Oznaka: psihologija

OGLEDALO I NJEGOVA ZNAČENJA

Ogledalo (zrcalo) u umjetnosti predstavlja jedan od najkontraverznijih simbola. U kombinaciji sa zmijom i njezinim samospoznanjem, ogledalo je atribut razboritosti. Ono je također simbol čula vida, ali i gole istine („Ogledalo ne laže”). Kao zrcalo koje odražava Sotonin lik, simbolizira grijeh oholosti. U kombinaciji s Venerom kojoj nestašni Kupidon pridržava ogledalo, govorimo o simbolu taštine i bludnosti. S druge strane, onaj Mudrac koji u odrazu vidi dijete jest Sokrat. U religioznoj umjetnosti „zrcalo čisto” (speculum sine macula), pripada Djevici Mariji. Ista se molitveno u katoličanstvu pokatkada zaziva i kao „Ogledalo pravde”. Dakle, vidimo: razboritost, istina, grijeh, porok, mudrost, svetost, duh … Što je onda zapravo ogledalo? Možda je ono samo to što jest, najobičnije ogledalo, ali u tom slučaju smo onda sami mi kontraverzno poprište najrazličitijih nutarnjih stvarnosti i mogućnosti.
Zrcalni neuroni
Ukoliko negdje usput nabasamo na skupinu isprepadanih ljudi koji od nečega pokušavaju pobjeći, vrlo vjerojatno da ćemo se u djeliću sekunde i sami prepasti, pa čak i ako ne znamo o čemu se točno radi. Slično tome, ali obratno, ukoliko pristignemo u veselo nasmijano društvo, neće nam trebati puno da se i sami počnemo radovati i smijati, pa čak i slučaju da još pouzdano ne znamo čemu se oni zapravo smiju. Ili moguće jednostavnije, iz svakodnevnice znamo ono da je zijevanje „zarazno”, baš kao i dobar apetit. Suvremeni neuroznanstveni koncept „zrcalnih neurona” predstavlja hipotezu s popriličnim brojem konsekvenci iz domene socijalnog, a zatim i osobnog ponašanja. Jednostavno rečeno, naše osobno ponašanje je uvelike određeno ponašanjem ljudi koji nas okružuju. Ali stoga se može govoriti i o obratnoj vezi. Razmišljamo li ikad o tome kako sami utičemo na svoju okolinu? Također, razmišljamo li o tome da na okolinu uopće utičemo? Naime, danas se mnogi ljudi osjećaju potpuno nemoćno u odnosu na društvo koje ih okružuje, no to jednostavno ne ide tako. Američki psiholog Joseph Shrand u ovom smislu kaže da mi nikoga ne možemo osvojiti, ali da na svakoga itekako možemo utjecati. Sa ovim na kraju ponovno stižemo do one kontraverzne psihološke datosti koja nalaže kako iza niskog samopouzdanja zapravo često stoje nerealno visoka očekivanja, kao i grandiozno mišljenje o samom sebi. Tko hoće sve, često je deprimiran zbog toga što ne može imati sve, te uopće po sebi i nije u stanju opaziti široko polje utjecaja koje svakodnevno može ostvarivati na svoju okolinu. Njemu to jednostavno nije ni važno, nego radije i dalje vjeruje u ono, za vlastito psihološko zdravlje posve riskantno, „sve ili ništa”, umjesto da svakodnevno i strpljivo radi na širenju i ostvarivanju vlastitog utjecaja na druge ljude.
Ogledalo ne laže
Već smo pisali o onome kako se djeca obično ponašaju po onome što vide da njihovi roditelji i sami rade, a ne baš po onome što im ovi dobronamjerno govore što bi trebali raditi. To je to, kako već u uvodu rekosmo: „Ogledalo ne laže”. Ono reflektira istinu, i to poprilično dosljedno. Djelo reflektira djelo, riječ reflektira riječ. Tamo gdje se lijepo priča, a loše radi, na potomke će se reflektirati upravo jedan takav, hipokrizijski obrazac ponašanja.
Ogledalo ipak pokatkad zna i slagati?
U bajci o Snjeguljici i sedam patuljaka, bezobzirna kraljica s početka priče s nestrpljivim pogledom gleda u svoje zrcalo i intonira: “Ogledalo, ogledalce moje, reci mi na svijetu najljepši tko je?” Ogledalo poslušno govori kraljici da je to ona … I godinama i godinama to govori, sve dok jednog dana ne odgovori da je to kraljičina prekrasna pastorka Snjeguljica. Kraljica trenutačno biva ophrvana ubilačkim bijesom… Čini se kako su danas ogledala svi oni roditelji i učitelji koji misle da pomažu svojoj djeci, podižući im samopouzdanje do nerealnih i neslućenih dimenzija: „Ti si zvijezda. I sve je moguće!” Američka psihologinja Jean Twenge u svojoj knjizi „Generacija Ja” (Generation Me) naziva spomenuto „sve je moguće” novom mantrom naše ere. I sama je odrasla to slušajući: „Mogu li djevojčice odrasti u matematičare koji su također supermodeli, koji su uz to i astronauti?” Twenge nastavlja pišući: „Naravno! Sve je moguće!” Prepuni hvale, mladi su zaslijepljeni, hipnotizirani i paralizirani. Naznačena knjiga uključuje i anegdotu o jednom svježe svršenom diplomcu koji je, gotovo odmah nakon što je bio zaposlen na radno mjesto u velikoj tvrtki, rekao preplašenom menadžeru da očekuje da će za tri godine biti potpredsjednik tvrtke. Kada mu je upravitelj rekao da to nije realno, jer većina potpredsjednika su bili u šezdesetim, mladić se naljutio na njega i rekao: „Trebali biste me ohrabriti i pomoći mi da ispunim svoja očekivanja.” Twenge se dalje zabrinuto pita: Kakvo ogledalo i na kojem zidu mu je ulilo takva i tolika očekivanja?
Kako općenito vrijedi ono da se „klin klinom izbija” tako se netko sjetio i da sve te iluzorne odraze današnjice nadomjesti onim stvarnim odrazima. Ovdje govorimo o „terapiji izlaganja zrcalu” (Mirror Exposure Therapy) koja ima za cilj suočavati one ljude s poteškoćama samoprihvaćanja da se konačno i prihvate takvima kakvi jesu. Može zvučati čudno, ali sa ovim je povezan jako veliki broj psiholoških poteškoća. Tu govorimo o različitim poremećajima prehrane, ali i o anksioznosti, depresiji i sl. Cilj je suočiti ljude s njihovim izgledom te preispitati njihove kriterije lijepoga i prihvatljivoga. Ovdje je nutarnji konflikt često vrlo velik jer se osoba nalazi u škripcu kognitivne disonance. Recimo, premda joj brojni bližnji govore da je lijepa i simpatična, ona to ne želi vjerovati jer se pronalazi inferiornom u odnosu na one slavne ljepotane i ljepotice. Međutim, svi znamo da se i ti slavni ljepotani i ljepotice obilato koriste uslugama vrhunskih „make up” artista, stilista, kreatora itd., što će reći da oni u stvarnosti možda i nisu toliko lijepi u onom prirodnom ljudskom smislu. Naprotiv, oni predstavljaju svojevrsni „produkt”. A jedna od karakteristika vremena u kojem živimo i jest to da se ono stvarno i virtualno, prirodno i vještačko više i ne mogu posve jasno razlučivati. U tom smislu ogledalo predstavlja pouzdan povratak sebi i svojoj vlastitoj prirodi. Ta zašto bi uopće itko trebao očekivati da u zrcalu vidi antičku statuu božanstva ili netko drugi opet onu naprlitanu lutku iz tržnog centra? Stvarno zašto?
U Sarajevu, 25.VII.2020.
M. B.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: tomertu;

Izvori: 

  1. Zrcalo, u: James HALL, Rječnik tema i simbola u umjetnosti, Školska knjiga, Zagreb, 1998., str. 368.
  2. Joseph A. SHRAND, Mirror, Mirror On the Wall. Mirror, Mirror, Neurons All, Psychology Today (4.II.2017.), https://www.psychologytoday.com/intl/blog/the-i-m-approach/201702/mirror-mirror-the-wall-mirror-mirror-neurons-all (Stanje: 25.VII.2020.).
  3. S. RUFUS, Mirror, Mirror Syndrome. We welcome truth-telling, American Idol-style, Psychology Today (23.XII.2008.), https://www.psychologytoday.com/intl/blog/stuck/200812/mirror-mirror-syndrome (Stanje: 25.VII.2020).

  4. Arash EMAMZADEH, What Is Mirror Exposure Therapy? And Does It Work?, Psychology Today (14.XII.2018.), https://www.psychologytoday.com/intl/blog/finding-new-home/201812/what-is-mirror-exposure-therapy-and-does-it-work (Stanje: 25.VII.2020.).

EMOTIVNA I MENTALNA ZAGLAVLJENOST

Glagol zagláviti ima jako puno negativnih značenja i konotacija, zapravo toliko, da mu se isplati posvetiti nešto vremena. U doslovnom bi smislu značio slijedeće: „Postati neupotrebljiv jer je dio zapeo za dio, nezgodno ući, začepiti, ispuniti prostor, prolaz i sl. i učiniti ga neupotrebljivim, neprotočnim, neprodušnim”. Odatle slijede i neka, još odurnija, prenesena značenja: „Nastradati, propasti, poginuti, izgubiti glavu”.[1] Jednostavnije rečeno, zaglaviti znači ne moći se kretati više ni naprijed ni nazad, ni lijevo ni desno, i to jer smo za nešto dobrano zapeli. U fizikalnom redu stvari ovo sve skupa još uvijek i nije neki veliki problem, jer fizičku zaglavljenost lako vidimo i osjetimo. Odmah se počinjemo batrgati, a ako ne ide, dozivat ćemo vanjsku pomoć. S druge strane, mentalna zaglavljenost je kudikamo gora, jer obično treba puno više vremena uopće da shvatimo da smo zaglavili, pa onda još ako nam bude trebala izvanjska pomoć i ovoj će samoj trebati podosta vremena da skopča za što smo to zapeli, u kojoj mjeri i kako da nas na kraju iz toga oslobodi.

Emotivna zaglavljenost

Emotivna zaglavljenost je izgledno najbolnija od svih zaglavljenosti, a javlja se tamo gdje razina emocija (obično enormno velika) ni izbliza ne odgovara kvaliteti dotične međuljudske relacije. A ista se izgledno javlja jer je u međuvremenu emocija postala dokaz samoj sebi te drugog dokaza osim same sebe više ni ne traži. Stoga bismo paradoksalno mogli reći da se u emocionalnoj zaglavljenosti radi o zaglavljenosti emocije unutar same sebe, dok vlasnik emocije ostaje nasukan i neupotrebljiv. Niti može što dobro izvući iz toksične relacije niti može krenuti dalje.

Emotivno zaglavljen čovjek obično robuje misaonoj shemi koja bi se mogla izraziti slijedećim riječima: „Od ovog odnosa će na kraju sigurno nešto biti, upravo jer su moje emocije tako jake”. A zapravo bi se trebao fokusirati na sam odnos, te zaključiti da su mu emocije u svakom slučaju neopravdano i neutemeljeno prejake.

Zaglavljenost zbog Iluzije beskonačnog vremena i zaglavljenost zbog iluzije višestrukih izbora

Da, čovjek može itekako zaglaviti i zbog onog učestalog uvjerenja „da se ima vremena”. Vremena možda stvarno ima, ali to ne znači nužno da ga mi pri tome i koristimo. Naime, vrijeme ima tu nezgodnu karakteristiku da se ono neprestano kreće, te da samim tim nezaustavljivo prolazi. Neiskorišteno vrijeme za nas će na kraju uvijek biti prošlo neiskorišteno vrijeme, a eto, da ga onako općenito ima, ima ga. Slično vrijedi i za iluziju višestrukih izbora. Dok se čovjek konačno za nešto ne opredijeli, svi oni mogući izbori će biti samo mogući izbori koji njemu samome nisu pripadajući. U svakom slučaju, bolje jedan nego nijedan, baš kao onaj što želi sve, na kraju zapravo ne želi ništa.

Ljepljiva kaljuža mediokritetstva

Postoje različiti scenariji u kojima možemo govoriti o mentalnoj zaglavljenosti. Od toga se veliki broj njih odvija po svojevrsnom ključu: „Ne ostaje mi se gdje jesam, a nemam petlje krenuti tamo gdje bi želio biti”. Slijedeća skupina scenarija zaglavljenosti podrazumijeva svojevrsni djelomični progres s obzirom na prethodni scenarij. Otprilike: „Imam petlje krenuti dalje, ali bi se pri tome provukao po mogućnosti jeftino i bezbolno”. Što će reći: „Ne plaća mi se cijena koju moram platiti”, i „Ne prilagođava mi se onomu čemu bi se pri tome trebao prilagoditi”. Stoga ne čudi da na kraju obično najplemenitije pripadnike ljudske vrste možemo sresti na posve suprotnim polovima ljestvice osobne sofisticiranosti. S jedne strane nalaze se oni koji su u životu svjesno i definitivno izabrali malo i toga se radosno drže. Ono više od toga ih nimalo ne uznemiruje, jer su isto tako svjesno i definitivno odlučili da je to za njih preteško, prezahtjevno i jednostavno neostvarivo. S druge strane ljestvice osobne sofisticiranosti stoje oni koji su odlučili krenuti dalje i platiti cijenu koja se za to traži, bilo da je riječ o napornom radu, učenju, osamostaljenju, poslovnom riziku ili samoprijegornom asketskom uzdizanju. Između ove dvije skupine nalaze se svi oni koji su na ovaj ili onaj način zaglavili. Pri tome se prvi nikako ne miču s mjesta i takvi prvenstveno muče sami sebe. Oni drugi se kao miču, ali pri tome nerviraju sve oko sebe, bilo da su jednostavno iritantni, bilo da se obilato služe nedozvoljenim metodama i sredstvima.

Kao i kod mnogo toga drugoga u životu, i kod mentalne zaglavljenosti se rješenje kreće u smjeru iskrenosti prema samome sebi. Na kraju se zapravo cijela problematika svodi na onu cijenu koju je potrebno platiti. Hoću li je konačno platiti ili ću ipak zaključiti da je to za mene preskupo, te ću u skladu s tim biti sretan i zadovoljan sa onim što već imam u životu, misleći pri tome kako na one ljudske tako i na materijalne raspoložive resurse.

Opsesivna zaglavljenost

Opsesije se već kod različitih ljudi manifestiraju na različite načine. To može biti učestala uznemirujuća misao koje se čovjek zatim nastoji riješiti također učestalim izvođenjem nekog vlastitog improviziranog rituala. To može biti ponavljajuća radnja, kao recimo kad se čovjek deset puta vraća jer nije siguran je li zaključao vrata od stana. To može biti opsesivna navezanost na neke ljude, ali i stvari. Bilo da govorimo o toksičnoj zaljubljenosti ili samo naizgled različito – o čovjeku koji brižno nakuplja smeće u stanu jer opsesivno vjeruje da će mu nešto od toga sigurno i kad-tad zatrebati. To može biti i ona lacanovska opsesivna petlja koja se manifestira kao trajna nemogućnost donošenja nekih važnih životnih odluka i izbora. To na kraju može biti i onaj kronični patološki strah od mikroba i prljavštine. Možda je ovaj potonji primjer ujedno i najjednostavniji da malo pokušamo zaći dublje u iznimno kompleksnu strukturu čovjekovih opsesija. Naime, opsesivni čistunac ispravno podrazumijeva da su mikrobi opasni po čovjekovo zdravlje te, kako su po sebi sićušni i sveprisutni, nije ih se uopće lako riješiti. Stoga on uporno čisti sve što stigne, i samog sebe, osobito ruke, i sve oko sebe. Reklo bi se dobra procjena, ali na kraju iz toga izvodi ipak krivi zaključak, kao i besmislenu realizaciju. On ne shvaća da se mikrobi u potpunosti mogu iskorijeniti samo rigidnom aparaturnom sterilizacijom i to u posve sterilnim medicinskim uvjetima. S druge strane, u realnom životnom okruženju mikroba će, kao i same prljavštine, uvijek ponešto biti. Ali to u stvari i nije problem, jer medicinski gledano, naša tijela se jako dobro brane od nasrtaja malih i umjerenih koncentracija mikroba. Problem predstavljaju tek one velike, prezasićene koncentracije istih. Međutim, opsesivni čistunac to ne može prihvatiti, jer on je po prirodi perfekcionist, sklon razmišljanju po „ili/ili” i nikad onim „i/i” obrascima. On ima velika očekivanja i od samog sebe i od života, a pri tome voli da sve ima svoje točno određeno vrijeme i mjesto. Također, on obožava i simetriju, i stoga često poludi i na najmanju naznaku nereda.

Naznačena „ili/ili” shema je učestali faktor svih opsesija. Tu se ne može prihvatiti da, bilo ljudi ili stvari, mogu biti dobri, premda nesavršeni, ili barem slobodni i posvećeni svojim vlastitim planovima. No kako oni to stvarno jesu, opsesivna osoba je osuđena da se vrti u svojim vječito ponavljajućim ispolariziranim diskursima[2], često razapeta između nasumične idealizacije i satanizacije, bilo da se radi o njoj samoj, drugim ljudima, stvarima, pa čak i o samom Bogu.

U tom smislu opsesivnog vjernika krasi jedna aktivna i zaufana vjera, ali zatim iznenađujuće upada u mračne faze teških sumnja i osuda prema Bogu. “Svima si se smilovao osim meni” – otprilike! A često i puno gore od toga… S druge strane, u anksiozno-depresivnim shemama, idealizacija se događa na razini vlastite osobnosti. Ovakvi ljudi obično imaju visoko mišljenje o samima sebi, ali zatim istovremeno strahovito sumnjaju u sebe, svoje sposobnosti, kao i u vlastitu normalnost, za koju im se čini kako se upravo raspada.

Najveći izazov za svaku opsesivnu osobu predstavlja to što se oni suočavaju sa određenom shemom imanentnog mišljenja i osobnosti. To je jednostavno nešto njihovo, i njima pripadajuće, te za drugo ni ne znaju. Kao da vam netko kaže da si nabavite novu glavu. Jednostavno, nemoguće. Drugi izazov se ogleda u tome što ovakav način mišljenja nije posve i u svemu pogrešan. Opsesivnost, naime, u mnogo područja može polučiti naizgled sjajne rezultate. Kao problem ostaje ta visoka cijena koja se plaća u vidu prisustva mračne strane. Stoga se čini kako oni kroz vlastiti život moraju strpljivo raditi i na djelomičnoj implementaciji one “i/i” perspektive, slično kao što ležerni “i/i” tipovi u nekim stvarima itekako trebaju ponešto i od naznačene “ili/ili” polarizacije. Jer bez nje teško može biti fokusa, posvećenosti i preciznosti.

U Sarajevu 22. VI. 2020.

M.B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: danielvfung

[1] Zaglaviti, na Hrvatski jezični portal znanje, http://hjp.znanje.hr/index.php?show=search (Stanje: 22. VI. 2020.).

[2] Usp. Christian KUPKE, The Conflicts of the Obsessional Neurotic. A Lacanian Dream-Interpretation, https://www.lacan.com/kupke.htm (Stanje: 23. VI. 2020.).

SITUACIJE „ŽIVOTA ILI SMRTI” U SVAKODNEVNICI

Uvidom u životinjski svijet da se primijetiti kako iste uglavnom pokazuju značajniju razinu agresivnosti ukoliko im je doveden opstanak u pitanje kao i njihova međusobna hijerarhija. Dakle, po prirodi stvari se čini da agresivnost pripada području vitalnih nagona te da bi tamo trebala i ostati.

Za razliku od životinja čovjek je obdaren razumom, ali s tim onda dolazi ponešto i do nesigurnosti nagona. Jer oni ovdje više ne mogu opstojati čisto u svojem izvornom obliku, nego su pod velikim utjecajem čovjekove imaginacije, kako one individualne tako i one šire društvene koja izbija u vidu uhodanih predrasuda. U tom smislu se među ljudima pokatkad govori i o postojanju miroljubivih, kao i onih drugih ratobornih kultura.

U aktualnom trenutku se u Sjedinjenim Državama baš mnogo polemizira o tamošnjem problemu policijske brutalnosti. Koliko je problem izražen, najbolje pokazuje i jedan egzaktan podatak. Recimo u trećem mjesecu 2015. američka policija je tijekom obavljanja svojih dužnosti ubila čak 111 ljudi. S druge strane, britanska policija je u cijelom XX. st. ubila tek 52 čovjeka. Kao drugi primjer donosimo link na jedan kratki video koji uspoređuje ophođenje američke i njemačke policije prema neobuzdanim bajkerima. Dok ih njemački policajac ljubazno zaustavlja i skoro očinski upozorava da paze kako voze, američki policajac istog trena bez ikakve potrebe povlači pištolj:

https://www.youtube.com/watch?v=WzCf2RJHNSw

Ljudska agresivnost predstavlja vrlo složen fenomen. U nekim slučajevima ona se javlja i kao posljedica dubljih duševnih, ali i onih neuroloških patologija i tada se neminovno mora medicinski tretirati. Ljudska agresivnost se također često javlja i kao posljedica pomanjkanja znanja i inteligencije, tj. kao svojevrsna nuspojava onkraj bilo kakvog lateralnog kreativnog spektra. Nešto u smislu, dok pametni ljudi popravljaju stvari, glupi ih udaraju jer ne vide drugog rješenja. Doduše, ovo se možda još češće događa zapravo zbog nestrpljivosti da se iznađe neko kvalitetnije rješenje, što će reći da agresivnost vrlo dobro ide pod ruku sa impulzivnim oblicima ponašanja. U svakom slučaju, i jedno i drugo neminovno aludira na potrebu dugotrajne kvalitetne izgradnje ljudske ličnosti.

Za kraj nešto više o agresivnosti iz domene neurolingvističkog programiranja. Već smo rekli da je agresivnost nešto što se u svojem prirodnom obliku javlja prvenstveno u kontekstu djelovanja vitalnih nagona te da ovi i nisu posve pouzdani kada govorimo o čovjeku. Većinu svojih strahova zapravo učimo kroz život, bilo da je tu riječ o uplivu onih širih, društvenih predrasuda, bilo da govorimo o nekim vlastitim lošim iskustvima, te o naknadnom učestalom mentalnom prežvakavanju istih. Jednostavnije rečeno, čovjek je počesto sklon doživljavati kao vitalnu ugrozu i ono što to po sebi zapravo i nije. U tom smislu se u krivičnoj praksi počesto spominje da je uzrok nebrojenim fizičkim nasrtajima, pa čak i ubojstvima bilo ono trivijalno: „Gled’o me je!” Dakle, čovjeka je netko gledao, i on se zbog toga osjetio skoro pa smrtno ugroženim. Ili drugi primjer, jedno novije istraživanje španjolskih neuroznanstvenika provedeno nad islamskim radikalima, podrijetlom iz Sjeverne Afrike, pokazuje kako oni razmišljaju na kudikamo drugačiji način od običnih ljudi. Niti su u stanju shvatiti religiju kao stvar duhovnog uzdizanja i puta mira i ljubavi, nit’ su u stanju shvatiti politiku kao stvar demokratskog društvenog samoodređenja i koncenzusa. Njima je to, naprotiv, sve pitanje „života ili smrti”. Što će reći, da im se kod religioznih i političkih promišljanja aktiviraju oni centri u mozgu koji se inače kod običnih ljudi aktiviraju u trenucima vitalne životne ili društvene ugroženosti.

Dakle, na samom kraju bismo mogli zaključiti da je sasvim normalno da postanemo agresivni u trenucima kad smo vitalno ugroženi, no kao veliko pitanje ostaje u kojim smo to točno situacijama uistinu i doslovno ugroženi? Ovo je možda prilika da svi preispitamo svoje najveće životne strahove. Koliko se tu stvarno radi o objektivno opasnim izazovima, a koliko o našim negativnim subjektivnim doživljajima nečega što po sebi možda i nije toliko velika opasnost? U svakom slučaju, ovo dvoje je uvijek dobro pokušati razdvojiti: vlastiti osjećaj od onoga što ga je uzrokovalo. Jer možda taj loš osjećaj na kraju neće trebati ništa drugo nego malo prijateljskog razgovora i uvjeravanja. No, da bi do potonjeg došlo, potrebno je pretpostaviti da možda ipak nismo toliko vitalno ugroženi koliko nam se u nekim trenucima čini. Kao npr. ono, kad nam netko nešto kaže, ili nam zasmeta, ili nas ružno pogleda, ili nam se čini da nešto od nas krije… Možda je to ipak samo mala nepodopština koja se uspješno može riješiti i bez primjene bilo kakve agresije … i to ne samo one fizičke, nego čak i bez one verbalne. Stvarno možda … Zašto ne bi pokušali?

U Sarajevu 21. 6. 2020.

M. B.

Izvori:

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: bowie15

OD POGREŠNIH SIGNALA DO „MAGNETA ZA BUDALE” – KAKO SEBI PRIVUĆI ODGOVARAJUĆE LJUDE?

Ljudi su kao dominantna vrsta na zemlji s vremenom razvili i usavršili nebrojene različite oblike ponašanja i strategija koje su im od velike pomoći kod preživljavanja, ali i u svakodnevnom poslovnom i socijalnom životu. Pri tome međusobno, u tom svojem ponašanju, nismo ni približno ujednačeni kao recimo ostale, niže vrste. „Sto ljudi, sto ćudi” – ne kaže se uzaludno. Netko posjeduje više ove, netko one osobine, ali ono što je zajedničko svima jest to da je ukupni broj osobina kod svakog čovjeka uvijek znatno veći nego što bismo ih odjednom sve mogli shvatiti i upoznati. Tako stižemo i do svih onih sintagmi o vremenu i okolnostima, koji su potrebni da bi konačno dobro upoznali jedno ljudsko biće, a samim tim i do svih onih priča o nebrojenim ljudskim razočarenjima, ali i pozitivnim iznenađenjima. Stoga bi bilo idealno kad bi ljudi tako nekako mogli posložiti svoje ponašanje, da sve ono bitno bude odmah vidljivo na licu mjesta … pa barem u najosnovnijim crtama. U protivnom se događa, a kako se i događa, da nas u startu krivo procjene, pa onda i sve ostalo s tim ljudima na kraju bude krivo.

O cijeloj ovoj stvari će izgledno biti najjednostavnije progovoriti kroz neke konkretne primjere:

  • Općenito veliki broj ljudi je jako sklon shvaćati tuđu ljubaznost kao znak mekoće, naivnosti ili jednostavno slabosti. Stoga, ukoliko ste lijepo odgojeni, pa samim tim i ljubazni, ali ne i sve ono drugo (meki, naivni, slabi), najbolje će biti da ih nekako u samom startu o tome i obavijestite; bilo da otkrijete i onu svoju drugu čvrstu stranu, bilo da jednostavno ne pretjerujete toliko s ljubaznošću. U svakom slučaju, poštedjet će te i sebe i druge velikih muka.

  • Ukoliko ste pak, obratno, baš ono slabi i uplašeni, onda će biti najpametnije da ne pokušavate izigravati sad ono neku vele snagu i neovisnost. Tako ćete sebi samo privući pogrešne ljude. Velika snaga privlači slabiće, a vama treba zapravo netko posve čvrst i jak.

  • Oni koji pokušavaju igrati na kartu zagonetnosti i tajanstvenosti su opet posebna priča. Takvi moraju znati da će na taj način sebi jedino privući kakvog „Muldera” ili „Scully”. Ovo je sasvim ok ako vas zanima da vas proučavaju kao nadnaravni fenomen, ali ako pri tome ipak priželjkujete neki romantičniji pristup, onda si bolje izigravajte kakvog princa ili princezu.

  • Ili, ukoliko želite da vas shvate ozbiljno, onda nikad ne izigravajte dvorsku ludu, pa čak i u slučaju da zbilja imate dobar smisao za humor. Jer luda je na kraju samo luda. Svi ih vole, ali i zaobilaze, ostavljajući ih da sami služe svojoj cijenjenoj svrsi.

  • Gospodin- a i gospođica „Savršena” vole odašiljati signale kao da oni nemaju nikakvih problema, a onda se žale zašto svi misle da oni nemaju ama baš nikakvih problema u životu. Dakle, oprezno sa izigravanjem savršenosti, jer od savršenih se na koncu očekuje samo ono najbolje, a pri tome se vjerojatno neće osjetiti ni neka velika potreba da im se uzvrati. Pa i zašto bi itko išta, kad su eto savršeni?

U tome zapravo i jeste suština cijele ove priče. Često priželjkujemo jedno, a u stvarnosti se ponašamo tako da na kraju privučemo sebi nešto sasvim drugo. I onda se žalimo da smo „magnet za budale”. A problem se u suštini poprilično lako da riješiti. Razmislite točno što želite, i zatim prilagodite tome svoje ponašanje. Možda će za sve to trebati nešto više vremena i finog podešavanja, ali u suštini, to je to.

U Sarajevu 26. V. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com Copyright: Sergii Gnatiuk

IMA LI ŽIVOT SMISLA?

Smisao je jedan od onih pojmova koji su po sebi istovremeno vrlo jasni, ali i poprilično nejasni. Recimo, ukoliko vam netko kaže da u nečemu ne vidi smisla, izgledno će vam biti poprilično jasno što on s tim pokušava reći. No, ukoliko vas netko zamoli da mu koncizno objasnite što je to smisao, vjerojatno će te se poprilično namučiti pokušavajući mu to objasniti. Jer smisao u svakom slučaju nije jedna od onih uobičajenih stvari i pojava koje je moguće definirati standardno uz pomoć roda i razlike, kao što je to recimo stolica – komad namještaja (rod) koji služi za sjedenje (razlika), ili drugi primjer – golub, jedinka iz porodice ptica (rod) i reda golupčarki, koju karakterizira široka rasprostranjenost, kratak vrat i zbijeno tijelo (razlika). Ovako nešto ne možemo izvesti s pojmom smisla, jer ne znamo pouzdano čemu on pripada, pa onda isto tako ne možemo jasno odrediti ni specifičnu razliku. Stoga ćemo se kod pokušaja definicije u ovom slučaju najvjerojatnije inferentno poslužiti nekim drugim pojmovima i sudovima, na način da je smisao u konačnici nešto što ima veze sa značenjem, vrijednosti, opravdanosti, svrhom, pa i sa isplativošću stvari. U filozofskom pogledu, smisao se najčešće dovodi u vezu s pojmom značenja, s tim da je značenje izrazito nadosjetilni pojam, te kao takav predstavlja čistu apstrakciju i logički konstrukt. S druge strane, smisao je nešto što se po sebi više tiče osjetilne spoznaje, te kao takvo osim apstraktnih spoznajnih kategorija, evocira kod čovjeka i snažne emocije. U tom kontekstu, ono što osjećamo smislenim, budit će u nama radost, nadu i optimizam. S druge strane, osjećaj besmisla, kao što znamo, potiče tugu, depresiju, razočaranost i fatalizam.

Glad za smislom

G. Jung je inače hipotetički govorio o postojanju petog, reflektivnog instinkta kod čovjeka, koji se manifestira kao potraga za smislom i značenjem. Prva četiri osnovna instinkta (nagona) je prije toga definirao Karl Pribram i tu spadaju borbenost, uzmicanje, prehrana i razmnožavanje. Dok je čovjek po sebi više zaokupljen sa ova prva četiri, nekako je jasno da ga se onaj peti i neće toliko ticati. Međutim, kada ono primarno konačno bude zadovoljeno, tada obično započinje i ona čovjekova bjesomučna potraga za smislom i značenjem, koja se nerijetko ispostavlja čovjekovom pustolovinom života. Pitamo se zašto je ta potraga počesto toliko izazovna i stresna? Pa s jedne strane, kao što rekosmo, glad za smislom je čovjeku nešto prirođeno, i kao takvog ga se tiče u njegovoj cjelovitosti. No, istovremeno, potraga za smislom se pokazuje kao nešto prevratničko u odnosu na samog čovjeka. Nešto što zahtjeva sasvim novu interpretaciju vlastite prošlosti i sadašnjosti, te nanovo izgrađeni osjećaj samoga sebe. Dakle, po Jungu smisao u svakom slučaju nije nešto što se jednostavno pronalazi ili ne pronalazi, nego nešto što po sebi prvo zahtjeva da pronađemo sami sebe, kako bi onda i ovo drugo, u tom slučaju, sasvim jednostavno pronašli. Stoga bi i na ono naslovno pitanje ovog teksta „Ima li život smisla?”, prvo trebali postaviti pitanje: „Ima li zapravo nas?” ili smo se u međuvremenu posve rastočili kroz nemirna vremena i pretjerane, što svoje – što tuđe, zahtjeve?

Mali i veliki smisao; vječnost i kontingencija

Spomenut ćemo ovdje ono jedno klasično Franklovo mjesto. Nakon što mu je na psihoterapiju došao suicidalni srednjovječni čovjek koji se želio ubiti jer u životu nije vidio nikakvog smisla, veliki psihijatar ga upita: „A kako to da se već niste ubili?” Depresivni čovjek mu je na to snuždeno odgovorio da ne može to tek tako učiniti jer ima ženu i dijete. Frankl će na to: „Pa eto vidite da vaš život ima smisla; to su vaša žena i dijete!” Jer po Franklu smisao ni ne mora biti ono nešto veliko i bajno. Naprotiv, smisao je sve ono što nas potiče da i dalje živimo i borimo se.

Reklo bi se da je ovo posve krucijalno mjesto. Dok depresivni čovjek traga za onim nekakvim velikim smislom, terapeuti, duhovnici, ali i dobri prijatelji će ga pokušati podsjetiti na onaj mali sveprisutni smisao, koji u konačnici i nije toliko mali. Kako smo ono već nedavno o tome pisali: Da vam jednog dana potres ili požar unište posao i kuću, budite sigurni kako bi ste se u tom slučaju sa sjetom prisjećali da vam je jučer sve bilo divno, lijepo i krasno. Međutim, čak bi i u tom katastrofičnom slučaju opet preostajao onaj poneki mali smisao: smisao sačuvanog života, smisao mogućnosti novog početka i sl.

Jednostavno, kontingentni svijet u kojem živimo izgledno ni ne podnosi više od tog sasvim malog smisla.

Na primjer, ponekad doživimo ono ponešto zbilja lijepo i očaravajuće, ali i u tom slučaju će naznačena kontingencija prolaznosti i promjenjivosti kvariti sveukupni dojam. Znate već ono, nalazite se na plaži, grije vas ljetno sunce, osluškujete umirujući šum mora, a nježni povjetarac vam mazi tijelo, kad odjednom čujete nečiju jadikovku iz blizine: „Joj, kad se sjetim da za deset dana treba opet na posao!” Ovo je još i simpatično; u svakom slučaju, što je materijalni ili ljudski dobitak pokatkad veći, to će i čovjekov strah od gubitka biti izraženiji. U tom smislu, također ne važi uzalud ono da su dosadne i prosječne ljubavne veze po sebi perspektivnije i dugotrajnije od onih velikih intenzivnih ljubavi. Jer što na ovom svijetu nekoga ili nešto više volimo, to ćemo se morati i više brinuti oko eventualnog gubitka.

Iz prethodnoga proizlazi kako je onaj veliki žuđeni smisao prije svega religiozni fenomen. Jer jednog takvog posve velikog smisla ni ne može biti izvan vječnosti, a hoćemo li istu na kraju dočekati, to je po sebi stvar osobne vjere. Dotad nam na ovom svijetu preostaju otprilike samo dvije stvari:

Prva je da se nastojimo zadovoljiti onim malim sveprisutnim smislom, za kojeg ustvrdismo da i nije toliko mali koliko nam se ponekad čini.

Druga mogućnost je da pokušamo više uživati u onim povremenim idiličnim trenucima, te da pri tome ne pokušavamo misliti na mogući gubitak, prolaznost ili opet na onaj ponedjeljak, posao i obveze. Koliko su lijepi trenuci zapravo izuzetni, to po sebi najbolje znaju umjetnički umovi. Jer oni su ih vični čak pretvarati u vječnost. Recimo, kad lijep prizor ovjekovječe slikom, ili trenutak inspiracije ovjekovječe pjesmom ili pričom. I tada trenutak prestaje biti trenutkom, te postaje na neki način skoro pa vječitim trenutkom. Tko zna, ne kaže se uzalud ono da prava ljubav računa ili sa vječnošću ili sa sadašnjošću i nikad s vremenitošću.

U Sarajevu, 3. V. 2020.

M. B.

Izvori:

– Smisao. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 3. 5. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=56794>.

– Mark WINBORN, Interpretation in Jungian Analysis. Art and Technique, Routledge, 2018.

– Viktor FRANKL, Nečujni vapaj za smislom, Naprijed, Zagreb, 1987.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: stillfx

Pravila motivacije po Marshallu Rosenbergu

Svakodnevne brige, posao, obitelj, dužnosti i sl. često mogu biti izvor nezadovoljstva i frustracija. Svjesni smo da ne možemo uvijek raditi ono što želimo, da smo na neki način prisiljeni obavljati dužnosti koje nam ne pružaju zadovoljstvo. Bježanje od istih ponekad nam može prouzročiti još veću štetu, a ako ne nama, onda barem ljudima oko nas. No, pitamo li se ikad što je prava motivacija za raditi nešto što nam ne pruža zadovoljstvo? Koliko uopće često razmišljamo o tome zašto radim to što radim?

Upravo o tome promišlja Marshall B. Rosenberg, američki psiholog i autor, u svojem djelu „Nenasilna komunikacija“. Osim što govori o kvaliteti komunikacije te donosi niz pravila za uspješnu komunikaciju, on govori i o našem odnosu prema nama samima. Njegov savjet: „Ne čini ništa što nije igra“ mnogima djeluje suludo, no ako malo podrobnije analiziramo, taj savjet itekako ima smisla. On smatra da nas u našem djelovanju treba motivirati isključivo želja da doprinesemo životu, a ne strah, krivnja, sram, obveza ili dužnost. Savjetuje da napišemo vlastiti popis aktivnosti koje poduzimamo a da pri tome ne osjećamo razigranost. On sam je napravio takav popis svojih aktivnosti, te zaključio da provodi puno vremena ne uživajući u životu. Zamka u koju često svi upadamo je da mislimo kako različite aktivnosti nisu naš izbor, nego je to nešto što nam je nametnuto. Rosenberg donosi primjer iz vlastitog života. Naime, budući da je klinički psiholog, nije volio pisati klinička izvješća jer mu je to bilo naporno. Na prvu je zaista mislio da to mora raditi, ali kada je duže vrijeme razmišljao o tome, shvatio je da to ne radi zbog svojih pacijenata, jer njima i nisu od neke koristi, nego da to radi zbog financijske dobiti. To ”otkriće” ga je navelo na zaključak da je financijski dovoljno osiguran i da mu taj dodatak koji dobije pišući izvješća uopće ni ne treba. Na taj način se riješio aktivnosti koja je bila izvor neraspoloženja i frustracija. Naravno, u slučaju da mu financijsko stanje nije bilo stabilno, jasno je da bi nastavio s pisanjem izvješća, ali od tada svjestan da time pridonosi financijskoj stabilnosti svoje obitelji pa bi mu takva motivacija pomogla da lakše odradi taj naporni posao. Kroz ovaj primjer možemo vidjeti da je svaka aktivnost koju poduzimamo plod našeg vlastitog izbora. Stoga je važno za svaku aktivnost otkriti motivaciju. Rosenberg to ovako formulira: „Moj je izbor ___________ zato što želim __________“. Kada steknemo jasnu sliku o tome kojoj potrebi služe naši postupci, možemo iskusiti te iste postupke kao igru, čak i ako uključuju težak rad, izazove ili frustraciju.

Ono što je važno naglasiti jest da ovakav pristup ne pomiješamo s utilitarizmom ili hedonizmom, jer njima je svrha korisnost i uživanje kao takvo. Bit ovog pristupa je obogaćivanje našeg života i života onih nama najbližih ljudi.

U Mostaru 14. 4. 2020.

K. L.

Izvor:

Marshall B. Rosenberg, Nenasilna komunikacija: jezik života, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava, Osijek, 2006.

Izvor (foto): © Aminat Ibragimova | Dreamstime.com

VJERA, NADA, OPTIMIZAM I FENOMEN PESIMISTIČNIH VJERNIKA

Pojmovi nade i optimizma općenito se poimaju srodnima, i to do te mjere da ih neki autori uzimaju čak i sinonimno. To je donekle logično, jer kod oba pojma se radi o stanovitom pouzdanju u pozitivan ishod određene situacije. Ipak, neke studije pokazuju kako među naznačenim pojmovima usprkos njihovoj poslovičnoj sličnosti mogu postojati i velike razlike. Recimo, jedna novija studija (S. M. Bury, M. Wenzel, L. Woodyatt) o razini nade i optimizma kod nogometnih navijača je pokazala da su navijači lošijih momčadi u prvenstvu poslovično pesimisti u svezi rezultata naredne utakmice njihovog tima, ali da se usprkos tome nadaju u pozitivan ishod. To bi značilo otprilike da su oni, s jedne strane gledano, itekako realni. Svjesni su slabe kvalitete i loše forme svoga tima, baš kao što su svjesni i dobre kvalitete protivničkog tima. U međusobnim razgovorima pred utakmicu će vjerojatno isticati ono otužno: „Uh, razvalit će nas!” Ali usprkos tome i dalje će postojati nada, onaj nekakav osjećaj ili barem puka želja za pozitivnim rezultatom. S druge strane, prema istoj studiji, navijači onih velikih i moćnih klubova su istovremeno bili i optimisti i puni nade. Dakle, realno su znali da su bolji od protivnika, i samim tim smisleno su vjerovali u pozitivan ishod naredne utakmice.

Navedena studija nam pomaže da shvatimo jednu itekako važnu distinkciju između nade i optimizma: Optimizam se javlja tamo gdje je pozitivan ishod neke situacije ili zapleta podjednako moguć i vjerojatan, dok se nada javlja tamo gdje je pozitivan ishod moguć, ali ne toliko i vjerojatan.

Slično prethodnome, prema istraživanju Patricie Bruininks i Bertrama Mallea pojmovi nade i optimizma se dodatno razlikuju i po količini osobne kontrole u odnosu na očekivani ishod neke situacije. Prema ovome, optimizam se javlja tamo gdje ljudi mogu i znaju kako utjecati na situaciju, dok se nada prvenstveno odnosi na one scenarije gdje očekujemo nekakav pozitivan ishod, a da pri tome ni sami ne znamo što i kako.

Nada – „kruh bijednika” bez kojeg na koncu ipak ne mogu ni „odlikaši”

Zbog ove svojevrsne minimalističke tendencije po kojoj se nada u životu učestalo javlja kao „nada protiv svake nade” (usp. Rim 4,18), ni malo ne čudi zašto je onda ista došla „pod zub” brojnim velikim umovima kako u prošlosti tako i u sadašnjosti. Recimo, veliki Aristotel je govorio da je nada „kruh bijednika”. Francis Bacon ju je smatrao „dobrim doručkom, ali slabom večerom”, dok je u poruzi iste izgledno najdalje otišao Nietzsche, smatrajući nadu najvećim od svih zala koje samo produljuje čovjekovo mučenje.

Ipak, prema američkom psihologu Utpalu Dholakiu ovu ludo smionu i najčešće nerealnu nadu uopće ne smijemo olako uzimati, a još manje odbacivati. Naime, onaj realno utemeljeni i na kraju najčešće izgledni optimizam dobro funkcionira sve dokle funkcionira. Međutim, u životu svakog čovjeka postoje i one situacije i periodi kad nam karte jednostavno poispadaju iz ruku; kad više nemamo ni kontrole, ni utjecaja, niti bilo kakvog realnog razloga da budemo optimisti. Tada nam obično još jedino preostane ono „nadati se”. Reklo bi se, itekako dobra motivacijska snaga za jedan novi početak.

Minimalistička ili ipak teologalna nada?

Za kraj ćemo se vratiti još malo onoj „spornoj” minimalističkoj „nadi protiv svake nade”. Nadati se protiv svake nade, tj. protiv svake realne šanse za vjernika zapravo i nije posve bez šanse, jer on vjeruje u vrhovno svemoguće Božje biće. Svete knjige, kako Istoka tako i Zapada, pune su primjera kako Bog vješto okreće i najveće moguće ljudsko zlo na dobro. No upravo stoga na kraju poprilično čudi i onaj učestali svakodnevni pesimizam kod brojnih vjernika. Kako već rekosmo, oni se itekako nadaju, ali su na svakodnevnoj razini vrlo često pesimisti. Smatraju kako su se ljudi posve iskvarili, da je zlo zavladalo, te da nam još jedino predstoji temeljita Božja kazna! No, ukoliko za njih još uvijek postoji nada, zašto onda ista ne bi postojala i za sve one druge ljude? Ovo je vrlo zanimljiv moment gdje se čak i vrlo konzervativni katolički teolog poput J. Ratzingera/Benedikta XVI. u svojoj „Eshatologiji” okomljuje na naizgled pobožnu tradicionalnu kršćansku krilaticu „Spasi dušu svoju.” Prema papi Benediktu ovo nije ništa drugo nego izraz jedne sužene vjere koja još samo računa sa svojim vlastitim spasenjem, ali ne i sa spasenjem drugih ljudi i svijeta. O ovome bi se svakako dalo puno pričati i raspravljati, ali jedno je svakako izgledno. Druge ljude ne možemo spašavati ako ih ne volimo, a ne možemo ih ni voljeti ako ne uspijevamo pronaći da su vrijedni naše ljubavi. No, ukoliko je već svemogući Bog sve stvorio, tada bi ipak trebalo biti i nečega dobroga u svakom čovjeku, pa čak i u onome što se u međuvremenu posve iskvario. Dakle, itekako još ima nade, i to ne samo one slijepe i nerealne, nego i one realne mogućnosti da se postane svakodnevnim optimistom. Dakle, ovdje se radi o jednoj maloj, suptilnoj, ali posve važnoj razlici u svjetonazoru: Jesam li okružen nepomozivo lošim ljudima kojima više nema nikakve pomoći ili sam tek okružen ljudima koji posrću, vrludaju i traže se, ali su u biti još uvijek dovoljno dobri, da bi na koncu mogli ispasti čak i znatno boljima? Ono prvo je: „Samo nas još Bog spasiti može”; drugo je: „Bog nas već spašava”. Kako već rekosmo, veoma mala, ali prevažna razlika … ta „đavao je u detalju”, a isto se kaže i za Boga. U svakom slučaju, poprilično je uzaludno iščekivati buduće Božje pobjede i uspjehe, ako još nismo uspjeli pohvatati one dosadašnje… A možda smo s tim ujedno dotaknuli i moguće ponajveći problem današnjeg vjernika, a to bi bio duboki postmodernistički osjećaj vlastitog diskontinuiteta. Po ovome se on više nije u stanju osjetiti dijelom veće cjeline, tako da kažemo, dijelom jednog eonski dugog, uzlazećeg procesa. On ne vidi najbolje ono prije sebe, a još manje ono poslije sebe. Radije drži kako s njim i njegovom malom skupinom istomišljenika sve počinje i završava: dobro  i zlo, grijeh i poštenje, vjera i nevjera…

U Sarajevu, 11. IV. 2020.

M. B.

Izvori:

– Benedikt XVI./Joseph RATZINGER, Eshatologija. Smrt i vječni život, Verbum, Split, 2016.;

– Utpal DHOLAKIA, What’s the Difference Between Optimism and Hope?, Psychology Today (26.II.2017.), Izvor: https://www.psychologytoday.com/intl/blog/the-science-behind-behavior/201702/whats-the-difference-between-optimism-and-hope (Stanje: 11. IV. 2020.).

–  S. M. BURY, M. WENZEL, L. WOODYATT, Giving hope a sporting chance: Hope as distinct from optimism when events are possible but not probable, SpringerLink (9. V. 2016.), Izvor: https://link.springer.com/article/10.1007/s11031-016-9560-z (Stanje: 11. IV. 2020.).

– https://hr.wikiquote.org/wiki/Nada.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: yarruta

PSIHOLOGIJA „ZOMBI” FILMOVA

Kad je prognani sovjetski revolucionar Lav Trocki otišao gledati nijeme filmove u New York, opisao je svoj šok zbog toga što su živa bića pretvorili u tihe, bezbojne stvari. Tako bi se slobodno misaoni proces apstrakcije, koji nastoji istaći ono bitno kroz zanemarivanje svega nebitnog, mogao identificirati ujedno kao blagoslov i prokletstvo zapadne kulture – i to započevši tamo još nekad od samoga Sokrata. Naznačeni pristup je polučio sjajne rezultate kroz rađanje filozofije, znanosti, tehnologije i umjetnosti, ali je istovremeno osudio čovjeka da bude onaj koji vječito nije „sav svoj” i „sam kod sebe”. Od antičkog mudraca čija je autorefleksija u sebi prepoznavala „dušu zarobljenu tijelom” (Platon), s vremenom se izrodilo postmodernističko „tijelo zarobljeno dušom” (Foucault).

S naznačenim uvodnim napomenama upustit ćemo se ponešto u fenomenologiju i problematiku zombi filma, kao jednog od najvažnijih predstavnika horor žanra današnjice. Sve je započelo tamo nekad 1968. s „Noću živih mrtvaca”, redatelja Georga Romera. Premda snimljen skromnim budžetom, te začinjen lošom glumom neafirmirane glumačke ekipe, ovaj film će se vrlo brzo prometnuti u začetnika cijelog novog „zombi” žanra, te u istinski kulturološki fenomen, koji je manje-više podjednako oduševljavao publiku i kritiku. “Ovaj film je uspio uspješno pomiješati koncept zombija ljudoždera, izolacije i globalne panike koja se manifestira na klaustrofobičnoj i intimnoj razini…” (Brian McKay). Zapravo, ni sam Romero nije bio posve originalan. Kao uzor i inspiracija mu je služio knjiški predložak Richarda Mathesona „I Am Legend” iz 1954. Premda je Matheson u svom djelu govorio o najezdi vampira, a ne zombija, uspio je postaviti za žanr važan postmodernistički vidokrug obiteljskog doma kao svojevrsne vojne utvrde i luke spasa naspram prijeteće izvanjske zaraze. Romero će u tom smislu zatvoriti u jednu obiteljsku kuću sedmoro različitih ljudi koji nastoje preživjeti iznenadnu najezdu oživjelih mrtvaca. Za razliku od još uvijek agilnih Mathesonovih vampira, Romerovi zombiji su se činili nespretnima i tromima, bezosjećajnima u predatorstvu, s vlastitim sjećanjima u ruševinama, pokazujući tek povremeno crte istinske ljudske osobnosti. Poveznice sa stvarnim svijetom i životom su bile neosporne, već zbog toga što je i sam Romero svojevremeno izjavio kako smatra da smo svi mi zombiji, misleći pri tome osobito na dehumaniziranu radničku klasu („blue collar monsters”). Zapravo, Romero nije mislio da su današnji ljudi posve kao zombiji, nego se ovdje prije govorilo o nekakvom zombi aspektu današnjeg čovjeka, o svojevrsnoj „čudovišnosti unutar ideje”. S tim dolazimo do, za zombi filmove, važne teze o “zajedničkom iskustvu koje spaja žive i nežive u istom tijelu” (Dylan Trigg). Želi se reći da sukob bezumnih krvoločnih kanibala sa šačicom preživjelih razumnih ljudi ne predstavlja ništa drugo do li sliku nutarnje borbe suvremenog čovjeka. U tom smislu, Ana iz filma „El Desertio” je raspeta u svojem senzibilitetu prema dvojici muškaraca: pouzdanom, ali bezosjećajnom Jonathanu i intenzivnom Axelu, s kojima zajedno živi i bori se protiv okružujuće horde živih mrtvaca. Na kraju dragovoljno dopušta biti ugrižena od strane zombija, opredjeljujući se prema Phil Smithu za bezumnu slobodu hodajućeg mrtvog tijela naspram iscrpljujućeg života tijela zarobljenog dušom. Biti čovjekom nije lako, i stoga se on po Smithu stalno suočava s dvojbom rudimentarnog života na „površini nužnosti” te one „čežnje za smislenom društvenom jedinicom” bez koje istinsko čovještvo nije moguće. No što je u igri manje pravih ljudi, to će i onim rijetkim preživjelima biti još teže ostati čovjekom.

Sintagma živog mrtvaca je zapravo po sebi znatno starija od samog Romerovog djela. Prvi puta se mogla susresti kod „Frankensteina”. No, kod Romera se događa nešto što će Jack Halberstam identificirati kao „potencijalnu množinu post-frankensteinovog čudovišta”. Neprilagođeni izuzetak kao da se s vremenom prometnuo u zacrtano društveno pravilo.

Za kraj ćemo spomenuti još jednu „zombi” kulturološku datost. Po Steveu Jonesu zombi filmovi predstavljaju tek izokrenutu burlesku. Premda se pred muškarčevim osjetilima ugodno okruženje striptiz kluba kudikamo razlikuje od odvratne i uznemirujuće situacije zombi filmova, ovo oboje na koncu predstavlja precizan odraz društva u kome je ljudsko tijelo prometnuto u najobičniji „mesni produkt”. Odnosno, moglo bi se reći da burleska naspram zombi filma predstavlja tek ušminkano naličje jednog bezdušnog materijalističkog dehumanizirajućeg društva.

Umjesto zaključka: Tko zna, možda je zato i aktualni strah od korona zaraze toliki koliki jest. I možda je on tek nesvjesna konkretizacija puno dubljeg psihološkog straha od definitivnog gubitka ljudskosti u današnjem društvu i vremenu, kao što u ostalom i učestao strah od apokalipse izgledno nije ništa drugo nego strah od svoje vlastite apokalipse.

U Sarajevu 5. IV. 2020.

M. B.

Izvori:

–Phil SMITH, To Walk in the Zombie Body, Izvor: https://www.academia.edu/25106005/To_Walk_In_The_Zombie_Body (Stanje: 4. IV. 2020.).

–Phil SMITH, A taxonomy of ‘zombie space’ for walking in monstrous cities,Izvor: https://www.academia.edu/24297173/A_taxonomy_of_zombie_space_for_walking_in_monstrous_cities (Stanje: 5. IV. 2020.).

-Steve JONES, “XXXombies: Economies of Desire and Disgust”, Balaji, M. (Ed.) Thinking Dead:What the Zombie Apocalypse Means. New York: Lexington Books, 2013.

Izvor (foto): ©Sopchok Chumkasian|Dreamstime.com

SLOŽENE EMOCIJE

Sjećam se jednog razgovora iz djetinjstva. Ono tamo nekad rani pubertet. Prvi buntovi i frustracije. Prijatelj mi barem sat vremena priča o tome kako mu je otac užasan čovjek. Valjda radi prijateljskog suosjećanja, ja u jednom trenutku prihvaćam njegove objekcije i kažem mu: „Da, otac ti je stvarno teški kreten!” A on od toga trenutno ostade bez daha, streljao me ljutitim očima, dok je kroz širom razjapljena usta pokušavao uhvatiti zrak. Baš isto kao da sam ga udario šakom u stomak. Nije ništa rekao. Valjda je i sam znao da je on prvi bio pretjerao. Nervozno je promijenio temu i nismo to više nikad spominjali… Uglavnom, čini se da pubertetlije i dalje vole svoje roditelje. Zapravo puno više nego što ih usput ponekad i ne vole.

Slično prethodnome, pitamo se zašto ljudi pokatkad i još dugo nakon okončanja braka ili veze pokazuju znakove ljubomore u smjeru bivših partnera? Pa bit će da u trenutku prekida i nisu bili najbolje svjesni da im ti ljudi još uvijek itekako znače, baš kao što u samom početku odnosa nisu bili dovoljno svjesni onih negativnih osjećanja i konflikata na kojima je kudikamo trebalo poraditi. Premda nam se kroz život pretežito čini da ljude, prilike i situacije oko sebe jednostavno volimo ili ne volimo, prava istina je da su naše emocije manje-više uvijek složene. Odatle valjda ponekad i one neke iznenađujuće i nagle životne odluke. Ponekad se čudimo zašto je netko naprasno napustio naizgled izvrsnu priliku, te prihvatio onu naizgled lošu? No, kako rekosmo, mi zapravo nikad ništa ne doživljavamo kao potpuno dobro i potpuno zlo, jer ponekad i ono prvo zatupljuje i guši, dok ono drugo pruža nekakvu priliku za napredak i razvoj.

Na koncu, kako s drugim ljudima i prilikama tako i sa samima sobom. Često kažem onim posve deprimiranim i demotiviranim ljudima, da mogu biti posve sigurni da bi upravo sada bježali k’o ludi , usput frenetično vrišteći, da im netko stavi nož pod grlo. Vole oni sebe još itekako, baš kao i sam život, samo eto što su zbog nekih okolnosti u jednom trenutku svog života na to posve zaboravili. Uglavnom, biti svjestan svojih emocija u njihovom punom spektru čini se rješenjem za brojne probleme te lijekom za mnoge bolesti. Što god osjećali, uvijek ćemo uz to nesvjesno osjećati i ono nešto dijametralno različito od ovog prvog. Zvuči kao komplikacija. Možda i jest, ali to je počesto spasonosna komplikacija za nas, koja nam u životu pomaže da ljudima, situacijama, pa i samima sebi pristupamo realno i razborito.

U Sarajevu, 2. IV. 2020.

M. B.

Srodna tema: https://poptheo.org/kako-razlikovati-izmedu-nutarnjih-subjektivnih-i-objektivnih-izvanjskih-problema/

Izvor (foto): © Mariyamasich|Dreamstime.com;

JE LI ISKRENOST SAMO DRUGI NAZIV ZA DOBROTU?

Lažna dobrota, slično kao i lažna skromnost ima tu osobinu da nešto iščekuje zauzvrat, a da se pri tome ne izjašnjava otvoreno o tome. Lažna dobrota u većini slučajeva nije zlonamjerna, nego se jednostavno bazira na nekim krivim pretpostavkama o ljudima i životu. Mogli bismo ih nabrojiti barem dvije:

1) (Pre)optimistično uvjerenje da su svi ljudi manje-više dobri, te da će nam znati uzvratiti za našu dobrotu, čak ako im to jasno i ne iskažemo.

2) Nerealno uvjerenje da će ljudi uvijek biti u stanju čuti beščujne zahtjeve našeg srca, i adekvatno nam uzvratiti za učinjeno, pa čak i ako pri tome nisu posve dobri.

Istina je da postoji nemal’ broj moralno izgrađenih i časnih ljudi koji itekako znaju prepoznati tuđe zalaganje i dobrotu, i uzvratiti onda, pa čak i ako se to od njih otvoreno ne potražuje. Također je istina da postoje i oni ljudi koji imaju tu sposobnost i moć da čuju tihe, neizrečene zahtjeve našeg srca, te da im onda i udovolje. Međutim, vrlo je izgledno da ćemo svi mi češće kroz život susretati ljude one treće vrste koji ne vide, ne čuju … ili se prave da ne vide i ne čuju … iskoriste, zloiskoriste, pobjegnu, nestanu … prave se ludi … ili čak lako prelaze u napad, pa još nas na kraju prave ludima … problem im je reći i jedno obično „hvala”. To nerijetko mogu biti i osobe iz naše neposredne blizine. Ne samo radne kolege i prijatelji, nego čak i ukućani. Postoji i ona, tako da kažemo, četvrta vrsta ljudi. Po sebi su dobrohotni, i vrlo moguće da bi rado zahvalili i uzvratili. No, počesto su rasijani i nedostaje im fokusa, tako kad ih jednom na kraju upozorite da su nešto prema vama mašili i propustili, iskreno će se ispričati i nadoknaditi propušteno.

Pretjeranim obzirima kulturološki uvjetovana lažna dobrota

Sjećam se dobro da me jednom u djetinjstvu bilo dobro isteglilo za uho, opalilo šamar ili što već, nakon što smo se vratili kući iz gostiju kod kojih sam se drzn’o reći domaćinima da sam gladan, a valjda se radilo o nekakvom „kava-rakija-sok” sijelu, na kojem večera nije bila predviđena. Dakle, majka me zatim uz minimalnu primjenu sredstava prisile bila dodatno naribala da je to što sam učinio bilo jako, jako nepristojno. Danas, kad sve to pogledam s distance, čini mi se kako kod nas uvijek na kraju izostane taj neki odgoj po mjeri. Jer ovdje, kao što se neke ne uči nikakvim obzirima, tako se one druge uči pretjeranim obzirima. Na koncu obično nastradaju i jedni i drugi; oni prvi jer su banda, oni drugi jer su predobri, ili barem tako vjeruju.

„American way”

Surađujući prije koju godinu s jednom američkom organizacijom na nekakvom međureligijsko-mirovnom projektu nemalo se unezgodih dobivši od njih prijedlog ugovora o djelu. Naime, već sam  se bio zbunio kad su mi uopće spomenuli taj nekakav prijedlog ugovora, jer ovdje inače kad radiš, bilo s našima ili Europljanima, serviraju ti gotov formular, pa uzmi ili ostavi. Dakle, ja oprezno izvadih iz preporučene kuverte taj nekakav tajanstveni dokument, kad tamo na početku, odmah iza mojih osnovnih podataka piše da napišem koliki honorar smatram da bi od njih trebao dobiti? Dakle, malo je reći: totalna blokada. Kako ću napisati svoju cijenu, ili barem ono što mislim da je moja cijena? Jer kako rekoh maloprije, jelte, nisu me moji bili odgojili da puno izvoljevam. I tako ja dobar, čak predobar sav … na kraju napisah da ne očekujem nikakav honorar. Istini za volju, nisu ni zahtijevali u svemu tome puno od mene, pa sam na kraju uz to rekao i ono kako sam u ratu ponjupao puno američkih  lounch paketa, pa eto, mali znak zahvalnosti s moje strane… Sjećam se dobro da me je uz ono što me je već bilo stid, bilo još i dodatno stid razmišljajući o tome što li će još ovi neki drugi s projekta za sebe tražiti. Jer znao sam da tu ima par baš nezajažljivih ljudi, kojima doslovno nikad dosta. Naredne godine, novi krug projekta … tad sam se već bio usudio napisati nekakvu cijenu, premda sam u sebi smatrao da ja zapravo vrijedim više. Treće godine sam već nadošao dotle da napišem koliko stvarno mislim da vrijedim, i tog stava se mislim držati i u buduće, pri tome svakako ne pokušavajući sebi na pijaćarski način preuveličavati cijenu, pa da je onda oni moraju s podsmijehom obarati. Premda se Amerikanci zapravo u takvim situacijama uopće ne uzbuđuju. Ako im već „odalamite” nekakvu nerealnu cijenu, oni će vam smireno reći: „Možemo Vam maksimalno ponuditi toliko i toliko”, pa uzmi ili ostavi…

Sasvim prirodna stvar

Svaka akcija u prirodi podrazumijeva adekvatnu reakciju, kao što svako pitanje traži odgovarajući odgovor. To je jednostavno nešto u samoj prirodi stvari. Čovjek ima pravo izricati na glas svoje zahtjeve upravo zato što ih ima, i jer oni postoje. Naravno, zahtjevi ne moraju uvijek biti materijalne prirode, ali zahtjevi će u svakom slučaju uvijek postojati. Netko očekuje dar, netko protuuslugu; ponetko očekuje samo to da vas zarazi svojom dobrotom, te da i sami postanete bolji, a nekom je dosta i najobičnije „hvala”.

Koje su posljedice onih neizrečenih zahtjeva-pratioca naše dobrote? Neki ljudi tako čekaju, čekaju i očekuju … i na kraju eksplodiraju. I to druga strana na koncu uopće neće moći ni doživjeti kao dobrotu. Nešto u stilu: „Ja mislio on dobar čovjek … ma kakvi dobar, sad je pokazao svoje pravo lice.” Što je najčudnije, nezahvalnik će pri tome najvjerojatnije i biti u pravu, jer ukoliko se ponašate kao bezuvjetno dobri, drugi će vas imati pravo takvima i poimati. Stoga, ukoliko zapravo nikad niste ni mislili biti ono baš skroz bezuvjetno dobri, onda bolje na vrijeme iznesite svoje uvjete i zahtjeve. Tek tad sve paše, i sve biva jasno.

U težim slučajevima, jedna, tako da kažemo, godinama življena lažna bezuvjetna dobrota može okončati sveopćim razočarenjem, apatijom i depresijom. I ovdje se opet pitamo, je li i ovdje na djelu jedan nepravedno iznevjereni pravednik ili tek još jedna lažna dobrica koja je konačno pokazala svoje pravo lice? Jednostavno, ako već stvarno mislite biti dobri, onda razmišljajte u kategorijama iskrenosti i transparentnosti.

U Sarajevu, 14. III. 2020.

M. B.

Izvor (foto): ©Andrii Zorii|Dreamstime.com;

Exit mobile version