Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), svakih četrdeset sekundi neka osoba na svijetu počini samoubojstvo. Na godišnjoj razini, radi se o cifri od 800.000 ljudi. Pri tome se čini da nitko nije izuzet. Problem je manje-više podjednako prisutan na svim kontinentima. Ljudi se ubijaju i u siromašnim i u bogatim zemljama, bez većih oscilacija i u onim „sretnim“ i u „nesretnim“ društvima. Na svjetskoj razini ipak se čini da je problem nešto veći među sjevernjacima nego kod južnjaka. Tako, prema dostupnim podacima problem je najprisutniji kod grenlandskih i sjevernoameričkih Eskima. Također, na svjetskoj razini je izgledno da se na ovaj očajnički potez nešto češće odlučuju žene nego muškarci.
Od konkretnih razloga za samoubojstvo, depresija kumuje kod čak 90% slučajeva. Uz depresiju su vrlo često primiješani i neki drugi psihološki problemi, poput anksioznosti, PTSP-a, poremećaja hiperaktivnosti (ADHD), bipolarnog poremećaja i sl. Također, barem što se tiče Sjedinjenih Država, problem mnogo češće pogađa homoseksualnu i lezbijsku nego heteroseksualnu populaciju. Osim toga, čini se da su naznačenom problemu znatno više izloženi ovisnici o drogama i alkoholu od onih koji to nisu. Neki naglašavaju i to da problem osobito pogađa ljude u pedesetim godinama, što sugerira na krizu srednjih godina, klimaks i sl.
Zašto su to učinili kad su imali sve?
Često nas zatekne vijest o samoubojstvu neke bogate i slavne osobe, i tada se obično može čuti ono pitanje iz podnaslova: „Zašto, kad su imali sve?“ Pa imali su sve, ali uz to su izgledno imali i depresiju kao i neki od ostalih naznačenih problema. Premda među običnim svijetom važi da su pare najbolji mogući lijek za depresiju, u praksi se čini da i nije baš tako. Pa čak i obratno, novac i slava kao da predstavljaju dodatni okidač za depresiju. O tome ponešto progovara i Allison Gervais, psihoterapeutkinja iz zaljevske zone San Franciska, koja je inače nakrcana bogatim i slavnima. Ona nedvojbeno kaže da vas novac i slava ne mogu spasiti od depresije, anksioznosti, osjećaja praznine i slično. Čak, što više, mogu ih samo pojačati. Naime, što je neka društvena pozicija bogatija i sjajnija, to će ona generirati i više konkurentnosti i rivalstva. Jer sasvim je logično da je mnogo veća otimačina za poziciju filmske ili glazbene zvijezde nego ona za radno mjesto u tvornici ili rudniku. Zvijezde se u tom smislu dosta često susreću sa snažnim strahom od gubitka popularnosti. Tu je i strah od mišljenja javnosti, strah od starenja, ali i problem nemogućnosti prirodnog ponašanja zbog izloženosti javnosti. Oni trebaju puno više paziti na to kako se ponašaju, izgledaju, što govore od običnog čovjeka. A kako smo već nedavno pisali, gubitak osobne autentičnosti može imati razorne posljedice za čovjekovu psihu.
Američki neuroznanstvenik John Cacioppo o svemu ovome ističe i jedan dodatni problem, a po njemu je upravo taj i odlučujući – osamljenost. Pri tome ističe snažnu razliku između objektivne i percipirane osamljenosti. Bogati i slavni su okruženi mnoštvom ljudi koji se naprosto otimaju za njihovu pozornost, međutim, bogati i slavni će već prije ili kasnije shvatiti da su svi ti ljudi tu samo zbog nekog interesa, najčešće materijalnog, a ne zbog njih kao njih osobno.
Nedostatak pravog i iskrenog prijateljstva svakako može imati razarajući učinak na čovjekovu psihu, slično kao što prisustvo istog na čovjeka ostavlja pozitivan utjecaj ravan onom terapiji kod vrhunskog terapeuta. Može zvučati čudno, ali čini se da je ponekad na problem najbolje gledati doslovno kvantitativno: Problem zadržan samo za sebe ostaje cijeli problem; dok je problem podijeljen sa iskrenim prijateljem samo pola problema.
Kako god, više nego realne patnje bogatih i slavnih svakako mogu biti dobar poticaj da nanovo promislimo svoje životne prioritete i ambicije, jer na kraju je ipak najvažnije ono – biti sretan i zadovoljan čovjek. U svakom slučaju, sa slavom treba oprezno, jer slava je po sebi božanska kategorija, a tamo nekad još odavno, od arhaičnog vremena Gilgameša, područje božanskog se naspram čovjeka pokazuje kao područje zabranjenog i tragičnog.
U Sarajevu, 6.III.2019. M. B.
Izvori:
– Brian KRANS, Being Successful Doesn’t Make You Immune from Suicide (11.6.2018.), Healthline, Izvor: https://www.healthline.com/health-news/being-successful-doesnt-make-you-immune-from-suicide#1 (Stanje: 6.III.2019.);
– Dona CHERIAN, Understanding celebrity suicides: Tackling depression and loneliness (20.6.2018.), Gulf News, Izvor: https://gulfnews.com/world/understanding-celebrity-suicides-tackling-depression-and-loneliness-1.2239540 (Stanje: 6.III.2019.);
– Lipi ROY, ‘They Had It All’: Five Major Misconceptions About Suicide (8.6.2019.), Forbes, Izvor: https://www.forbes.com/sites/lipiroy/2018/06/08/they-had-it-all-five-major-misconceptions-about-suicide/#206a41f7868d (Stanje: 6.III.2019.);
Ukoliko govorimo o osjetljivosti i osjećajnosti (emotivnosti), s obzirom na zajednički korijen riječi, primjetno je da se radi o srodnim pojmovima, no, oni se istovremeno barem još toliko i razlikuju. S tim ujedno i jedna uvodna napomena. Kome se ne da čitati ponešto zahtjevniji teoretski dio koji slijedi, može odmah preći na zadnji podnaslov u tekstu, premda će i on ipak u konačnici biti jasniji ukoliko se sve fino pročita!
U biološkom kontekstu, najjednostavnije rečeno, osjetljivost bi bila sposobnost organizma da reagira na vanjske i unutarnje podražaje, i to u smislu trajnog nastojanja za uspostavom sebi prikladne ravnoteže. Međutim, o osjetljivosti se može govoriti i u kontekstu neživih stvari i predmeta, i to kao o svojstvima sustava koje sustav pokazuje pri promjenama promatranih veličina. Na primjer, mramor je vrlo osjetljiv naspram obične kuhinjske soli, kao što je i željezo neobično osjetljivo ukoliko se izloži utjecaju rastvora sumporne kiseline.
S druge strane, osjećaji (emocije) su nešto specifično ljudski. Slično osjetljivosti, i one mogu podrazumijevati čovjekovu reakciju na izravne izvanjske podražaje, ali i više od toga, one mogu izražavati čovjekov specifični odnos prema svijetu. Na primjer, šetate cestom i odjednom nabasate na velikog mišićavog, zubatog psa kojeg je neodgovorni vlasnik pustio da se slobodno šetka dvadesetak metara ispred njega … i naravno, spopada vas strah. Međutim, svi iz iskustva znamo da nas emocija straha može obuzeti i u posve sigurnom okruženju. To može biti strah od života ili strah od onoga što donosi sutrašnjica. U tom smislu i kažemo da se emocije – u ovom slučaju emocija – straha ne javljaju samo kao reakcija na izravni izvanjski podražaj, nego i kao svojevrsni čovjekov stav prema životu i svijetu.
U praksi postoji više klasifikacija i podjela emocija. Mi ćemo se ovdje u osnovi bazirati na klasifikaciji američkog psihologa Paula Ekmana(r. 1934.). On sve emocije dijeli na primarne i sekundarne. U primarne spadaju sreća, tuga, ljutnja, strah, iznenađenje i gađenje. Primarne emocije su urođene i univerzalne, te ih prati specifična facijalna ekspresija i tjelesna reakcija. Npr., sreća – smijeh i pozitivno uzbuđenje; tuga – suze, duboki uzdasi i potištenost; iznenađenost – širom otvorena usta i snažno lupanje srca… Osim toga, čini se da ove emocije dijelimo i s drugim višim sisavcima.
U sekundarne (složene) emocije spadaju: ljubav, nada, ljubomora, ponos, nježnost i mržnja. Po Ekmanu one su kulturološki i razvojno uvjetovane, premda različiti autori smatraju različito. Neki bi i njih radije svrstali među one urođene, dok s druge strane, recimo, u kršćanskoj se teologiji ljubav i nada uopće i ne shvaćaju kao emocije nego kao od Boga ulivene kreposti (vrednote).
Emocije bi po sebi trebalo razlikovati od raspoloženja premda ove dvije stvarnosti imaju dosta toga zajedničkog. Ipak, esencijalna razlika je u tome što su emocije kratkoročna dok su raspoloženja dugoročna psihološka stanja.
Moralna prosudba emocija
Univerzalno je prihvaćeno da se pozitivne emocije poput ljubavi, nade i sreće promatraju kao nešto pozitivno, dok se recimo ljubomora i mržnja vide kao nešto negativno. Međutim, ovdje je svakako potrebno biti ponešto i oprezan. Naime, u moralnom smislu čovjeka ne definiraju samo njegove emocije nego i životni ciljevi koje je izabrao i sebi zacrtao. Recimo, u ovom kontekstu je zanimljivo spomenuti kako se iz osobnih bilješki Majke Tereze da uvidjeti da je njen nutarnji emotivni život bio daleko od idiličnog. Manje-više cijeli svoj život se borila sa sumnjičavošću, snažnim osjećajem praznine, mrzovoljom i sl. S druge strane, među okorjelim zločincima možemo pronaći i one za koje se kažu da su bili duhoviti, nježni i brižni prema svojim najbližima, prijatelji životinja, mecene umjetnosti i sl. Kako rekosmo, izgledno je da zadnji pravorijek o nama i našem životu ne izriču naše kratkotrajne emocije nego prvenstveno ciljevi koje smo u životu odabrali i slijedili. No, ovo svakako ne znači da emocije po sebi ne posjeduju i svoj stanoviti moralni ili nemoralni potencijal. Za čovjeka i njegovu bližu okolinu je svakako puno bolje da se zna kvalitetno izboriti sa svojim negativnim emocijama te da zna nesebično živjeti i izražavati one pozitivne.
Vrlo posebni osjetljivi ljudi
Ako govorimo o osjetljivosti u jednom specifičnom psihološko-ljudskom smislu, nju bi primarno karakterizirala jedna čulna izoštrenost kao i općenita kognitivna dubina. Osjetljivi ljudi će recimo mnoge šale doživljavati neukusnim i zlonamjernim i stoga će ih njihovi bližnji možda često doživljavati teškima i nedruštvenima, no prava istina je posve drugačija. Premda se na prvu možda pokatkada čine kao prokletstvo, imati ih u životu puno više znači blagoslov. Upravo jer se užasavaju grubosti, mizerije, galame i rigidnosti, za svoje bližnje će činiti i donositi ono samo najbolje. Oni vide detaljno i sve to proživljavaju na dubok način. Teško im je bilo šta sakriti. Nepogrešivo će opaziti kad se iza nečijeg smijeha zapravo skriva ponor tuge ili obratno, kad se iza nečije prividne potištenosti skriva koristoljubljivi, manipulativni duh. Stoga se s njima mora iskreno ili nikako.
Premda može zvučati kontradiktorno, osjetljivi tipovi su obično puno više racionalni nego osjećajni, tj. emotivni. Jednostavno, njihov mozak je izložen stalnom prilivu velikog broja kvalitetnih i detaljnih opažanja. Stoga ih sve to puno prije potiče na duboko promišljanje a ne na ishitrene emotivne sudove i stavove. S druge strane, emotivci su upravo vrlo često neoprezni i površni promatrači. Pogled im je sužen, a i to suženo je počesto vrlo plitko. Zato ni ne uspijevaju biti dovoljno racionalni, nego ih vodi emocija. Emocija čini da neke ljude, situacije i stavove prihvate zdušno i nekritički, isto kao što i ona druga (negativna) emocija čini da neke ljude, situacije i stavove jednostavno i ishitreno odbace.
Premda se u jednom ovakvom racionalizirajućem usporednom srazu osjećajni naspram osjetljivih mogu činiti kao kakav zaostali relikt pretpovijesnog biološkog razvoja, u stvarnosti oni uopće nisu bez šansi. Njihova najveća mana je ujedno njihova najveća vrlina. Oni kako rekosmo znaju prihvaćati bezrezervno, slijepo i nekritički, a većina ljudi upravo to i voli. S druge strane, premda su – kako rekosmo – oni osjetljivi tipovi po sebi uglavnom kvalitetnije i dublje osobe, s njima će te se svakako uvijek pomalo osjećati kao da ste na testu iz matematike. Ili kao kratki zaključak na sve ovo: Osjetljivi ljudi su delikatni optimalni partneri za velike i daleke dosege, dok su oni osjećajni izgledno bolji suputnici u jednom normalnom i uobičajeno utabanom ljudskom životu.
U Sarajevu, 3. 3. 2019. M. B.
Izvori:
– Barbara KOVAČEVIĆ, Ermina RAMADANOVIĆ: Primarne emocije u hrvatskoj frazeologiji, Rasprave 42/2 (2016.), str. 505–527.
– Osjetljivost, u: Hrvatska enciklopedija, Izvor: http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=45690 (Stanje: 3.III.2019.);
– Emocije i motivacija, Psihologija za maturu, Izvor: http://psihologijazamaturu.blogspot.com/2013/04/emocije-i-motivacija.html (Stanje: 3.III.2019.);
– 8 stvari koje osjetljivi ljudi rade drugačije (A. A.), ordinacija.vecernji.hr, Izvor: http://ordinacija.vecernji.hr/budi-sretan/upoznaj-sebe/8-stvari-koje-osjetljivi-ljudi-rade-drugacije/ (Stanje: 3. III. 2019.).
Mašta (fantazija, imaginacija, sanjarenje) je psihički proces, jedan od aspekata čovjekovog svekolikog mišljenja kojim se pomoću stvarnih predodžbenih elemenata stvaraju nove kombinacije cjeline imaginarne stvarnosti (npr., rog + konj = jednorog; ili ćilim + sposobnost letenja = leteći ćilim). Dakle, vidimo, mašta podrazumijeva sparivanje različitih ljudi, stvari, elemenata ili epiteta koji inače u stvarnosti egzistiraju raspareno, tj. odvojeno i uopće ih je vrlo teško sastaviti. Prije nego što se zadamo u ozbiljniju analizu i prosudbu, važno je pripomenuti da je mašta (koliko je poznato) specifična ljudska sposobnost. Unutar vidljive prirode, čovjek je jedino biće koji se svojim mišljenjem na ovaj način može uzdići iznad uhodane postojeće stvarnosti.
Mašta se u društvu i kulturi smatra ponešto i kontraverznom temom. Mnogi bi rekli da je to isključivo stvar male djece, ekscentričnih umjetnika i nerealnih romantika. S druge strane, mnogi velikani poput Einsteina, Tesle, Pascala i brojnih drugih su pohvalno govorili o mašti, ističući je kao moćno oružje vlastitog mišljenja i uspjeha.
Naznačeni diskurs izgledno postoji i stoga što nije svaka mašta ista. Temeljno bismo mogli govoriti o postojanju barem dvije različite mašte: onoj stvaralačkoj te onoj kompenzacijskoj mašti. Krenut ćemo od ove potonje:
Kompenzacijska mašta (sanjarenje) vrlo često predstavlja pokušaj bijega od težine stvarnosti i života. U tome smislu čovjek se prepušta imaginarnom stvaranju idealnih scenarija i kombinacija cjeline u čemu pronalazi određenu ugodu i olakšanje. Stoga bismo slobodno mogli reći da se ovdje radi i o svojevrsnom psihološkom obrambenom mehanizmu, pri čemu on nije opasan sve dok je čovjek i dalje svjestan što je to mašta a što stvarnost. U protivnom, ukoliko se ova granica počne topiti, onda se može početi govoriti i o nekoj patologiji.
Jedno važno pitanje u svezi kompenzacijske mašte je posjeduje li ona ikakvu stvaralačku snagu ili je osuđena na to da zauvijek ostane samo isprazna maštarija? Pa ukoliko čovjek s njom učini jedan odmak prema onoj drugoj – stvaralačkoj mašti, ona tada može imati svijetlu budućnost. U protivnom, jedina šansa koja joj preostaje je zapretena negdje u neumoljivim zakonima vjerojatnoće. Ono, u biti: sve je moguće, ali zavisi s kojom i kolikom vjerojatnoćom, pri čemu će važiti – što je maštarija veća, to će šansa za njezino spontano ostvarenje biti manja.
Stvaralačka mašta u biti kreće od tamo gdje je zaostala kompenzacijska mašta. Dakle, i ovdje na početku imamo neki fini idealni scenarij koji čovjeku garantira rasterećenje i ugodu. Međutim, stvaralački sanjar ne staje na tome. On se u biti aktivno pita na koji način ostvariti svoju zamisao, također, kojim sredstvima i metodama, uz čiju pomoć, u kojem vremenskom roku itd.? A nakon što plan bude razrađen do u tančine, pristupit će realizaciji svoje ideje.
Stvaralačka mašta podrazumijeva znatan misaoni napor i to je ujedno izgledno i glavni razlog zašto mnogi sanjari nikad za života ne odmaknu od svoje rudimentarne kompenzacijske mašte.
Osim naznačenog misaonog napora, stvaralačka mašta podrazumijeva i izvjesnu fleksibilnost i otvorenost. Ovdje bismo mogli govoriti o specifičnoj razlici ideje i njezinog odraza u našem umu. Recimo, uzmimo za primjer čovjeka kojeg snažno zaokuplja ideja o umjetničkom stvaralaštvu, pri čemu on obuzet primjerom velikih slikara i sam želi postati veliki slikar. Međutim, vrlo je moguće da se ta ideja umjetničkog stvaralaštva u njegovom umu dubinski odražava na neki drugi način. Što će reći da možda ipak pjesništvo predstavlja autentični način njegovog umjetničkog izražavanja (kao i možda nešto drugo). Slično vrijedi i za sva druga područja ljudskog rada i nastojanja. Slikovito rečeno, često idemo dobrim glavnim pravcem ili putem, ali nismo baš sigurni u koju od bočnih uličica na kraju trebamo smotati. Poput one misli od Majke Tereze: „Ako želiš spasiti svijet, onda idi kući i voli svoju obitelj.“ Dakle, adekvatni odraz ideje spasenja svijeta unutar nas će biti ljubav prema bližnjima!
Vizualizacija: U kontekstu stvaralačke mašte spomenut ćemo i vizualizaciju, pojam s kojim se danas u kontekstu popularne psihologije i „self help“ literature nerijetko manipulira. Često ćemo naći ono nešto: „Vizualizirajte svoj uspjeh i on će se i dogoditi“. Može se dogoditi, ali kako? Ako se pri tome fokusiramo isključivo na uspjeh kao takav, teško da će se išta dogoditi. Međutim, ukoliko pri tome vizualiziramo i cjelokupni put i proces koji vode do uspjeha, tada se možda nešto stvarno i dogodi. Ovakav način vizualizacije se danas često primjenjuje i u sportskoj psihologiji, a pogotovo u furioznim disciplinama gdje u malo vremena treba uraditi puno toga. Na primjer, brojni sprinteri prije utrke prolaze svoj kompletni nastup najprije u mislima. Zamišljaju i sam izlazak na trkalište, uživljavaju se u grandioznu ali bučnu stadionsku atmosferu, dolaze na start, startaju, u mislima prolaze doslovno svaki pojedini korak, sustižu svoje protivnike, prestižu ih, i na kraju slavno pobjeđuju. Ovakva sportska meditacija svakako može biti od velike pomoći za bolju koncentraciju i samopouzdanje, ali i za učinkovitiju koordinaciju rada mišića. Na kraju, slično vrijedi i za druge moguće primjene vizualizacije. Što je vizualizacija opsežnija i detaljnija, to će ona na kraju polučiti i bolje rezultate. U protivnom će se raditi samo o „dobroj“ staroj kompenzacijskoj maštariji koja doduše ne košta ništa, ali ni ne vodi uglavnom nigdje.
U Sarajevu, 25. 2. 2019. M. B.
Izvori:
– http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=39353 (stanje: 25.II.2019.);
– Stephen R. COVEY, 7 navika uspješnih ljudi, Mozaik knjiga – Zagreb, 2015.
– Marijana STARČEVIĆ VUKAJLOVIĆ, „Što je mašta?“ (04, 2016), Nova akropola – za boljeg čovjeka i bolji svijet, Izvor: https://nova-akropola.com/filozofija-i-psihologija/psihologija/sto-je-masta/ (stanje: 25.02.2019.). Izvor (foto): 123rf.com
Ratna vremena su mnogi mladi ljudi doživljavali kao izazov i priliku da pokažu svoju muževnost, hrabrost, heroizam i patriotizam. No bilo je i onih drugih koji su se pošto-poto nastojali izvući od rata, a pogotovo s bojišnice. Neki su pri tome bili dosjetljivi i kreativni, drugi čudni, a treći opet suludo brutalni prema samima sebi i svome tijelu: Propucavanje vlastite noge ili lomljenje iste uz pomoć dvije stolice i najboljeg prijatelja koji u rukama drži čekić ili metalnu polugu (pa za ovo skoro da treba više hrabrosti nego za ono otići u borbu???) S druge strane, oni čudni su bili baš čudni! Znali su čak obilaziti javne zahode i tamo oblizivati umivaonike i česme, sve to ne bi li priskrbili kakvu infektivnu žuticu. Zvuči krajnje odvratno, ali za neke je to jednostavno značilo godinu dana spasonosne poštede od fronta i pogibli. Ipak, najveće zvijezde među svim simulantima su bili oni koji su pokušavali odglumiti ludilo. Prema njima su na kraju čak i najveći „fajteri“ i patrioti znali pokazivati razumijevanja, ako zbog ničega drugog, onda zbog količine kreativnosti i tragikomike koju su pri tome pokazivali i stvarali. Međutim, rijetki su se na kraju uspijevali izvući na ovaj način i to su zbilja bili pravi majstori. Jedan od razloga, odnosno, prepreka je bila i ta što je u našem gradu za ovakve slučajeve bio zadužen psihijatar koji je važio kao veliki stručnjak, ali možda još važnije i kao kategorična i apsolutno nepotkupljiva osoba. No, kako već rekosmo, nekolicina se na kraju ipak uspjela izvući, a ja sam ih osobno poznavao dvojicu. Jedan je maestralno bio glumio šizofreniju, i to onu vjerojatno najtežu – paranoidnu. Drugi je glumio „sinkopu“. Ono, priča čovjek sve lijepo, kad odjednom prekid na pola riječi, desetak sekundi tupog buljenja u jednu točku, i zatim opet nagli nastavak priče od pola riječi kao da se ništa nije ni dogodilo…
I tako sam baš jednog ratnog dana smijući se pričao o svemu ovome svojoj majci, inače iskusnom medicinskom radniku, a ona je na to mrtva hladna rekla da ta dvojica „majstora“ moraju biti barem malo (ali stvarno) luda kad su uspjeli na komisiji preveslati jednog takvog stručnjaka. Kako sam ih dobro poznavao, pretpostavio sam da je mama bila barem djelomičnu u pravu. Jedan od njih je inače bio teški ekscentrik, neprilagođena osoba, umjetnička duša i istinski buntovnik, drugi je (sinkopa) opet bio dijete iz nesređene obitelji, sitni lopov i dokazani ulični fajter.
Zašto baš ta igra?
Pitamo se sada malo podrobnije koja je to i kakva veza između ove dvojice izvrsnih simulanata i eventualnih stvarnih psihičkih poteškoća koje su mogli imati? U ovom smislu postavljamo jednostavno pitanje iz podnaslova: Zašto baš ta igra? Isto pitanje važi i za one prethodno iznesene slučajeve. Naime, ako je u tim teškim vremenima nekome već toliko bilo stalo da se oslobodi vojske i ratovanja, za to su mogle dobro poslužiti i neke puno jednostavnije i bezbolnije metode. Npr., simuliranje dijabetesa! Kratko prije odlaska ljekaru pojedete recimo 300gr šećera i isti će se zatim na laboratorijskim pretragama zasigurno pokazati znatno povišenim. Sve ovo skupa ponovite još jedanput, dvaput na kontrolnim pregledima i dijagnosticiraju vam tešku bolest koja vas čini nesposobnim za vojsku. Ali eto, nekom je ipak bilo draže glumiti luđaka, kao što se nekom drugom bilo draže brutalno samoozljeđivati.
Svi mi u životu zbog različitih razloga igramo neke svoje igre, i ta Igra koju u životu igramo gotovo je uvijek puno tješnje s nama povezana nego što to mislimo. Jer igara, taktika i strategija je puno, ali mi se redovito i bez puno razmišljanja opredjeljujemo samo za jednu, jer baš tu jednu nekako doživljavamo kao logičnu i prirodnu. Upravo zbog toga, narav naše igre nam itekako može biti od pomoći da dosegnemo onaj otuđeni, ali itekako prisutni dio osobnosti s kojim se jednostavno u svakodnevnici ne uspijevamo identificirati.
U modi je biti osjećajan!
Pa jeste li ikada čuli i vidjeli da netko za sebe kaže da je bezosjećajan i hladan kao krokodil? Vjerojatno niste, jer danas je jako popularno biti osjećajan, čak što više – hipersenzibilan. Pa odakle onda tolika bezosjećajnost, hladnoća, kuliranje i ignoriranje s kojima se svakodnevno susrećemo. E pa, ljudi bi rekli da je to samo njihova igra … šta će jadni, eto boje se da ne budu povrijeđeni i namagarčeni, pa satraše sve oko sebe svojom hladnoćom, nezainteresiranošću i ignorancijom. Ali, svakog koji ovako razmišlja bi se neminovno moralo pitati ono već postavljeno pitanje: ZAŠTO BAŠ TA IGRA!? Pa ima i drugih igara. Recimo, zašto se ne igrati kooperativnosti i ultraljubaznosti, pa izmjeriti onda tuđe reakcije – uzvraćaju li dobrotom na dobrotu ili su jednostavno loš materijal za nas? Dakle, definitivno i nesumnjivo: tko se svakodnevno igra vlastitom hladnoćom i ignorancijom, to naspram njega ne može biti samo igra. Ne, to je jednostavno neosviješteni dio njegove osobnosti, a svega toga će se tek moći riješiti upravo ukoliko toga postane svjestan.
Svakako, u ovom smislu „poruka o sebi“ može ići i jednim suprotnim smjerom. Recimo, tome su osobito skloni introverti: sebe smatrati iznutra opasnima, pa čak i čudovišnima, a svoju poslovičnu ljubaznost i finoću doživljavati samo kao igru kojom se zavarava druge. Razotkrivanje će ovdje na kraju donijeti smiraj i samopoštovanje. Jer ukoliko se svaki dan igrate dobrote i finoće vi ste zapravo puno finiji i bolji čovjek nego što mislite!
Znamo da odgoj djece prvotno pripada roditeljima. To je posve prirodno i normalno. Njihova je dužnost brinuti se o djeci, omogućiti im ne samo materijalnu sigurnost nego i onu emocionalnu. Svoje prve kontakte i odnose djeca stvaraju u krugu obitelji, ponajprije s majkom, a potom i s ostalim članovima. Već smo ranije spominjali kako je način na koji djeca doživljavaju sebe – njihovo poimanje sebe i saznanje da su jedinstveni usko povezano s razumijevanjem i shvaćanjem drugih, prije svega roditelja. To će reći da ako roditelji otpočetka grade jedan zdrav i skladan odnos sa svojom djecom, veća je vjerojatnost da će djeca kasnije lakše uspostavljati dobre odnose i s drugima. No, što ako roditelj nije dovoljno emocionalno zreo pa svoje neupravljane emocije projicira na djecu? U tom slučaju govorimo o toksičnim roditeljima. Kako bismo nešto više mogli reći o tome, bazirat ćemo se na tekstovima psihoterapeutkinja Andrea-e Mathews i Darlene-e Lancer pisanih za Psychology Today. One govore o znakovima prema kojima možemo prepoznati toksične roditelje i što u takvoj situaciji dijete treba napraviti, tj. kako se osloboditi od takvih roditelja.
Razlika između zdravog i toksičnog roditelja
Zdrav roditelj je onaj koji je dovoljno emocionalno zreo da posjeduje vlastiti psihološki materijal kojeg ne projicira na dijete. Emocionalna zrelost znači da roditelj može posjedovati vlastite emocije i koristiti emocije kao svoj vlastiti unutarnji sustav za razmjenu poruka – što olakšava samosvijest. Samosvijest znači da postoji jedan afektivni i emocionalni odnos sa samim sobom – koji uključuje veliku količinu samo-empatije i ljubavi prema sebi. Sve ovo znači da je roditelj samodostatan. Stoga, njegov odnos s drugima ne sadrži projekcije, neprikladne granice i toksičnost. Zdravi roditelji znaju kako bezuvjetno voljeti i odražavati autentičnost djeteta. Oni mogu stvoriti odgovarajuće granice i prikladno disciplinirati (tj. podučavati) dijete, istodobno poštujući autentičnost djeteta.
S druge strane, toksični roditelj nije emocionalno zreo. Stoga će sve svoje neupravljane emocije i svoj nesvjesni materijal projicirati na djecu. Toksični roditelj može, ali i ne mora imati dijagnozu mentalne bolesti ili poremećaja osobnosti. Problem s toksičnošću toksičnih roditelja je taj što dijete upija taj otrov još od djetinjstva i što je vjerovalo da je konzumiranje tog otrova normalno.
Kako prepoznati toksičnog roditelja?
Kako bi dijete moglo prepoznati je li njegov roditelj toksičan, obično mu se postavljaju sljedeća pitanja:
• Imaju li tendenciju pretjerano reagirati ili stvoriti scenu?
• Koriste li emocionalnu ucjenu?
• Postavljaju li česte ili nerazumne zahtjeve?
• Pokušavaju li vas kontrolirati? (”Na moj način ili nikako”)
• Kritiziraju li vas ili uspoređuju?
• Slušaju li vas sa zanimanjem?
• Da li manipuliraju, koriste krivnju ili igraju žrtvu?
• Okrivljuju li vas ili napadaju?
• Preuzimaju li odgovornost i ispričavaju li se?
• Poštuju li vaše fizičke i emocionalne granice?
• Zanemaruju li vaše osjećaje i potrebe?
• Jesu li vam zavidni ili se natječu?
Prema ovim pitanjima, ovisno je li odgovor potvrdan ili ne, možemo prepoznati radi li se o toksičnom roditelju. Naravno, ovakvo ponašanje mora biti kronično jer svaki roditelj ponekad može postupiti na sličan način kao i toksičan roditelj.
Kako se dijete može obraniti od toksičnog roditelja?
Dijete se pod svaku cijenu mora odvojiti od ovakvog roditelja. No, to svakako nije jednostavno. Obično se navodi pet stadija kroz koje dijete prolazi: poricanje, ljutnja, žalost, pregovaranje i prihvaćanje. Kako bi izbjegli strašne osjećaje ljutnje i tuge, djeca toksičnih roditelja obično preskaču ove stadije te onda zaglave u stadiju pregovaranja. To je stadij koji uključuje implikaciju ”AKO-ONDA”. Na primjer, AKO se brinem za svoju majku, ONDA mi ona neće naštetiti. Tek kada dijete shvati da je ono stvarno i da je važno, počinje faza prihvaćanja. To se obično događa kada to dijete odraste i počne donositi vlastite odluke. Ono postaje svjesno da postoji netko tko brine i može zadovoljiti sve njihove emocionalne i fizičke potrebe, za razliku od njegovog roditelja. Taj netko je on Sam. To znači da liječenje započinje sa samim djetetom – s njegovim osjećajima i stavovima. Potrebno je raditi na sebi. To ne znači da će se roditelj promijeniti, ali hoće dijete. Ponekad je potreban kvalitetan razgovor, a što je još važnije, oprost. Ono o čemu dijete (ili kasnije odrasla mlada osoba) mora voditi računa je sljedeće:
• Vaši roditelji se ne moraju izliječiti da bi vama bilo bolje.
• Vi niste vaši roditelji.
• Nisi ni ono uvredljivo što kažu o tebi.
• Ne morate se svidjeti svojim roditeljima, ali još uvijek možete biti vezani i voljeti ih.
• Aktivna ovisnost ili zlostavljanje od strane roditelja mogu vas potaknuti. Postavite granice i prakticirajte nevezivanje.
• Ne možete promijeniti ili spasiti članove obitelji.
• Ravnodušnost, a ne mržnja ili ljutnja, je suprotnost ljubavi.
• Mrziti nekoga ometa ljubav prema sebi.
• Neriješena ljutnja i gnjev vas povrjeđuju.
Umjesto zaključka
Bez obzira što odnos s roditeljima ponekad može imati važnu ulogu na način na koji shvaćamo sami sebe i svijet oko sebe te za uspostavu kasnijih odnosa, ipak imamo mogućnost popraviti ono što su roditelji krivo činili. Važno je raditi na sebi i ne dopustiti da nas tuđe pogreške spriječe u stvaranju kvalitetnog i zdravog života. Ne možemo cijeli život za svoje neuspjehe kriviti druge jer kako kaže latinska poslovica: ”Faber est suae quisque fortunae” – ”Svatko je kovač svoje sreće”.
U Mostaru, 11. 2. 2019. S engleskog prevela i uredila Katarina Lauc
Na pitanje iz naslova je odgovoriti poprilično lako. Samo treba malo promisliti i sebi posložiti kako se ljudi općenito odnose prema materijalnim stvarima. Pričate li sa svojim TV aparatom ili veš mašinom? Vjerojatno ne pričate, i bolje je da je tako, jer sa stvarima se ne priča. Stvari se posjeduju, stvari se koriste, očekujemo da služe svojoj svrsi i to je to. Kada ne funkcioniraju dobro, čovjek se zna grdno naljutiti. Vjerojatno da ne postoji ljudsko biće koje barem ponekad ne lupi svoj TV, kompjuter ili neki drugi uređaj u trenucima pojave smetnji i otežanog rada. Već rekosmo, od stvari očekujemo da funkcioniraju dobro, a kad funkcioniraju svakako im se nećemo zahvaliti, jer to njima ionako ništa ne može značiti, baš kao što im ne može značiti ni ono što ih ponekad lupimo, pa čak i ako ih malo jače lupimo… E sad, u vezi ovog lupanja ipak nailazimo na jednu razliku. Neki ljudi bolje paze svoje stvari jer žele da im ove dugo služe, a ako već ne dugo, onda barem žele da stvari budu u dobrom stanju kako bi se jednog dana nekome mogle dobro preprodati. Oni drugi ne haju toliko: koriste, habaju, unište i bace. Ali ipak u oba slučaja suština ostaje ista. Stvar je stvar, i ona nije živo biće. Ona je samo posjed koji kod svoga vlasnike ne budi neke posebne moralne osjećaje i obveze.
E sad, možda i najzanimljivija stvar iz domene posjedovanja stvari se javlja s pokušajem otuđivanja istih od strane drugih osoba. To je valjda i jedini trenutak kad stvar postaje prevažna, važnija ponekad čak i od zdravlja i života ljudske osobe. Mnoga zakonodavstva dopuštaju vlasnicima čak da radi očuvanja svoga posjeda na licu mjesta oduzmu lopovu život. Neka druga zakonodavstva ne dopuštaju likvidaciju lopova, ali isti na kraju biva skraćen za pokoji ud. U nekim drugim, opet, lopova se ne smije ni sjeckati ni tuči, ali smije ga se prisilno zadržati do dolaska policije, a ista će ga uz pomoć sudstva (gdje ono postoji) spremiti na robiju. Dakle, u potonjem slučaju, stvar nije veća od života i zdravlja lopova, ali je veća od njegove slobode… I nakon što stvar bude junački obranjena, ona opet postaje samo obična stvar, nešto što se troši i koristi, te nešto što ne uživa bilo kakva prava iz domene prava ljudske osobe.
E sad ako ovakav jedan posjednički odnos pokušamo identificirati u zoni međuljudskih odnosa, pronaći ćemo barem tri zajedničke uznemirujuće karakteristike: 1)Nedostatak komunikacije: Već rekosmo, sa stvarima se ne priča, i ako ste za nekoga samo stvar, ta osoba svakako neće imati potrebu da razgovara s vama nešto puno, a pogotovo ne redovito. Obraćat će vam se samo onda kad joj treba nešto konkretno, i tad će moguće biti čak i vrlo neumoljiva. 2) Nepriznavanje prava na slabost i pogrešku: Ljudski je griješiti, a ljudski je ponekad i biti slab, nervozan, neraspoložen, bezvoljan, mrljav i čupav. Nema nikakvih problema, sve će vam ovo progledati kroz prste netko za koga ste čovjek. No za koga ste stvar, morat će te uvijek biti na visini zadatka i morat će te uvijek služiti svojoj svrsi, tj. neće biti milosti i popuštanja. 3) Posesivnost: Kako već rekosmo, stvari postaju istinski važne tek onda kad postoji mogućnost da budu preotete. Na razini međuljudskih odnosa „posjednik“ će možda biti vrlo grub prema „lopovu“, ali i prema samoj „stvari“. Neki drugi će možda prije nastojati svoju „stvar“ odobrovoljiti, obećavat će joj kule i gradove, obećavat će osobnu promjenu, svašta nešto, ali kad stvar jednom bude vraćena, ona će opet postati samo stvar. Moglo bi se reći da posesivnost po sebi predstavlja osobito žensku slabost. Žene su često sklone pomisliti da su voljene samim tim što je netko prema njima izrazito posesivan. Također, sklone su umisliti da i one same nekog vole samo zato što osjećaju vlastitu posesivnost prema toj osobi. Naravno, posesivnost po sebi može biti dio zrele i duboke ljubavi, ali ona nikad ne može biti cjelina i suština ljubavi.
„Posjednik“ može biti bilo tko
Biti za nekoga stvar po sebi ne spada samo u domenu ljubavnih odnosa. Stvar – isto tako – možete biti i za svog prijatelja, radnog kolegu, osobito za šefa. Međutim, bitno je naglasiti da ljudi u većini slučajeva ne rade ovo svjesno. Mnogi „posjednici“ će u tom smislu čak biti uvjereni da im je ponašanje idealno i uzorno. Stoga će najbolje biti da „stvar“ pokaže svoju osobnost i razumnost, da pokaže da je svjesno i razumsko biće koje osjeća, misli, koje ima svoje vlastite želje i planove kao i dostojanstvo. Ovo je puno bolje i dugoročnije rješenje nego da svoga „posjednika“ pokušate zaplašiti s time da ste vi zapravo jedna vrlo „eksplozivna stvar“. Jer stvar, eksplozivna ili neeksplozivna je i dalje samo stvar i na ovaj način se problem samo produbljuje.
Gdje nema ljudskosti nema ni ljudi
„Dobar dan … Kako si … Jesi li u poslu … Imaš li minutu vremena?“ – Ovako se otprilike obraćaju ljudi prema ljudima. Zanimljivo je da u svim kulturama na svijetu postoji neki oblik službenog pozdrava. Uz to idu i neka uobičajena pitanja o zdravlju i raspoloženju. Još je uzornije ako se pri tome sugovornika upita za njegovo vrijeme, jer možda je čovjek upravo u poslu kojeg mora hitno završiti. „Posjednici“ najčešće i najradije sve ovo preskaču. Oni odmah prelaze na stvar. „Ej, treba mi hitno to i to … Donesi mi ono … Idi i uradi mi ovo!“
Pored svih ovih pojedinačnih incidenata, izgledno je da neljubaznost i nepoštovanje ljudske osobe predstavlja i svojevrsno opće mjesto lokalne kulture i mentaliteta. Zanimljivo je recimo da u našim južnoslavenskim jezicima uopće ne postoji konjuktiv kao zasebni jezični oblik koji služi za izražavanje želje, pretpostavke, mogućnosti i blage zapovjedi. Umjesto konjuktiva se u naznačene svrhe zato uobičajeno krpamo aoristom glagola biti: „Biste li bili ljubazni i učinili mi…“? S druge strane, recimo u njemačkom jeziku konjuktiv ne podrazumijeva samo zasebni glagolski oblik (npr. würden namjesto werden ili hätten namjesto haben), nego i odgovarajuću prateću sintaksu. Na primjer, naznačena blaga zapovijed podrazumijeva da drugoj osobi ne govorite što bi ona u danom momentu trebala raditi nego ono što biste vi uradili da ste na njezinom mjestu (Auf deiner Stelle würde ich so und so machen – Da sam na tvom mjestu, uradio bih to i to). Osobit tabu njemačkog konjuktiva predstavlja zapovjednička forma „ti moraš“. Premda se ovo na njemačkom može izreći, kod njih to važi kao svojevrsna kočijaško-uličarska forma izražavanja. Kulturan Nijemac – s druge strane – nikad nikom neće reći da nešto mora, jer mora se samo umrijeti – zar ne? S druge strane, kod nas se ovo „ti moraš“ smatra najnormalnijom i uzornom međuljudskom komunikacijom: „Kažem ti kao prijatelju, moraš to uraditi kako znaš i umiješ!“ ili „Draga, moraš to učiniti!“ itd. Tko zna, valjda su nam kroz povijest previše i predugo drugi zapovijedali da bi se sada lako mogli toga otarasiti.
Obično se kaže ono da je vrag u detalju, premda je izvorno ova poslovica namjesto vraga spominjala Boga. S par finih riječi i pokojim uljudbenim jezičnim oblikom možemo uistinu popraviti našu svakodnevnu komunikaciju, a samim tim i naše međuljudske relacije i odnose.
Jordan B. Peterson kanadski je psiholog i profesor na sveučilištu u Torontu. U svojoj knjizi 12 Rules for Life. An Antidote to Chaos iznio je kako on razmatra 12 važnih pravila života.
Pravila su sljedeća:
Stoj uspravno s uspravljenim ramenima: Prema ovom pravilu za Petersona čovjek je biće koje se uvijek na neki način bori za nešto i ne smije zanemariti činjenicu da je život borba protiv kaosa. Kaos je za Petersona kada vas neki iznenadni događaj potpuno šokira u negativnom smislu kao recimo kada mlada osoba doživi moždani udar i mora sve učiti iz početka. Prema Petersonu, čovjek se mora naučiti nositi i boriti s kaosom koji je sastavni dio života i ne bježati od kaosa.
Tretiraj sebe kao nekoga kome iskreno želiš pomoći: Prema ovom pravilu patnja je sastavni dio života (Peterson pravi zanimljivu usporedbu s religioznim govorima o grijehu i ljudskom padu u različitim religijama) i čovjek ne smije biti megaloman koji rješava patnje cijelog čovječanstva, nego mora prihvatiti vlastitu patnju i riješiti je a tek onda pomoći drugome. Prema Petersonu, prvo treba pomoći sebi kao da ste netko drugi kome zaista želite pomoći.
Za prijatelje tražite ljude koji vam žele najbolje i koji iskreno žele izvući najbolje od vas: Ovo pravilo odnosi se na ljude koji nas okružuju i uz koje smo jako vezani. Prema Petersonu, moramo biti sposobni isključiti iz života one ljude koji nas nepotrebno i bez razloga vuku prema dnu i propasti te uključiti ljude koji iz nas žele izvući maksimum dobrog i dobrote.
Sebe uspoređujte s onim što ste bili jučer, a ne s onim što ste danas: Ovo pravilo ide za tim da čovjeku posvijesti kako je čovjek trajno nezadovoljan nečim u svojoj sadašnjosti. Karijerom, poslom, prijateljima, brakom… Peterson za razliku od mnogih smatra da usporedba s prošlošću u kojoj je čovjek u mnogočemu bio lošiji pomaže čovjeku da osmisli sadašnjost. Za Petersona prošlost nije loša, negativna i očajna, pogotovo kad se čovjek usporedi kakav je bio nekad i kakav je sad. Prošlost je prema ovom pravilu izvor i dobrog i pozitivnog o sebi, a ne samo onog najgoreg i pesimističnog.
Ne činite svojoj djeci nešto zbog čega će vas mrziti: Ovdje Peterson ne misli na neku univerzalnu formulu kako odgajati djecu, nego podsjeća koliko roditelji mogu dobro ili loše utjecati na svoju djecu ukoliko ih hrabre i potiču na nešto dobro i koliko djeca mogu biti uspješna zahvaljujući tome. Peterson podsjeća kako u nesređenim obiteljima gdje se djecu stalno pritišće negativnim mislima i temama rađa se velika mogućnost da ta djeca kasnije postanu depresivna, kriminalna i sklona samoubojstvima.
Svoju vlastitu kuću dovedi u red prije nego izneseš kritiku protiv cijelog svijeta: U ovom pravilu Peterson vidi problem onih ljudi koji su nesposobni organizirati i najobičnije svakodnevne životne zadaće, ali bi zato željeli da budu direktori velikih firmi i predsjednici država, te kako bi rješavali probleme milijuna zaposlenih i međusobno zaraćenih iako su nesposobni organizirati vlastitu spavaću sobu, ured i stan i radno vrijeme na poslu kao niti svoj obiteljski život.
Teži za smislenim, a ne za potrošnim: Ovdje Peterson želi napomenuti kako je za čovjeka bez obzira na njegovu kulturnu pripadnost uvijek važnije značenje od posjedovanja. Peterson to posebno napominje kada je riječ o zrelim godinama gdje je ljudima važnije osvrnuti se na život koji je imao značenje nego na vlastito bogatstvo.
Govori istinu ili barem šuti i nemoj lagati: Peterson koji je klinički psiholog u ovom pravilu donosi iskustvo nekoliko svojih pacijenata koje je po sebi dvostruko. Prvo laž zahtjeva puno više psihičke snage i napora da se održi, jer je nekad i suviše komplicirana i složena te zahtjeva velike napore uma da se održi u organiziranom stanju. Drugo, s vremenom kad se cijela stvarnost koja je izgrađena na laži sruši, čovjek otkriva kako se također i cijeli život urušio i da ga jednostavno više nema u njegovom vlastitom životu. Zajedno s njegovom laži nestao je on i sav njegov život.
Pretpostavi uvijek da osoba koju slušaš zna nešto što ti ne znaš: Ovim pravilom Peterson podsjeća prvo da kao psiholog kod svojih pacijenata kao najčešći problem pronalazi činjenicu da ih nitko ne sluša. Ovo pravilo nije pitanje o tome tko je pametniji nego o tome da se puno može pomoći nekomu samo ako ga se sluša, čak i onda kad se ništa drugo za njega ne može učiniti. Prema Petersonu, živimo u vremenu odsutnosti slušanja, a ljudi tako jako žele da ih netko sasluša.
Budi precizan u svome govoru: Za Petersona nedefiniran problem nema rješenja! Ovo pravilo Peterson izvodi iz svog iskustva rada s pacijentima gdje je najvažnije pitanje u liječenju depresije, neuroze i psihoze bilo pitanje da pacijent precizno formulira problem i da ga on kao psiholog precizno razumije i precizno ponovi. Biti precizan u izlaganju i predstavljanju svog problema drugim ljudima je za Petersona jedan od važnijih razloga zašto ima ljudi koji se međusobno dobro razumiju i dobro komuniciraju – kako međusobno tako i s drugima. Uspješnost liječenja nekih od svojih pacijenata Peterson veže uz njihovu sposobnost ili nesposobnost da koliko je god moguće precizno izreknu u čemu se sastoji njihova bolest.
Ne gnjavite djecu kada su na skateboardu: Ovo pravilo odnosi se na čovjeku opsesiju da bude apsolutno zaštićen sa svih strana od svih mogućih životnih kaosa i komplikacija što je praktično nemoguće i neizvedivo. Odnosno, Peterson sugerira da se za kvalitetan život čovjek mora osloboditi sigurnosti i dopustiti nesigurnosti kao sastavnom dijelu života da zauzme svoje mjesto. Drugim riječima, sasvim je u redu ne biti potpuno siguran!
Pomilujte mačku kad je sretnete na ulici: Pravilo se odnosi na čovjekovu sposobnost da pokaže empatiju i suosjećanje prema ljudima i onima koji su u odnosu na njega generalno nemoćni. Pokazivanje empatije i suosjećanja kod čovjeka stvara osjećaj pripadnosti nekom višem redu i pozivu u životu, te ostavlja prostor nade da će i on osjetiti empatiju i suosjećanje od drugih kad mu to bude potrebno. Drugim riječima, dobro je pokazivati altruizam prema nemoćnima!
Ljudsko tijelo se sastoji – već prema različitim izvorima i u zavisnosti od uzrasta – od 37 do 100 bilijuna stanica (ćelija). Pri tome naša tijela sadrže oko 200 različitih vrsta stanica, a svaka od njih je priča, tj. svemir za sebe. Recimo samo da svaka od njih sadrži oko 750MB informacija genetskog materijala, što će reći cijelu jednu biblioteku, a ima tu još i nebrojeno puno nekih drugih stvari, organela i detalja. No, mi ćemo se ovdje pozabaviti više ljudskom osobnošću i složenošću koja iz toga proizlazi.
Npr., već je za stare Semite bilo jasno da se ljudska svijest i osobnost ne može opisati samo s jednom riječju, premda su oni poslovično gledali na čovjeka kao na jedinstveno biće. U tom kontekstu su se uobičajeno koristila četiri pojma:
Basar bi se dalo prevesti kao tijelo, ali ne samo isključivo kao tijelo, jer ovdje se misli na cijelog čovjeka kao tjelesno biće. Čovjek je u svojoj tjelesnosti slab i krhak, ranjiv i smrtan, također, sklon grijehu i bezakonju; međutim, njegovo tijelo mu omogućuje da živi na Zemlji te da stupa u kontakt s drugim bićima, da se druži, surađuje, veseli i raduje. Stoga su Semiti na tjelesnost gledali pretežito pozitivno. Osim toga, već je tada bilo jasno da samo tjelesan čovjek može biti konkretni čovjek sa imenom, prezimenom, vlastitom poviješću i pričom. Mimo toga moglo bi se govoriti isključivo o apstraktnom čovjeku kao neosobnom simbolu cijele ljudske vrste ili neke njezine pojedine epohe i skupine (npr. antički čovjek, azijski čovjek …).
Leb (srce) za starozavjetnog čovjeka nije označavao samo središnji ljudski organ. Pod srcem se mislilo na cjelokupnu čovjekovu nutrinu, na samo središte njegove osobnosti … na ono tajnovito mjesto gdje se rađaju ljudski misli i odluke. Srce se u ovom kontekstu javljalo više kao svojevrsni racionalni princip dok su se – suprotno europskoj tradiciji – osjećaji vezivali više za bubrege. Dakle, iz srca su izvirale dobre namisli i odluke, ali i one loše. Stoga se od čovjeka očekivalo da bdije nad svojim srcem, a u proročkoj literaturi je postojalo iščekivanje stvaranja „novog srca“, jer se ovo postojeće često pokazivalo kao hladno i kameno.
Nefeš – duša (arap. nefs) također ne predstavlja tek komponentu, nego označava čitavog čovjeka kao živo biće, obdareno dahom života. Dok je samo tijelo predodređeno za smrt, za nefeš se kaže da ne umire. Ona se vraća Bogu koji ju je i stvorio.
Ruah – duh (arap. ruh), opet slično kao i u prethodnim slučajevima ne predstavlja tek komponentu nego cijelog čovjeka s obzirom na ono bitno i neuhvatljivo ljudsko, dakle, upravo ono što čovjeka bitno razlikuje od drugih živih bića na zemlji. Čovjek je po duhovnom aspektu veličanstveno biće, ali u svemu tome prijeti mu i velika opasnost. Jer kao što postoji ljudski duh, kao i onaj božanski koji ga inspirira i potiče na dobro (ili također „duh pravednosti“), tako postoji i „duh pijanstva“, kao i cijeli niz drugih „nečistih duhova“ koji mogu obuzeti čovjeka i srozati ga u njegovom ljudstvu.
Antička antropološka dihotomija i trihotomija
Antička filozofija će pokatkad, dosta slično semitskoj antropologiji, govoriti o postojanju tijela i duše u čovjeku, tj. češće o trihotomiji: duh – duša – tijelo. Međutim, bitna razlika se ogledala u tome što se ovdje na čovjeka više nije gledalo kao na u sebi jedinstveno biće. Ispadalo je kao da je čovjek u sebi razdijeljen. Ova dihotomija će osobito biti naglašena u platonizmu koji je na tijelo gledao poprilično negativno, kao na „zatvor duše“, što će – s druge strane – reći da se na dušu gledao istovremeno kao na istinsku čovjekovu suštinu i identitet, ali i potencijal. Ovakav svjetonazor je i dan danas naglašeno prisutan u različitim šamanskim konceptima gdje se vjeruje da je „život san, a smrt buđenje“. No, ponešto od ovog mentaliteta je ušlo i u rano kršćanstvo, pri čemu se osobito mislilo na stanovite napetosti između duha i tijela. „Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo“ (Mt 26,41). Što će reći da tromost i lijenost tijela koče duh u njegovim plemenitim i odvažnim namislima. Ovaj utjecaj ne čudi s obzirom da je prostor ondašnjeg Izraela (tj. Palestine) već od III. st. pr. Kr. bio pod snažnim helenističkim političkim i kulturnim utjecajem.
Aristotel će nakon svoga učitelja Platona ipak ponešto različito posložiti stvari izjednačavajući važnost duše i tijela. Tijelo i duša su kod njega bili bitno usmjereni jedno na drugo, kao akt i potencija ili materija i forma; što će reći da je duša životvorni princip, ali koji se mimo tijela ne može konkretizirati. Aristotelizam će preko Avicene izvršiti veliki utjecaj na islamsku misao, a preko sv. Tome Akvinskog i na katoličku. S druge strane, Martin Luther je gajio averziju prema grčkoj filozofiji pa je radije ostajao vjeran prije naznačenoj starozavjetnoj antropologiji, premda je ova po sebi dosta slična aristotelovskim postavkama, s obzirom da vodi dosta računa o čovjekovoj cjelovitosti.
Dinamično promatranje osobnosti u modernoj psihologiji
Krajem 19. i početkom 20. st. doći će do nekih novih istraživanja i naglasaka glede ljudske svijesti i osobnosti. Ovdje mislimo prvenstveno na pionire psihoanalize Sigmunda Freuda (1856.-1939.) i Gustava Junga (1875.-1961).
U igru ulaze novi pojmovi poput svjesnog i nesvjesnog, s tim da će Freud više govoriti o individualnom nesvjesnom (na razini pojedinca), dok će se Jung više baviti kolektivnim nesvjesnim kao zajedničkom komponentom svijesti cijele ljudske vrste u koju su se slile tisućljetna iskustva, slike i simboli.
Freud je analoški uspoređivao ljudsku svijest sa santom leda, pri čemu se čak devet desetina odnosilo na ono skriveno nesvjesno, dok je na površini stršala samo jedna desetina onog preostalog svjesnog. Pri tome je međusobni odnos ove dvije komponente bio dinamičan, jer nesvjesni sadržaji uvijek na različite načine pokušavaju isplivati na površinu dok i ona gornja svjesna razina ima načina utjecati prema „dolje“.
Slika 1: Triparitetna struktura ličnosti prema Freudu. Izvor: Simply Psychology
U nesvjesno spadaju potisnuti traumatični događaji s kojima se Ego nije mogao izboriti, ali i brojne bezazlene informacije koje „tehnički“ nisu mogle biti upamćene na svjestan način (npr. ono, „čini mi se da sam ovog čovjeka već nekad bio sreo“ ili „čini mi se da smo o tome i o tome učili nešto u školi“). Nesvjesno je po sebi kod Freuda i područje libida, odnosno, područje nesvjesnog Ida koji predstavlja urođenu komponentu osobnosti. Id je po sebi impulzivan, nasrtljiv, nepromišljen. Manifestira se kroz snažnu volju za nečim ili protiv nečega. Nestrpljiv je. Sve što želi, želi odmah; ako to ne dobije, negoduje, buni se, napada ili očajava. Odrasli ljudi mogu svoj Id nerijetko doživljavati na duboko uznemirujuć’ način, gotovo kao nešto demonsko, međutim, kako rekosmo, ovdje se radi o urođenoj komponentni, najjasnije vidljivoj u ponašanju sasvim male djece i beba. Zadaća Ega je da zauzda hiroviti Id, no tu ujedno leže i brojne opasnosti, jer Id je životan; on je nositelj cjelokupne psihičke energije, i posve zauzdan Id počesto znači umrtvljenu osobnost. Uzmimo ovdje za primjer finog, sofisticiranog, uljudnog, ali istovremeno užasno depresivnog i suicidalnog čovjeka! Dakle, Id se mora zauzdavati, ali ne i gušiti!
S druge strane, čovjekov Ego se istovremeno nalazi pod pritiskom još jedne posve različite komponente. To je tzv. Superego – glas odgojitelja u nama. Ovaj glas možemo doživljavati istovremeno i na svjesnoj i na nesvjesnoj razini. Npr., svjesno, „neću to i to raditi, nisam tako odgojen“. Nesvjesno, javlja se kroz uznemirenost i grizodušje zbog činjenja nečega zabranjenog. Stoga Superego nerijetko doživljavamo kao glas savjesti, premda on to nije. Za razliku od savjesti koja je prirođena, Superego se gradi s vremenom, no problem je – kako rekosmo – u tome što ga možemo doživljavati na isti način kao i savjest. Ovo napominjemo stoga što Superego ne mora po sebi nužno sadržavati pozitivne sadržaje; sve već ovisi od kvalitete primljenog odgoja i obrazovne formacije. Npr., mnogi zločinci samouvjereno kažu da sve što su radili, radili su po savjesti. Ili suprotno njima, strogo odgojene skrupulozne osobe uistinu „po savjesti“ smatraju da je sve živo grijeh! Stoga po Freudu kao teška zadaća Ega ostaje izboriti se sa nasrtajima Ida i Superega, istovremeno poštujući njihovu opstojnost. Uspjeti u ovoj zadaći za pojedinca znači biti psihički zdrav, ne uspjeti znači biti neurotičan.
Slika 3: Id, Ego i Superego u svijetu smajlija. Izvor: Digital Psychology
Animus, Anima, Jastvo i Sjena
Jung je komponente ljudske osobnosti svodio na tzv. arhetipove. Ovdje se radi o stanovitim bezobličnim psihičkim energijama koje u snovima poprimaju konkretne oblike i izglede. Premda se kod njega kroz dugu karijeru broj i značenje arhetipova više puta mijenjao, njegovi današnji tumači i interpretatori najčešće govore o slijedeća četiri: Animus, Anima, Jastvo i Sjena.
Animus predstavlja muški aspekt ženske osobnosti, dok Anima predstavlja ženski aspekt muške osobnosti. To ljude čini sposobnijim, složenijim i višim bićima, međutim, ovdje se istovremeno kriju i nemali izazovi, jer u prirodi mužjaci i ženke većinom nisu u međusobnoj konkurenciji, nego mužjaci s mužjacima i ženke sa ženkama. Tako nekako na kraju ispadne i kod ljudi: uglavnom se ne svađaju muškarac i žena kao takvi, nego u sukob ulaze njegov ženski aspekt s njezinom ženstvenošću, kao i njezin muški aspekt s njegovom muževnošću. Ove komponente je neizostavno potrebno na pravilan način integrirati, u protivnom ljudi doživljavaju brojne probleme, kao i svi oko njih (npr. ambiciozne, nemilosrdne žene i mekoputi bezlični muškarci).
Sjena je po sebi dosta slična Freudovom Idu. Po sebi vrlo destruktivan arhetip, ali i životan, te bez njegove pravilne integracije nije moguće ostvariti kvalitetan život.
Jastvo predstavlja arhetip individuacije i osobnog samoostvarenja. U snovima se javlja na različite načine: mudri starac, učenjak, religiozni vođa, sam Bog. Jastvo predstavlja onu višu komponentu nas samih koja tek kroz život treba biti ostvarena.
Na kraju, svakako treba naglasiti ono da Jung čovjeka vidi kao posve zatvoren psihološki sustav. Po njemu, mi nikad ne volimo ili mrzimo nekog drugoga, nego volimo ili mrzimo neki dio sebe koji uspijevamo projicirati na druge ljude. Sve je u nama, i sve je do nas. No, sukladno tome slično važi i za čovjekovo nasljedovanje viših ideja i znanja. Vežemo se za one koncepte koji su na neki način u nama već prisutni. Ili opet slično, kod tzv. iskustava upoznavanja „srodne duše“. Nakon par minuta s takvom osobom čini nam se kao da je znamo cijeli život. To je stoga što unutar samih nas postoje neki aspekti vrlo slični i srodni toj osobi.
Umjesto zaključka: osvojiti samog sebe!
Aldous Huxley u svojem djelu „Time Must Have a Stop“ iz 1944. reče: „Samo je jedan kutak svemira koji sigurno možete promijeniti, a to ste vi sami.” No, ako bolje sagledamo činjenice, mi ne samo da predstavljamo jedan kutak svemira, mi smo čitav jedan svemir sami za sebe! Bilijuni stanica, kilometri krvnih sudova i moždanih sinapsi i iznad svega toga kompleksna psihička super-struktura čije smo tajnovite postavke i zakonitosti kao vrsta tek malo površinski „zagrebali“.
Ljudi su po sebi invazivna i osvajačka vrsta, no možda je konačno došlo vrijeme da osvojimo sami sebe!
Predstavljamo ovdje jedan moguće i najjednostavniji postojeći test osobnosti, tzv. test „tri životinje“. Ne bi sad znao točno navesti izvor i autora istoga; čuo sam ga još davno od jednog prijatelja, i nakon što me je „testirao“ samo se sjećam da sam se smijao k’o lud, ali uz ozbiljnu popratnu konstataciju: „Ima tu nešto“!
Dakle, za početak, sve što je potrebno jest da navedete svoje tri najdraže životinje, počevši od naj-najdraže, pa onda druga najdraža, i na kraju treća.
Ne gledajte dolje na ključ testa dok ne budete imali jasno definiran popis.
Prva životinja predstavlja ono što bi ste Vi htjeli da budete.
Druga životinja predstavlja ono što drugi očekuju od Vas da budete.
Treća životinja predstavlja ono što Vi uistinu jeste.
Kratko pojašnjenje:
Koliko god izgledalo groteskno, u ovom testu se skriva poprilično ozbiljna psihologija.
Krenuvši od Camusove pretpostavke da je čovjek jedino biće koje ne želi biti ono što jeste, dolazimo do prvog izbora. Ono nama najdraže jeste ono što bismo željeli biti. S tim se puno bolje poistovjećujemo i identificiramo nego sa onim što uistinu jesmo, premda nam ni to – vidimo – ne mora biti mrsko. Nesvjesno projiciramo žuđene osobine na okolni svijet, tako da ih između ostaloga možemo prepoznavati i u liku – nama – omiljene životinje.
Iznenađujuće, na drugom mjestu opet nije ono što uistinu jesmo, nego ono što drugi od nas očekuju da budemo. Premda nas poslovično pretjerana i nerealna očekivanja drugih ljudi itekako znaju nervirati, mi ih zapravo na nesvjesnoj razini itekako pozitivno percipiramo. Zašto? Zato što udovoljenje zahtjevima drugih – premda po sebi nezgodno – za nas znači društvenu afirmaciju i prihvaćanje. Na taj način dolazimo do stabilnijih prijateljskih i ljubavnih relacija, ali i do onih poslovnih; na taj način nadvladavamo strahotu samoće, odbačenosti i potpune anonimnosti.
Na kraju, tek na trećem mjestu dolazimo do onoga što uistinu jesmo, no smisao testa i jest da to sebi otkrijemo i osvijestimo. Treća životinja nas upućuje na naše stvarne karakteristike i navike. Ona nam također daje odgovor na pitanje zašto nam je ona prva „životinja“ toliko često nedostižna, ali također daje neke odgovore i o razlozima sukoba s drugim ljudima. A bit će svakako na kraju dobro i zdravo priznati i sebi i drugima što se od nas može očekivati, a što ne…
Čovjeku je obično sasvim jasno što želi, ali tek će morati doći do odgovora zašto baš to želi…
Kaže se ono da bi svi dječaci voljeli postati piloti. Moglo bi se reći da se radi o vrlo dobroj želji i ambiciji, jer ako želiš biti pilot, neće biti dovoljno samo da budeš hrabar i zeru lud. Ima tu još puno toga… Treba marljivo učiti i raditi na sebi, i to u jednom vrlo opsežnom spektru, jer pilot mora biti potpuno zdrav, i fizički i psihički; pilot također mora biti odgovoran, ali i uredan, kulturan i lijepo odgojen… Svakako ne dolikuje da za upravljač nekog Airbusa od 200 milijuna dolara sjeda neka neotesana i neočešana spodoba.
Kažu da bi sve djevojčice htjele biti princeze. Reklo bi se jako dobra želja i ambicija, ali opet samo u slučaju ako se shvati u svojoj punoj širini. Od plemkinje se očekuje da bude – kako sama riječ kaže – plemenita, a to je puno više od one haljine svilene i zlaćane krune. Plemenitost znači poštenje, dobrotu, mudrost, otmjenost, staloženost, osjećaj za ugrožene i potrebite, i još svašta nešto pozitivnog i dobrog…
Vidimo, priroda nas u startu naoružava dobrim ambicijama kako bi rasli i razvijali se u kompletne i pozitivne ljude. Zato treba slijediti svoje srce, ali ono – kako kažu, bilo bi dobro pri tome sa sobom ponijeti i pamet.
Elf i zlatna riba (bajka). Izvor (foto): 123rf.com
„Posuđene“ želje
Kako čovjek raste i postaje zreliji polako se oslobađa tih arhetipskih čežnji. Sada sve postaje konkretnije i bliže, pa tako i naše puste želje. Puno toga što želimo, želimo samo zato što to žele i drugi. Za takve želje se lako ispostavlja da zapravo ni nisu bile naše. Npr., želiš novi, skuplji pametni telefon, i kad ga kupiš moglo bi se reći da si dan-dva stvarno sretan. Međutim, već idući tjedan, sasvim ti je normalno što ga imaš, a za mjesec-dva, već ćeš se zagledati u neki drugi… E tako ide sa svim našim željama koje u stvari i nisu naše. Zanimljivo, one se ne tiču samo stvari materijalnog reda. To npr. može biti i neka posebna škola/fakultet ili čak neka osoba. Ljudi ulete i vrlo brzo primijete: „Al’ se uvalih!“ Jednostavno, to nikad nisi ni želio … samo si se zaletio za nečijom tuđom željom.
Iz ovoga slijedi jedan sasvim jednostavan i jasan zaključak: naše istinske želje proizlaze iz samih nas, te stoga i imaju neko esencijalno značenje za naš život i sreću. Takve nas želje ne prolaze lako, kao ni sreća i zadovoljstvo kad ih konačno ostvarimo.
Opsesija
Međutim, postoji i onaj nezgodan scenarij kad nekog ili nešto uporno pa čak i opsesivno želimo, a taj netko ili nešto iz godine u godinu NIŠTA, bez vidljivih znakova promjene stava ili mišljenja prema nama. Neuroznanstvenici bi za ovakve situacije jednostavno primijetili da naš mozak nije savršen te da ponekad jednostavno okrutno pogriješi prema samima nama. Međutim, možda ipak zgodnije rješenje dolazi iz područja psihologije. Psihologija za ovakve situacije zna reći da se ovdje i ne radi o smislenoj čežnji za cijelom osobom, nego prije o nepotpuno artikuliranoj čežnji za nekom njezinom osobinom. U ovakvim situacijama čovjek bi se trebao doslovno pitati što ima ta osoba, a da mi sami nemamo? Ovdje se često radi o vlastitom nedostatku neke egzistencijalne osobine bez koje dugoročno biva ugroženo sve ono što imamo i što jesmo. Stoga nas i praiskonski snažna čežnja upućuje prema toj osobi kao prema svjetioniku, ali to na koncu – kako rekosmo – i ne mora biti čežnja prema posjedovanju, nego nesvjesna čežnja prema orijentiru i uzoru…
Vidimo, ne postoji greška, nego nešto kao greška: našem mozgu nije lako prevesti sve nesvjesne sadržaje koji naviru iz dubine. Ipak, istinska i duboka čežnja nikad ne laže. Ona nas uvijek upućuje prema onome što nam je stvarno i egzistencijalno potrebno, ali na koji će nam način to točno trebati i zbog čega … e o tome će trebati razmisliti, ali još bolje – s drugima iskreno o tome razgovarati. Jer već je Jung ustvrdio da se nesvjesni sadržaji ljudske psihe isključivo mogu dijaloški protumačiti, a iskren i provjeren prijatelj za našu psihu dokazano ima podjednak učinak kao i neki vrstan terapeut.
