Oznaka: psihologija

PANIKA

Panika (grč. πανιϰός) etimološki označava nešto što pripada starogrčkom bogu Panu. Inače, ovaj osebujni bog prirode, divljine, šume, lova i pastira je uz boga vatre i vulkana Hefesta bio jedini ružni među grčkim bogovima. Zapravo, bio je toliko ružan da je svojim grdnim likom izazivao strah i užas gdje god bi se pojavio, kako među samim ljudima tako i među nadljudskim bićima. Mit ga je prikazivao kao krznom posve obrasla muškarca s jarećim nogama, papcima, repom, bradom, ušima i rogovima. U svakom slučaju bio je dovoljno zastrašujuće ružan da u kasnijem kršćanskom periodu posluži kao slika vraga, o čijem izvanjskom izgledu Biblija zapravo ništa ni ne govori. Pan je tako na kraju ispao poprilično zlosretan lik. Mit ga prikazuje većinom kao pozitivnog i zaštitničkog lika; uz to čak i kao najboljeg svirača i plesača među grčkim bogovima. No, bučno i uznemirujuće glasanje, kao i divlja, neobuzdana seksualna strast, uz prije spomenut grozan izgled su ga stalno dovodile na loš glas – u stvari neizmjerno lošiji nego što je on to po sebi zasluživao.

Iz potonjeg vidimo da u samu srž fenomena panike spada da je to nekakav preuveličan i neopravdan strah.

U psihologiji, panika naznačuje snažan strah, praćen dišnim poteškoćama, lupanjem srca i drhtanjem. Tu se kaže da panika nastaje zbog stvarne ili zamišljene opasnosti, te da se brzo prenosi na sve prisutne ljude, što na kraju počesto dovodi do iracionalnoga ponašanja. Zbog te svoje svojevrsne „zarazne” prirode, panika predstavlja i sociološki fenomen.

Paniku se također spominje i u ekonomiji, kao iznenadan i raširen strah od pada burzovnih vrijednosti i sloma financijskih tržišta. Ekonomska panika je obično uzrokovana vijestima o potencijalnim negativnim kretanjima, a rezultira masovnim povlačenjem bankovnih depozita, nekontroliranom rasprodajom dionica i valuta, što na kraju dovodi do znatno veće ekonomske krize, nego što je to ona izvorna vijest o potencijalnim negativnim kretanjima po sebi predviđala.

Slično možemo primijetiti i u svezi aktualne „korona” krize, a što ujedno predstavlja i izravni razlog pisanja ovog teksta. Razuman čovjek bi se već sada mogao upitati: Što je opasnije? Sama korona, ili masovni strah od korone … uz sumanuto pražnjenje polica apoteka i tržnih centara, kao i panično bježanje od svakoga tko se iole ozbiljnije zakašlje?

Premda ne poimenično, paniku, kao i njezine razorne posljedice se spominje i u svetim knjigama. Govoreći o znakovima posljednjih vremena, Isus između ostalog kaže da će ljudi u to vrijeme izdisati od samog straha i iščekivanja onoga što prijeti svijetu (usp. Lk 21,26). Stoga na kraju i naglašavamo: Sama panika je uvijek opasnija od uzroka svoga nastanka, i da, vrlo je zarazna. Zato se ne dajte zaraziti!

U Sarajevu, 12.III.2020.

M.B.

Izvori:

– https://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=46427;

– https://en.wikipedia.org/wiki/Pan_(god);

Izvor (foto): ©Tero Vesalainen – Dreamstime.com;

ZAŠTO LJUDI DANAS U TOLIKOJ MJERI SKRIVAJU SVOJE EMOCIJE?

„Jesi li ok?” „Hvala na pitanju, dobro sam…” Tendencije ka poricanju, povlačenju i samoizolaciji uobičajene su kao reakcija na duboku emocionalnu bol. Zapravo, što je neka osoba postala tiša nego li uobičajeno, to je veća šansa da je iz nekog razloga duboko povrijeđena. Šutnjom i poricanjem takvi ljudi kao da poručuju: „Dovoljno sam već povrijeđen/a, ne želim riskirati da me ti sad još više povrijediš!”

U zavisnosti od osobe do osobe, naravno da postoje i neke druge strategije prikrivanja stvarnih emocija. Tako, neki postaju neuredni i općenito nezainteresirani, drugi opet bivaju hiperaktivni i brbljavi (kako ne bi morali misliti o stvarnom problemu), a treći pak pribjegavaju agresivnosti kao oprobanom prapovijesnom receptu. Posljednja strategija je osobito zanimljiva, jer ona izgleda kao nekakva emocija. Ona to doduše i jest, ali u navedenom slučaju se najčešće javlja kao neadekvatna, neproporcionalna i neodmjerena emocija koja u suštini ništa ne rješava, barem ne za trajno. I tako, na kraju izgleda da je povrijeđenoj osobi najteže iskazati ono što i kako jest: „Povrijeđen sam zbog toga i toga, i sad se osjećam tako i tako…”. Zato se pitamo koji su uzroci i razlozi jednog ovakvog učestalog emocionalnog prikrivanja kod ljudi?

Djetinjstvo čovjeka i djetinjstvo čovječanstva

Uzroke prikrivanja emocija bi već trebalo potražiti u našem djetinjstvu. Svi znamo za ono „Ajd, ne cmizdri više” ili „Plačko jedan plačljivi”. Pri tome se ovakvim neslavnim nazivima obično više časti dječake, potičući ih valjda tako da izrastaju u ponosne muževne pojedince. S druge strane, curice se više naslušaju onoga „Preosjetljiva si” ili „Hipersenzibilna”. Epilog je vrlo sličan, jer na kraju, vidimo, svi imaju razloga ponešto za sakriti. Roditeljska i nastavnička upozorenja se kroz djetinjstvo djece ne tiču samo navedenih snuždenih emocija i raspoloženja, nego i onih pozitivnih. Svi znamo da djeca pokatkad stvarno znaju pretjerati sa iskazivanjem vlastitog raspoloženja i radosti, pa se onda kaže „Smiri se!”, „Smanji doživljaj” ili ono „Dosta te više”. Kroz sve to mi polako ali sigurno učimo da su naše emocije nešto poprilično opterećujuće za našu bližu okolinu, pa ih stoga počinjemo skrivati ili iskazivati na nekakav posredan, indirektan način. Jednostavno, na koncu se počinjemo pribojavati da pred drugima ne ispadnemo djetinjasti, dosadni, naporni, napadni, suvišni, nepristojni, glupi… Glede ovoga se valjda kroz život na kraju svi manje ili više preračunamo. Razumna osuda pretjeranih infantilnih, a uz to često i manipulativnih emocija ne znači ujedno osudu i bilo koje druge emocije. Normalno je normalno, samim tim i poželjno, a to se u konačnici odnosi i na same emocije.

No, čak i prije samog djetinjstva, psiholozi kažu da razloge emocionalnog prikrivanja treba tražiti i u zajedničkoj dalekoj prošlosti ljudske vrste. Strategije bijega, smrzavanja (ukočenosti) i odvajanja su duboko utkane u našem biću i aktiviraju se kad god osjetimo opasnost. A kako to ističe američki klinički psiholog Leon Seltzer, mi ljudi smo kao vrsta jako ožičeni (misleći na opseg i složenost nervnog sustava), tako da nam uopće ne treba puno izvanjskih poticaja da bismo se osjetili ugroženima.

Treći razlog emocionalnog prikrivanja treba tražiti i u suvremenoj kulturi koja ponovno pokušava nametnuti jedan svojevrsni stoički mentalitet. Ono, u modi je biti „cool” i slično tome „chill”, što suštinski znači „biti svoj” i posve ravnodušan prema svim izvanjskim izvorima živciranja. Međutim, mi se i dalje itekako živciramo, ali isto tako, i dalje glumimo da se ne živciramo. I to može skupa zajedno ići dotle dok stvarno ne uzvjerujemo da smo naprosto nevjerojatno cool, premda se iznutra žderemo, pa možda čak uz to, da se uz obilje medikamenata koliko-toliko pokušavamo održati u normali.

Emocionalna bića

Na kraju, htjeli mi to priznati ili ne, mi ljudi smo duboko emocionalna bića, i sudeći prema različitim psihološkim istraživanjima, puno smo više emocionalna, nego što smo uz to i ona intelektualna bića. Prema prije spomenutom psihologu Seltzeru, to jednostavno moramo prihvatiti, kao i činjenicu da naše emocije imaju pravo na život, jer gušenjem istih s vremenom ćemo samo upasti u još dublje probleme.

Seltzer također ističe da prije nego što sebi konačno nađemo osobu koja će nas savršeno razumjeti i utješiti, sami sebi trebamo biti ta osoba. Ovdje se susrećemo s vrlo važnom informacijom, jer naša učestala reakcija na emocionalnu povrijeđenost jest nekakva racionalizacija. Ono, pokušavamo shvatiti što se i kako dogodilo, tko je kriv, smišljajući pri tome sebi obranu, i tako… Sve ovo itekako može biti od pomoći našem razumu, ali ne i našim emocijama, jer emocija je, tako da kažemo, entitet kojem pametarenje ništa ne znači; ona jednostavno sebi traži ono što je i ona sama – srodnu i adekvatnu emociju. Dakle, kad si povrijeđen, trebaju ti razumijevanje i utjeha, a prije nego li se to dogodi po nekomu izvana, budi sam sebi osoba koju razumiješ i koju želiš utješiti i oraspoložiti. Ovo, da sami sebi potiho izgovaramo riječi razumijevanja i utjehe – na prvu može zvučati jako smiješno. Ali baš zato na koncu i patimo, jer se uvijek sjetimo pokrpati razum, ali ne i one naše tako osjetljive i ranjive emocije.

U Sarajevu, 7. III. 2020.

M.B.

Izvori:

Izvor (foto): ©Kiosea39 –Dreamstime.com

PSIHOLOGIJA SUPER JUNAKA

Moglo bi se reći da je maštoviti svijet stripovskih super junaka po sebi puno bliži muškarcima nego ženama. No to ne mora baš doslovno biti tako, osobito ne u današnje vrijeme u kojem je itekako primjetno jedno, tako da kažemo, smanjivanje međusobnih razlika unutar muškog i ženskog ponašanja. U tom smislu, žene sve češće prate nogomet, pa tako onda i filmske akcije i trilere od kojih mnoge danas nastaju upravo na temeljima stripovskih predložaka, i to osobito onih Marvelovih.

Poremećeni inženjeri i još luđi romantičari

Kada govorimo o psihologiji super junaka, važno je napomenuti da se različiti autori danas zapravo više bave psihologijom njihovih ljutih neprijatelja: Joker, Riddler, Dvolični, Lex Luthor, Vulture, Dr. Octopus, Lizard, Tinkerer i brojni drugi. Zanimljivo je da su skoro svi likovi već sa ovog malog neslavnog popisa nekakvi genijalni ali pomahnitali znanstvenici i inženjeri. Očituje li se možda već ovdje u žestokoj borbi super junaka protiv navedenih, mahom ekscentričnih, zlikovaca stanoviti latentni strah pred naletom nezasitne suvremene tehnicističke civilizacije današnjice? Odnosno, predstavljaju li zlikovci Marvelovih stripova tek njezinu jezivu personifikaciju, i ne predstavljaju li onda sami super junaci personifikaciju borbe za ono istinsko ljudsko?

Američka psihologinja Katlyn Firkus bi svakako podržala jedno ovako stajalište, ali s jednim velikim ALI. Ona smatra  da super junaci većinom imaju nešto zajedničko sa svijetom „romantiziranog ludila” Lorda Byrona (autor Don Juana). Byron (1788-1824.) je po rođenju bio engleski plemić, a kasnije i političar, ali se zatim na neki način oteo kontroli. Postavši omražen u Ujedinjenom Kraljevstvu zbog svojih antidruštvenih stavova, ostatak života je proveo lutajući Južnom Europom i Bliskim Istokom, podižući skoro redovito prašinu gdje god je bio. Tako ga je nekako na kraju i smrt zadesila u Grčkoj, među ondašnjim revolucionarima.

Za razliku od onog izvornog španjolskog Don Huana, Byronov Don Žuan kudikamo nije okrutni bezobzirni ženskaroš. Doduše, jest magnetično privlačan, ali tako da onda žene više njega zavode nego on njih. Pametan je, plemenitog roda, puno je toga prošao u životu, no ponešto je i nespretan. Pokatkad je dobar, pokatkada zao, nadasve sarkastičan, tako da Don Žuan kasnije i postaje paradigmom tzv. bajronovskog lika koji po sebi predstavlja ono izvorno ljudsko u borbi protiv dvoličnog društvenog morala i nepoštenog državnog sistema.

Međutim, Firkus opaža i jednu poprilično nezdravu dimenziju bajronovskih likova, ističući tu ono uvriježeno uvjerenje sve do naših vremena i današnjih super junaka koje nalaže da briljantnosti nema bez patnje, misleći pri tome svakako na onu nezdravu patnju. Super junaci su po sebi nemilosrdni nasilnici i osvetnici, i kao takvi predstavljaju idealizaciju psihološke slabosti i bolesti. Njihovo ponašanje predstavlja tek sukus svih nevolja koje su u životu prošli i koje još uvijek prolaze. A to i jest bolest, ne uspjeti se othrvati lošim iskustvima, te im dopustiti da nas ona posve oblikuju. Stoga Firkus predlaže jednu drugu vrstu super junaka, odnosno, junakinje. Za nju je to Netflixofa „Nesalomljiva Kimmy Schmidt”. Djevojka koja je bila zatočena punih petnaest godina u podrumu od strane nekakve lude sekte, i koja zatim nakon oslobođenja  nastavlja živjeti život punim plućima, ne dopuštajući traumatičnoj prošlosti da ju ni najmanje oblikuje.

Fobije i slabosti super junaka

Vratit ćemo se još malo Marvelovim super junacima. Zanimljivo, svi oni imaju neke iznenađujuće fobije i slabosti. Najpoznatija je izgledno ona Supermanova – kriptonit, ružičasti mineral s njegovog rodnog planeta, u čijoj blizini moćni super junak promptno gubi sve svoje moći. No ovo je još uvijek smisleno. Premoćni Martian Manhunter se posve sroza u prisustvu kutije šibica, dok se Venom slično pogubi od najobičnijeg upaljača za cigarete. Johny Storm ne podnosi azbest, kao ni Dardevill glasne zvukove. Zelenom Lanternu pozli od žute boje, a Čudesna Žena (Wonder Woman) može izgubiti od muškarca ako mu dopusti da je pobijedi, što će reći da je na neke od njih pokatkad jako slaba. Posebno zanimljivo je na kraju skončao The Flash. Ovaj super brzi junak je bio toliko brz da je na kraju malo pretjerao u jurnjavi za nekim zlikovcem, te se neslavno rasuo u atome. Dakle, nije imao neku zasebnu slabost, nego mu se sama prevelika snaga ispostavila kao fatalna slabost.

Sve ovdje navedene slabosti se mogu shvatiti dvosmisleno. S jedne strane, one se mogu ponovno uzeti kao dokaz onog bajronovskog „romantiziranog ludila”, međutim, isto tako one mogu biti naznakom i jedne zdrave antropologije. Otprilike, slabost je sastavni dio ljudskog bića i nešto će od toga uvijek biti bez obzira na to koliko smo super. Štoviše, najsjajniji i najdominantniji među ljudima počesto imaju upravo neke od onih najbizarnijih i najsramnijih slabosti.

Završit ćemo stoga sa onim pitanjem kojeg je fatalna psihologinja Dr. Chase Meridian (Nicole Kidman) postavila Batmanu (Val Kilmer) u „Batman Forever”: „Zašto bogat i dobro obrazovan muškarac poput tebe voli nositi gumeno odijelo slijepog miša?” Stvarno zašto?

U Sarajevu, 21. II. 2020.

M. B.

Izvori:

–https://screenrant.com/worst-most-embarrassing-lame-wtf-superhero-weaknesses/;

–https://www.youtube.com/watch?v=3PeM6LdUWcA&t=452s;

–https://sh.wikipedia.org/wiki/Don_Juan;

Izvor (foto):

–https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Superman_presentation.jpg

NEŠTO DRUGAČIJI NARCIZAM

Kad pomislimo na narcisoidnu osobnost, moguće da ćemo odmah pomisliti na kakvog svirepog alkoholičarskog zlostavljača ili opet na nekog opasnog neradnika kojem je sasvim prirodno da drugi cijeli život rade i bez prigovora plaćaju cehove za njegove vječito visoke i otmjene materijalne prohtjeve. No to svakako ne mora uvijek biti slučaj. Narcisi se pokatkad mogu ponašati naizgled i potpuno drugačije. Tako, oni mogu biti fini, ljubazni, marljivi, štedljivi i vrlo kulturni, ali da ipak i dalje, po vlastitu okolinu, budu pravi pravcati opasni narcisi.

U središtu svakog narcizma stoji prenapuhan ego i grandiozne zamisli o samome sebi. Premda oni u praksi često mogu izgledati sasvim različito, američka psihologinja Suzanne Degges-White govori o dva generalna straha koja su manje-više uvijek specifična svim narcisima:

  1. Strah od javnog poniženja:

Narcisov ego je prenapuhan, samim tim i vrlo krhak. Ne žele čuti ni za što drugo osim za javno odobravanje i prihvaćanje. Ok, s jedne strane bismo mogli reći da nitko na svijetu ne voli biti prozivan i kritiziran, ali kod narcisa to poprima dramatične razmjere. U takvim slučajevima će biti smrtno povrijeđeni ili barem do temelja uzdrmani i destabilizirani. Iz ovoga nam se razotkriva jedna važna narcisoidna karakteristika. Oni zapravo nimalo ne računaju sa osobnim rastom i razvojem, jer u sebi duboko vjeruju kako su već maksimalno odrasli i razvijeni. Tko računa s tim da u životu ima još puno toga za naučiti, on će sukladno tome biti poprilično spreman za primiti i pokoju lošu ocjenu i kritiku, jer to je jednostavno dio svake škole, pa i one životne. S druge strane, tko čvrsto vjeruje da je već savršen, taj kudikamo neće biti u stanju da primi bilo što drugo osim čiste pohvale i odobravanja.

Čvrsta ali napeta vjera u vlastito savršenstvo je upravo ta koja i potiče atipične narcise da se ponašaju izrazito, pa čak i usiljeno ljubazno, jer kako rekosmo, oni se boje konflikta. Međutim, oni ne samo da se boje konflikta, nego ga ujedno i preziru. Nešto u stilu, zar ću se lišiti vlastitog sjaja jer se tamo netko ne ponaša u skladu sa opće prihvaćenim normama i pravilima? Kao, ja sam savršen i priliči mi isključivo da pričam samo o lijepim stvarima! U tom smislu, oni vjeruju da je opominjanje zadaća za tamo neke seljačine, dok se oni sami radije služe ignorancijom i tihim prezirom.

  1. Gubitak partnerovog divljenja:

Slično kao što u javnoj sferi ne znaju ni za što drugo osim za odobravanje i prihvaćanje, u privatnoj sferi narcis neće prihvaćati ništa drugo osim divljenja i maksimalnog pružanja pažnje od strane partnera. U svemu tome će pokazivati izrazito nizak prag tolerancije i skloni su dizanju panike zbog  i najmanje moguće sitnice. U tom smislu može ih smrtno povrijediti i najmanje partnerovo kašnjenje na sastanak ili slično, ako partner, recimo, ranije nego inače radi nekog posla želi otići sa sastanka, a i da ne spominjemo partnerovu želju da se ponekad malo samostalno druži i sa ostalim prijateljima.

U svemu tome, kao i u ostalom, narcisi pokazuju slijedeće tri tendencije:

            – patološka ljubomora;

            – stalno nabijanje osjećaja krivice partneru;

            – učestale prijetnje prekidom ili rastavom.

Degges-White u svezi ovoga kaže da narcisi općenito i ne mogu doživljavati svoje partnere kao neovisna i slobodna ljudska bića. Ne, oni su za njih nešto poput trofeja ili vlastitog priraslog produžetka. Narcisi čvrsto vjeruju da su voljene osobe isključivo tu kako bi mogle udovoljavati njihovim previsokim zahtjevima. Stoga, da bi se s njima ikako moglo opstati na duže staze, potrebno je čvrsto postavljati granice i ne odustajati od istih ni pod koju cijenu. S njima će te se jednostavno trajno morati boriti za svoja osnovna prava kao i vlastiti prostor.

Slično kao i u prethodnom slučaju javne sfere, atipični narcisi se u vezi ili braku pokatkada više služe ignorancijom nego svađom. Oni u suštini žele postići sve ono što i “normalni” narcisi, s tim da će vas radije moriti jednom tako da kažemo ledenom hladnoćom i izbjegavanjem, potičući vas tako da trčkarate za njima i da se stalno preispitujete niste li što pogriješili.

„Negativne sposobnosti” zrelog čovjeka

O narcizmu smo općenito već pisali kako on kod djece i adolescenata predstavlja normalnu razvojnu fazu. No kad se ovaj ne nadvlada na vrijeme, tada počinjemo govoriti o sekundarnom narcizmu, odnosno, o narcizmu odraslih. Što to, dakle, narcisi ne uspijevaju apsolvirati iz svijeta odraslih? Psihoanalitčar Adam Phillips u ovom smislu govori o tri negativne sposobnosti neophodne za odrastanje u zrelog čovjeka:

            – sposobnost prihvaćanja onoga „biti smetnja”;

            – sposobnost prihvaćanja onoga „biti izgubljen”;

            – sposobnost prihvaćanja onoga „biti nemoćan”.

Dakle, zanimljivo ili ne, ono „biti zreo čovjek” se na koncu ne ostvaruje u sferi sposobnosti ostvarivanja pobjeda, nego u sferi podnošenja i prihvaćanja povremenih neminovnih životnih poraza, a narcisi, vidimo, to nikako ne shvaćaju. Oni vjeruju isključivo u pobjedu, ne znajući pri tome očito kako je nemoguće pobijediti u ratu, a da se pri tome ipak ne izgubi i poneka bitka.

U Sarajevu 28. II. 2020.

M. B.

Izvori:

–https://www.psychologytoday.com/intl/blog/lifetime-connections/201811/narcissist-s-secret-fears;

–https://www.psychologytoday.com/intl/blog/the-legacy-distorted-love/201802/he-loves-me-he-loves-me-not-can-narcissist-truly-love;

–https://aeon.co/ideas/how-our-contradictions-make-us-human-and-inspire-creativity;

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: prazis 

PRIRODNI BALANS I PRIRODNI DEBALANS

Ako se pogubite negdje u dubini šume i gladni vuk vas nanjuši i poželi pojesti, kažu da je to u suštini posve prirodno. No posve je prirodno i to da se u takvim trenucima nastojite oduprijeti proždrljivom nasrtljivcu ili barem popeti na drvo dok ne dozovete pomoć. Slično, kada rijeci dođe vrijeme da se izlije, pa i za to također kažu da je prirodno, ali to ipak ne znači da ljudi uz rijeku nemaju pravo pokušati uspostaviti kakav nasip ili barem po kući probati spasiti što se još da.

Obje uvodne premise nam kazuju kako se u naravi prirode nalazi i to da se istoj pokatkad treba suprotstaviti. Reklo bi se izgledno dobra napomena u vremenu raznoraznih naturalističkih i ekoloških pretjerivanja, kada se roditelji na Zapadu sve češće preko You Tube-a hvale kako djecu drže u istoj košari sa psima i mačkama. Što će reći, ako se djeca po vlastitoj prirodi odlično slažu sa životinjama, to ipak ne znači da ih pri tome ne trebamo malo i razmaknuti (higijena, dlake, paraziti,  ehinokokus i tako to…).

Jedna od također učestalih prirodnih tendencija je i ona da se sve stvari manje-više kreću linijom manjeg otpora, počevši od samih nas pa sve do elementarnih prirodnih sila. Jel’ tako, ako naiđemo na stijenu, pokušat ćemo je zaobići, a duboku vodu preplivati, baš kao što se i sama voda probija kroz mekši i niži teren, izbjegavajući pri tome onaj viši i tvrđi, stvarajući tako na kraju svoje krivudave tokove koji se uvijek s visine spuštaju prema moru, a nikada obratno.

Međutim, i ovoj se prirodnoj tendenciji pokatkad treba suprotstaviti, baš recimo kao onda kad se ljudi odluče potruditi i probiti tunel kroz planinu da ne bi morali naokolo raditi višestruko duži put. Jer i to je prirodno, uvijek pokušavati kretati se brže, jer u prirodi je brzina cijenjena i spasonosna vrlina.

Zakon protiv zakona

Već smo ranije govorili o tome kako djeca već sa 18 mjeseci imaju izražen osjećaj za pravdu. Ono, žaloste se ako vide da netko neopravdano trpi, kao što se raduju kada vide da je zloćo zasluženo kažnjen. Kako je ovo u međuvremenu i eksperimentalno potvrđeno, može se s visokom dozom sigurnosti reći da je pravednost čovjeku prirođena vrlina. Međutim, ovo kroz život kasnije često izostane, i to čini se ponajviše zbog prije spomenute globalne tendencije kretanja linijom manjeg otpora. Ovdje kudikamo ne mislimo na onu neku visoku, tako da kažemo, filmsku nepravdu, nego na onu našu običnu, svakodnevnu. Recimo, ako vam treba pomoć nešto da uradite, sigurno ćete se obratiti onima za koje ste sigurni da su spremni i voljni pomoći. A takvi su općenito u društvu manjina. S druge strane, kako to ističe Thomas Erikson u „Okruženi idiotima”, za onaj među ljudima prevladavajući „zeleni” tip osobnosti – oni su spremni uložiti daleko više energije i truda da bi izbjegli neku dodatnu dužnost, nego što bi im trebalo da to jednostavno urade. Upravo zbog toga, linijom manjeg otpora ćemo i pitati za pomoć one dobre i vrijedne, ali tako na kraju u društvu dolazi do opasnog debalansa, jer dobrima i vrijednima na kraju dozlogrdi više da budu dobri, jer njih svih pitaju i traže. Pri tome im je teško reći „ne”, ali isto tako, prije ili kasnije shvate da više ne mogu tako dalje. Stoga će društvo kad tad morati poduzeti trud u smjeru proboja one tvrde gromade osobne lijenosti i nezainteresiranosti koja pomoć vječito traži, a sama je rijetko pruža i daje.

Ovdje također treba pribrojiti i ono da ljudi loše stvari najčešće govore dobričinama za koje pretpostavljaju da im to neće ozbiljno zamjeriti, jer s druge strane, od davnina vrijedi ono da se s rogatima ne treba bosti. Dakle, opet posve obratno od onoga kako bi ustvari trebalo.

Menadžment straha

Kao što već znamo, anksioznost je danas poprilično učestao poremećaj, a koliko je to zapravo teško i neugodno iskustvo znaju samo oni koji su to prošli ili još uvijek prolaze. No u ponašanju svake anksiozne osobe se mogu razaznati neki vrlo čudni, ili bolje rečeno, iznenađujući obrasci. Slično kao što se nekih stvari pretjerano boje, s druge strane se čini kako se nekih stvari uopće ne boje. Recimo, anksiozna osoba se trese od straha ako mora vani među ljude, međutim, s druge strane, kao da se uopće ne pribojava dok pali cigaretu za cigaretom ili barem ne dok guta „male ljubičaste” jednu za drugom, premda je već u startu bila upozorena da to svakako nije bezopasno rješenje za na duge staze. Ili malo više u socijalnom smislu, dok se pretjerano boje stranih i manje bliskih ljudi, istovremeno kao da bezbrižno dopuštaju previše toga onim sebi bliskim ljudima. Slično vrijedi i za brojna druga fobična ponašanja i poremećaje. Čini se da se kod takvih ljudi sav strah nekako uspio skotrljati na samo jednu stranu, ostavljajući tamo na drugoj strani posve razotkrivenima brojna opasna mjesta i riskantna ponašanja. Stoga se ovakvim osobama u terapijskom procesu počesto i sugerira da počnu malo više brinuti oko stvari oko kojih inače ne brinu. Doslovno, moraju odvaditi malo tamo od onog velikog straha i prebacivati ga nekud ‘vamo gdje ga nikako nema. Tako se rasterećuje ono preopterećeno i opterećuje ono neopterećeno, te se čovjek iz prirodnog debalansa postupno vraća u prirodni balans.

U Sarajevu 16. II. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright:  kasto

ZBOG ČEGA SE SUVREMENI ČOVJEK TOLIKO ODUŠEVLJAVA PSIHOPATSKIM LIKOVIMA?

Moglo bi se reći da suvremena opčinjenost psihopatima kreće tamo nekad prije tridesetak godina s filmskim i književnim likom dr. Hannibala Lectera. Ono što film tek daje naslutiti, sam književni predložak Thomasa Harrisa mjestimično bez zadrške proklamira, slaveći naznačenog psihopatskog ubojicu i ljudoždera kao genija i sliku istinskog čovještva. Bilo kako bilo, prvi film u franšizi („Kad jaganjci utihnu”) osvaja čak pet Oskara, a prošlogodišnja uspješnica o onom jednom drugom slavnom psihopati „Joker” upravo kuca na vrata ovogodišnje dodjele nagrada američke filmske akademije s čak 11 nominacija.

Međutim, iole ozbiljnija analiza pokazuje da ljudska fascinacija psihopatima seže znatno dublje u prošlost. Mnogi slavni likovi na prvu možda ne izgledaju tako, ali su u suštini psihopati. Recimo, slavni filmski tajni agent u službi Njezinog visočanstva – James Bond bez ikakve dvojbe pokazuje sve znakove teške duševne psihopatije. Drži do vanjštine i stila; hladan, rafiniran, izvrstan glumac i manipulator. Hladnokrvno povlači obarač, često s ciničnim osmijehom na licu, i nikad se ne grize kasnije zbog toga. Reklo bi se da ga u životu još jedino uzbuđuju opasnost i lijepe žene. Ipak, s druge strane, James Bond se nalazi pod kontrolom jedne civilizirane države i usmjeruje svoju psihopatiju isključivo protiv iznimno loših tipova koji predstavljaju tešku opasnost, ne samo za njegovu državu nego i za čitav svijet. A to ga čini u konačnici nekom vrstom korisnog, kontroliranog psihopate koji kao takav predstavlja protuotrov za one druge, beskorisne psihopate izvan svake kontrole. Tako valjda stižemo i do prvog razloga čovjekove opčinjenosti psihopatima, a to bi bila nemogućnost civiliziranog suočavanja sa zlom. Tko je dobar i plemenit, njemu valjda pristaje jedino to da bude još bolji i plemenitiji. On se ne može zbog onih loših spuštati na njihov nivo, prljajući svoje ruke i dušu, i riskirajući pri tome svoje duševno zdravlje, jer kako je poznato, mnogi normalni koji povuku obarač, pa makar i opravdano, poslije toga trajno obole (PTSP). Zato dobrima često jedino preostaje nada da će se već naći neki psihopat kojeg se da kontrolirati, te da će se on odlučno obračunati sa svim onim psihopatima koje je nemoguće kontrolirati.

Psihopate u narodnim pričama i religioznom folkloru

Zanimljivo je kako u tradiciji većine naroda postoje neki mračni psihopatski, pa čak i demonski likovi koji u suštini igraju pozitivnu ulogu, pri tome uglavnom plašeći neposlušnu djecu. U patrijarhalnom slavenskom kontekstu za to su uglavnom bile zadužene žene. Sve odreda neke stare, ogavne vještičurine: Babaroga, baba Jaga, Bukača… S druge strane, u matrijarhalnom germanskom kontekstu strašni su bili uglavnom muški likovi. U anglosaksonskom kontekstu tako susrećemo Sandmana, a u srednjoeuropskom kontekstu Krampuza. Krampuz je po sebi posve demonski lik. Izgleda kao đavao, ali on to ipak nije, jer nalazi se pod čvrstom stegom Sv. Nikole. I tako njih dva tumaraju naokolo … Nikola pri tome dijeli poklone dobroj djeci, a Krampuz pokoju šibu i komad ugljena zločestoj djeci. No, kako se to u praksi često ne zna tko je tko, tako se dogodi, recimo u austrijskom Tirolu, da svako dijete dobije prvo pokoju šibu (noć uoči blagdana Sv. Nikole), a sutradan zatim i svečev poklon.

Slika 1.: Poštanska karta iz 1900. Krampuz u „elementu”…  Izvor: Wikimedia.org 

Vratit ćemo se malo novijim vremenima, misleći pri tome na onih zadnjih tridesetak godina. S novijim filmskim i književnim psihopatima otvara se ipak nešto duboko uznemirujuće, jer oni nisu više poput ovih klasičnih psihopata. Oni nemaju nikakvu pozitivno-zaštitničku niti etičku društvenu ulogu. Oni su jednostavno pomahnitali kriminalci i ubojice. Preziru sistem i žele ga okončati. Fascinacija ovakvim likovima neminovno ukazuje na duboku razočaranost današnjeg čovjeka, kako društvom u cjelini tako i njegovim uhodanim vrijednostima. S druge strane, možda je sve ovo i bilo neminovno, te po sebi predstavlja tek evoluciju one klasične, nazovi dobre psihopatije. Jer u konačnici nijedno nasilje nije dobro i posve opravdano. Ono uvijek tendira prema tome da se epidemiološki širi i produbljuje, slično kao što niti jedna ludost ne može biti istinski dobra i smislena. Pitanje zla u konačnici ipak zahtjeva mnogo više od onog tradicionalnog „klin se klinom izbija”.

Neodoljivi zov aveti slobode

Moguće najbolju, a ujedno i najjednostavniju definiciju psihopate je dao američki autor Marty Rubin: „Psihopati svoje luđačke misli provode u djelo, a mi ostali ih držimo u glavi.” Naravno, sa ovim se istovremeno iscrtava i razlika između psihopata i ovih drugih normalnih. Svima nama nadolaze češće ili rjeđe svakakve misli i želje: pohota, požuda, mržnja, zavist, kao i živopisne osvetničke nasilne fantazije, ali sve ovo uglavnom pomoću različitih psiholoških i duševnih inhibicija uspijevamo zadržati unutar sebe. Međutim, sve ovo normalnom čovjeku i nije tako lako za izdržati. Svaka borba iscrpljuje, a pogotovo ova sa samim sobom. Stoga veliki broj ljudi pronalazi sebi nekakav odušak senzibilizirajući se s kojekakvim fiktivnim psihopatima, jer eto, oni se ne iscrpljuju s nutarnjim kočnicama i otporima, nego rade što ih volja. Međutim, već nas i ta fiktivna djela upoznaju s nevjerojatnom količinom kaosa kojeg producira jedna takva nesputana negativna sloboda. Tako onda stižemo i do onog uzvišenijeg sekundarnog oduška. Usprkos svim svojim mukama, razaznajemo da je ipak bolje biti fin, pošten i uljudan, pa makar ponekad i boljelo.

U Sarajevu, 23. I. 2020.

M. B.

Izvori:

-Thomas ERIKSON, Okruženi psihopatima. Kako izbjeći da vas iskoriste, Poetika, 2019.

-Jack PEMMENT, Why Do We Like Psychopaths? (3.X.2017.), Psychology Today, Izvor: https://www.psychologytoday.com/us/blog/blame-the-amygdala/201710/why-do-we-psychopaths (Stanje: 23.I.2020.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Volodymyr Melnyk

KOLIKO STVARNO ZNAMO O DRUGIM LJUDIMA?

Pun strepnje i brige, britanski premijer Neville Chamberlain 1938. odlazi u München razgovarati s Hitlerom oko odnosa njihovih dvaju zemalja. Pri tome se svojski potrudio da dešifrira Hitlera i prodre u njegove skrivene namjere, i nakon toga se sav spokojan i zadovoljan vratio u London, potpuno uvjeren kako Hitler nema nikakvih agresivnih namjera i ambicija prema Britaniji. Naravno, bijaše to užasno velika i skupa pogreška. Tri godine kasnije, Britaniju i Britance će krvavo puno koštati kronična nepripremljenost na rat protiv jakog i agresivnog protivnika. štoviše, to isto će posredno koštati jako puno i brojne druge europske zemlje, kao u ostalom što će koštati i same Nijemce. Jer logično, da su se tamo odmah negdje na početku susreli sa odlučnom reakcijom saveznika, rat se vjerojatno ne bi stigao ni rasplamsati do pune mjere.

U svojem popularnom djelu „Talking to Strangers”, englesko-kanadski novinar i publicist Malcom Gladwell pokušava proniknuti u već naznačenu ljudsku nesposobnost prodiranja u tuđu iskrenost i namjere. Pri tome se on, kako sugerira i sam naslov knjige, osobito fokusira na komunikaciju s nama manje poznatim osobama, jer s druge strane, one iz naše blizine već nekako i uspijemo dešifrirati s vremenom. Ali eto, pored ovih, svi se mi prije ili kasnije nađemo u situaciji da moramo razgovarati o vrlo važnim stvarima s potpunim neznancima, a vidimo da se tu na kraju očito i nije tako teško prevariti.

Pozivajući se na veći broj recentnih socioloških i psiholoških istraživanja, Gladwell dolazi do procenta od 54% – kad je u pitanju naša uspješnost u razotkrivanju tuđih laži i prijevara. Pri tome je osobito zabrinjavajuće što naznačeni procent važi manje-više podjednako za sve, kako za usputne amatere tako i za profesionalne policajce, suce, odvjetnike, tužitelje, analitičare i sl. Mi smo u suštini tako tanki u prepoznavanju tuđih laži i obmana da su, recimo, već današnji sustavi vještačke inteligencije uspješniji od nas za čitavih 20%. Što je dakle ovome razlog?

Gladwell, opet kroz osvrt na brojna različita istraživanja, pronalazi, koliko god to možda čudno zvučalo, da je ljudima povjerenje svojevrsno zadano društveno ponašanje, odnosno, većina ljudi će uvijek vjerovati na riječ drugim ljudima sve dok ne postoji očit signal da oni zapravo lažu. Pri tome tragamo za kontradikcijama, izbjegavanjem pogleda, znakovima nelagode, neuroze i sl. No, uvježbani i iskusni lažljivci sve to itekako dobro znaju, te stoga uspijevaju izigravati poštene i iskrene ljude. S druge strane, neki nam ljudi zbog vlastite nesigurnosti i niskog samopouzdanja mogu izgledati vrlo neuvjerljivo, pa tako onda ni krivi ni dužni dospijevaju na listu „uobičajenih sumnjivaca”. Cijeloj situaciji nisu od pomoći niti one neke uobičajene ljudske predrasude. Tako, recimo u Americi, po Gladwellovim riječima, povjerenje je skoro uvijek na strani visokih bijelih muškaraca. Zbog toga ne čudi da se obično njima skoro redovito povjeravaju one najviše političke i gospodarske pozicije i funkcije. S druge strane, od tamo nas opet svakih malo sustigne vijest o nekom sirotom crncu koji je ni kriv ni dužan odležao dvadeset ili trideset godina u zatvoru. U tom smislu, Gladwell primjećuje kako život definitivno nije kao epizoda „Prijatelja” – aludirajući pri tome na transparentnu glumu u ovoj popularnoj humorističkoj seriji. Ono, tamo se uvijek jasno vidi i zna tko je sretan, a tko ljut; tko iskren, a tko smišlja tamo nešto…

U svojem drugom popularnom djelu „Blink”, Gladwell uopće preispituje cijeli koncept našeg ljudskog razmišljanja, pronalazeći kako je u mnogim životnim situacijama doslovno bolje ne razmišljati. Pri tome svakako misli na intuiciju koja se javlja u nama u vidu dobrog ili lošeg (pred)osjećaja oko nekih ljudi, situacija i izbora. Pozivajući se pri tome ponovno na različita istraživanja, dolazi do odlučujućeg značenja one prve dvije-tri sekunde nekog našeg kontakta ili izbora. Osjećaj koji se pri tome javlja pokazuje se na kraju uglavnom neobično točnim. Dakle, samo prve dvije-tri sekunde, a ne ono kasnije, jer kasnije se već u cijelu stvar mogu uplesti i neke naše predrasude, strahovi, bilo pretjeran oprez ili naša stara djetinjasta naivnost.

Za kraj bismo rekli da se u svemu ovome itekako važno osvrtati na svoja dosadašnja životna iskustva. Ona nam mogu skoro nepogrešivo reći kad je dobro da se oslanjamo na intuiciju, a kad je dobro ipak malo i razmisliti, te dodatno preispitati stvari.

U Sarajevu 22. XII. 2019.

M. B.

 

Link na povezanu temu: http://poptheo.org/vaznost-prvog-do…utaka-poznanstva/ ‎

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: sharpshutter

NEUROTIČKI STOICIZAM I ILUZIJA IDEALNIH ŽIVOTA

Iluziju idealnih života počinju utiskivati u naš um i među naše osjećaje dok smo još djeca. „Uči sine, da ne moraš raditi.” O koje li iluzije. Učiti uopće nije lako … Kako je to govorio jedan moj fakultetski profesor: „Učenje je najviši i najteži oblik askeze.” I onda, ako si stvarno naučio, itekako ćeš poslije raditi. Takozvano „Pareto” pravilo iz poslovnog svijeta govori kako unutar jedne firme ili organizacije 20% marljivih i stručnih uposlenika obavlja 80% posla. Nadalje, ponovno među tih 20% postoji krug još marljivijih i stručnijih 20% koji obavljaju 80% od onih prethodnih 80% posla. Dakle, tko se za rano počeo truditi i marljivo raditi, vjerojatno će tako nastaviti kroz cijeli svoj život, zarađujući tako pošteno sebi plaću, ali i desecima drugih.

Netko opet, znajući da nije za knjige, igra na kartu sporta. Ganja loptu da ne mora učiti. Ali, u konačnici ni to nije baš lako. Kako to u jednom intervjuu iz vlastitog iskustva reče proslavljeni hrvatski boksač Željko Mavrović: „Sportom se divno baviti sat vremena dnevno, ali je zato užasno okrutno baviti se sportom pet sati dnevno.” Trčati i po kiši, i po žezi; poseban, nadasve neukusan režim prehrane; učestale ozlijede i operativni zahvati; nelojalna konkurencija koja koristi doping itd.

Netko opet, znajući unaprijed i da je ovo prvo i drugo teško, igra na kartu dobre veze kojom će se ubaciti u kakvu dobrostojeću državnu tvrtku. E baš će se na kraju usrećiti među 500 debila koji također u životu nisu htjeli nešto posebno ni učiti ni trčati ni raditi (naravno, s pokojim časnim izuzetkom). 😀

Svakako, da ne zaboravimo, danas ih veliki broj, a znajući da je sve prethodno posve besmisleno, odluči otići u Njemačku, zdravo pretpostavljajući da ako se već u životu mora rintati, nek’ se onda barem rinta za dobre pare. Međutim, nije ni ovo lako, osobito ne prvih nekoliko godina. Iz vlastitog iskustva, u tom početnom periodu se stigne sasvim blizu ludila, a poneko zatranda čak malo i preko toga…

U svom djelu „Izlazak iz tame”, američki franjevac i psiholog Benedict J. Groeschel o iluziji idealnih života kaže slijedeće:

“Postoji nevjerojatna neistina kojoj se u ovom našem, tehnološki razvijenom svijetu, podučava djecu, a to je kako većina ljudi ima veliku mogućnost proživjeti život bez razdoblja patnji ili boli, bez vremena tame. Ovu iluziju stvaraju mediji, osobito reklame (svijet sretnih svršetaka), obrazovanje, društveni običaji ljudi, ali i vjersko razmišljanje. … Ova neistina nije namjerna laž – zapravo je to sveopće negiranje stvarnosti. To nije prijevara koju treba osuditi, nego iluzija koju treba raspršiti.”

Otac Benedict naznačenu iluziju naziva i neurotičkim stoicizmom, suprotstavljajući njemu onaj istinski stoicizam koji unaprijed računa s tim da će prije ili kasnije stvari krenuti nizbrdo, slično kao što će i naš život prije ili kasnije okončati smrću. Ovdje se izgledno radi o jednom nemalom paradoksu koji nalaže da u životu najmanje pate oni ljudi koji računaju s tim da će patiti, dok na koncu najviše pate upravo oni koji su prethodno bili sve učinili kako bi u životu izbjegli svaku ozbiljniju bol i patnju.

Stoga i za onu neku vlastitu orijentaciju, bilo profesionalnu ili osobnu, treba znati da je ono pitanje „što je lakše” ne samo pogrešno već čak i pogubno. Pravo pitanje glasi: „Tko sam ja i što je moje poslanje na ovome svijetu”? I na tom putu će svakako biti neugodnosti i prepreka, ali zato tu već većinski govorimo o jednom smislenom i ugodnom trpljenju od kojeg ćemo se na kraju osjećati sasvim dobro i zadovoljno.

U Sarajevu, 14. 12. 2019.

M. B.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Tarapong Pattamachaiyant

IZNENADA MILIJUNAŠ

Vjerujem da je već svatko tko se aktivno služi elektronskom poštom do sada dobio barem jedanput onu famoznu poruku kako mu je tamo negdje, najčešće u Africi, u prometu poginuo bliski rođak za kojeg doduše nikad nije čuo, ali koji mu je, gle iznenađenja, oporučio veliko bogatstvo, a sve mu to sad piše odvjetnik od toga navodnog rođaka. E ja sam danas već po peti ili šesti put dobio jedan takav mail, i čovjek mrtav ozbiljan tvrdi da sam u nasljedstvo dobio iznenađujućih 17.600.000$.

Oni koji su se bili zaletjeli tugaljivo priznaju da obično nakon prihvaćanja komunikacije s navodnim odvjetnikom slijede daljnje instrukcije. Najčešće vam kažu da je potrebno uplatiti 5-6 tauzenki dolara nekakve kotizacije za transfer novca, te da će vam svo vaše bogatstvo biti uplaćeno na račun čim vi uplatite kotizaciju. Neki su čak to i uplaćivali, i naravno više nikad nisu uspjeli čuti,  a ni vidjeti nit’ svoje bogato nasljedstvo nit’ kotizaciju, a ni samog odvjetnika. No, postoje i oni koji su se još više zaletjeli, pa prihvatili poziv da odu u Afriku, valjda kako bi se malo bolje upoznali s likom i djelom dobrohotnog preminulog rođaka. Isti bi zatim bili oteti, a za njihovo puštanje se od obitelji tražio ozbiljan novac.

Sve navedeno nije ništa drugo nego psihopatija na djelu. Kako to u svojem najnovijem djelu „Okruženi psihopatima” piše švedski autor Thomas Erikson, psihopat nije netko tko vas nužno želi ubiti ili fizički ozlijediti, jer nisu svi psihopati isti kao što to nije ni sama psihopatija. Puno češće u praksi, psihopat je netko tko vas na ovaj ili onaj način želi iskoristiti. Kako ni sami nemaju normalnu strukturu ličnosti, tako ni druge ljude ne mogu percipirati na normalni ljudski način. Vi za njih niste osoba sa svojim osjećanjima i kvalitetama. Niste netko tko je vrijedan sućuti i poštovanja. Ne, vi ste jednostavno u njihovim očima sredstvo do cilja, krava muzara ili škrabica s novcem. Dakle, njihovi interesi prema vama mogu biti vrlo različiti. Nekad je to – kako već rekosmo – novac, nekad vaše tijelo, a nekad čak i puno manje od svega prethodnog. Recimo, ukoliko ste utjecajna osoba, nekad samo žele da ih upoznate s nekim drugim ljudima koji im trebaju ili da im sredite već neku vezu ili posao. Nekad je to čak i član vlastite obitelji koji vas sve skupa prevesla oko obiteljskog nasljedstva. Uglavnom, kad dobiju što su htjeli, tad obično bez traga nestaju. Jer psihopati ne poznaju koncept odanosti, duga i sjećanja, slično kao što ne razmišljaju puno niti o budućnosti kao ni o mogućim posljedicama svojih današnjih čina. Oni žive ovdje i sada, ali ne na način zdravog i svjesnog prezentizma, nego na način impulzivnog podčinjavanja svojim vlastitim nagonima.

Erikson dalje ističe kako psihopati puno češće uspijevaju ostvariti svoje namisli nego što ne uspijevaju. Što ih čini toliko uspješnima? Jednostavno, to su vaše vlastite slabosti. Oni ih znaju nanjušiti, a također znaju kako ih onda okrenuti protiv vas. Vidjeli smo na početku teksta kako počesto igraju na kartu pohlepe. Premda vas u onom slučaju s mailovima osobno ne poznaju, oni ih šalju velikom broju ljudi i tragaju među njima za pohlepnom osobom koju će iskoristiti na temelju njihove vlastite pohlepe. Ljudi slabi na novac toliko mogu obnevidjeti na spominjanje bogatog nasljedstva da jednostavno u potpunosti potisnu sve razumske kočnice i filtere. Nije važno što nikad nisu čuli za tog rođaka, a kamoli da su s njim pričali. Nije važno što osobno ne poznaju navodnog revnog odvjetnika. Nije važno ni to što im ovaj osim toga kratkog maila nije predočio nikakav drugi opipljiv dokaz. Jednostavno, vlastita pohlepa ih je smekšala i učinila lakom metom za iskoristiti.

Što se tiče onih svakodnevnih i stvarnih ljudskih kontakata, Erikson ističe da se psihopati najčešće koriste s dvije slijedeće metode, tj. slabosti. Traže slabe i uplašene ljude kojima će izigravati oslonac ili traže tašte ljude koje će smekšati ulagivanjem i tobožnjim ugađanjem njihovoj velikoj taštini. Jednostavno, pred slabima će izigravati snažne autoritete, a pred jakima će glumiti servilnost, oduševljenost i podčinjenost. Rezultat je u svakom slučaju isti, jer oni iza sebe uvijek ostavljaju nezamislivu štetu i kaos.

I na kraju, kako se zaštiti od njih? Za Eriksona nema nikakve sumnje, to je moguće samo jačanjem vlastite osobne strukture, a to se opet može učiniti samo pomoću prepoznavanja i nadziranja vlastitih slabosti. Kako se ono kaže, „lanac je u konačnici jak koliko i njegova najslabija karika”. Zrela i samouvjerena osoba nikad neće pasti ni na pretjerane komplimente niti na prosipanje nečijeg usiljenog autoriteta. Ono, sam znaš da i nisi toliko super koliko ti ovaj veli da jesi, a znaš i u onom drugom slučaju da nisi sad neki vele idiot da bi te netko morao vodati za ručicu i izigravati pred tobom tatu ili mamu. U svakom slučaju, opreza nikad dosta, jer psihopati su ozbiljan i učestao društveni problem. Već prema različitim procjenama, radi se od 1-6% sveukupnog stanovništva, pri čemu im se broj umnaža kako se ide prema gornjem društvenom sloju, jer psihopati dokazano obožavaju poslove i pozicije koji garantiraju dosta novca, društvenog utjecaja i moći.

U Sarajevu, 6. XII. 2019.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com Copyright: Alexandr Yuchynskyi

JOHARI PROZOR I VAŽNOST TRANSPARENTNE KOMUNIKACIJE

Johari prozor je psihološki model koji se koristi za prikaz različitih načina međuljudske komunikacije. Neobično ime mu dolazi od kombinacije imena njegovih tvoraca, američkih psihologa Josepha Lufta i Harringtona Inghama koji su ga razvili 50-tih godina XX. st. na Kalifornijskom sveučilištu. Model po sebi govori u prilog jedne transparentne komunikacije gdje su sugovornici iskreni te svjesni jedni drugih.

Pogledajmo malo…

Četiri kvadrata na slici uprisutnjuju stanje i poziciju informacija unutar svijesti nekog ljudskog subjekta.

Gornji lijevi kvadrat se naziva otvoreno područje ili arena. Arena obuhvaća informacije i znanja koja nas se osobno tiču, a koja su dobro znana i nama, i drugima. Stoga bi prema naznačenom modelu bilo dobro da se ovo područje tijekom života širi, s tim da se ono niti može niti treba širiti u nedogled. Vidjet ćemo nadalje i zašto…

Ispod „arene” je situirano skriveno područje ili „fasada”. Ovdje pripadaju sve one stvari o nama koje su nama poznate, ali ne i drugima. Naravno, odmah ćemo pomisliti na delikatne tajne i neugodne istine koje grčevito čuvamo i skrivamo samo za sebe, no to i ne mora uvijek tako biti. „Fasada” obuhvaća i puno toga što ne smatramo tajnom, ali svejedno mislimo da ne moraju i svi ostali o tome podrobnije znati. Jednostavno, pristojni ljudi ne maltretiraju svoje sugovornike svim mogućim detaljima iz vlastitog života, tako da se u konačnici fasada i može rasteretiti u pravcu „arene”, ali i ne mora ako to po sebi nije nužno.

Stižemo i moguće do najintrigantnijeg kvadrata u Johari prozoru, a to je „slijepa točka”. Ovdje se radi o stvarima koje drugi ljudi znaju o nama, a mi sami ne znamo. Kako je to uopće moguće? Reklo bi se vrlo jednostavno. U slijepu točku spadaju, recimo, već neki specifični izrazi koje u razgovoru često koristimo, a da toga uopće nismo svjesni. Dakle, imamo poštapalice, grimase, specifičan ritam i ton… a sve to bolje opažaju drugi nego mi sami, i jedini način da to saznamo jest u vidu povratne informacije. Sve nas ovo može itekako iznenaditi, ponekad i šokirati ili čak i uvrijediti, ali to je jedini način da saznamo neke važne stvari o nama samima. Bude tu svakako i drugih stvari. Tako, neki ljudi misle da su strašno zanimljivi sugovornici i uopće ne osjećaju da satraše sve oko sebe. Neki su opet indiskretni, neki vulgarni, neki nerazgovjetni, neki opet ne zavezuju, neki vole da iznose neistine i neprovjerene informacije, neki su opet prezatvoreni, neki opet ne uviđaju da nije drugima uvijek zanimljivo ono što njima samima jest, i stoga je svima njima prijeko potrebna i poneka nezgodna povratna informacija u životu. Premda to zna zaboljeti, istovremeno treba znati da je to pravi blagoslov, jer iskrena povratna informacija je u nekim slučajevima, vidimo, jedini način da steknemo kontrolu nad onim jednim nepoznatim dijelom samih sebe. Ali isto tako, ne bojmo se nikada i drugima pružati takve prijeko potrebne povratne informacije. Ono, mi često očekujemo da ljudi sami shvate neke stvari, ali eto vidimo kako u svakom od nas postoji područje nad kojim nemamo skoro nikakve kontrole i gdje nam je nužno potrebna pomoć drugih. Na kraju, naravno, ovakve povratne informacije mogu ići i u jednom posve pozitivnom smjeru. Recimo, osobe niskog samopouzdanja su sklone sebe doživljavati dosadnima, nepotrebnima i manje vrijednima pa čak i ako to nisu. Stoga ih je itekako važno i potrebno ohrabrivati i davati im kroz razgovor jedan pozitivan feedback.

Na koncu ulazimo u pravu zonu sumraka, u crni kvadrant – NEPOZNATO. To je ono što postoji u nama i o nama, a da pri tome niti sami to znamo, niti drugi znaju. Dakle, ovdje se susrećemo sa zamračenim područjem nesvjesnih i potisnutih sadržaja koji izbijaju na površinu samo pod velikim pritiskom. To su najčešće vrlo uznemirujući sadržaji, ali bude i onih pozitivnih. Na primjer, netko tek pod velikim pritiskom sazna koliko je zapravo strpljiv i jak, kao što netko, nažalost, tek pod velikim pritiskom sazna koliko je zapravo u sebi agresivan i iracionalan. Međutim, i u takvom slučaju će nam na kraju opet biti potrebni drugi ljudi i njihove zlata vrijedne povratne informacije kako bi uzmogli sami sebe na adekvatan način shvatiti i prihvatiti.

Umjesto zaključka, na samom kraju ćemo reći kako nam Johari prozor itekako može pomoći da shvatimo da je pravi prijatelj samo onaj koji nam, osim mnoštva lijepih stvari, ponekad zna reći i ponešto strašno o nama… Strašno, ali spasonosno!

U Sarajevu, 24. XI. 2019.

M. B.

 

Izvor: Thomas ERIKSON, Okruženi psihopatima: Kako izbjeći da vas iskoriste, Znanje d.o.o., Zagreb, 2019.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: bowie15

Exit mobile version