, pa zbog toga onda i prigovarati? Zašto ne podnosimo plodove s korom, ljude s manama, život sa smrću, kao u ostalom ni onu ljubav sa slobodom? Životinja, ako uzima nešto, uzima sve; ako ne uzima, onda ne uzima ništa. Dok mi stalno nešto moramo cjepkati, odvajati, razdvajati, kombinirati, preslagivati i sl.”

„Pa bit će da je i nas same nešto davno, u samim počecima bilo iscjepkalo, razdvojilo, presložilo, pa iskombiniralo”, pomalo će cinično mladić.

„Vrlo moguće”, složi se starac. „Ne možemo precizno tako daleko pogledati unazad, ali ono što pouzdano znamo jest to da se svako biće ponaša u skladu sa svojom prirodom. Tajna o čovjeku je svakako skrivena u onome što on radi, misli, želi, i čemu se nada.“

„No nije li problem to što se pri tome kao vrsta međusobno kudikamo razlikujemo u svojim radnjama, mislima, čežnjama i nadanjima?“, upita mladić.

„O tome se svakako da još puno raspravljati, ali da bismo uopće došli do toga, prvo ćemo morati odgonetnuti zašto se uopće nečemu nadamo … nečemu težimo? Odakle ta grozničava težnja za transformacijom … da budemo netko i nešto, i odakle taj osjećaj kao da to već na ovaj ili onaj način nismo? Također, odakle ta tendencija da uopće nešto razmišljamo … nešto prosuđujemo kao lijepo ili ružno, dobro ili loše? Odakle ta potreba da za sobom ostavimo nekog traga na ovom svijetu, i odakle ta potreba da drugi o nama moraju zauzeti neki poseban i jasan stav?” „Znaš”, nastavi starac, „mi se često svađamo oko toga u što pojedinačno vjerujemo ili oko čega se nadamo, i pri tome kao da potpuno zaboravljamo da smo mi ti – u vjeri nadajući. A upravo bi to trebala biti zadnja crta međusobnog jedinstva i konsenzusa. Bića koja nečemu teže, vjeruju i nadaju se, morala bi raspoznati da svi zajedno pripadaju vrlo specifičnoj vrsti koja nečemu teži, vjeruje i nada se. Možda je to počesto u praksi neka sasvim druga težnja, nada i vjera, ali je to u osnovi još uvijek kao i kod nas: Baš neka težnja, nada i vjera.”

„Definitivno ću ponovno doći”, reče mladić.

U Sarajevu 6. VI. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright : Leonid Tit

LJUBAV I SLOBODA NA VRHU PLANINE

„Mnogi su našli odgovore kod mudrog starca na vrhu planine, nitko i nikad na vrhu poslovnog nebodera”, pojašnjavao je mudri starac zbunjenom mladiću nakon što ovaj nije uspio objasniti zašto je tu uopće došao.

„Bogatstvo donosi mnogo toga, ali ne sve, jer bogatstvo je po sebi takva stvar zbog koje se i moraš odreći manje-više svega drugog da bi ga zadobio”, nastavi sad već u proročkom zanosu mudri starac, dok se mladić činio još više zbunjenim.

„Neki su ljudi očito odvažno krenuli za pakao, ali ne moraš i ti za njima”, nadoda starac, ali sad je i on, čini se, konačno malo bio ustuknuo. Prođe mu kroz glavu kako je možda ipak malo pretjerao?

„Čini mi se da malo pretjerujete”, oprezno potvrdi mladić. „Nisam došao zbog bogatstva, mislim da me nešto drugo muči.“

„Reci, prijatelju”, procijedi starac pokušavajući suspregnuti vlastito uzbuđenje, pomišljajući usput kako je s ljudima nevjerojatno lako ispasti budala, te da je najvjerojatnije upravo zbog toga prije trideset godina i bio pobjegao na planinu.

„Možete li mi reći zašto toliko puno košta biti svoj?” upita mladić. „Dođem na razgovor za posao, kažu nisi u stranci. Hoću nešto kupiti, kažu za vas će biti skuplje jer niste u klubu potrošača. Prijatelji me pitaju za koga navijam, ja kažem za nikog. ‘Ma ne mislimo u politici, nego u nogometu?’ Ja – ‘isto za nikog’. I onda trpim te poglede – lijevo oko puno poruge, desno sažaljenja.”

„Pa što se čudiš?” umirujućim tonom će sada starac. Ljudi su se oduvijek morali žestoko boriti za slobodu. Plaćali su je progonstvom, izopćenjem, zatvorom, batinama, pa čak i vlastitim životom. Sloboda je od samog početka bila najskuplja stvar pod ovim suncem, kako ona kolektivna tako i ta tvoja individualna. Stvar toliko skupa da je većina bogataša sebi ne može priuštiti.”

Mladić je istog trena znao da je starac u pravu, ali njegov odgovor ga je ipak bio nemalo rastužio. Činilo mu se sve to isuviše jednostavnim i okrutnim.

„Znaš, istina ti je kći oca Jednostavnosti i majke Okrutnosti”, trijumfalno će starac.

„Zar nije mogao sebi naći kakvu nježniju”, uzvrati mladić.

„Pa ima Okrutnost i svoju nježnu stranu, ali tada obično i Jednostavnost postaje komplicirana”, ustvrdi starac. „Tako da je komplicirana Nježnost mlađa neprepoznatljiva sestra Istine. Nju ljudi obično više vole, premda svi znaju, baš kao i ti sad mladiću, što je prava istina.”

„Komplicirano baš kao i sama ljubav”, primijeti mladić.

Starac će: „Rekoh ti da je sloboda najskuplja stvar pod suncem, dok je ljubav najskuplja stvar iznad sunca. Dakle, osim što je malo tko sebi može priuštiti, njezin je kuriozitet i to da je ama baš nitko ne može ni jasno sagledati … Dopusti da ti nešto ispričam”, reče starac, a pogled mu posta sjetno zamišljen. „Ljubio sam tri puta u životu:

Prva ljubav: Otišao sam valjda kako bi se mogao nadati da ćemo se opet negdje sresti, a ona me uopće nije pokušavala zaustaviti, valjda kako bi me se u miru i sa sjetom mogla sjećati.
Druga velika ljubav mi je bila još veća, ali i gora od one prve. Ona je bila ustuknula. Valjda se prepala tolike ljubavi. Rekla mi je da se osjeća kao da nestaje … da to više jednostavno nije ona. A ja sam otišao pomislivši, ako već ljubav ne može biti potpuna, neka onda to barem bol bude.
Treća ljubav mi je pak bila definitivno najveća, također i najgora … čista katarza. Ja inače imam hladan i oštar um, ali toplo srce, dok je kod nje to bilo čini mi se sasvim obratno: topao um i ledeno srce.”

„Pa kako je završilo na kraju?” upita mladić, vidno iznenađen starčevom otvorenošću, ali i životnošću. Jer pred sobom više nije gledao mitološkog mudraca, nego tek normalnog iskusnog čovjeka.

„To i jest najčudnije”, nastavi starac. „Čini se da uopće nije završilo, jer nikada nije bilo ni započelo. Njezin lik je, čini se, našao smiraj u mome srcu, kao i moj lik u njezinom umu … jer tamo je toplota, a toplota je privlačna. I bilo bi sve dobro da to tako može mirovati, ali problemi nastanu kad se ona meni pomakne iz srca prema gore, a ja njoj iz uma prema dolje. Ali smiri se to sve već nekako, jer nitko ne želi biti dugo na negostoljubivom ledu … i onda se sve vrati na ustaljene pozicije.”

„I ja sam ljubio jednu takvu”, reče mladić. „Prava hobi romantičarka!”

Starac se nasmija. „Pravo kažeš, s tim da su svi romantičari na kraju barem djelomično ti ‘hobi romantičari’. Čovjek se nikad ne uspinje, a ni ne trudi oko onoga što jest, nego samo oko onoga što nije. Jer što jest, jest. To je nepovredivi i neupitni bitak. Nema mu se što ni oduzeti ni dodati. Zato radije u životu grozničavo jurimo za onim što nije … za ispraznim mogućnostima kojima nastojimo posuditi malo od punine onog bitka na kojeg ne mislimo ili tek mislimo da mislimo.”

Mladić se sjećao da su u četvrtom srednje iz filozofije bili nešto spominjali taj bitak, ali još i tad mu se činilo odveć apstraktnim. Zato je radije pitao starca još malo o onim uzaludnim ljubavima.

„Ja sam slobodnjak, i ljubio sam samo takve … zato su valjda i te ljubavi sve do jedne na kraju isparile u nebo. Jer ljubav i sloboda samo gore i mogu skladno koegzistirati. Ovdje na zemlji, naprotiv, uvijek moramo bolno birati.”

„I zato ste izabrali da pobjegnete na planinu”, bez mrve zlobe upita mladić.

„Da”, reče starac. „Ali zato sad svi kod mene dolaze po savjet.”

„Nije li to paradoks?” primijeti mladić. „Da ljudi koji su u svijetu za svoje probleme traže savjet od onoga koji je pobjegao od ovog svijeta?”

„Nije paradoks”, samouvjereno će starac. „Ne dolaze kod mene zato što sam kukavički pobjegao, premda jesam, nego zato što mi je taj bijeg omogućio da stvari sada vidim jasnije s distance i iz visine. Zato se nikad nemoj bojati radikalnih izbora i odluka“, nastavi starac. „Nove prilike i mogućnosti dolaze tek onda kad raščistimo sa starima.”

„Doći ću opet”, reče mladić…

U Sarajevu 3. 6. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Anton Yankovyi

MOĆ I LJEPOTA SLOBODNOG IZBORA

Mnoga urbana postmodernistička čeljad danas kažu kako bi najradije imali neku malu kućicu na planini (ili eventualno uz more), te da bi otišli tamo za trajno živjeti. No probajmo zamisliti i nešto drugačiji scenarij. Recimo, nešto ste se žestoko zamjerili sustavu, i predstavnik zakona vam jednog dana svečano izdeklamira: „Zbog tvojih gnusnih djela, bit ćeš protjeran u malu kućicu na planini (ili uz more), i odsad ćeš tamo trajno živjeti.” Ok, reklo bi se još uvijek puno bolje od dugogodišnje robije u nekom kazamatu, ali ipak znatno gore od slobode, jer vidimo, slobode ovdje ne bi ni bilo. Što će reći da kućica na planini ima smisla samo dok je posve slobodno možemo izabrati, posjedovati i uživati u njoj.

Kao mlađi sam inače proveo dvije godine na službi u provinciji i bilo mi je jako lijepo tamo. Stoga se nikako nisam mogao načuditi žiteljima provincije, osobito onim mlađima, zašto s toliko udivljenja gledaju na veliki grad iz kojeg sam dolazio. Kad bi ih o tome upitao, oni bi zamagljenog i snovita pogleda upućivali na sva ta kina, kazališta, kafiće i ostala nebrojena mjesta za izlaske. Ja bih na to uobičavao odgovoriti kako kod kuće zalazim u svega dva kafića, a što se tiče kulturnog uzdizanja, radije čitam doma. Međutim, oni bi tada rekli: „Ok, ali drugačije je kad znaš da imaš toliko izbora!”

I tko zna, valjda je sa ovim njihovim i prije sa onim mojim – iskazana sva fascinirajuća privlačnost velegradskog života: Imati puno izbora, i na koncu se uglavnom ne služiti istima, jer za svaki realan izbor je izgleda dovoljno to da je postojeći te da čovjeku leži na dohvat ruke. Samim tim što je postojeći i na dohvat ruke, vidimo, postaje ponešto i suvišnim, ali također, samim tim što je postojeći te leži na dohvat ruke, on izvjesno stavlja čovjeka u određenu poziciju zadovoljstva, moći, pa i same slobode. Jer što će nam inače sloboda u slučaju ako nemamo što birati? Tada bismo mogli isključivo govoriti o nekakvoj fiktivnoj apstraktnoj slobodi, ali ne i o onoj stvarnoj.

Za kraj, još ponešto o ovim realnim i pristupačnim izborima kojima je, čini se, jedina funkcija to da se u konačnici ne služimo njima. Glede svega toga svakako da postoji i ona jedna nemala nezajažljiva populacija koja će pohlepno požderati, pohabati i potrošiti sve što im život pruža. Upravo su valjda oni i razlog zašto se na kraju počesto na svim mogućim razinama, od osobne do državne, raspoložive izbore nastoji reducirati, demonizirati i ograničiti. Međutim, s tim se izgledno samo upropašćuje onu zdravu, normalnu populaciju, dok će se gramzivi i pohlepni usprkos svim ograničenjima na kraju ipak nekako snaći. Stoga je kudikamo bolje uvijek dati ljudima prostora, vremena i izbora. Dobri ljudi će vam na tom daru biti beskrajno zahvalni, a loši će ionako vrlo brzo dokazati da tog dara nisu dostojni.

U Sarajevu 21. V. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Ion Chiosea

O dolasku

Netko drugi odlučuje tko će ući u naš život. Taj netko drugi tko odlučuje može biti ono u što vjerujemo: sudbina, bog, zvijezde, okolnosti, privlačnost, odbojnost, kemija? I nas same netko je pozvao u život i mi smo došli. Došljaci smo u vlastiti život. Ponekad nije u našoj moći izabrati tko će nam doći u život. Samo se dogodi i netko je tu s nama i pored nas. Nema objašnjenja zašto je upravo on/ona došao, a ne netko drugi? Dolasci drugih u naš život imaju svoj misterij u koje nijedno objašnjenje ne može prodrijeti. Dolazak drugog u naš život je događaj koji nas ne ostavlja ravnodušnima i neokrznutima. Njegov/njezin dolazak zahtjeva promjene oko nas i u nama. Ima dolazaka koje smo cijeli život čekali da se dogode, kao kada roditelji godinama iščekuju dijete ili kao kada ljubavnici u zanosu govore jednom drugom ti si taj/ta kojega/koju sam čekao/čekala ili kao kada dvoje staraca, opraštajući se jedno od drugog, govore uvijek si bio/bila tu za mene i nikad me nisi iznevjerio/iznevjerila. Bez drugih i njihovih dolazaka u naš život, ne bi bilo lako dati životu smjer, učiniti ga smislenim, a sebe radosnim i ispunjenim.

Netko dolazi u naš život jer ga primamo i želimo slobodno i tamo gdje smo slobodno odlučili da netko dođe u naš život, može se govoriti o istinskom dolasku. Dolasci na silu, kada nismo pitani, kada smo prisiljeni, nisu dolasci i tu se nemamo čemu radovati, osim što nas je strah takvih dolazaka i želimo ih izbjeći. Dolazak nekoga u naš život i naše prihvaćanje njegovog/njezinog dolaska uvijek je slobodna odluka. Bez obzira na okolnosti, na kraju smo mi oni koji odlučuju hoće li netko doći u naš život ili neće. Kao što je slobodan i onaj koji dolazi, jer nas slobodno bira, da dođe u naš život. Poteškoća s dolascima ljudi u naš život vezana je uz našu slobodu i slobodu drugoga. Ima onih koje bismo cijeli život zadržali, koji našem životu daju pozitivnu boju i naboj, ali oni ponekad ne žele ostati s nama. Oni žele otići. Kao i kada i mi odlučimo da netko dođe u naš život, međutim s vremenom odlučimo da mora otići iz našeg života iako on/ona to ne želi. Ipak se događa da susrećemo i upoznajemo one koji su ostvarili ono najbolje od iskustva dolaska. Jedan je slobodno odlučio prihvatiti da drugi dođe u njegov život i drugi je slobodno odlučio doći i ostati s njim do kraja. Kada se divimo, recimo, nekom starijem bračnom paru koji je desetljećima ostao zajedno, osjećamo divljenje i osjećamo zavist. Osjećamo divljenje prema njihovom mudrom shvaćanju slobode i zavidimo im na dolasku koji im se dogodio. On je dopustio da ona dođe, a ona je došla i ostala s njim do kraja i on je slobodno otvorio samog sebe za susret s njom i ona je slobodno sebe darovala njemu i tako to traje već jako dugo i još nije prestalo. Njima se dogodio dolazak i oni sami ne znaju tko je onaj koji je to tako savršeno uredio: sudbina, bog, zvijezde, slučajni susret, slučajni pogled?

Ljudi vole reći kako im je susret s nekim bio sudbinski kao da su oduvijek bili upućeni jedno na drugo. Dogodilo im se ono što im se rijetko događa. Dogodio im se dolazak. Čaroban i savršen dolazak drugoga u naš život počinje zajedno i s našim dolaskom u njegov život. Kada netko dođe u naš život, nas prevari iskustvo, pa mislimo kako se to dogodilo upravo ovdje i sada. Ali nije tako. Dolazak je počeo davno, godinama unatrag. Kada muškarac kaže kako je žena ušla u njegov život, taj opis nije najbolji. Ona je dolazila u njegov život jer je putovala dugo još od rođenja prema njemu kao što je i on putovao od rođenja prema njoj. Dolazak je putovanje nekoga u naš život i naše putovanje u njegov/njezin život i tamo gdje se na nekoj životnoj stanici susretnu, dolazak se nastavlja zajedno kao zajedničko putovanje jer će novi i drugi ljudi dolaziti u njihov zajednički život. Dolazak je čarobno putovanje prema drugom jer ne znamo tko je taj drugi prema kome putujemo i kome smo upućeni i koji je upućen na nas. Ponekad zastajemo na određenim životnim stanicama gledajući nekoga misleći da je on onaj/ona koji nam dolazi i kome dolazimo. Nekad nas osjećaj ne prevari, a nekad nas prevari.

Kada se konačno njegov i njezin dolazak spoje u jedno putovanje, ne treba zaboraviti važnu dimenziju dolaska. Slobodu dolaska u nečiji život. Koliko god bili uvjereni da su zvijezde, bog, sudbina oni koji su odlučili da se dolazak u nečiji život dogodi bez greške i bez mogućnosti promjene, ipak nije uvijek tako. Jer poznajemo one koji su došli jedno drugom, ali su odlučili da ne žele zajedno nastaviti, a mogli su i trebali su. I kad netko dođe u naš život i kad mi dođemo u nečiji život, došli smo slobodno i primljeni smo slobodnom odlukom drugoga. Misterij dolaska nije samo to što je riječ o putovanju kojega započinjemo rođenjem da bismo dvadeset, trideset ili četrdeset godina kasnije došli u nečiji život i netko u naš život. Misterij dolaska je i u našoj slobodi da biramo i odlučujemo u čiji ćemo život doći i tko će doći u naš život. I tu smo nesavršeni jer ponekad pogriješimo i krivo odlučimo, pa kada netko dođe u naš život, pustimo ga da kroz njega prođe i ode, iako možda nije trebalo tako postupiti. Ljepota slobode da dolazimo u nečiji život i da netko dolazi u naš život ujedno je i njegova težina i bol jer ne znamo uvijek procijeniti dolazak drugoga i nije tajna da nekad dolazak drugoga ne shvatimo i ne primijetimo.

Ali kako znati kada je nečiji dolazak u naš život planiran od njegovog/njezina rođenja i kako znati kada je naš dolazak u njegov/njezin život nešto na što smo pozvani još dok nas nije ni bilo, kako znati jesmo li putovali pravim putevima kako bismo došli u život onoga/one koji je dolazio u susret k nama? Dolazak je čudesan događaj, nekad smo slijepi i pored nas prođe i prekasno ga primijetimo, ipak i ako je prošao pored nas, treba li odustati od novih dolazaka od slobode da nam netko dođe u život i da nekom dođemo u život? I tko je god gore tko nas gleda kao lutke na koncu, ali nas pušta da sami te konce vučemo, neće biti valjda toliko bešćutan i hladan da nam neće pružiti ponovo mogućnost za jedan novi dolazak nekoga u naš život ili naš dolazak u nečiji život? Vjerovati i nadati se da, iako već od rođenja dolazimo u nečiji život i netko u naš, postoji mogućnost da se dolazak ponovi barem još jednom, a ne da s propuštenim i izgubljenim dolaskom proklinjemo sudbinu, zvijezde, boga što su tako hladni i surovi prema našoj želji da nekome dođemo u život i da nam netko dođe u život. Ne ovisi sve o sudbini, zvijezdama, bogu.

Nešto ovisi i o nama i našoj slobodi da se vratimo na početak i krenemo s novim dolaskom, novim putovanjem u život nekoga koga uopće ne znamo niti smo ga ikada susreli, ali koji se poput nas također vratio na početak i počeo s putovanjem s dolaskom u naš život, koji također ne zna da mi putujemo njemu/njoj u susret i da ćemo se negdje sigurno prije ili kasnije sresti.

U Sarajevu 19. 11. 2019.

O. J.

Izvor (foto): Željko Pasković

O osvajanju

Osvajanje zahtjeva prepreku koju se svladava. Muškarac osvaja ženu i žena osvaja muškarca. Oboje pretpostavljaju postojanje prepreke koju treba srušiti. Dolazi do nesporazuma kada se govori o osvajanju žene jer osvajanje pretpostavlja svladavanje nečega što može ženu činiti osobom kakva ona jest. Osvojiti njezinu slobodu znači da je njezina sloboda prepreka. Osvojiti muškarca znači da je nešto u njegovom karakteru i osobnosti prepreka koju treba ukloniti. Kad god osvajamo želimo ukloniti prepreke koje nam smetaju. Kako osvojiti nekoga, a da osvojeno ne bude prepreka međusobnom razumijevanju i uvažavanju? Kako osvojiti tuđu slobodu, slobodu žene ili muškarca i da svoju slobodu zadrže? Ili svoj karakter? Ili svoje ideje? Osvojiti upućuje na pobjedu. Nešto osvojiti uključuje pobijediti prepreku koja je pred nama. Nije svako osvajanje takvo da moramo nadvladati i uništiti sve što nam stoji na putu. Takva osvajanja su najlakša i najgora jer iza osvajanja ništa ne ostaje. Osvojiti nekoga i zadržati sve što je prepreka osvajanju i to ne uništiti je najteže, ali i istinsko osvajanje. Osvojiti i ne uništiti i dopustiti da se razvije i raste unatoč što smo to osvojili izgleda nemoguće. U pitanju čime nas je netko osvojio ne osjećamo da smo drugom prepreka i da je naša sloboda i naš karakter prepreka, a opet se osjećamo osvojenima. Netko nas je osvojio i nije morao ukloniti ni uništiti ni najmanji dio nas samih. Dopustio nam je da se razvijamo i rastemo uz njega ili nju. Svako osvajanje koje se događa između dvoje ako pred sobom vidi samo prepreke nije istinsko osvajanje, nego napad na nešto od onoga što drugoga čini osobom. Njezina sloboda, njegove navike, njezine ideje, njegove želje. Ako su sve to prepreke koje se mora ukloniti nakon osvajanja, ništa neće ostati od čovjeka i iza sebe ćemo ostaviti pustoš u tuđem životu ili ćemo ostaviti čovjeka koji više ne liči na sebe i koji nam je nepoznat. Osvojiti nešto što nije slobodno nije teško. Ono što nije slobodno stoji na mjestu, ne pomjera se, ne zahtjeva, ne protestira. Ono čeka da bude osvojeno. Osvojiti nekoga tko je slobodan tko zahtjeva, protestira, traži, razmišlja, promišlja i očekuje najteži je zadatak pred kojim se nalazimo. Najlakše je poništiti i ukloniti tuđu slobodu. Osvojiti drugoga i njegovu slobodu tako da nam se sam daruje je nešto najteže što smo odlučili pokušati. I nije predviđeno da ćemo u tome uspjeti. Ne možemo slobodom drugoga sebi jamčiti uspjeh našeg osvajanja. I drugi je u istom položaju kao i mi. Želi nas osvojiti. Ako želi, treba računati da će njegovo osvajanje možda biti neuspješno jer ni on ne može jamčiti sebi da ćemo prihvatiti i pristati na osvajanje. Osvajanje je neobična igra. Skoro pa kontradiktorna. Želimo osvojiti drugoga jer nam je on sam prepreka i istovremeno želimo i tražimo da kao prepreka ostane s nama. Želimo ga osvojiti i ukloniti ono što nam ne odgovara i istovremeno tražimo da sve ono što ne želimo za nas sačuva i bude takav kakvim ga ne želimo. Kako pomiriti nepomirljivo koje se javlja u odnosu između dvoje? Kako pomiriti želju i strast za osvajanjem i žudjeti da osvojimo drugoga i svladamo ga kao prepreku koja nam stoji na putu i onda od njega zahtijevati da bude prepreka našoj slobodi, zahtjevima, prohtjevima i željama i to onim što osvajamo i razmišljamo da uklonimo jer nam stoji na putu? Nepomične stvari možemo lako osvojiti i znamo kad smo to postigli. Osvojiti medalju na natjecanju znači ukloniti sve prepreke da bismo do nje došli. Jednom osvojena, postaje naše vlasništvo i podsjetnik na našu osvajačku snagu i moć. Muškarac ili žena nije medalja. Osvojiti jedno ili drugo ne znači da smo ih osvojili tako da postanu simbol naše osvajačke snage i moći i ne mogu biti podsjetnici da smo nešto osvojili i više nema prepreka koje nam stoje na putu. Paradoksalno, ostaju prepreka koju se uvijek iznova mora osvajati, prožeti nesigurnošću je li konačno osvajanje završilo i je li sve dosad učinjeno konačno bilo dovoljno? Mora li se još nešto učiniti kako bi se moglo mirno reći osvojio sam je ili osvojila sam ga i sada je stvar konačno završena? Osvajanje uključuje prepreku. Neke prepreke su jasne, očite i vidljive. Neke prepreke su tajna i misteriozne su. Ne znamo jesmo li prepreku svladali ili nismo, ne znamo čak želimo li da prepreka bude uklonjena ili bismo je zadržali. Osvajanje žene ili muškarca je misteriozna prepreka. Tajna koju nikako ne možemo do kraja proniknuti. I nakon dugotrajnih osvajanja i svladavanja prepreka nema jasnog znanja i spoznaje što se osvojilo i koliko se osvojilo i nema odgovora na pitanje zašto prepreku koju osvajamo želimo zadržati kao da je nismo svladali i zašto se ne osjećamo zadovoljno kad prepreke više nema. Netko je nekoga osvojio pogledom, gestom, umom, ponašanjem, odgojem, ili nečim što drugi nisu ni primijetili, ipak ako osvajanje uvijek znači da pred nama stoji prepreka koja nam smeta, onda se nalazimo u neobičnoj situaciji koju ne možemo do kraja racionalno objasniti. Osvojiti muškarca ili ženu pretpostavlja prepreku osvajanju, ipak mi dopuštamo da budemo osvojeni i dopušta nam se da zadržimo ono što drugi vidi kao prepreku kad nas osvaja. Čime vas je osvojio ili čime vas je osvojila? Nekad ste našli pred tim pitanjem. Nije nam palo na pamet da nas je netko osvojio jer je mislio da smo prepreka njegovoj slobodi, a opet nam je dopustio da kao prepreka uz njega ili nju slobodno rastemo, zrijemo i sazrijevamo. Kao da ste pred zidom kojega trebate preskočiti i vi odlučite da zid bude još viši kako biste imali što manje mogućnosti da ga preskočite, a ipak ste sigurni da ćete to moći iako ste sami zahtijevali da vam preskakanje zida bude što je više moguće teško i neizvedivo. Osvojiti muškarca ili ženu kao prepreku koju svladamo tako da joj dopuštamo da raste i da se slobodno razvija najteži je oblik osvajanja koji može postojati. Nijedan drugi s njim nije usporediv jer samo ovaj oblik osvajanja rađa najveće junake i heroine koje kroz život možemo susresti, koji i pod cijenu života i smrti žele osvojiti drugoga i biti osvojeni iz čijih se osvajanja rađa mnoštvo dobrih stvari koje daju smisao i ljepotu ljudima i svijetu.

U Sarajevu, 14. 10. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: dolgachov

Suvremeni robovi

Prema globalnom indeksu ropstva, u protekloj godini četrdesetak milijuna ljudi diljem svijeta je bilo eksploatirano na jedan takoreći robovski način. Pri tome je važno napomenuti da se tu ne radi samo o egzotičnim nedemokratskim zemljama, nego i o onima razvijenim i demokratskim. Mnogi ljudi iz siromašnih zemalja Trećeg svijeta, privučeni snovima o boljoj zaradi i životu, kreću nesigurnim migrantskim rutama prema Zapadu i tu postaju žrtvama kojekakvih posrednika i neslužbenih poslodavaca koji im obično oduzimaju putne isprave i primoravaju ih da rintaju po kojekakvim farmama i radionicama do iznemoglosti. Razlog porobljavanja najčešće je, ili na taj način moraju vratiti dugove od samoga puta ili pak moraju unaprijed odraditi troškove dovođenja i ostatka svoje obitelji, kako bi kao ljudi mogli ponovno biti zajedno. Da ne spominjemo pri tome da mnoge djevojke koje na Zapad stižu na sličan način, trajno završavaju u raljama prostitucije…

Međutim, nas ovdje i ne zanima toliko navedeno moderno, tako da kažemo, doslovno ropstvo nego više ono prikriveno i neizravno. Ono ropstvo, o kojem vam ne mogu ispričati mirovni aktivisti i socijalni radnici, nego prvenstveno filozofi i umjetnici. Ono ropstvo, kojeg sami robovi nisu čak ni svjesni. Ono ropstvo, koje u suštini ima sve osim slobode.

Robovi se pokatkad bolje nose od slobodnjaka…

Čak ni u antičkom svijetu nisu svi robovi bili jadni, gladni i odrpani. Kako smo već o tome jednom ranije pisali, među robovima je bilo i uglednog obrazovanog svijeta koji je bio porobljen već u nekom od brojnih ratova toga vremena. Robovlasnici su takve obično cijenili i povjeravali su im fine zadatke i poslove, pa čak i odgoj vlastite djece. Osim toga, s obzirom da je robovlasništvo u to vrijeme bilo legalni društveni standard, za zdravo je pretpostaviti da nisu svi robovlasnici po sebi bili loši i okrutni ljudi. Bilo je tu i plemenita svijeta koji se znao lijepo, uljudno i velikodušno odnositi prema svojim robovima. Ovi su bili fino odjeveni i uhranjeni, mjestimično čak i bolje od slobodnog ali društveno podcijenjenog plebejskog stanovništva koje se kroz život moralo samo snalaziti i dovijati. Reklo bi se, takvi su robovi imali manje-više sve osim slobode. Stoga bi mogli i zaključiti da se suština ropstva nikad nije ni ogledala nužno u lošem materijalnom stanju i bijednim životnim uvjetima, nego prvenstveno u nedostatku slobode te primoranosti da se nekom gospodaru cjeloživotno služi, pa makar on po sebi i ne bio loš čovjek. Jedan ovakav širi vidik nam omogućuje shvatiti da u konačnici u današnjem svijetu postoji i znatno više od onih četrdeset milijuna robova. Štoviše, možda smo i sami među njima…

Ni ljevica, ni desnica…

Problemi real-socijalizma u odnosu na ljudska prava i slobode su valjda sami po sebi jasni: nema demokratskih izbora, nema slobode govora, ali nema ni privatnog vlasništva. Doduše, u našem real-socijalizmu ga je ponešto i bilo, dok u nekadašnjoj Čehoslovačkoj, Poljskoj i drugim zemljama varšavskog pakta osim svojih osobnih stvari doslovno ništa niste mogli posjedovati. To svakako nije značilo da vam je nužno moralo biti loše. Slušaj fino, radi što ti se kaže, nemoj na glas puno razmišljati i sve ok. Mogao si biti sasvim zadovoljan dobrostojeći rob.

S druge strane, premda je današnji prevladavajući liberalni kapitalizam Zapada eto sav nešto od ljudskih prava i sloboda, o tome bi se svakako dalo diskutirati. Prosječni Zapadnjak se tašto hvali kako je kod njih demokracija, te kako se slobodno smije javno psovati političare. Međutim, ne smije se psovati šefa na poslu, dok on tebe to počesto smije. Zapravo, sve ovo danas se događa već i na Istoku, pa i kod nas koji smo negdje u Sredini, a događa se jer je moderni svijet prestao funkcionirati na tradicionalni geostrateški način, te počeo na onaj geoekonomski. Važnost i uloga tradicionalne nacionalne države konstantno opada, dok sva vlast počinje prelaziti u ruke ekonomije i osobito bankarstva. Možda se kod nas sve ove stvari i nisu jasno iskristalizirale, ali na Zapadu već odavno jesu. Prosječni zapadni političar današnjice je osrednje plaćeni tehnokrat; pod stalnom je paskom i prismotrom da ne potroši nešto više od onoga što ga sljeduje. Na posao se vozi javnim prijevozom ili biciklom, a sve češće i u službene međunarodne posjete leti ekonomskom klasom. Mora stalno paziti na političku korektnost i kome će što već reći, dok se njega u medijima i javnosti slobodno može izrugivati i razapinjati koliko već i tko za što hoće. S druge strane, svi navedeni limiti ne važe za krupne biznismene i bankare; oni su van limita, stoga danas i ne govorimo toliko više o geostrategiji nego o geoekonomiji.

Pokušavajući ući u samu suštinu sustava, moglo bi se reći da ipak najveća i najopasnija mreža kapitalizma po ljudske slobode proizlazi iz proizvodne hiperprodukcije. Kapitalizam nikad nije pokušavao proizvesti onoliko koliko je zbilja potrebno, nego uvijek znatno više od toga. On juri profit, a značajnog profita nema bez hiperprodukcije. Opet, da bi se svi ti silni proizvodi mogli plasirati, potrebno je nekako uvjeriti ljude da im je potrebno i više od onoga što im je stvarno potrebno, a to je nadalje zadaća marketinga i reklama na svakom koraku i u svakoj prilici. Tako čovjek počinje puno raditi da bi puno kupovao, i u svemu tome negdje usput zaboravi istinski živjeti. Možda i ponajveći filozof povijesti svih vremena, Rus Nikolaj Berdjajev je još prije osamdesetak godina moguće jednom jedinom rečenicom proniknuo u suštinsku slabost suvremene tehnicističke civilizacije govoreći tu o vremenu u kojem su sredstva za život postala važnija od samog života. Radi, zarađuj, kupuj, troši, radi, zarađuj, kupuj, troši … i tu se nekako izvuče većina života suvremenog emancipiranog čovjeka, a sve to kako bi nekolicina megalomana iz pozadine mogla još više raditi, zarađivati, kupovati i trošiti.

Ropstvo na domaći način

Podaci govore da u Italiji na svaka četiri zaposlena čovjeka dolazi jedna privatna firma ili, bolje rečeno, obrt. Dakle, čak 25% radnog talijanskog stanovništva su sami svoje gazde. S druge strane, kod nas je ideal uvaliti se u kakvu državnu firmu ili instituciju. Nije baš da se slobodno, ali eto, voli naš narod sigurna primanja i više od slobode. Ta opčinjenost sigurnim državnim poslom pokatkad poprima čak i paradoksalne razmjere. Tako jedan sarajevski obućar u prijateljskom razgovoru kuka da nikako ne može pronaći sebi šegrta, a ostavio bi mu radnju u nasljedstvo kad se on (uskoro) umirovi, jer eto ni njegova djeca nisu htjela da se bave tim poslom. Čovjek na kraju ističe da se od tog zanata može sasvim lijepo živjeti, i stoga mu nikako nije jasno što nitko ne želi uz malo truda i predanog rada preuzeti njegov posao kao i radnju pride. Tko zna, valjda i dalje važi ono što je Freud u svoje vrijeme rekao, kako mnogi ljudi jednostavno ne žele biti slobodni, jer uz slobodu idu određeni rizici kao i odgovornost.

Umjesto zaključka, američki pjesnik Ezra Pound je definirao roba kao onog koji čeka da ga netko oslobodi, dok velika austrijska spisateljica Marie von Ebner-Eschenbach primijeti da su sretni robovi najljući neprijatelji slobode. No, u praksi se ova dva motiva počesto isprepliću, tako da jedan te isti rob nerijetko mašta o slobodi, ali je istovremeno i osuđuje. Po cijele dane, žalost, mašta o slobodi, ali kad je netko drugi spomene, ljutito će ga ukoriti. Ona preostala skupina – robova koji pošto-poto nastoje da se oslobode izgledno i nisu robovi. To su samo privremeno sputani slobodni ljudi.

U Sarajevu, 22. 9. 2019.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: prazis

O fazama odustajanja

Nije li neobično kada odustanete od nečega za što ste mislili da bez toga ne možete? Nije li iznenađujuće kada odustanete od osobe za koju ste mislili kako bez nje nećete moći preživjeti niti jedan jedini trenutak? Što nam se dogodi da ono u što se zaklinjemo svim mogućim zakletvama i oko čega se svim silama trudimo već sutra postane nešto od čega odustanemo? Posebno iznenađuje da odustajanje i nije tako teško kao što zamišljamo. Nekad se zaklinjemo u vječnu ljubav, u trajnu vjernost nekom i stvarno osjećamo da stvari tako stoje i ne vjerujemo da će ikada biti drugačije. Kroz neko vrijeme ipak se nešto promijeni nekada u nama, nekada oko nas i odustanemo od ljubavi, odustanemo od vjernosti pitajući se kako se dogodilo da tako lako možemo odustati od nekoga za koga smo bili uvjereni da bez njega ili bez nje život neće imati nikakvog smisla.

Zašto odustajemo? Možda kao i na sve druge i na nas utječe vrijeme kroz koje sazrijevamo, rastemo, širimo spoznajne horizonte, otkrivamo nove stvari, nove ljude, nove međuljudske odnose koji na nas utječu i zbog kojih odustajemo od onoga prema čemu već imamo nekakav odnos. Probajmo se prisjetiti jednog takvog iskustva u životu kada smo odustali od nekoga za koga smo mislili da je smisao našeg života. Probajmo se prisjetiti kako je sve počelo i gdje je počelo. Odustajanje će uvijek početi kroz nekakvo sazrijevanje i odrastanje koje se događa u nama, a ne izvan nas. Kao kad djevojka odustane od mladića za koga je osjećala da je smisao njezinog života jer ga je počela promatrati izvan idealne slike koju je o njemu stvorila. Odustajanje je onda gubitak i krah idealne slike koju smo o nekom imali. Ne mora se odustati od drugoga. Ipak, odustajanje kao krah idealne slike može povući za sobom i stvarno odustajanje od osobe s kojom smo povezani. Odustajanje je rušenje staklenog zvona pod koje smo se skrili od stvarnosti i gubljenje idealnih slika za koje smo mislili da predstavljaju stvarnost. Da bi se odustalo, stvarnost se mora susresti. Bez susreta sa stvarnošću odustajanje se ne može dogoditi. Odustajanje je bolan pad iz idealnog svijeta u stvarnost.

Odustajanju se suprotstavlja nijekanje. Ne prihvaćamo da smo se strovalili u stvarnost. Nijekanje je pokušaj u kojem glumimo da smo još uvijek pod staklenim zvonom koje nas štiti od stvarnosti. Prva faza odustajanja prožeta je sukobom stvarnosti i nijekanja kao kada mladić recimo niječe da djevojka nije onakva kakva ona stvarno jest. U sukobu stvarnosti i nijekanja odustajanje je još uvijek u početnoj fazi i želimo se vratiti pod naše stakleno zvono, u naš idealni svijet.

Dovoljan je jedan oštar prodor stvarnosti u naš idealni svijet da se stakleno zvono ili raspadne ili ozbiljno ošteti. S raspadom našeg idealnog svijeta izloženi stvarnosti nailazimo na iskustvo razočarenja koje se javlja u nama. Kao kada sebi postavimo pitanje: ”Pa zar je to stvarno ta osoba u koju sam polagala tolike nade, želje i očekivanja”? Razočarenje je druga faza odustajanja kada se prestajemo boriti protiv stvarnosti, kada prestajemo nijekati. Više ne težimo povratku u svoj idealni svijet, pod naše stakleno zvono. Razočarenje je najteži dio odustajanja jer u trenutku razočarenja smo najbespomoćniji, najranjiviji i najizgubljeniji. Nema više našeg idealnog svijeta i bojimo se stvarnosti, nalazimo se negdje na pola puta svjesni da više ne možemo natrag, ali preplašeni mogućnosti da idemo naprijed. Ovakvo iskustvo ponekad prolaze oni mladi ljudi koji su ludo zaljubljeni jedno u drugo i sada jedno od njih stoji izloženo na vjetrometini bespomoćno, nezaštićeno i preplašeno jer zna da je recimo njezin mladić daleko od idealnog i istovremeno se plaši krenuti naprijed u stvarnost. Nijekanje i razočaranje su momenti odustajanja, ali kao da još nismo svjesni da smo na putu da odustanemo od nekoga.

Ono što je fascinantno jest gdje i u kojem trenutku se dogodi da preživimo nijekanje i razočaranje i uđemo u treću fazu odustajanja koja se zove prebolijevanje. Prebolijevanje je faza odustajanja kada smo već prisutni u stvarnosti, kada smo potpuno svjesni gubitka idealnog svijeta, gubitka idealne slike o osobi, i kada smo donekle sigurni da će sve biti u redu. Prebolijevanje je dio odustajanja kada smo već duboko zašli u stvarnost, kada se više ne plašimo stvarnosti. U fazi prebolijevanja više nismo najranjiviji i najizgubljeniji, nego već donekle stojimo čvrsto na nogama iako smo pomalo nesigurni. U prebolijevanju se mora proživjeti nesigurnost kao njezin sastavni dio jer nesigurnost je neodvojiva od prebolijevanja. Kao kada djevojka prilično sigurna u stvarnost koju živi osjeti nesigurnost u susretu s mladićem o kojem je imala idealnu sliku, ali ta nesigurnost nije dovoljno jaka da je vrati u prethodne faze odustajanja, u faze razočarenja i nijekanja. U fazi odustajanja, koju zovemo prebolijevanje, osoba ima svijest o tome što je već prošla u prethodne dvije faze odustajanja. Razvila se svijest da je postojalo nijekanje i razočaranje. I ta svijest i to iskustvo nijekanja i razočarenja osobu usmjerava da iako nesigurno shvati prebolijevanje kao posljednju fazu odustajanja od drugoga. Sa završetkom prebolijevanja potpuno živimo u stvarnosti i više se ne osvrćemo na naš idealni svijet, više se ne osvrćemo na nijekanje i razočaranje iako o tome ponekad mislimo.

Postoje trenutci kada se ne može i ne smije odustati i prečesto se savjetuje kako se ne smije odustati ni pod koju cijenu. Odustajanje je postala slabost, bolest, onaj koji odustane je poput gubavca kojega obilježavaju kao slabića. Međutim, ima odustajanja koja su oslobađajuća za čovjeka jer ga oslobađaju od nijekanja, od razočarenja, koja ga oslobađaju straha od stvarnosti, straha od nove osobe u njegovom ili njezinom životu. Najteže je što ne možemo znati odmah na početku trebamo li ili ne trebamo odustati od nekoga. Uvjereni smo kako bi idealan život bio onaj u kojem bismo odmah na početku znali trebamo li od nekoga odustati ili ne. Ali kad bi bilo tako, nikada ne bismo naučili vrijedne životne lekcije koje učimo kroz odustajanje i njegove faze: nijekanje, razočaranje i prebolijevanje. Bili bismo zakinuti za vrlo bolno, neugodno, ali vrijedno iskustvo koje zovemo pad u stvarnost. Kada ne bismo imali iskustvo odustajanja koje prolazi kroz nabrojene faze, ne bismo mogli stjecati mudrost i iskustvo o ljudima koje iznova susrećemo i upoznajemo. Uvijek bismo bili na početku potpuno nespremni za susret sa stvarnošću i nespremni za rušenje i gubitke naših idealnih slika o drugim ljudima.

Ne treba se bojati odustajanja jer odustajanje može biti oslobađajuće za nas. Ipak će uvijek ostati pomalo tajnovito i nikada do kraja odgovoreno pitanje za nas: Kako se dogodilo da nam je netko za koga smo osjećali da je smisao našeg života postao netko na koga više ne mislimo, kako se dogodilo da smo tako lako odustali od niti za koju je bio zakačen naš cijeli život, naš cijeli svemir? Uvijek će nam ostati pomalo skriveno kako se dogodilo da smo odustali od nekoga iako ni u snu nismo pomislili da bi se tako nešto moglo dogoditi? I kad prođemo sve tri faze odustajanja i nijekanje, i razočarenje i prebolijevanje i kada smo ih potpuno svjesni, uvijek će nas zanimati kako smo uspjeli odustati od nekoga tko je bio jedini smisao i svrha našeg života.

Ima nešto neobično u odustajanju. Neobično je da i kada smo potpuno svjesni odustajanja i njegovih faza ne možemo sebi do kraja objasniti kako se to dogodilo. Odustajanje djelimično ostaje za nas tajna, jer kako objasniti da smo odustali od smisla našeg života i pronašli drugi, novi i ljepši smisao iako smo i sebe i druge uvjeravali da to nikada neće biti moguće? Iako se plašimo vraćati u prošlost i razmišljati o odustajanju i njegovim fazama, ponekad dođe napast da pokušamo odrediti točan trenutak, datum, dan, kad smo odustali. I koliko se god trudimo ne možemo pronaći ništa od toga, a opet odustajanje je tu i svjesni smo da smo odustali. Paradoksalno je da smo odustali od nekoga, a ne možemo odrediti vrijeme kada se to dogodilo. Nije li to pomalo čudno i tajnovito? Odustati, a ne znati da si odustao ili odustala.

Biti oslobođen ili oslobođena straha od stvarnosti i ne žaliti za staklenim zvonom u kojem smo se skrivali, ne bojati se raspada idealne slike o osobi, ne bojati se nove stvarnosti i novih susreta. To su plodovi odustajanja, plodovi koje nekad poremete pitanja na koje nema konačnog odgovora:

Kako smo uspjeli odustati od njega ili od nje i hoćemo li to morati učiniti opet i zašto ne možemo na početku znati trebamo li odustati od nekoga ili ne trebamo? Možda jer je odustajanje od njega ili nje bolna, teška i neugodna tajna i ne želimo pričati o njoj ili o njemu? Ili ni sami ne znamo i nemamo odgovor na pitanje zašto i kako smo odustali od drugoga?

U Sarajevu, 19. 9. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Stepan Popov

O sudbini

Ima ljudi koji vjeruju u sudbinu i njome se vole isticati oni kojima ide samo dobro u životu. Rado vole reći kako je bila sudbina da upoznaju i imaju tako krasnog supruga ili suprugu i tako krasnu djecu kao da oni sami ništa nisu trebali učiniti nego kod kuće ljenčariti i čekati da se sudbina dogodi ili da sudbina učini svoje. Sudbinom postajemo nezahvalni za dobro kao da nismo ništa učinili mi, nego je sve učinio netko drugi. Mi nismo učinili ništa. Sve je učinio netko drugi. Mi smo se dosađivali i čekali. Sudbina je učinila sve ostalo. Sudbina je vrlo privlačna kad čovjeku u životu ide jako dobro i kad ne mora trpjeti zlo ili patiti. Netko tko bi mogao odživjeti život ugodno i lagodno da nikada ne brine ni o čemu i ni o komu rado bi se pohvalio kako je to sve bila sudbina. Bi li se pohvalio kada bi trpio cijeli život zlo i mirio se s tim kako je i to sudbina?

Sudbina je neprijatelj čovjekovom nastojanju da s pravom preuzme zasluge za dobro koje je napravio. Sudbina je još veći neprijatelj nastojanju čovjeka da drugoga natjera da preuzme odgovornost za zlo koje je učinio. Pripisivati cijeli svoj život hirovitoj sudbini o kojoj ne znamo ni kakva je ni kuda nas vodi znači obogaljiti samog sebe u svojoj slobodi i sposobnosti da se bira vlastiti put i da se zbog tog izbora jednog dana bude odgovoran i pred sobom i pred drugima. Slobodno učinjeno zlo koje moramo podnijeti i koje nam drugi slobodno čini pripisati sudbini znači biti nečovječan i drugoga osloboditi njegove odgovornosti za zlo. Čovječnost i ljudskost ne uključuju samo pohvale tuđoj dobroti, čestitosti i plemenitosti. Uključuju i odgovornost i pozivanje na odgovornost onoga koji je odgovoran za učinjeno zlo. Tumačiti učinjeno zlo sudbinom znači sebe osloboditi obveze zahtjeva da od drugog tražim odgovornost za zlo koje je učinio. Zlo tumačiti sudbinom znači biti neodgovoran prema čovječnosti i ljudskosti kada zlo treba prozvati i tražiti za njega ispriku i kajanje jer je učinjeno ne predviđanjem sudbine, nego slobodnom voljom nekoga tko je mrzio onog drugoga. I ta mržnja nije bila upisana u sudbini mrzitelja kao što ni podnošenje zla mržnje nije bilo upisano u sudbini žrtve mržnje. Vjerovanjem u sudbinu želimo pobjeći od odgovornosti i neugodne zadaće da upozoravamo na zlo i tražimo kajanje od počinitelja zla. Vjerovanjem kako je učinjeno zlo bilo sudbina izbjegavamo i glas vlastite savjesti koja će nas jednog dana optužiti da smo bili kukavice i prepustili sve fatalizmu sudbine.

Privlačno je vjerovati u sudbinu kada je u pitanju dobrota i primanje dobrote jer onomu kojemu dobro ide u životu ne pada na pamet i svakako ne želi da se njegova kob ili sudbina promjeni. Lako se navikavamo i uljuljamo u sudbinu kada je dobro u pitanju i smetaju nam oni koji doživljavaju zlo jer ometaju naš zemaljski raj u kojem je sudbina odredila da budemo stalno sretni, bogati i zdravi. Izbjegavamo razgovarati o sudbini s onima koji su doživjeli i trpe zlo i stalno im ponavljamo da je njihova i naša sudbina ista i tako bezobrazno lažemo jer se bojimo za svoje dobro i nije nas uopće briga za zlo koje drugi trpi. Kad je naše dobro u pitanju, sudbina mora biti jednaka za sve, ali naša mora biti jednakija i sudbinskija od ostalih i ne bi se smjela nikada promijeniti. I mi u to čvrsto vjerujemo i ne popuštamo u svom uvjerenju i nerazumnoj vjeri kako je sudbina princip koji neprikosnoveno vlada svijetom i čovjekom i kako je opasno kada čovjek ne vjeruje u sudbinu i vjeruje u privid vlastite slobode i vlastite slobodne volje. Ali to je zato jer nama ide u životu dobro i jer nismo još uvijek oćutjeli snagu i razornost zla.

Nakaradno je i neljudski vjerovati u sudbinu koja čovjeku oduzima barem pokušaj da se odupre zlu i pokuša se protiv njega boriti i čovjeka misaono ugnjetavati s pozicije dobrog i ugodnog života kako je njegova sudbina da trpi zlo i ne proturječi zlu. Nečovječno je zlo smatrati nepromjenjivom sudbinom za onoga koji ga trpi i ne pokušati učiniti ništa za njega iz straha da se naša sudbina ne promijeni i izgubimo ugodnost koju nam je sudbina osigurala. Čudovišno je tvrditi da su velika zla koje je recimo jedan narod učinio drugom plod sudbine koja je već unaprijed odlučila da će jedni biti ubojice, a drugi žrtve i tako sve dok postoji ljudska povijest. Čudovišno je jer onda nitko nije odgovoran, nitko nije trpio, nitko nije zao, čudovišno je jer pokrivati zlo sudbinom znači tvrditi da zla zapravo nema i da je sve plod unaprijed dogovorenih sudbinskih kretanja na koja je čovjek mogao jedino pristati da ih ili učini kao zlo ili da ih trpi kao smrt, patnju i nepravdu. Zagovornici sudbine koji nikada nisu trpjeli zlo i osjetili njegovu razornu snagu i pustoš ne priznaju njegovo postojanje jer bi time morali i priznati da protiv zla nisu učinili ništa jer su se bojali da bi se njihov dobar i ugodan život mogao poremetiti. Ili bi morali priznati tješeći jedni druge kako se ništa nije moglo učiniti, jer eto sve je bila sudbina i sve je to bilo već negdje zapisano da se dogodi izvan čovjekovog domašaja kao da je sudbina recimo uzela alkohol, sjela za volan i ugasila mladi život. Kao da to nije učinila sloboda i slobodna volja.

Ugodno je vjerovati u sudbinu kad nam je dobro i protiv smo toga da nas netko poziva i proziva da se borimo protiv zla. Ne volimo kad nas pokušaju probuditi iz naše utopije dobrote, ugode i lagodnosti i odbojno nam je da od nas zahtijevaju da osudimo zlo i borimo se protiv njega i prokazujemo ga odakle god da je došlo. Karakteristika je onoga koji nije patio i doživio zlo kojemu je sve servirano u životu da ne podnosi one koji govore i pišu protiv sudbine jer bi mogli poremetiti njegovu ugodu i osjećaj da je sve na svijetu dobro i da se ne bi smjelo ništa mijenjati i činiti samo zato jer bi se vaga sudbine mogla poremetiti pa bi zlo sa svim svojim neugodnim posljedicama moglo prevagnuti na njegovu stranu.

Vjerovati u sudbinu kada se želi isključivo dobrota i ugoda samo za sebe i ne biti spreman dijeliti tu dobrotu s drugima, jer i to bi trebala biti sudbina, odraz je krajnje i maksimalno moguće ljudske sebičnosti koja zlo smatra tuđom sudbinom, a dobro kao sudbinu želi samo za sebe i ne želi ga dijeliti ni s kim. Onaj koji uporno tvrdi da je sudbina što je njemu u životu dobro i da nije dobro sudbinu pokušati promijeniti kako bi i drugima pao udio te dobrote je istovremeno onaj koji zlo prepušta da bude sudbina drugima i neće se nikada pokušati boriti da među ljudima bude manje zla. Uvijek će se boriti da isključivo sebi poveća dobro i ugodu, ali ne i da umanji zlo koje drugi ponekad mora trpjeti. Onaj koji vjeruje u sudbinu jer mu je u životu dobro i ugodno često je ravnodušan prema postojanju zla i patnji drugoga. I on je spreman svoju sudbinu braniti svim sredstvima čak ako treba i uz pomoć zla kako bi očuvao vjeru kako nam je svima sudbina određena i kako nitko od nas ne može ništa više učiniti da dobro proširi, a zlo umanji. Onaj koji je trpio i osjetio zlo više je spreman činiti i dijeliti dobra, nego onaj koji to nije i onaj koji je trpio zlo odbija vjerovati da je sudbina čovjeka da dobro zadrži za sebe, a da zlo prepusti da se proširi na sve ljude.

Vjera u sudbinu bijedna je isprika i nemušto pokriće kojim čovjek ponekad skriva svoju sebičnost uplašen da će netko tražiti da svoju dobrotu i ugodnost podijeli s drugim jer onaj kojemu je dobro se najviše boji da sudbina ne postoji. Zato tako fatalistički vjeruje u sudbinu ne radi sudbine nego radi sebe i svojih privilegija, dok je onaj koji je jednom vidio i izdržao zlo i na kraju ga nadvladao shvatio da je sudbina samo bijedan pokušaj da sebičnjak svoju dobrotu i ugodu ne bi morao dijeliti s njim, dok bi on koji je pretrpio zlo s njim podijelio svoju dobrotu i ne bi dao da mu se zlo dogodi i da mu se zlo učini. Onaj koji je nadvladao zlo ne vjeruje u sudbinu jer se ne boji vlastite dobrote i nije sebičan, dok onaj koji vjeruje u nju čuva svoju dobrotu samo za sebe.

Vjerovanje u sudbinu je samo drugačiji način da se ostane sebičan ne morajući maknuti ni prstom kada se protiv zla treba boriti i kada treba dobro s nekim podijeliti. Vjerovati u sudbinu znači pustiti da se zlo i dalje i širi i sprječavati dobrotu da čovjeku pomogne da se protiv zla bori i da ga barem ponekad nadvlada i pobijedi. Jer ako postoji sudbina, onda iz iskustva koje imamo sa svijetom i ljudima sudbina je na strani zla i protiv dobrote. Boriti se protiv zla onda je isto što i boriti se protiv sudbine. Možda je to zapravo istinska čovjekova sudbina?

U Sarajevu, 10. 9. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: lassedesignen

O zahtjevu

Sloboda drugoga ponekad je prepreka našim zahtjevima koje pred njega stavljamo. Previše zahtjeva zamagljuje njegovu slobodu. Zahtijevamo naviknuti kako drugi mora ispuniti zahtjev. Ponekad preslobodni u svojim zahtjevima drugome oduzimamo slobodu da se prema našem zahtjevu postavi. Naše zahtijevanje onako kako ga mi ponekad razumijemo podrazumijeva da drugi ne može biti slobodan u odgovoru na naš zahtjev. Može biti slobodan samo da zahtjev ispuni, ali ne može biti slobodan da zahtjev odbije. Ako je naše razumijevanje drugoga takvo da on mora ispuniti naš zahtjev, gdje je tu njegova sloboda? Zahtijevamo bez slobode za onoga koji treba dati odgovor našem zahtjevu. Njegova sloboda je smetnja i prepreka i lako ukidamo njegovu slobodu tako što ga prisilimo da naš zahtjev ispuni. Sebe smatramo slobodnima da drugog prisilimo na sve naše zahtjeve, ali njemu ne dopuštamo da bude slobodan i dadne negativan odgovor i odbije nas. On je slobodan, ako se tu može nazvati slobodom, da naš zahtjev ispuni. Naviknuti na zahtijevanje i ispunjenje isključivo naših prohtjeva, drugome smo potpuno oduzeli slobodu da slobodno odgovori.

Zahtjev uvijek uključuje slobodu. Zahtijevati nešto od osobe zahtijeva od nas da računamo s njegovom ili njezinom slobodom i samo zahtjev koji potpuno uključuje slobodu drugoga može se definirati kao istinski zahtjev. Sve drugo zahtijevanje kojim isključujemo slobodu drugog jest ropstvo i prisila. Teško je prihvatiti slobodu drugoga kada je riječ o našim zahtjevima. Njegovo odbijanje naših zahtjeva redovito protumačimo kao njegov bezobrazluk, zloću, pokvarenost, dvoličnost, ali se ne sjetimo njegove slobode kojom ako želi može odbiti sve naše zahtjeve. Ne mora imati nikakav racionalan razlog osim vlastite slobode kojom odlučuje da nam zahtjev neće ispuniti. Zahtijevamo jedni od drugih, ali ne poštujemo previše slobodu jedni drugih kada na zahtjeve treba odgovoriti. Unaprijed za drugoga odlučimo kako nije slobodan odgovoriti na naš zahtjev negativno i odbiti ga.

Zahtijevajući od drugoga ispunjenje onoga što tražimo, s vremenom postanemo duboko uvjereni i da drugi niti može niti treba biti slobodan kada odgovara na naše zahtjeve. Iz te naviknutosti da drugi uvijek odgovara potvrdno na naš zahtjev, ponekad se rodi šokiranost jer je drugi odjednom zahtjev odbio. Međuljudski odnos između nas dvoje nailazi na kušnju kada se radi o odnosu naših i tuđih zahtjeva i naše međusobne slobode. Je li naš odnos loš i hoće li propasti ako odbijem zahtjev jer sam slobodan odbiti ga? Je li mudro ponekad odbiti tuđi zahtjev kako bismo pokazali da smo slobodni bez ikakvog daljnjeg objašnjenja? Je li poželjno nakon mnogo ispunjenih zahtjeva odbiti nekome zahtjev objašnjenjem kako sam to učinio jer sam slobodan i jer je to moj izbor bez ikakvog dodatnog tumačenja? Je li drugi zaista loš i zao ako iz svoje čiste slobode naš zahtjev odbije ili smo mi otupili na tuđu slobodu pa svako odbijanje našeg zahtjeva zovemo pokvarenošću i zloćom? Možda smo mi postali loši jer više nismo sposobni prihvatiti slobodu odbijanja našeg zahtjeva na koju nailazimo? Ili ako smo mi oni koji stalno ispunjavamo tuđe zahtjeve, gdje je naše ispunjenje tuđih zahtjeva postalo identično govoru o tome kako sam dobra osoba, je li nas strah odbiti tuđi zahtjev jer odbijanjem valjda postajemo zli ljudi? Kako povući granicu između stalnih tuđih zahtjeva i naše slobode?

Onaj koji stalno postavlja zahtjeve i zahtjeva, nesvjestan je problema slobode drugoga koji mu na zahtjeve treba odgovoriti. Onaj koji zahtjeve uvijek ispunjava, opet je previše svjestan problema vlastite slobode koja za njega više nije sloboda jer više ili ne može ili ne smije odbiti nijedan tuđi zahtjev. Postao je rob tuđih zahtjeva i njegova sloboda odbijanja da zahtjev ispuni protumačit će se kao negativnost. Međutim, pozitivno je ponekad odbiti ispuniti tuđi zahtjev ako ništa da se drugom podsvijesti kako sam slobodan čovjek i ne moram svaki njegov zahtjev uvažiti i ispuniti. Za onoga koji je navikom postao osoba koja isključivo ispunjava zahtjev, iskustvo odbijanja zahtjeva je pozitivno i oslobađajuće. Ponovno otkriva svoju slobodu kao sposobnost da kaže ne želim ili neću. Za onoga koji je navikom postao osoba kojoj se zahtjevi isključivo ispunjavaju, iskustvo odbijanja zahtjeva je negativno i u napasti je drugoga koji je odbio zahtjev ispuniti proglasiti zlim čovjekom.

Je li čovjek zao i je li odbijanje zahtjeva zlo? Vrijeme i ljudi s kojima živimo danas ponekad su nenaviknuti na odbijanje njihovih zahtjeva jer zahtjev je postao magična riječ kojoj je ponekad neopravdano dana prejaka moć u našim međuljudskim ophođenjima. S druge strane, riječ sloboda u odnosu na zahtjev toliko je izblijedila da je ponekad i pomisao na nju uzeta kao nešto ružno i zlo. Zahtjev se mora ispuniti i nema te slobode koja bi se mogla i smjela suprotstaviti zahtjevu koji se pred nju postavlja. Sloboda je dopuštena samo kao ispunjenje zahtjeva, ali sloboda koja bi ponekad i mogla i trebala i morala zahtjev odbiti ne nailazi uvijek na razumijevanje i toleranciju. Zahtjev je počeo dominirati čovjekom i ugrozio je slobodu drugoga na kojega se zahtjev odnosi posebno ako bi ta sloboda pomislila da zahtjev odbije. I kad bi sloboda odbijanja zahtjeva uspjela i odbiti neki zahtjev, količina objašnjenja koja se mora dati za takav čin je tolika da se sama sloboda obeshrabri pred zahtjevom i ponizi se pred njim i pretvori u ropkinju koja samo ispunjava i nikad ne odbija.

Sloboda koja odbije zahtjev bez objašnjenja samo zato jer slobodna i ništa više je postala ili rijetkost ili blasfemija ili grijeh. Drugi koji bi na naš zahtjev odgovorio kako ga ne želi ispuniti jer je slobodan i ništa više, za nas je poput nekakvog zločinca. Zar se drugi smije usuditi odbiti zahtjev samo svojom vlastitom slobodom bez objašnjenja? Takvo nešto je nedopustivo, ali je itekako dopušteno zahtijevati bez objašnjenja i razumijevanja i pokušaj drugoga da zahtjev odbije smatrat će se neoprostivom uvredom. Možda i zato naši ljudski odnosi stradavaju i propadaju jer smo zaboravili na slobodu drugoga da ne uvaži naše zahtjeve i jer smo se previše navikli da je zahtjev po svojoj naravi takav da bilo kakvo odbijanje da ga se ispuni mora biti veliko zlo koje nam drugi čini.

Zahtjev je gospodar slobodi i sloboda može biti samo ropkinja ispunjenja zahtjeva. Njezino odbijanje da ispuni zahtjev nije prihvatljivo. Veoma ih je puno koji zahtijevaju, vrlo je malo onih koji su hrabri i kuražni odbiti zahtjev bez objašnjenja samo zato jer su slobodni i to istaknuti kao glavni razlog odbijanja. Ponekad se zahtjev mora odbiti i ne treba ga se ispuniti ako ništa radi toga da čovjek vrati sjećanje na slobodu koju ima jer moguće je da je zbog stalnih ispunjavanja zahtjeva zaboravio da je slobodan. Gdje svi zahtijevaju nenaviknuti na odbijanje kojega smatraju iskonskim zlom nema puno slobodnih i ako su slobodni oni su zli kao i njihovo odbijanje. Zahtjev ne podnosi slobodu i teško se s njom nosi i moj zahtjev teško se nosi sa slobodom drugoga.

Opet, zahtjev je besmislen ako se ne može ponekad odbiti jer onda tu nema nikakve slobode. Sloboda traži zahtjev da bi se dokazala kao sloboda i njegovim prihvaćanjem i njegovim odbijanjem, ali zahtjev ne traži slobodu jer zahtjev traži da se dokaže prihvaćanjem. Kad ga se odbije, on prestaje biti zahtjev i postaje nešto drugo. Zahtjev nužno teži isključivo prihvaćanju i odbijanje nije njegova opcija. Sloboda teži i prihvaćanju i odbijanju i oboje su njena opcija. Međutim, sloboda koja samo prihvaća zahtjev koji se ionako mora prihvatiti jer je to njegova narav nije sloboda nego ropstvo. Sloboda koja odbija zahtjev jer je to protiv naravi zahtjeva je istinska sloboda i zato odbijanjem tuđeg zahtjeva potvrđujem da sam slobodan.

Odbijanje i neispunjavanje zahtjeva su znaci slobode, a ispunjavanje zahtjeva bez odbijanja znak je ropstva. Zato zahtjev i sloboda dolaze u sukob jer se sloboda potvrđuje odbijanjem zahtjeva, a zahtjev se želi potvrditi kao zahtjev odbijanjem slobode i zahtjevom slobodi da ga prihvati i ispuni. Naši međuljudski odnosi grade se i razgrađuju na tom odnosu mog zahtjeva i slobode drugoga. Odnos će rasti ako odbijanje mog zahtjeva vidim kao potvrdu slobode drugoga, a ne kao zlo. Odnos će se gasiti ako to ne vidim jer u svakom zahtjevu kojega stavljam pred drugog, drugi postoji kao sloboda odbijanja mog zahtjeva. Prihvaćanjem njegovog odbijanja potvrđujem njegovu slobodu kao što i on odbijanjem potvrđuje da sam i ja slobodan ponekad nemati nikakav zahtjev prema njemu osim moje slobode da ne zahtijevam ništa od njega.

U Sarajevu, 28. 7. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Anna Grigorjeva

POGLED ODOZGO

Poznavao sam jednog finog gospodina koji je s krizom srednjih godina upao u grdne probleme s pićem. Potrajalo je to sigurno nekoliko godina, te bivalo sve gore i gore. I onda, jednog dana ga sretnem, za divno čudo, trijeznog. Bio je poprilično uznemiren. Započe razgovor sa mnom. Reče kako je upravo negdje usput sreo pijanog čovjeka. Teturao je, baljezgao, bljuvao, i na kraju završio u vlastitoj bljuvotini. I reče fini gospodin na kraju tog kratkog razgovora: “O moj Bože, zar i ja tako ružno izgledam!?” Njemu je to očito bilo dovoljno, jer ga poslije toga nitko nikad više nije vidio pijanog.

Navest ćemo i jedan drugi, benigniji, primjer. Svi ste se vjerujem našli u čudu kad ste prvi put čuli svoj glas na nekoj audio ili video snimci. Zvuči dosta drugačije nego što čujemo sami sebe dok pričamo. Ništa čudno. Dok govorimo naše uši hvataju glas koji izlazi iz desetak centimetara udaljenog izvora. Osim toga, popriličan dio zvučnog transfera tada se odvija preko slušne kosti. Stoga je logično da čujemo sebe na sasvim drugačiji način kada naš glas dolazi iz nekog vanjskog izvora.

Otprilike o tome želimo danas govoriti, promatrati sebe iz neke vanjske perspektive nije identično onome kako inače sebe gledamo. Pogled odozgor na sebe same može nas u svezi nekih stvari poprilično uznemiriti. No, to je po sebi trenutak istine koji nas itekako može osloboditi vlastitih mitova i zabluda te uvesti u jedno novo, kvalitetnije razdoblje života.

Anti-planiranjem do plana

Na našim prostorima i ne postoji neka kultura planiranja vlastitog vremena i aktivnosti. I kad oni zapadnjaci stalno nešto bilježe u rokovnik, može nam se čak učiniti i smiješnim. Stoga, da bi uopće shvatili važnost jednog takvog planiranja, bilo bi dobro započeti s nečim što bih nazvao anti-planiranjem: jednostavno, probajte zapisivati što radite i koliko ste na što potrošili vremena tijekom dana. Što god na kraju budete vidjeli, bit će to jedan istinski pogled na same sebe odozgor, svojevrsna autobiografska ptičja perspektiva. Koja korist od svega toga? Pa recimo, puno je lakše danas prodangubiti pet sati uz TV nego sutra čitati u svom notesu o tome – kako ste jučer čak pet sati gledali TV. Naravno, može se to sve skupa voditi i detaljnije, bilježeći pri tome i svoje misli. I kad čovjek recimo na kraju bude čitao kako je jučer puna tri sata ljutito u sebi prežvakavao neku staru svađu ili osobni neuspjeh, izgledno će odlučiti da bi bilo pametnije ubuduće ne upadati u takva mizerna stanja.

Psihološka dobrobit planiranja

I kad dangubimo, na neki način ono svoje vlastito dangubimo. No, što je uopće to naše? Postoje različite razine svijesti i egzistencije. Ljudi možemo biti samo po onome ljudskome a ne animalnom. Ono što nas izdvaja iz svijeta životinja nisu instinkti i nagoni, nego razum, svijest, sloboda i odgovornost. Poslužit ćemo se ovdje u to ime onom Heideggerovom sintagmom kako neki ljudi ne žive nego bivaju življeni.

Zašto je danas toliko anksioznosti, toliko straha da ćemo izgubiti kontrolu? Pa moguće zato što smo je na neki način već izgubili. Ulazimo u dan bez jasnog plana, vizije i izbora. Mjesto da ga proživimo, mi dopuštamo da isti biva proživljen.

Naravno, postoji i ona druga strana medalje koja bi rekla da je jedan život vođen po 100% striktnom planu također na neki način neljudski. Osobe koje nemaju za nas ni pet minuta vremena jer su si nešto detaljno isplanirale poslovično doživljavamo bezdušnima. Reklo bi se, naravno da planovima ne treba robovati, ali ih svejedno trebamo imati. Nije problem ako nam se danas dogode dva-tri neplanska sata, ali neka zato onih ostalih dvanaest (u budnom stanju) bude po redu i planu.

Jednostavna logika – široka primjena

Japanci kažu da njihova tradiciolna “kakeibo” metoda vođenja osobnih troškova garantira tridesetopostotnu uštedu vlastitih prihoda. Kakibo nije ništa drugo nego strpljivo vođenje osobnog dnevnika, ovaj put onog financijske prirode. Bilježe se svi prihodi i svi rashodi. Rashodi se pri tome dijele u različite grupe, recimo: režije, stanarina, hrana, odijeća, hobi, zabava, putovanja, krediti i sl. Reklo bi se ništa posebno, a tako dokazano učinkovito. Vidimo, opet slično kao i ono maloprije: jedno je bezbrižno trošiti svoj novac, a sasvim je drugo sutra čitati o svemu tome. Kad svoje financijske navike pogledamo iz one blažene “ptičje perspektive”, skoro ćemo sigurno nešto početi mijenjati. Jednostavno, čovjeku postane jasno da će se u nekim stvarima morati malo suzdržati kako bi preostalo dovoljno i za one druge potrebne stvari.

U Sarajevu, 29. IV. 2019.

M. B.