preživljavanje – Poptheo Web Portal

O patnji i preživljavanju

Objasniti patnju koja je prošla. Dati joj smisao. Ponekad nije moguće živjeti punim plućima bez prihvatljivog objašnjenja zašto se moralo trpjeti. I podnositi. Nerazumljiva patnja vraća se u život kao nekakva noćna mora. Kao osjećaj krivice što se za razliku od nekih drugih patnju izdržalo. I preživjelo. Kao nezasluženi dar novog života koji progoni savjest. Kao osjećaj stida što se još uvijek može ujutro otvoriti oči i vidjeti dan. Kako objasniti vlastito preživljavanje? Objasniti prošlu patnju? Netko je zahvalan. Netko je sretan. Netko je radostan. Dobio je novu priliku. Ali ono zašto neobjašnjive i nepotrebne patnje pojavljuje se nad egzistencijom čovjeka. Kao što Job u konačnici ostaje zbunjen gubitkom svega i njegovim ponovnim stjecanjem. Zašto? Što se htjelo dokazati time? Je li se moglo drugačije? Što je konačni ishod Jobove patnje? Povratak na staro, na prethodno? Mora li se bilo koja vjera da bi se zvala ozbiljnom i autentičnom testirati najdubljim i najtežim patnjama? Zašto radost ne bi bila dugotrajno iskušavanje vjere? Može li se ozbiljno vjerovati i još ozbiljnije živjeti bez patnje? I čemu ono stalno ponavljanje maksime: što me ne ubije, to me ojača. Jesu li oni koji ne pate onda mekušci, manje autentični ljudi? Oni koje ništa nije ubilo poput patnje ili trpljenja, jesu li oni slabići nesposobni za velike stvari jer nisu patili? Zašto patnja mora biti jedini istinski put? I je li ona? Trebamo li biti neprijatelji naše radosti i sreće kako bismo postali istinski ljudi? Dospijevamo li do ozbiljnog življenja života isključivo kroz trpljenje? Kad preživimo, budućnost će biti prožeta pitanjem. Zašto? Šta je to sve značilo? Nije teško s patnjama koje čak i kad ih odbijamo prihvatiti imaju svoj uzrok i objašnjenje. Patnja zbog bolesti može biti neizdrživa, ali njezino podnošenje potpomaže nekakvo objašnjenje koje ne umanjuje bol, nego radije daje smisao našem podnošenju boli. Nešto je sasvim drugo i drugačije s patnjama koje se mogu objasniti isključivo čovjekom i njegovim odnosom prema drugom čovjeku. Tako će Primo Levi i Jean Amery pitati o smislu patnje u koncentracijskom logoru. Zašto se ona događa? I što je njezin cilj odnosno svrha? Dok u bolesti patimo radi mogućnosti zdravlja, u koncentracijskom logoru patnja nema usmjerenje. Ne vodi nigdje. Ona je besmislenija i od Jobove patnje jer Jobova patnja uključuje Boga makar Bog Jobu ne nudi nikakvo objašnjenje njegovog trpljenja. Međutim, patnja u koncentracijskom logoru, kako primijećuju i Levi i Amery, je patnja radi same patnje, trpljenje radi samog trpljenja. Nikakva svrha. Bez usmjerenja. Tek čisto zlo koje se kreće u krug kao vječni povratak istoga. I to je ono najteže što na jednak način progoni Levia i Amerya. Besmislenost same besmislenosti koja nastavlja živjeti i nakon što logor prestane postojati. Zlo radi samog zla. Nekakav mehanizam u kojem zlo objašnjava samo sebe i gdje je samo sebi svrhom. Nije iznenađujuće da i Primo Levi i Jean Amery život okončavaju samoubojstvom ( u slučaju Prima Levia postoje dvojbe je li u pitanju samoubojstvo ili slučajan pad). Kao neka vrsta izjave, odnosno protesta protiv besmislenosti odživljenje patnje, kao neuspio pokušaj objašnjenja zašto se moralo preživjeti ono što se preživjelo u logoru? Iz te nemogućnosti da se na neki način dadne smisao prošloj patnji javlja se i pomisao o besmislenosti vlastitog življenja. Izgleda da je zahvalnost za preživljeno i njegovu smislenost moguća tek ako se prethodno uspijeva dati smisao samoj patnji i njezinom hodu prema nekom ishodu odnosno cilju. Jer od mnoštva pitanja koja progone onoga koji je preživio, čini se da je najvažnije pitanje: zašto sam patio i preživio dok su drugi jednako patili, ali nisu preživjeli? Ta ekskluzivnost preživljavanja uglavnom se formira kao osjećaj zahvalnosti za novi život i novi početak. Ali ekskluzivnost preživljavanja može biti i ponor kada se misli na druge koji su jednako patili, ali nisu dobili drugu priliku.

Tako Levi i Amery svatko na sebi svojstven način dolaze do skoro identičnog zaključka: osim preživljavanja patnje treba preživjeti i odgovor na pitanje zašto koje se kasnije otvara kao ili mogućnost zahvalnosti ili ponor očaja. Ponekad se može upoznati čovjeka koji se nosi s ovim pitanjem i kojega od noćnih mora još više proganja misao da pronađe razloge i opravdanja preživljene patnje, torture i mučenja. Ali i razlog zašto je proživio. Levi i Amery uspoređuju se sa žrtvama koncentracijskog logora, onima koji su zajedno s njima dijelili istu sudbinu. I kada, kako to Amery kaže na jednom mjestu, pogleda u oči mrtvih, mora skrenuti pogled jer osjeća nepodnošljivu krivicu vlastitog preživljavanja i postojanja. U konačnici nije moguće patiti samostalno i izolirano od patnje drugih i nama sličnih. Naše preživljavanje patnje i nečiji gubitak života jer nije mogao podnijeti patnju su uvijek nekako povezani ponajviše tim mišljenjem ne više o vlastitoj patnji, nego o krivici u odnosu na onoga koji patnju nije preživio. Što je na kraju za čovjeka teže? Stvarno patiti ili pokušati objasniti patnju jednom kada ona prođe i prestane? Ili je oboje na trenutke jednako teško i nepodnošljivo? Ili protestirati protiv onih koji nikada nisu patili i trpjeli i smatrati ih manje ljudima i čovjekom? Uvijek postoji taj sukob između ljudi. Jedan oblik komunikacije koji se na kraju svodi na nepremostivi jaz u međusobnom razumijevanju: ti nikada nećeš razumjeti koliko sam patio i kako je prokleto teško dati smisao toj patnji koja je sada prošla? Je li to uistinu tako kako nas uvjerava patnik? Da nikada nitko neće moći razumjeti dubinu onoga što proživljava? Može li njegova patnja biti podijeljena i time podnošljiva? Može li njegovo pitanje o patnji biti i za nas jednako važno kao i za njega makar nemamo njegovo iskustvo? I kako se postaviti prema njegovoj krivici što je preživio i razumijemo li išta kad ga nagovaramo, dapače, prisiljavamo da ima biti zahvalan? On je preživio, drugi nisu. Ali njegovo preživljavanje duboko je svezano s onima koji nisu preživjeli. On im se neprestano želi ispričati. Reći im da mu je žao što je ostao živ. Da mu je strašno krivo. I ponekad u nemogućnosti da se izbori s krivicom preživljavanja, bira biti im jednak. Povlači se među nežive. I dok osuđujemo njegov čin kao izraz krajnje nezahvalnosti prema životu kojega je ponovo dobio natrag, možda nikad nismo pomislili koliko ga njegovo preživljavanje povezuje s mrtvima. Tako snažno da je bliže njima nego nama koji smo živi. I nismo patili. On svoju patnju ne dijeli s nama bez obzira na to koliko smo istinski empatični prema njemu. Mrtvi su mu nekako bliži i kao da ga bolje rezumiju od nas. Ili povlačeći se među njih, traži oslobođenje od krivice preživljavanja. Jer nama ama baš nikad ne bi palo na pamet da se osjećamo krivima jer smo preživjeli. To je zato što nismo još nikada patili onom besmislenom patnjom koja nema ništa osim same sebe i koja se nada smislu jedino među onima i s onima koji nisu preživjeli. Treba znati razumjeti tog čovjeka. Sve te Jobove kojima nikad nije objašnjeno zašto njihove patnje i trpljenja i koji kao posljednji protest i čin pobune biraju povratak među nežive jer ne mogu izdržati krivicu preživljavanja ili lakonski odgovor na zašto njihove patnje da je to tako moralo biti i da je oduvijek tako bilo. Bez smisla. Bez objašnjenja. Besmislena besmislenost koja se vrti u krug bez razlikovanja dobra i zla. Krivnja preživljavanja koja duhovnu patnju čini ponekad jednako nepodnošljivom kao što je to svojevremeno bila fizička patnja. I fizička patnja uz svu svoju monstruoznost i zvjerski način postojanja nosila je u sebi klicu pitanja kao oblik nade: jednom kad ona prestane, valjda će se moći objasniti zašto se fizički patilo? I može se živjeti ako postoji odgovor na ovo pitanje. Ako nema odgovora, patnja se nastavlja, krivica se intenzivira, a preživljavanje iz zahvalnosti prelazi u nepodnošljiv teret i na kraju očaj.

U Sarajevu 29. 7. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: eakmoto

O bespomoćnosti

U romanu Sljepilo portugalskog pisca Josea Saramaga uvodna scena prikazuje sliku užurbanog grada. Pješaci, semafori, gužva, auta i buka. U jednom trenutku jedan automobil ostaje stajati na zelenom svjetlu. Nestrpljivi vozači počinju galamiti i vikati nesvjesni da je vozač iznenada bez ikakvih prethodnih simptoma ili bolesti očiju oslijepio. Uskoro se broj slijepih povećava i stvara se karantena u napuštenoj ludnici u kojoj se smještaju svi koji su oslijepili. Među njima jedna žena, supruga oftalmologa, nije slijepa i ona im služi kao vodič. Vojska je ogradila karantenu, nitko ne smije izići u slučaju pokušaja bijega, vojska ima naredbu pucati na bjegunce. Sljepci unutar ludnice su prisiljeni snalaziti se kako znaju i umiju. U tom snalaženju i pokušaju da izgrade barem malo uredan svijet slijepih dolazi do sukoba, otimanja hrane, silovanja i ubojstva. Saramago slika vrlo uznemirujuću sliku čovjeka spremnog na sve kada se nađe u situaciji da se mora ponašati poput životinje da bi se izborio za vlastiti život kroz borbu za hranu i mjesto odnosno krevet u spavaonici gdje je već i previše onih koji su slijepi.

Saramagov roman prikazuje i osjećaj kojega zovemo bespomoćnost i prikazuje ga na više načina koji nam izmiču kada promišljamo o bespomoćnosti. U svijetu u kojem su svi slijepi, oči žene jednog oftalmologa su jedine ljudske oči koje vide. Na trenutak se čovjek zamisli nisu li njezine oči najmoćniji predmeti na svijetu samo zato jer vide u moru slijepih koji ne vide ništa osim bjelinu pred očima poput guste magle? Ipak, i ona će u jednom trenutku poželjeti da je slijepa, da ne vidi svu strahotu i bijedu čovjekovog ponašanja u životinjskim uvjetima. I ona koja jedina ima sposobnost vida, bespomoćna je pred čovjekovom rušilačkom snagom kada se nađe u brutalnim okolnostima preživljavanja. Njezine oči koje vide su bespomoćne jer se ne mogu zatvoriti i ne žele oslijepiti kao oči ostalih kako bi sljepilo sakrilo ljudsku brutalnost jednih prema drugima. Njezine oči prisiljene su gledati kako se čovjek kreće od bespomoćne životinje do divlje zvijeri u samo nekoliko trenutaka između držanja za zidove dok hoda i trenutka kada nastupi borba za hranu.

U nekom trenutku sljepilo zahvaća i vojnike i cijeli grad tako da slijepi ostaju prepušteni sami sebi. Njih nekoliko vođeni njezinim pogledom polako napuštaju ludnicu i odlaze u grad u kojem su do jučer normalno živjeli. Obilaze svoje stanove, dodiruju poznate predmete. U jednom trenutku žena opisuje svojim suputnicima što sve vidi. Vidi korov, propale ceste, uništene zgrade, uništene automobile, uništene bolnice. Sve što je čovjek izgradio propada jer je čovjek postao bespomoćan gubitkom vida.

Jedna od upečatljivih poruka Saramagovog romana jest kako sve što je čovjek stvorio postaje bespomoćno ukoliko je i sam čovjek bespomoćan. Sve što je čovjek za sebe stvorio i izgradio bez njega je bespomoćno i osuđeno na propast i propadanje. Ta scena bespomoćnosti svega što je čovjek napravio posebno je opipljiva u trenutku kada oftalmolog, još uvijek slijep, dolazi u svoju ordinaciju i dodiruje instrumente nesposoban upotrijebiti bilo koji od njih jer ne vidi. Sve što smo kao ljudi za sebe izgradili bez nas je bespomoćno i bez nas propada ukoliko smo i mi sami bespomoćni jer što uopće znači bolnica, autocesta, automobil, banka, trgovački centar u jednom gradu u kojem su svi slijepi i nitko ne vidi osim jedne jedine žene?

Saramago slika bespomoćnost kao trenutak u kojem imamo na raspolaganju sve što za nas ne može učiniti ništa niti možemo upotrijebiti što nam je na raspolaganju. U Saramagovom romanu bespomoćnost čovjeka da si pomogne u svom sljepilu i bespomoćnost sve silne tehnologije koju je čovjek poradi sebe stvorio da ga oslobodi sljepila pokazuje kako bespomoćnost nije samo privilegija čovjeka ukoliko se može nazvati privilegijom, nego bespomoćnost zahvaća i sve ono što je čovjek stvorio svojim rukama da sebi život učini boljim i kvalitetnijim. Saramago slika odnos bespomoćnosti gdje čovjekova bespomoćnost sve drugo čini također bespomoćnim i sklonim propadanju i uništenju ukoliko čovjek nije sposoban koristiti što je za sebe stvorio.

Slika koja prikazuje scenu u romanu kada žena koja jedina vidi gleda grad, ulice, automobile koje je već zahvatilo propadanje pokazuje koliko je svijet kojega je čovjek izgradio bez njega bespomoćan i osuđen na propast. Bespomoćnost je raspolagati svime što za nas ne može učiniti ništa. Grupice slijepih koje se susreću nasumice u romanu dok lutaju gradom imaju na rapolaganju cijeli grad i njegovu infrastrukturu, ali bez njihovog vida grad je bespomoćan, bespomoćne su bolnice, bespomoćni su lijekovi, nema struje pa su bespomoćne hidrocentrale, nema prijevoza jer su bespomoćni automobili i gradski prijevoz. Čovjekova bespomoćnost oslikana kroz sliku epidemije sljepila paralizirala je cijeli grad i možda cijeli svijet. Ukupan čovjekov svijet i sva čovjekova moć i tehnologija stali su jer su dva oka prestala gledati i izgubila vid. Dva oka toliko znače da mogu pokrenuti čovjekov svijet ukoliko se ujedine, kao što cijeli svijet postaje bespomoćan kada ljudske oči izgube vid i oslijepe. Imati sve na raspolaganju, a ne moći to upotrijebiti na bilo koji način i ne moći ga spasiti od starenja i propadanja znači biti bespomoćan.

Saramagov roman podsjeća na duboki i presudan utjecaj čovjekove bespomoćnosti na njegov vlastiti svijet. Ne samo svijet koji ga okružuje poput grada, ulica, automobila, bolnica, vojarni i hidroelektrana, nego i njegov osobni i privatni svijet, svijet njegovog stana i njegove dnevne sobe gdje njegova bespomoćnost također pronalazi način kako će osobne predmete učiniti bespomoćnima prekrivajući ih slojevima prašine i znacima habanja. Imati na raspolaganju sve i istovremeno ne moći ništa od toga upotrijebiti da si pomognem Saramagova je slika moje osobne i privatne bespomoćnosti koju Saramago oslikava likovima koji ulazeći u svoje domove pronalaze stvari i predmete koji su nekad imali svrhu i upotrebu, a sada se neupotrebljivi jer sam bespomoćan.

Razmišljati o bespomoćnosti naviknuti smo iz perspektive prvog lica, iz perspektive mene koji sam bespomoćan ili bespomoćna. Moja bespomoćnost će druge stvari i druge predmete učiniti također bespomoćnima jer moja bespomoćnost nikad nije isključivo moja, ona uvijek zahvaća ono što sam za sebe stvorio kao čovjek. Stvari i predmeti u kući, u stanu, u gradu, u ulici postat će bespomoćne ako sam bespomoćan. Od onih malih sitnih predmeta poput naočala jer više nemam vid, pa do velikih i prevažnih ljudskih građevina poput puteva i cesta ukoliko su svi sljepci i nitko više ne može voziti jer ne vidi. Je li jedna od Saramagovih ideja bila i ta da skrene pozornost čovjeku na to kako njegova bespomoćnost zaustavlja svijet i otvara prostor za propadanje svega onoga što je čovjek izgradio i da jedna žena koja vidi u mnoštvu slijepaca je također bespomoćna jer ne može oslijepiti a želi?

Roman završava kao i što je započeo. Iznenada, bez objašnjenja svima se postupno vraća vid, jedino žena koja je jedina vidjela tijekom epidemije sljepila iznenada oslijepi utapajući se u bjelinu kroz koju se ne vidi ništa. I dok je jedina imala privilegiju da ne bude slijepa, bila je bespomoćna sakriti pogled od strahota koje su ljudi činili jedni drugima i sada kada jedina oslijepi dok se svima vraća vid, odlazi u bespomoćnost.

Je li Saramago htio oslikati čovjeka u ekstremnim uvjetima ponašanja kada se bori za život ili je htio opisati bespomoćnost kao temeljno čovjekovo iskustvo bilo da je jedini koji vidi među slijepima, bilo da je jedini slijep među onima koji vide? Ili je Saramago opisao koliko čovjekova bespomoćnost utječe na sve što je čovjek stvorio i za sebe napravio, kako cijeli čovjekov svijet postane bespomoćan bez čovjeka i bude osuđen na propadanje ukoliko je sam čovjek bespomoćan upotrijebiti ono što je za sebe stvorio i izgradio?

U Sarajevu, 5. 8. 2019.

O. J.