Oznaka: psihologija

KOLIKO ODLUKA DONOSIMO U DANU?

Postoji li slobodna ljudska volja? Da bismo na ovo pitanje pokušali odgovoriti, morat ćemo istovremeno postaviti i ono jedno dodatno pitanje: Postoji li svjesna ljudska volja? Naime, neka novija istraživanja pokazuju kako mi svakodnevno donosimo nevjerojatno velik broj odluka, ali kao da toga i nismo u potpunosti svjesni.

Uzmimo za primjer: Sedam je sati ujutro, budilica vas budi i vrijeme je da se počnete spremati za posao. Možda se odmah dignete, a možda i pritisnete onaj „snooze” (engl. kratki san, drijemež), pa produžite još desetak minuta. Što god da ste izabrali, nešto ste ipak već izabrali, a tek je 7:00.

Konačno ste se digli, još niste skroz pri pameti, ali na redu je donošenje nekolicine sljedećih odluka: Što će te odjenuti, a što obući; kod žena je to dodatno i ono kako se namazati? Zatim što jesti? Zdravija ili slasnija varijanta? Brža ili duža?

Tko ima djecu, morat će dodatno ponešto odlučiti i oko njihovog spremanja za vrtić ili školu, a ako su druga smjena, onda im barem smisliti kakvu poruku sa zadacima za kasnije…

Izašli ste vani, vidite da ste knap s vremenom… Ići na tramvaj ili bolje hvatati taxi? Kome je posao bliže, vjerojatno razmišlja hoće li prošetati do tamo ili ipak hvatati kakav prijevoz? Kako god, tek je 8:00, a vi ste već donijeli cijeli niz odluka. Stručnjaci čak kažu, koliko god zvučalo nevjerojatno, da na ovaj način čovjek može donijeti i do 35.000 odluka u danu; praktično nešto svake dvije sekunde svoga budnog dnevnog stanja. Ove odluke su većinom slobodne, ali kako smo već rekli, često ih nismo najbolje svjesni.

S druge strane, sa onim velikim, fundamentalnim životnim odlukama ide otprilike obratno. Njih smo itekako svjesni, ali se čini da i nismo uvijek potpuno slobodni dok ih donosimo. Važno se prisjetiti, do ne tako davno ljudi ovakve odluke nisu praktično ni donosili samostalno. Za koga će se vjenčati, što raditi i gdje živjeti – to se više ticalo njihovih roditelja i starije braće nego njih samih. A tako je još uvijek i dan danas u mnogim krajevima svijeta.

Mi smo se u međuvremenu većinom emancipirali i napustili ovakvu rodno-plemensku praksu, no neki izazovi tu još uvijek postoje. Mnogi ljudi, premda su slobodni u ovakvim izborima, ipak žele imati barem nekakvo prešutno odobravanje svojih bližnjih, a što je po sebi poprilično mudar potez, naravno, ukoliko ne planirate otići na drugi kontinent, nego ostati tu negdje. Jer s ljudima valja i dalje živjeti, pa se ni ne treba zamjerati ako to već nije nužno.

Neki drugi opet kao da više imaju problem sa samima sobom kad su u pitanju ovakve velike životne odluke. Jednostavno, ustuknu; boje se da ne pogriješe u izboru ili se jednostavno samo boje, pa bi im skoro čak i odgovaralo da netko odluči namjesto njih.

Počesto se opet dogodi i ono da neslobodne strateške odluke nekako skliznu pod one slobodne, ali manje-više nesvjesne. Tu ćemo se prisjetiti one jedne pravne izreke koja kaže da su PRIVREMENA RJEŠENJA U SUŠTINI ČESTO NAJTRAJNIJA. Dok je tražio posao života i čekao da mu se smiluje ona žuđena ljubav života, čovjek je nekako počeo raditi to što i danas radi te živjeti sa osobom s kojom i danas živi. Pa tek mu sad ništa jasno…

Ipak, za kraj, vraćamo se opet malo onim brojnim „nesvjesnim” svakodnevnim odlukama. Njih bismo očito trebali sebi malo bolje posvijestiti, jer ono kako se kaže, budućnost svakog čovjeka je zapisana u njegovoj dnevnoj rutini! Gradeći pravilno svoju svakodnevnicu stvaramo perspektivniju podlogu i za one velike, izazovne fundamentalne odluke. A ako ništa drugo, neki će reći da je danas itekako potrebno što više pojednostavniti tu svoju dnevnu rutinu kako bi što bolje oslobodili um upravo za one veće i značajnije životne odluke. A odlučivati u svom životu, i svjesno i slobodno je svakako poželjan ideal kojem trebamo težiti.

U Sarajevu 25. X. 2019.

M. B.

 

Izvori:

Izvor (foto): 123rf.com Copyright: Ion Chiosea

BLAGODATI PRAVILNOG DISANJA

Vrhunski sportaši današnjice pored svojih uobičajenih napornih treninga gotovo redovito prakticiraju i različite vježbe disanja. Pri tome se najčešće radi na dva područja: uvježbavanju tzv. dijafragmalnog te ritmičnog disanja. Prvo se tiče korištenja cjelovitog plućnog kapaciteta, a drugo – pravilnog ritma disanja. Blagodati ovih vježbi se ne tiču samo poboljšanja tjelesnih performansi nego i onih psiholoških. Na ovaj način se kod sportaša razvija bolja koncentracija, samokontrola, lakše se nadvladava trema pred nastupe i sl.

Općenito govoreći, u posljednjih nekoliko godina različita istraživanja su i na znanstven način potvrdila postojanje višestrukih blagodati koje proizlaze iz jednog, tako da kažemo, pravilnog i cjelovitog disanja. Tako je između ostalog dokazano da je jednim kontroliranim disanjem moguće umiriti mozak, regulirati krvni tlak, bolje kontrolirati vlastite emocije, poboljšati memoriju, ali također i ojačati imunitet te pospješiti metabolizam općenito. Pored toga, tu se preliminarno govori i o nekim stvarima koje istraživači još uvijek nisu uspjeli do kraja shvatiti i definirati, ali uglavnom kažu kako se čini da nas kontrolirano disanje vodi u nešto „dublje” – misleći pri tome očito na dublja stanja svijesti.

Dah života

S potonjim razmišljanjem smo neminovno dotaknuli i temu spiritualnosti disanja, kad gle čuda, etimološki gledano disanje po sebi i jeste nešto posve spiritualno. Na primjer, latinska riječ spiritus sa svojih petnaestak različitih značenja između ostalog može označavati dah, zrak, puhanje vjetra … ali i duh, kao i onu jednu, više filozofsku, dušu svijeta. Gotovo identično sve ovo ide i sa grčkim pojmom pneuma. Također, u semitskim jezicima, hebrejski ruah i arapski ruh izvorno znače dah, a tek kasnije zadobivaju i ono svoje spiritualno značenje, a usput smo već mogli primijetiti i da ovo naše dah i duh korijenski predstavljaju identične riječi. U tom smislu, u neka starija vremena kod nas se umjesto puhati govorilo duhati. Da ne bude zabune, i u biblijskoj knjizi Postanka se „dah života” spominje kao izričito Božja stvar s kojom Bog oživljuje čovjeka ali i druga živa bića (Post 1,30; 2,7; 6,17; 7,15; 7,22;). U konačnici, ovo svakako ne znači da su dah i duh – u jednom teološkom smislu riječi jedno te isto, ali ipak znači da je ovo dvoje međusobno duboko povezano i isprepleteno.

Disanje kao ritam života

Razmislit ćemo malo o jednoj slici bliskoj današnjem čovjeku. Gotovo svi danas nemilice i svakodnevno koristimo različite elektronske uređaje koje se napajaju uz pomoć baterija. Kad je baterija prazna znamo da je treba napuniti; sasvim jasno i tu se nema o čemu raspravljati. Međutim, čudno je koliko nam je ovo počesto nejasno ukoliko istu sliku primijenimo na nutarnji život naših emocija. Kad smo puni, prirodno težimo tome da se ispraznimo. Pri tome punina prirodno teži nekoj praznini, ali onda na kraju često dođe do toga da se posvađaju um i srce, jer dok puno srce teži za prazninom, um je pun skepse ali i zabrinutosti nad ovom opsežnom kenozom (pražnjenje u emotivnom, duhovnom i egzistencijalnom smislu riječi). I tu bolno zastanemo. Umjesto da jednostavno ponovno napunimo ispražnjenu bateriju našeg srca, mi jadikujemo što se ona ispraznila. Pitamo se kako se to dogodilo? U čemu smo pogriješili? Kako smo mogli ispasti takve budale? Kako smo se dali tako naivno iskoristiti? Adekvatan odgovor pri tome obično ne pronalazimo, jer on u suštini ni ne postoji, osim onog odgovora koji jednostavno kaže da su pune baterije tu da se isprazne, a prazne opet tu da se napune. I to je manje-više sva mudrost. To je nešto poput pravilnog disanja, a samo ono što pravilno diše, može biti zdravo i dobro živjeti. Naznačena zastajkivanja su zato i opasna. To je nešto poput duhovne ili barem emotivne bolesti i smrti. Kako rekosmo, jadikujemo što smo se ispraznili, a zatim počnemo ljubomorno i škrto čuvati ono što je još snage preostalo. Tako čovjek kroz život postaje sve sebičniji, oprezniji, zatvoreniji, pakosniji, sve više osvetoljubljiv i nadasve suh. Ovo se dogodi prije ili kasnije svakome i tu nam svakako može pomoći, tako da kažemo, mudrost pravilnog disanja. Tri sekunde – udisaj, tri sekunde – izdisaj, pa tri sekunde – pauza. Razdali smo se, nema veze, opet ćemo se napuniti, da bismo se ubuduće mogli još radosnije i smislenije davati. Baterije i jesu tu da se pune i prazne…

U ovom tekstu nećemo govoriti nešto više o različitim vježbama i tehnikama disanja, jer na internetu već postoji mnogo materijala na tu temu. Samo pitaj Google…

U Sarajevu, 15. X. 2019.

M. B.

 

Izvori:

– David DISALVO, How Breathing Calms Your Brain (31. XII. 2017.), Psychology Today, Izvor: https://www.psychologytoday.com/intl/blog/neuronarrative/201712/how-breathing-calms-your-brain (Stanje: 15. X. 2019.);

– Rachel DRBOHLAV OLLERTON, Tehnike disanja – vježbe disanja za smirenje i opuštanje (3. V. 2019.), Kreni zdravo, Izvor: https://www.krenizdravo.rtl.hr/zdravlje/mentalno_zdravlje/tehnike-disanja-vjezbe-disanja-za-smirenje-i-opustanje (Stanje: 15. X. 2019.);

– Breathing Exercises, PSYCHOLOGY RESEARCH AND REFERENCE, Izvor: https://psychology.iresearchnet.com/sports-psychology/psychological-skills/breathing-exercises/ (Stanje: 15. X. 2019.);

-Giacomo CANOBBIO (ur.), Mali teološki leksikon, KS – Zagreb, 2002.

– Xavier LEON-DUFOUR, Rječnik biblijske teologije, KS – Zagreb, 1993.

Izvor (foto): 123rf.com Copyright: Sergey Nivens

PRILIKE I NEPRILIKE OBRNUTE PSIHOLOGIJE

Prije par godina razgovaram s jednim prijateljem i on mi govori kako se promijenio otkako se oženio. Malo se zamislio pa dodao da je za to vjerojatno odgovorna njegova žena koja ga nekim čudom stalno iznova potiče da više izlazi i druži se sa svojim starim muškim društvom, pa onda njemu sve to skupa valjda i nije više toliko privlačno i zanimljivo. Gospođa je inače teta u vrtiću, pa valjda zato i zna tako fino s muškom djecom, i onom malom, i ovom velikom…

Ovo je svakako bio jedan živi primjer iz domene obrnute psihologije, a ista bi se dala definirati kao načelo ili praksa suptilnog poticanja na ponašanje ili vjerovanje zagovarajući njegovu suprotnost.

 

Obrnuta psihologija je po sebi vrlo slična onom „samoispunjujućem proročanstvu” iz našeg prošlog teksta, s tim da ovdje stvari idu obrnutim redom:

1) Imam cilj koji želim postići;

2) Pri tome se služim poticajima za koje se čini da se posve razilaze s prvotnim ciljem;

3) Ali ovo će na kraju dovesti do promjene stava i ponašanja koji će me i dovesti do željenog cilja.

Obrnuta psihologija ima široko polje primjene. S njom se može utjecati na druge, ali i na samog sebe. Recimo, kod nekih psiholoških problema izuzetno je korisno kontrirati samom sebi, tj. svojim nesvjesnim poticajima i nagonima. Na primjer, svi koji pate od danas vrlo učestalog anksiozno-depresivnog sindroma stalno se susreću s nečim što bismo mogli nazvati izolacionističkom težnjom. Takvi ljudi bi se najradije od sviju sakrili i zatvorili, osim toga često vole jako dugo spavati i vrlo su nesretni kad moraju ustati iz kreveta. E psiholozi ovdje kažu samo kontra! Rano dizanje, puno šetnje i odlaska među ljude! Ako vas je strah ili vam se ne da, nema veze, recite sebi da izlazite s nakanom da vam bude fino.

Ruski psiholog Aleksandar Svijaš predlaže još i paradoksalniju metodu razračunavanja sa eventualnom vlastitom anksioznošću, a također iz domene obrnute psihologije. Naime, u anksioznim epizodama bi trebalo pokušati okrenuti strah u smijeh. Na prvu možda zvuči nemoguće, ali itekako je moguće, jer u prirodi stvari je da iz jednog pobuđenog stanja zapravo poprilično lako možemo prijeći u drugo pobuđeno stanje. Samo se sjetite onoga da ponekad svi „plačemo” od smijeha. E slično tome, valjda možemo i obratno: u ovom slučaju od plača, tj. njemu vrlo bliskog tjeskobnog straha do gromoglasnog smijeha. Samo si pokušajte u takvim napetim trenucima posvijestiti kako upravo crkavate od straha bez ikakvog valjanog razloga, a da je to po sebi zapravo vrlo smiješno.

Susretljivi ljudi i ljudi skloni otporu

Ponajveći izazov koji se javlja kod praktične primjene obrnute psihologije je to što ona ne pali kod svih ljudi isto. Općenito se smatra da ona djeluje učinkovito prvenstveno kod buntovnih, prkosnih i tvrdoglavih osobnosti sklonih otporu. S druge strane, kod susretljivih i poslušnih ljudi obično ne djeluje. Štoviše, moglo bi im izazvati ogromnu štetu, jer oni će poslušno učiniti što im kažete, ne znajući da su zapravo trebali kontrirati. Izazov na kraju postaje i veći ako znamo da sve ovo na kraju i nije toliko lako procijeniti tko je kakav tip pa čak ni za samog sebe. Tako, neki ljudi izgledaju vrlo neovisno, i samim tim kao da su skloni otporu. Međutim, oni su skloni otporu samo u slučaju ako je netko prema njima agresivan i napadno uporan. S druge strane, ako ih se zamoli i fino im se kaže, postoji velika vjerojatnost da će vas bez ikakvog otpora poslušati. Slično vrijedi čak i za one koji žive „na rubu”. Za kriminalce, prostitutke i narkomane bi se na prvu olako reklo da su to ljudi izrazito skloni otporu, ali iznenađujuće ili ne, stvarnost je često potpuno drugačija. Većina njih potpada pod ono što se u psihijatriji naziva bezvoljni tip osobnosti. Ovakvi ljudi su zapravo izrazito povodljivi i servilni, a tek rijetki među njima su na koncu izraziti buntovnici skloni otporu prema svemu i svakomu, i onda upravo takvi i regrutiraju onu prije spomenutu povodljivu većinu u svoje redove. Ovome nasuprot, neki ljudi se naizgled čine izrazito ljubaznima i susretljivim. Ma naprosto bi ste se zakleli da ih je samo Nebo poslalo da vam ispunjaju sve vaše snove i želje. O koje li gorke zablude! Iza ljubaznih, pristojnih i slatkorječivih fasada se nerijetko skrivaju najveći mogući buntovnici i samovoljnici, baš kao što se, obratno, iza onih agresivnih pojavnosti često skriva malo ranjeno kuče željno ljubavi i prihvaćanja!

Etičke implikacije

Već je iz prethodnog vidljivo kako obrnuta psihologija predstavlja složenu vještinu o kojoj se itekako puno toga ima za naučiti i uvježbati, ali kad se jednom usavrši, sa istom se može činiti puno toga dobroga, ali nažalost i lošega. Jer obrnuta psihologija po sebi i nije ništa drugo do li jedna vrlo lukava i sofisticirana metoda manipulacije nad ljudima, koja onda ima smisla samo u slučajevima kad imamo izrazito pozitivne ciljeve, tj. kad ljudima tako nastojimo pomoći.

Uvijek postoji drugačiji pristup

Kako već rekosmo, jedan dobar i uspješan „obrnuti psiholog” nije postati lako, ali čak ako to ni ne namjeravamo, iz cijele ove priče o obrnutoj psihologiji bismo mogli izvući neke korisne savjete za život:

Sa zabranama općenito treba oprezno, jer stara je maksima da je zabranjeno voće najslađe. I djeca i odrasli će često sa užitkom učiniti baš ono što im zabranjujemo. Ako pri tome već ne želimo riskirati s vratolomijama iz domene obrnute psihologije, onda bolje nastojmo svojim osobnim primjerom pokazati drugima kakvi bi i oni trebali biti. Ovo je izrazito zahtjevna i naporna metoda, ali s vremenom će pouzdano donijeti rezultate.

Druga stvar koja bi se mogla lako usvojiti je ono iz podnaslova – da uvijek postoji drugačiji pristup. Ako nekome stalno nešto k’o papige ponavljamo, a on nikako da posluša, pa probajmo onda nešto drugo naći za govoriti. Ili možda čak u nekim slučajevima pametnije ni ne govoriti…

U Sarajevu, 29. IX. 2019.

M. B.

Izvori:

– Lachlan BROWN, The truth about reverse psychology and 4 steps to mastering it (18.V.2018.), Hack Spirit, Izvor: https://hackspirit.com/reverse-psychology/ (Stanje: 29. IX. 2019.).

– 10 tips to master the art of reverse psychology, Bright Side, Izvor: https://brightside.me/inspiration-psychology/10-tips-to-master-the-art-of-reverse-psychology-231510/ (Stanje: 29. IX. 2019.);

– https://dictionary.cambridge.org/dictionary/english/reverse-psychology (Stanje: 29. IX. 2019.).

– Iznenađujuća metoda ruskog psihologa: Kako izbaciti svaki strah iz sebe, Edukacija.info, Izvor: https://edukacija.info/iznenadjujuca-metoda-ruskog-psihologa-kako-izbaciti-svaki-strah-iz-sebe/ (Stanje: 29. IX. 2019.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Aleksandr Khakimullin 

SAMOISPUNUJUĆE PROROČANSTVO – ILI KAD UMIŠLJENI STRAHOVI POSTAJU STVARNOST!

Što je to samoispunjujuće proročanstvo? Radi se o psihološkom fenomenu koji stoji u korijenu mnogih emocionalnih smetnji i poteškoća. Prosječnom čitatelju će moguće biti jednostavnije za razumjeti ako odmah krenemo s nekim konkretnim primjerima naznačenog fenomena:

– Pesimisti smatraju kako ništa u životu ne valja. Ljudi se iskvarili, lopovi zavladali, cijeli svijet samo što nije otišao u propast. Svojim posve negativnim stavom zatim polako ali sigurno rastjeruju sve važne ljude iz svog života (jer ono, tko će ih trpjeti na duže staze takve naporne i dosadne?). Također, zbog svojeg negativnog stava nisu u stanju opaziti dobre prilike koje im se pružaju, kao što ni zbog istog stava ne uspijevaju pronaći dovoljno motiva i snage da se oko bilo čega istinski zauzmu i potrude … I tako, malo pomalo, u obzoru mračne egzistencijalne pustoši i praznine na kraju će stvarno sa sigurnošću i s potpunim pravom moći reći kako ništa više ne valja.

– Osobe koje se iz nekog razloga patološki boje da će biti napuštene od strane životnog partnera. Naznačeni strah ih potiče na bolesnu ljubomoru ili barem na pretjeranu kontrolu, a često i na jedno i na drugo. A ovo sve skupa njihovom partneru neće biti lako za izdržati, pa će ih na kraju vrlo moguće i napustiti, i tako će se onaj početni strah od napuštanja, tako da kažemo, samo-ispuniti.

– Slično kao što su nam neki ljudi već na prvi pogled simpatični i zanimljivi, tako su nam oni drugi iritantni i antipatični. Ukoliko o nekome ishitreno donesemo negativan stav, vrlo moguće da će se taj stav s vremenom samo-ispuniti. Data osoba će već osjetiti iz našeg pravca negativnu vibru i podozrenje, pa će vrlo moguće i ona prema nama zauzeti posve negativan stav, te tako potvrditi ono naše početno negativno (samoispunjujuće) proročanstvo o toj osobi.

– Strah da nismo dovoljno atraktivni na koncu stvarno može dovesti do toga da nas drugi smatraju neatraktivnim, jer psihologija je u međuvremenu i eksperimentalno dokazala da su visoko samopouzdanje i samouvjerenost ljudima privlačniji od puke tjelesne ljepote.

Fenomen samoispunjujućeg proročanstva bi se možda čak mogao sagledati i u jednoj krupnijoj makro-skali političkih i ratnih dešavanja. Kolektivni negativni narodni stav o drugom narodu te otvoreno okrivljavanje istih za sva vlastita povijesna zla i nedaće bi s vremenom ove druge stvarno moglo i pretvoriti u nemilosrdnu osvetničko-dušmansku hordu.

I sad konačno malo teorije. Američki sociolog Robert Merton je 1968. samo-ispunjujuće proročanstvo definirao kao “pogrešnu definiciju situacije koja evocira novo ponašanje zbog čega se izvorno pogrešna ideja ostvaruje”. Inače, zanimljivo je da se sam Merton rodio 1910. godine u SAD-u, ali u vrlo siromašnoj istočnoeuropskoj imigrantskoj obitelji, pa je tako i sam na vlastitom primjeru mogao iskusiti važnost osobnog stava u odnosu na čovjekovu budućnost i uspjeh. Jer da, samoispunjujuće proročanstvo može ići i u jednom posve pozitivnom smjeru. Tko pozitivno vjeruje i nada se dobru, taj privlači ljude i prilike, i taj svakako ima za što se boriti i truditi u životu.

Za kraj, mogli bismo zaključiti kako fenomen samoispunjujućeg proročanstva bez ikakve sumnje nemilosrdno upropaštava brojne ljudske sudbine i živote, ali isto tako, on istovremeno svjedoči i o jednoj krajnje pozitivnoj datosti života, a to bi bila naša realna mogućnost da pozitivno utječemo na svoju budućnost, jer ova, vidimo na koncu, i nije nešto toliko slijepo, nedostupno i sudbinski, nego tek logična i sukcesivna posljedica današnjih događanja i stavova.

U Sarajevu, 28. 9. 2019.

M. B.

 

Izvori:

– Courtney ACKERMAN, Self-Fulfilling Prophecy in Psychology: 10 Examples and Definition (1. 5. 2018.), PositivePsychology.com, Izvor: https://positivepsychology.com/self-fulfilling-prophecy/      (Stanje: 28.IX.2019.);

– Vladimir MIŠIĆ, Samoispunjujuće proročanstvo, Vaš Psiholog, Izvor: https://www.vaspsiholog.com/2011/01/samoispunjujuce-prorocanstvo/ (Stanje: 28. 9. 2019.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Sergey Nivens

JESMO LI STVARNO MENTALNO JAKI ILI SAMO POKUŠAVAMO U TO UVJERITI SEBE I DRUGE?

Kada bismo pokušali okarakterizirati mentalno jake ljude, mogli bismo prvo pomislili da su to oni hladni ljudi koji nikada ne pokazuju emocije, koji nikada ne traže pomoć drugih i koji ”pucaju” od samopouzdanja. No, ništa od ovoga nema puno veze s mentalnom jakošću. Zapravo, ovdje prije da je riječ o prividu i nastojanju pokazati se jakim. Ako ćemo se voditi riječima stručnjaka, oni kažu da biti mentalno jak znači biti svjestan svojih emocija, učiti iz bolnih iskustava i živjeti prema vlastitim vrijednostima. Osim toga, postoje jasne razlike između mentalno jakih ljudi i onih koji samo glume jakost. U nastavku ćemo donijeti 7 razlika kako ih navodi psihologinja Amy Morin za Psychology Today.

Sedam razlika mentalno jakih ljudi i onih koji glume jakost

  1. Mentalno jaki ljudi neuspjeh doživljavaju kao sastavni dio života ili kako je to jednom Winston Churchill rekao: ”Uspjeti znači prihvaćati neuspjeh za neuspjehom ne gubeći entuzijazam”. Za razliku od njih, oni koji samo glume jakost vjeruju da moraju uspjeti iz prve, a to im se često odbije o glavu.
  2. Mentalno jaki ljude rade na svojim slabostima. Oni su svjesni da ih imaju, kao uostalom i svi ljudi, ali ih ne pokušavaju prikriti. A prikrivanje je upravo ono čemu pribjegavaju prividno jaki ljudi jer nisu sposobni suočiti se s vlastitim manama.
  3. Oni koji glume jakost skloni su precjenjivanju svojih mogućnosti te, kako smo u uvodu naveli, ”pucaju” od samopouzdanja. Zbog toga često ne vode računa o vremenu i energiji potrebnim kako bi došli do željenog cilja pa sve to skupa završi razočaranjem. Nasuprot tomu, mentalna jakost znači prepoznati vlastite nedostatke i posvijestiti sebi da se bez truda ne može postići cilj.
  4. Ljudi koji žele da ih se doživi jakima neprestano se pokušavaju dokazati drugima. Vlastitu vrijednost mjere visokim postignućima i onako kako ih drugi vide. S druge strane, oni koji su istinski mentalno jaki ne dokazuju se nikome osim samima sebi. No, isto tako, nemaju problem tražiti pomoć od drugih kada im je ona stvarno potrebna.
  5. Kako smo na početku naveli, često nam se čini da mentalno jaki ne pokazuju emocije. No, istina je suprotna. Oni nikada ne potiskuju emocije, nego ih kontroliraju. Svjesni su koliki je utjecaj emocija na misli i ponašanje te ne dozvoljavaju da emocije kontroliraju njima.
  6. Vjerojatno svi znamo barem jednu osobu koja pokušava kontrolirati okolnostima i drugim ljudima. Zapravo, takva osoba time prikriva vlastitu slabost i nemogućnost kontrole same sebe. Mentalno jaki ljudi nikada ne pokušavaju nešto slično, nego se fokusiraju na kontrolu vlastitih emocija, ponašanja i misli.
  7. Biti mentalno jak ne znači samo podnositi bol i patnju čime se često hvale oni koji glume jakost. Štoviše, potrebno je učiti iz njih. Mentalno jaki se usredotočuju na osobni rast i smisleni razvoj pa prema tome iz svake životne situacije nastoje naučiti ponešto.

Umjesto zaključka

Gluma u bilo kojem području života nikada nije pametna opcija jer time sami sebi nanosimo štetu iako ponekad to može zadovoljiti naše potrebe, ali na kratko. Nitko se ne rađa mentalno jak, ali svi imamo mogućnost to postati. Isto kao što fizičkim vježbanjem jačamo svoje tijelo, tako možemo vježbajući jačati svoj um.

U Mostaru, 26. 8. 2019.

K. L.

 

Izvori:

– Amy Morin, Are You Mentally Strong or Just Acting Tough? (9. 2. 2015.), Psychology Today, Izvor: https://www.psychologytoday.com/us/blog/what-mentally-strong-people-dont-do/201502/are-you-mentally-strong-or-just-acting-tough?fbclid=IwAR1oM9pCXyNDZBw2YHXq0SLNHfj4pSer91g8ImxOETM-Zo8YrlLYJLzKpHc (Stanje: 26. 8. 2019.).

– Amy Morin, Is It Be Emotionally Intelligent or Mentally Strong? (29. 4. 2017.), Psychology Today, Izvor: https://www.psychologytoday.com/intl/blog/what-mentally-strong-people-dont-do/201704/is-it-best-be-emotionally-intelligent-or-mentally (Stanje: 26. 8. 2019.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Ayman Alakhras

ZNAKOVI I ZNAČENJE PSIHOLOŠKE ZRELOSTI

Zrelost u psihološkom smislu nema puno veze sa životnom dobi i godinama. Naprotiv, ona se odnosi na načine na koji se osoba suočava s krizom te kako donosi važne odluke. Izvor, tj. uzor psihološke zrelosti bi trebali biti naši roditelji. Američka psihologinja Susan Peters u tom smislu jednom reče: “Djeca imaju mnogo veće šanse da odrastu ako su im roditelji to prvi učinili.” Sukladno tome, ako roditelji to nisu na vrijeme učinili, i njihova djeca će izgledno kroz život imati problema s tim.

Stoga ovdje kao malu pomoć u sagledavanju vlastite psihološke zrelosti prilažemo i neke specifične znakove iste.

1. Sposobnost pristajanja uz dugoročne obveze:

Već je Sigmund Freud ustvrdio da puna životna zrelost nastupa s čovjekovim trajnim vezivanjem uz jednu profesiju kao i uz jednog životnog partnera. Ovo dvoje je opet izravno povezano uz koncept odgovornosti te sposobnost odgađanja zadovoljstva. Naime, zrela osoba zna da se za svako istinsko dobro treba potruditi i strpiti. Stoga ne odustaje lako od onoga što je jednom ozbiljno izabrala.

2. Ne uzbuđivanje zbog laskanja ili kritika:

Zrela osoba zna da na ovom svijetu ništa nije savršeno dobro, kao što također ništa nije u potpunosti loše. Stoga neće izgubiti glavu ni zbog laskavih pohvala kao ni zbog neugodnih kritika. S druge strane, nezrele osobe su upravo sklone jednom crno-bijelom, romantičarskom svjetonazoru, a samim tim i velikom, bilo pozitivnom ili negativnom, uzbuđenju zbog prije spomenutih stvari.

3. Duh poniznosti:

Poniznost bi se mogla čak nazvati sinonimom zrelosti. Zrela osoba je svjesna doprinosa drugih ljudi u vlastitom životu i uspjehu. Ona osjeća i zna koliko puno su za nju učinili roditelji, učitelji, prijatelji, pa čak i neprijatelji, jer ni bez njih ne bi sad bila toliko zrela, mudra i promišljena. Uz ovo često ide i jedna zdrava religioznost koju krasi duboka zahvalnost prema Stvoritelju, a ne samo neke otužne žalopoljke i beskonačno moljakanje za sve i svašta…

4. Donošenje odluka prema karakteru, a ne osjećajima:

Zrela osoba ima jasno formiranu ljestvicu vrijednosti te se orijentira prema njima, a ne prema trenutačnim i prolaznim osjećanjima, pa koliko god ova duboka i snažna bila.

5. Duh zahvalnosti:

Zrela osoba uspijeva u svome životu uočiti jednu širu sliku. Ima to stalno na pameti da na svijetu trenutno haraju brojne krize i ratovi, te da milijarde ljudi žive u potpunoj bijedi. Stoga je zahvalna zbog svoga položaja i života, pa čak i ako joj ne cvjetaju stalno ruže.

6. Davanje drugima prednosti pred sobom:

Slično kao što shvaća da ni nje same ne bi bilo bez žrtve i zalaganja drugih ljudi, zrela osoba se zna nesebično žrtvovati i založiti za druge ljude, osobito za djecu, bolesne i ugrožene.

7. Poučljivost:

Stara izreka kaže da pametan ima naučiti što čak i od budale, dok budala ne može ništa naučiti, pa čak niti od pametnog. Zrele osobe prije nego što povuku neki važan potez, obično će tražiti savjet i mišljenje stručne, ili barem, iskusne osobe ili će se već raspitati na neki drugi način.

8. Ne skrivanje godina i zadovoljstvo zbog istih:

I u ovom smislu zrela osoba uspijeva vidjeti jednu širu sliku. Po Carlu Gustavu Jungu starost i umiranje su podjednako ravnopravni i smisleni dijelovi jednog životnog ciklusa kao što su to djetinjstvo i mladost. Zrela osoba prihvaća svoje godine i ne stidi ih se, dostojanstveno stari i na kraju bez bojazni umire.

9. Asertivno ponašanje:

Za kraj, moguće i jedan od najvažnijih znakova zrelosti, a to je asertivno ponašanje. Naime, zrela osoba zna reći sve ono što misli i osjeća, ali na jedan, tako da kažemo, prihvatljiv način. I kad upućuje snažnu kritiku, pa i opomenu, ne gubi poštovanje kao ni samopoštovanje. Reklo bi se, zrela osoba zna razlikovati zlo djelo od onoga koji ga je počinio.

Zrelost i specifična životna dob

Sasvim je jasno da desetogodišnjak ne može biti zreo kao četrdesetogodišnjak, kao što ni ovaj opet ne može biti zreo kao neki starac, ali ipak svatko od njih može biti zreo na neki svoj specifičan način. Stoga ovdje želimo ukratko sagledati ovu vezu osobne zrelosti sa specifičnom životnom dobi.

Na primjer, zreo desetogodišnjak dobro uočava sposobnosti drugih ljudi oko sebe. Jasno mu je kome u njegovom razredu dobro ide matematika, a tko najbolje igra košarku. Na osnovu ovih opažanja on može već solidno razmatrati i svoje vlastite sposobnosti kao i nesposobnosti. Primjećuje što mu ide od ruke, a što ne; razaznaje u čemu je dovoljno sposoban te oko čega bi se trebao još dosta potruditi.

Zreo osamnaestogodišnjak je sposoban jasno izraziti svoje želje, potrebe i uvjerenja. Osim toga, pokazuje već visoku dozu samostalnosti, što znači da zna samostalno rješavati većinu svojih problema i obveza. Uz ovo se računa i sposobnost raspolaganja novcem. Zreo osamnaestogodišnjak će tako znati sebi nešto i prištedjeti kako bi se domogao željene stvari ili aktivnosti.

Zreo dvadesetdevetogodišnjak ima već dobro zaokružen i formiran identitet. Mladenačka lutanja i posrtaji su završeni te sad jasno zna što u životu dalje želi ili ne želi činiti.

Zreo četrdesetogodišnjak je u stanju profitirati od svojih dosadašnjih iskustava. Svjestan je svojih dobrih ostvarenja, ali i grešaka te zna kako u buduće treba činiti da se iste ne bi ponavljale.

Za zrelog pedesetpetogodišnjaka je specifično da se sada trsi svih problema, nevolja, kao i toksičnih osoba u svome životu. Moglo bi se reći da počinje uživati u plodovima svojih, sada već brojnih, životnih saznanja i iskustava. Radi ono u čemu je dobar, a druži se sa onima zbog kojih se osjeća dobro. Također, u ovoj dobi zreli ljudi počinju shvaćati da se pravi smisao i vrijednosti pronalaze u relacijama i ljudima, a ne toliko u predmetima i stvarima.

Zreo sedamdesetogodišnjak je u stanju bez straha razmišljati o cijelom svojem životu, kao i o baštini koju bi želio ostaviti iza sebe. Također, u ovoj dobi zreli ljudi pokazuju sposobnost da više uživaju u malim svakodnevnim stvarima. Reklo bi se, dobro uočavaju pozitivne aspekte jednog svakodnevnog, običnog života.

U Sarajevu, 24. 8. 2019.

M. B.

Izvori:

–Maggie HYDE, Michael MCGUNNESS, Jung za početnike, Jesenski i Turk, Zagreb, 2001.

-Tim ELMORE, The Marks of Maturity (14.11.2012.), Psychology Today, Izvor: https://www.psychologytoday.com/us/blog/artificial-maturity/201211/the-marks-maturity (Stanje: 24. 8. 2019.);

– Matt HUSTON, The Meaning of Maturity (4.5.2015.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/intl/articles/201505/the-meaning-maturity (Stanje: 24. 8. 2019.);

– https://www.alleydog.com/glossary/definition.php?term=Maturity (Stanje: 24. 8. 2019.);

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: alphaspirit

Kako se zaštiti od tuđih umišljenih projekcija?

Stara je opaska psihologa da svoje mane najlakše vidimo na drugim ljudima. U tom smislu govorimo o obrambenom mehanizmu „projekcije”. Kada projiciramo, branimo se od nesvjesnih impulsa ili osobina, bilo pozitivnih ili negativnih, koje smo naspram samih sebe zanijekali. Jednostavnije rečeno, kada projiciramo, kao da drugima govorimo: „Nisam ja, to ste vi!”

Ovome su u različitoj mjeri, manje-više, skloni gotovo svi ljudi. Recimo, kad nekoga ne volimo vrlo ćemo lako zaključiti da ta osoba zapravo ne voli nas.

Ipak, u nekim slučajevima projekcija zadobiva opasne i dramatične razmjere, osobito u slučaju narcisoidnih zlostavljača i alkoholnih ovisnika. U tom smislu, recimo, alkoholičari će svoje najbliže stalno optuživati za neodgovornost, neurednost, nemoral i prijevaru… Ali, iskreno, nisu li to oni sami?

Slično tome, narcisoidni zlostavljači će vas rado optuživati za to da ste umišljeni, napuhani, a da ste u stvari jedno veliko nitko i ništa … opet se pitamo, nisu li to ipak oni sami?

Različite obrambene strategije sa zajedničkom psihološkom pretpostavkom

Različite psihološke škole i pravci nude različite savjete u smislu ophođenja s naznačenim projekcionim napadima, ali u suštini svi se manje-više slažu u jednom: Klasična argumentirana obrana ovdje ne pomaže. S tim samo prihvaćate nametnutu ulogu krivca, i iz te igre se nećete tako lako izvući. Ovdje se valjda treba prisjetiti da je napadač netko tko pokušava sam sebe obraniti od neugodnih nutarnjih konflikta, pa stoga trebamo primijeniti i nešto drugačiji pristup.

Ignoriranje napada

Moderna popularna psihologija bi u ovakvim slučajevima jednostavno preporučila ignoranciju. Ignorirajte napadača i ostavite ga da se sam pozabavi sa sobom, a vi nastavite svojim poslom. Ovo je moguće dobra strategija protiv nekoga s kim i niste nešto posebno bliski, ali ne i naspram bliskog člana užeg kruga prijatelja ili obitelji, jer na duže staze ignorancija će dovesti do općeg zahlađenja, a sam konflikt vjerojatno neće biti riješen.

Prihvaćanje napada

Ova strategija ide suprotnim putem. Ne ignorirajte optužbe, niti se pokušavajte argumentirano braniti, nego ih jednostavno nonšalantno prihvatite. „TI SI OBIČNA BUDALA! – „Znam da jesam, i to teška!” Ova strategija čudesno pomaže u nekim slučajevima, osobito tamo gdje je uzrok nutarnjih konflikata kod napadača duboki osjećaj neuspjeha. Napadač se nakon tuđeg prihvaćanja njegovih projekcija čudesno smiruje, jer je čuo i vidio kako nije strašno ako čovjek i nije nešto posebno pametan i uspješan. Inače, spomenuti nesvjesni osjećaj neuspjeha je okidač za brojne nutarnje konflikte. Sigmund Freud ga je vidio kao glavnog pokretača poroka. Recimo, alkoholizam je za Freuda bio oblik čovjekovog samokažnjavanja zbog neuspjeha ega.

Skretanje fokusa na suštinu problema

Treća strategija kojom se ovdje bavimo ne prihvaća ništa od dosad navedenog nego ide svojim putem. Pred napadom tuđe neugodne osobnosti ona će postaviti pitanje: „Čovječe, što tebe toliko muči?” ili „Što tebe toliko boli?” ili opet „Tko te je toliko u životu povrijedio?” Ona skreće fokus napadaču prema suštini problema, i dovodi ono skriveno nesvjesno do svjesnog. Razotkriva mu da je on taj koji ima konflikt te da ga projiciranjem na druge nastoji riješiti. Moguće da napadač neće prihvatiti vašu ulogu svojega novog psihologa, ali barem će vas ostaviti na miru.

Na stranu napadači i njihovi nutarnji konflikti, treći pristup nam omogućuje da u ovakvim situacijama ponajbolje zadržimo kontrolu, a samim tim i vlastiti mir. Jer gdje god postoji kontrola, tu nema mjesta za panične i ishitrene reakcije. Njima pribjegavamo tek onda kad osjetimo da počinjemo gubiti tlo pod nogama. Osim toga, na ovaj način ćemo čak uspijevati i razumjeti napadača, pa možda čak i voljeti, jer ljubav, razumijevanje i mir uvijek idu pod ruku sa istinom: on je taj koji ima problem, a ne mi, a mi smo ti koji mu možda možemo čak uspješno i pomoći.

U Sarajevu, 24.VII.2019. 

M. B. 

Izvori:

–Darlene Lancer, „How to Confront Narcissists’ Lethal Weapon: Projection” (2019.), Psychology Today, Link: https://www.psychologytoday.com/us/blog/toxic-relationships/201903/how-confront-narcissists-lethal-weapon-projection, Stanje: 24.VII.2019.

–Brooks Gibbs, How to Stop a Bully (2.V.2014), You Tube, Link: https://www.youtube.com/watch?v=7oKjW1OIjuw, Stanje: 24.VII.2019.

–Stephen Farah, Transference:the Saviour, the Madonna and the Slut, CAJS, Link: https://appliedjung.com/transference/, Stanje: 24.VII.2019.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: ewastudio

ZNATI I VOLJETI: RUKE

Često se nađemo razočaranima i uvrijeđenima kad opazimo da nas ljudi ne slušaju ili ono, slušaju ali kao da ne slušaju; što bi se reklo: „Na jedno ušlo, na drugo izašlo”, ili nešto kao: oni podcijeniše i odbaciše naše riječi, a mi im sve tako fino i logično objasnili.

Prije nego što definitivno zaključimo da je neko nedokazan ili jednostavno bezobrazan, ovdje bi se trebalo pozabaviti našim komunikacijskim sposobnostima općenito. Neka psihološka istraživanja pokazuju da verbalna komunikacija zauzima tek 7% unutar jednog šireg komunikacijskog prostora i konteksta. Od ostalih 93%, 38% otpada na sam ton govora, te čak 55% na neverbalnu komunikaciju, tj. gestikulaciju, što licem, što rukama (ovdje se referiramo na istraživanje UCLA profesora Alberta Mehrabiana).

Dakle, u osnovi problema imamo vrlo čudnu situaciju današnjice, jer sve ono što uobičajeno učimo i znamo povezano je tek sa onih 7% verbalne komunikacije, dok onih ostalih velikih 93% spada na danas uglavnom podcijenjeno i zaboravljeno umijeće retorike. Ima tu dosta toga: od same dikcije, ritma govora, naglašavanja, dramatike tona, držanja tijela, usmjeravanja pogleda … no ovdje ćemo se prvenstveno posvetiti gestikulaciji rukama.

Za Talijane se kaže da su narod koji više priča rukama nego ustima, međutim, jedno obilato i spontano korištenje ruku tijekom govora i ne znači da će to po sebi nužno pomoći našoj komunikaciji. Jer slično kao što mala beba koja još ne zna govoriti priča i guguče nešto posve nerazgovijetno, tako i mi odrasli, dok ne naučimo ispravno i smisleno gestikulirati rukama, gestikulirat ćemo uglavnom posve nerazgovijetno i besmisleno. I onda se na kraju čudimo što nas ne slušaju ili ne shvaćaju ozbiljno, a doslovno 93% posto onoga što izreknemo je nerazumljivo brbljanje i gugutanje, naravno – u neverbalnom smislu.

Kako pravilno „govoriti” rukama i na taj način dati težinu našim izgovorenim riječima je svakako vrlo složeno umijeće koje se mora vježbati i razvijati godinama, ali za početak prilažemo video s nekoliko vrlo korisnih i lako primjenjivih manualnih gestikulacija:

http://https://www.youtube.com/watch?time_continue=36&v=zn2iRG7bI2I

Ovdje također želimo ponešto općenito reći o antropološkom i kulturološkom značenju ruku. Moderni način života je na neki način potisnuo ruke u drugi plan, a već do sada vidimo da naše ruke imaju još itekako puno toga za reći.

Veliko značenje ruku, kao i njihova tijesna povezanost s čovjekovom nutrinom je osobito dobro izražena u semitskim jezicima, a ovdje konkretno govorimo o hebrejskom. Hebrejski „znati” (yada) u svojem korijenu sadrži yad – „ruka” te aen – što znači „oko”. Međutim, ovo „znati”-yada istovremeno na hebrejskom znači i “voljeti”, pa bi se moglo zaključiti da su „znati” i „voljeti” jedna te ista stvar – utjelovljena, na neki način, upravo u našim rukama. Prije su ljudi puno više radili rukama, pa je i ono „umijeće” bilo povezano više s njima nego s glavom, jer recimo uzaludno je bilo teoretizirati o nekom umijeću ako to na kraju nisi znao obaviti svojim rukama. Zato je u vremenu prije pojave mašina i instant hrane vrijedilo ono kako neki muškarci i žene imaju „zlatne ruke”, a otuda valjda i ona „ljubav”, jer žene su prije mnogo bolje znale da put do muškog srca vodi uglavnom preko njegovog želuca. Danas se „mala” nacifra i uporno igra neku svoju igricu, i sva se čudom čudi što „mali” nikako „ne trza”. A to je po sebi upravo rezultat moderne kulture i njezinih vrijednosti gdje je kao jedino važno biti lijep, mlad i svoj, tj. na svoju ruku.

No, i puno više od dobre trpeze, nevine nježnosti, baš poput onog držanja za ruku dokazano potiču jednu dublju i trajniju emotivnu vezu među ljudima od onih, tako da kažemo, putenih i strastvenih nježnosti.

Osim toga, ruke su se od davnina povezivale i s prijenosom blagoslova kao i životne energije. U tom smislu, u brojnim drevnim kulturama pronalazimo obrasce polaganja ruku na nekoga, da li u svrhu prijenosa roditeljskog i religioznog blagoslova, da li u svrhu liječenja oboljelih.

Didier Colin u svojem „Rječniku simbola, mitova i legendi” progovara i o povezanosti upotrebe ruku s čovjekovim zadovoljstvom nad učinjenim poslom. Čini se da poslovi obavljeni rukama na kraju bude puno dublje zadovoljstvo u ljudima nego li poslovi koji se obavljaju prvenstveno inelektualnim i verbalnim putem. Stoga ne čudi da danas postoje različiti psiho-terapeutski programi bazirani na jednostavnom ručnom radu, kao i na umjetničkom stvaralaštvu rukama.

Komunikacijski potencijal ruku se svakako opsežno ogleda i u pisanju, jer na taj način se dokazano uspijevamo dublje i detaljnije izraziti nego samim govorom. Uglavnom, koliko god čudno zvučalo, čini se da put do čovjekovog mozga i srca vodi ponajprije preko njegovih ruku. I da, baš kao što umiješan čovjek ima „zlatne ruke”, kod poštenjačine su ruke „čiste”.

U Sarajevu 19. VI. 2019.

M. B.

Izvori:

-Didier COLIN, Rječnik simbola, mitova i legendi, Zagreb, Naklada Ljevak, 2004.

-Romilla READY – Kate BURTON, Neuro-linguistic Programming for Dummies, John Wiley and Sons, Ltd, Chichester, West Sussex, England, 2010.

–20 Hand Gestures You Should Be Using, Science of People, Izvor: https://www.scienceofpeople.com/hand-gestures/ (Stanje: 19.VI.2019.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: yarruta 

“FILOZOFIJA ZA ŽIVOT I OSTALE OPASNE SITUACIJE”

Biti filozof ne zvuči uvijek dobro, jer među filozofima je puno cinika, skeptika i sofista. Prvi sve izruguju, oni drugi sve dovode u pitanje, dok treći uživaju u beskonačnim ispraznim raspravama. No, sve to i nije baš filozofija, barem ne ona prava. U ovom tekstu ćemo nastojati predstaviti zanimljivo djelo Julesa Evansa – „Filozofija za život i ostale opasne situacije”. S pozicija modernog stoicizma, ali i njemu srodne kognitivne bihevioralne terapije, autor nas vodi kroz zanimljivo proputovanje arhaičnim svijetom antičke filozofije, iznoseći iz njezine bogate riznice mudrosti primjenjive i korisne, itekako i u ovom našem današnjem vremenu.

Ovdje se otprilike polazi od rimskog stoika Epikteta i njegovog stajališta kako nas kao ljude ne uznemiravaju stvari nego naše mišljenje o njima. Mnogo vremena kasnije, ova mudrost će biti inspiracijom i Albertu Ellisu, utemeljitelju kognitivne bihevioralne terapije (nadalje: CBT). Ellis je bio mišljenja da glavni uzročnik psihičkih problema kod čovjeka i nije poremećena moždana kemija nego neka pogrešna i štetna uvjerenja koja kroz život usvajamo. Naime, kad god nam se nešto dogodi, to aktivira i naše pokušaje interpretacije toga događaja, a što na kraju sa sobom donosi i neke emocionalne posljedice. Ovdje se navodi konkretan primjer: Pali ste na vozačkom ispitu, i sad vas muči osjećaj poraza. Mislite kako ste ispali glupi, gubite samopouzdanje i padate u depresiju. Međutim, isti događaj se može i sasvim drugačije protumačiti, kao svojevrsna prilika da u životu nešto još bolje i temeljitije naučimo i svladamo. Vidimo, u oba slučaja događaj je posve isti, ali su različite interpretacije istoga, a samim tim i emocionalne posljedice koje s njima idu.

Premda je ovdje već naznačena tijesna veza između CBT-a i antičke filozofije, autor filozofiju ipak smatra dominantnijom. Naime, dok je u praksi CBT većinom koncipiran kao privremeni kurs, filozofija se, s druge strane, nameće kao cjeloživotna disciplina. Druga prednost filozofije bi bila njezina društveno-politička osviještenost. Recimo, Platon je smatrao da bi filozofi kao najmudriji članovi društva ujedno trebali i vladati. S druge strane, Aristotel je smatrao da bi se svaki čovjek trebao pozabaviti s pitanjem: „Što je to jedno dobro ljudsko društvo”?

Onaj drugi put čovjekovog samo-poboljšanja, antička filozofija je trasirala kroz trajno i otvoreno pitanje o značenju božanskog, te o smislu života i našeg postojanja na ovom svijetu.

Stoici su vjerovali da je univerzum prožet božanskom inteligencijom, te je stoga ono „živjeti po razumu” za njih ujedno značilo živjeti u skladu s prirodom.

S druge strane, epikurejci su bili materijalistički nastrojeni i nisu vjerovali u život nakon smrti, ali su usprkos tome smatrali da svoje živote moramo provesti na najbolji mogući način, upravo zato jer je naše vrijeme na ovom svijetu kratko.

Tako ujedno dolazimo do dva centralna lajtmotiva antičke filozofije. Premda su se različite filozofske škole po svojim stajalištima međusobno znatno razlikovale, ipak je u konačnici postojala temeljna suglasnost oko barem dvije stvari: težnja prema dobru i cjeloživotna disciplina promišljanja.

Samokontrola i trening uma za prihvaćanje realnosti

Život u antička vremena nije bio lagan. Prosječni životni vijek iznosio je svega dvadesetak godina, a mnogi su bili osuđeni na to da taj kratki život prožive kao prezreni robovi. Za stoicizam se pouzdano može reći da je bio filozofija duboko uronjena u probleme svoga vremena, te da je pretežito i bila fokusirana na prevladavanje problema s kojima se čovjek suočava. Stoga bi se centralni fokus stoicizma mogao upravo izraziti na slijedeći način: Fokusirati se na (i mijenjati) stvari koje su u našoj moći, te raditi na strpljivom prihvaćanju onih stvari koje to nisu. To je u suštini jedini način da izbjegnemo dugoročne frustracije i poboljšamo svoju radnu i životnu efikasnost. (Zanimljivo, mnogo kasnije i Martin Heidegger nakon dugoročnog promišljanja u svjetlu svojeg programa opsežne filozofske dekonstrukcije dolazi do skoro istovjetnog zaključka: prihvaćati egzistencijalnu „bačenost” – tj. sve ono na što ne možemo utjecati, te nastojati dobro iskoristiti „nabačaje” – odnosno, sve one dobre prilike koje nam život pruža.) U tom smislu, jedan primjer: Recimo, ostali ste bez posla. I što će te učiniti? Čovjeka u takvim situacijama lako spopadne ogorčenost i manija traženja krivaca. Kriva je ekonomija ili je kriv sada već bivši šef? Možda i radne kolege? Potišteni ste, i osjećate se krajnje odbačeno? Stoici bi to jednostavno apsolvirali ovako: Jednostavno prihvatite da ste ostali bez posla, uopće se nemojte zamarati pitanjem tko je kriv, nego se svim snagama bacite na traženje novog radnog mjesta, pa moguće nađete jedno čak i znatno bolje nego prethodno.

Glede naznačenog prihvaćanja neželjenih životnih situacija, rimski državnik i filozof Seneka je čak savjetovao da na dnevnoj razini razmišljamo o neminovnosti poraza, patnje i smrti u našem životu. Tako će nam duša biti posve spremna kad se tako nešto prije ili kasnije i dogodi. Za stoike je ovo bilo nešto poput svakodnevnog treninga. Čvrsto su vjerovali da se um mora redovito vježbati slično kao što i ambiciozni olimpijski sportaši svakodnevno uvježbavaju svoje tijelo.

S druge strane, epikurejci su bili hedonisti, vjerovali su u užitak, ali su u svemu tome nepravedno došli na loš glas zahvaljujući razvratnim rimskim patricijskim krugovima koji su svoje učestale orgije i bahanalije opravdavali tobožnjim epikurejizmom. Epikur definitivno nikad nije naučavao takav stil života. On je vjerovao u užitak, s tim, kako je isticao, i pretjerani užitak vodi u patnju. Stoga je istinski užitak ležao u umjerenosti. Zato se kod epikurejaca može govoriti o jednom prosvijetljenom, racionalnom hedonizmu. Užicima treba pristupati promišljeno, i pri tome prednost davati dugoročnim užicima, pošto su oni kratkoročni obično opasni po zdravlje.

Pitagorejci su također prakticirali neke stvari svojstvene i za modernu psihoterapiju, a osobito CBT. Trudili su se postići jedan svojevrsni „pogled odozgor”; sagledati svoj život iz perspektive vječnosti. Upravo je jedan takav pogled dovodio čovjeka do svijesti o prolaznosti i kratkoći života. A kad se to jednom živo shvati, čovjeku jedino preostaje odluka za sreću, jer čemu trošiti to kratko vrijeme na uzaludno živciranje i zlovolju? Odatle je slijedilo i prakticiranje svojevrsnih racionalnih mantri. Naime, premda se pitagorejci i nisu baš najbolje kužili u moderni psihološki koncept nesvjesnog, na neki način osjećali su da to postoji. Iz vlastitog iskustva su znali kako nas počesto mogu zaposjesti sumorne i frustrirajuće misli, i da onda po njima počnemo tonuti sve dublje i dublje. Stoga bi oni pronašli sebi kakvu smislenu ohrabrujuću misao i ponavljali bi je sebi u takvim situacijama. Npr.: „Zaslužuješ da budeš sretan!”

Premda je po izvornoj vokaciji bio povjesničar i biograf, Plutarh je po nekim vlastitim filozofskim i psihološkim umijećima definitivno bio čovjek ispred svoga vremena. Naime, za njega je bilo sasvim jasno da ljudi, a osobito mala djeca, prvenstveno uče oponašajući druge ljude, a što će puno puno kasnije eksperimentalno dokazati psiholog Albert Bandura. Ovo bi značilo, ako želiš izvrsnu djecu, moraš biti izvrstan roditelj – nema ti druge! Djeca usvajaju ono što vide da stariji rade, a ni približno toliko ono što oni govore. Jedini način da nešto dobro ispadne od naših uzvišenih i plemenitih ideja jest da živimo po njima. Zbog toga je Plutarh savjetovao i ono da se čitaju biografije velikih povijesnih likova. Ako ćemo već slijediti tuđi primjer, a uvijek tako ispadne, onda je bolje da nasljedujemo one dokazano velike ljude.

Spomenut ćemo i velikog Aristotela. Nakon dugo promišljanja na pitanje „za što smo stvoreni”, Aristotel je nabasao na tri stvari: stvoreni smo za sreću, zajedništvo i racionalnost. Ono prvo je istaknuo jer je shvatio da mi što god namjeravali, uvijek to nastojimo jer s time želimo da dosegnemo sreću. Ono drugo je također valjda jasno. Teško je biti sretan među nesretnim ljudima, i zato po Aristotelu ljudi mogu samo zajednički postići jednu takvu sretnu harmoniju. I na kraju ono treće – racionalnost je upravo ono što nas čini posebnima i što nas odvaja od ostalih, nižih, bića na zemlji. Stoga je jedini način da se bude čovjek, ono da budeš racionalan; bez toga nema ni one tako žuđene sreće. Iz svega ovoga se svakako ne isključuju ni emocije, međutim, racionalni put do sreće podrazumijeva da se one trebaju kultivirati u vrline, pri čemu vrlina nije ništa drugo do li emocija kultivirana do savršenstva. Ovo racionalno kultiviranje emocija opet po sebi podrazumijeva uspostavu ravnoteže između suprotstavljenih ekstremnih emocija. Npr, vrlina odvažnosti je po Aristotelu svojevrsna ravnoteža emocija silovitosti i bojažljivosti. Tako ove dvije ograničavajuće i uznemirujuće emocije u svojevrsnom međusobnom braku postaju žuđenom vrlinom. Reklo bi se stoga, izvrsna lekcija i za današnje vrijeme. Često nas zbunjuje pa i plaši postojanje ovakvih kontradiktornih i naizgled beskorisnih emocija u nama, pa zato u takvim situacijama trebamo misliti upravo u smjeru vrline. Oboje je potrebno da bismo bili vrli i kreposni ljudi. Svakako, Aristotel će dodati i to da se vrline ne uče iz knjiga, nego svakodnevnim vježbanjem i to među ljudima. To je jedini način da žuđena vrlina postane habitus – naše uhodano, prirodno stanje i navika.

Državni programi pomažu, ali na kraju je ipak sve do nas

U današnje vrijeme, različite vlade, a osobito one na Zapadu sve više raspoznaju vrijednost nekih od ovdje navedenih tehnika samo-poboljšanja i postizanja sreće. Tako je recimo prije koju godinu britanska vlada investirala čak 500 milijuna funti u temeljitu izobrazbu 6.000 CBT terapeuta. To svakako nešto znači, međutim, autor na kraju ističe da je izbor u konačnici na nama, koliko ćemo raditi na sebi i hoćemo li uopće raditi. Na kraju nas zato napominje ono da se počesto trebamo sjetiti kako je naš život kratki bljesak svijetla u ultimativnoj tami univerzuma. Iskoristimo ga najbolje što možemo!

U Sarajevu, 21.V.2019.

M.B.

Izvor: Jules EVANS, Philosophy For Life And Other Dangerous Situations, London – Sydney – Auckland – Johannesburg, Random House Group company, 2013.

Izvor (foto): 123rf.com Copyright: Ion Choisea

“PA, ZAR OPET!?” – ILI MALI ESEJ O SVAKODNEVNOJ ŽIVOTNOJ BORBI I LJUBAVI

Tako, ponekad netko nešto nikako da posluša ili da čuje, ili da uradi, a fino smo mu govorili, štoviše, ponavljali, molili, čak i galamili… Džabe, neće pa neće. Ili isto tako, ponekad neka stvar ili uređaj neće da sluša, često se kvari ili se ne kvari, ali radi po svom, a ne po našem, pa što reći nego ono “Pa, zar opet!?” Ma možda nije ni stvar u pitanju nego jednostavno mi: oko nekih stvari se često ušeprtljamo, pa stvorimo sebi dupli posao, a stvarno bismo htjeli sve to fino tečno i na brzaka obaviti.

Čovjek se naprosto ponekad uspaniči od pomisli da će se s takvim nekakvim situacijama morati boriti cijeli svoj život, no iznenađujući odgovor bi mogao glasiti “a zašto ne”!? Naime, ne ostvarujemo li poslovično najbolje rezultate upravo u onim područjima gdje smo se oko nečega spremni zauzeto i nesebično boriti svaki dan ili barem skoro pa svaki?

U životu svakog od nas zasigurno postoje dvije vrste ljubavi. Jednu bismo mogli nazvati aktivna, a drugu pasivna. Kad ovdje kažemo “ljubav” ne mislimo pod tim striktno na međuljudsku ljubav nego općenito na sve. Može to biti i neki hobi u pitanju, interes i sl. Aktivno volimo sve ono oko čega nam se nije problem nesebično žrtvovati, raditi, boriti se, oko toga trošiti svoje vrijeme. S druge strane, pasivno volimo sve ono što zapravo i ne volimo toliko, ali očekujemo da to nešto ili netko voli nas. Pasivna ljubav računa sa spontanim i sretnim razvojem događaja. Ona očekuje da joj sve nekako samo dođe pod ruku. Ako je drugačije, brzo se zamori ili eksplodira, upravo jer je ona po sebi jedna slaba ljubav.

Pasivno volimo sve ono što želimo, sve ono za čim možda čak i ludo žudimo, ali ipak se zbog nekih razloga oko toga nismo spremni potruditi. Kako rekosmo, radije i dalje očekujemo da će se stvari nekako riješiti same od sebe ili će druga strana već nešto samostalno poduzeti. Pasivna ljubav će i dalje htjeti biti ljubljena, ali ne i ljubiti. Ali od ovoga obično na kraju ne bude ništa. Kako smo već ranije jednom pisali, Albert Camus je upravo ovakve situacije svrstavao pod apsurd, imajući pri tome na umu ono da su svijet i život potpuno nijemi za zahtjeve našeg srca. Jednostavno, ostvarenja i uspjesi su prijatelji one prave, aktivne ljubavi, one kojoj nije problem svakodnevno gorjeti i izgarati.

Navest ćemo za kraj jedan možda atipičan primjer: zašto se većina ljudi udeblja nakon onih mukotrpnih i iscrpljujućih mjesec dana dijete? Možda zato što vašem željenom izgledu nije dovoljno mjesec dana odricanja, bez obzira koliko ono veliko bilo. Jednostavno, vaš željeni idealni izgled zahtjeva od vas cjeloživotnu borbu; općenito manje jesti i više se kretati, i o tome se jednostavno svaki dan mora voditi računa. Jednom slatkohranom, buckastom biću ovo će se svakako učiniti prezahtjevnim i skoro pa okrutnim. No, ukoliko o svemu tome pitamo one kojima je izgled “fit” a forma “top”, najvjerojatnije će vam reći kako ni njima sve to ne pada lako, nego jednostavno, da je u pitanju svakodnevna cjeloživotna borba.

Mi ćemo i dalje verojatno pokušavati neke stvari obavljati bez puno zalaganja i muke. Loša vijest je da će rezultati pri tome biti slabi, međutim postoji i ona dobra vijest koja kaže da se uvijek možemo početi više truditi i zalagati oko nekih životnih stvari.

U Sarajevu, 27. III. 2019. 

M. B. 

Izvor(foto): 123rf.com

Exit mobile version